Korona-Vavilon

Kako izvući smisao iz pandemijskog info-haosa, dok nam svakodnevno pristižu izjave, tekstovi, osvrti, mišljenja, teorije, i, ukratko, jedan “narativni Potop” na svim jezicima sveta? Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pruži Džon Evans, šef tehničkog odseka pri softversko-konsultantskoj firmi HappyFunCorp.

Anna Goodson Illustration Company

Na sve strane, svakodnevno ako već ne i iz sata u sat bivamo zasuti podacima o „situaciji“, stanju“, „merama“ i COVID-19 hipotezama, spekulacijama ali i svakovrsnim i teorijama zavere. Čak i ako ste te sreće da vam priroda podari matematički um, uz nekakvo solidnije utemeljenje u kritičkom razmišljanju, onda, kako bi trebalo da se krećemo i orijentišemo u ovoj nesvakidašnjoj info-džungli?

Pod pretpostavkom, naravno, da uopšte želite da proniknete kroz sav taj haos; a i pod pretpostavkom da se dosad već niste odlučili za jednu komfornu, čvrsto ustanovljenu perspektivu i kruto postavljenu tačku gledišta. Pretpostavljajući da odolevanje bilo kakvoj promeni u vašem razmišljanju – bez obzira na to kakve sve nove informacije pritiču iz časa u čas – da svi ti uvidi u novopristigle informacije nisu postali temelj vašeg identiteta. Tužno je koliko često izgleda da je baš tako. To se odnosi na sve koji objavljuju informacije u stilu „Bil Gejts je…“, ili, pak, „mi smo virus“, pa i zabavnih, „to je samo grip“, ili, recimo „svako usporavanje pandemijske krivulje jasno pokazuje kako je nastupio trenutak za prekid masovne izolacije“… i brojne druge izjave sličnog tipa.

Uz svo to, možda s razlogom krajnje nevoljno ukazivanje korektnosti koju moramo imati i prema takvim stavovima, živimo u svetu u kojem vesti ili „vesti“ često iskaču i zaskaču sa svake grane i grančice društvenih medija, bez ikakvog korisnog konteksta ili razmišljanja. Sada smo u situaciji da moramo sebi obezbediti sopstveni neutralni kontekst i ostati što je moguće realističniji u ovom medijskom „vrlom novom svetu“. A učenje kako to postići, izgleda, postaje jedna od najvažnijih veština, potrebna da bismo izvukli smisao iz svega onoga što nas sustiže iz sata u sat.

Čak i da vam je priroda podarila veštinu razabiranja bitnog od nebitnog, prepoznavanja korisnog i važnog nasuprot pukim nagađanjima – pa, sada svi imamo prilike da uživo pratimo naučne pomake u borbi protiv virusa. Izvanredan posao se svakodnevno odrađuje, i to zadivljujućom brzinom. Živimo u čudesnoj eri. Ipak, ovaj proces može biti daleko neprozirniji nego što smo u stanju i zamisliti. Moramo znati kako razabrati preliminarne rezultate u odnosu na konačne naučne i faktima potkrepljene ocene i recenzije; razlučivati šta su teorijski modeli, koje treba posmatrati isključivo u odnosu na realne podatke, analizirajući i svo to obilje hipotetičkih spekulacija u odnosu na realnu sliku stvari, koja je prilično sumorna.

Ovo se odnosi koliko na inoviranje tretmana lečenja toliko i na fundamentalna istraživanja. Ako je vaše mišljenje o tome da efikasnost potencijalnog „leka X“ proističe pripadnosti vašem „političkom plemenu“ i narativu koji pristiže s vama omiljene političke strane – podržavajući neki pristup shodno nenaučnim afinitetima – onda ne samo što pogrešno interpretirate nauku već i plasirate loše podatke kao „validna saznanja“. A u međuvremenu – sam virus nema baš mnogo sluha za politiku, kao ni za bilo čije političke afinitete.

Moramo, takođe biti spremni da prihvatamo neizbežne ali esencijalno važne nijanse u razmišljanjima. Porazmislite o, recimo – plućnim ventilatorima. Na početku korona-sage, sa svih strana smo slušali kako nam je „očajnički potrebno što više ventilatora“, da bi se, nešto kasnije, plasiralo nešto kao pseudo-preteća objava, nagoveštaj da „ventilatori koji se preterano koriste ponekad mogu naneti više štete nego koristi“. Postoji mogućnost da obe ove stvari budu istovremeno istinite. Stoga, pokušajte se odupreti iskušenju da tu info-džunglu rešavate masovnom „sečom“ i cenzurom – i da pritom ne zapadate u drastična mentalna pojednostavljenja.

Dobar način za shvatanje i prevazilaženje globalne informativne „buke“ je u jednoj vrsti logičkog razvrstavanja onoga što nam pristiže; s tim u vezi, trebalo bi razlikovati tri kategorije informacija: A) ono za šta znamo da je istinito, B) ono što mislimo da je istinito, zaključci izvedeni iz srazmerno čvrsto utemeljenih dokaza i C) mišljenja i nagađanja.

Postoji puno C) izuzetno ograničenih polja dokaza koji se maskiraju kao B). Postoji, takođe, obilje sumornih činjenica koje su sada čvrsto utemeljene u kategoriji A), kao što su, recimo, izuzetno jasni i očigledni dokazi da je ovaj virus u stanju da zavlada bolnicama i klinikama – što i jeste realno stanje stvari – te da će još jedno vreme ostati neprepoznat ili kasno identifikovan a usled trenutnog nedostatka validnih testova (jer, oni sasvim pouzdani još uvek ne postoje). Ovo se iznova i iznova može primetiti širom sveta: u Vuhanu, u Lombardiji, Španiji, ili Njujorku.

Ranije je, recimo bilo pogrešnih, „low-grade“ spekulacija da bi „stopa smrtnosti prouzrokovana korona virusom mogla ići do 0,025%“. Sada, kada je ~15.000 Njujorčana već preminulo ili će se ubrzo pokazati da su preminuli, u gradu sa 8,5 miliona stanovnika – stopa smrtnosti od 0,15% za ceo grad, a ne samo među onima koji su zaraženi – izgleda da je krajnje vreme da se uz kategorije informacija A, B i C ovakve i slične špekulacije podvedu pod D): “pokazalo se potpuno pogrešnim”.

Važno je biti spreman da i sopstvena ubeđenja/verovanja, ukoliko se ispostave netačnim, „lako“ izmestimo u kategoriju D. Postoji mnogo toga što još uvek ne znamo, jer, mi još uvek učimo šta je to COVID-19. A ukoliko mislite da su vam danas poznati svi odgovori, uzmite u obzir izvesnost činjenice da ste u neverovatnoj zabludi. Možete biti ubeđeni u to da nikada nećete dobiti priliku da raspravljate s virusom i ubedite ga u ispravnost svojih uverenja. I zato, pokušajte ne samo da budete spremni već i željni da svoje stavove „menjate u hodu“, suočeni sa svakodnevno novopristiglim dokazima, koji neretko pobijaju ove sadašnje, u koje „čvrsto verujemo“.

 

(Nizvodno od izvora)

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

NYT: Tracking the True Toll of the Coronavirus Crisis

The Weirdest (Covid-19) Shit to Come Out of Silicon Valley

Can Gordon Ramsay Cook a Burger in 10 Minutes for a Front-Line Workers Charity? | Ramsay In 10 (#StayHome)

The Globe Theater Is Streaming Free Shakespeare Plays Through June

Stream productions from the comfort of your home

The ancient art of self-quarantine

 

Džon Evans, Tech Crunch

How to make sense of the coronavirus chaos

Ekologija vs. pandemija

Nastojeći da zaustavi napredovanje epidemije, koju je Svetska zdravstvena organizacija opisala kao „Pandemiju 3/11“, nekoliko zemalja, uključujući Italiju, Španiju i Francusku počele su da primenjuju drastične mere zaštite, onako kako je to učinio Peking pre nekog vremena, a nakon pojave korone na kineskom tlu (videti pregled aprilskog izdanja „Covid-19 i život okrenut naglavce“). Tekst je objavljen 17. marta u mesečniku Le Monde diplomatique (koji, uzgred, nema nikakve veze sa dnevnim listom Le Monde).

Kirsten Stolle. — « VI-2 », de la série « Virus Illumination », 2013 Tracey Morgan Gallery, Asheville – Nome Gallery, Berlin (Le Monde diplomatique)

Čak se u 21. veku kineskim vlastima čini da su stari lekovi najbolji način za borbu protiv epidemije korona virusa. Samoizolacija, ograničavanje kretanja pojedinca, zarad opšteg dobra. Kažu da stotine miliona ljudi živi u režimu ograničenog kretanja. Nije li vreme da se zapitamo zašto pandemije prate jedna drugu sve bržim tempom?

Da li je to bio pangolin, neki ljuskavac? Ili, možda, neki slepi miš? Ili je uzrok bila neka zmija, kao što smo neko vreme slušali, pre nego što je odbačena ta hipoteza? Ko će prvi okriviti neku divlju životinju, žigošući je kao uzročnika ovog tipa korona virusa, zvanično nazvanog SARS-CoV-2 (1), koji je u svoju zamku uhvatio nekoliko stotina miliona ljudi, smeštajući ih u karantine ili ih postavljajući u blokadu, iza linija sanitarnog kordona, kao što je bilo u Kini i još nekim zemljama? Iako je ključno da razotkrijemo ovu misteriju, takve spekulacije sprečavaju nas da uočimo kako naša rastuća ranjivost na pandemije ima jedan dublji uzrok: ubrzano uništavanje prirodnih staništa životinja.

Od 1940. godine do danas, na stotine patogena pojavilo se ili bi se u talasima iznova razbuktavalo u područjima gde, ponekad, nikada dotad nisu registrovani. To je slučaj i sa virusom koji prouzrokuje gubljenje imunteta (HIV), sa Ebolom u zapadnoj Africi i Zikom na američkom kontinentu. Većina njih (60%) je životinjskog porekla. Neki potiču od domaćih ili divljih ali uzgajanih životinja, ali većina (više od dve trećine) njih potiče od divljih životinja.

Potonji nemaju nikakve veze s tim. Uprkos člancima koji, uz propratne fotografije ukazuju na divljinu kao polazišnu tačku razornih epidemija (2), pogrešno je verovanje da su ove životinje posebno zaražene smrtonosnim patogenima spremnim da kontaminiraju i nas, ljude. U stvarnosti, većina njihovih mikroba živi u tim životinjima, kao njihovim domaćinima, a da im ne našteti. Problem je negde drugde: u agresivnom krčenju šuma, urbanizaciji i industrijalizaciji, čime smo obezbedili da ovi mikrobi dopru do ljudskog tela i u njemu se adaptiraju.

Uništavanje staništa preti izumiranjem mnogih vrsta (3), uključujući lekovito bilje i životinje na kojima je naša farmakopeja oduvek počivala. Što se tiče životinja koje prežive uništavanje njihovih staništa, one nemaju drugog izbora nego da se vrate na smanjene teritorije svojih nekadašnjih staništa – onoliko koliko su im ostavila ljudska naselja. Ovo rezultira povećanom verovatnoćom bliskog i ponovljenog kontakta sa ljudima, što mikrobima omogućava da uđu u naša tela, kada iz svoje dotad dobroćudne forme prerastaju u smrtonosne patogene.

Ebola to dobro ilustruje. Studija iz 2017. otkrila je da epidemije virusa, čiji je izvor lokalizovan u različitim vrstama slepih miševa, češće izbijaju u oblastima zapadne i centralne Afrike, koje su nedavno pretrpele velika krčenja šuma. Kad sečemo njihove šume, onda rasterujemo životinje kojima je ta šuma bila dom – u ovom slučaju, razjurili smo slepe miševe – nagoneći ih da se veru o drveće u našim baštama i farmama. Stoga je lako zamisliti šta se dalje dešava: čovek guta pljuvačku voćnog slepog miša, a biva inficiran prilikom zagriza voćke prekrivene salivom ovog letećeg sisara; ili, dok, recimo, pokušava da ulovi i ubije dotičnog nepoželjnog posetioca, izlažući se pritom mikrobima koji su našli utočište u njegovim tkivima. Ovakvo mnoštvo virusa poteklih od slepog miša – ali koji ostaju potpuno bezopasni u samom nosiocu – uspeva da prodre u ljudsku populaciju. Navedimo kao primer već pomenutu Ebolu, ali i Nipu, infektivnu upalu mozga (posebno u Maleziji ili Bangladešu, sa smrtnim ishodom u 70% slučajeva), ili Marburšku hemoragičnu groznicu (smrtonosnu u 88% slučajeva, posebno u Istočnoj Africi). Taj fenomen se naziva „prelazak barijere među vrstama“. Dokle god se bude učestalo javljao, može omogućiti životinjskim mikrobima da se prilagode na naša tela, i evoluiraju do tačke kada postaju patogene.

Isto se odnosi i na bolesti koje prenose komarci, pošto je uspostavljena veza između pojave epidemija i krčenja šuma (4) – osim što je ovde manje pitanje gubitka staništa a više njihovih transformacija. Kod drveća nestaju slojevi mrtvog lišća i korenja. Voda i sediment se lakše prelivaju po ovom ogoljenom tlu, sada bez senke drveća i obasjanim suncem, upijajući njegovu toplotu i tako obrazujući prirodne inkubatore: bazene pogodne za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju. Istraživanje sprovedeno u dvanaest zemalja je otkrilo prisutnost dvostruko većeg broja komaraca koji prenose ljudske patogene u pošumljenim područjima nego u netaknutim šumama.

Opasnosti fabričkog uzgoja

Change.org

Uništavanje staništa takođe deluje na promenu broja različitih životinjskih vrsta, kao što su detlići ili ždralovke, čime se povećava rizik od širenja patogena. Primer: virus Zapadnog Nila, kojeg prenose ptice selice. U Severnoj Americi populacija ptica je u poslednjih 50 godina opala za više od 25% (nestalo je tri milijarde ptica), što je rezultat gubitka njihovih staništa i drugih načina njihove devastacije (5). Ipak, nisu sve vrste pogođene na isti način. Takozvane posebne ili endemske vrste ptica, tzv specijalisti (stanarice), poput detlića i ždralovki odnosno barskih koka, pogođene su snažnije od generalista poput crvendaća ili gavrana (Procenjuje se da se godišnje seli oko 50 milijardi ptica). Dok su prve vrste (stanarice) slabi vektori to jest prenosioci virusa Zapadnog Nila, druge – invazivne to jest generalisti – spadaju u izvrsne prenosioce. Otuda snažna prisutnost virusa među domaćim pticama u regionu, ali i sve veća verovatnoća da će komarac ujesti zaraženu pticu, a potom i čoveka (6).

Isto je i kada se radi o bolestima koje prenose krpelji. Postepenim krčenjem šuma američkog severoistoka, urbani razvoj pogađa životinje poput oposuma, koje doprinose regulisanju populacije krpelja, dok istovremeno dozvoljavaju procvat vrstama koje su mnogo manje efikasne u ovom području, poput belonogog miša i jelena. Kao rezultat ovog procesa, dolazi do lakšeg širenja bolesti koje prenose krpelji. Među njima je i lajmska bolest, koja se prvi put pojavila u Sjedinjenim Državama 1975. Tokom proteklih dvadeset godina identifikovano je sedam novih krvnih patogena (7).

Rizik od pojave bolesti ne povećava se samo gubitkom staništa već i načinom na koji se ona zamenjuju. Da bi zadovoljio svoj mesožderski apetit, čovek je uništio prirodna područja ekvivalentna teritoriji afričkog kontinenta (8), a sve to kako bi se prehranio i odgajao životinje za klanje – u cilju sopstvene ishrane. Neke od tih (divljih vrsta) životinja se po krčenju njihovih staništa prenose ilegalnim trgovinskim kanalima, ili se direktno prodaju na životinjskim pijacama (tzv. „mokre pijace“). Tamo se životinjske vrste koje se verovatno nikada ne bi pomešale u prirodi nađu u kavezima jedna pored druge, a mikrobi onda mogu „veselo skakutati“ odnosno prelaziti iz jedne u drugu. Ova vrsta razvoja epidemije, koja je već generisana tokom 2002. i 2003. godine – bio je to korona virus odgovoran za epidemiju teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS) – možda predstavlja izvorno žarište ove danas nepoznate verzije korona virusa, koji nas upravo opseda.

Međutim, postoji mnogo više životinja koje se razvijaju unutar našeg sistema industrijske poljoprivrede. Tu su stotine hiljada životinja natrpanih jedna na drugu, čekajući da ih odvedu u klanicu: ovo su idealni uslovi za transformaciju mikroba u smrtonosne patogene. Na primer, virus ptičjeg gripa, podstaknut plovkama i patkama, seju pustoš na farmama ispunjenim pilićima u zatočeništvu, gde mutiraju i postaju virulentniji – proces toliko predvidljiv da se može reprodukovati u laboratoriji. Jedan od njihovih sojeva prenosi se na ljude i pritom ubija više od polovine zaraženih. Tokom 2014. godine je u Severnoj Americi moralo biti ubijeno na desetine miliona živine kako bi se zaustavilo širenje druge verzije ovih sojeva (9).

Planine izmeta koje proizvodi naša stoka pružaju i druge „sjajne“ mogućnosti da ljudi budu zaraženi životinjskim mikrobima. Pošto ima neuporedivo više organskog otpada (izmeta) nego što se može apsorbovati sa poljoprivrednog zemljišta u obliku đubriva, taj izmet koji nije stigao da bude pretvoren u kompost često završi u nezapečaćenim jamama – utočištu Ešerihije koli. Više od polovine životinja zatvorenih u američkim hranilištima su potencijalni prenosnici, ali Ešerihija tamo tavori i boravi kao bezopasan mikroorganizam (10). Međutim, kod nas ljudi, E. coli izaziva krvavu dijareju, temperaturu ili akutnu blokadu rada bubrega. A nije retkost da se životinjski otpad na volšebne načine izliva i dopire u našu pitku vodu i hranu, što je način na koji se svake godine zarazi 90 hiljada Amerikanaca.

The Ecology of Disease (Olaf Hajek)

Iako se ovaj fenomen mutacije životinjskih mikroba u ljudske patogene ubrzava, ovo nije neka novost. Njegova pojava datira još od „civilizacijske revolucije“ u doba neolita, kada su ljudi počeli da uništavaju divlja staništa ne bi li tako proširili svoje obradive površine, uz pripitomljavanje životinja kako bi ih, potom, razmnožavao u zarobljenštvu. Zauzvrat, životinje su nam darovale otrovne poklone: kravama treba da zahvalimo za naše ospice i tuberkulozu, svinjama za veliki kašalj, dok su za grip bile zaslužne patke.

Proces se nastavio tokom evropske kolonijalne ekspanzije. U Kongu su železnice i gradovi koje su podigli belgijski kolonisti omogućili razvoj soja Lenti virusa u koji spada i HIV, a koji uništava imunološki limfo-sistem čoveka;  soja kojeg su kao domaćini „ugostili“ regionalni makaki majmuni, omogućivši mu da prodru u organizam čoveka i u njemu se izvrsno adaptiraju.

U Bengalu, Britanci su posegli za ogromnim močvarnim područjima Sundarbansa kako bi u njima razvili uzgajanje pirinča, izlažući tamošnje stanovništvo bakterijama koje se nalaze u ovoj čime-sve-ne-zagađenoj stajaćoj vodi. Pandemije izazvane tim kolonijalnim upadima ostale su aktuelne do današnjeg dana. Makakijev Lenti virus postao je – HIV. Bakterije iz Sundarbanskih baruština – danas su poznate kao kolera; ovi mikroorganizmi su do danas izazvali sedam pandemija, od kojih je poslednja buknula na Haitiju.

Srećom, s obzirom da nismo bili tek pasivne žrtve ovog procesa, takođe možemo učiniti mnogo toga kako bismo smanjili rizik od pojave ovih mikroba u našem organizmu. Divlja staništa možemo zaštititi kako bismo bili sigurni da će životinje čuvati svoje mikrobe unutar svog domicilnog područja, umesto da ih prenose na nas; ovom zaštitom se bavi, recimo, pokret ‘One Health’ (11).

Isto tako, možemo uspostaviti strogi nadzor nad okruženjem u kojem se životinjski mikrobi najverovatnije transformišu u ljudske patogene, pokušavajući tako da eliminišemo one koji pokazuju sklonost ka prilagođavanju našem organizmu pre nego što ovi pokrenu epidemije. Upravo to rade istraživači programa ’Predict’ kojeg poslednjih deset godina finansira američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID). Oni su već identifikovali više od devet stotina novih virusa povezanih sa širenjem efekata ljudskog delovanja na planeti, uključujući dosad nepoznate sojeve korona virusa koji su uporedivi sa virusom SARS (12).

Danas nam preti nova pandemija, i to ne ova prouzrokovana Kovidom-19. Delovanje Trampove administracije, zaposlene ukidanjem propisa koji se tiču ekstraktivne (sirovinske) industrije i svih industrijskih aktivnosti, što neminovno vodi ka uništavanju životne sredine i gubitku staništa, dodatno poboljšava šanse da mikrobi pređu sa životinja na ljude. Istovremeno, američka administracija umanjuje naše šanse da uočimo neku buduću pandemiju pre no što bude izbila: vlada SAD je oktobra 2019. odlučila da prekine program ‘Predict’. Konačno, početkom februara 2020, najavljena je i namera Sjedinjenih Država da svoj doprinos budžetu Svetske zdravstvene organizacije umanji za 53%.

Kao što je rekao epidemiolog Leri Brilijent (Larry Brilliant), “pojava virusa je ta koja je neizbežna, a ne epidemije.” Međutim, od ovog potonjeg nećemo biti pošteđeni ukoliko ne pokažemo odlučnost da menjamo politiku koja šteti prirodi i životu životinja.

Inače, do 2050. će od raznih oblika virusa zbirno umreti 10 miliona ljudi, tendencija koja će se uporedo razvijati s usponom velikih epidemija i infektivnih bolesti iz prošlih stoleća, koje će, po svemu sudeći, povratiti svoju nekadašnju snagu.

∗   ∗   ∗ 

(1Et non pas Covid-19, qui est le nom de la maladie, comme indiqué par erreur dans la version imprimée.

(2Kai Kupferschmidt, « This bat species may be the source of the Ebola epidemic that killed more than 11,000 people in West Africa », Science Magazine, Washington, DC – Cambridge, 24 janvier 2019.

(3Jonathan Watts, « Habitat loss threatens all our futures, world leaders warned », The Guardian, Londres, 17 novembre 2018.

(4Katarina Zimmer, « Deforestation tied to changes in disease dynamics », The Scientist, New York, 29 janvier 2019.

(5Carl Zimmer, « Birds are vanishing from North America », The New York Times, 19 septembre 2019.

(6BirdLife International, « Diversity of birds buffer against West Nile virus », ScienceDaily, 6 mars 2009.

(7« Lyme and other tickborne diseases increasing », Centers for Disease Control and Prevention, 22 avril 2019.

(8George Monbiot, « There’s a population crisis all right. But probably not the one you think », The Guardian, 19 novembre 2015.

(9« What you get when you mix chickens, China and climate change », The New York Times, 5 février 2016. En France, la grippe aviaire a touché les élevages durant l’hiver 2015-2016, et le ministère de l’agriculture estime qu’un risque existe cet hiver pour les volatiles en provenance de Pologne.

(10Cristina Venegas-Vargas et al., « Factors associated with Shiga toxin-producing Escherichia coli shedding by dairy and beef cattle », Applied and Environmental Microbiology, vol. 82, n° 16, Washington, DC, août 2016.

(11Predict Consortium, « One Health in action », EcoHealth Alliance, New York, octobre 2016.

(12« What we’ve found », One Health Institute.

Lire aussi le courrier des lecteurs dans notre édition d’avril 2020.

 

Le Monde diplomatique

∗   ∗   ∗ 

Brzo prelistavanje neta:

How sewage could reveal true scale of coronavirus outbreak

Coronavirus exit strategies: How do we get out of lockdown?

COVID-19 Vaccine Frontrunners

Traffic jams mapped using contagion model

The pandemic in pictures: how coronavirus is changing the world

Covid-19, le solutionnisme n’est pas la solution

Silicon circus

L’hôpital, le jour d’après

Covid-19 expanded telemedicine measures that we’ve needed for years

5 things that won’t change in the post-coronavirus economy

Chinese communities built a donation pipeline for Covid-19 supplies to US hospitals

What do we know about how COVID-19 is transmitted?

Superbugs are on track to kill 10 million people by 2050 if things don’t change—fast

Anatomy of a heatwave

Novel diagnostics for point-of-care bacterial detection and identification

Masked debate and data dumps

What Gen Z wants

Every expert opinion you’ve heard about wearing masks is right

For birds, innovation is survival

The borderless nature of gaming is allowing e-sports to thrive during coronavirus

The new coronavirus emerged from the global wildlife trade – and may be devastating enough to end it

Coronavirus: Life in lockdown around the world

Paris bans daytime jogging in bid to slow spread of coronavirus

FI

LitHub

Hladno je kul: pomama za svežom hranom s udaljenih meridijana

Prekookeanski brodovi-frižideri, takozvani „Riferi“ (Reefers) drže hranu svežom preko mesec dana i ne ‘unervoze’ jastoge. O ovom trendu piše Wall Street Journal.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.

Među trenutno najprofitabilnijim poslovima vezanim za globalni brodski transport sigurno je u samom vrhu prevoz rashlađenih prehrambenih proizvoda.

Potražnja za slanjem sveže hrane preko okeana je dvostruko veća nego za druge proizvode, kaže analitičar brodskih usluga Druri (Drewry).

Dva su razloga za procvat ovog trenda: kontejneri za hlađenje poznati kao “riferi” mogu držati hranu svežom više od mesec dana, omogućavajući distributerima da bezbedno širom sveta šalju sve – od soka od pomorandže do jastoga. U prošlosti su ova putovanja uglavnom bila rezervisana za banane, jer su samo glavni distributeri poput Chiquita Brands International Inc. mogli sebi priuštiti da angažuju teretne brodove sa velikim hladnjačama – uglavnom su to bile banane koje su iz Gvajakila u Ekvadoru isplovljavale ka svim većim svetskim lukama na severnoj hemisferi.

U međuvremenu, rastuće bogatstvo globalne populacije, naročito u Aziji, povećalo je potražnju za skupljom hranom.

“Srednjoj klasi koja je u usponu, osnovna hrana poput pirinča više nije dovoljna”, kaže Erik Legro (Eric Legros), šef operacija rifera pri francuskom gigantu u brodskom transportu CMA CGM. “Oni žele svoje voće, povrće i sveže meso, a to nagoni industriju da sve više proizvoda stavlja u hladni režim.”

Prema Druriju, rashladni boksovi čine 7% ukupne zapremine kontejnera, ali se potražnja u proteklih pet godina povećala za 5% do 6% na godišnjem nivou, u poređenju sa 2% do 3% za redovne kontejnere koji prevoze gotovo sve svetske proizvode.

Kontejneri, uključujući i rifere, godišnje transportuju teret u ukupnoj vrednosti od oko 4 biliona dolara (4 hiljade milijardi dolara).

Stijn Rubens, Drurijev viši konsultant u odeljenju za snabdevanje rekao je da plovidba sa svežim proizvodima pokazuje stabilan rast, ali da se na ovom „vrućem“ tržištu podržavaju i relativno novi proizvodi poput soka od pomorandže, farmaceutskih proizvoda, slatkiša i vejperske opreme (vejp, eng. „vape“: elektronske cigarete i lako isparive tečnosti koje se inhaliraju iz zadovoljstva i zbog arome, ili pak u cilju odvikavanja od cigareta).

Glavne riferske linije idu sa južne hemisfere ka severu. Tokom zimskih meseci, izvoznici iz Južne Amerike, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda prevoze sveže proizvode sa juga kako bi dopunili potražnju na severu. SAD i Kanada izvoze povrće, citruse i drugo voće, zajedno sa mesom i morskim plodovima, uglavnom u Aziju.

„Jagode su se u danskim prodavnicama do pre deset godina mogle naći samo tri meseca godišnje. Zahvaljujući riferima, sada ih ima tokom cele godine, a svi – od najmanjih do najvećih prevoznika – mogu se pridružiti lancu snabdevača”, kaže Anne-Sophie Zerlang Karlsen, šefica rukovodećeg menadžmenta kod danskog operatera Maersk Line, najveće brodske kompanije na svetu.

Jedan od manjih kupaca, Peru Sun Fruits Packs SA je prošle godine isporučio 700 rifera grožđa u Filadelfiju, kao i 220 kontejnera avokada u Španiju i Holandiju.

“Riferi su od apsolutno vitalne važnosti za naš posao”, rekao je Valter Munjoz, izvršni direktor kompanije Sun Fruits. “Sada možemo da pošaljemo čak samo jedan kontejner voća ka Evropi ili Sjedinjenim Državama po cenama do 50% višim od onih po kojima smo ih prodavali lokalnim tržištima u Južnoj Americi”.

Prevoz grožđa iz Perua za Filadelfiju traje 18 dana. Voće se “uspava” u kontrolisanoj atmosferi, koja odlaže proces sazrevanja pre nego što se distribuira supermarketima na istočnoj obali SAD.

Sve do kraja 1990-ih, sveži proizvodi isporučivani su kontejnerskim brodovima uz raznu drugu robu – prevoženi su teretnim brodovima opšte namene sa velikim frižiderima – od lokacije proizvodnje do samo jedne destinacije.

Teret je obično bio ograničen na banane, a brodove su koristili mahom glavni distributeri poput Čikite. Manji proizvođači, koji sebi nisu mogli da priušte angažovanje takvih brodova, ograničavali su se na lokalna tržišta.

Čikita je postepeno smanjivala svoju “veliku belu flotu” – ofarbanu belom bojom kako bi se sprečilo pregrevanje banana – da bi se vremenom sasvim prebacila na rifere. Čikita je početkom ove godine zakupila kontejnerske brodove i od Maerska naručila 2.500 rifera koji prate atmosferu i stanje unutar kontejnera, kontrolišući količinu ugljen-dioksida, kiseonika i azota kako bi se sprečilo rano zrenje voća i povrća. Brodski prevoznici imaju vidljivost tereta uživo, putem satelitskog praćenja.

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu

“Riferi su nam pomogli da izgradimo konzistentnost sa redovnim planiranim plovidbama tokom cele godine, dok iz suprotnog smera, sa severa ka jugu, imamo u rasporedu tri čarter-broda sa jabukama”, objašnjava Tim Klark, potpredsednik globalne prodaje u prevoznoj kompaniji Issaquah, delu međunarodnog transportnog lanca Vanguard International Group.

Vangard u svom operativnom sastavu ima oko 9.000 kontejnera namenjenih prevozu voća, pre svega jabuka, krušaka, višanja i citrusa koji sa farmi u SAD, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Čileu kreću put azijskih tržišta.

Pored toga što su u mogućnosti da svežu hranu šalju s jednog na drugi kraj sveta, špediteri takođe imaju koristi od niskih troškova kontejnerskih taksi tj vozarine, jer se sav teret iz kontejera prebacuje na vodi, a ne na kopnu.

Maersk i CMA CGM žele da prošire svoje poslovanje dodavanjem novih proizvoda koji se sada transportuju i vazdušnim putem.

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje

“Na tržištu postoji ogromna potražnja za svežim rezanim cvećem poput ruža. Tražimo načine kako da usporimo njihovo cvetanje”, rekla je Anne-Sophie Zerlang Karlsen iz Maerska.

Iako za sada u malim količinama, CMA CGM je napravio odlučujući proboj u prevozu živih jastoga iz Kanade u Evropu. Samo se jedan odsto živih jastoga transportuje riferima.

U cilju uspešnog transporta živih jastoga, sistem filtracije u frižiderima oponaša temperature okeana, nivoe kiseonika i kvalitet vode.

“Naplaćujemo istu cenu kao i za avionski prevoz, ali nema više ni stope smrtnosti koja je u riferima sasvim anulirana”, rekao je Legro. “Dok  jastozi transportovani avionom usled stresa oslobađaju amonijak, što ponekad oseti i vaš nos nad tanjirom.”

 

WSJ

Koje avio-kompanije nude dobra a jeftina vina?

Ono što dobijate kao putnik koji leti poslovnom klasom može se razlikovati u zavisnosti od avio-kompanije, pa čak i od toga da li ste na zemlji ili u vazduhu, piše Skot Mekartni, urednik putničke rubrike “Srednje sedište” u Vol strit džornalu.

Jedan od najomiljenijih trikova kojima se avio-kompanije zdušno koriste jeste izbor vina koja poslužuju svojim putnicima u biznis-klasi na međunarodnim letovima. Verovali ili ne, avio-prevoznici privlače svoje buduće klijente i neodoljivim opisima vina u vinskim kartama koje sastavljaju vrhunski somelijeri – opisa koji ne izostaju čak ni za boce koje koštaju samo devet dolara.

Provera cenovnika u vinskim kartama desetak vrhunskih međunarodnih avio-kompanija otkriva nam širok spektar odgovora. Neki od operatera služe skupa vina, dok neki drugi čak imaju svoju burad u kojima se dovršava starenje vina – spomenimo i to da ova burad leže u vinskim podrumima čiji su vlasnici, takođe, sami avio-prevoznici. Drugi, pak, poslužuju neke manje poznate brendove koji nisu skupi ali su „uvijeni u oblande“ sjajnih opisa –za brojne je putnike, iako se radi o biznis-klasi, presudna visina maloprodajnih cena, koje se kod nekih operatera kreću u razumnom proseku.

Možda biste pomislili na British Airways Club World kao vrhunsku poslovnu klasu, ali da li kao putnik očekujete Novozelandski Šardone za 11 dolara, čak i ako je “svež i kremast sa notama vanile i tarta od limuna”(?!)

British Airways brani kvalitet svojih vina koje drži u ponudi: “Puno brige posvećujemo selekciji naših vina od koji su sva oprobana u testovima naslepo, kako bismo se osigurali da poslužujemo najbolje.”

Još jedan trik: nikada ne služiti dobre stvari na zemlji, gde avio-kompanije moraju da plaćaju porez. Ako svoja vina otvore tokom međunarodnog leta, „na ničijoj zemlji“, tada avio-kompanije više nemaju nikakvih problema.

Tako je, na primer, Delta erlajnz uvela penušavu dobrodošlicu sa italijanskim Prošekom od 11 dolara, dok je „leteći šampanjac“ Lanson Black Label Brut od $48  već u meniju za jun-septembar. Baš je nedavno jedan bloger „uhvatio“ Deltu u trenutku kada je posluživala kalifornijsko penušavo vino Andre uoči samog leta biznis-klasom. Avio-kompanija je ovo nazvala „greškom u dostavi“ (catering mistake).

Međutim, kada se sve sabere, Deltina lista vina – koja uključuje i francuski Šardone od 9 dolara – spadala je među najjeftinije u ovom veoma neformalnom istraživanju vinske ponude kod 12 avio-prevoznika. Amerikanci, takođe, na svojim trans-atlantskim menijima nude i bočicu vina od devet dolara.

Među avio-kompanijama i putnicima je poznato da suv vazduh u kabini letelice „ubija“ ukuse, zatupljujući čak i najosetljivija nepca. Da bi nadoknadili ovaj manjak punoće ukusa, avio-kompanije biraju vina izraženije voćne arome a prigušenije kiselosti nego što bi neki somelijeri preporučivali ukoliko bismo ih konzumirali na zemlji a ne u vazduhu. Jeftinija vina mogu biti zaista ukusna kada se nađete na 15km od tla. Skupa vina, ispijena na suvom kabinskom vazduhu, mogu nam delovati sasvim prosečno.

“Uzeti tokom leta neko vrlo fino, vrlo klasično, vrlo staro vino nije baš stvar koju bi trebalo da činite, niti bih vam savetovao takvo šta”, kaže Herman Frajdank, menadžer u sektoru nabavke hrane i pića za Singapur erlajnz. “Putnicima tokom leta morate ponuditi vino koje u svom ukusu ima nešto više svežine, nešto više živahnosti.”

Avio-kompanije se agresivno bore kako bi pridobile što brojniju klijentelu za svoje kabine biznis-klase, preplavljujući jedni druge sedištima rasklopivim u krevete, a sada i ličnim odeljcima i garniturama nameštaja. Ali, kako je prisutna opšta poplava po kvalitetu veoma sličnih luksuznih sedišta, tu u trku ulazi – vinska karta; ona može biti ultra-konkurentna stavka, koja je u stanju da zadobije novog klijenta. Mnogi klijenti iz poslovne klase smatraju se poznatim vinarima.

Mekartni je zatražio od poznatih avio-kompanija da mu daju na uvid trenutne vinske karte i cenovnik za biznis-klasu na aktuelnim letovima u Severnoj Americi, a potom i ona koje je osoblje vebsajta Wine-Searcher.com odabralo po cenovnom razredu („najbolja od skupih vs najbolja od jeftinih“ unutar cenovnika svake avio-kompanije pojedinačno). Ovo je, uostalom i taktika koju neki okoreli putnici rutinski izvode, naime, kada po ukrcavanju ugrabe iz biznis-klase meni i okače ga kroz aplikacije ili svoje veb-lokacije, kaže Ras Braun, direktor odeljenja za nabavku hrane i pića u Ameriken erlajnzu.

Po Mekartnijevoj anketi, avio-operater Emirates je u svojoj poslovnoj klasi imao najvišu prosečnu cenu vina (na osnovu menija sa najnovijih letova na liniji Njujork-Dubai). Prosečna cena izvučena na osnovu cena četiri flašice u ponudi – dve crvenog i dve belog vina – bila je 29 dolara po komadu, što je više nego duplo od cenovnog proseka bočica u Britiš ervejzu na nedavnim letovima od Čikaga do Londona. Po ovom istraživanju, flašica bordoškog šatoa Sen-Žorž (Chateau Saint-Georges Bordeaux, 2010) bila je najskuplja boca. Na vebsajtu Wine-Searcher.com kaže se da je berba 2010 bila poslednji put dostupna u martu, i to po ceni od 41 dolara za bočicu.

„Emirati“ su više od bilo koje druge avio-kompanije iskoristili vina radi osnaživanja reputacije kroz kvalitet. Ovaj prevoznik iz Dubaija poseduje i svoje skladište vina u Burgundiji, u Francuskoj, u kojem vino ponekad leži i čitavu deceniju. Iz „Emirata“ poručuju da njihov vinski podrum ima 4.7 miliona boca.

Mnogi faktori mogu „umrsiti“ klasično poređenje na osnovu kvaliteta i cene, jer su i te kako prisutna dobra i ukusna vina po niskim cenama – baš kao što je i cena prosečnih vina u avionima mahom preterana. Avio-kompanije obično kupuju direktno od vinarija i to u velikim količinama i uz velike popuste. Geografija, takođe, može dodatno zakomplikovati uporedni prikaz cena: cena kalifornijskog vina u Ajovi ili Nju Hempširu razlikuje se od one u prodavnicama na Menhetnu ili u San Francisku, a, naravno, i od cene koju to vino ima kao izvozna roba u Aziji, Rusiji ili u Evropi.

Za Singapur erlajnz su, recimo, vina iz Kalifornije preskupa. Sva vina koja kupi, ova avio-kompanija isporučuje u Singapur pre nego što ih dalje distribuira na glavne aerodromske lokacije – u nekim slučajevima natrag na mesta sa kojih je vino stvarno i poteklo. Bočica avionskog vina može proputovati i preko 30 hiljada kilometara pre no što bude otvorena; ova kilometraža se takođe ugrađuje u njegovu konačnu cenu.

U avionima je, poput budžeta, ograničena i količina korisnog prostora, tako da, shodno tome, prevoznici ograničavaju i vinsku ponudu. Na letu poslovnom klasom, većina ih nudi  dva crvena i dva bela, plus jedan šampanjac, penušavo vino uoči poletanja a često i porto ili neko drugo desertno vino.

Ponekad posluživanje skupog vina u biznis-klasi predstavlja jeftiniju opciju, jer mogu uprosečiti cenovni razred; veće cene vina u prvoj klasi možda će zahtevati niže cene istih u poslovnoj klasi.

Strategije avio-prevoznika variraju. Air France služi – bien sûr! – samo francuska vina. Iz ove avio-kompanije kažu da uglavnom targetuju vinske etikete sa međunarodnom reputacijom kako bi impresionirali kupce iz Azije i Amerike, a kupuje mlada vina koja će sazrevati naredne četiri ili pet godina. Er Frans je, nakon Emirata, imao drugu najvišu prosečnu cenu svojih bočica.

“Ovo je u potpunosti ugrađeno u naše gene”, kaže Gizlen van Brantegem (Ghislaine Van Branteghem), Er Fransova menadžerka za ketering na dugim letovima.

Američke avio-kompanije nemaju previše sentimenta za američka vina: Junajted erlajnz nije imao nijedno vino iz američkih vinograda na meniju svoje biznis-klase, a umesto njih je izabrao dve francuske etikete, jedan nemački rizling i jedan argentinski kaberne. Tokom letova između Sjedinjenih Država i Evrope, Amerikanci služe vina iz Južne Afrike, Španije i Argentine, poznatih po dobrim buteljkama čije su cene po pravilu znatno niže. Na vinskoj listi Delta erlajnza za leto pred nama istaknute su vinske boce iz Francuske, Španije i Čilea.

Od avio-operatera iz američke „Velike trojke“, Junajted erlajnz imao je najvišu prosečnu cenu bočice, a od 12 kompanija koje su bile predmet ove ankete, Junajtedu je dopalo četvrto mesto. Junajtedove vinske etikete „zaglavile“ su se u uskom cenovnom rasponu od $22 do $17 (prema cenama poslednji put proverenim na sajtu Wine-Searcher.com u utorak i sredu 17-18.apr ). Američka vina kretala se od $19 to $9. Cena vina koja se nude u biznis-klasi Delta erlajnza kretala se između 9 i  17 dolara. To znači da su dva najskuplja vina kompanije Delta, prema cenovniku njihovih letnjih menija, bila približno iste cene kao i ona najjeftinija iz  Junajtedove ponude.

U Delti kažu kako im je poznato da kupci obraćaju pažnju na vino, uključujući i njihove cene. Deltina „vinska strategija“ je u pravljenju spoja prepoznatljivih brendova i malo poznatih iznenađenja, kaže Liza Bauer, potpredsednica sektora letnih usluga. “Mislim da (među našim klijentima u biznis-klasi)  skupoća vina ne igra veliku ulogu, već je naglasak pre svega na užitku koji im ta vina pružaju”, kaže ona.

U Ameriken erlajnzu kažu da pažljivo odabiraju dobra vina uz pomoć majstora somelijera i kompanije za vinski menadžment iz Nape, Kalifornija. Ključ je, kako kažu, ponuditi proizvod kojim će svi biti zadovoljni, a pri tom ne probiti prethodno zacrtani troškovni  budžet. “U pitanju je igra brojkama”, kažu u ovoj kompaniji.

Kvantas toči svojim klijentima mešavinu istaknutih australijskih etiketa, plus aktuelne „hitove“ potekle iz malih vinarija, od kojih neke sa tipičnim australijskim nazivima poput „Ladies Who Shoot Their Lunch Chardonnay”.

Nil Peri, australijski restorater koji posluje i kao Kvantasov kreativni direktor za hranu, napitke i usluge, smatra da 30% do 40% Kvantasovih klijenata obraća izuzetnu pažnju na savršena vina. On, takođe, smatra da je ukus tokom leta danas poboljšan ukoliko letite novim avionima poput Boeinga 787 ili Erbasa A350 i A380, koji imaju veći nivo vlažnosti putne kabine, smanjujući tako dehidraciju putnika.

“Po mom mišljenju, hrana i vino koji su dobrog ukusa na tlu, ukusni su i u vazduhu”, kaže Peri. “Mislim da se kod brojnih avio-kompanija koje se oko hrane  pića ne potrude dovoljno lako uoči bela zastava kao simbol predaje: poklekli su pred nedostatkom dovoljno dobrog ukusa.”

Avio-vina: koja su najjeftinija a koja najskuplja?

Avio-kompanije nalaze se usred beskrajnog nadmetanja za pridobijanje klijenata poslovne klase kroz ponudu raskošnih sadržaja. Vino igra veliku ulogu u ukupnoj slici i zadovoljstvu putnika letom. Bacimo pogled na najviše (High) i najniže cene (Low) među crvenim i belim vinima sa menija poslovne klase 10 svetski renomiranih avio-prevoznika.

Air China

High: $30 Chateau Milon Saint Emilion Grand Cru Cabernet Franc-Merlot, France*

Low: $10 Château Moulin de Launay, France*

Air France

High: $27 2010 Chateau Rollan de By Medoc, France

Low: $19 2013 Domaine Paul Corneau Pouilly-Fume, France

American 

High: $19 2015 Kaiken Ultra Cabernet Sauvignon, Argentina

Low: $9 2017 Kleine Zalze Vineyard Selection Chardonnay, South Africa

British Airways

High: $17 2016 The Hedonist Shiraz, Australia

Low: $11 2016 Seifried Chardonnay, New Zealand

Delta

High: $17 2016 Pazo de Villarei Albarino, Spain, and 2015 Ritual Pinot Noir, Chile

Low: $9 2016 Maison Ventenac Les Plos Chardonnay, France

Emirates

High: $41 2010 Château Saint-Georges Bordeaux, France

Low: $20 2015 Schloss Vollrads Alte Reben Riesling, Germany

Etihad

High: $16 2016 Bouchard Pere et Fils Chardonnay, France; 2012 Le Baron Malleret Bordeaux, France

Low: $13 2015 M. Chapoutier Belleruche Grenache-Syrah, France

Lufthansa

High: $20 2014 Vina Errazuriz Max Reserva, Chile

Low: $16 2016 Donovan-Parke Chardonnay, California

Singapore

High: $27 2015 Heirloom Shiraz, Australia

Low: $14 2015 Weinhaus Ress Kabinett Riesling, Germany

United

High: $22 2016 Domaine Joseph Drouhin Chablis, France

Low: $17 2015 Bouchard Pere et Fils, France

Izvor: Avio-prevoznici koji obezbeđuju nabavku za svoje potrebe. Prikazane su svetske maloprodajne cene vina izražene u američkim dolarima, ažurirane 17. i 18. aprila 2018, a po podacima sa vebsajta Wine-Searcher.com

Wall Street Journal

 

Sjajna a jeftina: vinska lista “20 za po $20”

Sledi lista 20 izvrsnih vina čija je cena do 20 dolara po boci – idealnih u večerima tokom radnih dana. Listu sastavio Erik Asimov, vinski kritičar Njujork tajmsa.

Raspored po kojem se kuva krajem dana tokom radne nedelje lako je razumeti, na delu je faktor nedostatka vremena. Pa ipak – vina u večerima tokom radne nedelje? To je nešto „konceptualnija“ stvar.

Poslednja stvar koju neko želi nakon dugog i napornog radnog dana je da još nekoliko sati provede nad daskom za sečenje, ringlom ili u pećnici. Ali, koliko je truda i vremena potrebno za otvaranje jedne flaše crnog, belog ili rozea? I to naročito ako se radi o boci dobrog vina.

Vina koja se piju radnim danima (večerima, uglavnom, naravno) trebalo bi da budu nezahtevna, nalik lakim komedijama a ne poput filmova Ingmara Bergmana (koji su vrhunski, ali ne i „pitki“ u svakoj prilici). Ovakva vina ne treba da od nas zahtevaju preveliku pažnju, već treba da budu ukusna i osvežavajuća. A ukoliko odlučite da se fokusirate na njih, trebalo bi da vam se to i vrati – nečim interesantnim, nekim dobrim susretom sa finim vinskim nijansama ili složenošću, koje bi nagradile vašu posvećenost i vreme odvojeno za njih.

Jesam li spomenuo cenu? Trebalo bi da budu relativno jeftina ali ujedno i  sjajnog kvaliteta (dve kategorije koje se nužno ne podrazumevaju). Mnoštvo je pitkih a po glavu i telo neopterećujućih vina koja možete kupiti već za 10 dolara. Većina će ih biti zdravog ukusa, ali nekako „jednopružna“ i pomalo monotona – vina do 10 dolara obično imaju živahno obojadisane etikete koje su kopije nekih interesantnijih boca. Ova su vina jeftina i dobra, ali u čemu je njihova vrednost koju bi sada trebalo da zagovaramo?

U rasponu od $15 do $20, međutim, nivo zanimljivosti i uzbuđenja eksponencijalno raste u odnosu na vina od 10 dolara. Boce koje sam odabrao koštaju ne više od 20 dolara – odlične su za noćno raspoloženje, lagana su i prijateljska. A ukoliko želite da se samo malo pozabavite njima, uverićete se kako su sva dole pobrojana bila vredna truda  da ih nabavite.

Proteklih godina sam takođe imao prilike da sastavljam liste nalik ovoj. Ako uporedite ovu s nekim drugim listama sličnog tipa, uočićete da se one dosta razlikuju. Nema penušavih vina. Nema pojačanih vina; takođe, ničeg iz Španije; Samo jedna boca s ovog spiska potiče iz čuvene i narečene Kalifornije. Nisam imao nikakvog posebnog razloga što sam uvrstio baš ova vina – izuzev što pokušavam da ne ponovim previše boca sa mojih ranijih lista i tabela (koje su i dalje dobre, kao što su i bile!), poput onih lista s jeseni 2016 ili od jeseni 2015.

Pojačana vina: nastaju dodavanjem vinskog destilata (brendi) vinu tokom procesa fermentacije. Time se prekida taj proces – ubija se kvasac, a zadržava se visok procenat preostalog šećera i samim tim povećava procenat alkohola na oko 18-20 %. Primeri ovih vina su Porto, Šeri, Madera, Marsala, Komendarija, Vermut, kao i neka vina sa juga Francuske.

Da ponovim: boce s mojih ranijih lista i dalje vrede truda da ih se potraži (ukoliko bebre nisu  rasprodate), čak i u slučaju da ste pronašli ta ista vina ali iz skorijih berbi. Ponekad njihove cene porastu i po nekoliko dolara. Poklonici vina iz Španije ili Kalifornije će na tim listama pronaći više onih koja im prijaju. Španija nudi izvanredan odnos između cene vina i njihovog kvaliteta, čak i onda kada se nisu pojavila na mojim nedavnim listama za kupovinu. Kalifornija? Pa – ne toliko privlačna u smislu kvaliteta vs. cena, u odnosu na brojna izvanredna i jeftina, kakva ima Španija.

Većina vina sa ove liste potiče iz Francuske i Italije. Ove kolevke savremene vinske proizvodnje danas su najveći izvori izvanrednog kvaliteta upravo zbog svoje raznolikosti i tradicije. Jednostavno, ove zemlje nude daleko više vrsta zanimljivih vina među kojima možete sa zadovoljstvom probrati.

Ne bih želeo da ikoga uvredim ili naljutim. „Svakonoćna“ vina – ona idealna za obroke ali i solo varijante tokom radnih dana i večeri – namenjena su opuštanju a ne antagonizaciji i uporednom ljutom rivalstvu. Ipak, ukoliko se u vama probudi osećaj da sam u mojim jednogodišnjim listama tipa „20 do $20“ zanemario neka nadasve sjajna i zanimljiva – pozdravljam svaku vašu sugestiju, koja će biti više nego dobrodošla.

De Forville02 Langhe Nebbiolo 2015, $19.96

Ovaj fini proizvođač u regionu Pijemonta na severozapadu Italije specijalizovao se za Barbaresco, a njegova vina su uglavnom odličnog kvaliteta. Langhe Nebbiolo je u velikoj meri spravljen od mladih Barbaresco sorti. Ova vina imaju zemljast i lagano taninski ukus sa čvrstim, dugim završetkom, možda su pre voćnog a ne mineralnog tipa, ali u svakom slučaju dobro izbalansirana i izuzetna. (Rosenthal Wine Merchant, Njujork)

Paul Pernot et ses Fils Bourgogne Aligoté 2015, $19.96

Već sam neko vreme opsednut aligoteom (aligoté), još jednom burgundijskom sortom belog grožđa. Ona je tako podsticajna, tako živahna i – nažalost! – tako pogrešno shvaćena, što je čini odličnom sortom po odnosu „vrednost-cena“ (cenovno potcenjena na tržištu, tako da za male pare dobijate vrhunski kvalitet). Mnogi dobri proizvođači, kao što je Paul Pernot, uzgajaju sjajan aligoté. Ova sorta belog ići će izvanredno sa sveže pripravljenim jelima na bazi paradajza koji je pri kraju sezone, ili pak s oštro naglašenim a uljem dobro natopljenim morskim plodovima, ili jelima od testenine, a fantastično uz, recimo, salatu Niçoise koju krase sveži inćuni, krompir, jaja, vlašac, belo vino i belo vinsko sirće, timijan i zeleni pasulj. (Summit Selections, Staten Island, N.Y.)

Contrà Soarda Veneto Rosso Gaggion 2012, $19.99

Sorta Marzemino danas je praktično nepoznata, iako je u severoistočnoj Italiji već vekovima prisutna. Ova crvena sorta iz oblasti i vinogorja Contrà Soarda (u kojem se takođe uzgaja izvanredno fina ali i izvanredno nepoznata bela sorta Vespaiolo), odlikuje se bogatim ukusom i visokim tonusom. Nakon pet godina ležanja u buradima, moćni tanini ovog crvenog vina se „izravnaju“ i „smekšaju“, omogućavajući da u prvi plan dođu zemljani ukusi maline. Odlično ide sa ćuftama i sličnim jelima od mlevenog mesa, kao i sa pizzama. (Jan D’Amore Wines, Bruklin, Njujork)

Bloomer Creek Vineyard Finger Lakes Tanzen Dame Edelzwicker Black Cap Trocken 2013, $19.99

Za ovo ukusno i pitko vino „krivac“ je jedan od mojih omiljenih proizvođača iz okruga Finger lejks (Finger Lakes). Edelzwicker je termin koji se u Alzasu koristi za jednostavno, „remiksovano“ vino iz kupaža koje se pije naiskap i bez previše vinskog bon-tona. Slično tome i u skladu sa temom tu je i gevirc-traminer (Gewürztraminer, „začinjeni Traminac“) koji nastaje kupažom, ali tako isto nastaje i belo kupažno „Cayuga“, aromatični hibrid više sorti koji se često susreće u Finger lejksu. Rezultat je suvo, bistro i pitko vino, idealno za sve koji su žedni i žele malo da „požure“ s konzumacijom – takođe je i odlično aperitivno vino.

Nicole Chanrion Côte de Brouilly 2014, $19.96

Čini se da je svet konačno razotkrio neverovatne vrednosti koje se mogu iznaći u dobroj berbi božolea (Beaujolais) čija je cena, nažalost, otišla nebu pod oblake. Pa ipak, i ovde je moguće „uloviti“ pokoju još uvek jeftinu a sjajnu bocu božolea. Tu pre svega mislim na Côte de Brouilly, i to ne neki iz najcenjenijih berbi, poput Moulin-à-Venta ili Morgona, iako je, i pored svega, jedan od mojih omiljenih božolea. To je čisto, i ukusom precizno određeno vino sa zemljanom notom i dugotrajnim ukusima crvenih plodova i presovanog cveća. (Kermit Lynch Wine Merchant, Berkli, Kalifornija)

Gai’a Greece Ritinitis Nobilis NV, $14.99

Verovatno ste dosad imali prilike da pročitate i nešto o nesretnim primerima znamenite Recine (Retsina), tradicionalnog grčkog vina „ukrašenog“ aromom borove smole. Uprkos svemu, retsina „Ritinitis Nobilis“ je sjajna, ažurirana verzija, brižljivo i s pažnjom spravljena. Proizvođač Gai’a proizvodi ga na bazi sorte roditis, vrste zaista finog belog grožđa, umesto da ga zasniva na uobičajeno dosadnom savatijanu (Savatiano). Rezultat je potpuno otkrovenje: sjajno, živo i osvežavajuće vino koje divno ide sa grčkim predjelima, čak i s jagnjetinom sa ražnja. (Athenee Importers, Hempsted, Njujork)

Stéphane Magnien Bourgogne Passetoutgrain Cuvée Densité 2015, $17.99

Burgundac Pastugren (Passetoutgrain) je lagano jednostavno crveno vino iz Burgundije koje odlično korespondira s belim aligoté-om kao protivtežom, uglavnom bez tako visoko aromatičnog nivoa. Ovo vino nije nastalo od jedne sorte grožđa već je mešavina nastala od barem jedne trećine pino noara i ne više od dve trećine gamea, fermentiranih zajedno. Ipak, i pored svega, Stéphane Magnien-ov Cuvée Densité predstavlja pravi biser od grožđanih sokova, bogat ukusom, pitko i ukusno – veoma me usrećilo u momentu kada sam ga prvi put probao. (Fruit of the Vines, Long ajlend siti, Njujork)

Tiago Teles Bairrada Maria da Graça 2015, $19.99

Bairrada je neka vrsta skrajnutog i „zaboravljenog“ područja u Portugalu, južno od doline kojom protiče Douro i nedaleko od Atlantika; ovo je oblast, usled svog glineno-krečnjačkog tla, daruje svojim vinima svežinu i energiju koju volim. Baga je najbolje crveno vino iz te oblasti, čija fascinantna crvena boja potiče od mešanja poznate sorte Alfrocheiroa (90%) i bele sorte Bikal (bical), kojeg u ovom kupažu ne sme da bude više od 10%. Osvežavajuće, zemljane i gotovo kamenaste arome, sa ukusima crvenog voća i cveća. (Savio Soares Selections, Bruklin, Njujork)

Lemelson Willamette Valley Pinot Noir Six Vineyards 2014, $19.99

Oregon ima neuobičajene kapacitete među američkim vinskim regionima. Tamo se proizvode izvrsna ambiciozna vina, koja, pored toga što su izuzetno jeftina, zadovoljavaju svojim visokim kvalitetom; oregonske sorte grožđa, tle i način uzgajanja kao i vinarski metodi spravljanja besprekorni su i ponosno stoje uz rame sa ostalim vrhunskim vinima sličnog tipa, cene i kvaliteta. Ovaj Pinot Noir iz Lemelsona je cvetno-voćnog ukusa i mirisa, odlično fokusiranog i izdefinisane arome, zemljane i na jezik jasno prepoznatljive.

Knebel Mosel Riesling 2015, $18.99

Koga god i zbog čega god odbijaju nemačke vinske etikete ili terminologija, evo jednog sjajnog kontra-primera koji će razvejati uvrežene predrasude. Dizajn ambalaže ovog suvog nemačkog rizlinga, poreklom iz Knebela, vrhunskog Mozelovog proizvođača (Mosel) je jednostavan, čist i lako razumljiv, bez vinskog žargona ili „nerasklopivih“ nemačkih kilometarskih kovanica. Isto važi i za vino. Suvo vino kamenaste arome i čisto, sa upečatljivom mineralnom notom – naprosto sjajnog kvaliteta – i to za samo 19 dolara  (Schatzi Vines, Milano, Njujork)

Luneau-Papin Muscadet Sèvre et Maine sur Lie Terre de Pierre 2015, $19.99

Ako ste ljubitelj ostriga, koje se tradicionalno konzumiraju uglavnom tokom “AR” meseci (u periodu septembar-februar, od jeseni do proleća), možete uz njih piti i vino koje je po tradiciji voćnog ukusa – Muskadet. Da se razumemo: nije da druga vina nisu sjajna sa ostrigama, baš kao što i sam Muskadet pruža daleko više od ispijanja uz „tamo-neke-ostrige“. Dokaz za ovo imaćete ukoliko probate ovo divno osvežavajuće belo, „Terre de Pierre“, iz Luno-Papena (Luneau-Papin). Iako paučinasto tanane boje i svetlo prozirno, konkretne tekstura mu je konkretna a mineralni ukusi zadržavaju se na jeziku i u grlu, uz naglašenu cvetnu aromu. Probajte ga obavezno ukoliko pripremate neku lakšu hranu od morskih plodova, sa sirom ili francuskim kišom, pa čak i sa živinskim mesom. (Louis / Dressner Selections, Njujork)

Château Graville-Lacoste Graves 2016, $16.96

Poput rizlinga, crvenih sorti iz doline Loare ili šerija, bela bordoška vina spadaju među favorite pisca ovih redaka; kao ni pobrojane sorte, tako ni ovaj château nikad ne uspeva da zaokupi maštu šire vinofilske javnosti. Ova situacija ga može učiniti vrlo dobrim izborom ukoliko ko ste kupac koji želi vrhunsko vino za male pare. Prijatno i pikantne arome, sa slankastim akcentom, ovajža kupaža iz Gravij-Lakosta (Graville-Lacoste) spravljen je od 75% Semijona, 20% Sovinjon blana i 5% Muskadela. Bogatog ukusa i herbalne arome; što je duže izloženo vazduhu i oksidaciji, tim je bolje. (Kermit Lynch Wine Merchant)

Brovia Dolcetto d’Alba Vignavillej 2015, $18.99

Dolcetto je jedno od onih vina koja su već mnogo godina unazad „tradicionalno“ i po nekoj inerciji potcenjena, od onih koja nikada nisu osvojila definitivne i stalne simpatije među kupcima. Ipak, kada se grožđe odgaja savesno i na dobrim lokacijama, a vino potom bude pažljivo napravljeno, Dolcetto može biti naprosto divan. Ovaj Dolčeto kojeg sam probao je bogatog mineralnog ukusa i potiče iz Brovije (Brovia), finog proizvođača Barola; delikatno taninski gorko, ali sa voćnom, slatkom aromom i mineralnim ukusima. (Rosenthal Wine Merchant)

Odoardi Savuto 2014, $15.99

Savuto je malo poznato ime poreklom iz Kalabrije, regije smeštene na „prstima“ talijanske čizme i jedne od najslabije istraženih kada su u pitanju hrana i vina Italije. Odoardi je crvena kupaža koja potiče od veoma dobrog proizvođača. Gotovo 50% mešavine sačinjava Galjopo (Gaglioppo), visoko taninsko grožđe sa velikim procentom alkohola, kojem se pridodaju još četiri sorte. Rezultat je fascinantna mešavina zemljasto-prašinastog bukea, oporo i sa notom slatkog voća. (Jan D’Amore Wines)

Huia Marlborough Sauvignon Blanc 2016, $16.99

Opšte uzev, nisam ljubitelj novozelandskog Sovinjon blana, ali je upravo boca jednog takvog bila zvezda moje nedavne kolomne koju sam pisao za Vinsku školu, izazivajući me da nanovo porazmislim o predmetu svog doskorašnjeg animoziteta. Ovo je pravi nektar vinove loze slankasto-mineralnog bukea. Ovo vino je, opšte uzev – vrhunsko. (T. Edward Wines, Njujork)

Royal Tokaji Dry Tokaji Furmint “The Oddity” 2015, $16.99

Šta ovaj Kraljevski tokajac čini „čudesnim“? Teško je reći, pošto Mađarska danas proizvodi više sorti suvog furminta. Možda je, međutim, stvar u tome što se radi o regiji koja već vekovima gaji ne samo dobru lozu već i svoj međunarodni renome, gajeći dobar glas zbog svojih slasnih, slatkih vina. Nisu u Mađarskoj dobra samo slatka, već i suva tokajska vina – ona su takođe solidnog kvalteta, kao što je i ovo o kojem pišem; to je pikantni Tokajac mirišljavo-prijatnog „završnog ukrasa“: nežnim ali upornog kajsijastim bukeom. (Wilson Daniels, Sent Helena, Kalifornija)

Barale Fratelli Barbera d’Alba Superiore Castlé 2015, $19.99

Barbera, uz Dolcetto ili Nebbiolo, sastavni je deo „velikog svetog trojstva“ sorti crvenog grožđa iz italijanske regije Pijemont. Dobro Barbera vino, kao što je to zasigurno „Barale Fratelli“ pruža kiselkastu reskost ukusa koja osvežava i čisti usta i grlo, čineći ga odličnim izborom u kombinaciji s italijanskim kobasicama i masnim mesima, pizzama i čorbastim jelima od povrća i mesa. Ovaj Barbera iz Barale, spravljen od strane odličnog proizvođača Barola nadasve je osvežavajuće, dobro izbalansirano i veoma izdiferenciranog ukusa. (T. Elenteny Imports, Njujork)

Caparzo Rosso di Montalcino 2014, $18.99

Volim Sanđenoveze, crveno grožđe Kjantija i Montalćina, među ostalim manje poznatim uporištima u Toskani. I mada ovaj Rosso di Montalcino ne poseduje dubinu ili složenost jednog dobrog Brunela di Montalćino (Brunello di Montalcino), ima bogat, čist i jasno izražen ukus… a i daleko je jeftiniji od Brunella. Probajte ga sa odreskom zapečenim na žaru. (Vineyard Brands, Birmingem, Alabama)

Muri-Gries Alto Adige Lagrein 2016, $18.96

Lagren (Lagrein) je još jedna talijanska sorta crvenog grožđa koja je prečesto „ispod radara“ običnih kupaca. Ipak, ovo vino poreklom iz Južnog Tirola –  varijetet Teroldega, čiji je potomak – ima toliko toga da ponudi istinskim ljubiteljima vina. Ukoliko zanemarimo romantične konotacije i primisli vezane za lokaciju na kojoj se uzgaja (drevni benediktinski manastir u zabrđu planinskog područja Alto Adige na severoistoku Tirola), ovo je savršeno vino čiji buke iskri začinskim nijansama, solidnog je i gustog pa ipak suptilnog ukusa, uz primese cvetnih nota i tamnog voća. Savršeno za popiti nakon večernje crkvene službe. (Polaner Selections, Mt. Kisco, Njujork)

Ground Effect Santa Ynez Valley Cabernet Sauvignon 2014, $19.99

Dolina Santa Inez (Santa Ynez), apelacija nazvana „Santa Rita“ na zapadnom kraju doline, u Santa Barbari, Kalifornija, najpoznatija je po pino noaru i šardone. Ali, istočni kraj ove vinarske doline, koji se pruža pod imenom Happy Canyon of Santa Barbara, bolje odgovara grožđu kojem pogoduje toplija klima – sortama poput, recimo kaberne sovinjona. Ova boca kabernea pod nazivom “Ground Effect“ nije neko malo vino. Iako začinskih aroma i herbalne završnice, pa ipak nipošto slatko, gusto ili duboko, podseća na sve ono što može biti veličanstveno u Kaliforniji kada pričamo o vinima. Uz ovo vino, pre svega imajte na meso: neki sočan odrezak ili, naprosto, dobar hamburger.

 

Evropski populisti: uklizavanje u glavne političke tokove (1/2)

Njih i njihove ideje preuzele su već tradicionalno etablirane stranke

Ledeno januarsko jutro, uz blještava svetla i sjajne iz šik-kafiće koji osvetljavaju uredne ulice Hässleholma. Kancelarija za zapošljavanje otvara svoja vrata ljudima koji čeka – to jest – samo jednom čoveku. Izlozi radnji izlepljeni su pozivima domaćinima da svoju jutarnju kafu ispiju u društvu s imigrantima, uz pitanje: “Šta ćete učiniti da bi Švedska postala otvorenija?” Na prvi pogled, ovaj mali grad ispunjava svaki stereotip o zemlji: prosperitetan, udoban i liberalan. Ali, prošle godine postao je centar političke oluje.

Najuticajniji švedski političari odbijali su da na bilo koji način sarađuju sa švedskim demokratama (SD), desničarskom populističkom partijom sa ekstremističkim korenima, od kada je ova stranka osnovana (pre tri decenije, 1988.). Bivši premijer i tada još uvek lider „Umerenjaka“ (Moderates) iz desnog centra Fredrik Rajnfelt opisao je vođstvo SD-a kao “rasističko i kruto ksenofobično”. Ali, pre godinu dana, Umerenjaci su iskoristili podršku SD-a kako bi u Hasleholmu srušili lokalnu partiju levog centra i izabrali regionalnog lidera SD-a Patrika Jönssona, potpredsednika novog Gradskog odbora. U novembru 2017. ovaj odbor je usvojio SD-ov predlog budžeta, koji je smanjio troškove za imigrantsko obrazovanje i socijalnu zaštitu i, umesto toga, izgradio novi bazen za meštane. “Mi samo želimo da zatvorimo gradska vrata”, najavio je gospodin Jonson. Per Ohlsson, kolumnista u lokalnom listu“Južna Švedska“ (Sydsvenskan) izrazio je uznemirenost: “Sve više imam osećaj da je liberalna demokratija nešto što smo predugo uzimali zdravo za gotovo.”

Neki evropski političari su 2017-tu doživeli kao godinu zaustavljanja rasta populizma širom Starog kontinenta. Nakon 2016. godine, u kojoj je podrška strankama poput SD-a potukla sve rekorde, a Engleska i Vels glasali za Brexit, ankete pokazuju aktuelnu popularnost populista (vidi grafikon). Marin Le Pen iz Nacionalnog fronta (FN) je na francuskim predsedničkim izborima porazio Emanuel Makron; njena partija je loše prošla i na naknadnim izborima za Narodnu skupštinu. Alternativa za Nemačku (AfD) je po prvi put ušla u Bundestag, ali ne do stepena koji zaista ugrožava umerenu politiku.

Međutim, kontinuirani rast populizma je nešto što se meri decenijama, iz dekade u dekadu a ne iz godine u godinu. Finansijska kriza i veliki priliv izbeglica doprineli su njegovom rastu, ali je evro-populizam postepeno rastao još od 80-tih. Prema novoj studiji Jaše Munka (Yasha Mounk) sa Harvarda i istraživača sa Toni Bler Instituta, populistički glas u državama EU je 2000-te u proseku bio 8,5% . Prošle 2017. godine, on je bio 24,1%. Ovo kvantitativno povećanje za gotovo tru puta proizvodi kvalitativne promene u politici našeg kontinenta. Kao što pokazuje slučaj švedskog Hasleholma, populisti više nisu, sami po sebi naravno, predmet izbegavanja od strane demokratskog mejnstrima; njih sve češće pozivaju u koalicije, kooptirane i kopirane.

Definisanje populizma je u znatnoj meri subjektivne prirode, mada političke nauke pružaju neke smernice. Žan-Verner Miler (Jan-Verner Muller) sa Prinstonskog Univerziteta izdvaja svoju ekskluzivnu tvrdnju da predstavlja “moralno čiste i potpuno jedinstvene ljude”, koje su izdale “elite za koje se smatra da su korumpirane ili na neki drugi način moralno inferiorne”. Populizam napada sudije, novinare i birokrate za koje smatra da „nisu na strani naroda“. Populizam govori jezikom tihih većina, nacionalnog poniženja, posrnulih sistema; “Mi smo ljudi” (nemački anti-islamski pokret PEGIDA), “Povrati kontrolu” (Bregzitovci), “Ovo je naša zemlja” (Nacionalni front, FN) – dok za to vreme, na nekom drugom mestu preko Atlantika, slušamo kako da “Ameriku ponovo učinimo velikom”.

Kas Mad (Cas Mudde) sa Univerziteta u Džordžiji ističe da je populizam “tanka” ideologija. „Domaćini“ unutar kojih će da se “izlegnu” te ideje mogu biti kako s levice tako i sa desnice, pa čak i stvarati sopstvene hibride, poput talijanskog Pokreta pet zvezdica (M5S) koji je na čelu italijanskih sondaža javnog mnjenja u periodu do opštih izbora u martu. Takođe ga mogu praktikovati političari čije stranke nisu javno populističke. Takvi političari mogu se „pretplatiti“ na više ili manje monolitne i ekskluzivne “vizije” naroda; mogu braniti manjinske grupe, pravosuđe i slobodu štampe u većoj ili manjoj meri; mogu, takođe, više ili manje, izabrati iskrenost u vezi sa političkim kompromisima kao i odlučivati ko je pogodan da postane neki naredni “žrtveni jarac”. Njihove partije mogu, polako ali sigurno, tokom dužeg vremenskog perioda “dopuzati” do svojih „domaćina“ u kojima će se začeti. Ili do čitavih društava.

Uzmite, recimo, Mađarsku. Partija Fidesz koju predvodi autoritarni premijer Viktor Orban izrasla je iz antikomunističkog pokreta, vladajući Mađarskom kao prilično konvencionalna konzervativna partija na raskršću dva stoleća. Ali, delimično pod pritiskom Jobbika, ekstremne desničarske partije koja je osnovana 2003. godine – i sve više navodeći “volju naroda”, Orban je preuzeo demonizaciju imigranata i manjina (naročito muslimana), napadajući sudstvo i obespravljenost kao izvor razmirica. On zahteva da mu, na parlamentarnim izborima koji će se održati u aprilu, glasači daju mandat kako bi porazio američkog milijardera Džordža Soroša, rođenog u Mađarskoj, koji je osnovao Centralno-evropski univerzitet u Budimpešti i koji, po Orbanovim tvrdnjama, ima tajni plan da zemlju preplavi muslimanima.

Većina politikologa sada smatra da je Fideszu potpuno preuzeo populistički „autfit“. Preplitanje glavnih partija sa populističkom politikom i populističkim stilom retorike i vladanja bi se na nekom drugom mestu odvijali na suptilnije načine. Opcije otvorene za švedske Umerenjake ilustruju upravo ovakvu dinamiku koja je sada na delu.

Spori rast SD-a nije bio dovoljan da bi formirao vladu kao što su to učinili Fidesz, Siriza (krajnje leva grčka stranka) ili poljska partija Zakona i pravde u Poljskoj. Međutim, do 2014. godine bilo je dovoljno veliko da otežanim ustanovama uspostavi stabilne koalicije na strani levog ili desnog centra, kako je to već dugo bilo po navici.

Švedski Umerenjaci su se možda pridružili jednoj širokoj vladi desnog i levog centra. Takve vlade postale su daleko zastupljenije širom Starog kontinenta, pošto je rast populističkih partija, zajedno sa jednom širom političkom fragmentacijom, učinio da više ideološki koherentnih koalicija teže uspeju. Danas su Nemačka, Italija, Holandija i Španija ponudile varijacije na ovu temu „smućkanog“ političkog centra. Neke od njih nude formalne koalicije, neke slabije sporazume o toleranciji. Takvi aranžmani su neugodni za ambiciozne političare. Oni takođe ubrizgavaju polet populističkoj retorici, dokazujući da je politička klasa uistinu jedan bućkuriš u kojem su se svi akteri našli „umućkani“.

Druge dve opcije koje su dostupne Umerenjacima bile su: 1. kooptirati populiste, ili 2. pokušati ukrasti njihove birače. Prošlog marta je Anna Kinberg Batra, Rajnfeltova naslednica na poziciji lidera, naginjala ka kooptiranju, najavljujući da bi septembarskih izbora mogla pokušati da formira vladu sa podrškom SD-a. Ovo je proizvelo žučne rasprave koje su napokon dovele do njene ostavke. Ulf Kristersson, novi lider, pomerio je stranku prema drugoj opciji: “U Švedskoj govorimo švedski”, istakao je u on u svojoj božićnoj poruci. Ali, slobodnjačka vlada podržana SD-om je i dalje moguća opcija.

Ovakve mogućnosti više znače za normalizaciju stranaka kao što je SD. Austrija, Bugarska, Danska, Finska, Letonija, Holandija i Norveška – sve su se one dosad suočavale sa situacijom u kojoj su glavne partije koje upravljaju zemljom imale formalnu ili neformalnu podršku populističkih partija. U Slovačkoj vlada sledi sličan aranžman. Od 2000-te do danas, broj evropskih vlada sa populistima u svojim kabinetima narastao je sa sedam na četrnaest. Njihovim redovima cbi se uskoro mogli pridružiti i Češka i Danska: danska desničarska partija Venstre kaže da bi mogla pozvati desničarsku populističku „Dansku narodnu partiju“ (DPP), koja sada podržava vladu, da postane punopravni partner nakon narednih izbora, koji treba da se održe najkasnije do jula 2019. godine.

Levica je u potrazi za novim savezima. Prošle godine su nemački socijaldemokrati (SPD) po prvi put izašli na opšte izbore, ne isključujući koaliciju sa partijom Die Linke, levičarskom populističkom partijom koja svoje poreklo vuče od istočno-nemačkih komunista. Slično tome, španski socijalisti levog centra, Podemos, flertovali su sporazumom sa Podemosom, pokretom koji je izrastao iz protesta protiv mera štednje, uvedenih po izbijanju svetske finansijske krize 2008.

Ovo ukazuje na to da će populistička plima nastaviti da raste. Kroz analizu 296 evropskih izbora nakon 1945. godine, Joost van Spanje s Univerziteta u Amsterdamu je utvrdio da, opšte uzev, prihvatanje nekada izopštenih partija u glavne političke tokove nema tendenciju smanjenja podrške birača (mejnstrim partijama).

The Economist

 

Katalonija, Lombardija, Škotska… zašto sada?

Woodrow Wilson ga je iskoristio da bi rasparčao carstva stare Evrope; Vladimir Lenjin ga je promovisao u cilju rušenja imperijalizma; Ujedinjene nacije su ga upisale u prvi član svog utemeljujućeg dokumenta. Pravo naroda na samoopredeljenje jedno je od načela međunarodnog prava od Versaja, a potvrđeno je i u brojnim međunarodnim pregovorima, od Kašmira 1948. do Vijetnama 1973, kao i prilikom utvrđivanja državnih granica u istočnoj Evropi 1990.

Od Kirkuka do Barselone, nacionalno pitanje ponovo izbija u prvi plan, zbunjujući lidere modernih demokratija i remeteći tradiciju tehnokratskog centrizma. Dok se Socijalistiška partija Španije sprema da podrži stavljanje Katalonije pod čvršću kontrolu desne vlade u Madridu, a italijanski predsednik Evropskog parlamenta uspaničeno šalje upozorenja autonomistima u severnim regionima Lombardije i Veneta, nosioci vlasti širom Evrope ponovo otvaraju udžbenike međunarodnog prava.

Pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje ponovo je aktuelno i unitarističke države će morati da se nose sa tim. Čini se da je naročito levica psihološki nespremna za erupciju pokreta kojima cilj jeste borba za demokratiju i socijalnu pravdu, ali čiji glavni pokretač više nije klasa, već nacija i etnička pripadnost. Evropska unija je zarobljena u pravnom vakuumu. Njen osnivački sporazum ne uključuje pravo na samoopredeljenje naroda – već to pravo ograničava na već priznate države, kao što je navedeno u članu 50.

Odredbe međunarodnog prava o tom pitanju postoje samo zato što su se pred kraj Prvog svetskog rata neki ljudi žestoko borili za načelo samoopredeljenja: potčinjeni narodi nekadašnjeg Nemačkog, Austrougarskog i Ruskog carstva, predsednik Wilson, koji je izdejstvovao da načelo bude uključeno u utemeljujući dokument Lige naroda, i boljševici. Pošto je pravo na samoopredeljenje prihvatio u teoriji, Lenjin je do leta 1920. godine shvatio da borba za nacionalni suverenitet može srušiti imperijalističke sile koje su napadale Rusiju. Kominterna je naredila komunističkim partijama širom sveta da podrže sve „nacionalne revolucionarne pokrete“, čak i one koje ne predvodi radništvo ili levica.

Pre sto godina, dakle, političari svih profila, od konzervativaca do boljševika, posedovali su razvijeno teorijsko razumevanje nacionalnog pitanja, sukobljenih interesa i opštih načela na osnovu kojih o njima treba suditi. Danas to nije slučaj.

„Načelo“ kojim Pedro Sánchez, lider španskih socijalista, opravdava svoje protivljenje nezavisnosti Katalonije izvodi se iz odredbi ustava njegove zemlje. Ali ako ustav ima apsolutni prioritet, onda bi odredbe 2. stava u članu 1. Povelje Ujedinjenih nacija bile suvišne. Jedino načelo kojeg se drži predsednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani kada prekoreva autonomiste u Lombardiji i Venetu jeste strah od „umnožavanja malih država“ – a to ne može biti argument u međunarodnom pravu.

Da bismo pošli dalje, moramo razumeti šta se događa: zašto regioni, države i narodi upravo sada ponovo otvaraju pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje? U slučaju Španije i Italije to je jasno: kombinacija mera štednje, korupcije i političke skleroze u centru sputava funkcionisanje regionalne demokratije. Tako su autonomni regioni kao što je Katalonija gurnuti na put nezavisnosti, dok su oblasti kao Lombardija i Veneto podstaknuti da zahtevaju fiskalnu autonomiju od suštinski disfunkcionalnog državnog centra.

Ali u nekim drugim zemljama na delu je dinamika akcije i reakcije: Britanija napušta EU; škotska vlada traži drugačije rešenje, što pojačava tenzije u odnosima sa centrom; republikanci u Irskoj pripremaju teren i vrebaju priliku za referendum o ujedinjenju Irske koji im je obećan devedesetih godina, kada su svi verovali da će ekonomija rešiti sve probleme takve vrste.

Isti proces se na nešto drugačiji način odvija na francuskom Pacifiku, na Novoj Kaledoniji, gde je indigenom narodu Kanak obećano održavanje referenduma o punom suverenitetu 2018. Kada sam razgovarao sa njihovim liderima u januaru, malo ko je verovao da će biti dovoljno podrške za odvajanje od Francuske. A onda, posle predsedničkih izbora, kada su tamošnji doseljenici u velikom broju glasali za Marine Le Pen i njenu radikalno desničarsku i rasističku platformu, dinamika se promenila.

Zahtevi za autonomijom i nezavisnošću se umnožavaju, a vodeće leve partije zaostaju u razumevanju jednog temeljnog principa: pod određenim okolnostima, nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu. Štaviše, ono se može naći u samoj žiži te borbe. I to je situacija koja se neće uskoro promeniti.

Nezavisno od ekonomskih teškoća i rasne polarizacije, postoji i jedan pozitivan faktor koji pokreće progresivne nacionalizme, od Škotske do Katalonije, a to je tehnološka promena. Društva bogata informacijama nagrađuju razvoj ljudskog kapitala; zato su mogućnosti da se školujete na maternjem jeziku, da učestvujete u bogatoj nacionalnoj kulturi, da stvarate jedinstvene lokalne ponude i prilike za ulazak stranih investicija, danas važnije nego ikad. Ako regioni, narodi i države koji traže više slobode proizvode utisak da iza njihovih zahteva stoji „kulturni nacionalizam“, to je rezultat delovanja tehnoloških promena i globalne konkurencije.

Drugi efekat delovanja ovih sila je širenje uspešnih velikih gradova i brzo propadanje manjih mesta. U velikim gradovima sa gustim informacionim i kulturnim mrežama možete preživeti globalizaciju. U manjim mestima to je teže. Zato se kao logična ekonomska strategija nameće formiranje „regiona“ ili manjih država koncentrisanih oko jednog velikog grada, uz razvoj suburbane i ruralne ekonomije u sinergiji sa velikim gradskim centrom, a ne velikih unitarnih država. Da Barselona nije bila toliko globalno uspešna, podrška za katalonski nacionalizam bila bi znatno manja.

Jedan dablinski finansijski savetnik mi je rekao da irske kompanije često imaju problem kada kineskim investitorima treba da objasne šta je „Irska“: Ginis, James Connolly i James Joyce nisu dovoljni. Koliko teže mora biti predstaviti im Lombardiju ili Veneto kao legitimne globalne destinacije za investiranje, uz sve negativne efekte prisustva korumpirane i polufunkcionalne italijanske države?

Razumeti zahteve za secesiju i autonomiju ne znači automatski i pristati na njih: međunarodno pravo predviđa zakonite i legitimne referendume kao sredstvo provere takvih zahteva – utoliko je to što su EU i Španija uskratile Kataloniji pravo na takav referendum sramno.

Evropski sud pravde je u decembru objavio tumačenje prema kojem se primena odredbi člana 1. Povelje Ujedinjenih nacija, koji državama koje još nisu stekle nezavisnost garantuje pravo na samoopredeljenje, može nametnuti primenom zakonskih mera. To tumačenje još nije testirano u Kataloniji, Flandriji ili Škotskoj, ali i to će se uskoro dogoditi.

The Guardian, 23.10.2017.

Peščanik.net, 26.10.2017.

Najteža godina za vino u poslednjih pola veka

Predviđa se da će globalna proizvodnja vina doživeti najveći pad u zadnjih pola stoleća.

Proizvođači vina upozoravaju da će proizvodnja ovog napitka pasti nakon što su Italija, Francuska i Španija ove godine bile pogođene neočekivano lošim vremenskim prilikama, donosi Gardijan.

Ako nemate vinski podrum, vreme je da ga nabavite i započnete skladištenje – jer će globalna proizvodnja vina pasti na najniži nivo u više od 50 godina.

Početkom prošle nedelje je Međunarodna organizacija za vinovu lozu i vina (Organisation of Vine and Wine, OIV), rekla da očekuje smanjenje globalne proizvodnje vina za 8% i da će u 2017. godini globalna proizvodnja pasti na 247 miliona hektolitara.

Prognoza međunarodne grupe proizvođača predvidela je najgoru svetsku berbu grožđa još od 1961. godine a glavni krivac su loši vremenski uslovi, nakon što su zasadi vinove loze u ključnim zemljama u kojima se proizvode vina, poput Italije i Francuske, opustošene izuzetno vrelim ali i hladnim vremenom.

Hektolitar je ekvivalent za 133 standardne boce vina, tako da je pad proizvodnje koji predviđa OIV jednak količini od oko 2,9 milijardi manje boca u 2017. godini.

Najistaknutija procena vodi se užasnom godinom za lozu i grožđe u zapadnoj Evropi (“annus horribilis”), koja već važi za najgoru berbu u poslednjih 36 godina, nakon što su vinogradi bili izloženi nepovoljnim vremenskim uslovima koji uključuju prolećne mrazeve i letnje talase vreline.

OIV je okrivio “ekstremne vremenske uslove” za katastrofalnu godinu tri najveća svetska proizvođača: Italiju, Francusku i Španiju. Žan-Mari Orand (Jean-Marie Aurand), generalni direktor pariskog OIV-a, izjavio je da su njegove projekcije pokazale da je proizvodnja vina u 2017. godini otišla na najniži nivo u zadnjih nekoliko decenija.

“Ovaj pad je posledica klimatskih promena“, rekao je Aurand. “U Evropskoj uniji ekstremni meteorološki događaji – od mraza do suše – značajno su uticali na proizvodnju vina u 2017. godini, koja je bila istorijski niska.”

Vesti su tim gore za sve one koji su ljubitelji kjantija i prošeka (chianti, prosecco), a Italija je od ova tri velika proizvođača najteže pogođena. Očekuje se da će se ovogodišnja proizvodnja sunovratiti za 23%, na 39,3 miliona hektolitara. Njeni vinogradi bukvalno su bivali „ispečeni“ na temperaturama preko 40ºC tokom letošnjih toplotnih talasa nazvanog Lucifer. Ključni regioni u kojima se uzgaja loza i proizvodi vino kao što su Toskana, Sicilija, Pulja i Umbrija bili su među onima koji su pogođene paklenim temperaturama.

Šteta je prisutna i u skladištima francuskih vina, jer OIV predviđa pad proizvodnje od 19% u Francuskoj, na 36,7 miliona hektolitara. U Španiji se takođe očekuje pad proizvodnje – za 15%, na 33,5 miliona hektolitara.

Oštri mrazevi u aprilu, koji su takođe pogodili i britanske uzgajivače, smanjila je proizvodnju u nekim od najpoznatijih vinogradarskih regija Francuske, uključujući Šampanju, Bordo i Burgundiju. Loše vreme je zadalo još jedan udarac francuskoj industriji, koja je takođe pretrpela velike štete i 2016. godinu kada je proizvodnja pala za deset odsto, a sve prouzrokovano nepovoljnim vremenskim uslova.

Manjak u vinogradima i vinskim podrumima predstavlja lošu vest za britanske enofile koji u svoja kolica u samouslugama redovno ubacuju vinske boce, dok, s druge strane, inflacija nagriza životni standard. “Potrošačke cene će neizbežno porasti”, rekao je Majls Bil (Miles Beale), izvršni direktor Udruženja za vino i žestoka pića (WSTA).

“Nije loše podsetiti se činjenice da je proizvodnja vina i dalje prepuštena na milost i nemilost vremenskih uslova. Kao najveći uvoznik vina na međunarodnom tržištu po glavi stanovnika, Britanija je ta koja će, logično, najpre osetiti efekte tržišta koje se bori sa najvećim izazovima.”

I dok ljubitelji vina već doživljavaju „mamurluk“ prouzrokovan Brexit-om, sa cenom prosečne boce “poguranom” usled slabosti funte sterlinga još od prošlogodišnjeg referenduma, kao i ovogodišnjeg povećanja carine od 3,9%. Kao rezultat toga, prosečna cena boce vina koja se prodaje u Britaniji sada iznosi 5,58 funti, što je za četiri odsto više u odnosu na 2016. godinu, dok WSTA poziva britansku kancelarku da zamrzne carine na vino u budžetu za naredni mesec.

“Poslovni ljudi u Britaniji već su bili prisiljeni da se nose s visokom devalvacijom funte, rastućom inflacijom i neizvesnošću nakon izglasavanja Brexita – koji su svaki za sebe povećali troškove vinskih kompanija za oko 30 miliona potrošača”, rekao je Bil. “Poslednje što ostrvskim kompanijama za proizvodnju vina ili britanskim potrošačima sada treba je još jedan porast akcize.

Gardijan

Neobičan svet skupih vina

Kako izgleda kada jedan milijarder poput Vilijema “Bila” Koha, kolekcionara umetnina i vina, prodaje deo svoje vinske kolekcije? Aukcijska kuća Sotbi (Sotheby’s, izgovara se Sodebi ili Sodebiz, a ne Sotbi ili Sotbis, kako je uvreženo u našem jeziku), procenila je da Bilovih 20 hiljada boca vina ima početnu aukcijsku cenu između 10 i 15 miliona dolara.

Razlog za prodaju?

Prema onome što su preneli mediji, Koh se suočio sa izvesnošću kako je i on samo jedan među smrtnicima, te da neće uspeti da sva ta vina isproba za svog života. Od ukupno 43 hiljade staklenki, koliko ih ima u svom vinskom podrumu, ovaj američki multimilijarder prodaje gotovo polovinu boca koje je decenijama pažljivo i predano sakupljao. Njega bi, kako kaže, “nadasve radovalo kada bi i drugi ljubitelji vina širom sveta uživali u vrhunskim vinima”.

Villjem Koh –  koji sa svojom braćom Dejvidom i Čarlsom drži jednu od najvećih poslovnih grupa na svetu, Koch Industries – obilazi svoj vinski podrum s Oliverom Rederom, novinarem i piscem ovih redaka upitavši hostesu: “Da li ste videli moje „vinsko kupatilo?” Pitao je. “Želite li?”

To je bogat i raskošan vinski podrum, ispunjen rimskim mozaicima i tavanicom u guastavinskom stilu, sa pločicama od terakote (i svodovima koji su dominirali Španijom u periodu rane renesanse – koncept Katalonca iz Valensije, arhitekte Rafaela Guastavinoa). Mesto je pravi kutak  boga Dionizija. „Kupatilo“ je, kao što već možete pretpostaviti, nadasve luksuzan i ekrtravagantan prostor gde Koh i njegovi gosti imaju običaj da otkopčaju šliceve svojih luksuznih „Brioni“ pantalona  i bace poslednji pogled na mlaz koji je do malopre bio oličenje dragocene tekućine Burgundca ili Bordoa vrednog od 1.000 dolara pa naviše… čak i takvo vino naš metabolizam preradi u mokraću…

Ali neke od Kohovih boca su se početkom prošle godine našle u drugim delovima sveta. Koh je, u promotivne svrhe i uoči njujorške aukcije, snimio i svoje „vinsko kupatilo“ uz  20.000 boca iz svog podruma. Aukcija, koja se održala u Njujorku tokom tri dana maja 2016. godine dostigla je 21,9 miliona dolara, i u tom smislu se ubraja među najobimnije i najskuplje vinske kolekcije ikada izašle na aukciju.

Gledao sam kako se poslednjeg dana aukcije odvija prodaja, fasciniran – a pomalo i zastrašen – cenom ovih vina koja su dostizala prilično velike sume, odakle su potekla i u kom kutku sveta će se popiti – pitanja koja se po obavezi nameću svakom kome je, poput mene, posao da piše o vinima.

U potrazi za podacima, nabasao sam na gusto otštampanu listu, tabelu koja sadrži 140.000 vina od 10.000 proizvođača iz 33 zemlje, kao i njihove cene. Podatke mi je poslao Piter Krimel (Peter Krimmel), CTO vinarije Vinfolio i inače sjajan prodavac vina. Spisak Vinfolia je obiman, a korišćeni su rezultati i podaci sa prodaja 12 velikih aukcijskih kuća, uključujući i Sotbi, koji predstavlja “ogromnu većinu tržišta finog aukcijskog vina”. Za 140.000 vina obuhvaćenih njihovom aukcijskom ponudom, Sotbi poseduje podatke o proizvođaču, godini tj. berbi, sorti, veličini boce, regiji, podregiji, iz koje je američke vinogradarske oblasti (ukoliko je s teritorije SAD), boji (crvena, bela ili roze) i, naravno – ceni.

Nakon uvida u podatke o Kohovoj kolekciji koja se našla na aukciji, primećivalo se da su boce namenjene vrhunskom tržištu vina i kupcima, da je to, zapravo, „blokbaster“ aukcija, dakle, prodaju se vina po ceni od najmanje 1000 dolara, sa primesama geografije, hemije, ekonomije, kulture i hiljadugodišnje istorije – i s prepoznatljivom aromom sličnih s_anja. Dajte nam da ga probamo!

Francuska

“Počinje u Bordou, s Latour-om”, najavljuje aukcionar Jamie Ritchie, otvarajući treći i zaključni dan prodaje Kohove kolekcije. Ponude su pristizale putem telefona, Sotbijeve internet-stranice i iz aukcijske sale u njujorškom Aper ist sajdu. Bilo je to dobro mesto da počnete svoj dan – nijedno mesto ne pruža bolji uvid u istoriju i ekonomiju vina od Francuske.

Château  Latour, iz Pojaka (Pauillac) na jugozapadu Francuske, vino je čija se istorija proteže u prošlost do 1331. Šato Latur je bilo omiljeno vino američkog predsednika Tomasa Džefersona. Koh je počeo da sakuplja bazičnu “vertikalu” vina – uspevši da dođe u posed najmanje po jedne boce Latura iz svake u prethodnih 100 godina. Danas je Latour, na vrhu ili netom do njega, među 7.000 proizvođača francuske vinske regije Bordeaux. Ovo je u istoriji jedna od regija o kojoj su svi voleli da ostave neki zapis; Rimljani su tamo prvi odnegovali vinovu lozu. Milenijum kasnije, to je mesto zgodno da se pokaže ono što skoro svaki vinopija dobro zna: starije stvari su dragocenije, i skuplje.

U Bordou, kao gotovo bilo gde drugde u svetu finog vina, vina postaju skuplja kako vreme prolazi a ona stare, a taj efekat skupoće eksponencijalno raste kako postaje sve starije. Puno je faktora koji utiču na cenu – starenje i njegova složena hemija, nedostatak tržišta (ljudi, napokon, tek ponekad piju vino), dok se berbe smatraju posebno poželjnim (ili nepoželjnim) kao rezultat vremenskih uslova, a na osnovu prikupljenih meteo-podataka.

Sve veća vrednost starijih vina je suštinski univerzalni fenomen na aukcijskom tržištu. Za bogatog enofila, međutim, stara vina možda nisu uopšte toliko loša investicija. “Iako su stara vina skupa, mislim da je njihova cena realno razumnija nego što je to cena mladih vina”, kaže Robin Goldštajn, urednik vinofilske revije “The Wine Trials”. Vrednost starih vina uslovljena je vremenskim faktorom tj njihovom starošću i verifikovanom istorijom čuvanja, koja zaista utiče na njihov ukus, dok je vrednost novih vina uslovljena ocenama kritičara i hiperinflacijom najskupljih vina – čija cena nikako ne mora biti u korelaciji s njihovim ukusom. “

Lija Hamer (Leah Hammer), direktorka podrumskih akvizicija onlajn portala za prodaju vina, Vinfolio, odraz je ove ideje. Ona kaže da je jedan razlog zbog kojeg je starije vino skuplje „zato što je bilo previše dobro da bi se odmah popilo. Dakle, uzmimo, na primer, 1960. godinu, koja je bila loša godina za Bordoško vino zbog lošeg vremena. Boce iz te godine odmah bi se ispijale, s obzirom da poklonici Bordoa nisu mislili da ga je bilo vredno čuvati. Najbolje stvari – recimo bordo iz 1961 – čuvane su za kasnije. Dva efekta – starenje vina i izbor dobrih vina – dovode do povećanja cene.

Najskuplji Bordo, u proseku, i jedno od najskupljih vina na svetu potiče iz mestašceta po imenu Šato Le Pen (Chateau Le Pin). Dve dvostruke magnum boce iz Kohove zbirke (2x3l  Bordoa iz Le Pena, berba 1995) prodate su za ukupno 30.000 dolara. Vinograd na Desnoj obali Žironde, odakle potiču ovi magnumi, leže na manje od sedam jutara zemlje (nešto preko 2.8ha, “manje od četiri ragbi terena”, kako piše Amerikanac), a proizvodi samo 5.000 do 6.000 boca godišnje. Jedna flaša košta u proseku preko 2.000 dolara. Jedan drugi proizvođač sa Desne obale Žironde, Petrus, na desetak minuta vožnje od Le Pena, takođe proizvodi vina čija je cena četvorocifrena (Za sve nas koji sebi ne možemo priuštiti ovakvu bocu a želimo da ih na neki makar posredan način okusimo: Robert Parker, uticajni kritičar vina, našao je u ovom vinu ukuse “mine iz grafitne olovke, pečenih oraha, dima, začina, voćne torte, crnih trešanja, bele čokolade, kole, višnjevače i kupina…” Bordo je iz Le Pena, a berba iz ​​1995).

Najskuplje boce francuskog Chateaux Bordoeaux

Najskuplje boce francuskog Chateaux Bordoeaux

Pored večite nestašice vina malih proizvođača kao što je Le Pin, postoji i stroga hijerarhija pedigrea, koja utiče na cene u Bordou. Pripremajući se za Univerzalnu izložbu u Parizu, grupa francuskih dvorjana je 1855., a po naređenju Napoleona III, rangirala vina po regijama. Pet šatoa – Lafite, Latour, Margaux, Haut-Brion i Mouton – proglašeni su prvom berbom – grand cru tj vino najbolje vrste, što je bio „Ivy League“ sveta vina iz 19. veka. Ostala pedeset tri proizvođača takođe su rangirana po kategorijama, od „dizjema“ do „senkjema“ tj od druge do pete berbe odnosno roda (deuxièmes cruscinquièmes crus). Ova klasifikacija sastojala se od vina iz oblasti Médoc i Graves na teritoriji Bordoa, obe na Levoj obali Žironde (Kohova prodaja bila je u velikoj meri odraz istinskog frankofila, sa bocama iz prve i druge berbe Bordoa, koje su privlačile najveću pažnju tokom aukcijskog nadmetanja)

Nova klasifikacija Bordeaux vina

Nova klasifikacija Bordeaux vina

Izvanredno je koliko su te klasifikacije precizne – ili samo fenomen kako se one uporno samoobnavljaju –  ili oboje – kao i to da i dalje postoje. U tabeli je originalno rangiranje uspostavljeno 1855. godine, u poređenju sa rangiranjem prosečno skupih vina u istoj podregiji u poslednjih 20 godina berbi. Ako je klasifikacija ponovljena sa cenom kao vodiljom, pet prvih berbi, istaknutih u tabeli, ostalo bi potpuno isto. Bilo je više promena kako se pomerate dalje kroz tabelu, iako prateće druge berbe ostaju baš iste.

Uostalom, sa godinama dolazi i do sticanja znanja o vinskoj kulturi. “Vremenom, i sticanjem iskustva, sve se teže i teže za_ebete, jer ste počeli da shvatate neke stvari. Dobro vam je krenulo. Izgradili ste svoju reputaciju. Izgradili ste svoju reputaciju na sekundarnom tržištu “, kaže Lija Hamer.

Svih pet šatoa iz prve berbe, i veliki deo njih iz druge bili su veoma zastupljeni na njujorškoj aukciji Kohovih vina.

Još jedan poznati vinogradarski region u Francuskoj je Burgundija, koja se nalazi na istoku. Dok je Bordo poznat po svom Kaberneu Sovinjon i crvenom Merlou, Burgundija je poznata po svom crvenom Pino Noaru i belim Šardoneima. Ova dva regiona su “rivalski kolosi” u svetu vina. Malo je verovatno da će bilo kakvi podaci uspeti da reše bilo šta što se tiče vina i njegovog ukusa među enofilima, mada se mogu dati kratki rezimei. U ovom slučaju, očigledno da su ova dva vinska područja, kvantitativno, sasvim slična: starost vina i obim njihove prodaje na aukcijama odraz su velike međusobne sličnosti, kao i rast njihove cene kako, vremenom, postaju sve starija.

Međutim, smatra se da su psihofiziološki efekti vina, navodno, sasvim različiti. Jedna vinska regija obraća se super-egu ljubitelja vina, a druga njegovom Id-u, frojdovskom izvoru neobuzdanih želja koje svi imamo. “Aspekti Bordoa se, prema tome, pozivaju na estetu u nama, dok Burgundac privlači senzualiste”, napisao je Hju Džonson (Hugh Johnson) u “Svetskom atlasu vina” (The World Atlas of Wine).

Kalifornija

Ali vratimo se Sjedinjenim Državama: Podaci koje poseduje onlajn vinoteka „Vinfolio“ uključuje 2.345 proizvođača iz Kalifornije i skoro 43.000 vina. U odnosu na Francusku – i Stare Rimljane – Zapadna obala Sjedinjenih Država je relativni novajlija u svetu vinskih igara.

Takođe, nalik večitom francuskom rivalitetu koji postoji između vina iz Bordoa vs. Burgundije, i u Novom svetu postoji rivalstvo dve kalifornijske vinske oblasti: Napa nasuprot Sonomi. Ova dva regiona su prilično jednaka po površini i imaju zajedničku granicu. Takođe su slični i po godinama postojanja: u oba područja je intenzivno gajenje vinove loze počelo sredinom 19. veka. Ova dva vinska carstva se izdvajaju u nizu od devet kalifornijskih glavnih regiona za proizvodnju vina.

Najskuplja kalifornijska crvena vina

Najskuplja kalifornijska crvena vina

Ali, uprkos svom „juniorskom“ statusu, Kalifornija je „mladac“ koji je postigao velike vinske pobede. Vrhunski francuski Bordoi su se 1976. na vinskom testu naslepo poredili s vrhunskim  buteljkama kalifornijskog Kabernea – možda najčuvenija vinska bitka koja je u istoriji postala poznata kao Pariska Presuda – nešto kao američki Pepsi Čelindž plave krvi. Kalifornijci su Francuze potukli do nogu u praktično svim kategorijama.

Najskuplja boca u Kaliforniji – vino iz Nape „Screaming Eagle“, takozvano kultno vino – odgovara prosečnoj ceni najskupljih francuskih vina. Kao i Le Pin, to je mali vinograd i vinarija, koji svake godine proizvedu tek nekoliko hiljada boca. (Za razliku od Le Pin-a, ovog vina nije bilo u Kohovoj kolekciji).

“To je svojevrsna tajna, ali nije tajnovitost na neki loš način”, rekao je Hamer o „Kreštećem orlu“. “Ne biste mogli da uđete u prodavnicu vina i da ga tek tako pokupite s police. Ne biste mogli da se tek tako odvezete do vinarije i kupite ga. Jedini način da se to postigne jeste biti uvršten na ovu vrlo malu mejling-listu“(Screaming Eagle odbio je da komentariše ovaj članak.)

I negde drugde

Naravno, tu je i vrlo živa vinska kultura koja je i te kako prisutna izvan granica Francuske i SAD. Nemačka ima svoj rizling, Argentina Malbek, Australija svoj Širaz a Južna Afrika svoj „Pinotadž“ (Pinotage). Praktično beskonačne kombinacije tla, klime, botanike, kulture i metoda proizvodnje iznedre i beskonačne varijetete vina. Prodaja dela Kohove kolekcije bila je odraz njegovog frankocentričnog sentimenta, uz veoma malo boca poreklom iz Kalifornije, ali se čak i jedan ovakav milijarder, zaljubljenik u francuska vina, udostojio da prikuplja i španski (katalonski!) Pingus, australijski Penfolds Grange i talijanski Bruno Giacosa. Gle! Vreme, voće i novac širom sveta, tokom prohujalih stoleća…

Ali hej, čekaj malo –  nije li sve ovo jedno neopevano s_anje? Jedna poznata studija je objavila pоdatak da degustatori zapravo čak nisu u stanju ni da prepoznaju razliku između čaše crvenog i belog vina. Druga studija pokazala je da su šanse da prepoznamo da li je vino jeftino ili skupo ravne pogađanju da li će bačeni novčić pokazati pismo ili glavu. Treća studija pokazala je da, kada nismo svesni skupoće vina, u njima uživamo manje nego kada znamo da su ona skupa.

“Zapažamo da su vina koja se enofilima dopadnu pri slepim degustacijama u stvari sasvim obratno u korelaciji s njihovom cenom, odnosno, u proseku, kada ne znaju šta piju, ljudi preferiraju jeftinija vina”, rekao je Goldstin.

Ali možda nije u pitanju vino. Možda možete da probate novac. Jedna studija iz 2008. godine pouzdano je utvrdila da onda kada nam kažu da vino košta više novca nego što mu je realna cena, to rezultira pozitivnijim stavovima i boljim ocenama koje mu pripisujemo. Štaviše, lažna veća cena povećala je, po ovoj studiji “aktivnost zavisne od nivoa kiseonika u medijalnom orbitofrontalnom korteksu, području za koje se smatra da proizvodi iskustvo prijatnosti tokom eksperimentalnih zadataka”. Vino koje je skuplje bi, u stvari, čak možda i moglo imati bolji ukus, doslovce ako ni zbog čega drugog a ono – zbog cene istaknute na nalepnici.

Međutim, aukcijske prodaje vina koja potiču od znamenitih proizvođača i blokbaster-cene nisu neophodan uslov za enološko uživanje. Mnoga, ali mnoga sjajna vina potpuno su “ispod radara” i izvan tih baza podataka koje imaju Sotbi i ostale aukcijske kuće. U istočnoj Ajovi, na primer, u regionu koji se sada pročuo kao vinogradarska oblast doline reke Gornji Misisipi, nadomak mestašceta Boldvin (broj stanovnika: 106), moj ujak pravi vino. Dobro vino. On to čini tamo kao što je to radio moj deda, i njegov deda pre njega, na farmi. Kukuruz i goveda. Vinarstvo je počelo kao hobi u podrumu na farmi, bili su to pra-proizvođači i drevni vinari, moja porodica. Nema na toj farmi ni sorti grožđa koje bi većini vas koji ovo čitate verovatno zazvučale poznato, ništa od Kabernea ili Pinoa. Grožđe na farmi je s debljom opnom, koja je u stanju da odoli oštrim zimama Srednjeg Zapada, a zovu se St. Crox, LaCrosse i Marechal Foch. Staklenke vina mog ujaka idu za oko 14 dolara. Nećete ga naći nigde u gorenavedenim grafikonima. Ali mi ga pijemo. I srećni smo.

Oliver Roeder, FiveThirtyEight.com

 

Katalonija i pitanje otcepljenja

Ekonomista Vladimir Gligorov je za portal Peščanik.net izneo svoj pogled na Kataloniju i njeno otcepljenje od Španije, upoređujući sličnosti i razlike ovog slučaja sa raspadom Jugoslavije.

– Otcepljenje unutar EU podrazumeva fiskalnu devoluciju, to jest prenos fiskalnih nadležnosti naniže

Španija je već sada fiskalno visoko decentralizovana, pa otcepljenje Katalonije u tom smislu ne bi imalo ozbiljnije posledice

– S obzirom na snažno protivljenje centralnih vlasti, otcepljenje Katalonije, ukoliko se dogodi, bilo bi jednostrano, a ne sporazumno

– Ako ishod referenduma bude pozitivan i ako vlada Katalonije odluči da odluku sprovede, to će verovatno dovesti do ispita ili krize legitimiteta, tačnije do sukoba centralne i secesionističke vlasti

– Secesija je dugotrajan proces i ustavna rešenja su uvek moguća, osim ako zahtev za secesijom ne dovede do represije i sukoba sa dugoročnim posledicama

Katalonija će na referendumu odlučiti da li da se odvoji od Španije. Nameće se poređenje s pokušajem Kvebeka da napusti Kanadu. Međutim, za razliku od Španije, gde je vrhovni sud referendum o otcepljenju proglasio neustavnim, u Kanadi je vrhovni sud objavio da je savezna vlada dužna da poštuje odlučno izraženu demokratsku odluku Kvebeka i uđe u pregovore o odvajanju, iako Kvebek ni po kanadskom ni po međunarodnom pravu nema pravo na otcepljenje. Slučaj Katalonije razlikuje se i od slučaja Škotske koja ima ustavno pravo da se otcepi ukoliko tako odluči. Katalonski scenario nije blizak ni odluci Britanije da napusti EU, jer Ugovor o EU dopušta takvu odluku. Uz volju i pravo na otcepljenje, moraju biti zadovoljena još tri najšire prihvaćena kriterijuma: odluka ne sme biti doneta preko noći; ona mora biti rezultat čina samoopredeljenja, bez intervencija spolja; u državi koja se osamostaljuje ne sme doći do sužavanja postojećih građanskih prava ni u jednom segmentu populacije.

Šta se dešava ako se – kao što je slučaj s Katalonijom – savezna vlada protivi otcepljenju, a najviši sud odluči da je secesija u suprotnosti sa zakonom, to jest da je ustav ne dopušta? U tom slučaju secesija se mora sprovoditi suprotno volji savezne vlade i suprotno zakonu. Na koji način se to može izvesti?

Proteklih decenija dogodilo se nekoliko postupaka otcepljenja. Neki od njih su protekli pod nadzorom Saveta bezbednosti, a neki pod nadzorom Međunarodnog suda pravde ili međunarodnih savetodavnih komisija (poput Badinterove komisije). Neka otcepljenja su obavljena uz posredovanje Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (uloga Martija Ahtisarija na Kosovu i Miroslava Lajčaka u Crnoj Gori najznačajniji su primeri te dve vrste posredništva), dok su druga – u onim slučajevima kad se nije radilo o aneksiji (kao što se dogodilo na Krimu) – bila unilateralna. U slučaju Katalonije je malo verovatno međunarodno učešće, tako da će Katalonci i njihova vlada, ako to odluče, morati da sprovedu jednostrano otcepljenje. Na koji način bi to mogli da učine?

Pogledajmo primer otcepljenja Slovenije, u to vreme republike u okviru Jugoslavije. Jugoslovenski vrhovni sud bio je protiv otcepljenja i jugoslovenska vlada poslala je vojsku da spreči slovenačke vlasti u preuzimanju kontrole nad državnim granicama. Slovenačke vlasti prestale su da plaćaju poreze, zapravo doprinose saveznim vlastima. Badinterova komisija, koja je osnovana da bi savetovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), dala je mišljenje da je otcepljenje zasnovano na referendumu opravdano ukoliko se država, u ovom slučaju savezna država Jugoslavija, nalazi u poodmaklom stadijumu raspadanja. Referendum je bio prvi korak ka izgradnji slovenačke države i osnova za njeno priznanje od strane EEZ, a kasnije EU.

Države su stvarni entiteti, a ne pravne tvorevine – to je prihvaćeno tumačenje međunarodnog prava koje je Međunarodni sud pravde potvrdio u slučaju Kosova. Drugim rečima – unutrašnji suverenitet prethodi spoljašnjem, a ne obrnuto.

I Crna Gora se odlučila za jednostrano preuzimanje fiskalnih nadležnosti, ali obrnutim redosledom (Jugoslavija je tada već bila federacija samo dve države – Srbije i Crne Gore). U prvom koraku Crna Gora je stekla finansijsku nezavisnost, to jest nije više slala doprinose u savezni budžet niti je iz njega primala sredstva; umesto toga je živela od sopstvenog novca. Olakšavajuća okolnost je bilo to što se savezna vlada nije protivila: primanja Crne Gore iz saveznog budžeta bila su veća od njenih doprinosa. U sledećem koraku Crna Gora je kao valutu usvojila nemačku marku, uz objašnjenje da je jugoslovenski (srpski) dinar inflatoran i da je praktično fiskalni instrument savezne vlasti. Tek tada – uz posredovanje i nadzor EU – Crna Gora je održala referendum i postala samostalna država.

U više slučajeva – ne samo u Jugoslaviji – otcepljenja su bila praćena teritorijalnim sukobima. Otcepljenje Makedonije je bilo izuzetak, jer niko nije osporavao njene teritorije. Makedonija je napravila dogovor sa krnjom Jugoslavijom (nakon secesije Slovenije i Hrvatske) o izmirenju nerešenih imovinskih sporova, prvenstveno u vezi sa imovinom Jugoslovenske narodne armije, nakon čega je usledio pun prenos fiskalne i monetarne vlasti. U drugim slučajevima – u Jugoslaviji i drugde – dolazilo je do sukoba oko teritorija. Zbog vojnih i civilnih sukoba i nasilja, međunarodna zajednica je u većini takvih slučajeva bila primorana da se umeša. U većini takvih slučajeva, kao u slučaju Krima i istočne Ukrajine, dolazi do spoljnog mešanja, naročito vojnog, što često za rezultat ima legitimisanje secesije koju takva intervencija treba da spreči i delegitimisanja spoljne aneksije.

Slučaj Španije uporediv je sa slučajem Jugoslavije zbog asimetričnog federalizma dve države. Za razliku od binarnih federacija kao što su bile Čehoslovačka ili državna unija Srbije i Crne Gore, otcepljenje Katalonije dovodi u pitanje ustavni poredak i stabilnost preostalog dela federalne Španije. Jugoslavija nije bila u stanju da se nosi sa otcepljenjem Slovenije, a da se pritom ne raspadne. To brine i centralnu špansku vlast – da će otcepljenje Katalonije voditi drugim otcepljenjima i potencijalnom raspadu Španije.

Posebno je zanimljiv slučaj otcepljenja Kosova od Srbije gde je 1991. godine sproveden referendum o otcepljenju koji je vrhovni sud Srbije proglasio nezakonitim. Nakon što je ubedljiva većina građana glasala za otcepljenje, kosovske vlasti su se fiskalno odvojile od Srbije i upravljale Kosovom kao paralelnom državom, iz senke. Srbija je na to odgovorila proglašavanjem vanrednog stanja u pokrajini. Naposletku je došlo do nasilne pobune i međunarodne vojne intervencije. Savet bezbednosti je dobio zadatak da nadzire proces izgradnje države, kontroliše granice i nadgleda pravni sistem. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a Međunarodni sud pravde je 2010. presudio da u tom procesu nije bilo kršenja zakona.

Finansijska nezavisnost i kontrola nad teritorijom ključni su u svim slučajevima otcepljenja, dok međunarodna zajednica zahteva ispunjenje prethodno navedenih dodatnih uslova. U slučaju Katalonije, kao i u slučajevima Kvebeka i Škotske, granice su jasne i neupitne, a pitanje kontrole nad teritorijom je rešeno. Preostaje pitanje ko će tom teritorijom upravljati.

To je pravno pitanje, i pre svega pitanje ko ubira poreze i pruža javne usluge. Nakon otcepljenja u okviru EU pravni standardi ne bi smeli da se pogoršaju. Spoljna intervencija je malo verovatna i ne igra važnu ulogu u slučaju Katalonije. Dakle, ključno je pitanje fiskalnog otcepljenja, posebno s obzirom na članstvo u evropskoj monetarnoj uniji.

Zapravo, unutar EU secesija se svodi na potpuno preuzimanje fiskalne vlasti na lokalnom nivou, sa izuzetkom fiskalnih obaveza prema Evropskoj uniji. Dobar primer za to je raspad Čehoslovačke koji se dogodio dok je država bila van Evropske unije, ali se očekivalo da će se u budućnosti pridružiti Uniji. Sve što je preostalo da se uradi bilo je da dve države naslednice stvore zasebne fiskalne sisteme.

Kontrola granica sa zemljama van EU je značajna; ona predstavlja tačku u kojoj se može otvoriti pitanje o kontroli nad teritorijom. Ako Katalonija izlaskom iz Španije izlazi i iz EU, ona onda mora uspostaviti kontrolu nad svim svojim granicama, uključujući i onu prema Španiji. To nije moguće bez saglasnosti Španije i EU, ukoliko se žele izbeći sukobi oko granica, to jest oko kontrole nad teritorijom. Šta preostaje Kataloniji ako taj pristanak izostane?

Katalonija se može odlučiti na preuzimanje fiskalne vlasti. To je uobičajena strategija otcepljenja – uspostavljanje unutrašnjeg suvereniteta pre osvajanja spoljašnjeg.

Španija je već fiskalno decentralizovana, i to na asimetričan način. Provincije, poput Katalonije, ubiru većinu poreza i šalju ih centralnim vlastima. Katalonski doprinos španskom budžetu veći je od primanja iz budžeta. Centralna vlast ubira i socijalne i zdravstvene doprinose, kao i doprinose za fond za nezaposlene. U slučaju Jugoslavije, socijalni fondovi su bili lokalni (kao i u EU). Za razliku od Španije, u Jugoslaviji nisu postojale službe i korporacije pod kontrolom centralnih vlasti, osim u slučaju proizvodnje oružja i municije. Federalnu vlast činile su vojska, centralna banka i zaposleni u federalnoj vladi (međusobne obaveze u pogledu zajedničkog duga prema inostranstvu bile su dogovorene nekoliko godina pre raspada države).

Katalonska zakonodavna tela morala bi da ustanove fiskalni sistem nove države. Španija bi prestala da prima poreze i doprinose iz Katalonije. To bi najverovatnije dovelo do konfrontacije zato što centralna vlast očigledno namerava da nastavi s pravnim i ostalim merama u pokušaju da opovrgne odluke katalonske vlade. Vrlo je verovatno da će centralna vlast direktno preuzeti neke od fiskalnih i budžetskih nadležnosti, a malo je verovatno da će Katalonija stvarati paralelnu državu, kao što je to učinilo Kosovo nakon što je centralna vlast osujetila zahtev za otcepljenjem.

Razlika između jugoslovenskih država i većine drugih slučajeva otcepljenja je u tome što se savezni budžet Jugoslavije, kao i budžet EU, uglavnom oslanjao na doprinose iz republika, a ne na porez (sa izuzetkom carina). Ni socijalno osiguranje nije bilo centralizovano. Zato su jugoslovenske republike mogle da se otcepe na način koji je sličan britanskom odvajanju od EU. Stvari stoje drugačije s federalnom državom sa centralizovanim sistemom poreza i socijalnog osiguranja. Da bi postala zaista fiskalno nezavisna, država koja želi otcepljenje mora preuzeti fiskalnu vlast i sistem socijalnog osiguranja.

Za razliku od EU, Jugoslavija je imala zajedničku vojsku. Španija takođe ima vojsku, kao i centralnu upravu nad policijom i drugim službama bezbednosti. Centralna vlast ih može iskoristiti da nametne svoju volju provincijama. To može dovesti do krize legitimiteta i ispita legitimnosti ne samo centralne vlasti nego i države koja se otcepljuje. U velikom broju istorijskih slučajeva, upravo je to bio uzrok nasilnih sukoba za kontrolu nad teritorijom otcepljene države.

Ukoliko se ispit legitimiteta – tačnije, utvrđivanje prava na prinudu i prava na upravljanje Katalonijom – ne može izbeći, za centralnu vlast bi bilo povoljnije da proizvede utisak da sledi oštar, dugotrajan i skup pravni i fizički sukob nego da u takav sukob zaista uđe. Efekat odvraćanja proizveden konkretnim ispoljavanjem sile nestaje ako se kosi sa osećajem za pravdu onih koji su podvrgnuti prinudi. Međutim, bez obzira na pretnje sukobom, secesionisti prvo moraju održati referendum da bi uopšte izazvali krizu legitimiteta. Prenos fiskalne vlasti, pogotovo kada je postepen, umanjuje budući rizik za centralnu vlast: kada jednom dođe do pravog ispita legitimiteta, država će se manje oslanjati na upotrebu sile da bi odnela prevagu.

Iako je Španija decentralizovana i predstavlja, slično Kanadi, labavu federaciju, Katalonija bi o otcepljenju prvo morala da pregovara sa španskim centralnim vlastima, da bi izgradila sopstveni budžet i fondove socijalnog osiguranja. Nije lako sprovesti unilateralno preuzimanje fiskalne vlasti ukoliko joj se centralna vlast snažno protivi. Legalitet centralne vlasti teže je osporiti kada njene intervencije nisu nasilne već su administrativne prirode. Da bi se ostatak Španije ubedio da dozvoli Kataloniji da se postepeno otcepi, potrebna je dugoročna i nepokolebljiva posvećenost Katalonije ostvarivanju samostalnosti. Ta posvećenost zavisi od dugoročnih prednosti koje samostalnost ima u odnosu na savez sa Španijom – prednosti koje možda i ne postoje.

Secesije su uglavnom dugotrajni procesi. U slučaju Jugoslavije, može se tvrditi da je kampanja za samostalnost Hrvatske počela osnivanjem Jugoslavije. Čak i kada postoji dugotrajna politička volja za samostalnošću, to ne znači da je otcepljenje neizbežno. U nekim slučajevima, poput već pomenutog Kvebeka, demokratska i ustavna rešenja mogu zaustaviti secesionističke trendove. Federalizacija Španije izvršena posle Frankove diktature otvara mogućnost za takvo rešenje. Članstvo u EU takođe bi trebalo da doprinese stabilnosti država članica, kao što je bio slučaj u velikom broju centralnoevropskih i balkanskih zemalja, s brojnim unutrašnjim etničkim i ostalim podelama. Dakle, u većini slučajeva se može pronaći ustavno rešenje koje će oslabiti podršku ideji otcepljenja. Pravo pitanje je kako pronaći takvo rešenje onda kada je država već stavljena na ispit legitimiteta secesionističkim referendumom.

Tekst na engleskom

Peščanik.net, 06.10.2017.

Srodni link:

Knjiga Vladimira Gligorova „Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija“