Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

8 kompanija koje su prepoznale suštinu content marketinga

Jedna od odlika kvalitetnog content marketinga jeste ta što se on bazira na konstantnom praćenju najnovijih trendova. Kompanije koje drže do odnosa sa svojim kupcima i klijentima, ali i predstavljanja brenda na prepoznatljiv način, svesne su koliki uticaj mogu da ostvare ukoliko odaberu odgovarajuća sredstva pomoću kojih će izgraditi ili učvrstiti svoju poziciju na tržištu. Prvi i drugi deo ove priče prenosimo s Telenorovog portala za preduzetnike, MojaFirma.com.

Da bi prezentovanje brenda kroz content marketing dalo odgovarajući efekat, najpre se suštinski moraju razumeti njegove specifičnosti. I ne samo to – u tom procesu potrebno je konstantno osluškivati zahteve tržišta, ali i potrebe ciljne grupe.

Bilo da primenjuju potpuno nov i nekonvencionalan pristup, ili se vode već proverenim strategijama, sledećih 8 kompanija mogu poslužiti kao primeri iz kojih se nedvosmisleno može uočiti da dobar content marketing zlata vredi. Ono što je za sve njih karakteristično, jeste da pri tome koriste krajnje jednostavne „tehnike“ – zbog čega upravo i ostvaruju željeni efekat.

01Nije uvek neophodno biti suviše ozbiljan

Lanac porodičnih restorana Denny’s, koji poseduje preko 1600 objekata širom Severne Amerike, jedan je od primera koji pokazuje da se content marketing ne mora uvek shvatati previše ozbiljno. Na njihovom Tumblr blogu moguće je videti sve osim sadržaja kakav bi se očekivao od jedne ozbiljne i uspešne kompanije – kao, na primer, giff montaža pilećih krilaca koja se trkaju, ili slika devojke koja, umesto na jastuku, spava na gomili palačinki.

Umesto da klijente konstantno bombarduje sadržajima tipa „Evo zašto je hrana kod nas najukusnija“, Denny’s se, makar putem ovog slikovitog bloga, odlučio da ih zasmeje. I nisu pogrešili – bez obzira na to što se u moru različitih vizuelnih prikaza mogu naći i pojedini koji su pomalo bizarni, ljudi rado dele ove nesvakidašnje sadržaje preko društvenih mreža.

Ipak, da bi ovako osmišljena strategija uspela, nužno je voditi računa o tome da i takva vrsta sadržaja mora rezonovati sa ciljnom grupom, ali i da se on objavljuje na za to odgovarajućim mestima.

02Obnavljanje klasike

Za razliku od Denny’s, renomirani švajcarski proizvođač satova Rolex odabrao je potpuno drugačiji pristup. Budući da brend pripada kategoriji vanvremenskih klasika, suštinsko pitanje koje se nameće jeste kako proizvod, koji opstaje nešto više od jednog veka, prikazati u inovativnom i osvežavajućem izdanju.

Koristeći prednost onlajn medija, Rolex je odlučio da spoji svoj klasičan imidž sa modernim marketinškim strategijama. Fotografije, video-sadržaji i editorijali koji se klijentima predstavljaju putem interneta, bazirani su na besprekornom kvalitetu vizuelnog sadržaja. Pri tome, ova kompanija ne odustaje od uglađenog i minimalističkog stila koji nedvosmisleno potvrđuje sofisticiranost ovog brenda.

Osim toga, Rolex se prema sadržaju koji prezentuje odnosi na isti način kao i prema klijentima koji od njega očekuju ništa manje nego vrhunski kvalitet. Prema tome, upravo fokusiranje na kvalitet objavljenog sadržaja u potpunosti korespondira i sa jednom od osnovnih karakteristika ovog brenda.

03Publika kao deo kreativnog procesa

Poznati izdavač knjiga Random House bavi se objavljivanjem i distribucijom literature najrazličitijih žanrova. Članovi tima ove kompanije dosetili su se jednostavnog načina da zainteresuju klijente i zadrže njihovu pažnju. Osim objavljivanja informacija koje se tiču najnovijih izdanja, Random House sa svojim kupcima deli i veliku količinu sadržaja na osnovu koga ih upoznaje sa kreativnim procesom rada same kompanije.

Na osnovu šarolikog sadržaja koji kupcima pruža uvid u to šta inspiriše same članove tima, Random House se sa svojom publikom povezuje na intimnijem nivou, i na taj način direktno uključuje klijente u suštinu svoje delatnosti.

04Značaj beskprekorne korisničke podrške

Twitter nalog multinacionalne korporacije Nike mogao bi se uzeti kao jedan od primera nepogrešive strategije prisustva na društvenim mrežama, a sve zbog dobro osmišljene i sprovedene interakcije sa klijentima. Naime, ova kompanija je krajnje dosledna u odgovaranju na pitanja korisnika, prema kojima se uvek odnosi sa poštovanjem. I ne samo to – na ta pitanja odgovara odmah, pružajući informacije koje su kupcima, pre svega, od koristi.

Da bi ovo postigao, a pritom izbegao nagomilavanje objava i potencijalnu zbrku među istim, Nike ima nekoliko zasebnih naloga. Na primer, na @Nike nalogu zainteresovani klijenti mogu da se informišu o samom brendu, dok su @NikeStore i @NikeSupport nalozi predviđeni za informacije vezane za proces nabavke proizvoda ili neka druga specifična pitanja.

Na taj način, osim postizanja preglednosti u objavama, Nike tim je u mogućnosti da na pitanja korisnika odgovara gotovo istog momenta, što klijenti svakako cene. Pri tome, upotrebom fraza poput „Ukoliko vam treba pomoć, samo viknite“, ova kompanija uspela je da razvije interaktivan pristup i izgradi pristupačan stav prema klijentima.

05Trikovi za jednostavniji život

Kada se brend putem content marketinga predstavi kao sastavni deo načina života, klijentima se u sveobuhvatnijem kontekstu daje do znanja da kompanija zaista ne prodaje samo proizvod, već on postaje deo šire priče. Na taj način je sopstvenom brendiranju pristupio i američki lanac supermarketa Whole Foods, što mu je omogućilo da se sa svojim klijentima poveže na drugačijem nivou.

Iako Whole Foods promoviše zdrav način ishrane koji se ponekad opravdano doživljava kao „skup“ i „rezervisan za elitu“, kroz plasiranje sadržaja poput „Kako da se zdravo hranite i pritom uštedite“, ova kompanija svojim klijentima, osim svojih proizvoda, pruža i korisne savete. Kroz želju da im na taj način pomogne, Whole Foods na direktan način uključuje svoje kupce u stil života koji i sama promoviše.

06Personalizovanje brenda

Još jedan od krajnje jednostavnih, ali veoma efektnih načina promovisanja brenda, jeste taj da se kupci sa njim identifikuju, a da se istovremeno osećaju jedinsveno i posebno. Ovaj dobro poznati trik iskoristila je kompanija Coca-Cola u trenutku kada je odlučila da na ambalažu, pored svog logoa, počne da stavlja i lična imena.

Od tog trenutka, svako ko je video svoje ime na flaši ili limenki Coca-Cole, dobio je utisak da je taj proizvod namenjen baš njemu. Zbog oduševljenja koje je ovaj potez kod njih izazvao, ljudi su masovno počeli da objavljuju fotografije ambalaže na svim mogućim društvenim medijima. Tako je kompanija na gotovo banalan (ali i vrlo suptilan) način uposlila svoje klijente da za nju promovišu brend. Drugim rečima, Coca-cola je upotrebila savršen metod da na univerzalan način personalizuje svoj brend tako da se korisnici sa njime povežu na ličnom nivou.

07Odnos baziran na poverenju

Američka osiguravajuća kuća Farmers Insurance Group osnovana je krajem ’20-tih godina u Los Anđelesu, a tokom devet decenija postojanja uspela je da sa svojim klijentima izgradi odnos koji se bazira prvenstveno na poverenju. Uplitanje u finansijsko-pravne zavrzlame kod korisnika osiguranja vrlo često izaziva odbojnost, zbog čega osiguravajuće kuće baš i nisu najomiljenije na tržištu.

Upravo je tu činjenicu Farmers Insuranse Group prepoznao kao šansu da se klijentima predstavi u pozitivnom svetlu. Deleći sa njima praktične informacije – poput, na primer, kako da spreče krađu identiteta, ili na šta da obrate pažnju ukoliko prolaze kroz proces razvoda – kompanija na razumljiv i pristupačan način pojašnjava potencijalne nedoumice koje klijentima gotovo redovno predstavljaju bolne tačke. Koristeći svoje stručno znanje kao prednost na osnovu koje ljudima mogu da pomognu i nauče ih korisnim stvarima, Farmers Insuranse Group je u očima svojih klijenata postao simbol kompanije od poverenja.

08aPrilagođavanje novim tehnologijama

Teška su vremena došla za štampane medije – jer, pisani sadržaji se uveliko „sele“ na monitore i displeje mobilnih telefona. Ipak, to ne važi u potpunosti i za jednog od neprikosnovenih izdavača američke dnevne štampe.

Po sistemu „ako ne možeš da ih pobediš – prirduži im se“, The New York Times je našao idealan način da svoje štampano izdanje prilagodi novim tehnologijama. Počev od novembra 2015., uz štampane primerke novina dolazi i Google Cardboard – uređaj koji čitaocima omogućava da njihov sadržaj „listaju“ i na elektronskim uređajima, i to u specifičnom 3D izdanju.

Najjednostavnije rečeno, Google Cardboard funkcioniše po principu podele slike na displeju na dva dela, pri čemu svaki deo slike korespondira sa načinom na koji se vizuelni sadržaj percipira na oba oka posebno. Kada se uz uređaj (koji se koristi slično kao i Oculus Rift) skine i NYTVR (The New York Times Virtual Reality) aplikacija, čitaoci mogu prelistavati svoj omiljeni dnevni list u novoj dimenziji virtuelne realnosti.

Na ovaj način, The New York Times svojim čitaocima nudi nove mogućnosti percipiranja sadržaja. U isto vreme, oni kojima je ipak draže „analogno“ izdanje lista, ne ostaju uskraćeni za svoj štampani primerak.

Z a k l j u č a k

Čak i kada imaju učvršćenu poziciju na tržištu, vlasnici poznatih brendova svesni su toga da je plasiranje kvalitetnog sadržaja, uz promišljen pristup ciljnoj grupi, najbolji način da zadrže stare i osvoje nove klijente. U tom kontekstu, dobro osmišljen sadržaj postići će željeni efekat ukoliko:

• Korisnici žele da ga podele, bez obzira na to da li je edukativan ili, pak, duhovit
• Na jedinstven način predstavlja klasičan brend u novom ruhu
• Korespondira sa ciljnom grupom na ličnom nivou, pri čemu korisnici sa predstavljenim sadržajem mogu da se povežu
• Predstavlja dobro osmišljen spoj stare i nove tehnologije
• Nudi klijentima nova i korisna saznanja

Pri tome, kompanije koje su prepoznale značaj kreiranja kvalitetnog sadržaja, na sopstvenom primeru su pokazale na koje načine je moguće iskoristiti sve prednosti content marketinga.

Najvažnija stvar o kojoj misle svi u Davosu 2016.

Pre skoro 30 godina, nobelovac Robert Solou (Robert Solow), jedan od najcenjenijih svetskih ekonomista koji se bavio svetom rada, napravio je čuvenu pošalicu: “Računarsko doba možete uočiti posvuda – izuzev u statistici produktivnosti”. Osim što je primer za ono što “pali” kao humor među ekonomistima, ta enigma je postala poznata kao Solouov paradoks, pojam koji označava da čak i kad tehnologija napreduje, produktivnost može da zaostaje. To je paradoks, jer, iako znamo da tehnologija povećava produktivnost a veća produktivnost stvara ekonomski rast, ne možemo da dokažemo da ove dve stvari rade u tandemu.

Solouov paradoks je na vrh pameti svima na ovogodišnjem Svetskom ekonomskom forumu (WEF) u Davosu, u Švajcarskoj, na godišnjem sastanku top političara, izvršnih direktora, bankara i ekonomista. Konkretno: očigledno je da tehnologija menja skoro svaki aspekt našeg života – od toga kako pojedinci zarađuju platu do toga kako države vode ratove. Kada će nam onda ekonomska istorija reći kada je vreme za rast?

Umesto da bude spreman da ubira plodove tehnološkog prodora, svet se sve više priprema za ono što bi moglo biti još jedna globalna recesija u 2016. Usporavanje rasta u Kini, bauljanje Evrope, opadajuće cene nafte koje istovremeno desetkuju rast na tržištima u razvoju i ne uspevaju da obezbede uobičajeni podsticaj bogatijim zemljama – sve ove stvari dodaju svoj doprinos “savršenoj oluji” globalne mrzovolje. Čak i SAD, koje bi trebalo da budu najsvetlija tačka u globalnoj ekonomiji, očekuju da će njihov rast BDP-a ove godine možda biti i niži od oskudnih 2% kojem su se svojevremeno nadali. Osam godina posle Velike recesije, ovo je više nego depresivno za američke političare koji se još uvek živo sećaju drhtanja zbog zamalo potpunog kolapsa globalnog finansijskog sistema u 2008. godini.

Ovaj sumorni scenario se odvija usred onoga što publika Svetskog ekonomskog foruma (WEF) naziva “četvrtom industrijskom revolucijom”. Ona obuhvata mnogo najuzbudljivijih i obećavajućih tehnoloških inovacija našeg vremena u velikom broju polja, uključujući veštačku inteligenciju, mašinsko učenje, robotiku, nanotehnologiju, 3D štampanje, genetiku i biotehnologiju. Ne samo da se ove oblasti razvijaju brže nego ikada ranije, već se one i preklapaju na način koji remeti globalnu ekonomiju, počevši od tržišta rada. U izveštaju koji je objavio WEF tokom konferencije, predviđa se da ovi trendovi, u kombinaciji sa drugim socio-ekonomskim i demografskim promenama, neće dovesti do porasta broja radnih mesta, već do neto gubitka od preko 5 miliona radnih mesta u 15 vodećih razvijenih i zemalja u razvoju do 2020. godine.

Veliko je pitanje da li će se ovaj privredni paradoks razrešiti sam tokom vremena, na način na koji se to dogodilo sa poslednjim. Sredinom 1980-ih prošlog veka, kompanije širom sveta, pre svega u SAD, počele su sa velikim ulaganjima u nove kompjuterske i softverske tehnologije. Personalni računari su odjednom bili svuda, a kompanije poput Microsofta su procvetale.

Pošto je ekonomski rast samo produktivnost u kombinaciji sa rastom stanovništva, koja u svetu usporava, potrebno nam je da 4. industrijska revolucija počne da proizvede i malo magije

Pošto je ekonomski rast samo produktivnost u kombinaciji sa rastom stanovništva, koja u svetu usporava, potrebno nam je da 4. industrijska revolucija počne da proizvodi i malo magije

Ipak morali smo da pričekamo do kasnih 90-tih da bi smo videli da je ekonomija izvukla neku korist iz ovih kretanja. Sličan trend vidimo i sada: ljudi u svojim džepovima nose moć nekoliko računara u obliku svojih pametnih telefona. Programi za njih koštaju samo par dolara, u poređenju sa stotinama dolara potrebnih za kupovinu softvera neophodnih da bi ste stavili svoje računare u pogon. A ipak produktivnost čami na dnu. Pošto je ekonomski rast u osnovi samo produktivnost u kombinaciji sa rastom stanovništva, koja usporava u većini delova sveta, nama je očajnički potrebno da četvrta revolucija počne da proizvodi malo magije.

Deo problema je u tome što je ova revolucija do sada uglavnom bila potrošačka. Prema nedavnom izveštaju McKinsey Global Institute (MGI), samo oko 18% američke industrije je u potpunosti prihvatililo. Svako koristi Internet, ali samo nekolicina sektora – mediji, finansijske usluge, i IT koriste digitalne tehnologije u potpunosti za rast svog poslovanja. Štaviše, ove industrije nisu naročito veliki poslodavci u odnosu na manje tehnološki napredne, kao što su obrazovanje, maloprodaja i proizvodnja.

U stvari, najmanje digitalno opremljene industrije, uključujući turizam, zdravstvenu zaštitu i krajnje maloprodajne usluge, trenutno su najbrži kreatori posla. S obzirom da digitalno robusnije industrije imaju tendenciju da stvaraju manje ali bolje plaćenih poslova, to je loša formula za produktivnost, a da ne pominjemo plate i ekonomski rast. “Svi mi koristimo cool nove tehnologije, a nekoliko kompanija prave profit na njima kao da su banditi, ali mi jednostavno još ne vidimo efekte na produktivnost i rast koji bi se prelili na celinu ekonomije”, kaže direktor MGI Džejms Manjika (James Manyika), jer industrija kao celina se još uvek nije ukrcala na taj brod.

Deo objašnjenja je i kašnjenje koje je prirodno. Bilo je potrebno čekati 50 godina da bi se efekti uvođenja električne energije prelili na celu ekonomiju. PC revoluciji je trebalo oko jedne decenije. Predstojeći talas će čak možda doći i malo brže, s obzirom da se kompanije sada suočavaju sa pritiskom ne samo unutar svojih industrija, već i izvan njih. Četvrta industrijska revolucija primorava kompanije da se takmiče u svim sektorima i preko svih dosadašnjih granica. Kompanije Tesla i Google su imale uticaja na dugoročno planiranje u Fordu i General Motorsu, na primer. I globalizacija se demokratizuje i mala i srednja preduzeća (MSP) koriste tehnologiju da se takmiče sa većim izazivačima u inostranstvu. Developeri aplikacija u zapadnoj Africi sada mogu da prodaju svoju robu jednako lako kao i oni u Kaliforniji.

Ali velika, tradicionalna industrijska preduzeća su još uvek daleko najveći svetski poslodavaci. To je jedan od razloga što svi gledaju ulazak General Electric u industrijski Internet, ili Internet svih stvari (Internet of things). Tokom proteklih nekoliko godina, 124-godišnja firma se transformisala vraćajući se svojim korenima industrijskog inovatora, kladeći se na ideju da će, kao što se to u  SAD desilo u posleratnom periodu, tržišta u razvoju na kraju doživeti bum srednje klase. GE se sada fokusira na rast saobraćaja, infrastrukture, komunikacija, izgradnju i poslove u oblasti zdravstvene zaštite. Do sada, izgleda da se to isplatilo.

Uznemirujući problem sa zaostatkom u dolasku ovih pozitivnih trendova se negativno odrazio na sferu rada. Radnici sa srednjim dohotkom posebno su osetili stagnaciju svojih plata dok je tehnologija sve više napredovala na privrednoj lestvici. MGI procenjuje da bi se taj trend mogao ubrzati u narednoj deceniji, kako veštačka inteligencija bude radila sve više poslova koji su do tada bili rezervisani za ljude. Trenutne AI tehnologije mogu da zamene samo oko 5% radnih mesta, ali će značajno promeniti prirodu većine njih, što znači da će kompanije i vlade podjednako morati da troše više novca i vremena za obuku radnika u budućnosti. U suprotnom, zarade će nastaviti da stagniraju, kao i tražnja. (U SAD i većini ostalih bogatih zemalja, potrošačka tražnja je najveća komponenta ekonomije.)

Isto tako, nejednakost će rasti. Među uskomešanom gomilom belih knjiga u Davosu: Oksfamov izveštaj o “ekonomiji 1%” ističe da 62 najbogatija čoveka u svetu sada imaju toliko bogatstvo koliko i polovina planete. “Četvrta industrijska revolucija, Internet of Things – sve to može stvoriti rast i prosperitet na duge staze, ali u kratkom roku, ako želite rast, morate da kreirate veću tražnju”, kaže Manjika. S obzirom da ovih 1% uprkos svom bogatstvu mogu da kupe (ipak) ograničenu količinu dobara, to će zahtevati stvaranje dalekosežnih pretpostavki rasta –promene u velikom broju oblasti od načina oporezivanja do korporativnog upravljanja do obrazovanja i infrastrukture. Ukratko, to su teške stvari.

Sve ove teme će biti živo diskutovane u Davosu. Ali elite na Magičnoj planini nemaju beskonačno vreme da deluju na osnovu tih saznanja. Jedno od najnovijih uznemirujućih istraživanja koja su objavljena je godišnji Edelmanov barometar poverenja (Edelman Trust Barometer), koji je obuhvatio više zemalja i u okviru koje su na desetine hiljada ljudi pitali koliko veruju vlasti, biznisima, nevladinim organizacijama i medijima da će uradi ono što je ispravno za stanovništvo u celini. Istraživanje je pokazalo da postoji dubok jaz u verovanju u institucije  između dobrostojećeg dela stanovništva i onih ostalih. Dok je poverenje u porastu među obrazovanom elitom, ono je gotovo na rekordno niskom nivou među prosečnim svetom. Nije ni čudo što imamo socijalne nemire, populizam i politiku besa među temama o kojima se raspravlja u Davosu.

Kao što istorija nažalost pokazuje, nema nikakvog paradoksa na delu kada slabost ekonomije generiše više ekstremizma, izolacionizma i nestabilnosti.

 

The Time

Plastična stolica – monoblok

Plastična stolica ili industrijski „monoblok“ je dizajnerski bastard, uspomena na doba kada se mislilo da će plastični materijali promeniti svet – estetiku nameštaja i oblačenja sigurno. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, plastika je osvojila dizajn i modu: plastične talasaste stolice stajale su oko mermernog stola, cele lampe bile su talasasto-plastične, geometrizam i ravne linije prethodne decenije uveliko su zaboravljeni, a žene su skupo plaćale za plastične čizme, haljine, naočare, mantile, pantalone, kombinezone. Plastična torba bila je krik, danas je to najniže što se uopšte može imati. U to doba je legendarna jugoslovenska Jugoplastika, gde je izumljen (ili je ukradeni izum proizveden) jugovinil, bila spremna i na ove izazove: imala je i modnu liniju mantila, jakni, tašni, patika i sandala… Na nižem, svakodnevnom nivou, pojavilo se čudovište koje danas zagađuje svetske okeane, mora i reke, uz zagađivanje zemlje i celokupnog prostora u kojem živimo – plastična kesa. Ništa je više ne može uništiti: najverovatnije će, zajedno sa plastičnim flašama i drugom ambalažom, nadživeti i ljudski rod.

Plastične stolice je među dizajnerima prvi posebno obrađivao Čezare Džo Kolombo (1965), ali su se njegove stolice sastojale iz nekoliko delova koje je trebalo na kraju spojiti, i bile su dizajnerski predmet – masovna proizvodnja nije bila u planu. Dve godine docnije, drugi italijanski dizajner, Viko Mađistreti, izradio je plastičnu stolicu koja se mogla izliti u jednom komadu. Njegov dizajn imao je više stabilnosti, i iskorišćen je skoro dvadeset godina docnije, kada je otkriven postupak sa polipropilenom na 220 C, koji je omogućio brzu (70 sekundi) i jeftinu (3$ po komadu) produkciju modela Mađistretijeve stolice. Pojavili su se i drugi modeli, ali svi po istom principu. Sredinom osamdesetih godina, masovna proizvodnja ovih stolica počela je najverovatnije u francuskom preduzeću Aliber i odmah se raširila po celom svetu: danas monoblok stolice proizvode u celom svetu.

I pre su postojale jeftine stolice, posebno za plažu i slična mesta: od tkanine zategnute preko drvene ili metalne, obično jednostavne konstrukcije, do onih sa pletenim kanapom ili plastičnim trakama, ili mešovito. Tradicionalnu drvenu stolicu, često obojenu u jaku tirkiznu boju i sa sedištem ispletenim od kanapa i plastičnih traka, naći ćete u manje-više svakoj grčkoj taverni nižeg ranga. U nekom trenutku, u osamdesetim, postala je tako privlačan kulturni znak, da su naši prijatelji posebno tražili mesta sa stolicama od skaja, jer su obećavala više autentičnosti i manje cene. Poseban model stolice za plažu i terase sastojao se od dve iskrivljene metalne šipke sa jednom sponom, između kojih bi se plastičnim trakama, jednostruko ili u prepletu, povezali metalni delovi. Ostatak te stolice, odnosno metalna konstrukcija, postao je znak otpada, propadanja, ali i reciklaže svuda po Mediteranu. Zlatna vremena potpunog propadanja i obnavljanja! Sve je to uništio monoblok.

Monobloc-Chair-Remake-by-Pool-01

Istini za volju, monblok stolice mogućno je reciklirati po istom metodu po kojem su i napravljene, ali je rezultat još više iste plastike. Mogu se prekriti tkaninom, mogu se opremiti raznim smešnim dodacima; teško ih je popraviti, naročito kada puknu noge, inače najslabiji deo monobloka. U zemljama u kojima se ceo radni dan plaća 1$ ili manje od toga, monoblok stolice popravljaju tako što im dodaju stari metal ili čak drvo. Paradoks je potpun: još uvek skuplji prirodni materijal omogućava plastičnom, koji će ga za milione godina preživeti, da bude duže u upotrebi. Na pitanje zašto se za isto vreme i sa možda manjim troškovima ne napravi drvena stolica, odgovor treba tražiti u… prestižu plastične stolice.

O monoblok stolicama vođene su mnoge rasprave: jedni su isticali demokratski učinak komada nameštaja koji baš svako može imati ili naći na smetlištima; drugi su se radovali zbog globalnog prodora onoga što bismo nazvali dizajnom; treći nisu u globalnom siromaštvu videli ništa dobro, niti su u sveprisutnosti monobloka videli išta drugo od uništavanja lokalnih tradicija. Monoblok stolice čine da tek uz druge vidljive znake možemo otkriti o kojem je kraju reč, kad stolicu vidimo: tačnije, koja sirotinja je u pitanju. Ne pomaže mnogo što je monoblok ušao u muzeje moderne umetnosti i dizajna (recimo u Minhenu), niti luksuzne varijante, ni citatno izmišljanje novih modela: monoblok je uvek isti, brzo se uprlja – naročito osnovni beli model – brzo gubi sjaj, neprijatno greje telo u krajevima gde je i inače vruće, izgleda grozno posle kratke upotrebe, naročito kada se stolice naslažu jedna na drugu… I ako bismo danas tražili svuda prepoznatljiv predmet koji svi Zemljani znaju i jednako upotrebljavaju, onda je to svakako monoblok. Šteta što ga nisu utovarili na Vojadžera uz druge, prestižne znake zemaljskih kultura…

O monobloku postoji mnoštvo članaka, blogova, internetskih strana, pa i jedna knjiga dvoje autora, Arnd Friedrichs i Kerstin Finger, sa naslovom 220 C Virus Monobloc: The Infamous Chair, iz 2010. Monoblok stolica je tako izrazit kulturni znak, da je već samo jedna na pozornici nekog pozorišta dovoljna da dâ atmosferu događanju na sceni. A ključ te atmosfere može biti samo jedan – sirotinja, improvizacija, prostor neizvesnosti. To je onaj deo nameštaja za najprirodniji položaj budnog ljudskog tela – sedenje – koji se odmah pojavljuje u hiljadama izbegličkih centara, logora, zatvorskih dvorišta, improvizovanih lokala, na lađama, u poljima, na terasama i verandama – svuda gde se ne sme očekivati ništa bolje od toga. Talibani, isisovci, teroristi i borci svih vrsta sede na tim stolicama u šatorima, na ruševinama, iz njih i pucaju. U najvećem delu sveta ćete sa najvećom verovatnoćom dobiti upravo ovakvu stolicu da sednete, čim padnete na smeštaj ispod hotelijerskih zvezdica.

mono-block-chair-standard-for-tpt

Monoblok je možda najupečatljiviji simbol poludelog kapitalizma: kada proizvodnja dosegne potrebu cele planete, što je već sada slučaj, neće se gasiti proizvodnja, nego će se svim silama pokušati proizvesti nove potrebe, i novi predmeti za njih. Monoblok je u velikoj meri prevazišao svoje tvorce, jer ispunjava, zajedno sa kulturno-istorijskim sećanjem, ljudsku potrebu koja je uistinu opšta: upravo zato se sa monoblokom ne može postići više. Nema upečatljivije slike za savremeni kapitalizam od brda propalih monoblok stolica, koje nije nemoguće, već je naprosto preskupo reciklirati. Ostavljene bilo gde, da se prljaju jer ne mogu trunuti, one još najviše podsećaju na nekakve grobove savremenog sveta, u kojem je neosetljivost prema ljudskoj vrsti dosegla dosada nepoznate razmere.

U doba kad nam preti nekontrolisana proizvodnja bilo čega u trodimenzionalnim štampačima, monoblok će možda postati nešto što pravimo kod kuće ili u obližnjem internet kafeu-radionici. U toj perspektivi plastična stolica izgleda sjajno, u poređenju, recimo, sa masovnom individualnom proizvodnjom svih vrsta oružja. Možda će upravo ona postati prethodnik, simbolni predmet nove epohe, u kojoj svako izliva bilo šta? Mogućno rešenje i za plastične stolice i za kontrolu 3D štampača je samo jedno: kontrola proizvodnje. Da bi se takva kontrola sprovela, potrebno je drugačije društvo, u kojem poludeli kapitalizam zamenjuje neki drugi sistem. U takvome sistemu proizvodi se prema pravim potrebama i za one koji potrebu imaju. Kako će izgledati taj sistem, pitanje je imena, glavne naracije odnosno ideologije, tehnoloških mogućnosti i geografskih uslova. Pustimo to predviđanje nekoj posebno zvezdanoj avgustovskoj noći. Pa neka sanjamo čak i sedeći u plastičnim stolicama, samo da smislimo nešto što je bolje za još živeće ljude.

 

Svetlana Slapšak, Peščanik (16.avg. 2015)