Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Kako očistiti masku od korone?

Nošenje maske ili neke tkanine umanjuje rizik od korone (Sopa/ Lightrocket/ Getty )

Konstantno im održavajte čistoću. Ako će vam nešto dodirnuti lice, bilo da je maska za lice koja sprečava prenošenje koronavirusa Covid-19, maska ‘Lone Ranger’ ili ona lutka na naduvavanje koju držite pod krevetom – želećete da ih održavate u čistom stanju. Napokon, vaše lice nije rolna toalet-papira. Ono može biti prozor ne samo vaše duše, već i „smetlište“ za mikrobe, koji će zaraziti vašu dušu ukoliko niste pažljivi. Prvo, evo nekoliko saveta o tome kako oprati višekratnu masku, a zatim kako rukovati medicinskim maskama kao što je N95. Obe ove stvari su, na kraju krajeva, prilično različite.

Kako očistiti višekratne maske za lice?

Ukoliko masku (ili neku tkaninu) koristite u više navrata, a ne jednokratno, zaista bi trebalo da je očistite svaki put kada je nosite. Dobro pravilo koje bi trebalo primenjivati je da je vaše lice podjednako važno ako ne i važnije od vaših genitalija. Da li vas grozi pomisao na to da nosite isti donji veš duže od jednog dana? Zašto biste, onda, ponovo nosili istu masku nakon što je jednom upotrebite? Svaki put kada je stavljate na lice, njom dodirujete usta i nos koji su puni mikroba. Možete u nju kašljati, kijati, slučajno pljucnuti tokom kašljanja ili čak pljunuti, ili navlažiti znojem, dodirnuti njom nozdrve ili u nju – kinuti. U isto vreme, čestice u vazduhu, uključujući potencijalne viruse i niz alergena, bivaju „usisani“  odnosno prilepljeni na površinu maske dok kroz nju dišemo. Prekrivanje lica maskom je na mnogo načina poput „donjeg veša“ za vaše lice.

Da biste oprali masku ili drugu zaštitnu tkaninu, moraćete je, ipak, i nažalost, skinuti (stajanje pod tušem s maskom na licu nije način na koji se čisti). Pre no što je skinete, temeljito perite ruke barem 20 sekundi. To znači da otpevate refren pesme „I Touch Myself“ (samo onaj deo sa “Oh, no…”). Ukoliko nemate sapun i vodu za pranje ruku, koristite sredstvo za čišćenje na bazi alkohola koje sadrži najmanje 60% alkohola.

Jednom kada su vam ruke čiste, uklonite masku dodirivanjem onih delova koji počivaju na zadnjoj ili bočnoj strani glave, poput ušnih petlji ili krajeva odnosno ćoškova, obično gornjih, a ne onog dela koji vam stoji na licu i ustima. Zapamtite, trebalo bi da tokom pandemije zaštitite lice (i respiratorne organe). Dodirivanje lica bi, stoga, moglo lagodno sprovesti mikrobe u usta, nos i oči koji važe za „klizna vrata“ koja mikrobe odvode u vaš respiratorni sistem.

Nakon što uklonite masku, stavite je na sigurno mesto u pripremi za čišćenje. Ovo može biti korpa za veš ili vrećica za jednokratnu upotrebu. Ne stavljajte maske na bilo koje mesto koje može kontaminirati druge stvari, poput kuhinjskog pulta, na vrh salate ili na lice vama drage i značajne persone. Jer, ona bi se mogla jako uznemiriti ako prema njegovom ili njenom licu postupate kao sa korpom za veš. Odložite sve filtere za jednokratnu upotrebu koji mogu postojati na samoj maski, jer oni ne bi trebalo da prolaze kroz veš-mašinu. U suprotnom, možda ćete imati ostatke filtera po opranoj odeći. Kada (samo i isključivo) vašu masku odložite u veš (u jednokratnoj kesici), ponovo dobro operite ruke.

Maske od tkanine mogu se prati u veš-mašini sa drugom odećom (Getty)

Većina maski od tkanine može ići u veš sa drugom odećom. Ukoliko je vaša maska od svilenog šifona, meke čipke ili gume, preispitajte svoj izbor facijalne zaštite. Izbegavajte bilo kakvu vrstu tkanine koja mora da ide na hemijsko čišćenje i koju je, samim tim, nemoguće oprati u veš-mašini. U stvari, pokušajte da koristite tkaninu koja se može oprati u deterdžentu i vrućoj vodi. Ne pokrivajte lice i ne stavljajte na njega išta drugo što se ne bi moglo provući kroz veš-mašinu, poput perjane boe, ili onog legendarnog, delikatno-nezgodnog pramena Džastina Bibera, kojeg ste na jedvite jade uspeli da nabacite.

Nakon što je maska prošla kroz veš-mašinu, koristeći najduži i najviši raspoloživi toplotni režim (90ºC), dobra je ideja provući je kroz sušilicu, opet u programu s najvećom dostupnom toplotom. Ovako se mogu neutralisati bilo kakvi gadni mikrobi koji su uspeli da prežive veš-mašinu.

Ručno pranje lica je takođe jedna od opcija. Međutim, budite oprezni. Ne dotičite lice dok perete masku. Dodirivanje lica može biti poput pevanja pesme “Call Me Maybe”. To možete učiniti nesvesno, a može se tu i tamo nezgodno i ne baš uvek dobro završiti. Sve u svemu, tretirajte masku kao biološki rizičnu dokle god je u potpunosti ne operete. To znači da treba dobro oprati ruke nakon rukovanja njom uoči pranja.

Ručno pranje maske podrazumeva prethodno temeljno pranje ruku vrućom vodom i sapunom, u trajanju od najmanje 20 sekundi. Nastojte da koristite deterdžent ili rastvor za izbeljivanje za koji se zna da ubija mikrobe. Tokom pripreme i korišćenja takvih rešenja, pažljivo sledite uputstva: Ne mešajte stvari koje ne treba mešati (naravno, izbeljivač ne pijte niti ga ubrizgavajte). Obavezno operite svaki njen delić.

Ako nemate mašinu za sušenje veša, možete je osušiti na vazduhu ukoliko je tokom sušenja izložite neposrednoj sunčevoj svetlosti. Sunce emituje i ultraljubičasto zračenje, koje može pomoći pri neutralisanju klica. Pre no što je skinete sa štrika, proverite da li je maska potpuno suva. Vlaga i maska: ove se dve reči ne uklapaju baš dobro u epidemiološke standarde.

Nakon što se osuši, čuvajte je na sigurnom i čistom mestu. Toaletna školjka ili unutrašnjost džepova od pantalona ne smatraju se mestom koja su bakteriološki bezbedna.

Kako očistiti N95 maske?

Ovde je prikazan Battelle Sistem kritične nege za dekontaminaciju (CCDS, Critical Care Decontamination System), koji može da obradi do 80 hiljada maski (Getty Images)

Navedeno se odnosi samo na maske za lice koje se mogu oprati ili očistiti. To se ne odnosi na jednokratne maske za lice poput onih plavih hirurških ili N95 maski. Tretiranje takvih maski konvencionalnim postupcima pranja može oštetiti njihovo tkanje ili ih iscepati. Prskati ih rastvorom za čišćenje poput alkohola neće biti dovoljno za njihovo propisno pranje, a uz to može i oštetiti materijal.

U idealnom slučaju, trebalo bi da nakon jedne upotrebe bacite i hirurške i N95 maske. Ali, ovo nije idealna situacija. Na skali od jedan do 10 pripremljenosti za pandemiju, naše društvo je postiglo „Uh minus“. To „Uh“ (That “D” as in “doh”) se odnosi na zdravstvene radnike, koji su tokom prvog meseca pandemije oskudevali u novim N95 maskama, pa su često prali već postojeće.

Ova nesrećna nestašica maski je nagnala mnoge da istraže načine dezinfekcije i ponovne upotrebe N95 maski i filtera. Ne zaboravite da su maske N95 i filteri jedine vrste maski za lice koje će vas zaštititi od virusa. Sva ostala sredstva za zaštitu više štite druge ljude od vas, u slučaju da ste zaraženi.

Ovde je ključno pronalaženje postupka dezinfekcije kojim je moguće osloboditi se loših mikroba (poput teškog akutnog respiratornog sindroma korone 2, to jest SARS-CoV2), i, ujedno, održati integritet-konzistentnost maski. Na primer, bizarno ali praktično primećivanje, da bi izlaganje maske vatri moglo adekvatno dezinfikovati masku N95… iako vam, u tom slučaju, ne bi preostala nijedna.

Respiratorne maske u CCDS režimu dekontaminacije (Washington Post/ Getty)

Kao što je prikazano na veb-lokaciji američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), tri su metode koje obećavaju najviše pri dezinfekciji maski N95:

Isparljivi vodonik-peroksid (VHP): Upravo tako i zvuči, naime, kada gasoviti oblik vodonik-peroksida prolazi kroz maske. Para može prodirati kroz tkanje i, samim tim, manje oštetiti strukturu od njegovog tečnog oblika. Da bi testirala ovu metodu, američka Uprava za hranu i lekove (FDA) je potpisala ugovor s Memorijalnim institutom ‘Battelle’, čija je studija dala pozitivne rezultate.

Ultraljubičasto germicidno zračenje (UVGI): primena ultraljubičastog (UV) svetla na masku. Njegova efikasnost, međutim, uveliko zavisi od doze UV svetlosti, kao i stepena izloženosti površine maske. Pored toga, UV svetlost može biti prilično štetna, u slučaju da vam neko predloži da masku stavite na lice ili telo tokom izlaganja UV zračenju. Da biste koristili UV svetlost, odnosno UV lampu, morate prethodno zaštititi oči i kožu.

Vlažna termička inkubacija: izlaganje maski vrelom vazduhu (npr. 60°C-70°C), koji takođe ima visoku relativnu vlažnost (npr. 70% do 80%) tokom dužeg vremenskog perioda (npr. 60 minuta). Kao što je navedeno u preporukama CDC-a, studije su pokazale da ovaj način može biti efikasan u uništavanju virusa gripa H1N1, ali da postoji „neizvesnost u pogledu efikasnosti dezinfekcije drugih patogena“. Studija koja je upravo objavljena u glasilu Kanadskog medicinskog udruženja (CMAJ) je otkrila da je „pojedinačni termički tretman učinio SARS-CoV-2 nevidljivim odnosno nedetektovanim u svim uzorcima tretiranih maski“.

Dezinfekcija maske N95 nije nešto što bi trebalo da pokušavate sami. Potreban vam je pravi pribor i oprema. Ovaj video sa Univerziteta u Mičigenu vam pruža informaciju o potrebnoj opremi za primenu ove tehnike:

Isto tako, ovaj video sa Univerziteta u Misuriju prikazuje kako izgleda UV tretman maski:

Na sajtu CDC-a se takođe pominje i tretman vodonik-peroksidom u isparljivom i tečnom stanju kao „obećavajućoj metodi s određenim ograničenjima“. Da bi se potvrdila efikasnost obe ove metode, potrebno je uraditi više studija. Štaviše, mogu se javiti i neke komplikacije. Na primer, maska N95 nije instant-zalogaj („Hot Pocket“): Ne možete je tek tako ubaciti u kesu sa malo vode i staviti je u mikrotalasnu. Ako maska ima neke metalne delove, a često ima, očekujte varničenje i to ne na dobar način. Opet, naparivanje maski ili njihovo „roštiljanje“ u mikrotalasnoj ih može dezinfikovati, ali ovo sa sobom donosi i neke druge probleme.

Postoje, zatim, i metode kojima se virus može ukloniti ili inaktivirati, mada se njima, ujedno, može oštetiti i sama maska. U ove metode spada nihovo stavljanje u autoklav ili mikrotalasnu pećnicu, izlaganje vrelom suvom vazduhu, pranje sapunom ili izopropilnim alkoholom, izbeljivačem ili dezinfekcijskim maramicama.

Etilen-oksid (EtO) bi možda mogao da dezinfikuje masku, ali je tu jedan mali problem jer može biti štetan po njenog vlasnika; ova supstanca, čak i u malim dozama može uzrokovati rak, urođene genetske mane i neurološke probleme. Opasan način čišćenja maske obesmišljava svrhu njenog nošenja; ovo je slučaj kada je od neke takve metode veća šteta nego korist.

Imajte na umu da sve ove metode zavise od načina njihove primene, što znači da im efikasnost može zavisiti od temeljitosti čišćenja. Na primer, ako vam je neko rekao da je za vašu masku obezbedio „vrelo naparivanje“, raspitajte se o dodatnim detaljima… Koja je relativna vlaga? Kolika je bila temperatura tokom naparivanja? Koliko je trajala izloženost maski takvoj pari? Da li je sprovedeno bilo kakvo testiranje stepena validnosti ovakvog postupka? Zapravo, generalno, kad god neko upotrebi reči „vrelo naparivanje“, uvek se dodatno raspitajte i saznajte više o kontekstu i detaljima (inače, ovaj metod važi za efikasan i jeftin). „Koristio(la) sam ‘vrelo naparivanje’ da bih očistio(la) sve vaše lične stvari“, pa… možda i nije nužno dobra stvar.

 

Bruce Y. Lee, The Forbes

Pisac članka je novinar, profesor, modelar epidemijskih sistema, informatičar i stručnjak za digitalno zdravstvo, avokado i preduzetništvo (ne uvek tim redosledom).

 

Nizvodno od servera:

EuroTopics.net

ElectricLit

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

Neil deGrasse Tyson, Eight Books Every Intelligent Person Should Read

Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Zašto nas korona čini društveno osetljivima

„Insinuacijska anksioznost“, ili strah od primisli da su svi ostali zdravstveno nebezbedni – ovih dana i meseci stvara osećaj anksioznosti pri svakom susretu na piću, ili na otvorenom, koji dogovarate s vama bliskima.

Tokom jedne junske sedmice, Tereza, majka trogodišnjaka iz Pensilvanije je prisustvovala i venčanju i sahrani. Sahrana je prošla u atmosferi poštovanja, učtivosti i održavanja propisanog rastojanja među prisutnima. Venčanje nije bilo takvo.

Stigavši na svadbeno slavlje, Tereza se zadesila u omanjem ambaru preuređenom u “salu za zabavu”, samo da bi otkrila da teško da je neko od prisutnih 150 gostiju nosio masku. Ljudi su se grlili i zabavljali na plesnom podijumu. Hrana je poslužena na bazi švedskog stola, što je značilo da su gosti u redu za trpezom bili preblizu jedni drugima, nezaštićeni i dišući nad jelima. U portabl toaletima – jedinom mestu za održavanje higijene – nije bilo sredstava za dezinfekciju ruku a ni sapuna.

Usled same prirode asimptomatskog načina prenošenja korone i zvaničnih upozorenja o razvoju situacije u zatvorenom prostoru, znala je da bi nju i sve ostale goste ta zabava mogla potencijalno izložiti virusu. Ipak, i onako već napeta porodična dinamika joj je nametnula osećaj da će, ukoliko ona i suprug ne budu otputovali na granicu sa Zapadnom Virdžinijom, “to biti shvaćeno kao uvreda, namerno podrivanje”, kaže ona (zbog te “dinamike” je i tražila od novinarke Rebeke Dženings da se u ovoj priči ne koristi njeno pravo ime).

Pa ipak, ‘postavka scene’ je delovala gore nego što je mogla i zamisliti. Pandemija „nije bila čak ni zvanično priznata“, kaže ona. Bilo je jasno da je nedostatak mera predostrožnosti u “sceni venčanja” bila stvar namere: „Nevestin tata je bio veoma glasan na fejsbuku o tome kako su maske loše i glupe, a on ih ne nosi“, kaže Tereza. „[Moj muž] Ima jednog rođaka koji je na Facebook stavio neki komentar u kojem je maske nazvao „brnjicama slobode“. Izrazila je žaljenje što je uopšte prisustvovala tom venčanju.

Prisustvovati nekom takvom događaju, najgoroj noćnoj mori za jednog epidemiologa, ujedno je i odličan primer društvene „trapavosti“ tokom napuštanja karantina u trenutku dok je pandemija bila u usponu. I dok se neke (američke) države naslepo odlučuju za otvaranje barova i kancelarija, a druge panično odustaju od mera otvaranja, svaka društvena interakcija je danas opterećena s milion neizrečenih tenzija. Jednostavno traženje da „odmah popijete piće“ postaje test prisnosti među prijateljima; liftovi, koji su već predisponirani za to da se stranci u njemu osećaju čudno jedni do drugih, sada su postali još bizarnije mesto za procenu da li je osoba „bezbedna ili ne“. Pošto se veruje da su mladi ljudi s asimptomatskim manifestacijama korone vodeći uzrok širenja virusa, (kada, usled veoma blagih simptoma takoreći nisu ni svesni da su “negde usput” bivali zaraženi), naše početne ideje o tome ko se ponaša bezbedno a ko ne više ne „drže vodu“: već je prošlo nekoliko meseci od početka karantina, a nošenje maske je preraslo u politički stav, u momentu kada veliki deo Sjedinjenih Država odlučno odmahuje, negirajući da virus predstavlja pretnju. Žurke i okupljanja su se već mesecima ranije, tokom perioda izolacije smatrali izvodljivim u „području virtuelnog“, da bi se sada ponovo premestile u realne prostore – restorane, recimo – od kojih je svaki, ili nemali broj njih, uspostavio neke “svoje” procedure i pravila ponašanja.

Bruklinski novinar i voditelj poznatog podkasta, Džodi Avirgan (Jodi Avirgan) kaže da je s bliskim ljudima u više navrata bio u situaciji da otpočinje razgovor o pandemiji. „Pokušao sam da sa grupom prijatelja povedem razgovor na tu temu, u stilu: ’Hej, baš bi bilo okej porazgovarati neposredno i otvoreno, jer je sada normalno pričati o rizicima s kojima se suočavamo, o izloženosti i ponašanju.’ [Moramo]… Biti okej s tim što je ovo postao uobičajeni deo gotovo svakog razgovora, posebno ako nekoga poznatog prvi put sretnete posle dosta vremena.”

Osećaj je nešto manje čudan jedino u prilikama kad ljudi imaju dobar povod da iznesu drugima šta misle. „Mislim da je roditeljima čija su deca (poput mojeg) u dnevnom boravku bilo lakše da kažu: ’Šta su se svi ostali dogovorili?’ Dogovori roditelja se uglavnom postižu preko onih koji su zaduženi za našu decu, ali kada to uradimo direktno sa drugom osobom (roditeljem) s kojom imate srdačne odnose, to je ipak malo direktnija stvar.”

Postoji termin za ono što Avirgan opisuje kao ’insinuacijsku anksioznost’. Tes Vilkinson-Rajan, profesorka prava i psihologije na Univerzitetu u Pensilvaniji koristi zajedničku analogiju da bi ilustrovala ovaj koncept. „Recite da neko pokušava da nešto proda drugoj osobi, bilo savet ili proizvod, a savetnik joj kaže: ‘Imam ovde sukob interesa u kojem se nalazim. Evo mojih saveta, ali trebalo bi da znate da moj savet odražava činjenicu da dajem sve od sebe, ali sam više plaćen ukoliko prihvatite ovaj savet’.“ Ispada da u nekim slučajevima takav stav i iskren nastup zapravo, povećavaju nivo saglasnosti i prihvatanja saveta. I mada je ovo kontraintuitivno, Vilkinson-Rajan kaže da osoba koja prihvata savet često „oseća strepnju zbog insinuacije da će je ta osoba (koja ih savetuje) biti percipirana kao nepouzdana“.

Direktna povezanost s trenutnom situacijom prouzrokovanom pandemijom bi se mogla dobro opisati jednom scenom: hodate ulicom s maskom koja vam visi oko vrata, a zatim je, po automatizmu, podižete preko nosa i lica u momentu kada neka druga osoba prolazi mimo vas. S jedne strane, to bi moglo pokazati da je poštujete, ali bi isto tako moglo i da, od strane druge osobe, bude shvaćeno kao insinuacija na njenu higijenu i zdravstvenu bezbednost. Nijedna opcija – bilo da se radi o spuštanju maske ili njenom podizanju – ne deluje baš dobro za onog koji tu odluku donosi.

„Jedna stvar koja pomaže u ovakvim slučajevima je sposobnost delegiranja nekog za svoje odluke, što je gotovo poput igranja uloge nekakvog društvenog aduta“, objašnjava Vilkinson-Rajan. Nije baš u međusobnoj suprotnosti reći da se ne možete družiti jer planirate da se uskoro vidite sa članom porodice koji je zdravstveno rizičan. “Teže je nekom direktno reći: “Samo imam osećaj kao da prečesto odlazite u park.”

Svakodnevno odmeravamo neposrednu društvenu cenu, nekog poziva (da prisustvujemo nekom društvenom događaju) uz apstraktnu mogućnost izlaganja sebe ili drugih koroni, koja bi se mogla osetiti ili kao obična prehlada ili vas, možda, može i ubiti. To je izbor koji izgleda lak – sve dok se ne ispostavi da to nije – a to je onaj (izbor) koji obični ljudi, uglavnom, nikada ne bi trebalo da prave.

‘Rajli’, njujorška video-producentkinja je još krajem prošle godine planirala grupno putovanje parova u Meksiko, zakazano za avgust ove godine, ali je na kraju odlučila da ga otkaže kada se ispostavilo da su slučajevi korone počeli ponovo da se pojavljuju u američkim državama koje su se naglo ponovo otvorile. Bilo je jasno da okupljanje desetak ljudi iz različitih područja SAD može biti nebezbedno, bez obzira na to šta je propisano njihovim lokalnim zdravstvenim preporukama i smernicama (ni ‘Rajli’ nije želela da bude imenovana upravo kako bi izbegla pomenutu ’društvenu trapavost’).

Jedna njena prijateljica je, međutim, nastavila potragu za nekim alternativnim rešenjem. „Slala je linkove do hotela u državama u kojima je broj slučajeva počeo naglo da raste, na mesta do kojih je nemoguće stići ni kada biste do njega vozili čitav jedan dan; samo se furiozno držala neke besmrtne ‘zombi’ iteracije te velike, tropske ture – koju smo planirali daleko pre nego što smo uopšte mogli da pojmimo šta nas čeka u narednoj 2020. godini”, rekla je Rajli.

Ona i njena prijateljica dotad nisu imale bilo kakav sukob, ali su njihovi suprotstavljeni pristupi po pitanju zdravstvene bezbednosti u vreme pandemije sada uzrokovali pritisak na njih. „Osećala sam se kao kreten. Bilo je teško jednostavno reći: „Ne želim da idem.“ Ko želi da ode na godišnji odmor gde vas čitavo vreme prosto muče krivica, anksioznost i nesigurnost? “ Sa druge strane, Rajli priznaje da je uzbuđenje njene prijateljice zbog putovanja verovatno posledica činjenice da je usled pandemije nedavno izgubila posao, i stoga je poželela nešto što bi joj ulilo tračak radosti. Želja za putovanjem sa prijateljima je, zapravo, savršeno ljudska reakcija kada ste četiri meseca van igre.

Vilkinson-Rajan ne krivi ljude koji se sramote na društvenim medijima zbog toga što javno proklamuju da nisu za držanje međusobne distance, ne odustajući od prisustvovanja događajima s većim brojem zvanica. “Zapravo, mislim da oni koji prave takve javno proklamovane izbore – a koji su sasvim u skladu s pravilima iz nadležnosti područja u kojem žive – svojevrsni odraz propusta lokalnih donosilaca odluka”, kaže ona. „Tim biznisima ne treba dozvoliti velika okupljanja. Firme se mogu smatrati odgovornima na način na koji pojedinci to ne mogu.”

U odsustvu nekog koherentnog federalnog plana na nivou čitave SAD, koji bi se efikasno nosio s rastućom pretnjom od korone, sve – doslovno sve što je važno, uključujući fizičku i ekonomsku sigurnost i budućnost građana – sada je određeno odlukama pojedinaca, i u njihovim je rukama. Ovde se lako može uočiti problem: U državama u kojima su brzo i naglo ukinuta ograničenja (donedavno nametnuta karantinom), uz ponovno otvaranje mesta na kojima se okuplja više osoba, kao što su ugostiteljski objekti koji se ponovo otvaraju – raste broj novih slučajeva infekcije i smrtnih ishoda.

Jedna stvar analogna ovoj zgodi, objašnjava Vilkinson-Rajan, jeste vožnja u pijanom stanju. „Jedna zaista rizična stvar po ostale učesnike u saobraćaju, i zato ne dozvolimo ljudima da to rade. Odista je apartna takva situacija, u kojoj vam je dozvoljeno da stvarate ogromne rizike po druge, dok, sa druge strane, vama – kao, recimo, pripitom pojedincu – deluje kao “razumna” primisao da su rizici u saobraćaju mali samo zato što, eto, možete sesti za volan pijani, misleći da vam je time dopušteno da vozite.”

A nije baš ni da su ekonomije u tim naglo otvorenim regionima SAD odjednom krenule uzlaznom putanjom. „Uspeli smo da oborimo našu ekonomiju [i] ubrzamo nezaposlenost a nismo uspeli da stavimo pod kontrolu taj prokleti virus“, rekao je Džef Šaman sa univeriteta Kolumbija, čija je struka vezana za pravljenje modela zaraznih bolesti. Obični ljudi su prepušteni haosu prilikom svake svoje rezervacije restorana, poslovne odluke ili poziva na zabavu, koji su tokom pandemije prerasli u prave male drame. Rezultat je, u suštini, anarhija.

Privatna preduzeća poput restorana i frizerskih salona sada su postala ideološka „ratna zona“, Ovakvi trenuci imali su potencijal da postanu nacionalne vesti, često u obliku “ljutitih gospođa „Karen“, uhvaćenih na video-snimku kako, recimo, besne na radnike javnih službi zbog nužne potrebe da nose masku. Neki se namerno iskašljvaju na barmene ili provociraju tuče nakon što je od njih zatraženo da nose masku, kao i da se pridržavaju razmaka od barem dva metra razdaljine… “čak” i kada se zna da je jedan jedini ponovo otvoreni bar u Mičigenu povezan sa više od 100 novih slučajeva Kovida-19.

U Los Anđelesu je krajem prošlog meseca jedan meksički restoran dobrovoljno zatvorio svoja vrata kako bi svom osoblju obezbedio potreban odmor i zonu komfora od stalnog uznemiravanja gostiju. Hugo’s Tacos najavio je da će privremeno zatvoriti svoja dva tako-štanda nakon što su radnici u više navrata bivali verbalno provocirani i vređani i, čak, u jednom slučaju, polivani pićem.

Suvlasnik Bill Kohne rekao je da su pritužbe na nesavesne kupce počele tek nakon Dana sećanja (Memorial Day), “kada se činilo da je puno njih naprasno odbacilo ono što je do pre neki dan prihvatalo za normu, naime, tokom perioda kada su se pridržavali mera izolacije koja je trajala nekoliko nedelja (ili meseci)”, kaže on. Jednog junskog dana je zamolio svog upravnika objekta da provede neko vreme u osmatranju tako-štanda, i za samo sat vremena video je pet konfrontacija. „Terali su inat, upućujući mu pogrdna imena, odstupajući unazad dva metra nakon što im je rečeno da stave masku, obično govoreći nešto tipa: „Vidi. Ja sam na javnom mestu, na trotoaru, i sad mi ne možeš ništa.”

Bil kaže da je, iako ih još uvek plaća, dao zaposlenima dve nedelje odmora „kako bi svi imali malo vremena da odahnu i ostanu kod kuće sa svojim porodicama. Naše osoblje je već podložno ovakvom ponašanju i ljutnji mušterija.”

„Javno zdravstvo nije politička stvar“, kaže Kone. „Ono postaje simbol onoga u šta verujete ili koga podržavate, a nije ništa od toga. To je do nas: Ovde živimo u državi sa dobrim vođstvom, ali oni to ne mogu da izguraju sami. To je problem na nacionalnom nivou, i potrebno mu je nacionalno rešenje.”

Ako sada uđete u posao i komunicirate sa zaposlenima, osećaj je čudniji nego ikad, dok i kupci i radnici neprekidno spekulišu o bezbednosnim navikama “onih drugih”, a sada je to preraslo i u politički stav. Rebeka Dženings, novinarka koja je potpisala ovu priču na kraju dodaje da joj je “Krajem juna u frizerskom salonu u Aleksandriji u Virdžinij stilista s maskom na licu izmerio telesnu temperaturu i potom dao jedan formular da ga potpišem pre nego što sam i sela na stolicu. Noć pre toga nas je restoran koji smo rezervisali moji roditelji i ja smestio za sto koji se nalazi u zatvorenom prostoru, a ne u bašti. Preleteli smo preko nelagodnih pogleda koji su nam bili upućeni s ostalih stolova u sali – sali koju smo u tom trenutku delili sa još najmanje desetak drugih gostiju; međutim, kada mi je do ušiju doprla poznata pesma – koja je bila siguran znak da se ovde slavio nečiji rođendan – svi mi prisutni, svako pomalo zagrejan svojim vinom i ovim krhkim dokazom normalnog života – pridružili smo se u njenom pevanju. Svako mesto nalik ovom bilo je pojednako bizarno kao i ona druga, ali iz potpuno drugih razloga.”

Ne bi trebalo na sebe preuzimati teret odgovornosti za donošenje odluka čije su posledice doslovce pitanje života ili smrti, posledice koje su za nas možda nevidljive, iako su i te kako prisutne. „Smešno je to“, suvo se nasmešio Avirgan, „Učenje uspostavljanja granica između vas i okoline, što je verovatno dobra životna lekcija. Ali je, ujedno, sam način da se to nauči prilično us_an.”

 

(Rebeka Dženings prati popularnu i internet kulturu u rubrici ‘The Goods’ na portalu Vox)

NYMag

 

U prolazu:

39 of the best podcasts for curious minds

Opinion: Why you find it so hard to resist taking bad advice

The Best Podcasts of the Year (So Far)

Indie Wire: The 50 Best Podcast Episodes of 2020 (So Far)

L’été comme jamais

Leto u Evropi 2020: 20 top-destinacija

Tekst je preuzet s portala poslovnog magazina The Forbes, pod naslovom “Leto u Evropi: 20 najbezbednijih odredišta za post-pandemijski turizam”.

S obzirom da zemlje širom Evrope smanjuju svoja ograničenja nametnuta koronom, otvaraju granice i stvaraju nove načine da se posetiocima obezbede sigurna putovanja, letnji odmori u Evropi prerastaju i u realnu mogućnost za putnike i turiste, naročito one evropske, koji traže tradicionalni letnji predah „negde-na-moru-ili-tu-negde“.

Uz kreativne koncepte kao što su „vazdušni mostovi“, „putni mehurovi“ i „putni koridori“ između zemalja koje su zvanično izašle iz pandemijske krize (i ne treba im karantin za posetioce), vlade, međunarodne institucije i specijalizovane turističke organizacije kreiraju nove inicijative i protokole najpre da bi se omogućio nastavak prekograničnih putovanja radi godišnjih odmora, a zatim tokom nekoliko nedelja međunarodnih putovanja u jeku letnje sezone.

Letnji odmori u Evropi bi se mogli vratiti u julu preko “vazdušnih koridora”, prenosi The Sun.

„Mnoge evropske zemlje otvaraju svoje granice, a letovi i hoteli se takođe ponovo otvaraju“, objašnjava Evropska organizacija za najbolja odredišta (European Best Destinations Organization, EBD) koja spada pod mrežu EDEN u nadležnosti Evropske komisije (“European Destinations of Excellence“, Evropske destinacije izvrsnosti), radeći na promociji održivog turizma evropskog kontinenta.

Da bi pomogao putnicima koji „nakon sedmica provedenih u izolaciji žele da otputuju negde u granicama Evrope, ali ne znaju gde i koje se mere bezbednosti preduzimaju u zemljama i regionima“, EBD je otkrio spisak od 20 destinacija koje pandemija najmanje pogađa (definisano kao i do 600 puta manje slučajeva Covid-19 poređeno sa prosecima).

Ove destinacije imaju koristi od blizine lokalnih klinika i bolnica, a na raspolaganju im je veći broj bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja, primenjujući vrlo specifične protokole koji se tiču higijene u smeštaju, restoranima i prodavnicama, uz uvođenje mera poput promena filtera za klimatizaciju između svaka dva termina boravka turista u obektima/pansionima/sobama), uz široku dostupnost maski i vođenje računa o držanju propisanog međusobnog rastojanja.

Pre no što otputujete na bilo koje od dole navedenih mesta sa ove liste, EBD preporučuje da „Budete na oprezu i ne zaboravite da se poslužite već poznatim i uvreženim gestovima koji su „podsetnik“ okolini, uz držanje propisanog rastojanja (2-2.5m) i obavezno nošenje maski, onda kada je to moguće ili se za to ukaže potreba;

Izbegavajte putovanje ukoliko ste lošeg  zdravlja;

Osobe starije od 70 godina, oni koji kubure s viškom kilograma ili s respiratornim problemima trebalo bi da budu posebno oprezni;

Na putnicima i turistima je glavna odgovornost, te su stoga u obavezi da štite one iz najranjivijih grupa i njima najbliskije, kao i one koji im ukazuju gostoprimstvo u zemljama koje posećuju – da pokažu brigu prema svojim domaćinima.

01: Tbilisi, Gruzija

Foto: Vjaseleva Elena (European Best Destinations Organization, EBD)

Tbilisi je prestonica Gruzije, jedne od zemalja koje su proteklih meseci bile pod najmanjim uticajem korone. Gruzija je na ovu pandemiju vrlo hitro reagovala primenom mera, kojima su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou stope zaraženosti. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u evropskim državama koje su koronom bile najviše pogođene.

Ova zemlja ponovo je otvorila svoje granice 1. jula i sprovodi zdravstvene mere kako bi zaštitila putnike i njene građane, sa ciljem njihove zdravstvene bezbednosti i bezbrižnog odmora.

Tbilisi je destinacija čiji su građani otvoreni i bez predrasuda prema strancima, mesto u kojem su prošlost, sadašnjost i budućnost savršeno utkani, bogate kulture i ležerne atmosfere. Više no ikad u trendu, ovaj grad je već neko vreme idealno odredište za uživanje u istočnjačkoj kulturi, gastronomiji, nacionalnoj, verskoj i kulturnoj raznolikosti, i veoma interesantne arhitekture. Uzdah prijatnog iznenađenja pri prvom susretu je zagarantovan.

Veličanstvene Hausmanovske građevine stapaju se s arhitekturom srednjeg veka, neoklasičnom, sovjetskom i izuzetno modernom.

Gruzija ima više bolničkih kreveta na hiljadu stanovnika od Švedske i Danske, a Tbilisi je do pet puta sigurniji (stopa kriminala) od Pariza ili Londona.

Grad ima veliku ponudu turističkih apartmana za kojima ovog leta vlada prava turistička pomama, kao i za malim „butik hotelima“ i pansionima.

„Treba li vam i dodatni argument? Boravak u hotelu sa pet zvezdica ili u privatnoj vili u Tbilisiju koštaće vas do četiri puta manje nego u istom hotelu iz iste grupe u nekoj drugoj prestonici Evrope“, poručuje EBD.

02: Krf, Grčka

Foto: Marcin Kžizak, EBD – Najbolje evropske destinacije

„Ovo grčko ostrvo ‘izašlo iz Raja’ je savršeno odredište za ponovno ’punjenje baterija’ nakon stresnog perioda opšte izolacije“, piše EBD o Krfu.

Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih korona virusom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Grčki zdravstveni sistem nikada nije pokazivao znakove preopterećenosti tokom aktuelne zdravstvene krize. Štaviše, zemlja ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od mnogih evropskih zemalja.

Krf je kombinacija opuštenosti, sunca i prirode.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a preventivni karantin nije uveden.

03: Cavtat, Hrvatska

EBD

Cavtat je omiljen među slavnim ličnostima, ali i je ujedno i sjajno mesto za porodični dolazak, ljubitelje gastronomije, kulture, prirode i vodenih sportova.

Hrvatska spada u evropske zemlje najmanje zahvaćene koronavirusom ,sa čak 20 puta manje zaraženih na milion stanovnika nego u ostalim evropskim zemljama.

Hrvatska je takođe jedna od evropskih zemalja sa najvećim brojem bolničkih kreveta po stanovniku. Bolnica u Dubrovniku je udaljena  20 minuta vožnje od Cavtata, a aerodrom Ćilipi je udaljen samo 10 minuta.

U turističkoj infrastrukturi Cavtata je veliki izbor privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela (izabranih kao omiljena destinacija od strane putnika koji će se tamo zateći ovog leta). Pored toga, Hrvatska je sprovela higijenske i sanitarne mere u svim većim hotelima.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (iako ovi podaci variraju od zemlje do zemlje, menjajući se u zavisnosti od trenutne situacije).

04: Azorska ostrva, Portugal

RavenEye, EBD

Ako je Portugal bio primetno manje zahvaćen korona virusom, Azorska ostrva – poput portugalske regije Algarve – bili su u još većoj izolaciji: prevashodno geografski (usred Atlantika), a onda, shodno takvoj poziciji, i bezbedni od naleta pandemije.

Azorski arhipelag se nalazi usred Atlantskog okeana i čini ga devet ostrva sa prirodom koja je „poput foto-tapeta“, u svom najčistijem vidu. Ova ostrva jesu jedno od najvećih svratišta za brojne vrste koje pripadaju morskom svetu.

 „Savršeno odredište ako vam je potrebno ponovno povezivanje sa prirodom“, piše EBD. “Ukoliko volite planinarenje, floru i faunu, da uživate gledajući delfine i kitove, sigurno probate lokalne proizvode, doživite nešto zaista autentično, Azori su savršeno mesto za odmor.”

Azori imaju veliku ponudu privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahteva vlasti za sprovođenjem karantina.

05: Preveza, Grčka

Preveza. EBD

Sunce, bezbrojne plaže (uključujući jednu od najdužih u Evropi), mediteranska kuhinja, marina ispunjena jahtama; Preveza se nalazi na petom mestu liste najsigurnijih mesta za post-pandemijski odmor u Evropi.

Smeštena na ušću Ambrakijskog zaliva u Jonskom moru, Preveza je svojevrsno „ostrvo na kopnu“ u Epiru, na severozapadu Grčke.

Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih pandemijom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Sanitarne mere su preduzete veoma rano u Prevezi (minimalnih četiri metra razmaka između suncobrana na plažama, filteri za klimatizaciju menjaju se između svake promene gostiju u hotelskim sobama, koje se stalno i svakodnevno dezinfikuju).

U Prevezi se nalaze tri bolnice (od kojih je jedna na univerzitetu), i na samo je 10 minuta vožnje od aerodroma Aktion. Grčka ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od Britanije ili Kanade.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak u Grčku bez preventivnog karantina.

06: Alentežo, Portugal

Vitalij Fedotov, EBD

Portugal je bio relativno pošteđen od korone, sa čak 40 puta manje zaraženih nego bilo gde u Evropi. Neke regije poput Alenteža su dosad gotovo sasvim „lišene kovida -19“, sa samo jednim fatalnim ishodom uzrokovanom koronom.

Alentežo je omeđen Atlantskim okeanom na jugu Portugala. Nalazi se na pola sata vožnje automobilom iz Lisabona, a i inače je i ranije izuzetno privlačna destinacija za svetske turiste, ovog leta posebno zanimljiv i onima u potrazi za jednostavnošću uživanja u netaknutoj prirodi.

EBD preporučuje da ne propustite posetu Evori, a možda i degustaciju vina (koja spadaju među najpoznatijim u Evropi); napravite sebi plezir jednim putovanjem duž obale, od Komporta do Odešaiša.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez obaveze prethodnog odlaska u darantin.

07: Batumi (Adžara, Gruzija)

Griša Bruev, EBD

Gruzija je, kao što je već navedeno, jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom. Zemlja je reagovala vrlo brzo merama koje su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva Covid-19 nego u najviše pogođenim evropskim državama.

Batumi, smešten na obali Crnog mora, u podnožju Kavkaza na jugozapadu Gruzije je ujedno i glavni grad Autonomne Republike Adžara i drugi po veličini gruzijski grad.

Batumi je poznat i kao “Crnomorski Las Vegas” kako ga opisuje EBD. Ovaj grad krasi sjajna kombinacija izuzetnih pejzaža, žive i dinamične kulture i legendarnog gostoprimstva. Izuzetno lep i prijatan, poziva vas da iskusite kontrast istorijskih drevnih lokaliteta kao i njegovog modernog načina života.”

Batumi nije samo jedno od zdravstveno najsigurnijih evropskih odredišta već i najbezbednijih, sa stopom kriminala i do pet puta nižom u poređenju s većinom evropskih prestonica.

„Regija koju zahvata Adžar odlikuje se zadivljujućim raznolikostima i kontrastima: obale sa dugim plažama koje se pružaju podno obronaka visokih planina u neposrednoj blizini; u Batumiju se nalaze  brojni spomenici kulture, manastiri, zamašni i arhitektonski zanimljivi lučni mostovi, prelepa jezera i autentična sela. Ovde ćete probati domaća vina i neotkrivenu kuhinju, osetiti snagu izvornog eko-turizma, srdačno ugošćeni od domaćina širokog srca. Okolne planine, „smeštene pokraj neba“, učiniće da se osetite skladno s prirodom, koja je sinonim ne samo Batumija već čitave Gruzije.

„Batumi je, takođe, savršen u jesen: Temperature u septembru i oktobru su veoma prijatne.”

U Batumiju ima preko 30 bolnica, uključujući univerzitetske klinike koje od početka zdravstvene krize ni u jednom trenutku nisu bile prenatrpane, niti su oskudevale u opremi i materijalu.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak moguć bez preventivnog karantina.

08: Zagreb, Hrvatska

EBD

Zagreb je među omiljenim mestima za posetu na listama EBD-a, koji za hrvatsku prestonicu kaže da je „omiljeno odredište putnika“, i da je „idealna destinacija za kratke city-break posete“, ali i sjajna polazišna tačka ukoliko se odlučite za proputovanje Hrvatskom; uz to je, po  EDB-u, „romantična destinacija“ tokom čitave godine, a već više godina zaredom i jedna od najinteresantnijih božićnih destinacija (u vreme Adventa), s najlepšim božićnim vašarom u Evropi tokom tri uzastopne godine (2015-2018).

Bogate istorije koja datira još od starorimskih vremena, Zagreb je prestonica i najveći grad u zemlji, smešten na severozapadu, tik uz reku Savu, u podnožju južnih padina Medvednice.

Hrvatska je u priličnoj meri bila pošteđena korone, sa u proseku čak 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Dobro opremljen kada je reč o zdravstvenoj zaštiti, takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja i prestonica.

EBD vas poziva da dođete tokom leta i uživate u hiljadama njenih šarolikih i sjajno sređenih padina: sa platoima i kaskadama čiji se vlasnici (već generacijama!) nadmeću u „estetskom ugođaju“ svojih dvorišta, nacifranih poput razglednica; idealno područje za mestimično ali često iščitavanje novina (takoreći lokalni sport i tradicija), ili se opustite uz gledanje utakmica (u Hrvata je fudbalska strast jedna od primarnih emocija); posetite neke od mnogobrojnih prekrasnih parkova, uz arhitektonske „bisere“ i istorijske spomenike. Sve je ovo, takođe, idealna lokacija i „scena“ za sve koji vole fotografiju uvezanu u društvene mreže; ukratko, Hrvatska je izuzetno „Instagramatična“.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (mada je za građane Srbije, po trenutnim informacijama, još uvek na snazi).

09: Algarve, Portugal

EBD

Portugal je jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom, sa 40 puta manje zaraženih u poređenju sa ostalim evropskim zemljama. Neki regioni su skoro u potpunosti pošteđeni, uključujući, recimo, Algarve i Alentežo, a neke od najpopularnijih destinacija za putnike, poput Lagoša, dosad nisu zabeležile nijedan smrtni slučaj uzrokovan Kovidom-19.

Algarve je najjužnija regija kontinentalnog Portugala i posebno na ceni među putnicima koji upražnjavaju porodični turizam. Duge peščane plaže, uokvirene zlatnim liticama u suncu, malim uvalama zaklonjenih stenama, plus okean u svakoj izmaštanoj nijansi plave koji je, uglavnom, miran i topao.

U planinama nadomak Algarvea meštani održavaju tradiciju (koju vole da podele i sa onima koji nisu lokalci), a gradove i varoši odlikuje poseban, prepoznatljiv šarm: Silveš čuva ostatke svoje arapske prošlosti; Lagoš je pun znamenja i artefakata koja datiraju iz vremena pomorskih otkrića; Tavira je prava „pokazna vežba“ tradicionalne arhitekture dok Faro, „kapija“ na ulazu u ovu regiju, poseduje više nego lep istorijski centar.

Za razliku od drugih turističkih destinacija u Evropi, 60% turističkog smeštaja u Algarveu čine privatne vile sa bazenima, apartmanima, pansionima ili malim hotelima. Turistički zvaničnici su za veće portugalske hotele ustanovili zvaničnu  oznaku “Safe and Clean“ (Sigurno i čisto) kako bi putnicima pružili garanciju za sanitarnu bezbednost i čistoću.

Portugalski zvaničnici brzo su reagovali, pa je i inače zamašna industrija odeće u zemlji mogla da već u najranijoj fazi proizvede dovoljan broj maski, pa čak i da ih izvozi u inostranstvo. „Sa stotinama kilometara svojih neponovljivih plaža, Portugal je savršena destinacija za leto“, piše u osvrtu EBD-a.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a zvaničnici ne zahtevaju da putnici prolaze kroz karantin.

10: Sibiu, Rumunija

(Balate Dorin, EDB)

Sibiu je veoma lep grad bogatog istorijskog nasleđa. Smešten je u Transilvaniji, severozapadno od Bukurešta, glavnog grada Rumunije.

Zapljuskivan talasima Cibina, i s nadimkom „Grad s očima“ (na rumunskom Ochii Sibiului). Sibiu je i domaćim a i stranim posetiocima odavno poznata turistička destinacija. Naziv potiče od za taj grad tipičnih prozorskih okana u potkrovljima, koji s ulice neodoljivo podsećaju na oči pod veđama.

UNESCO je 2004. proglasio staro gradsko jezgro Sibijua za svetsku baštinu, dok je 2007. godine proglašen evropskom prestonicom kulture. Godinu dana kasnije ga je magazin Forbs svrstao u “idilično mesto br. 8 za život u Evropi”. Sibiu je prošle godine proglašen Evropskom regijom vrsne gastronomije, a ove ga je EBD proglasio „šestom najboljom evropskom turističkom destinacijom“.

Sibiu je odnegovao brojne zelene površine u gradu, ali i „meku pokretljivost“: idealan je za ekološke vidove prevoza – pešake, bicikle, rolere, skejtove i trotinete, s puno prostora za slobodno vreme i parkove, smatrajući se jednom od evropskih destinacija s najboljim kvalitetom života.

Uporedo sa drugim regionima, uključujući portugalska Azorska ostrva, Sibiu se pridržava stroge politike borbe protiv globalnog zagrevanja, trudeći se da što je moguće više zaštiti svoju životnu sredinu.

Takođe se zalaže za održivi razvoj turizma zasnovanog na poštovanju prirode i ljudi.

U Rumuniji je bilo 15 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u najugroženijim evropskim zemljama. Neke destinacije poput oblasti koju zahvata Sibiu nisu uopšte imale smrtnih slučajeva povezanih sa pandemijom.

Rumunija ima više raspoloživih bolničkih kreveta po stanovniku od jedne Belgije, Švajcarske ili Holandije.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a od stranaca se ne očekuje da prolaze kroz preventivni karantin.

11: Kotor, Crna Gora

(Foto: EBD)

Osamljen u Kotorskom zalivu, ovaj primorski grad u Crnoj Gori EBD definiše kao „jedno od najlepših odredišta u Evropi za istinske zaljubljenike putovanja, hranu, prirodu, utočište mira idealno za provod u prirodi, planinarenje, šetnju ili vožnju biciklom.”

Kotor, stara mediteranska luka koja datira iz vremena pre antike okružena je utvrđenim zidinama sagrađenim od Mletaka tokom venecijanskog perioda, dok se sam zaliv smatra jednim od najuvučenijih tačaka Jadrana. Neki su ga prozvali „najjužnijim fjordom u Evropi“, iako je to, zapravo, deo rečnog kanjona čija slatkovodna struja, kao teža, protiče ispod morske, s kojom se u ovom zalivu meša.

Uz krečnjačke klisure Orjen i Lovćen, nadvijenih nad samim gradom u čijoj je senci veći deo dana i godine, Kotor i okolina predstavljaju impresivan pejzaž.

U Kotoru je odnedavno došlo do naglog porasta broja turista, privučenih nepatvorenim prirodnim okruženjem Zaliva i zaista jedinstvenim Starim gradom (staro jezgro, okruženo srednjovekovnim zidinama). Kotor je deo svetske baštine, a status je zaslužio zbog svoje netaknute prirode i bogatog kulturno-istorijskog nasleđa (Natural and Culturo-Historical Region of Kotor); ovaj utvrđeni grad je UNESCO stavio na svoju listu svetske baštine, kao „dela venecijanskog odbrambenog sistema u periodu između 15. i 17. veka“.

Iako je u Crnoj Gori bilo vrlo malo slučajeva korone (60 puta manje nego u zemljama koje su bile najviše pogođene), Kotor je tokom krize ostao zelena zona, u kojem nije otkriven nijedan slučaj obolelih od korone.

Crna Gora ima više dostupnih bolničkih kreveta po glavi stanovnika od, recimo, Irske ili Kanade.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a ulazak je moguć bez karantina (poželjno je poneti nalaz testa na Covid-19).

12: Rijeka, Hrvatska

EBD

Glavna luka i treći grad po veličini u Hrvatskoj nakon Zagreba i Splita nalazi se u županiji Primorskoj-Gorski Kotar. „Ukotvljena“ je u Kvarnerskom zalivu, široko izlazeći na Jadransko more.

Istorijski, grad je zbog svog strateškog položaja i dubokovodne luke bio meta žestokih okršaja, posebno između Italije, Mađarske i Hrvatske, tokom vekova mnogo puta menjajući ruke i gospodare.

Odabrana je za evropsku prestonicu kulture, dok ga je EBD proglasio najboljom evropskom destinacijom 2020., Rijeka je savršeno mesto za bezbedno turističko putovanje unutar Evrope, a ovog leta će, po svemu sudeći, biti jedna od top-destinacija za odmor i provod. „Hrvati vole bašte kafea i brojne plaže sa kristalno čistom vodom nadomak Rijeke.“

Hrvatska je pošteđena najgoreg naleta korone, sa 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Zdravstvo je sistemski i dobro opremljeno, a takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez karantina.

13: Varšava, Poljska

Foto:Roman Babakin, EBD

Njegova prošlost predstavlja istoriju ljudi sposobnih da se suoče sa bilo kojom situacijom, da se oporave i krenu napred. Suočena sa koronom, poruka Poljaka je dosad uvek bila vrlo jasna: „Varšava je preživela dva Svetska rata. Proći ćemo i kroz ovaj. Vidimo se uskoro!”

Glavni i najveći u Poljskoj, Varšava je „alfa-grad“ u svetskim okvirima i velika međunarodna turistička destinacija, značajno kulturno, političko i ekonomsko središte, sa svojim Starim gradom kojeg je UNESCO proglasio svetskom baštinom.

„Varšava je veoma bogata i odiše mentalitetom njenih građana, kao, uostalom, i mnogi drugi poljski gradovi; njegovi stanovnici pokazuju veliko poštovanje prema tradiciji, ali i prema mladima, sa mondenskim kafićima i barovima na svakom uglu, letnjim koncertima na otvorenom, efemernim prodavnicama, sjajnim muzejima, Starim gradom obnovljenim po okončanju Drugog svetskog rata i mnogim mestima koje bi trebalo da možda pre svega otkrivaju ljubitelji klasične muzike, i posebno Šopena“, piše u preporuci EBD-a.

Uz Portugal i Grčku, Poljska spada u one evropske države koje si bile najmanje zahvaćene koronom. Stopa infekcije je bila i do 20 puta manja od one u najugroženijim zemljama Zapadne Evrope. Nijedna bolnica nije prenatrpana, a poljski zdravstveni sistem ima više bolničkih kreveta po stanovniku nego Holandija ili Švajcarska.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahtevanih mera preventivnog karantina.

14: Beč, Austrija

(Foto: EBD)

Beč posećuju ljubitelji istorije, parovi i porodice koji tokom cele godine žele i u njemu nalaze sigurno i mirno utočište.

„Beč veoma često biva izabran iz tog razloga, što nije samo neki lični i iracionalni osećaj, već i realnost: Stopa krivičnih dela je u glavnom gradu Austrije tri puta niža nego od stope bilo koje druge evropskevprestonice“, navodi EBD.

Sa brojnim parkovima i ekološkim prevoznim sredstvima, Beč je jedan od gradova sa najboljim kvalitetom života u Evropi. Predstavlja dobar izbor za kratke city-break posete kao i sve ljubitelje prirode.

Austrija je bila manje pogođena od ostalih evropskih zemalja, sa 10 puta manje inficiranih od zapadnoevropskog proseka.

Ili biste, možda, radije još malo pričekali, ne žureći da odmah rezervišete svoj odmor. Nema problema: Otkrijte Beč na početku zime: bečki božićni vašar i ulični štandovi su austrijsku prestonicu svrstali među najzabavnije evropske destinacije u vreme najradosnijeg hrišćanskog praznika.

Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula. Pre tog datuma je pri ulasku bilo potrebno zdravstveno uverenje, u kome se navodi da putnik nije zaražen.

15: Bohinj, Slovenija

Tomas Kodidek,EBD

Sa aspekta održivosti, Evropska komisija prepoznala je Bohinj kao jednu od najsolidnijih i najodrživijih turističkih destinacija u Evropi. Ovo mesto je utočište mira za ljubitelje prirode, sportova na otvorenom, planinarenja, lokalnih proizvoda, zanata i stvarnih a ne virtuelnih ugođaja.

Smešten u kotlini pod Julijskim Alpima u regiji Gorenjske (Gornje ili Alta Karniole) na severozapadu Slovenije, poznat je kao jedan od „zelenih rajeva Evrope“ i „zelenih pluća Slovenije“ (zemlja koja je po tradiciji i mentalitetu veoma orijentisana prema prirodi).

Slovenija je bila malo pogođena koronom (10 puta manje kontaminirana od zemalja koje su bile najviše pogođene), sa više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.

Bohinj je na samo 40 minuta od aerodroma i ljubljanskih bolnica.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, mere preventivne izolacije se ne zahtevaju.

16: Malta

EBD

Turizam na Malti predstavlja 15% društvenog bruto proizvoda.

Pored tirkizne mediteranske vode koja ga zapljuskuje, ovo ostrvo poseduje prebogatu istoriju i kulturno nasleđe.

„Otkrijte blaga i bogatstva jedne od najlepših destinacija u Evropi“, piše EBD. „Položite peškir na plažu Zalivske rivijere (Riviera Bay) ili na neku od mnogih drugih malteških plaža. Ukoliko ovog leta zaista želite da se distancirate od gomile, možete rezervisati i svoj boravak u Gozu. Ovo je manje od glavnog ostrva i idealno je za ljubitelje prirode, izletnike, hajkere ili ronioce. “

Na Malti je bilo čak 55 puta manje slučajeva korona virusa nego u zemljama koje su bile najviše na udaru pandemije. Malta ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na Finsku, Irsku ili Britaniju, a njene bolnice nisu pretrpane i sposobne su da, ukoliko se ukaže potreba, prihvate turiste koji su možda inficirani koronom.

Hoteli su iznova otvoreni 1. juna, dok je turistička sezona ponovo započinje 1. jula.

17: Gdanjsk, Poljska

EBD

Poljska je jedna od najmodernijih evropskih zemalja, a Gdanjsk, koji se nalazi na južnom obodu Gdanjskog zaliva u Baltičkom moru jedan je od njenih turističkih bisera. Ovaj priobalni grad takođe nosi i lep nadimak, “Biser Baltika”.

Grad u svom centru ima kvart star 1.000 godina (kao i Krakov, čije utvrđene zidine datiraju iz još ranijeg perioda), pa ga krasi retko viđena lepota. Jednom kada se u to uverite, sve što treba da učinite je da se zapitate: „Vredi li u njemu ostati samo dan-dva?“ Odgovor je: ‘da!’ “, Piše EBD.

Poljska je bila 20 puta manje pogođena od ostalih evropskih zemalja i ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja; štaviše, primenjene su sanitarne mere za doček putnika u hotelima, restoranima i radnjama.

Gdanjsk takođe možete posetiti tokom zimskih praznika: Gdanjska božićna pijaca svrstana je među najlepše u Evropi.

Ponovno otvaranje za turističke posete 1. jula, karantin nije neophodan.

18: Viljnus, Litvanija

EBD

Smešten na jugoistoku Litvanije, Viljnus je glavni i najveći grad ove zemlje. Arhitektonska zdanja Starog gradskog jezgra nalaze se pod zaštitom UNESCO-a.

Viljnus je do Drugog svetskog rata bio jedan od najvećih centara jevrejske dijaspore u Evropi, što je i dovelo i do njegovog nadimka, “Jerusalim Litvanije”.

Prema EBD-u, Viljnus je savršeno odredište za porodični odmor, parove ili solo putnike, uz to je i “dvostruko sigurniji od većine evropskih prestonica.”

„Viljnus ima mnogo lica: Stari grad je pravi lavirint, dok je njegov poslovni kvart doteran i uglađen, centar mu je elegantan, uz brojne trgove i parkove, dok su i predgrađa bogate istorije i kulture. Svi se ovi delovi Viljnusa stapaju, proizvodeći jedan jedinstveni opažaj sklada  – izgled i osećaj su dobri sa koje god strane da je osmotren.”

Čuveni Stari grad smešten je u živopisnoj dolini između Viljnije i Nerisa, koje protiču netom podno tvrđave, i čije su zidine u prošlosti čuvale Viljnuski dvorac.

Još se niste usudili da putujete nakon globalnog (evropskog) karantina? Razmislite o Viljnusu, i to baš na Božić, ako već ne možete ovog leta. Božićna pijaca i štandovi pojedinačnih prodavaca spadaju među najlepše u Evropi, dok je gradsko Božićno drvce proglašeno za najlepše u Evropi.

Sa 20 puta manje ljudi zaraženih koronom nego u najugroženijim evropskim zemljama, Litvanija takođe ima visok prosek bolničkih kreveta po stanovniku (U Evropi samo Nemačka i Austrija prednjače u odnosu na Litvaniju).

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, nema mera karantina.

19: Riga, Letonija

Ross Helen, EBD

Najveća metropola Baltika, Riga spaja bezvremenu tradiciju i vrhunsku modernost. „Nordijska plavuša vatrenog srca“ (citat EBD kataloga naveden u ovom članku), Riga iza sebe ima 800 godina burne istorije, od nemačkih vitezova do švedskih kraljeva i sovjetskih komesara, koji su u kulturnoj baštini grada ostavili svog traga.

Danas je glavni grad Letonije uzbudljiva evropska metropola na razmeđi istočne i severne Evrope.

 „Sa rekom Daugavom i Rimskim zalivom, grad je oduvek živeo u bliskoj vezi sa prirodom“, navodi EBD. „Riga ima puno javnih parkova, šuma, trgova, jezera, gradskih kanala, brda, ostrva i plaža.“

Sa 50 puta manje zaraženih nego u nekim evropskim zemljama, Letonija je jedno od odredišta koje je bilo ponajmanje pogođeno koronom. Takođe, bolnice nisu bile prenatrpane usled pandemije.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.

20: Tajga (Finska)

(Foto: Sergej Urijadnikov, European Best Destinations Organization)

Finska tajga predstavlja ultimativnu destinaciju za “turistički eskapizam“. U srcu rezervata prirode Kainuu, oblasti oko istoimenog arktičkog jezera, finski deo tajge je sinonim za jedinstvene šume, netaknutu zemlju, bistra jezera i brzake: poziv na autentična prirodna iskustva i retku priliku za planinarenje kroz netaknutu prirodu koja je „kao na razglednici“; mesto je idealno za fotografisanje divljih vrsta – a možete uživati i u lokalnim kulturnim aktivnostima.

Divlja tajga, koju je Evropska komisija u svojoj klasifikaciji označila kao „EDEN“ je savršeno odredište za održivi turizam. “Ima toliko aktivnosti u kojima je moguća kvalitetna relaksacija: hodanje, vožnja kanuom, plivanje u jezeru, posmatranje ptica, cveća, ali i krupne divljači (naročito medveda) u svom prirodnom okruženju. Finska tajga je najbolji dar prirode kojim možete obradovati sebe i svoju decu“, piše EBD.

Sa 15 puta manje slučajeva korone nego u nekim evropskim državama, Finska spada u odredišta najmanje pogođenih ovim oboljenjem.

Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.

 

The Forbes (Editors’ Picks)

 

Priča o pričama:

What’s the secret behind Dublin’s storytelling magic?

We Irish are a nation of storytellers, and here’s how it’s done

Top 10 Literary Cities

Vino, resveratrol i Marsova loza…

Ili, zašto je krajem prošle godine u kosmos ispaljeno 12 flaša vrhunskog francuskog vina.

Cygnus je 2019. u svemir podigao i 12 buteljki vrhunskog vina (NASA / Bill Ingalls)

Povod za ovaj interesantan eksperiment je, poput mnogih drugih, testiranje biohemijskih procesa pod uticajem mikrogravitacije i kosmičkog zračenja. Na Međunarodnu svemirsku stanicu ISS su „raketirana“ vina iz Bordoa da bi istraživači ispitali kako ekstremni uslovi utiču na njihovo starenje, odnosno zrenje. O ovome je, između ostalih, pisao i Decanter.com.

Vino je poslato na Međunarodnu svemirsku stanicu kao deo istraživanja koja bi mogla dovesti do novih saznanja korisnih pre svega u industriji hrane i pića, čime bi se napravio značajan naučni pomak u razvijanju i uzgajanju novih, otpornijih sorti biljaka, daleko bolje prilagođenih klimatskim promenama.

Vino je poslato raketom Nortrop-Gruman, ispaljenom drugog novembra sa lansirne baze NASA u Virdžiniji, a u 3.700 kilograma prtljaga namenjenog istraživanjima i snabdevanju stanice svoje mesto su našla i ova vina. Koristan teret je, takođe, uključivao i specijalnu peć koja funkcioniše pri nultoj gravitaciji (i koju, nažalost, koriste uglavnom da bi napekli  neke “suve” kolačiće poput mafina i braunija, dakle – ingeniozno besmislena primena jedne sofisticirane “astro-rerne”).

Ali, ova vina nisu bila deo zdravice tokom predstojeće božićne večere na ISS-u; istraživači se nadaju da će zrenjem vina u kosmosu bolje proučiti i kako kosmičko zračenje utiče na proces zrenja (ovde su vina samo “povod” za jedno šire biohemijsko istraživanje). Ovo je deo projekta nekoliko univerziteta, u koji je uključen “vinski” odnosno enološki institut Univerziteta u Bordou (ISVV), a projekat sprovodi start-up kompanija Space Cargo Unlimited (“A French space startup is launching wine into orbit”)

Vina se čuvaju na 18 stepeni Celzijusa tokom jedne godine (od novembra 2019. do novembra 2020.), pre nego što “slete” na Zemlju i uporede se s kontrolnim uzorkom koji je držan na istoj temperaturi, navela je NASA u objašnjenju tog eksperimenta.

A ovo nije prvi put da je vino poslato u svemir. NASA je 1985. svojim šatlom Diskaveri poslala u svemir Château Lynch-Bages (berba iz 1975.), a na Zemlju se vratio 30 godina kasnije, 2015. godine (40 godina od berbe).

Šta će se proučavati?

Quartz

Prema izjavama iz NASA-e, ova vina će se skladištiti u „Složenom mikrobiološkom sistemu“, (‘Complex Microbiological System’, CommuBioS).

Naučnici su želeli da prouče kako zračenje i mikrogravitacija utiču na komponente u vinu, poput polifenola, kristala i tanina.

Ovaj eksperiment bi, uz druga saznanja, mogao pružiti i podatke o tome kako poboljšati dugoročno skladištenje hrane i pića u svemiru, kao i kako bi se poljoprivredni sektor na zemlji mogao sveobuhvatno osnažiti i prilagoditi klimatskim promenama.

Emmanuel Etcheparre, koosnivač kompanije Space Cargo Unlimited i preduzetnik Nikola Gome (Nicolas Gaume) su za francuski list Sud Ouest rekli da „Zrenje vina uključuje neke od bitnih elemenata zemaljskog biološkog ekosistema, poput kvasca, bakterija, kristala, koloidnih rastvora i polifenola.“ (“A startup just launched red wine to the International Space Station to age for 12 months”)

Veb-lokacija kompanije Space Cargo Unlimited sadrži planove budućih svemirskih misija vezanih za proizvodnju hrane i poljoprivredu, koji su deo njenog trogodišnjeg „WISE“ projekta (2019-2022). Proučavanje reakcije biljnih kultura na mikrogravitaciju takođe je od značaja i za “ovozemaljske” stvari (“Houston, We Finally Have a Space Wine Mission!”)

Crveno vino i posada buduće misije na Crvenu planetu

(Decanter/ MasPix / Alamy)

Novo istraživanje sugeriše da bi ovo jedinjenje koje se obično nalazi u crvenom vinu moglo bi pomoći astronautima u svemirskoj misiji na Mars.

Astronauti bi mogli da koriste resveratrol iz vina, antioksidansa koji se nalazi u opni crvenog grožđa radi rešavanja velikih izazova koje sa sobom nosi izostanak Zemljine gravitacije; to bi jedinjenje moglo pomoći u održavanju koštane i mišićne mase ljudi na Marsu.

Svakodnevni unos resveratrola bi ljudskom telu pomogao da se izbori s nedovoljnom gravitacijom Marsa, pokazuju podaci jedne inicijalne studije objavljene u stručnoj periodici Frontiers in Physiology.

Ovo istraživanje je išlo u susret jednom velikom jubileju: prošle godine se navršilo pet decenija otkako je Nil Armstrong postao prvi čovek koji je kročio na Mesec (1969-2019). NASA već više godina, nakon višedecenijske pauze ponovo radi na ostvarenju planova da pošalje čoveka ne samo na Mesečevu površinu već, nakon toga, i na Mars.

Prva berba na Marsu?

Phys.org

Međutim, malo je verovatno da će na svojoj prvoj misiji na Marsu astronauti u svom svemirskom brodu imati Château Angélus ili Romanée-Conti kako bi nazdravili svoje prispeće na Crvenu planetu – to, uostalom, i ne bi bio prvi put da se francusko vino plasira u svemir (o čemu je pisala Džejn Enson u svojoj kolumni “Anson on Thursday: The surprising adventure of Lynch Bages in space”)

Prethodna istraživanja sugerisala su da bi, za neki vidljiviji pozitivan uticaj resveratrola po zdravlje posade bile potrebne znatne količine ovog antioksidansa – ali ne njegovim unošenjem kroz vino već konzumirane u obliku dodatka ishrani (suplementa).

Da bi se u organizam uneo samo jedan gram resveratrola dnevno, trebalo bi popiti negde između 505 litara i 2.762 litra crvenog vina (!), procena je studije iz 2016. objavljene u stručnom časopisu Advances in Nutrition.j

Resveratrol bi se, po svemu sudeći, mogao ispostaviti barem kao delimično rešenje “fizioloških izazova” s kojima bi se suočili kapaciteti  astronauta pri obavljanju svakodnevnih zadataka na Marsu.

Studija Advances in Nutrition pokazuje je da su njene brojke zasnovane na nivoima „nepovezanog“ resveratrola u crvenom vinu, dodajući da bi mogli postojati načini za „otključavanje“ potencijalno daleko veće količine ovog jedinjenja. iz vina. Rečeno je i da je ovaj aspekt još uvek „nedovoljno shvaćen“.

U susret novim studijama

Kompleksni mikro (µ) -biološki sistem (CommuBioS) proučava starenje složenih višekomponentnih tečnosti tokom dugotrajnog skladištenja u svemiru. On skladišti uzorke vina, hemijski složene tečnosti u svemirskoj stanici, koje će potom uporediti s uzorcima koji se čuvaju na Zemlji, kako bi se utvrdio uticaj svemirskog okruženja na određene sastojke. Rezultati će unaprediti trenutna znanja o evoluciji jedinjenja kritičnih za ishranu i ukus hrane (slika gore prikazuje sanduk u koji su pohranjena neka od 12 vinskih boca).

Istraživači u Frontiers-ovoj studiji podvrgavali su pacove uslovima sličnim onima na Marsu (slična gravitacija), dajući im 150 mg resveratrola po kilogramu telesne težine, pomešanog s rastvorom šećera i vode.

Iako su pronađeni neki dokazi da resveratrol može pomoći u održavanju mišićne mase u uslovima nalik onima na Marsu, preporučuju se dalja istraživanja, posebno oko doziranja, ali i svih rizika povezanih sa primenom ovog anti-oksidanta.

Proizvođači vina još uvek ne znaju kako se ukus i sastav vina menjaju tokom starenja u bestežinskim uslovima koje doživljavaju astronauti, ali i kakav je uticaj bestežinskog stanja generalno na sve biljke i životinje prisutne na Međunarodnoj svemirskoj stanici.

“Ovo bi moglo dati rezultate koji pomažu pri razumevanju poboljšanja ukusa i očuvanja hrane. U ovom pristupu, kompanija Space Cargo Unlimited sledi stope Luja Pastera, utemeljitelja savremene biologije koji je, proučavajući vina u 19. veku, otkrio postojanje specifičnih bakterija i kako maksimizirati ulogu kvasca”, izjavio je Space Cargo Unlimited u zvaničnom saopštenju.

To je prvi od šest eksperimenata čije sprovođenje traje 26 meseci u sklopu projekta „WISE“ (latinski akronim koji u prevodu znači „vino u eksperimentu na velikim distancama“).

Misija će, takođe, pratiti napredovanje biljaka u svemiru da bi se videlo kako se prilagođavaju promenama temperature, nivou soli i patogena. Neka od otkrića bi mogla pomoći istraživačima da pronađu biljke koje bi se mogle odupreti oštrijim uslovima naglog otopljavanja na Zemlji, s obzirom da se na našoj planeti dramatično menjaju uslovi za rast useva i biljnog sveta uopšte.

Otpornost novih sorti, ključnih u ishrani je od vitalne važnosti u skorijoj budućnosti, i stoga je WISE od velike važnosti ne samo za nauku već, pre svega, za buduću održivu opciju prehrane ljudske vrste.

„Nameravamo da utremo put našoj budućnosti pomažući da ‘izmislimo’ poljoprivredu, biljne sorte i hranu potrebne čovečanstvu u jednoj bliskoj sutrašnjici“, izjavio je Nikola Gome, koosnivač i izvršni direktor kompanije Space Cargo Unlimited.

Mortreux M, Riveros D, Bouxsein ML and Rutkove SB (2019) A Moderate Daily Dose of Resveratrol Mitigates Muscle Deconditioning in a Martian Gravity Analog. Front. Physiol. 10:899. doi: 10.3389/fphys.2019.00899

Could red wine help power a mission to Mars?

The Once-Common Practice of Communal Sleeping

New York Times: When Your Neighbor’s Drone Pays an Unwelcome Visit

Kamloops woman spots sneaky drone watching her from window

Disabling a drone is easier than you think

A Clever Radio Trick Can Tell If a Drone Is Watching You

Police shoot Amity man suspected of sneaking into bedroom

What is the best way to knock down or disable a drone flying over your house?

Drones and aerial surveillance: Considerations for legislatures

Now You Can Sign Up To Keep Drones Away From Your Property

BBC: Drones & Privacy

Sweden bans cameras on drones

How to Legally Stop a Drone Attack on Your Facility

Space case: why are 12 bottles of Bordeaux on the International Space Station?

Forget Space Beer, Order Meteorite Wine Instead

Cosmos for Kids: Award-Winning Camp Tech Revolution. 2020 Online Space Summer Camps & Courses for Kids Worldwide. Live Online Instruction. Small Groups.

Point Nemo: najudaljenija tačka sveta

Tačka u koju uranja svemirska letelica (slika dole) jeste najudaljenije mesto od prvog kopna. Ona je, ujedno, i prilično neobična.

Iako za nju zna tek nekolicina, ovo je sasvim specifična tačka u Tihom okeanu: preko stotinu svemirskih letelica je po okončanju svojih misija “sletelo” u njene dubine.

Njen naziv je “Point Nemo”.

Kuda krenete onda kada poželite da se malo udaljite od užurbanosti modernih vremena? Onda kada vas stres svakodnevnog života inspiriše da potražite najudaljeniju tačku na Zemlji… pa, možda ćete biti iznenađeni kada saznate da ih, zapravo, postoji nekoliko.

Međutim, ako ne patite od morske bolesti i ukoliko podnosite talase okeanske bure, onda ste možda u prilici da upoznate najudaljeniju tačku od kopna, poznatu i kao “okeanski pol nepristupačnosti”.

Budući da je njen zvanični naziv pomalo težak za izgovor, dobila je nadimak ‘Point Nemo’, po čuvenom pomorskom anti-heroju, kapetanu Nemu, kojeg je stvorio francuski autor naučne fantastike Žil Vern (Pojavljuje se u dva Vernova romana, u „Dvadeset hiljada milja pod morem“ i „Tajanstvenom ostrvu“, kao i u njegovoj predstavi „Putovanje kroz nemoguće“. Na latinskom, njegovo ime znači “niko”, što je izuzetno pogodan naziv za mesto koje ljudi posećuju izuzetno retko.

Point Nemo nalazi se na preko 1.600 kilometara od obale tri takođe veoma udaljena ostrva: Ostrva Ducie, jednog iz grupe Pitkernovih ostrva (Pitcairn), koja se nalaze na severu, Motu Nuija, iz grupe Uskršnjih ostrva (na severoistoku), i ostrva Maher (pokraj obala Antarktika).

Ova lokacija je prilično čudna i „nekonvencionalna“.

Koliko daleko je moguće odjedriti od kopna? (Foto: Chad Ehlers/ Alamy/ BBC)

Stručnjaci su dugo raspravljali o geografskoj zagonetki pronalaska „središta okeana“, ali bila je potrebna savremena tehnologija da bi se našlo potpuno rešenje. Okeanski pol nepristupačnosti je 1992. zvanično otkrio poznati geodeta hrvatsko-kanadskog porekla, Hrvoje Lukatela.

Umesto da pokrene ekspediciju, Lukatela je ostao na kopnu, izračunavši lokaciju ove tačke upotrebom specijalnog kompjuterskog softvera. Umesto da jednostavno zabode zastavicu u ravnu projekciju Zemlje, softver kojim se koristio je u mapu „ugrađivao“ elipsoidni oblik planete, “gađajući” ovu lokaciju do maksimalne tačnosti.

Malo je verovatno da će se ova tačka u doglednoj budućnosti značajnije pomeriti.

Okeanski pol nepristupačnosti, poznatiji kao “Point Nemo” (Foto: Timwi/ BBC)

“Lokacija tri jednakostranične tačke prilično je jedinstvena, a na Zemljinoj površini ne postoje druge tačke koje bi mogle zameniti bilo koju od ovih”, kaže Lukatela. Moguće je da bi bolja merenja ili obalska erozija pomerila lokaciju Tačke Nemo, „ali samo metar-dva“.

Nemo je toliko udaljen od kopna da su mu često najbliži ljudiastronauti. Međunarodna svemirska stanica kruži oko Zemlje na maksimalnih 416 kilometara. U međuvremenu, najbliže naseljeno kopno od Nema je udaljeno preko 2,700 kilometara.

U stvari, čitavo područje oko Point Nema je dobro poznato svemirskim agencijama.

Svemirska stanica ‘Mir’, pre nego što je pala u Tihi okean (NASA Photo / Alamy/ BBC)

To ta oblast je agencijama za kosmička istraživanja poznata kao “nenaseljeno područje Južnog Tihog okeana“. Ruske, evropske i japanske svemirske agencije naročito su ga koristile kao mesto za odlaganje otpada, jer je to tačka na planeti sa najmanje ljudi i najređim brodskim rutama.

Smatra se da se preko sto svemirskih letelica danas nalazi upravo na ovom „groblju kosmičkih plovila“: od satelita i teretnih brodova do neispravne svemirske stanice ‘Mir’.

Umesto pojedinačnih spomenika istoriji svemirskih putovanja, ostaci svih ovih naprava nalaze se razbacani po okeanskom dnu, kaže svemirska arheološkinja Alis Gorman sa Univerziteta Flinders u Edelejdu, u Australiji.

“Svemirske letelice ne prežive u jednom komadu svoj ponovni prolazak kroz atmosferu“, kaže Gormanova. “Većina njih sagori pri paklenoj temperaturi. Komponente koje najčešće prežive ulazak su rezervoari za gorivo i delovi pod pritiskom, koja su deo sistema za gorivo. Oni su obično napravljeni od legura titanijuma ili nerđajućeg čelika, često zatvorenih u složena „pakovanja“ od ugljeničnih vlakana, otporna na visoke temperature. “

I dok manji delovi sagorevaju u atmosferi, ne ostavljajući ništa osim impresivnog svetlosnog traga, Alis Gorman kaže da se pretpostavlja kako veće delove 143 tone teškog ‘Mira’ sada ispiraju talasi na plažama Fidžija, dok su ostali potonuli u okeanske dubine.

“Kao i brodske olupine, i svemirske letelice postaju idealna staništa koja će kolonizovati šarolika bića okeanskih dubina“, kaže Gormanova. “Ukoliko nema preostalog goriva koje curi, onda ne bi trebalo da postoji ni opasnost po morski svet.”

Dugo se nagađalo šta su i ko su „žitelji“ koji bi mogli „nastaniti“ Point Nemo.

Umetnikov doživljaj Ktulua (Geo Images / Alamy/ BBC)

Uprkos pisanju 66 godina pre svog otkrića, autor naučne fantastike Hauard Filips Lavkraft (HP Lovecraft) je za lokaciju koja je bila u neposrednoj blizini okeanskog pola nepristupačnosti izabrao R’lyeh, potonuli grad koji je stanište njegovog legendarnog stvorenja, Ktulua (Cthulhu), kombinacije hobotnice i zmaja.

Okeanografi su 1997. zabeležili misteriozni šum udaljen manje od 1,240 kilometara istočno od Tačke Nemo. To je dovelo do velikog uzbuđenja (uz nešto malo strepnje). Zvuk, nazvan “The Bloop”, bio je glasniji čak i od plavog kita – što je dovelo do nagađanja da ga je stvorilo neko nepoznato morsko čudovište.

Međutim, od tada je američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu potvrdila da je taj „Bloop“ zvuk – leda. Kada veliki ledeni bregovi puknu i počnu da se lome, oni stvaraju snažne, ultra-niske frekvencije. Naknadni audio-snimci poznatih lomova leda imaju veliku sličnost s osim zvukom.

Dakle, ako Point Nemo nije zaista dom čoveka-zmaja-hobotnice, onda – šta tačno tamo živi? Verovatno ne puno toga, kaže okeanograf Stiven Dhont (Steven D’Hondt) s Univerziteta Rod Ajlend u Naragansetu.

Južnopacifički vrtlog, levo (Karsten Schneider/ Science Photo Library/ BBC)

To je zato što okeanska tačka nepristupačnosti leži u južnom delu Tihog okeana. Ovo je ogromna rotirajuća okeanska struja: istok i zapad su omeđeni kontinentima (Južnom Amerikom i Australijom), ekvatorom koji je na severu i snažnom antarktičkom cirkumpolarnom strujom koja potiče s juga.

Prema podacima NASA satelita, vode unutar ove „spirale“ su stabilne, sa površinskom temperaturom od 5,8C°C u Tački Nemo. Rotirajuća struja sprečava da hladnija voda, bogata hranljivim materijama, uđe u ovaj vrtlog.

Štaviše, pošto je region toliko izolovan od kopnenih masa, vetar i ne nosi mnogo organske materije u talasima koji zapljuskuju Point Nemo.

Kao rezultat toga, malo je toga što bi se moglo nahraniti ovim strujama. Bez materijala koji pada odozgo kao “morski sneg”, okeansko dno je takođe beživotno. D’Hondt ga opisuje kao “okeanski najmanje biološki aktivno područje na svetu”.

Ipak, postoji nekoliko izuzetnih tačaka u kojima neka jedinstvena bića mogu preživeti. Čak i ovde.

Hidrotermalni otvor, istočni Pacifik (Ken MacDonald / Science Photo Library/ BBC)

Tačka Nemo nalazi se blizu južnog kraja istočnog pacifičkog uspona, podmorske linije vulkanske aktivnosti koja se proteže sve do Kalifornijskog zaliva. Označava granicu tektonskih ploča Pacifika i Naske (Nazka), koje se postepeno odmiču. Magma obilno kulja u procepu između ovih ploča, stvarajući hidrotermalne otvore koji izbacuju toplu vodu i minerale.

To je ekstremno okruženje, mada neke bakterije uspevaju čak i ovde, dobijajući svoju energiju od hemikalija koje oslobađaju podvodne erupcije lave. Zauzvrat, bakterije održavaju u životu veća stvorenja, kao što je recimo “Jeti rak”, koji je prvi put primećen 2005. godine i nazvan tako po svojoj dlakavoj površini.

U ovim se dubinama još mnogo toga može otkriti, ali njena udaljenost čini Point Nemo skupim i izazovnim odredištem za neko detaljnije naučno istraživanje. Izuzev povremene trke jahti oko sveta, čija putanja tek ovlaš okrzne područje na kojem leži Tačka Nemo, posetilaca nema. To znači da je malo verovatno da će se pojaviti na vašim društvenim medijima, tako da morate upotrebiti svoju maštu kako biste je zamislili.

“Kada je miran dan i bez vetra, morska površina u srcu južnopacifičkog „Gira“ je jednostavno prelepa – bistre, žutoplave boje ljubičastog tona – jer voda sadrži tako malo čestica iz „stranog sveta“ i nije zamućena organskim materijama iz sedimenata na dnu, nastalih taloženjem mrtvog morskog sveta”, kaže D’Hondt.

Ili bi ih bilo, da nije smeća.

Sargaska riba (Histrio histrio) pliva pokraj odbačenog plastičnog konopa (David Fleetham / Visuals Unlimited / Science Photo Library/ BBC)

Kada je 2010. virtuelni bend Gorillaz objavio svoj album Plastic Beach, stvorili su izmišljenu pozadinu: navodno, muzika je snimana u za tu priliku posebno izgrađenom studiju na morskom otpadu u Tački Nemo.

Ovo nije toliko daleka pretpostavka kao što možda zvuči. Studija objavljena 2013. potvrdila je da se u južnom Tihom okeanu nalazi  velika mrlja plutajućeg otpada. Najveće nagomilavanje otpada bilo je u samom centru, oko 2.500 kilometara severoistočno od Tačke Nemo.

Smeće je uglavnom plastični otpad poput polistirena, filma, niti ribarskih mreža, raznog komađa i peleta ispranih s brodova, kao i s priobalja. Rotirajuća struja zarobljava smeće, razbijajući ga na sitne komade. Biolozi veruju da bi smeće moglo izbaciti ekosistem iz ravnoteže, pomažući širenju nekih vrsta dok bi neke druge trpele ovakvu situaciju.

Čak i na najudaljenijem mestu na planeti, čini se da se ne može uteći beznadežno lošim navikama čoveka.

 

Ella Davies, BBC

Seganova bledoplava tačka

Džon Meserli, (John G. Messerly, PhD), dugogodišnji član odeljenja za filozofiju i računarstvo na Teksaškom univerzitetu i pisac knjiga o evolutivnoj filozofiji pravi kratak osvrt na reči koje je napisao i izgovorio jedan od najpopularnijih svetskih naučnika s kraja prošlog stoleća.

Ilustracija: indac

Astronom Karl Segan (Carl Sagan) jedan je od mojih intelektualnih junaka i jedan od velikih sekularista dvadesetog veka. Pre trideset godina (1989), nakon što su oba Vojadžerova svemirska broda prošla Neptun i Pluton, Segan je poželeo poslednju sliku Zemlje sa „sto hiljada puta“ veće razdaljine od čuvenih fotografija Zemlje koje su uslikali astronauti programa Apolo. Nijedna fotografija nikada nije pružila bolju perpektivu uslova i prilika nas, ljudi; vredi je videti, a i saslušati ovo, najmanje jednom godišnje do kraja života. Hvala, Karl Segan.

(Gornja multimedijalna prezentacija ponovo je objavljena u internet-magazinu Instituta za etiku i nove tehnologije, 17. marta 2015.)

O Plavoj tački u beskraju, Karl Segan je napisao:

“Sa ovog udaljenog mesta posmatranja, Zemlja možda izgleda beznačajna. Ali za nas je drugačije. Pogledajte ponovo tu tačku. To je ovde. To je dom. To smo mi. Na njoj… svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikad postojalo – živelo je tu. Skup svih naših radosti i patnji, hiljade samouverenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i svaki sakupljač, svaki heroj i svaki strašljivac, svaki stvaralac i razarač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi zaljubljeni par, svaka majka i svaki otac, dete puno nade, pronalazač i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka superzvezda, svaki vrhovni vođa, svaki svetac i grešnik u istoriji naše vrste — svi smo živeli tamo: na čestici prašine osvetljenoj zrakom Sunca.

Zemlja je veoma mala scena u nepreglednoj kosmičkoj areni. Setite se reka krvi koje su prolili svi oni generali i vladari, da bi, u slavi i trijumfu, na trenutak postali vladari delića tačke. Setite se beskrajnih okrutnosti počinjenih od strane stanovnika jednog ćoška piksela prema jedva prepoznatljivim stanovnicima nekog drugog ćoška, njihovih toliko čestih nesporazuma, toliko želeći da poubijaju jedni druge, njihove  mržnje.

Naše zablude, naše umišljeno samouvažavanje, obmana da imamo neki privilegovani položaj u Svemiru su suočene sa ovom bledom tačkom. Naša planeta je usamljena mrlja zapretena velikom kosmičkom tamom. U našoj beznačajnosti u svom tom prostranstvu, ne postoji nikakva naznaka da će pomoć doći s nekog drugog mesta, da nas izbavi od nas samih.

Zemlja je jedino mesto za koje znamo da sadrži život. Ne postoji ni jedno drugo mesto, bar ne u skoroj budućnosti, gde bi se naša vrsta mogla odseliti. Posetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se ili ne, Zemlja je mesto gde se trenutno nalazimo.

Kažu da je astronomija iskustvo koje kroz poniznost izgrađuje karakter (“jer smo tek trun u beskraju prostora i vremena”). Verovatno ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske sujete od ove slike našeg sveta sa ovolike udaljenosti. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i negujemo bledoplavu tačku — jedini dom za koji znamo.”

Fotografiju “Plava tačka u beskraju” (Pale Blue Dot) snimio je Vojadžer 1, šestog jula 1990. godine. Vojadžer je ovu fotografiju napravio na svom putovanju, sa same granice Sunčevog sistema, u momentu kada je bio udaljeniji od Plutona, na rastojanju od 6,4 milijarde kilometara. Četiri godine kasnije, Karl Segan objavio je istoimenu knjigu, Plava tačka u beskraju, o tome koliko su ljudi (ne)značajni i (ne)moćni u odnosu na Univerzum.

Oktobar 1994.

Reason & Meaning

Carl Sagan’s Pale Blue Dot