Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.
Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.
Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).
Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.
Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.
A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.
Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.
Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svojwill-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.
Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).
„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.
„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti
Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.
To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.
I mada su epizode kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.
Epizode su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.
U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.
Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.
Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).
Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).
Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.
Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)
Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.
Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.
Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.
„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.
Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.
Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.
Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.
Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.
Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.
Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.
A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.
Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.
Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.
Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.
Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.
Izum javnog zdravstva
I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.
Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.
Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.
Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.
Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.
Zašto imamo nebodere
Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.
Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.
Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.
Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.
Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?
Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “
Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.
Kroćenje parne džungle
U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.
U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.
U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:
Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.
Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.
Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.
Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.
„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“
Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.
Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”
Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“
Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.
Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.
Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?
To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.
Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?
Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.
Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.
Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.
Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.
„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ – po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.
Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.
∗ ∗ ∗
Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).
* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka Kongresna biblioteka
* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.
„Član posade?“, upitao je čuvar za volanom, fiksirajući me pogledom u retrovizoru. Vozio je kombi lučke bezbednosti. “Putnik“, odgovorio sam. Osmotrio me upitno a onda na nemačkom promrmljao sebi nešto u bradu, odmahnuvši glavom. Bilo je sedam ujutro a u hamburškoj luci je bilo kao u košnici, dok je kombi možda malo prebrzo prolazio ispod vrtloga dizalica i rojeva lebdećih kontejnera. Čim se moj brod pojavio u vidnom polju, ušao sam u svet u kojem je sve veće, bučnije i opasnije od mog života na kopnu: Tri stotine metara dugačak brod od sto hiljada tona ukotvljen preda mnom trebalo je da u narednih 15 dana bude moj dom.
Pisac ovih redova, Vil Vajbert je za londonski Gardijan opisao putovanje prekookeanskim teretnjakom od Evrope do kuće, koje je rezervisao četiri meseca ranije, kupivši kartu za neki „radni“ brod koji bi ga iz Hamburga „odšlepovao“ u Halifaks (Nova Škotska). “Moja evropska radna viza je isticala i nadao sam se da bih mogao stići kući na zapadnu obalu Kanade negde baš u dane uoči Božića. Nedavne kampanje poput švedske ‘sramote zbog letenja’ (flygskam) su mi prilično rasvetlile uticaj avionskih putovanja na svetsku klimu, pa sam odlučio da rezervacija leta nije opcija. Od 2017. godine do danas sam samo svojim letovima emitovao preko 14 tona ugljenika. Shvatio sam da su svi moji napori radi smanjivanja svog otiska emitovanog ugljen-dioksida kod kuće u Milanu – ukidanje vožnje ka poslu, minimiziranje otpada od hrane i retke kupovine nove odeće – anulirani samo tim jednim letom između Kanade i Evrope.”
Održiva putovanja unutar Evrope često uključuju zamenu putovanja avionom za voz, ali putovanje u Kanadu iz Evrope je nešto složenije. Teretni brod postao je očigledan izbor jer je njegov ugljenični trag relativno beznačajan u odnosu na neke uobičajenije načine prevoza. Špediterske kompanije prodaju višak neiskorišćenih kabina preko odabranih putničkih agencija, a ja sam rezervisao svoj prolaz kroz berlinski „Slowtravel Experience“. Ovo je još uvek način putovanja koji je tek mala niša za mali broj putnika, i takva kargo-plovila retko kada imaju prostora za više od desetak putnika, pa je potrebno uraditi rezervaciju dobrano unapred, posebno za neke „udarne“ termine (božićni ili uskršnji praznici) – ovo je od suštinskog značaja. Fleksibilnost u datumima putovanja je takođe od presudnog značaja. Obavešten sam samo nekoliko dana pre polaska, naime, da brod kreće tri dana ranije, i da nisam već bio u Nemačkoj, brod bih bukvalno propustio.
Nekako sam predviđao da će ovo biti dugo i naporno putovanje (s tim u vezi, spakovane su desetine knjiga, i pohranjeno brdo filmova), zamišljajući kako će noći tokom plovidbe biti pomalo teskobne, a ja s licem u torbi (mada, istini za volju, ovaj put i inače nije mogao biti nešto mnogo ugodniji od mojih dotadašnjih iskustava u putovanjima brodom). Druga dva putnika, Toni iz Holandije i Janos iz Nemačke putovali su iz istih ekoloških pobuda, a druženje je učinilo da im vreme proleti. Naše kabine su bile jednostavne i udobne, svaka sa privatnim toaletom i tušem, dva odvojena kreveta, radnim stolom i odličnim pogledom na okean. A 25 članova posade, miks Filipinaca i istočne Evrope, bilo je toplo i ljubazno. Bio sam u muškom društvu i na brodu, ovom prilkom, nije bilo žena. Ipak, povod za razmišljanje o ekološkom načinu putovanja potiče od Izabel Hagen, švedske studentkinje koju sam upoznao preko prijateljice, koja je ovako putovala sama početkom 2019, rekavši da je imala krajnje pozitivno iskustvo: „Posada je bila nadasve gostoprimljiva i uljudna, ponašajući se s respektom od prvog trenutka kada sam kročila na brod.”
Prepušteni uglavnom svojim prenosivim uređajima, Janos, Toni i ja smo svoje dane ispunjavali turnirima u pikadu, slagalicama i žustrom igranju ‘Rizika’. Jednog jutra smo igrali šah na palubi uronjenoj u sunce; narednog popodneva, Toni je izgubio svoju pletenu kapu, koju su uraganski vetrovi „lansirali“ na Njufaundlend. Tokom razgovora s lučkim vlastima u Antverpenu i Liverpulu, dozvoljeno nam je da se iskrcamo, i na po jedan dan obiđemo ponešto od oba ova grada. A onda, po povratku na brod, ubrzo se pojavila dnevna rutina: jutarnja kafa na mostu s jednim druželjubivim pomorskim oficirom, čari druženja i ćaskanja tokom obroka sa posadom i šetnje spoljnim palubama svakog sata; za to vreme, ledeni okeanski vetar preorava lice, dok se iz tame mora belasaju zapenušali talasi pod brodskim trupom.
Vrhunac je bio jutarnji obilazak broda, koji su predvodili članovi posade. Pristup nas običnih putnika radnim prostorima bio je ograničen, tako da je mogućnost da se kroz utrobu broda kreće od pramca do krme bila jedna vrsta otrežnjenja – sada smo tek dobili predstavu o količini tovara ali i veličini nekih stvari koje se transportuju morem. Pored gotovo 4.000 kontejnera, smeštenih na spoljnim palubama, bilo je i šest „roll-on, roll-off“ paluba sa vozilima, u rasponu od flote Range Rovera i transportnih kamiona za američku vojsku, pa sve do trupova za putničke avione. Kao što nam je kapetan objasnio, već je pri pogledu na kargo bila očigledna sva kompleksnost ove zamašne transportne operacije, dok nas je veličina svega što nas okružuje ostavila zatečenima: bio je to posao za ljude iz trans-okeanskog brodskog transporta, zaslužnog za prevoz 90% robe koja dolazi do nas.
Život na brodu bio je toliko upečatljiv da nakon nekoliko dana nisam ni pomislio na hranu. Putnici ručaju sa posadom, a jela su obilna, uglavnom sa mesom i krompirom, uz nešto malo povrća (pomislite na goveđi gulaš, pire od krompira ili piletinu rolovanu slaninom). Kako sam ubrzo shvatio, luksuz boravka na otvorenom moru nije u finoj hrani ili plišanim madracima, već pre u jednom spokojnom ritmu, i opojnom osećaju neke vrste avanture – pravi luksuz bio je taj osećaj, dakle ništa materijalno. Kad sam konačno zakoračio na kopno Halifaksa, bilo je teško oprostiti se od ovog divovskog broda koji smo već počeli da osećamo kao svoj dom.
Dolazeći u Halifaks, ostalo mi je još više od 6.000 kilometara kako bih se vratio kući: veća udaljenost nego što je između Londona i Njujorka. Ovog puta – vozom. Uz ograničenu putničku železničku infrastrukturu, putovanje Kanadom pretpostavlja zaustavljanja i celonedeljnu avanturu, a ne brzi železnički „hitac“. Naime, ne postoji nijedna direktna železnička linija koja bi povezivala istočnu i zapadnu obalu, tako da sam nakon noćenja u vozu koji je krenuo iz Halifaksa proveo po jednu noć u Montrealu i Torontu, a pre nego što sam se ukrcao u čuveni “The Canadian”. Ovaj prestižni tip voza sa spavaćim kolima u vlasništvu vodeće železničke kompanije te zemlje, VIA Rail, omogućio mi je da ostvarim svoj cilj: da stignem do Vankuvera. Koncipiran za uživanje turista, ovaj voz ima šarmantna kola za ručavanje, uz „osmatračnice“ sa staklenim kupolama u natkrovlju vagona, živu muziku i, čak, degustacije vina tokom putovanja koje traje četiri dana i noći.
Kao pre neki dan na brodu, i ovde sam odmah ostao zatečen gostoljubivošću posade – servijera i poslužitelja koji su izgledali iskreno srećni što su bili „na svom mestu“ – uprkos tome što su se u tom trenutku nalazili hiljadama kilometara od kuće. Hrana je bila takođe impresivna, poput vazdušastih palačinki u nadaleko poznatom kanadskom sirupu od javora (koje su mi toliko nedostajale tokom boravka u Evropi). Večera uz pastrmku s koricom od pekorina i semenkama, pečena teletina i sveže povrće je bila podjednako ukusna. Atmosfera među putnicima bila je vesela i odisala je dobrim raspoloženjem, uz zajedničke obroke i unekoliko neobičan bar, u kome smo razmenjivali priče koje putnici vole da pričaju putnicima – one o putovanjima.
Kao i na brodu, usred okeana, tako i na kanadskom kopnu, mogao sam da prisustvujem nepreglednim prostranstvima u gotovo netaknutoj prirodi, a predeli koji su promicali pokraj mog prozorskog okna učinili su da ovo putovanje bude nešto sasvim posebno: beskrajne šume severnog Ontarija, ledene, mirne prerije i veličanstveni stenoviti predeli kanadskog zapada; najkasnije do sredine decembra bi svi ovi predeli zablistali pod snegom. Sedeći u kupoli nad krovom jednog vagona, ili promatrajući blistavo sunce nad snežnobelim šumama Kvebeka, ili se budeći dok je voz prolazio kroz mećave Manitobe – sve je ovo produbilo moju povezanost sa zemljom koju zovem svojim domom, dodatno učvrstivši moju posvećenost zaštiti tih prirodnih lepota.
Izlazeći iz voza u Vankuveru, i prešavši više od trinaest hiljada kilometara i devet vremenskih zona, delovalo mi je da je čitav život prošao od onog trenutka kada sam u zoru prošao kombijem kroz tmurnu hamburšku luku. Putovati preko pola sveta uz niski ugljenični otisak možda nije ni prikladno a ni lako – a takođe ne baš ni najjeftinije, naročito ako se uzme u obzir ne samo novac već utrošeno vreme, koje je najveći luksuz – mada sam sebi, na neki način, dokazao kako je takvo putovanje dostižno i izvodljivo. Sada je vreme za planiranje neke naredne avanture.
Put kojim treba ići: eko-globtroteri
Petnaestodnevni prelazak Atlantika teretnim brodom od Hamburga do Halifaksa rezervisan je preko berlinske agencije Slowtravel Experience, i košta nešto manje od 100 evra dnevno (uključujući „pun pansion“ i kompenzaciju ugljeničnog otiska) u kabini za dve osobe. Među najpoznatije brodske kompanije koje nude ležajeve za putnike i vezana putovanja spadaju Hamburg Süd i Grimaldi Lines. Od ostalih agencija na koje treba obratiti pažnju (ukoliko vas ovakva vrsta putovanja zanima), tu je novozelandski Freighter Travel, londonski Cruise People i Freighter Cruises. Putovanje vozom je obezbedila kompanija VIA Rail Canada. „The Ocean“ putuje od Halifaksa do Montreala triput nedeljno, a cena ide od 80 evra (C$117) za kartu u jednom smeru, dok dnevni vozovi iz Montreala ka Torontu u jednom pravcu koštaju 26 evra; ‘Kanadijen’ iz Toronta za Vankuver saobraća dvaput nedeljno a minimalna cena karte u jednom smeru iznosi 320 evra.
Emisija ugljenika (prema težini putnika). Let Frankfurt-Vankuver: 1.3 tone*. Teretni brod Hamburg-Halifaks (via Antverpen & Liverpul): 5.3kg**. Vozovi na relaciji Halifaks-Vankuver: 204.2kg***. Ugljenični trag – ukupna količina CO2 na relaciji: Hamburg – Vankuver: 209.5kg
Postovi Aleksa Mičela na njegovom JournalBlogu ishodište su istraživanja jedinstvenih karakteristika svakog startup tržišta pojedinačno, u rasponu od izvora finansiranja, prethodnih uspeha / neuspeha, kao i krivulja rasta.
Protekla 2019. je bila, u najmanju ruku, veoma zanimljiva godina za kineske startape, kaže Alex Mitchell.
Iako su 2017. i 2018. bile neupitno godine masovnog rasta, 2019. je bila značajan korak unazad. Da li je to bila prekretnica i predznak nekih stvari koje dolaze? Ili je to bio tek zalet u “veliku 2020. godinu”? Samo će vreme dati odgovor…
Ovaj grafikon slikovito govori:
Kineske kompanije su do sredine prošlog novembra prikupile 35,6 milijardi dolara kroz 2047 rundi. U istom vremenskom rasponu prošle godine, kineske kompanije prikupile su 93,4 milijarde dolara kroz 2795 krugova finansiranja.
To je pad od 62% u dolarskom finansiranju, a i pad od 27% u iznosima finansijskih rundi.
Ovo predstavlja izuzetno veliku promenu, pa se logično nameće pitanje: Šta stoji iza ovog velikog pada investicija u kineske startup firme?
Trgovinski rat, možda ne biste poverovali, zasigurno nije pomogao. Neki novac rizičnog (venčer) kapitala zbog toga i dalje ostaje po strani i neupotrebljen, sve dok situacija oko budućih odnosa između Kine i Sjedinjenih Država ne postane jasnija.
Drugi razlog je nekoliko veoma visokih pokretačkih „implozija“. Bike sharing bio je masovan trend u 2017. i 2018. godini, da bi se ubrzo nakon toga potpuno ugasio, što je rezultiralo trenutnim nestajanjem nekoliko kineskih ’jednoroga’.
Međutim, brojni kineski startapi i dalje beleže ogroman rast.
I mada obim i brzina fijaska koji su iskusili bajk-šering startaperi verovatno dosad nije viđen u svetu ulagača rizičnog kapitala, ukupno dostupno tržište (Total Addressable Market, TAM) ovog neobičnog poslovnog modela ima značajno niži rast od drugih poslovnih grana u kojima je Kina verovatno svetski lider: recimo u – oblasti veštačke inteligencije.
Kina nastavlja da ubrzava svoje AI razvojne kapacitete i mogućnosti usled nekoliko važnih razloga:
1. AI kineske kompanije igraju po različitim pravilima: Kineski zakoni i propisi o privatnosti dramatično se razlikuju od onih u Sjedinjenim Državama. Ova jednostavna činjenica znači da kineske kompanije za veštačku inteligenciju mogu da prikupljaju i koriste podatke u obimu koji nikada ne bi bio moguć u Sjedinjenim Državama. Više podataka = bolji modeli.
2. Ulaganje u AI je nacionalni prioritet: u julu 2017. godine je kineski predsednik Si Đinping veštačku inteligenciju učinio nacionalnim prioritetom, obznanjujući „Plan razvoja veštačke inteligencije nove generacije“, čime je ovoj grani ispostavio zahtevne i kompetitivne ciljeve. Si želi da Kina do 2030. godine postane neprikosnoveni svetski lider u razvoju veštačke inteligencije, koja će samo u okviru granica ove zemlje vredeti barem 150 milijardi dolara. Takođe, njegov plan nije tek nekakav uzvišeni, „metafizički“ cilj, s obzirom da AI razvoj uključuje i ogroman priliv državnih subvencija za istraživanje i obrazovanje novih kadrova, kao i uspostavljanje mnogih novih institucija čije će glavno polje rada u budućnosti biti veštačka inteligencija.
Kako je ovih top 10 izabrano?
Kreator ove liste izglednih kineskih startapa u 2020. se krajem prošle godine mahom fokusirao na industrije u kojima Kina ima jedinstvene konkurentske prednosti. Kao što je već spomenuto, ona prvenstveno uključuje oblast veštačke inteligencije, autonomna vozila, a uskoro može uključivati i meso odgajano u laboratoriji.
Mičelova lista deset najinteresantnijih kineskih startapa na koje treba obratiti pažnju u ovoj godini takođe sadrži i nekoliko jednoroga za koje verovatno većina nas nije čula, i koji nalažu da idemo još dublje u potrazi za kineskim startapima koji su najspremniji da u narednih par godina dostignu profite koji će se izražavati u milijardama dolara.
Evo mojih “Top Ten”: deset kineskih startapa na koje treba obratiti pažnju u 2020:
WeRide je zaigrao veliku igru ulažući u autonomna vozila. Novembra 2019. je u Guangdžuu lansirao svog probnog ‘robo-taksistu’ bez vozača. Kompanija ima 20 Nissan EV-ova i nudi vožnje na prostoru koji obuhvata 150 kvadratnih kilometara, radeći kroz partnerstvo sa najvećim taksi-operatorom u Južnoj Kini. Kompanija očekuje da u narednih nekoliko meseci ovom pilot-projektu pridoda još nekoliko desetina automobila.
Uz to, startup firma WeRide je bila visoko rangirana u izveštaju iz 2018. o rezultatima testova autonomnih vozila, objavljenom u Ministarstvu saobraćaja Kalifornije, najvažnijem svetskom probnom terenu za industriju autonomnih vozila.
Ovaj izuzetan učinak je doprineo da se WeRide odvoji od „velikog čopora“, obezbeđujući mu mogućnosti za razvoj svog poslovanja kako u zemlji tako i u inostranstvu.
DeepRoute je još jedan kineski igrač u usponu koji se uključio u globalno nadmetanje za dominacijom na polju razvoja autonomnih vozila. Kompanija je u seriji A finansiranja prikupila sredstva u iznosu od 50 miliona dolara nakon što je osnovana tek februara 2019. godine (!) Jasno je da investitori veruju u ovaj tim genijalaca koji potiču sa prestižnih univerziteta širom sveta (Kina, Britanija, SAD, EU), a koji su već stekli karijere u kompanijama poput Gugla, Forda, Intela, GM-a, Baidu-a i Cruise-a. Lista se nastavlja.
Detalji o tome kako DeepRoute planira da odskoči i izdvoji se od rivala su ipak malo drukčije prirode od inače uobičajenog „razvijanja sistema za samostalnu vožnju nivoa 4“. Od ove kompanije bi tokom 2020. trebalo očekivati dobru zabavu.
Pony.ai novinarima nije nepoznat startup: Ovaj tehnološki jednorog postao je prva kineska kompanija koja je testirala robo-taksije na gradskim javnim putevima pre oko godinu dana. Kompanija, koja je osnovana tek 2016. godine je već izgradila impresivan fond od 264 miliona dolara.
U novembru 2019. godine, Pony.ai i Hyundai su predstavili svoj ‘BotRide’ – deljenje servisa autonomnih vozila na zahtev, koji radi u Irvajnu u Kaliforniji. Iako je ovo za sada samo pilot-projekat koji uključuje nekoliko stotina stanovnika, to je impresivan korak napred, sličan onom koji je napravila Guglova kompanija ‘Waymo One’ koja je u Arizoni odskora počela sa komercijalnim radom.
„Potpuno savršena hrana“ (WPF) se razlikuje od prva tri startapa koja sam predstavio na ovoj listi. U stvari, to čak i nije pravi „startup“. Kompanija je osnovana 1993. godine, pre nego što su mnogi osnivači gore navedenih startapa uopšte rođeni. Mičel je u svoju listu, ipak, uvrstio i WPF “jer se u njihovoj industriji dešavaju velike stvari i izvesno je da ih stoga treba pomno pratiti tokom 2020. godine”.
WPF je proizvođač „biljnog mesa“ sa godišnjom prodajom od 300 miliona juana (~ 45 miliona dolara). Sa globalnim usponom pokreta veštački proizvedenog mesa, WPF ima dobre šanse da u ovoj godini ostvari izuzetan poslovni rast. Osim što će povećati potražnju na svom domaćem tržištu, možda će biti u prilici da izvozi znatno više nego prethodnih godina.
Usled tako hitrog proširivanja biznisa tokom 2019. godine, moglo bi se očekivati da WPF ima dobre izglede da zauzme svoj deo tržišnog kolača, koji već „grickaju“ startapi poput ‘Impossible Foods’ i ’Beyond Meat’.
OmniPork iz Hong Konga je „proteinska poslastica“ spravljena od kombinacije soje, graška, gljiva i pirinča. Razvio ga je tim azijsko-kanadskih naučnika a proizvodi se na Tajlandu. Trenutno se isporučuje na pet tržišta u Aziji.
Slično kao kod WPF-a, i OmniPork je u dobroj poziciji da iskoristi makro-trendove u mesnoj industriji. Pored toga, Kina je usred velike epidemije svinjske groznice koja je ubila preko 100 miliona svinja, usled čega je došlo do dramatičnog porasta cena svinjskog mesa.
Takođe, OmniPork je oktobra 2019. u Kini otpočeo virtuelnu prodaju kroz Taobao, onlajn-radnju u vlasništvu Alibabe.
Cambricon je proizvođač procesora za komercijalne aplikacije za dubinsko učenje (deep learning), uključujući pametne telefone, UAV-ove, autonomne automobile i tehnološku odeću (wearables). Kompanija je u 2017. i 2018. imala ulaganja u iznosu od 100 miliona dolara.
Iako je veliki deo tehnologije ove kompanije neverovatno složen i uključuje minucioznu arhitekturu mikro-čipova, ono što nije komplikovano je to da je Cambricon već pokazao veliku privlačnost za potencijalne ulagače, odnoseći trijumf u biznisima sa kompanijama kao što su China Telecom, ZTE i Kingsoft.
Ove godine treba obratiti pažnju upravo na Cambricon.
Osnovana 2016. godine, Momenta pravi „mozgove“ za kompanije koje se bave razvojem i proizvodnjom autonomnih vozila. Umesto da se fokusiraju na izgradnju automobila za samostalno upravljanje, u Momenti stvaraju softverske pakete za percepciju, semantičko mapiranje i planiranje ruta zasnovanih na podacima dobijenim preko senzora.
Highway Pilot je naziv njihovog poluautonomnog rešenja, koje je Momentin prvi masovni softver. Planiraju da uskoro lansiraju više autonomnih softverskih paketa, uključujući potpuno autonomno softversko rešenje za parking a i samostalni robo-taksi, koji će se primenjivati u gradskim uslovima.
Mičel hvali Momentin softver i ‘data-first’ pristup jer “Omogućavaju drugima da se snalaze u kapitalno intenzivnim sektorima – komponentama autonomnih vozila; njihov tim preferira rad na lakše skalabilnim (ali i dalje veoma izazovnim) setovima podataka i softveru.”
YITU Technology je osnovana 2012. Kombinuje AI sa industrijskim aplikacijama, uključujući one koje pokrivaju sektor bezbednosti, finansija, transporta i zdravstva.
YITU ima tri glavne oblasti poslovanja: Inteligentni gradovi, Inteligentno zdravstvo i biznis koji uključuje prikupljanje podataka.
Njihov proizvod nazvan „Inteligentni gradovi“ pomaže urbanistima i menadžerima da sprovedu AI rešenja u svojim gradskim prostorima, u rasponu od kontrole pristupa ili sprečavanja kriminala, pa do povećanja iskoristivosti lokalnih resursa.
U AI proizvodu koji se tiče zdravstva, YITU nudi platformu za kliničku dijagnostiku, a svoja istraživanja i razvoj fokusirali su na softversko-hardverskim rešenjima za procenu razvoja deteta. Konačno, YITU se svojim proizvodima usredsredio na aplikacije iz oblasti finansija i maloprodaje, i već je privukao veliku radoznalost i interesovanje.
Jasno je da se YITU razlikuje od drugih, a i portfolio mu je raznolik.
Tuya je izgradila sve module i protokole koji pokreću „pametnu funkcionalnost“ kamera i foto-aparata, pametnog osvetljenja, uređaja za domaćinstvo i još mnogo toga. Takođe su izgradili svoj „softverski sloj“ i, uz njega, i tržište, kako bi ih profitno spojili.
Ono po čemu Tuya odskače od ostalih jeste upravo to koliko su u svoju proizvodnju bazirali na modelu “ključ u ruke”, integrišući svoje softvere u brojne OEM-ove (OEM, originalni proizvođač opreme; firme koje proizvode uređaje od delova kupljenih od drugih kompanija). Jednostavno pronađete modul koji vam je potreban na njihovoj veb-lokaciji za uređaj koji kreirate ili ste ga već napravili – i oni će vam stvoriti softver, ili obezbediti neki od svojih već postojećih, koji ćete moći da ugradite u vaš uređaj. I YITU, dakle, poput startapa ‘Momenta’, proizvodi „mozgove“ za opremu i uređaje (Turnkey proizvodnja funkcioniše po sistemu “ključ u ruke”, uz pružanje kompletnog proizvoda/usluge koji su odmah spremni za upotrebu).
Tuya obećava da će vam nabaviti prototip mobilne aplikacije za „pametne kuće“ po white-label principu u roku od jednog dana, ili, po potrebi, za masovnu proizvodnju (čija izrada iziskuje najviše dve nedelje). Ukoliko je istina da zaista mogu da ih isporuče u tim rokovima – onda je to veoma impresivan podatak koji svedoči o ulaganjima i naporima ove kompanije, kako bi njihova platforma i moduli pametnog doma postali tržišni standardi.
Sedište: Hangdžu, Kina; San Hoze, Kalifornija; Hariana, Indija
Nalik poslovnom modelu i proizvodima koje nudi startup YITU, i 4Paradigm u brojnim slučajevima primenjuje svoja rešenja u najrazličitijim granama poslovanja. 4Paradigm nudi, između ostalog, i softverske solucije za prepoznavanje rukopisa, sprečavanje prevara tokom B2C transakcija, kontrolu rizika, predviđanje prodaje, korisničke servise i još mnogo toga. Nesumnjivo je da će ova 2020. biti godina značajnog rasta ove kompanije.
Ostaje nam da gledamo svojevrsno nadmetanje, naime ko će zadobiti prednost u 2020. godini: 4Paradigm ili YITU?
Sedište: Peking, Kina
Ukupno prikupljeno: $140M
Startaperi vredni pažnje i pohvale:
Banma: Banma Network Technologies sarađuje sa auto-kompanijama, nudeći tehnologiju za operativne sisteme u vozilima.
G7: Pruža usluge u upravljanju kineskim auto-flotama, nudeći IoT / AI servis na preko 800.000 vozila. Umesto da jednostavno prati samo polaznu tačku i konačno odredište, G7 neprekidno prati i vremenske uslove, performanse vozača, temperaturu u prikolici, uslove na lokaciju i još mnogo toga.
Džon Meserli, (John G. Messerly, PhD), dugogodišnji član odeljenja za filozofiju i računarstvo na Teksaškom univerzitetu i pisac knjiga o evolutivnoj filozofiji pravi kratak osvrt na reči koje je napisao i izgovorio jedan od najpopularnijih svetskih naučnika s kraja prošlog stoleća.
Astronom Karl Segan (Carl Sagan) jedan je od mojih intelektualnih junaka i jedan od velikih sekularista dvadesetog veka. Pre trideset godina (1989), nakon što su oba Vojadžerova svemirska broda prošla Neptun i Pluton, Segan je poželeo poslednju sliku Zemlje sa „sto hiljada puta“ veće razdaljine od čuvenih fotografija Zemlje koje su uslikali astronauti programa Apolo. Nijedna fotografija nikada nije pružila bolju perpektivu uslova i prilika nas, ljudi; vredi je videti, a i saslušati ovo, najmanje jednom godišnje do kraja života. Hvala, Karl Segan.
(Gornja multimedijalna prezentacija ponovo je objavljena u internet-magazinu Instituta za etiku i nove tehnologije, 17. marta 2015.)
“Sa ovog udaljenog mesta posmatranja, Zemlja možda izgleda beznačajna. Ali za nas je drugačije. Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovde. To je dom. To smo mi. Na njoj… svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikad postojalo – živelo je tu. Skup svih naših radosti i patnji, hiljade samouverenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki sakupljač, svaki heroj i svaki strašljivac, svaki stvaralac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladizaljubljenipar, svaka majka i svaki otac, dete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učiteljmorala, svaki korumpiranipolitičar, svaka superzvezda, svaki vrhovni vođa, svaki svetac i grešnik u istoriji naše vrste — svi smo živeli tamo: na čestici prašine osvetljenoj zrakom Sunca.
Zemlja je veoma mala scena u nepreglednoj kosmičkoj areni. Setite se rekakrvi koje su prolili svi oni generali i vladari, da bi, u slavi i trijumfu, na trenutak postali vladari delića tačke. Setite se beskrajnih okrutnosti počinjenih od strane stanovnika jednog ćoška piksela prema jedva prepoznatljivim stanovnicima nekog drugog ćoška, njihovih toliko čestih nesporazuma, toliko želeći da poubijaju jedni druge, njihove mržnje.
Naše zablude, naše umišljeno samouvažavanje, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom bledom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja zapretena velikom kosmičkom tamom. U našoj beznačajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji nikakva naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mesta, da nas izbavi od nas samih.
Zemlja je jedino mesto za koje znamo da sadrži život. Ne postoji ni jedno drugo mesto, bar ne u skoroj budućnosti, gde bi se naša vrsta mogla odseliti. Posetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se ili ne, Zemlja je mesto gde se trenutno nalazimo.
Kažu da je astronomija iskustvo koje kroz poniznost izgrađuje karakter (“jer smo tek trun u beskraju prostora i vremena”). Verovatno ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske sujete od ove slike našeg sveta sa ovolike udaljenosti. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i negujemo bledoplavu tačku — jedini dom za koji znamo.”
Fotografiju “Plava tačka u beskraju” (Pale Blue Dot)snimio je Vojadžer 1, šestog jula 1990. godine. Vojadžer je ovu fotografiju napravio na svom putovanju, sa same granice Sunčevog sistema, u momentu kada je bio udaljeniji od Plutona, na rastojanju od 6,4 milijarde kilometara. Četiri godine kasnije, Karl Segan objavio je istoimenu knjigu, Plava tačka u beskraju, o tome koliko su ljudi (ne)značajni i (ne)moćni u odnosu na Univerzum.
Ljudi u Kini kažu mi da Kina nije komunistička, već da se samo vladajuća stranka zove KPK (Komunistička partija Kine). Zašto?”, pita se Godfri Roberts, stručnjak za geopolitiku sa univerziteta u Masačusetsu.
Ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama kažu mi da 99% Amerikanaca nisu kapitalisti, već samo da Amerikom upravlja Kapitalistička partija Amerike.
Kapitalisti koji su Osnivači Amerike napisali su svoj Ustav koji je isključio bilo kakvo pominjanje “demokratije” jer je kapitalizam inherentno antidemokratski, kao i zato što bi ovakav, kapitalistički sistem, bio najbolji način da pomogne Americi da postane društvo u kojem niko nije siromašan i u kojem svi dobijaju obrazovanje, pristojno plaćen posao, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, podršku države u starosti, dom i udoban život.
Kineska vladajuća partija zove se Komunistička partija Kine i obećala je da će, jednog dana, Kina postati društvo u kojem niko nije siromašan i u kojem svi dobijaju obrazovanje, pristojno plaćen posao, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, podršku države građanima u starosti, dom i udoban život.
Evo i slikovitog izveštaja o neporecivom napretku, obećavanog i zvaničnim državnim sloganom “da nema siromašnih”:
Biti Kapitalista-u-Americi je prilično lako. Napravite nešto, ili pružite uslugu, prodate je i – uzmete novac.
Biti komunista u Kini je sinonim za puno posla kojeg treba obaviti: potrebne su godine da budete primljeni u Partiju, uz nužno volontiranje u svakoj prilici i svakim povodom, obavezno prisustvovanje dosadnim marksističkim predavanjima… Takođe – treba da uredno plaćate godišnju članarinu. Tek je mali broj onih koji su voljni da sve ovo čine, i to je sasvim u saglasju sa čitavom stvari. Jer, to znači da članovi partije rade na poboljšanju života za sve Kineze a da, pritom, dodatno ne moraju ništa da „dodatno čine“. Oni zadobijaju korist od takvog poretka – komunizma – a da pritom ne dolazi do sukoba među članstvom. Jer, svako ko želi u KPK ima da ispuni podjednake zadatke, pa dokle ko dogura – tek na osnovu tog rezultata dobijate dozvolu da krenete naviše – ali shodno rezultatima, i bez protekcije.
Koje su koristi od komunizma?
Pa, 1. jula 2021. godine, nigde u Kini više niko neće biti siromašan i svi će dobiti dobro obrazovanje, pristojne poslove, više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, državnu podršku građanima u starosti, svoj dom i udoban život. Svi. I to stvarno.
99% Amerikanaca i Kineza žele od svojih vlasti rezultat koji je u osnovi isti: društvo u kojem niko nije siromašan i svi dobijaju obrazovanje, pristojno zaposlenje, imaju više nego dovoljno hrane i odeće, pristup zdravstvenim uslugama, sistemsku podršku za starije sugrađane, svoj dom i udoban život.
Zar ne očekujemo da bi svaka vlast na svetu trebalo da sve ovo obezbedi svojim građanima, čak i bez da ih o tome obaveštava?
I, koja vlada – komunistička ili kapitalistička – bolje sprovodi sve ovo?
Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.
Strast za vožnjom BMX-a otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.
Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.
Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga(flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.
Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”
Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.
U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”
Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.
Olić je potom kupio svoju prvu DSLRkameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.
Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.
Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”
Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.
Ove Olićeve maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.
Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”
Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”
Prekomorske aktivnosti Pola Manaforta imale su svog značajnog pokrovitelja: jednog ruskog oligarha
Napori bivšeg šefa Trampove kampanje da „pogura“ američke interese u Ukrajini, Gruziji i Crnoj Gori često su povezani sa – Olegom Deripaskom.
Ko je Pol Manafort i zašto je u žiži svetske javnosti poslednjih dana i meseci?
Paul John Manafort Jr. (rođ. 1. aprila 1949.) je američki advokat, lobista, politički konsultant i jedan od vodećih ličnosti Trampove predizborne kampanje kojoj se pridružio marta 2016., postavši njen prvi čovek od juna do avgusta 2016. Ranije je bio savetnik američkih predsedničkih kampanja republikanaca Džeralda Forda, Ronalda Regana, Džordža V. Buša i Boba Dola. Manafort je u Vašingtonu 1980. godine, zajedno sa direktorom Čarlsom Blekom i Rodžerom Stounom osnovao kompaniju Black, Manafort & Stone. Nakon što im se 1984. pridružio Piter Keli, kompanija je preimenovana u Black, Manafort, Stone & Kelly (BMSK).
Pol Manafort
Manafort je često lobirao u ime kontroverznih inostranih lidera kao što je ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, Ferdinand Markos, bivši diktator sa Filipina, Mobutu Sese Seko, diktator bivše Demokratske Republike Kongo, i angolski gerilski lider Žonas Savimbi. Lobiranje u službi interesa stranih vlada zahtevalo je od njega registraciju svojih aktivnosti kod Odeljenja za pravosuđe po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata (FARA); Međutim, do 2. juna 2017. Manafort nije registrovao. Manafort se 27. juna, najposle, retroaktivno registrovao kao inostrani poslovni agent.
Manafort je pod istragom više federalnih agencija. Federalni istražni biro (FBI) aktivno sprovodi krivičnu istragu protiv njega od 2014. godine u vezi sa poslovnim odnosima u doba dok je lobirao za Ukrajinu. On je, takođe, osoba za koju je zainteresovana američka kontraobaveštajna istraga oko mogućeg dogovora između ruske vlade i Trampovih sararadnika, sa ciljem da se utiče na predsedničke izbore 2016. godine. Nekoliko odbora američkog Senata takođe razmatra njegove dosadašnje aktivnosti.
Političko-konsultantska firma Pola Manaforta bila je aktivna već više od jedne decenijie i često se u svojim poslovima povezivala sa ruskim političkim interesima ne samo u Ukrajini već i u Gruziji, Crnoj Gori i drugim zemljama koje je Kremlj smatrao da su u sferi njegovog uticaja.
Ispitivanje koje su sproveli novinari Volstrit džornala (WSJ) pokazuje da su ovi napori bili širi kako po obimu tako i po svojim ambicijama, trajući duže no što je prethodno bilo izveštavano: počev još 2004. godine, a potom nastavljajući bez prekida sve do 2015. godine.
Ove su aktivnosti često uključivale jednu glavnu ličnost – ruskog oligarha Olega Deripasku, biznismena politički povezanog poslovima ruske države na međunarodnom nivou, čiji se poduhvati ponekad uklapaju u spoljnopolitičke ciljeve ruskog predsednika Vladimira Putina. “Sebe ne razdvajam od države (iz koje potičem)”, rekao je on 2007. za Fajnenšel tajms. “Nemam nikakvih drugih interesa.”
Rad i dela Pola Manaforta, čoveka koji je bio šef Trampove predsedničke kampanje, i tragovi koje je ostavio širom istočne Evrope, kao i njegove veze sa Olegom Deripaskom, objašnjavaju zašto je toliko interesantan američkim istražiteljima, koji su došli do saznanja o navodnom ruskom mešanju u predsedničke izbore 2016. godine. Po rečima onih koji imaju informacije o ovoj istrazi, Članovi istražne komisije američkog Kongresa razmatraju Manafortove poslovne i političke veze ne bi li što više doznali o istorijatu njegovih veza sa Deripaskom.
Prema zvaničnicima koji su upoznati sa ovim pitanjem – Oleg Deripaska, globalni trgovac ruskim aluminijumom i metalima i vlasnik investicionog holding giganta „Bazni element“ – ponudio je da pred obaveštajnim komisijama američkog Doma i Senata svedoči o navodnom ruskom mešanju u američke izbore, a u zamenu za imunitet. Zvaničnici Kongresa odbili su ovu Deripaskinu ponudu, ne želeći da se mešaju u istragu koju je po istom pitanju pokrenuo američki Federalni istražni biro.
Specijalni savetnik američkog Ministarstva pravde Robert Miler (Robert Mueller), u sklopu svoje istrage o tvrdnjama američkih obaveštajnih agencija da je došlo do mešanja Rusije u američki izborni proces, ispituje Manaforta o mogućim kršenjima zakona o lobiranju i pranju novca, navodi WSJ, citirajući osobu koja je upoznata sa ovom stvari. Ovog jula su FBI agenti koji su radili s Milerom izvršili pretres Manafortove kuće u Virdžiniji.
Iako su Manafort i Deripaska na kraju izgubili novac, što je 2014. kulminiralo podnošenjem peticije (tj formalnog pismenog zahteva suda, a po nalogu suda) na Kajmanskim ostrvima, Manafort je u narednim godinama nastavio da radi u Ukrajini. On je početkom ove godine podneo poresku prijavu u kojoj stoji da je njegova firma zaradila više od 17 miliona dolara radeći za proruske stranke u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine. Manafortov neuspeh oko obelodanjivanja punog obima svog delovanja u Ukrajini doveo je avgusta 2016. do njegovog odlaska s mesta šefa Trampove predsedničke kampanje.
Evgenija Kljukač (Evgenya Klyukach), korporativna portparolka Olega Deripaske izjavila je da odbija da komentariše ovaj slučaj. Deripaska je, u pritužbi koju je ovog maja podneo protiv lista Associated Press pred američkim Okružnim sudom u Vašingtonu D.C., naveo da ga je ovaj list oklevetao u martovskom članku o njegovim navodnim finansijskim vezama koje ima s Manafortom. U pritužbi na članak AP-a stoji da “Gospodin Deripaska nikada nije imao bilo kakav aranžman, bilo ugovorno ili na neki drugi način, sa g. Manafortom u cilju osnaživanja interesa ruske vlade”, kao i da je “g. Deripaska još pre više godina prekinuo svoje odnose sa gospodinom Manafortom.” AP sada radi na svojoj odbrani od Deripaskine tužbe.
Manafort je odbio da bude intervjuisan za ovaj članak. Njegov portparol, Džejson Maloni, upućuje na prethodnu pismenu izjavu Manaforta u kojoj je rekao: “Radujem se susretima s onima koji sprovode ozbiljne istrage po ovim pitanjima, kako bi se diskutovalo o stvarnim činjenicama”.
Miler je poslao sudski poziv Maloniju da se pojavi na sudu, tražeći od njega podatke vezane za njegove aktivnosti sa Manafortom i zahtevajući da svedoči pred Velikom saveznom porotom. U svojoj izjavi, Maloni je rekao da “želi da dobije savet advokata pre nego što bilo šta bude komentarisao javno” u vezi s ovim pitanjem. On je odgovorio na pitanja ovog lista pre no što mu je uručen Milerov sudski poziv.
Deripaska (49) je svoje bogatstvo zaradio u potresu proizvedenom raspadom Sovjetskog Saveza, kada se pojavio kao glavni akcionar sovjetskog alu-kombinata „Rusal“, nekadašnjeg najvećeg svetskog proizvođača aluminijuma. Sjedinjene Države su u jednom trenutku onemogućile Deripaskin ulazak u Ameriku usled američke zabrinutosti o njegovim mogućim vezama sa organizovanim kriminalom koje je dotad navodno imao, a o čemu je Volstrit džornal pisao 2009. Sumnje i podozrenja na ovu temu Deripaska je javno osporio. Stejt department je odbio da komentariše trenutni status njegove vize.
Nakon što je 2000. obezbedio predsedavanje Rusijom, Putin je javno predstavio svoj „svečani dogovor“ kojim ovekovečuje savez države sa oligarsima: izjasnio se da ne želi revizije aukcijskih privatizacija sprovedenih tokom 90-tih, koje su državnu imovinu pretvorile u lična bogatstva – pod uslovom da, naravno, ta „ličnost“ tj oligarh podržava nacionalne prioritete i državne interese.
Manafort je svoju karijeru izgradio višegodišnjom političkom ekspertizom koju je obezbeđivao firmama u vlasništvu velikih međunarodnih „snagatora“ poput Mobutua Sese Sekoa u Zairu, Ferdinanda Markosa na Filipinima ili angolskog pobunjenika Žonasa Savimbija. Veliki deo njegovog rada s licima i kompanijama koje su bile u ruskom državnom interesu išao je preko firme „Davis Manafort Partners“ (DMP), političke konsultantske kuće koju je Manafort vodio sa svojim poslovnim partnerom, Rikom Dejvisom (Rick Davis).
Deljenje američke „političke mudrosti“ i ekspertize inostranim firmama nije ilegalno. Naprotiv. Manafort, koji je radio sa Deripaskom, ponekad je izgledao kao da se angažuje na inostranom delovanju koje su neki ljudi – neki bivši američki ambasadori u regionu – videli kao potencijalno u suprotnosti sa navedenim američkim pozicijama u tom trenutku u toj zemlji. Njihove lične relacije datiraju od 2004. a trajale su još bar do 2007. godine, iako su Manafort i njegova firma nastavili da do 2015. pružaju svoje savetodavne usluge strankama bliskim Olegu Deripaski – to jest ruskom zvaničnom interesu.
Maloni je rekao da se “Rad g. Manaforta za g. Deripasku i njegovu kompaniju, Rusal, obavljao u cilju unapređenja trgovinskih interesa.”
Gruzijski projekt
U jednom ranijem poslovnom projektu, koji dotad nije bio poznat, Manafortova firma radila je sa Deripaskom sa ciljem povratka jednog prognanog, proruski orijentisanog gruzijskog političara u Gruziju, koja je 2004. godine izabrala prozapadno orijentisanog predsednika, nakon takozvane Ružičaste Revolucije iz 2003. godine (prvobitno “Revolucije ruža”, naziv koji je kasnije preinačen).
Natanijel Rotšild
Kako je izjavio politički konsultant blizak Manafortovom DMP-u, početkom 2004. godine je jedan od Deripaskinih investicionih partnera, Natanijel Rotšild (Nathaniel Rothschild), potomak familije znamenitih britanskih magnata pozvao Dejvisa, Manafortovog partnera, da zajedno odu u moskovsku kancelariju oligarhove holding kompanije, Basic Element. Tamo su se sastali sa Igorom Giorgadzeom, bivšim ministrom gruzijske državne bezbednosti. Cilj sastanka: Pomozite nam u izradi plana kako da Giorgadze povrati svoj uticaj u Gruziji.
Ovaj konsultant tvrdi da je Deripaska angažovao Manafortov DMP da se pobrine za sprovođenje „Gruzijskog projekta“.
Gruzijske vlasti optužile su Giorgadzea da je 1995. organizovao pokušaj atentata na gruzijskog predsednika Eduarda Ševarnadzea. Od svog dobrovoljnog egzila tj bekstva iz Tbilisija u Moskvu, Giorgadze je osnovao političku partiju pod pokroviteljstvom Rusije.
Nakon Ružičaste revolucije, novi predsednik je Gruziju udaljio od Kremlja. Predsednik Džordž V. Buš podržao je njegov politički kurs ka zapadu.
Deripaska mu se suprotstavio proruskom strategijom, tvrdi ovaj politički konsultant. Natanijel Rotšild bi uložio novac u Gruziju – prvenstveno u vinograde i vinarstvo – da bi, potom, pozvao gruzijsku vladu da Giorgadzeu dopusti bezbedan povratak u zemlju.
“Giorgadze je bio osoba od poverenja, Rusiji lojalna i pouzdana figura koja ne bi odbegla na Zapad“, rekao je Kenet Jalovic, američki ambasador u Gruziji od 1998. do 2001. godine, sada direktor programa za rešavanje konflikata pri Univerzitetu Džordžtaun.
Od Rotšilda je bilo nemoguće dobiti komentar o svojoj navodnoj ulozi u „Gruzijskom projektu“. Dejvis nije odgovorio na zahteve medija za komentar, kao ni Giorgadzeov advokat, Gagi Moziašvili.
Konsultant-svedok izjavio je da su Natanijel Rotšild i Dejvis krajem 2004. u Tbilisiju ručali s novim predsednikom Gruzije, Mihailom Sakašvilijem, ali je ovaj potopio te planove i nade, odlučno odbacivši njihovu zamisao o “vinogradarstvu u Gruziji“.
Maloni je rekao da je DMP bio uključen u „Gruzijski projekt“, ali da Manafort u njemu nije igrao nikakvu ličnu ulogu niti se izjašnjavao o tome da li je Deripaska bio uključen u ovaj projekat. Sakašvili je odbio da ovo komentariše.
Preporod i izlečenje svetske ekonomije i privrede nisu ni na vidiku a globalne američke firme postale su iznenađujuće ranjive; stoga su, daleko pre Trampovog upozorenja da vrate svoje poslovanje u Ameriku, počele da pakuju kofere i vraćaju se kući. Jer, nije u pitanju samo “nepravda” jer ne plaćaju poreze američkim vlastima; na pakovanje su ih primorale lokalne kompanije koje su postale sve jače, rafiniranije i konkurentnije. Oni se vraćaju kući ne zato što im Tramp to “naređuje”, već zato što su njihovi poslovi sve neuspešniji a profiti sve tanji, piše londonski The Economist.
Među brojnim stvarima koje Donald Tramp ne voli jesu – velike globalne firme. Bezlične i raskorenjene, optužuju ih za izazivanje “pokolja” običnih Amerikanaca, naime, zbog izmeštanja radnih mesta i fabrika u inostranstvo. Njegov odgovor na ofšor poslovanje je: zauzdati ovakve maroderske kompanije. Nižim porezima keštreba vratiti u zemlju, kaže on, dok bi carinske takse trebalo da američke proizvođače osujeti u formiranju prekograničnog lanca snabdevanja američkog tržišta proizvodima koje su proizveli u ofšor (neoporezovanim) zonama. Takođe, sadašnje trgovinske dilove trebalo bi propisima drukčije regulisati. Da bi izbegli kazneni tretman, “sve što treba da urade je da ostanu (u zemlji)”, poručio je ove nedelje američkim poslovnim bosovima.
Takođe je neobičan Trampov agresivno protekcionistički ton. Ali, on u mnogo čemu kaska iza aktuelnog trenutka. Multinacionalne kompanije, svojevrsni posrednici koji stoje iza globalne integracije, otpočele su svoje povlačenje dobrano pre populističke „pobune“ iz 2016. godine. Njihove finansijske performanse toliko su se strmoglavile nadole da više ne uspevaju da nadmaše lokalne firme. Mnogi su iscrpli svoje sposobnosti da umanje troškove i poreze kao i da nadigraju svoj lokalne konkurente. Trampovi bočni napadi upereni su ka (multinacionalnim) preduzećima, koja su iznenađujuće ranjiva i, u mnogim slučajevima, već su odavno počela da se pakuju i idu kući. Uticaj ovih dešavanja na globalnu trgovinu biće dubok.
Kraj arbitraže
Multinacionalne kompanije (one čiji se veliki deo poslovanja odvija van njihove kuće i regiona, obavljajući ga u inostranstvu) zapošljavaju samo jednog u 50 svetskih radnika. Ipak, i ova cifra nešto znači i pokazuje. Nekoliko hiljada firmi utiče na ono što milijarde ljudi gleda, jede i nosi. IBM, Mekdonalds, Ford,H&M, Infosys, Lenovo i Honda su odavno reper za menadžere. Oni koordiniraju lance snabdevanja koji čine preko 50% ukupne svetske trgovine. Multinacionalke čine trećinu vrednosti svetskih berzi i vlasnici su lavovskog udela nad svojom intelektualnom svojinom: od donjeg rublja, preko softvera za virtuelnu realnost, do lekova protiv dijabetesa.
Globalne korporacije doživele su svoj bum početkom 1990-ih, u trenutku kada su Kina i bivši sovjetski blok počeli da se otvaraju a Evropa da se integriše. Investitorima se tada dopadala ekonomija koju su globalne kompanije vodile, pre svega njihov veliki obim i efikasnost. Umesto da rade kao svojevrsni „nacionalni feudi“, globalne firme počele su da razdvajaju i usitnjavaju svoje funkcije i delatnosti. Kineska fabrika može da koristi alat iz Nemačke, da ima vlasnike koji su u Sjedinjenim Američkim Državama, da plaćaju porez u Luksemburgu i prodaju svoju robu i usluge u Japanu. Vlade bogatih zemalja sveta priželjkivale su da njihovi nacionalni poslovni šampioni potuku i „ostatak“ planete. Vlade zemalja čije su privrede doživljavale brzu ekspanziju pozdravile su dolazak poslova za nove radnike, izvoznu orijentaciju i tehnologije koje su globalne kompanije donele sa sobom. Bilo je to zlatno doba.
Esencijalni zahtev koji je uslovljavao porast globalnih firmi bio je sadržan u njihovom zahtevu da i u inostranstvu budu superiorne mašine za pravljenje novca. Potvrda ovoga nalazi se u stalnom osipanju poslovanja (videti brifing). U proteklih pet godina, profit multinacionalnih kompanija pao je za 25%. Povrat na kapital pao je na najniži nivo u protekle dve decenije. Jak dolar i niske cene nafte delimično mogu objasniti ovaj pad. Superzvezde tehnoloških industrija i firme sa jakim brendovima i dalje posluju uspešno.
Ali, nelagodnost je preširoko i predugo rasprostranjena da bi se u trenu mogla tek tako odbaciti. Oko 40% svih multinacionalnih kompanija ima sporiji rast i manji povrat kapitala od lokalnih firmi koje rade u domaćem dovrištu. Kraće rečeno – gosti počinju da gube, dok domaći počinju da vode.
Udeo multinacionalki u globalnom profitu pao je sa 35%, koliki je bio pre jedne decenije, na današnjih 30%. Za mnoge industrijske, finansijske i proizvodne grane, za proizvodnju, za oblast prirodnih resursa, medije i telekomunikacione kompanije, globalna dostupnost širom planete postala je teret, a ne prednost.
To je zato što se, nakon 30 godina arbitraže*, ovaj „lansirni prozor“ zatvara. Poreski računi firmi bili su na najnižem mogućem nivou, a sada poreske stope rastu; fabričkim radnicima u Kiniplate rastu. Lokalne firme postale su daleko sofisticiranije. One mogu da „pozajme“, prekopiraju ili izmeste/uvezu inovacije globalnih firmi bez troškova za skupe kancelarije izgradnju fabrika u inostranstvu. Od američkog frekinga (dobijanja nafte iz škriljaca) do brazilskog bankarstva, od kineske e-trgovine do indijskih telekomunikacija – kompanije na samom vrhu su one koje posluju lokalno, a ne globalno.
(arbitraža*: istovremena kupovina i prodaja vrednosnih papira, valute ili robe na različitim tržištima ili u izvedenim oblicima, kako bi se iskoristile različite cene za istu robu/uslugu/imovinu)
Promene političkog pejzaža industrijskim gigantima čak više otežava stvari nego ostalim igračima. Tramp je najnovija i najoštrija manifestacija aktuelne i globalne promene: ugrabiti više novca nego što su to u stanju multinacionalne kompanije. Kina od globalnih firmi ne želi više samo odavno prisutne globalne lance snabdevanja/prodaje, već i njihove intelektualno najnaprednije aktivnosti, kao što su istraživanje i razvoj (R&D). Evropa i Amerika su se prošle godine borile oko toga ko bi trebalo da dobije $13 milijardi dolara, koliki je porez koji Apple i Pfizer plaćaju na godišnjem nivou. Od Nemačke, pa sve do Indonezije – posvuda su zavladali sve strožiji zakoni koji se tiču preuzimanja, trustova i (neovlašćenog) korišćenja podataka.
Trampov dolazak samo će ubrzati jedan „krvavi“ proces restrukturiranja. Mnoge firme su, naprosto, prevelike: One će biti primorane da smanje svoja carstva. Drugi, pak, puštaaju još dublje svoje korene na tržištima gde posluju. General Electric i Siemens ‘lokalizovali’ su lanac snabdevanja, proizvodnje, radnih mesta i poreza u regionalne ili nacionalne jedinice. Druga strategija je da postanu “neopipljive”. Poslovne zvezde Silicijumske doline, od Ubera do Gugla, i dalje se šire svetom. Firme za brzu hranu i hotelski lanciprelaze sa „šamaranja hamburgera i prenoćišta“ na franšizno poslovanje: počinju da prodaju prava za brendiranje. Ali, takve virtuelne multinacionalke posebno su osetljive na populizam jer stvaraju malo direktnih radnih mesta, plaćaju mali porez i nisu zaštićeni trgovinskim pravilima i zakonima koji važe isključivo za sektor fizičke robe, a ne one virtuelne.
Preuzimanje kontrole
Povlačenja globalnih firmi pružiće političarima osećaj bolje kontrole nad kompanijama koje obećavaju da će se povinovati njihovim zapovestima. Ali, neće svaka zemlja moći da u istoj multinacionalki dobije veći udeo u proizvodnji, broju radnih mesta i porezima. A prebrzo izjednačavanje dominantnih oblika poslovanja u poslednjih 20 godina može biti jedna izuzetno haotična stvar. Mnoge zemlje sa trgovinskimdeficitom (uključujući, kako nova britanska vlada naziva svoju zemlju, “Globalnu Britaniju“) oslanja se na protok kapitala koji im pritiče iz multinacionalnih kompanija. Ukoliko profiti firmi budu i dalje padali, vrednost na berzi će im verovatno pasti.
Pa, svi oni redom kuckaju po ekranima, nose odeću i čuvaju zdravlje koristeći proizvode firmi koje su im odbojne jer su nemoralne, izrabljivačke i drže se po strani. Zlatno doba globalnih firmi bilo je takođe i zlatno doba za izbor i efikasnost potrošača. Njihova propast može učiniti da svet izgleda pravedniji. Ipak, povlačenje multinacionalnih kompanija i povratak „domu svome“ ne može vratiti i sve izgubljene poslove koje su im Tramp i njemu slični obećavali. A to će značiti rast cena, što automatski umanjuje konkurenciju i usporava inovacije koje su suština konkurentnosti svakog, pa i američkog, proizvoda. Vremenom, milioni malih preduzeća koja svoju trgovinu i posao obavljaju preko nacionalnih granica moći će da zamene velike firme kao prenosioce ideja i kapitala. Njihova je težina, međutim, mala. Pa ipak, ima još onih koji će se sa žaljenjem evocirati na doba kada su globalne kompanije vladale svetom biznisa, žaleći zbog njihovog odlaska.
The Economist(štampano izdanje, rubrika Leaders, Retreat 28jan)
ArhitekturaSovjetskog Saveza odražava raznoliku istoriju dugu 74 godine – od nametanja staljinističkih čudovišnih objekata – poput zdanja moskovskog Ministarstva spoljnih poslova– do komunalnih šema projektovanih da reformišu (ili eliminišu) porodični život.
Nekoliko godina nakon revolucije 1917. oktobra, u sedište Komunističke internacionale stigao je predlog kojeg je podneo slikar i vajar Vladimir Tatlin, a kao deo konkursa za podizanje javnih skulptura širom Sovjetskog Saveza. Podignut na obali Neve, njegova veoma visoka nakrivljena čelična struktura mogla bi da u sebe primi čitavu zgradu Kominterne, s velikom količinom stakla čija je rotacija trebalo da predstavlja simbol revolucije i dijalektičke misli.
Najpoznatija zgrada u istoriji 74 godina starog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) nikada nije izgrađena; U stvari, teško je verovatno da je ikada i mogla biti podignuta, iako današnja tehnologija čini da ovakav objekat bude daleko izvodljivji nego kada je tokom druge decenije XX veka prvi put predložen. Narativ ove arhitektonske metafore takođe je trebalo i da na uzoran način sumira sovjetski državni socijalizam. Ovo nam zdanje, zapravo, takođe puno govori o jednoj državi čija je istorija bila daleko od monolitne, koja je srljala od potpune otvorenosti do državnog terora i obratno, arhitektonske forme koja je simbolizovala puno toga – od masovne proizvodnje do kulture nesvakidašnjeg spektakla koji se događa jednom i nikada više, od sovjetizacije do intenzivnog angažmana u sredinama s lokalnim, autohtonim tradicijama.
Ovaj spomenik palim revolucionarima, postavljen u sam centar paradne piste popularne tokom carističke ere, zapravo je započet u vreme između Februarske revolucije koja je oborila cara i Oktobarske revolucije koja je boljševike dovela na vlast. Trg je okružen teškim pločama od crvenog granita, prekrivenog crvenim zastavama sa natpisima koje je smislio komesar za prosvetu, Anatolij Lunačarski – vizuelni efekat odisao je širinom i prostranošću i bio je veoma originalan i impozantan. Rudnev, njegov asistent i mladi arhitekta je, nakon 30 godina, izašao na loš glas zbog svojih projekata staljinističkih solitera u Moskvi i Varšavi.
2 | “Traktornaja” stanovanje i razvoj, Lenjingrad – Gegelo, Nikolski i Simonov, 1925.
Svojevrsni izuzetak u sovjetskoj arhitekturi, prvi veliki stambeni koncept i kompleks u SSSR-u bila je “Traktornaja”, koja je preuzela štafetu od klasične arhitektonske tradicije Petrograda, sa svojom atraktivnom matricom korišćenja boja, mirnim i urednim rasporedom, i njegovim čudnim dekonstruisanim Trijumfalnim lukovima. Sovjetsku arhitekturu je u tom daleko logičnije i primerenije uporediti s nordijskim klasicizmom u jednoj savremenoj Švedskoj ili Finskoj nego u okvirima sovjetskog konstruktivizma. Ova naselja su bila dom radnicima koji su radili u metalurškom kombinatu “Putilov” a koji su bili okosnica boljševičkog ustanka iz 1917. (danas je taj objekat deo oblasti „Narvskaja zastava”, koja je bila ogledni uzorak avangardne arhitekture 20-tih godina XX veka.
3 | Narkomfin zadružni dom, Moskva – Mojsej Ginzburg, 1928.
Društvene ideje zapretene iza fasada ove napuštene zgrade pale su u zaborav već nakon nekoliko godina po njenom završetku, iako su arhitektonski koncepti koji se u njoj ogledaju preuzeti od zapadnoevropskih arhitekata kao što su Le Korbizije (Le Corbusier), Vels Kouts (Wells Coates) i Denis Lasdun (Denys Lasdun). Sama zgrada, koja je smeštena na izuzetno skupoj parceli, sada je u stanju raspadanja. Ironično, mnoge od ovih ideja o društvenim prostorima i objektima za masovno stanovanje bile su široko prihvaćene pri koncipiranju luksuznih stanova širom sveta.
(“Narkomfin” zgrada. Ovaj projekat Mojseja Ginzburga poizvod je ideala socijalističke utopije. Fotografija: Itar-Tass Foto agencija/Alamy)
4 | Majakovskaja, metro stanica, Moskva – Aleksej Duškin, 1938
Moskovski metro – zajedno sa svojim kasnijim srodnim izdancima u Petrogradu, Kijevu, Bakuu, Taškentu, Harkovu, Erevanu i drugde – polaže pravo na titulu projekta sovjetske arhitekture koji može najviše zapanjiti. Od svih jedinstveno koncipiranih stanica moskovske podzemne železnice Majakovskaja stanica možda najviše oduzima dah. Njen velelepni hol u hromu i mermeru je proizvod jednog od najtežih i najopasnijih građevinskih projekata tokom 1930-tih, bez ikakvih mera bezbednosti za radnike, s visokom stopom nezgoda i rasprostranjenom upotrebom osuđenika na prinudnom radu. Na zasvođenom plafonu ove neverovatno duboke stanice – podignutoj da ujedno posluži i kao skrovište, što se i desilo tokom Drugog svetskog rata – sastoji se od svetlucave serije mozaika od kojih vas hvata vrtoglavica; ova stanica je idejno čedo velikog realističkog slikara Aleksandra Dejneka, koji ovim mozaikom prikazuje “24 sata sovjetskog neba”.
(Sa svojim hromiranim elementima i mermernim holovima, Majakovskaja je najlepša metro-stanica u Moskvi. Fotografija: Gary Hershorn/ Reuters)
5 | Ministarstvo spoljnih poslova, Moskva – Gelfrejk i Minkus, 1948
Po okončanju Drugog svetskog rata, razorena sovjetska država preusmerava dragocene resurse u naizgled kapriciozne projekte kao što su to sedam Trijumfalnih solitera. Njih šest smešteno je duž moskovskog Vrtnog prstena – ove titanske, čudovišne zgrade zauzimaju čitave gradske blokove i rastu u visinu poput tornjeva Kremlja, navodno na insistiranje samog Josifa Staljina. Još tri je izgrađeno u sveže zaposednutim – novim, ili “bratskim” – gradovima: Rigi, Varšavi i Pragu. Najbolje od “Moskovske sedmorke” ispalo je Ministarstvo spoljnih poslova, gordo uzdignutog i veoma nalik gotici, čiji “vizuelni ritam” pridaje ovom tornju osećaj zastrašivanja, užasa i zla – odgovarajući svojoj nameni na vrhuncu Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i Zapada.
6 | Železnička stanica Dubulti, Jūrmala – Igors Javeins, 1977
Kada je 1956. godine Nikita Hruščov osudio “ispade” staljinističke monumentalnosti, sovjetska arhitektura prošla je kroz treću od svojih brojnih iznenadnih stilskih preokreta i faza, vraćajući se ovog puta modernizmu. Neki od rezultata bili su banalni iako je puno toga zračilo optimizmom kao i arhitekturom slobodne forme. Ova železnička stanica na obali mora u Letoniji je vrhunski primer, predstavljajući entuzijazam kroz skulpturalne “betonske ljuske” – strukture koje su Sovjeti pozajmili iz kalifornijske arhitekture 1950-tih. Jasnoća, obilje svetla i lakoća ovih konzolnih formi prkose gravitaciji, stojeći između Baltičkog mora i reke, a danas prostor za umetničku galeriju i biletarnice. Datumi realizacije ovog projekta, međutim, opisuju ovu arhitektonsku priču na ne tako ohrabrujući način: zgrada izgleda kao klasični dizajn iz 1950-tih, iako je završena tek 1977. godine, kada je arhitektonski trend po čijem je uzoru već odavno prohujao.
(Stanica Dubulti slovi za jedini moderan umetnički prostor u Evropi koji ujedno funkcioniše I kao železnička stanica. Fotografija: Alamy)
Ova sumorna, jedinstvena građevina danas je često omiljen sadržaj fotografskih publikacija na teme tipa “Fenomenalni objekti futurističke sovjetske arhitekture”. Čudna, majci nalik stvorenja, postavljena su na dnu brda u blizini glavnog groblja ukrajinske prestonice, grada Kijeva. Kapija kroz koju se prolazi do ove strukture (krematorijuma, nad kojim se nadvija dim) nalaze se uvijena metalna vrata, koja podsećaju na radove švajcarskog skulptora HR Gigera koji je stvorio čudovište iz filma „Uljez“ (Alien) Ridlija Skota; sve ovo opasano je betonskim prstenom u koji su uklesani “plamenovi”. Ovaj period ukazuje na činjenicu da je krematorijum prvobitno pripojen zidom dodatnih skulptura koje simbolizuju patnje 20. veka, patnje koje je Kijev iskusio u većoj meri nego većina svetskih gradova. Kontroverzna od samog svog nastanka, ova struktura bila je prekrivena slojem maltera pre nego što je zgrada otvorena.
8 | Ministarstvo autoputeva, Tbilisi – Georg Čakava, 1974
Ovo je fotogenični “grozd” kancelarija smeštenih u višespratnicu. To je kancelarijski blok sastavljen od nekoliko mini-tornjeva koji se ukrštaju na svom putu niz brda, izbijajući na obalu reke Kura. Inspirisan “grozdovima” povezanih kuća u persijskom stilu u Starom gradu koji je deo Tbilisija – u skladu sa svojim arhitektom – stoji kao usamljeni spomenik na glavnom putu izvan glavnog gradu Gruzije; teškoće u prilazu objektu, ukoliko želite da ga posetite pešačeći, ujedno su i neka vrsta znaka – dokopati se Ministarstva autoputeva pešačenjem možda i treba da predstavlja teškoću.
(Grupa solitera kpoja je danas prerasla u glavnu poslovnu zgradu Gruzijske banke. Foto: David Mdzinarišvili/Rojters)
9 | Gradske kapije, Kišinjev – Skvorcova, Marković i Spasov, 1980
Kasna sovjetska arhitektura je često kompromis između teške, dekorativne monumentalnosti koja je obeležavala Staljinovu eru i masovne produkcije i modernosti iz 20-ih i 60-ih. Gotovo manijakalna pompeznost i veličina Gradske kapije Kišinjeva kombinovana je s baroknim osećajem za osnu simetriju i tehnologijom rada s montažnim betonom, uz obilje arhitektonskih bravura i majstorluka. Ovo su bukvalno prve zgrade koje vidite dok se s aerodroma približavate moldavskoj prestonici, a kako dalje približavate samom centru, zgrade su sve manje i ruševnije – oronulost Kišinjeva je u potpunoj suprotnosti od načina na koji je projektovana većina prestoničkih gradova.
10 | Palata pionira, Dnjepropetrovsk – Amozov, Solodovnjik, Garsija Ortega i Klever, 1991
Datum završetka ovog objekta u industrijskoj metropoli na istoku Ukrajine jedan je od nekoliko kandidata za “poslednje sovjetsko zdanje”. On pokazuje još jedan stilistički preokret u sovjetskoj arhitekturi; ovaj put forma upućuje na lakoću dodira, čak i na određenu dozu humora koji je nedostajao većini objekata koji su proizvod post-sovjetske arhitekture: nedostajalo im je humora – onoliko koliko ga je nedostajalo i Leonidu Brežnjevu dok je bio na čelu SSSR. Ova palata za mlade podignuta je kako bi praktična za korisnike, mada je bila krcata pomalo blesavim prostornim detaljima Svemirskog doba. Mladi naraštaji su uživali uz okrugle brodske prozore, lavirinte, “leteća šetališta” i bizarne raznobojne skulpture, na osami i u izdašnom zelenilu pokraj reke Dnjepar. Ideja za Palatu pionira bila je da se na taj način “javno” podižu sovjetska deca, kao i da budu dobri komunisti – iznenađujući za generaciju klinaca koji su ovo zdanje koristili od 1990. godine.