Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.
Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.
Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.
Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.
Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.
Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.
Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.
Sve se ovo odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.
U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).
Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.
Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.
Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.
Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.
Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.
(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)
S obzirom da zemlje širom Evrope smanjuju svoja ograničenja nametnuta koronom, otvaraju granice i stvaraju nove načine da se posetiocima obezbede sigurna putovanja, letnji odmori u Evropi prerastaju i u realnu mogućnost za putnike i turiste, naročito one evropske, koji traže tradicionalni letnji predah „negde-na-moru-ili-tu-negde“.
Uz kreativne koncepte kao što su „vazdušni mostovi“, „putni mehurovi“ i „putni koridori“ između zemalja koje su zvanično izašle iz pandemijske krize (i ne treba im karantin za posetioce), vlade, međunarodne institucije i specijalizovane turističke organizacije kreiraju nove inicijative i protokole najpre da bi se omogućio nastavak prekograničnih putovanja radi godišnjih odmora, a zatim tokom nekoliko nedelja međunarodnih putovanja u jeku letnje sezone.
Letnji odmori u Evropi bi se mogli vratiti u julu preko “vazdušnih koridora”, prenosi The Sun.
„Mnoge evropske zemlje otvaraju svoje granice, a letovi i hoteli se takođe ponovo otvaraju“, objašnjava Evropska organizacija za najbolja odredišta(European Best Destinations Organization, EBD) koja spada pod mrežu EDEN u nadležnosti Evropske komisije (“European Destinations of Excellence“, Evropske destinacije izvrsnosti), radeći na promociji održivog turizma evropskog kontinenta.
Da bi pomogao putnicima koji „nakon sedmica provedenih u izolaciji žele da otputuju negde u granicama Evrope, ali ne znaju gde i koje se mere bezbednosti preduzimaju u zemljama i regionima“, EBD je otkrio spisak od 20 destinacija koje pandemija najmanje pogađa (definisano kao i do 600 puta manje slučajeva Covid-19 poređeno sa prosecima).
Ove destinacije imaju koristi od blizine lokalnih klinika i bolnica, a na raspolaganju im je veći broj bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja, primenjujući vrlo specifične protokole koji se tiču higijene u smeštaju, restoranima i prodavnicama, uz uvođenje mera poput promena filtera za klimatizaciju između svaka dva termina boravka turista u obektima/pansionima/sobama), uz široku dostupnost maski i vođenje računa o držanju propisanog međusobnog rastojanja.
Pre no što otputujete na bilo koje od dole navedenih mesta sa ove liste, EBD preporučuje da „Budete na oprezu i ne zaboravite da se poslužite već poznatim i uvreženim gestovima koji su „podsetnik“ okolini, uz držanje propisanog rastojanja (2-2.5m) i obavezno nošenje maski, onda kada je to moguće ili se za to ukaže potreba;
Izbegavajte putovanje ukoliko ste lošeg zdravlja;
Osobe starije od 70 godina, oni koji kubure s viškom kilograma ili s respiratornim problemima trebalo bi da budu posebno oprezni;
Na putnicima i turistima je glavna odgovornost, te su stoga u obavezi da štite one iz najranjivijih grupa i njima najbliskije, kao i one koji im ukazuju gostoprimstvo u zemljama koje posećuju – da pokažu brigu prema svojim domaćinima.
Foto: Vjaseleva Elena (European Best Destinations Organization, EBD)
Tbilisi je prestonica Gruzije, jedne od zemalja koje su proteklih meseci bile pod najmanjim uticajem korone. Gruzija je na ovu pandemiju vrlo hitro reagovala primenom mera, kojima su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou stope zaraženosti. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u evropskim državama koje su koronom bile najviše pogođene.
Ova zemlja ponovo je otvorila svoje granice 1. jula i sprovodi zdravstvene mere kako bi zaštitila putnike i njene građane, sa ciljem njihove zdravstvene bezbednosti i bezbrižnog odmora.
Tbilisi je destinacija čiji su građani otvoreni i bez predrasuda prema strancima, mesto u kojem su prošlost, sadašnjost i budućnost savršeno utkani, bogate kulture i ležerne atmosfere. Više no ikad u trendu, ovaj grad je već neko vreme idealno odredište za uživanje u istočnjačkoj kulturi, gastronomiji, nacionalnoj, verskoj i kulturnoj raznolikosti, i veoma interesantne arhitekture. Uzdah prijatnog iznenađenja pri prvom susretu je zagarantovan.
Gruzija ima više bolničkih kreveta na hiljadu stanovnika od Švedske i Danske, a Tbilisi je do pet puta sigurniji (stopa kriminala) od Pariza ili Londona.
Grad ima veliku ponudu turističkih apartmana za kojima ovog leta vlada prava turistička pomama, kao i za malim „butik hotelima“ i pansionima.
„Treba li vam i dodatni argument? Boravak u hotelu sa pet zvezdica ili u privatnoj vili u Tbilisiju koštaće vas do četiri puta manje nego u istom hotelu iz iste grupe u nekoj drugoj prestonici Evrope“, poručuje EBD.
Foto: Marcin Kžizak, EBD – Najbolje evropske destinacije
„Ovo grčko ostrvo ‘izašlo iz Raja’ je savršeno odredište za ponovno ’punjenje baterija’ nakon stresnog perioda opšte izolacije“, piše EBD o Krfu.
Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih korona virusom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Grčki zdravstveni sistem nikada nije pokazivao znakove preopterećenosti tokom aktuelne zdravstvene krize. Štaviše, zemlja ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od mnogih evropskih zemalja.
Krf je kombinacija opuštenosti, sunca i prirode.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a preventivni karantin nije uveden.
Cavtat je omiljen među slavnim ličnostima, ali i je ujedno i sjajno mesto za porodični dolazak, ljubitelje gastronomije, kulture, prirode i vodenih sportova.
Hrvatska spada u evropske zemlje najmanje zahvaćene koronavirusom ,sa čak 20 puta manje zaraženih na milion stanovnika nego u ostalim evropskim zemljama.
Hrvatska je takođe jedna od evropskih zemalja sa najvećim brojem bolničkih kreveta po stanovniku. Bolnica u Dubrovniku je udaljena 20 minuta vožnje od Cavtata, a aerodrom Ćilipi je udaljen samo 10 minuta.
U turističkoj infrastrukturi Cavtata je veliki izbor privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela (izabranih kao omiljena destinacija od strane putnika koji će se tamo zateći ovog leta). Pored toga, Hrvatska je sprovela higijenske i sanitarne mere u svim većim hotelima.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (iako ovi podaci variraju od zemlje do zemlje, menjajući se u zavisnosti od trenutne situacije).
Ako je Portugal bio primetno manje zahvaćen korona virusom, Azorska ostrva – poput portugalske regije Algarve – bili su u još većoj izolaciji: prevashodno geografski (usred Atlantika), a onda, shodno takvoj poziciji, i bezbedni od naleta pandemije.
Azorski arhipelag se nalazi usred Atlantskog okeana i čini ga devet ostrva sa prirodom koja je „poput foto-tapeta“, u svom najčistijem vidu. Ova ostrva jesu jedno od najvećih svratišta za brojne vrste koje pripadaju morskom svetu.
„Savršeno odredište ako vam je potrebno ponovno povezivanje sa prirodom“, piše EBD. “Ukoliko volite planinarenje, floru i faunu, da uživate gledajući delfine i kitove, sigurno probate lokalne proizvode, doživite nešto zaista autentično, Azori su savršeno mesto za odmor.”
Azori imaju veliku ponudu privatnih vila, turističkih apartmana i malih porodičnih hotela.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahteva vlasti za sprovođenjem karantina.
Sunce, bezbrojne plaže (uključujući jednu od najdužih u Evropi), mediteranska kuhinja, marina ispunjena jahtama; Preveza se nalazi na petom mestu liste najsigurnijih mesta za post-pandemijski odmor u Evropi.
Smeštena na ušću Ambrakijskog zaliva u Jonskom moru, Preveza je svojevrsno „ostrvo na kopnu“ u Epiru, na severozapadu Grčke.
Grčka je jedna od evropskih država najmanje zahvaćenih pandemijom (do 50 puta manje zaraženih nego u najugroženijim evropskim zemljama). Sanitarne mere su preduzete veoma rano u Prevezi (minimalnih četiri metra razmaka između suncobrana na plažama, filteri za klimatizaciju menjaju se između svake promene gostiju u hotelskim sobama, koje se stalno i svakodnevno dezinfikuju).
U Prevezi se nalaze tri bolnice (od kojih je jedna na univerzitetu), i na samo je 10 minuta vožnje od aerodroma Aktion. Grčka ima više bolničkih kreveta po glavi stanovnika od Britanije ili Kanade.
Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak u Grčku bez preventivnog karantina.
Portugal je bio relativno pošteđen od korone, sa čak 40 puta manje zaraženih nego bilo gde u Evropi. Neke regije poput Alenteža su dosad gotovo sasvim „lišene kovida -19“, sa samo jednim fatalnim ishodom uzrokovanom koronom.
Alentežo je omeđen Atlantskim okeanom na jugu Portugala. Nalazi se na pola sata vožnje automobilom iz Lisabona, a i inače je i ranije izuzetno privlačna destinacija za svetske turiste, ovog leta posebno zanimljiv i onima u potrazi za jednostavnošću uživanja u netaknutoj prirodi.
EBD preporučuje da ne propustite posetu Evori, a možda i degustaciju vina (koja spadaju među najpoznatijim u Evropi); napravite sebi plezir jednim putovanjem duž obale, od Komporta do Odešaiša.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez obaveze prethodnog odlaska u darantin.
Gruzija je, kao što je već navedeno, jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom. Zemlja je reagovala vrlo brzo merama koje su održavale epidemiju na izuzetno niskom nivou. U Gruziji ima do 260 puta manje slučajeva Covid-19 nego u najviše pogođenim evropskim državama.
Batumi, smešten na obali Crnog mora, u podnožju Kavkaza na jugozapadu Gruzije je ujedno i glavni grad Autonomne Republike Adžara i drugi po veličini gruzijski grad.
Batumi je poznat i kao “Crnomorski Las Vegas” kako ga opisuje EBD. Ovaj grad krasi sjajna kombinacija izuzetnih pejzaža, žive i dinamične kulture i legendarnog gostoprimstva. Izuzetno lep i prijatan, poziva vas da iskusite kontrast istorijskih drevnih lokaliteta kao i njegovog modernog načina života.”
Batumi nije samo jedno od zdravstveno najsigurnijih evropskih odredišta već i najbezbednijih, sa stopom kriminala i do pet puta nižom u poređenju s većinom evropskih prestonica.
„Regija koju zahvata Adžar odlikuje se zadivljujućim raznolikostima i kontrastima: obale sa dugim plažama koje se pružaju podno obronaka visokih planina u neposrednoj blizini; u Batumiju se nalaze brojni spomenici kulture, manastiri, zamašni i arhitektonski zanimljivi lučni mostovi, prelepa jezera i autentična sela. Ovde ćete probati domaća vina i neotkrivenu kuhinju, osetiti snagu izvornog eko-turizma, srdačno ugošćeni od domaćina širokog srca. Okolne planine, „smeštene pokraj neba“, učiniće da se osetite skladno s prirodom, koja je sinonim ne samo Batumija već čitave Gruzije.
„Batumi je, takođe, savršen u jesen: Temperature u septembru i oktobru su veoma prijatne.”
U Batumiju ima preko 30 bolnica, uključujući univerzitetske klinike koje od početka zdravstvene krize ni u jednom trenutku nisu bile prenatrpane, niti su oskudevale u opremi i materijalu.
Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula, ulazak moguć bez preventivnog karantina.
Zagreb je među omiljenim mestima za posetu na listama EBD-a, koji za hrvatsku prestonicu kaže da je „omiljeno odredište putnika“, i da je „idealna destinacija za kratke city-break posete“, ali i sjajna polazišna tačka ukoliko se odlučite za proputovanje Hrvatskom; uz to je, po EDB-u, „romantična destinacija“ tokom čitave godine, a već više godina zaredom i jedna od najinteresantnijih božićnih destinacija (u vreme Adventa), s najlepšim božićnim vašarom u Evropi tokom tri uzastopne godine (2015-2018).
Bogate istorije koja datira još od starorimskih vremena, Zagreb je prestonica i najveći grad u zemlji, smešten na severozapadu, tik uz reku Savu, u podnožju južnih padina Medvednice.
Hrvatska je u priličnoj meri bila pošteđena korone, sa u proseku čak 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Dobro opremljen kada je reč o zdravstvenoj zaštiti, takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja i prestonica.
EBD vas poziva da dođete tokom leta i uživate u hiljadama njenih šarolikih i sjajno sređenih padina: sa platoima i kaskadama čiji se vlasnici (već generacijama!) nadmeću u „estetskom ugođaju“ svojih dvorišta, nacifranih poput razglednica; idealno područje za mestimično ali često iščitavanje novina (takoreći lokalni sport i tradicija), ili se opustite uz gledanje utakmica (u Hrvata je fudbalska strast jedna od primarnih emocija); posetite neke od mnogobrojnih prekrasnih parkova, uz arhitektonske „bisere“ i istorijske spomenike. Sve je ovo, takođe, idealna lokacija i „scena“ za sve koji vole fotografiju uvezanu u društvene mreže; ukratko, Hrvatska je izuzetno „Instagramatična“.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula. Karantin se ne zahteva (mada je za građane Srbije, po trenutnim informacijama, još uvek na snazi).
Portugal je jedna od zemalja najmanje zahvaćenih koronom, sa 40 puta manje zaraženih u poređenju sa ostalim evropskim zemljama. Neki regioni su skoro u potpunosti pošteđeni, uključujući, recimo, Algarve i Alentežo, a neke od najpopularnijih destinacija za putnike, poput Lagoša, dosad nisu zabeležile nijedan smrtni slučaj uzrokovan Kovidom-19.
Algarve je najjužnija regija kontinentalnog Portugala i posebno na ceni među putnicima koji upražnjavaju porodični turizam. Duge peščane plaže, uokvirene zlatnim liticama u suncu, malim uvalama zaklonjenih stenama, plus okean u svakoj izmaštanoj nijansi plave koji je, uglavnom, miran i topao.
U planinama nadomak Algarvea meštani održavaju tradiciju (koju vole da podele i sa onima koji nisu lokalci), a gradove i varoši odlikuje poseban, prepoznatljiv šarm: Silveš čuva ostatke svoje arapske prošlosti; Lagoš je pun znamenja i artefakata koja datiraju iz vremena pomorskih otkrića; Tavira je prava „pokazna vežba“ tradicionalne arhitekture dok Faro, „kapija“ na ulazu u ovu regiju, poseduje više nego lep istorijski centar.
Za razliku od drugih turističkih destinacija u Evropi, 60% turističkog smeštaja u Algarveu čine privatne vile sa bazenima, apartmanima, pansionima ili malim hotelima. Turistički zvaničnici su za veće portugalske hotele ustanovili zvaničnu oznaku “Safe and Clean“ (Sigurno i čisto) kako bi putnicima pružili garanciju za sanitarnu bezbednost i čistoću.
Portugalski zvaničnici brzo su reagovali, pa je i inače zamašna industrija odeće u zemlji mogla da već u najranijoj fazi proizvede dovoljan broj maski, pa čak i da ih izvozi u inostranstvo. „Sa stotinama kilometara svojih neponovljivih plaža, Portugal je savršena destinacija za leto“, piše u osvrtu EBD-a.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a zvaničnici ne zahtevaju da putnici prolaze kroz karantin.
Sibiu je veoma lep grad bogatog istorijskog nasleđa. Smešten je u Transilvaniji, severozapadno od Bukurešta, glavnog grada Rumunije.
Zapljuskivan talasima Cibina, i s nadimkom „Grad s očima“ (na rumunskom Ochii Sibiului). Sibiu je i domaćim a i stranim posetiocima odavno poznata turistička destinacija. Naziv potiče od za taj grad tipičnih prozorskih okana u potkrovljima, koji s ulice neodoljivo podsećaju na oči pod veđama.
Sibiu je odnegovao brojne zelene površine u gradu, ali i „meku pokretljivost“: idealan je za ekološke vidove prevoza – pešake, bicikle, rolere, skejtove i trotinete, s puno prostora za slobodno vreme i parkove, smatrajući se jednom od evropskih destinacija s najboljim kvalitetom života.
Uporedo sa drugim regionima, uključujući portugalska Azorska ostrva, Sibiu se pridržava stroge politike borbe protiv globalnog zagrevanja, trudeći se da što je moguće više zaštiti svoju životnu sredinu.
Takođe se zalaže za održivi razvoj turizma zasnovanog na poštovanju prirode i ljudi.
U Rumuniji je bilo 15 puta manje slučajeva obolelih od kovida-19 nego u najugroženijim evropskim zemljama. Neke destinacije poput oblasti koju zahvata Sibiu nisu uopšte imale smrtnih slučajeva povezanih sa pandemijom.
Rumunija ima više raspoloživih bolničkih kreveta po stanovniku od jedne Belgije, Švajcarske ili Holandije.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a od stranaca se ne očekuje da prolaze kroz preventivni karantin.
Osamljen u Kotorskom zalivu, ovaj primorski grad u Crnoj Gori EBD definiše kao „jedno od najlepših odredišta u Evropi za istinske zaljubljenike putovanja, hranu, prirodu, utočište mira idealno za provod u prirodi, planinarenje, šetnju ili vožnju biciklom.”
Kotor, stara mediteranska luka koja datira iz vremena pre antike okružena je utvrđenim zidinama sagrađenim od Mletaka tokom venecijanskog perioda, dok se sam zaliv smatra jednim od najuvučenijih tačaka Jadrana. Neki su ga prozvali „najjužnijim fjordom u Evropi“, iako je to, zapravo, deo rečnog kanjona čija slatkovodna struja, kao teža, protiče ispod morske, s kojom se u ovom zalivu meša.
Uz krečnjačke klisure Orjen i Lovćen, nadvijenih nad samim gradom u čijoj je senci veći deo dana i godine, Kotor i okolina predstavljaju impresivan pejzaž.
Iako je u Crnoj Gori bilo vrlo malo slučajeva korone (60 puta manje nego u zemljama koje su bile najviše pogođene), Kotor je tokom krize ostao zelena zona, u kojem nije otkriven nijedan slučaj obolelih od korone.
Crna Gora ima više dostupnih bolničkih kreveta po glavi stanovnika od, recimo, Irske ili Kanade.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, a ulazak je moguć bez karantina (poželjno je poneti nalaz testa na Covid-19).
Glavna luka i treći grad po veličini u Hrvatskoj nakon Zagreba i Splita nalazi se u županiji Primorskoj-Gorski Kotar. „Ukotvljena“ je u Kvarnerskom zalivu, široko izlazeći na Jadransko more.
Istorijski, grad je zbog svog strateškog položaja i dubokovodne luke bio meta žestokih okršaja, posebno između Italije, Mađarske i Hrvatske, tokom vekova mnogo puta menjajući ruke i gospodare.
Odabrana je za evropsku prestonicu kulture, dok ga je EBD proglasio najboljom evropskom destinacijom 2020., Rijeka je savršeno mesto za bezbedno turističko putovanje unutar Evrope, a ovog leta će, po svemu sudeći, biti jedna od top-destinacija za odmor i provod. „Hrvati vole bašte kafea i brojne plaže sa kristalno čistom vodom nadomak Rijeke.“
Hrvatska je pošteđena najgoreg naleta korone, sa 20 puta manje zaraženih nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Zdravstvo je sistemski i dobro opremljeno, a takođe ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez karantina.
13: Varšava, Poljska
Foto:Roman Babakin, EBD
Njegova prošlost predstavlja istoriju ljudi sposobnih da se suoče sa bilo kojom situacijom, da se oporave i krenu napred. Suočena sa koronom, poruka Poljaka je dosad uvek bila vrlo jasna: „Varšava je preživela dva Svetska rata. Proći ćemo i kroz ovaj. Vidimo se uskoro!”
„Varšava je veoma bogata i odiše mentalitetom njenih građana, kao, uostalom, i mnogi drugi poljski gradovi; njegovi stanovnici pokazuju veliko poštovanje prema tradiciji, ali i prema mladima, sa mondenskim kafićima i barovima na svakom uglu, letnjim koncertima na otvorenom, efemernim prodavnicama, sjajnim muzejima, Starim gradom obnovljenim po okončanju Drugog svetskog rata i mnogim mestima koje bi trebalo da možda pre svega otkrivaju ljubitelji klasične muzike, i posebno Šopena“, piše u preporuci EBD-a.
Uz Portugal i Grčku, Poljska spada u one evropske države koje si bile najmanje zahvaćene koronom. Stopa infekcije je bila i do 20 puta manja od one u najugroženijim zemljama Zapadne Evrope. Nijedna bolnica nije prenatrpana, a poljski zdravstveni sistem ima više bolničkih kreveta po stanovniku nego Holandija ili Švajcarska.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez zahtevanih mera preventivnog karantina.
Bečposećuju ljubitelji istorije, parovi i porodice koji tokom cele godine žele i u njemu nalaze sigurno i mirno utočište.
„Beč veoma često biva izabran iz tog razloga, što nije samo neki lični i iracionalni osećaj, već i realnost: Stopa krivičnih dela je u glavnom gradu Austrije tri puta niža nego od stope bilo koje druge evropskevprestonice“, navodi EBD.
Sa brojnim parkovima i ekološkim prevoznim sredstvima, Beč je jedan od gradova sa najboljim kvalitetom života u Evropi. Predstavlja dobar izbor za kratke city-break posete kao i sve ljubitelje prirode.
Austrija je bila manje pogođena od ostalih evropskih zemalja, sa 10 puta manje inficiranih od zapadnoevropskog proseka.
Ili biste, možda, radije još malo pričekali, ne žureći da odmah rezervišete svoj odmor. Nema problema: Otkrijte Beč na početku zime: bečki božićni vašar i ulični štandovi su austrijsku prestonicu svrstali među najzabavnije evropske destinacije u vreme najradosnijeg hrišćanskog praznika.
Ponovno otvaranje za putnike od 1. jula. Pre tog datuma je pri ulasku bilo potrebno zdravstveno uverenje, u kome se navodi da putnik nije zaražen.
15: Bohinj, Slovenija
Tomas Kodidek,EBD
Sa aspekta održivosti, Evropska komisija prepoznala je Bohinj kao jednu od najsolidnijih i najodrživijih turističkih destinacija u Evropi. Ovo mesto je utočište mira za ljubitelje prirode, sportova na otvorenom, planinarenja, lokalnih proizvoda, zanata i stvarnih a ne virtuelnih ugođaja.
Smešten u kotlini pod Julijskim Alpima u regiji Gorenjske (Gornje ili Alta Karniole) na severozapadu Slovenije, poznat je kao jedan od „zelenih rajeva Evrope“ i „zelenih pluća Slovenije“ (zemlja koja je po tradiciji i mentalitetu veoma orijentisana prema prirodi).
Slovenija je bila malo pogođena koronom (10 puta manje kontaminirana od zemalja koje su bile najviše pogođene), sa više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja.
Bohinj je na samo 40 minuta od aerodroma i ljubljanskih bolnica.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, mere preventivne izolacije se ne zahtevaju.
Turizam na Malti predstavlja 15% društvenog bruto proizvoda.
Pored tirkizne mediteranske vode koja ga zapljuskuje, ovo ostrvo poseduje prebogatu istoriju i kulturno nasleđe.
„Otkrijte blaga i bogatstva jedne od najlepših destinacija u Evropi“, piše EBD. „Položite peškir na plažu Zalivske rivijere (Riviera Bay) ili na neku od mnogih drugih malteških plaža. Ukoliko ovog leta zaista želite da se distancirate od gomile, možete rezervisati i svoj boravak u Gozu. Ovo je manje od glavnog ostrva i idealno je za ljubitelje prirode, izletnike, hajkere ili ronioce. “
Na Malti je bilo čak 55 puta manje slučajeva korona virusa nego u zemljama koje su bile najviše na udaru pandemije. Malta ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na Finsku, Irsku ili Britaniju, a njene bolnice nisu pretrpane i sposobne su da, ukoliko se ukaže potreba, prihvate turiste koji su možda inficirani koronom.
Hoteli su iznova otvoreni 1. juna, dok je turistička sezona ponovo započinje 1. jula.
Poljska je jedna od najmodernijih evropskih zemalja, a Gdanjsk, koji se nalazi na južnom obodu Gdanjskog zaliva u Baltičkom moru jedan je od njenih turističkih bisera. Ovaj priobalni grad takođe nosi i lep nadimak, “Biser Baltika”.
Grad u svom centru ima kvart star 1.000 godina (kao i Krakov, čije utvrđene zidine datiraju iz još ranijeg perioda), pa ga krasi retko viđena lepota. Jednom kada se u to uverite, sve što treba da učinite je da se zapitate: „Vredi li u njemu ostati samo dan-dva?“ Odgovor je: ‘da!’ “, Piše EBD.
Poljska je bila 20 puta manje pogođena od ostalih evropskih zemalja i ima više bolničkih kreveta po stanovniku u odnosu na većinu evropskih zemalja; štaviše, primenjene su sanitarne mere za doček putnika u hotelima, restoranima i radnjama.
Viljnus je do Drugog svetskog rata bio jedan od najvećih centara jevrejske dijaspore u Evropi, što je i dovelo i do njegovog nadimka, “Jerusalim Litvanije”.
Prema EBD-u, Viljnus je savršeno odredište za porodični odmor, parove ili solo putnike, uz to je i “dvostruko sigurniji od većine evropskih prestonica.”
„Viljnus ima mnogo lica: Stari grad je pravi lavirint, dok je njegov poslovni kvart doteran i uglađen, centar mu je elegantan, uz brojne trgove i parkove, dok su i predgrađa bogate istorije i kulture. Svi se ovi delovi Viljnusa stapaju, proizvodeći jedan jedinstveni opažaj sklada – izgled i osećaj su dobri sa koje god strane da je osmotren.”
Čuveni Stari grad smešten je u živopisnoj dolini između Viljnije i Nerisa, koje protiču netom podno tvrđave, i čije su zidine u prošlosti čuvale Viljnuski dvorac.
Sa 20 puta manje ljudi zaraženih koronom nego u najugroženijim evropskim zemljama, Litvanija takođe ima visok prosek bolničkih kreveta po stanovniku (U Evropi samo Nemačka i Austrija prednjače u odnosu na Litvaniju).
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, nema mera karantina.
Najveća metropola Baltika, Riga spaja bezvremenu tradiciju i vrhunsku modernost. „Nordijska plavuša vatrenog srca“ (citat EBD kataloga naveden u ovom članku), Riga iza sebe ima 800 godina burne istorije, od nemačkih vitezova do švedskih kraljeva i sovjetskih komesara, koji su u kulturnoj baštini grada ostavili svog traga.
Danas je glavni grad Letonije uzbudljiva evropska metropola na razmeđi istočne i severne Evrope.
„Sa rekom Daugavom i Rimskim zalivom, grad je oduvek živeo u bliskoj vezi sa prirodom“, navodi EBD. „Riga ima puno javnih parkova, šuma, trgova, jezera, gradskih kanala, brda, ostrva i plaža.“
Sa 50 puta manje zaraženih nego u nekim evropskim zemljama, Letonija je jedno od odredišta koje je bilo ponajmanje pogođeno koronom. Takođe, bolnice nisu bile prenatrpane usled pandemije.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.
(Foto: Sergej Urijadnikov, European Best Destinations Organization)
Finska tajga predstavlja ultimativnu destinaciju za “turistički eskapizam“. U srcu rezervata prirode Kainuu, oblasti oko istoimenog arktičkog jezera, finski deo tajge je sinonim za jedinstvene šume, netaknutu zemlju, bistra jezera i brzake: poziv na autentična prirodna iskustva i retku priliku za planinarenje kroz netaknutu prirodu koja je „kao na razglednici“; mesto je idealno za fotografisanje divljih vrsta – a možete uživati i u lokalnim kulturnim aktivnostima.
Divlja tajga, koju je Evropska komisija u svojoj klasifikaciji označila kao „EDEN“ je savršeno odredište za održivi turizam. “Ima toliko aktivnosti u kojima je moguća kvalitetna relaksacija: hodanje, vožnja kanuom, plivanje u jezeru, posmatranje ptica, cveća, ali i krupne divljači (naročito medveda) u svom prirodnom okruženju. Finska tajga je najbolji dar prirode kojim možete obradovati sebe i svoju decu“, piše EBD.
Sa 15 puta manje slučajeva korone nego u nekim evropskim državama, Finska spada u odredišta najmanje pogođenih ovim oboljenjem.
Ponovno otvaranje za putnike 1. jula, bez mera preventivnog karantina.
Ledeno januarsko jutro, uz blještava svetla i sjajne iz šik-kafiće koji osvetljavaju uredne ulice Hässleholma. Kancelarija za zapošljavanje otvara svoja vrata ljudima koji čeka – to jest – samo jednom čoveku. Izlozi radnji izlepljeni su pozivima domaćinima da svoju jutarnju kafu ispiju u društvu s imigrantima, uz pitanje: “Šta ćete učiniti da bi Švedska postala otvorenija?” Na prvi pogled, ovaj mali grad ispunjava svaki stereotip o zemlji: prosperitetan, udoban i liberalan. Ali, prošle godine postao je centar političke oluje.
Najuticajniji švedski političari odbijali su da na bilo koji način sarađuju sa švedskim demokratama (SD), desničarskom populističkom partijom sa ekstremističkim korenima, od kada je ova stranka osnovana (pre tri decenije, 1988.). Bivši premijer i tada još uvek lider „Umerenjaka“ (Moderates) iz desnog centra Fredrik Rajnfelt opisao je vođstvo SD-a kao “rasističko i kruto ksenofobično”. Ali, pre godinu dana, Umerenjaci su iskoristili podršku SD-a kako bi u Hasleholmu srušili lokalnu partiju levog centra i izabrali regionalnog lidera SD-a Patrika Jönssona, potpredsednika novog Gradskog odbora. U novembru 2017. ovaj odbor je usvojio SD-ov predlog budžeta, koji je smanjio troškove za imigrantsko obrazovanje i socijalnu zaštitu i, umesto toga, izgradio novi bazen za meštane. “Mi samo želimo da zatvorimo gradska vrata”, najavio je gospodin Jonson. Per Ohlsson, kolumnista u lokalnom listu“Južna Švedska“ (Sydsvenskan) izrazio je uznemirenost: “Sve više imam osećaj da je liberalna demokratija nešto što smo predugo uzimali zdravo za gotovo.”
Neki evropski političari su 2017-tu doživeli kao godinu zaustavljanja rasta populizma širom Starog kontinenta. Nakon 2016. godine, u kojoj je podrška strankama poput SD-a potukla sve rekorde, a Engleska i Vels glasali za Brexit, ankete pokazuju aktuelnu popularnost populista (vidi grafikon). Marin Le Pen iz Nacionalnog fronta (FN) je na francuskim predsedničkim izborima porazio Emanuel Makron; njena partija je loše prošla i na naknadnim izborima za Narodnu skupštinu. Alternativa za Nemačku (AfD) je po prvi put ušla u Bundestag, ali ne do stepena koji zaista ugrožava umerenu politiku.
Međutim, kontinuirani rast populizma je nešto što se meri decenijama, iz dekade u dekadu a ne iz godine u godinu. Finansijska kriza i veliki priliv izbeglica doprineli su njegovom rastu, ali je evro-populizam postepeno rastao još od 80-tih. Prema novoj studiji Jaše Munka (Yasha Mounk) sa Harvarda i istraživača sa Toni Bler Instituta, populistički glas u državama EU je 2000-te u proseku bio 8,5% . Prošle 2017. godine, on je bio 24,1%. Ovo kvantitativno povećanje za gotovo tru puta proizvodi kvalitativne promene u politici našeg kontinenta. Kao što pokazuje slučaj švedskog Hasleholma, populisti više nisu, sami po sebi naravno, predmet izbegavanja od strane demokratskog mejnstrima; njih sve češće pozivaju u koalicije, kooptirane i kopirane.
Definisanje populizma je u znatnoj meri subjektivne prirode, mada političke nauke pružaju neke smernice. Žan-Verner Miler (Jan-Verner Muller) sa Prinstonskog Univerziteta izdvaja svoju ekskluzivnu tvrdnju da predstavlja “moralno čiste i potpuno jedinstvene ljude”, koje su izdale “elite za koje se smatra da su korumpirane ili na neki drugi način moralno inferiorne”. Populizam napada sudije, novinare i birokrate za koje smatra da „nisu na strani naroda“. Populizam govori jezikom tihih većina, nacionalnog poniženja, posrnulih sistema; “Mi smo ljudi” (nemački anti-islamski pokret PEGIDA), “Povrati kontrolu” (Bregzitovci), “Ovo je naša zemlja” (Nacionalni front, FN) – dok za to vreme, na nekom drugom mestu preko Atlantika, slušamo kako da “Ameriku ponovo učinimo velikom”.
Kas Mad (Cas Mudde) sa Univerziteta u Džordžiji ističe da je populizam “tanka” ideologija. „Domaćini“ unutar kojih će da se “izlegnu” te ideje mogu biti kako s levice tako i sa desnice, pa čak i stvarati sopstvene hibride, poput talijanskog Pokreta pet zvezdica (M5S) koji je na čelu italijanskih sondaža javnog mnjenja u periodu do opštih izbora u martu. Takođe ga mogu praktikovati političari čije stranke nisu javno populističke. Takvi političari mogu se „pretplatiti“ na više ili manje monolitne i ekskluzivne “vizije” naroda; mogu braniti manjinske grupe, pravosuđe i slobodu štampe u većoj ili manjoj meri; mogu, takođe, više ili manje, izabrati iskrenost u vezi sa političkim kompromisima kao i odlučivati ko je pogodan da postane neki naredni “žrtveni jarac”. Njihove partije mogu, polako ali sigurno, tokom dužeg vremenskog perioda “dopuzati” do svojih „domaćina“ u kojima će se začeti. Ili do čitavih društava.
Uzmite, recimo, Mađarsku. Partija Fideszkoju predvodi autoritarni premijer Viktor Orban izrasla je iz antikomunističkog pokreta, vladajući Mađarskom kao prilično konvencionalna konzervativna partija na raskršću dva stoleća. Ali, delimično pod pritiskom Jobbika, ekstremne desničarske partije koja je osnovana 2003. godine – i sve više navodeći “volju naroda”, Orban je preuzeo demonizaciju imigranata i manjina (naročito muslimana), napadajući sudstvo i obespravljenost kao izvor razmirica. On zahteva da mu, na parlamentarnim izborima koji će se održati u aprilu, glasači daju mandat kako bi porazio američkog milijardera Džordža Soroša, rođenog u Mađarskoj, koji je osnovao Centralno-evropski univerzitet u Budimpešti i koji, po Orbanovim tvrdnjama, ima tajni plan da zemlju preplavi muslimanima.
Većina politikologa sada smatra da je Fideszu potpuno preuzeo populistički „autfit“. Preplitanje glavnih partija sa populističkom politikom i populističkim stilom retorike i vladanja bi se na nekom drugom mestu odvijali na suptilnije načine. Opcije otvorene za švedske Umerenjake ilustruju upravo ovakvu dinamiku koja je sada na delu.
Spori rast SD-a nije bio dovoljan da bi formirao vladu kao što su to učinili Fidesz, Siriza (krajnje leva grčka stranka) ili poljska partija Zakona i pravde u Poljskoj. Međutim, do 2014. godine bilo je dovoljno veliko da otežanim ustanovama uspostavi stabilne koalicije na strani levog ili desnog centra, kako je to već dugo bilo po navici.
Švedski Umerenjaci su se možda pridružili jednoj širokoj vladi desnog i levog centra. Takve vlade postale su daleko zastupljenije širom Starog kontinenta, pošto je rast populističkih partija, zajedno sa jednom širom političkom fragmentacijom, učinio da više ideološki koherentnih koalicija teže uspeju. Danas su Nemačka, Italija, Holandija i Španija ponudile varijacije na ovu temu „smućkanog“ političkog centra. Neke od njih nude formalne koalicije, neke slabije sporazume o toleranciji. Takvi aranžmani su neugodni za ambiciozne političare. Oni takođe ubrizgavaju polet populističkoj retorici, dokazujući da je politička klasa uistinu jedan bućkuriš u kojem su se svi akteri našli „umućkani“.
Druge dve opcije koje su dostupne Umerenjacima bile su: 1. kooptirati populiste, ili 2. pokušati ukrasti njihove birače. Prošlog marta je Anna Kinberg Batra, Rajnfeltova naslednica na poziciji lidera, naginjala ka kooptiranju, najavljujući da bi septembarskih izbora mogla pokušati da formira vladu sa podrškom SD-a. Ovo je proizvelo žučne rasprave koje su napokon dovele do njene ostavke. Ulf Kristersson, novi lider, pomerio je stranku prema drugoj opciji: “U Švedskoj govorimo švedski”, istakao je u on u svojoj božićnoj poruci. Ali, slobodnjačka vlada podržana SD-om je i dalje moguća opcija.
Ovakve mogućnosti više znače za normalizaciju stranaka kao što je SD. Austrija, Bugarska, Danska, Finska, Letonija, Holandija i Norveška – sve su se one dosad suočavale sa situacijom u kojoj su glavne partije koje upravljaju zemljom imale formalnu ili neformalnu podršku populističkih partija. U Slovačkoj vlada sledi sličan aranžman. Od 2000-te do danas, broj evropskih vlada sa populistima u svojim kabinetima narastao je sa sedam na četrnaest. Njihovim redovima cbi se uskoro mogli pridružiti i Češka i Danska: danska desničarska partija Venstre kaže da bi mogla pozvati desničarsku populističku „Dansku narodnu partiju“ (DPP), koja sada podržava vladu, da postane punopravni partner nakon narednih izbora, koji treba da se održe najkasnije do jula 2019. godine.
Levica je u potrazi za novim savezima. Prošle godine su nemački socijaldemokrati (SPD) po prvi put izašli na opšte izbore, ne isključujući koaliciju sa partijom Die Linke, levičarskom populističkom partijom koja svoje poreklo vuče od istočno-nemačkih komunista. Slično tome, španski socijalisti levog centra, Podemos, flertovali su sporazumom sa Podemosom, pokretom koji je izrastao iz protesta protiv mera štednje, uvedenih po izbijanju svetske finansijske krize 2008.
Ovo ukazuje na to da će populistička plima nastaviti da raste. Kroz analizu 296 evropskih izbora nakon 1945. godine, Joost van Spanje s Univerziteta u Amsterdamu je utvrdio da, opšte uzev, prihvatanje nekada izopštenih partija u glavne političke tokove nema tendenciju smanjenja podrške birača (mejnstrim partijama).
Džek Ma je jedan od najsvetlijih primera uspešne priče „od trnja do zvezda“.
Rođen je 10. oktobra 1964. godine u gradu Hangdzou, u istočnom delu Kine (Šangaj) u vreme kada je komunistička Kina bila izolovana od zapadnog sveta. S obzirom na nepovoljne uslove u državi, odrastao je u siromaštvu.
Kao dečak, Ma je bio sitne građe, ali ga to nije sprečavalo da se potuče sa školskim drugovima. „Nikada se nisam plašio da stanem na crtu starijima i jačima od sebe“, objasnio je Ma, u svojoj biografskoj knjizi. Ta neustrašivost je odredila njegov put uspeha u poslovnom svetu.
Još jedna korisna osobina za biznis, koju je mladi Ma ispoljio vrlo rano je preduzetnički duh, predusretljivost i želja za učenjem. Naime, nakon što je američki predsednik Ričard Nikson posetio Hangdžou 1972. godine, taj grad je postao turistička Meka u koju su navirali turisti sa svih krajeva sveta. Još kao tinejdžer, Ma je osmislio kako da iskoristi povoljnu poziciju u kojoj se našao. Svakog dana je ustajao rano i odlazio do glavnog gradskog hotela, koji je bio omiljeno mesto za smeštaj stranih turista i nudio posetiocima turu za obilazak grada, u zamenu za lekcije iz engleskog jezika. Jedan od turista, sa kojim se sprijateljio mu je i dodelio nadimak ’Džek’.
Bez novca i poznanstava sa uticajnim ljudima, jedino što mu je preostalo, kako bi uspeo, bilo je da se posveti obrazovanju. Međutim, nakon završteka srednje škole, dva puta je pokušao da upiše studije, oba puta bezuspešno. Konačno, iz trećeg puta, uspeo je da upiše Učiteljski Institut Hangdžoua, na kom je diplomirao 1988. godine i, odmah po završetku studija, bacio se na traženje posla. Nakon što je više puta odbijen, konačno je dobio posao kao profesor engleskog jezika na lokalnom univerzitetu, gde je zarađivao svega 12 dolara na sat.
Džek Ma do tada nije imao iskustva sa računarima, niti programiranjem, ali je ubrzo pao pod čari interneta, za vreme jednog putovanja u SAD 1995. godine. Prva reč koju je ukucao u internet pretragu, bila je reč ’beer’ (pivo) i iznenadio se videvši da se u rezultatima pretrage nije pojavilo nijedno kinesko pivo. Tada je odlučio da osnuje internet kompaniju, specijalno namenjenu za Kinu i kineske proizvode.
Iako su prva dva pokušaja osnivanja firme bila neuspešna, Ma je bio uporan u svojoj nameri da osnuje sopstvenu internet kompaniju. Okupio je grupu prijatelja i ubedio ih da ulože svoj novac u ostvarenje njegove ideje – kreiranje onlajn prodavnice, koju je nazvao „Alibaba“. Ideja je bila da, ovaj novi sajt omogući izvoznicima da objave liste proizvoda, koje bi kupci potom mogli direktno da poručuju, putem interneta. Sam naziv „Alibaba“ upućuje na priču o Alibabi i 40 razbojnika, u kojoj posebna lozinka otvara vrata pećine u kojoj se nalaze neizmerna bogatstva i tako upućuje na simboliku u kojoj je njegova web prodavnica malim kompanijama i preduzećima otvorila vrata beskrajnih prilika na globalnom tržištu.
Ova usluga je ubrzo počela da privlači korisnike iz svih delova sveta. Do oktobra 1999. godine, kompanija je prikupila pet miliona dolara od „Goldman Saks“-a i dvadeset miliona od „Softbanke“. Kompanija „Alibaba“ je i pored brzog i rastućeg uspeha, zadržala imidž mladalačkog startapa, kojeg su pokretale ideje, entuzijazam i želja za promenom.
S obzirom da je „dot.com“ ekspanzija zabeležila kraj 2000. godine, kompanija se suočila s ozbiljnim izazovima na međunarodnom tržištu. Ma je uspešno reorganizovao operacije kompanije, što uključuje i gubitak mnogih međunarodnih ogranaka firme, i usmerio fokus na jačanje pozicije „Alibabe“ na kineskom tržištu.
„Uspećemo, jer smo mladi i nikad, ALI NIKAD ne odustajemo“, reči su koje je Džek Ma govorio svojim zaposlenima na svakom sastanku.
Inovativnost i ogromna želja za isticanjem bili su glavni pokretači tima, koji je stajao iza ovog internet giganta. Ubrzo su došli i rezultati; „Yahoo“ je 2005. godine uložio milijardu dolara u kompaniju u zamenu za 40 odsto vlasničkog udela, što je bila ogromna stvar za kinesku kompaniju, koja je težila da izbaci američki eBay sa prvog mesta internet prodavnica u Kini.
„Ako želiš da uspeš, moraš da učiš od konkurenta, ali ne i da ga kopiraš. Kopiranje je smrt u poslu.“
Džek Ma se povukao sa mesta izvršnog direktora „Alibabe“ 2013. godine, zadržavši poziciju predsednika kompanije. Kompanija „Alibaba“ danas ima inicijalnu javnu ponudu (IPO) u vrednosti od 150 milijardi dolara, što je najveći IPO kompanije listirane u SAD-u, ikad zabeležen na Njujorškoj berzi. Taj uspeh je omogućio da Džek Ma postane najbogatiji čovek u Kini, a njegov imetak iznosi 29 milijardi dolara. Pa i pored ogromnog bogatstva, najbogatiji Kinez na svetu koristi svaku priliku da promoviše pozitivne ideje, smanjenje zagađenja i nastavak slobodne trgovine. Nakon odluke predsednika SAD Donalda Trampa da se ta zemlja povuče iz Transpacifičkog partnerstva i preispita učešće u ostalim sporazumima o slobodnoj trgovini, kao i protekcionizma, koji zastupa, Džek Ma je upozorio na ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze globalna ekonomija i svetska trgovina:
„U trenutku u kom prestaje trgovina – počinje rat“
Džek Ma ima ambiciozne planove za budućnost, kako svoje kompanije, tako i celokupnog svetskog poslovnog tržišta. Na kritike američkog predsednika Trampa, koje su bile usmerene protiv Kine i optužbe da Kinezi preuzimaju radna mesta Amerikancima, Džek Ma je odgovorio nudeći ambiciozno rešenje – milion novih radnih mesta za građane SAD (100 miliona novozaposlenih u svetu) kroz plasiranje roba i usluga malih i srednjih preduzeća na kinesko i svetsko tržište.
„Naša filozofija je da izgradimo ekosistem i podstaknemo druge da proizvode, menjaju, prodaju i napreduju. S našom tehnologijom, inovacijama i partnerima, naši klijenti (10 miliona prodavaca na sajtu) mogu da se takmiče čak i sa Majkrosoftom i IBM-om.“
Pored toga što je dospela među najuspešnije kompanije na svetu, „Alibaba“ ima cilj da se svrsta i među najveće sile u svetskoj ekonomiji do 2036. godine. Naime, kineska kompanija je već sada ekonomski jača od zemalja kao što su Švedska, Poljska, Iran, Norveška i Austrija.
“Ukoliko kompanija može da usluži dve milijarde potrošača, to je jedna trećina ukupnog svetskog stanovništva. Ako može da stvori 100 miliona radnih mesta, to je verovatno više nego što većina vlada može da postigne. A ako može da podrži svoje poslove sa 10 miliona…to se zove ekonomija”, smatra Džek Ma.
Cilj koji je Džek Ma postavio za svoju kompaniju je moguće ostvariti, naročito ako se uzme u obzir da „Alibaba“ planira da zaradi bilion dolara do 2020. godine, čime bi postala 16. ekonomija sveta, veća od Turske ili Saudijske Arabije. Tim tempom, 2036. godine „Alibaba“ bi bila peta ekonomija sveta, odmah iza SAD, Kine, EU i Japana.
Globalna moć se pomera ka Aziji – a Evropa će morati da se tome prilagodi, pišeu svojoj kolumni za Gardijan Natalie Nougayrède, nekadašnja zamenica urednika u pariskom Le Mondu.
Tokom 2012. godine, analitičari konsultantske kuće McKinsey su, koristeći podatke sa Univerziteta u Groningenu, objavili jednu upečatljivu kartu koja pokazuje kako se globalni centar ekonomske gravitacije pomerio od prve godine nove ere naovamo. Da, dobro ste pročitali: od trenutka kada je Isus imao oko godinu dana. Gledajući mapu danas, ova mapa izgleda kao svež podsetnik na svet kroz vreme i kako je globalna pozicija Evrope brzo dovedena u pitanje. Otrežnjenje tom stvarnošću je razlog zbog čega je logično držati se zajedno, i učiniti sve da evropski projekat bude uspešan, a ne odugovlačiti.
Evo da pogledamo na ono šta kaže ova mapa. Bilo je potrebno jedno stoleće, od 1820. do 1913. godine, da bi se centar gravitacije (koji se vaga “odmeravanjem” BDP-a na odeđenim lokacijama) preselio iz Azije u Evropu. Posle Drugog svetskog rata, ta tačka se preselila preko Atlantika u Sjedinjene Države. U 60-im, 70-im, 80-im i 90-im godinama, ova tačka ekonomske gravitacije ostala je u zapadnom delu severne hemisfere. Zatim se desilo vrtoglavo ubrzanje. Za samo jednu deceniju, od 2000. do 2010. godine, centar se vratio u Aziju, preokrenuvši gotovo sve trendove u prethodnih 2.000 godina.
Već neko vreme se mentalno prilagođavamo ovoj smeni. Knjige su pisane o tome kako će ovo biti “azijski vek”. Ovih dana, udarni naslovi po pravilu pripadaju Severnoj Koreji i Kini, a da ne pominjemo Mijanmar – sve ovo služi kao stalni podsetnik na to koliko će bezbednost sveta – upravljanje, kao i liberalne demokratske vrednosti koje će (ili neće) biti podržane – zavisiti od toga šta se dešava u delu sveta koji većini Evropljana izgleda daleko.
Toliko toga se dešava u našem (evropskom) regionu. Debate o jednakosti, socijalnoj pravdi, raznolikosti, migracijama, nemačkim izborima, planovima za reformu Emanuela Makrona, neredu kojeg je napravio Bregzit, a da ne pominjemo zabrinutost zbog demokratskog nazadovanja Poljske i Mađarske, dok Rusija steže svoje vojne mišiće na istoku. Može nam biti oprošteno jer smo zaboravili koje je naše mesto u svetu. Prezauzeti smo.
Evropa je važna, ali često se čini da je manje važna nego što želimo. Nama čak nije bio potreban ni Donald Tramp kako bismo shvatili zašto je, kao nikada do sada, Stari kontinent za Amerikance toliko nebitan; Evropa ih interesuje manje nego bilo koju prethodnu generaciju. Sećam se jednog od zvaničnika iz Obamine administracije, koji mi je 2012. rekao kako im je Evropa bila “dosadna” (to je bilo usred krize evra), dok je Azija bila “uzbudljiva”.
Sve ovo ima određen psihološki uticaj. Studije pokazuju da su građani azijskih zemalja čije su privrede brzorastuće skloni da budu daleko optimističniji (58%) nego Evropljani (24%). Nove srednje klase u državama Azije gaje uverenje da će u finansijskom smislu njihovoj deci biti bolje: Za njih, budućnost sija blistavo. Sa druge strane, Evropljani imaju teška vremena, pa im je i teže da se osećaju optimističnije.
Imajući ovo na umu, promena percepcije javnosti mora biti ključni deo onoga što se u kompjuterskom žargonu zove „rebooting“: ponovnog podizanja sistema evropskog projekta. Popravljanje pitanja migrantskih kvota ili pozivanje na budžet evrozone neće sami po sebi moći da naprave neki natprirodni trik. Angela Merkel, istina, možda ima malih problema sa promovisanjem EU pred svojim glasačima kada izjavljuje: “Nemačkoj na dugi rok može biti dobro samo ukoliko i Evropi bude dobro”.
Francuski predsednik Makron je ove sedmice uspeo da podstakne moral evropskih građana, održavši upečatljiv govor o Evropi i demokratiji nastaloj u grčkom polisu Atini. On je rekao da su propusti Evrope u prošlosti “potkopali poverenje” koje su njeni narodi imali. On je pozvao na ponovno otkrivanje bogate kulture kontinenta kao načina približavanja nacija, a tokom 2018. planira da započne konsultativni proces tako da građani mogu bolje i neposrednije izraziti ono što misle o budućnosti evropskog kontinenta.
Evropa i dalje liže rane nastale tokom brojnih kriza, a može biti da ih je još više na horizontu. Makron je, međutim, u pravu što ulaže napore u tako ambiciozan projekat obnove, koji zahteva istu onu energiju koju su evropski “oci osnivači” demonstrirali pedesetih godina prošlog veka.
Najubedljiviji argument Makrona možda i nije apsolutno originalan, ali zaslužuje da bude ponavljan: nijedan od današnjih izazova ne može biti značajnije uzet u razmatranje od strane nacija koje deluju razdvojeno. Evropa može biti jaka samo i jedino ukoliko njeni delovi nastupaju zajedno – činjenica je to koja se neprekidno ogleda u agoniji Britanije nakon Bregzita. Ukoliko EU ne izgradi sebe kao istinsku “snagu”, ona će na kraju biti podvrgnuta pravilima i pritiscima od strane spoljašnjih aktera.
Što nas vraća na globalnu sliku. Ono što razlikuje Evropu od drugih regiona sveta je, na kraju, prilično jednostavno. To unikatno nalazi se u njenoj jedinstvenoj kombinaciji liberalne demokratije, individualnih sloboda i društveno osvešćene tržišne ekonomije, sa naglaskom na solidarnosti i suverenitetu. A to je nešto što ne možete naći negde drugde. Bez obzira na to što Evropa gaji sumnje u sebe , ona i dalje ostaje visoko povlašćena oblast sveta, ako je uporedimo čak i s onim društvima čije stope rasta BDP-a daleko prevazilaze njene.
Ostatak sveta često može biti svesniji ovoga nego što to mogu sami Evropljani. Ovde se pozivam, piše Natali Nugejre, ne samo na migrante i izbeglice čije migracije toliko jasno pokazuju kuda bi želeli da odu. Naprotiv, pogledajte rezultate nedavno objavljenog, prvog istraživanja javnog mnjenja Eurobarometra o tome kako druga područja, naime Azija, gledaju na Evropu. Preko tri četvrtine ispitanika iz Kine i Indije opisuje Evropu kao “mesto stabilnosti u problematičnom svetu”. Preko 80% Kineza i Indijaca ima “pozitivnu sliku o EU” – što je daleko veći procenat od onog kojim su pozitivno ocenili Evropljane (69%). Prema ovom istraživanju, Azijci identifikuju tri ključna “aduta” Evrope: njenu “ekonomsku, industrijsku i trgovačku moć”, njen “životni standard” i “poštovanje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava”.
Ovaj vek može biti “azijski”, ali i Evropa ima karte kojima može da igra. A one su, mahom, dobre.
Kolaps pregovora o koaliciji u Berlinu daleko je od nacionalne krize. Ali, radi se o pojavi koja je simptomatična. Vreme je da nemački političari shvate šta je cena i šta je ulog nakon izbora, zarad svoje zemlje kao i ostatka zapadnog sveta, piše u svom komentaruKlaus Brinkbäumer, urednik internacionalnog onlajn izdanja nemačkog nedeljnika Špigl.
Mi na Zapadu ponekad zaboravljamo da je naš pogled na svet samo jedan od mnogih opcija koje su moguće. Takođe, da ni naše razumevanje ljudskih prava, niti naše pridržavanje liberalnoj demokratiji nisu atraktivni svuda u svetu. Da li je zapadni način života moralno superioran? Čak i da jeste, da li je to najkonstruktivniji ili najefikasniji način organizovanja ljudskih društava?
Mi na Zapadu, takođe, težimo da tumačimo istoriju na način koji se pozitivno odražava po nas. Pa, zar nisu tolika stoleća, tokom kojih su Evropa ili Sjedinjene Države bili u centru globalnih događaja, bila neizbežna u smislu onoga što se dogodilo? Zar nisu ti vekovi bili zasnovani na prosvetiteljstvu i renesansi, na našem inženjerskom znalaštvu i odvažnosti, na našoj tehnološkoj nadmoći? Nisu li ti „eoni“ trajanja zapadne civilizacije bili utemeljeni na našoj sveopštoj briljantnosti? Nakon raspada komunizma 1989. godine, ekonomista i nobelovac Frensis Fukujama napisao je “Kraj istorije”, pod kojim je mislio da kraj istorije predstavlja konačni trijumf zapadnih vrednosti. Uskoro bi ceo svet mogao biti demokratizovan, dok se političko ustrojstvo koje je odnelo pobedu činilo jasnim i neupitnim.
Koliko apsurdno izgleda ovaj svet, jednog novembarskog dana 2017.
Od septembra 2001. godine, Zapad je napravio niz pogrešnih koraka. Bilo je besciljnih intervencija u Iraku, Avganistanu i Libiji. Desila se ekonomska kriza iz 2008. godine koja zapravo i nije bila globalna katastrofa već transatlantska jer su ekonomije Kine, Indonezije i Indije nastavile da rastu. Toliko smo dugi niz godina jasno pokazivali nedemokratskim državama da demokratija više ne može biti pouzdana kao sistem, kao i da je previše krhka: ona je u stanju da na vlast instalira nekompetentne lidere poput Donalda Trampa ili da dovede do neopisivih grešaka poput Bregzita. Zapad već dugo vremena jasno demonstrira da je demokratija spora, ali sada je očigledno da pravi i užasne greške. Koja zemlja bi zemlja, recimo, danas priželjkivala da izgleda kao današnje Sjedinjene Države?
Prvo se mora reći da kriza vlade, koja je proizašla iz neuspelih pregovora o koaliciji, nije kriza države – ili to barem još uvek nije. Vlada koja je na vlasti je brižna, savezni predsednik demonstrira pažljivost, ekonomija zemlje je snažna, a sistem funkcioniše kako treba. Čak i kancelarka – čiji je entuzijazam za političku komunikaciju u najboljem slučaju ograničen, i čije je dvanaestogodišnje rukovodstvo dovelo zemlju na mesto gde se danas nalazi – postupa pažljivo i zrelo.
Socijaldemokrate, u međuvremenu, u dva navrata prenagljeno – zapravo, dečje – odbacuju ideju o pristupanju Angele Merkel (bilo kakvoj) koaliciji. Sada nema bezbednog povratka na staro. Uključivanje velike koalicije marginalizovalo bi njenu partiju; tokom naredne četiri godine, njen rejting mogao bi se spustiti na samo 15 procenata. Dakle, brzo zakazivanje novih izbora predstavlja jedinu stvar koja ima smisla. Nadajmo se da će rezultirati jasnim mandatom i većim osećajem za hitnost i odgovornost tokom predstojećih razgovora.
Samozadovoljstvo prosperitetom
To je, u stvari, najomiljenija stvar u vezi sa načinom na koji je Kristijan Lindner iz stranke Slobodnih Demokrata izostavio iz razgovora o novoj nemačkoj vladi, naime, o stalnim pritužbama bavarskih konzervativaca, o nedeljama izgubljenim na priču oko detalja, a bez ikakvog osećaja za posmatranje šire slike. Ta nepažnja. Staviti kao prioritet interese pojedinca nad opšte društvenim dobrom. Ova narcisoidnost koja pustoši sve pred sobom rođena je iz zadovoljstva blagostanjem.
Istine radi, treba primetiti da je dominacija Evrope i Sjedinjenih Država u svetu trajala samo dva veka. Pre toga, Kina je već bila ekonomski lider. A istorija uspona zapada se ne može pripisati samo jednom uzročniku. Ovom usponu doprineo je genocid nad mnogim narodima, kao i ropstvo; Kolonijalizam je Evropi omogućio da pljačka tuđe ideje. Prve tehnologije za proizvodnju gvožđa i čelika smišljene su u Kini, kao i papirna valuta, barutni prah za oružje i kompas.
U ljudskoj istoriji gotovo da nije bilo tako brzog rasta – što je zapravo samo povratak u formu – kao što ga je u poslednjih 30 godina imala Kina. Ova zemlja je odavno počela da finansira druge države i to ne obraćajući pažnju na pitanja poput demokratije i ljudskih prava: Stari “Vašingtonski konsenzus” zamenjen je “Pekinškim konsenzusom”. Kineski model fascinira one koji žele da ga kopiraju jer se kineska partija pojavljuje tako odlučno i zatvoreno – dok je društvo još uvek tako mlado, živahno i gladno start-up biznisa. Zapadna društva, s druge strane, sve su starija. Mnogi građani smatraju da njihove zarade stagniraju dok obrazovanje, stambeni prostor i zdravstvena zaštita postaju nedostupni. Stari stav, naime, da se rastući BDP pretvara u prosperitet za sve, pokazao se kao pogrešan.
Ideja da je demokratija na neki način krajnja i vrhunska tačka razvoja bila je megalomanska. Sve dok postoji nešto što je moguće redistribuirati, svaki sistem poštuje demokratske slobode. Ali, u proteklih 11 godina, sloboda širom sveta je u uzmicanju. Prema nevladinoj organizaciji Freedom House, od 195 država danas u svetu samo ih je 87 i dalje slobodno, 59 ih je delimično slobodno a 49 nisu slobodne. Turska je okrenula leđa demokratiji, dok Poljska i Mađarska izgledaju da nisu daleko iza nje. U međuvremenu, Sjedinjene Države su u slobodnom padu. Nadajmo se da bi to trebalo da bude dovoljno da se misli kako bi se glave u Berlinu usredsredile na prave stvari. Uostalom, toliko je stvari stavljeno na kocku.
Kompanija PwC, čija je specijalnost istraživanje i prognoze privrednog rasta i razvoja, sačinila je analizu i projekciju globalnog ekonomskog poretka do 2050. godine.
PwC je na osnovu makroekonomskih indikatora, nivoa produktivnosti, životnog i opšteg standarda, razvojatehnologije i medicine sačinio listu najrazvijenijih zemalja do 2050.
Prema predviđanjima ove kompanije, Kina će za nešto više od tri decenije (33 godine) biti najrazvijenija zemlja sveta, dok će najznačajniji napredak napraviti Indonezija, Indija, Meksiko i Brazil.
Današnje privredne supersile poput Japana i Nemačke doživeće veliki pad, baš kao i Sjedinjene Države, koje će s aktuelnog prvog mesta u svetu pasti na treću poziciju.
Interesantno je i to da će, prema ovoj prognozi, ispred Nemačke i Japana biti zemlje kao što su Indonezija, Brazil, Rusija i Meksiko.
Ukoliko se obistine prognoze PwC-a, među 32 najrazvijenije zemlje sveta 2050. godine neće biti nijedne skandinavske zemlje, kao ni iz Švajcarske, Novog Zelanda, Austrije, Belgije, Luksemburga, dok će Holandija biti tek na 32. mestu.
Glavni uzrok ekonomskog pada današnjih velikih sila krije se u izmeštanju velikih međunarodnih kompanija u zemlje s jeftinom radnom snagom, pa će iz tog razloga najveći razvoj doživeti azijske zemlje kao što su Bangladeš,Vijetnam, Filipini, Iran,Pakistan, Indonezijai Indija.
Evo kako izgleda tabela prognoze razvoja zemalja po prognozama kompanije PwC:
U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika, Emanuel Makron (Emmanuel Macron) izlaže svoju međunarodnu agendu o Siriji, Trampu i evropskim integracijama.
Emanuel Makron obećao je da će Francuska imati jake i pragmatične odnose sa Britanijom nakon Bregzita, i da će zajedno raditi na odbrani i borbi protiv terorizma zbog, kako je naglasio, “sudbinske povezanosti” dveju zemalja.
U svom prvom intervjuu od kada je izabran za francuskog predsednika prošlog meseca, Makron je za pariski Le Figaro i još sedam uglednih evropskih novina rekao: “Pragmatizam će odrediti našu novu vezu” sa Britanijom. Ovaj integralni intervju preuzet je iz londonskog Gardijana, koji je pozvan na razgovor sa sveže inaugurisanim predsednikom Francuske.
Na pitanje da li su za Britaniju vrata zaista ostala otvorena ukoliko želi da odustane od Bregzita – nakon njegovih nedavnih izjava koje su prepoznate kao ohrabrujući znak u ime protivnika tvrdog Bregzita, kada je rekao da postoji mogućnost kompromisa – Makron je izjavio: “Vrata su otvorena do onog trenutka kad kroz njih prođete. Nije na meni da kažem da li su ta vrata zatvorena. Ali, od trenutka kada se aktiviraju sve stvari i procedure, skopčane s terminima i ciljevima razdruživanja, biće teško vratiti se – budimo iskreni i nemojmo se zavaravati oko toga.”
Makron je bio čvrst u vezi sa pregovaračkim procesom Bregzita, koji je startovao početkom prošle sedmice. Rekao je: “Želim da upravo započete diskusije budu savršeno koordinirane na evropskom nivou. Ne želim bilateralne rasprave, jer se interesi EU moraju očuvati na kraći, srednji i dugi rok.”
Interesi EU moraju biti sačuvani na kraći, srednji i dugi rok
On je takođe rekao da će se migraciona saradnja na granici u francuskom Kaleu promeniti , a sve to u okviru preispitivanja politike izbeglica i azila.
U ovom obimnom intervjuu, a usred priprema za svoj prvi sastanak sa članovima Evropskog saveta i s ostalim evropskim liderima u četvrtak 22. juna u Briselu, Makron je rekao:
• Francuska i Nemačka želele bi da predvode proces snažnijih evropskih integracija uz veću socijalnu zaštitu kako bi povratile erodirano poverenje među nižom srednjom klasom širom EU bloka.
• Centralna i istočna Evropa i neke manje države “morale bi da poštuju demokratske vrednosti i ne mogu da na Evropu gledaju kao na supermarket”.
• Korišćenje hemijskog oružja i nepoštovanje humanitarnih koridora u Siriji bile su “crvene linije”, a Francuska je spremna, kao odgovor na ovo, da deluje (čak i) samostalno.
• Želja da se sa Trampom postigne veća međusobna angažovanost po svim gorućim svetskim problemima, uz insistiranje da se SAD vrate na agendu Pariskog klimatskog sporazuma.
Makron je insistirao na “učvršćivanju” francuske odbrambene saradnje sa Britancima i njihovoj tesnijoj međusobnoj saradnji nego što je to ranije bio slučaj, a cilju zajedničke borbe protiv terorizma i “jer su naše sudbine povezane: terorističke grupe ne znaju za (evropske) granice”.
Ali, kada su u pitanju bilateralni sporazumi o migraciji sa Britanijom, Makron je naglasio: “Želim da se naša saradnja razvija”. Osvrnuvši se na izbegličke kampove u Kaleu koje je francuska vlada zatvorila prošle godine, rekao je da “Apsolutno moramo izbeći stvaranje novih migrantskih čvorišta i kampova.”
Izbor Makrona za francuskog predsednika – koji je usledio nakon izbora Trampa u SAD-u i u jeku tenzija koje Evropljani imaju sa Rusijom Vladimira Putina kao i neslaganjem sa EU članicama iz Srednje Evrope – sve ovo je imalo za posledicu da se na njega gleda kao “centričnog”, proevropskog nosioca demokratskih vrednosti.
Glatko je porazio ekstremno desničarski front Marine Le Pen u drugom krugu, nakon što su u prvoj rundi izbačene tradicionalne stranke francuske levice i desnice – socijalisti i republikanci.
Makron je na terasi u dvorištu Jelisejske palate, okružen evropskim i francuskim zastavama, rekao da želi da “predvodi evropsku renesansu, stvarajući Evropsku uniju koja bi inspirisala svoje građane i brinula za njih. Rekao je da je potpuno uveren u novu eru obnovljene saradnje između Pariza i Berlina, u cilju pokretanja evropskog projekta u srcima i glavama njenih građana a ne samo u u dosadnim prostorijama za evropske sastanke. “Ključ za ponovno pokretanje jeste Evropa koja štiti (svoje građane)”, rekao je.
Makron je rekao da je najveći izazov i polazna tačka za njegovu spoljnu politiku u rešavanju problema “krize koja pogađa zapadne demokratije”.
On se još i upitao: “Kada pogledate planetu danas, šta vidite? Porast neliberalnih demokratija i ekstrema u Evropi, ponovno pojavljivanje autoritarnih režima koji dovode u pitanje vitalnost demokratije, dok se Sjedinjene Države delimično povlače iz sveta i sa globalne scene. Ova situacija još se dodatno pogoršava porastom neizvesnosti i novih problema – kriza na Bliskom istoku i u Zalivu sve je dublja, dok svuda u svetu raste nejednakost”.
On je rekao i da je kriza došla “delimično usled dubokih nejednakosti stvorenih svetskim poretkom i zbog islamskog terorizma”, ali je rekao da su ključna i klimatska pitanja. “Svako ko misli da je borba protiv klimatskih promena kapric liberalnih pripadnika srednje klase, nalazi se u dubokoj zabludi”.
Makron je rekao i da Evropa nema drugog izbora osim da postane nosilac standarda u borbi protiv svih nesloboda prisutnih u današnjem u svetu. “Zato što se demokratija rodila u Evropi. Sjedinjene Države vole slobodu koliko i mi, ali nemaju ljubav prema pravdi. Evropa je jedino mesto u svetu gde su pojedinačne slobode, duh demokratije i socijalne pravde toliko blisko povezani. Dakle, sada se postavlja pitanje: da li će Evropa uspeti da odbrani svoje osnovne vrednosti koje je decenijama zastupala i pronosila svetom, ili će biti izbrisana porastom neliberalnih demokratija i autoritarnih režima?”
Makron je rekao da se ključ za “pomirenje” evropskih građana sa evropskim projektom nalazi u pooštravanju i osnaživanju radničkih prava, kao i onemogućavanju prakse da kompanije zapošljavaju jeftiniju radnu snagu iz drugih zemalja EU ili izmeštaju proizvodnju u zemlje sa nižim platama, podrivajući tako ostale.
On je u intervjuu za evropske štampane medije izjavio da “Moramo promovisati Evropu koja vodi ka većem ekonomskom i socijalnom blagostanju”. Podrivanje postojećih evropskih zarada prilivom nisko plaćenih privremenih radnika potisnulo je, po njemu, podršku Evropljana Evropi “izvrnuvši evropski projekat naglavačke”…Nemojmo ovo pogrešno shvatiti. Veliki branioci i zastupnici ove ekonomski izuzetno liberalne i neuravnotežene Evrope – a taj zastupnik je Britanija – srušili su se. Na šta je Bregzit igrao? Na radnike iz istočne Evrope koji su došli da preuzmu britanske poslove. Odbrambeni igrači Evropske unije su izgubili jer su britanski niži srednji slojevi rekli: Stop!”. On je napomenuo i da se “ekstremi i ekstremizam uvek hrane ovakvom vrstom neravnoteže”, a da “Evropska unija ne može ostati zatvorena u prostorijama za sastanke i svojim kancelarijama, puštajući da se stvari uruše (same od sebe)”.
Makron je još rekao i da rešenje leži u obnovljenoj “zajedničkoj snazi” udružene Francuske i Nemačke kako bi se EU transformisala a potom i ulio jedan novi entuzijazam u evropski projekat. “Posvuda, u našim evropskim društvima, niže srednje klase počele su da sumnjaju (u evropski projekat)”, rekao je. Tokom svoje predizborne kampanje, Makron je zdušno pominjao Nemačku, govoreći kako bi trebalo okončati nepoverenje i zastoj koji su mučili franko-nemački ekonomski motor, obeležen slabim ekonomskim performansama Francuske i tekućim borbama sa sopstvenim deficitom. Makron se zalaže za još tesniju integraciju evrozonskih zemalja sa evrozonskim budžetom, zagovarajući zajedničku odbrambenu politiku i “remont” politike koja se vodi prema izbeglicama i azilantima. On je u ovom intervjuu rekao i da “moramo stvoriti Evropu koju štiti konkretna odbrambena politika i zajednička evropska bezbednost.” On je rekao i da politika prema azilantima, izbeglicama i migrantima mora biti “duboko reformisana”.
Makron je rekao da, u cilju ostvarivanja ovih ideja, “nema potrebe za upriličavanjem nekog češćeg sastančenja ili organizovanja samita”. U vezi toga, “provoditi beskrajni niz noći u rešavanju dilema gde treba sazidati neku novu evropsku agenciju ili kako trošiti novce kojeg god budžeta značilo bi da smo promašili ovaj istorijski trenutak i njegovu suštinu”, rekao je on. “Pitanje je: znate li kako obnoviti evropsku socijalno-ekonomsku dinamiku i kako da privučete građane da budu za ovu platformu? Ne radi se samo o pritisku koji (evropska) politika vrši na zemlje članice ili na njene građane; Moraćete da ih povedete da krenu zajedno s vama, da učinite da sanjaju (jednu novu, bolju EU).” On je rekao i da se to ne može desiti “ukoliko Francuska ne ojača sopstvenu ekonomiju i društvo”. On je priznao da je Nemačka pre 15 godina izvršila svoje ekonomske strukturne reforme, znajući da tadašnja postojeća situacija nije održiva na duge staze. “Zato sam zatražio od vlade da se angažuje u sprovođenju temeljnih reformi, koje su od suštinskog značaja za Francusku.” On je dodao i da su “Naš kredibilitet, naša efikasnost i naša snaga sada na ispitu.”
Makron insistira na potpunom usaglašavanju s Nemačkom i nužnost shvatanja trenutka u kojem je potrebno stati u isti red i povesti zajedničku borbu. “Nacionalna samodopadljivost je otrov koji sporo deluje, koji dovodi do slabljenja demokratija, kolektivno onemogućavajući naciju da adekvatno odgovori na postavljene istorijske izazove”, rekao je on, dodavši: “Znam da je nemačka kancelarka, Angela Merkel, svesna ovoga.”
Nakon izborne kampanje u kojoj je imao direktne i neuvijene reči za srednjeevropske države kao što su Poljska i Mađarska – a zbog njihove nesaradnje po pitanju evropske unisone politike prema izbeglicama i poštovanja evropskih vrednosti – Makron sada insistira na tome da ne veruje u “konflikt između evropskog istoka i zapada”. On je, međutim, uperio svoje upozoravajuće reči prema nekih evropskim lidera jer “napuštaju evropske principe, okrećući leđa Evropi i cinično se postavljajući prema Evropskoj uniji koja je služila samo kao šalter za izdavanje kredita, bez poštovanja njenih osnovnih vrednosti”.
On je izjavio i da “Evropa nije supermarket. Evropa je zajednička sudbina. Ona biva oslabljena u trenutku kada prihvati da njeni principi mogu biti odbačeni. Zemlje u Evropi koje ne poštuju pravila treba da se suoče sa političkim posledicama. A tu se ne radi samo o tenziji i rasprama na potezu istok-zapad Evrope.”. Dodao je i da će “Sa svima razgovarati s poštovanjem, ali (zarad tih dobrih odnosa) neću dovoditi u pitanje evropske principe, solidarnost ili demokratske vrednosti. Ukoliko bi Evropa prihvatila (odustajanje od njenih osnovnih vrednosti), to bi značilo da je slaba i da je već prestala da postoji.”
Nakon prošlomesečnog susreta sa Trampom, kada se s njim namerno veoma čvrsto rukovao, i to pre nego što je ovaj odlučio da javno obznani kako će izuzeti Sjedinjene Države iz Pariskih klimatskih razgovora, Makron je rekao: “Donald Tramp je pre svega lider kojeg je izabrao američki narod. Danas je teškoća u tome što on još uvek nije sastavio konceptualni okvir svoje spoljne politike. Njegova politika, prema tome, može biti nepredvidljiva, što je izvor neugodnosti za čitav svet. Što se tiče borbe protiv terorizma, on (Tramp) ima isti iskorak u pravcu povećanja efikasnosti. Ne delim neke njegove puteve koje je izabrao, pre svega po pitanju klimatskih promena i rešavanju tog problema. Ali, nadam se da ćemo naći načina da se Sjedinjene Države vrate Pariskom sporazumu o klimatskim promenama. To je ruka koju nudim Donaldu Trampu. Nadam se da će promeniti svoj stav. To je naprosto zato što je ovo jedna planeta na kojoj živimo svi mi, i zato što je sve povezano. Ne možete s jedne strane, želeti da se efikasno borite protiv terorizma a da se, s druge strane, ne bavite rešavanjem problema klimatskih promena.”
Kada je reč o Siriji, Makron je rekao da nakon što je prošlog meseca upoznao Putina, ruskog predsednika uputio u to da je njegova crvena linija upotreba hemijskog oružja, te da je Francuska spremna da preduzme hitnu akciju ukoliko ova vrsta oružja počne (tj nastavi) da se koristi u Siriji. Na pitanje da li to znači da bi Francuska mogla da udari samostalno i preduzme neku svoju akciju, Makron je rekao: “Da. Kada želite da rešite probleme s prekoračivanjem tih granica preko kojih se ne prelazi, te crvene linije – ako ne znate kako i da li će taj dogovor biti poštovan – vi odlučite da budete slabi. A to svakako nije moj izbor.” Dodao je i da “Ako se hemijsko oružje koristi na terenu, a mi znamo kako da pronađemo njegov izvor i poreklo, Francuska u tom slučaju ima da pokrene (vojne) udare kako bi uništila skladišta hemijskog oružja.”
On je upozorio na lekcije iz 2013. godine, kada je Barak Obama postavio crvenu liniju o hemijskom oružju, ali nije intervenisao, navodeći da su poslali poruku liderima poput Putina da bi mogli imati izvesnu slobodu u drugim oblastima, kao što je, recimo, Ukrajina. “SAD su postavile crvenu liniju, ali su odlučile da ne intervenišu. Šta je oslabilo Francusku [tada]? Političko definisanje te crvene linije, ali ne i preuzimanje posledica nastalih donošenjem te odluke. A šta je, s obzirom na to, Vladimira Putina učinilo komotnim da deluje na drugim operativnim scenama? Činjenica da se susreće s onima koji su imali crvene linije, ali ih nisu konkretno sprovodili.”
O Putinu, koga je Makron prošlog meseca ugostio u Versaju, rekao je: “Ja poštujem Vladimira Putina. Sa njim sam imao konstruktivnu razmenu stavova. Imamo realna neslaganja, posebno oko Ukrajine, ali je sada čuo moj stav i poziciju. Razgovarao sam s njim, oči u oči, o međunarodnim pitanjima kao i o odbrani nevladinih organizacija i sloboda u njegovoj zemlji. “
Makron je u vezi Sirije izjavio: “Moje je duboko uverenje da nam treba politički i diplomatski putokaz. Nećemo rešiti ovo pitanje tek pukom vojnom silom. To je kolektivna greška koju smo napravili. Prava promena po ovom pitanju je da nisam rekao da je uklanjanje Bašara al-Asada preduslov za sve (ostalo u vezi rešavanja sirijske krize). A to je zato što me niko (još uvek) nije upoznao s svojim legitimnim naslednikom! Moja linija je jasna: jedna (jedinstvena) totalna borba protiv terorističkih grupa. Oni su naši neprijatelji… Potrebna nam je saradnja svih kako bismo ga iskorenili, posebno Rusija. Dva: stabilnost u Siriji, jer ne želim neuspešnu državu. Sa mnom će se okončati ona vrsta neokonzervativizma koja je u Francusku uvezena pre više od 10 godina.
“Demokratija nije građena “spolja”, bez aktera iznutra koji su je uveli. Francuska nije učestvovala u ratu u Iraku i tu je bila u pravu. A Francuska je na ovaj način pogrešila, rešivši da učestvuje u ratu u Libiji. Kakav je bio rezultat tih intervencija? Neuspele države, u kojima su terorističke grupe napredovale. Ne želim to u Siriji. Tri: Imam crvene linije kada se radi o primeni hemijskog oružja i humanitarnim koridorima. Jasno sam to rekao Vladimiru Putinu. Povodom ovoga ću biti beskompromisan. Dakle, upotreba hemijskog oružja naići će na odgovarajući odgovor, pa čak i ako Francuska deluje sama.”
On je još i dodao da će “Francuska cu tom pogledu biti savršeno usklađena sa Sjedinjenim Državama”.
U vezi rešenja sirijskog ratnog žarišta, Makron je još rekao da je njegov konačni zahtev bio “stabilnost u Siriji na srednji rok. To znači poštovanje manjina. Moramo pronaći načine i sredstva za diplomatsku inicijativu koja poštuje sve te principe. “
Makron (39), bivši bankar i ministar ekonomije u Olandovoj vladi predvođenoj socijalistima, nikada se nije kandidovao za bilo kakv javnu funkciju sve do zadnjih predsedničkih izbora, a njegov politički pokret La Republique En Marche!– kojeg je opisao kao “ni levog a ni desnog” – osnovana je samo pre nešto više od godinu dana.
Na pitanje da li je to što su ga Francuzi izabrali za svog predsednika zadržalo uveliko nadirući populizam širom Evrope, Makron je rekao da nije “toliko arogantan” da bi umislio kako je izbor njega za predsednika označio potpuno zaustavljanje cunamija populističke demagogije. Rekao je još i da “Francuska nije zemlja koju reformišete, već je to zemlja koju transformišete, zemlja revolucije. Dakle, dokle god je moguće ne reformisati je, Francuska to i ne čini. Ovog puta, ljudi su videli da su na ivici propasti, i reagovali su shodno toj percepciji.”
On je, povodom svoje apsolutne većine na parlamentarnim izborima prošle sedmice izjavio kako je taj izborni rezultat konačno dotukao tradicionalne francuske stranke u kolapsu, koje su tom zemljom vladale više decenija, kao i da je u inostranstvu prepoznat kao neko ko je uspeo da zadrži talas evropskog populizma: “Izabravši mene za predsednika, kao i moje stranke za većinsku u parlamentu samo po sebi nije kraj nečemu: one su pre jedan izazovni početak. To je početak francuske renesanse i nadam se evropske. “Rekao je da želi da povrati ambicije a “ne poigravati se strahovima, već ih pretvoriti u energiju”.
Na kraju ovog intervjua on je još dodao da su “Strahovi još uvek prisutni, kao i ono što deli (svako) društvo. Nema magičnih rešenja, radi se o borbi koja se vodi iz dana u dan.” Rekao je i da je izazov pozivati se neprekidno na inteligenciju građana. “Ono što iscrpljuje demokratije jesu političari koji misle da su njihovi sugrađani glupi… Kriza zapadne imaginacije predstavlja ogroman izazov i jedna osoba neće biti u stanju da sama to promeni. Ali želim da povratim istorijsku nit kao i energiju evropskog naroda, da zadržim naviruće ekstreme i demagogiju. Zato što je ovo bitka za civilizaciju.”
Angelique Chrisafis, Lwe Figaro, Pariz, Četvrtak 21. jun 2017
(The Guardian, Le Figaro, El País, Gazeta Wyborcza, Süddeutsche Zeitung, Le Temps, Le Soir, Corriere della Serra)
Kolin Krauč je ugledni engleski sociolog i politikolog. Nekadašnji je predavač Londonske škole ekonomije i bivši šef odeljenja političkih nauka pri Evropskom univerzitetskom institutu. Krauč je tvorac termina/pojma post-demokratije, a u ovom intervjuu kritikuje svoje sugrađane zbog “katastrofalnog kolektivnog izbora” da izađu iz Evropske unije. Razgovor vodio Alexander Görlach.
U svojoj knjizi Postdemokratija iz 2004. bavite se uzrocima propadanja političkog poretka u zapadnim zemljama. Da li su u tom smislu uspon Donalda Trumpa i Brexit bili očekivani?
U toj knjizi tvrdim da se demokratija pretvorila u neku vrstu igre kojom upravljaju ekonomske i političke elite. Sa slabljenjem osećaja klasnog i verskog pripadanja ljudi su izgubili i politički identitet. Globalizacija je donošenje ključnih odluka prenela na međunarodni nivo, izvan domašaja demokratije koja je ostala vezana uz nacionalnu državu. Današnji uspon desnice širom sveta delimično potvrđuje moju analizu, jer se većina tih grupa poziva na obespravljenost ljudi.
Ipak, u izvesnoj meri sam iznenađen, jer u doba pisanja te knjige nisam shvatao da dok su mnoge istorijske osnove političkog identiteta nestajale, nacionalni identitet je jačao zahvaljujući globalizaciji, imigraciji, izbegličkoj krizi i islamističkomterorizmu. Nastali su novi pokreti zasnovani na mržnji i izolacionizmu, što danas naravno nije održivo, pa su oni utoliko jalovi i veoma opasni.
Jedna od ideja prilikom stvaranja EU bila je da se nacionalna država prevaziđe tako što će se izgraditi nadnacionalni poredak, uz istovremeno jačanje regiona i njihovih posebnosti u svim delovima Evrope. Očekivalo bi se da su regionalni identiteti, na primer katalonski ili bavarski, jače izraženi nego neki apstraktni i isfabrikovani nacionalni narativi. Zašto to nije tako?
U različitim delovima Evrope vladari su kroz istoriju lojalnost stanovništva usmeravali pre svega na teritorije kojima oni vladaju. Pritom su koristili mitove o “naciji” i njenim neprijateljima. Vladari skandinavskih zemalja, Engleske, velikih delova Francuske, Poljske i teritorija koje će postati Holandija bili su u tome veoma uspešni. Ali uvek je bilo izuzetaka i u nekim regijama su opstali lokalni identiteti: u Škotskoj, Kataloniji, Baskiji, Bavarskoj i donekle u Velsu i Bretanji, kao i u mnogi regionima i gradovima u Italiji.
Proces proizvodnje nacionalnih identiteta i pružanja otpora tom procesu na lokalnom nivou odvijao se krajnje arbitrarno. On može biti delotvoran, uz podršku jakih političkih sila kroz duge istorijske periode, a ponekad i uz pomoć velikih mitova. U tom procesu nema mesta racionalnosti.
To znači da se nacionalni narativi uvek grade na mitskim spekulacijama, kao što je Albion kralja Artura ili postojbina Nibelunga? Očigledno je da desničarski pokreti koriste takve motive koji se uvek iznova oživljavaju, na primer u nemačkom kontekstu kao Abendland ili Okcident. Drugi primer je anglosaksonski mit koji je dospeo u Ameriku sa prvim puritanskim doseljenicima i tamo procvetao. To je mit koji podrazumeva da su Englezi i kasnije Amerikanci izabrani narod u biblijskom smislu.
Da, mitska komponenta je uvek prisutna u nacionalnim narativima jer je potrebno izgraditi predstavu o nacionalnoj posebnosti, što je gotovo uvek iluzija, naročito u Evropi, posle svih istorijskih seoba i mešanja naroda. Nacija se ne može definisati ni geografski, jer su se nacionalne granice menjale kroz vekove – čak i u Britaniji, koja polaže pravo na poseban “ostrvski” status, današnja nacionalna granica je utvrđena tek 1922. Više se može postići jezikom, mada ima dosta odstupanja i od nacionalne jezičke posebnosti, a lingvističko jedinstvo se često nameće političkim sredstvima.
Kada su Česi i Slovaci želeli Čehoslovačku nezavisnu od Austrougarske, trudili su se da naglase sličnosti češkog i slovačkog jezika; danas, u zasebnim nacionalnim državama, naglašavaju razlike. Nacije su politički konstrukti. To ne znači da ljudi ne veruju u njih – često to čine veoma zdušno, što može biti i opasno – ali u vreme kao što je naše, kada se nacionalne podele stavljaju u službu ciničnih političkih ciljeva, korisno je podsetiti se na to da su nacije kao takve veštačke tvorevine.
Takvi narativi donekle polažu pravo na potvrđivanje legitimnosti sistema upravljanja. Današnji kritičari demokratije često naglašavaju da politici u EU nedostaje upravo ta vrsta legitimnosti. Zar EU, kao i liberalna demokratija uopšte, ne bi trebalo da razvije i artikuliše neki sopstveni narativ?
Da, tako je. U Evropi imamo toliko zajedničke kulture i istorije – mada je u toj istoriji bilo dosta ratova i sukoba. Ali za to je potrebna podrška političkih lidera spremnih da kažu da današnje probleme možemo rešiti jedino ako nastupamo zajedno, kao Evropa. Umesto toga, oni podležu iskušenju da se ogrnu nacionalnim zastavama i okrive druge za sve što ne valja u njihovim zemljama.
Kao britanski državljanin već godinama sam u prilici da to svakodnevno gledam i zbog toga je moja zemlja završila na ovom besmislenom kursu. Ali takođe je važno da evropske institucije učine sebe relevantnima i privlačnima za građane. Jacques Delors je to umeo, ali veoma mali broj njegovih naslednika razmišlja o tome. Možda je jedina korist od brexita to što će sada naučiti tu lekciju.
Da li su najavljeni opšti izbori u Britaniji trijumf demokratije ili tek jedna od posledica problematičnog referenduma?
Ni jedno ni drugo; to je uobičajena politička manipulacija. Premijerka Theresa May koja je tvrdila da neće ići na prevremene izbore, primetila je dve stvari. Prvo, prednost koju ima u anketama javnog mnjenja u odnosu na lidera laburista Jeremy Corbina postala je veoma velika. Drugo, EU joj je jasno stavila do znanja da ne može biti pregovora o novim odnosima Britanije i EU pre kraja “brakorazvodne parnice”. To znači da bi se u vreme održavanja sledećih redovnih izbora, u maju 2020, osećale samo negativne posledice napuštanja EU. Želela je da izbegne izlazak pred glasače u takvom odnosu snaga.
Retorika koju je koristila u pozivanju na vanredne izbore bila je krajnje nedemokratska, slična maniru turskog predsednika Erdogana. Rekla je da se posle ovih izbora moraju prekinuti rasprave o brexitu u parlamentu i da za vreme izbora ne mogu očekivati od nje da govori o tome šta će pokušati da postigne pregovorima. Na dan kada su najavljeni vanredni izbori, list koji joj je najlojalniji, Dejli mejl, objavio je naslovnu stranu jutarnjeg izdanja sa samo dve reči iznad velike slike gospođe May: Dole saboteri. To je atmosfera u današnjoj Engleskoj.
Da li očekujete rezultat koji bi mogao da spreči brexit?
Ne. Brexit može biti zaustavljen jedino ukoliko na kraju pregovora vlada zaključi da su posledice izlaska neprihvatljivo teške i predloži javnosti da odluku promeni na novom referendumu. To bi mogla da uradi i Theresa May, jer ona očigledno želi da brexit donese dobre rezultate. Ipak, mislim da je to malo verovatno.
Trijumfalni optimizam zagovornika brexita proističe iz vere da je moguće uspešno rekonstruisati britanski komonvelt kao trgovinsku zonu u čijem centru će biti Britanija. Ti ljudi su u zabludi. Romantično krilo Konzervativne partije pati od duboke nostalgije za starom imperijom, kao i deo stanovništva, bez obzira na klasnu pripadnost. Bojim se da će nas tek potpuni krah osloboditi od te tlapnje.
Uoči važnog sastanka Evropskog saveta održanog 9. i 10. marta, francuski, nemački, španski i italijanski lideri imali su neformalni mini-samit u Versaju, gde su odobrili ideju “Evrope u više brzina”.
Bio je to jedan od pet mogućih pravaca koje je predložio predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope. Ipak, među urednicima nekih važnijih evropskih medija preovladava stav da ni to nije dovoljno za oživljavanje Evropske unije – koja 25. marta slavi 60 godina postojanja, od trenutka kada je potpisan Rimski sporazum.
Mini-samit u Versaju nije ustanovio nikakvu jasnu i pozitivnu praksu kako bi se smirile tenzije prisutne među EU članicama, tvrdi Erik Bonse za Tagescajtung (Tageszeitung):
Stvari se za evropske političare kreću punom brzinom. Za nedelju dana, oni nameravaju da proslave 60 godina otkako su u Rimu potpisani osnivački ugovori koji su bili ključni za građenje EU. Međutim, raspoloženje među dvadeset i osam članica teško da je slavljeničko. Mnogi su ljuti jer Angela Merkel gura u prvi plan što hitnije rezrešenje aktuelne rasprave o “Evropi u više brzina”. Oni se, naime, osećaju isključenima upravo zbog ovakvog njenog “podizanja lestvice”.
Kritika ne dolazi samo iz pravca grupe zemalja Višegradske grupe. Finska i Austrija takođe imaju velike rezerve. Čak je i Komisija EU nezadovoljna raspravom o budućnosti EU. EK je pre dve nedelje predstavila pet scenarija za reformu EU, ali oni u proteklim razgovorima nisu zauzeli neko značajnije mesto. Izgleda da je samo treća opcija, prema kojoj bi Nemačka i nekoliko partnera krenuli napred punom brzinom dok bi “sporije” zemlje članice ostavili iza sebe, imala kakvu-takvu privlačnost za Merkelovu. Na mini-samitu u Versaju, Španija i Italija su takođe izrazile simpatije za ovu opciju. Kada je u pitanju stanje evra ili situacija oko poreza i taksi, nekoliko EU članica želi isključivo vožnju u “brzoj traci”. Niko, međutim, ne zna kakav će biti pravac Evrope nakon Bregzita – pa čak ni Angela Merkel. Iz tog razloga postoji još dosta toga što bi trebalo uraditi pre početka samita u Rimu. I eto – umesto radosti i prijatne atmosfere, u vazduhu se i dalje oseća prisustvo skoro nepremostivih problema.
Poljski publicista Jakub Majmurek objašnjava da bi “dvobrzinskom Evropom mogla biti raspršena iluzija da sve EU članice žele čvršću i bliskiju integraciju. Podela između onih koji bi pripadali centralnom jezgru i ostatka EU kao nikad dosad podeliće EU članice a jaz će se nepremostivo produbljivati”. Ovo je trend koji će ostaviti nemale posledice po Poljsku, piše uvodničar poljskog izdaja Njuzvika.
Njuzvik Poljska, Varšava
Zemlje koje se trenutno integrišu (ukoliko se uvede “Evropa u dve brzine”) biće daleko manje sklone da ulaze u savez s onim zemljama koje su manje imućne – takva je, recimo, Poljska – a to će ih postepeno gurati dalje od centra. U dvobrzinskoj Evropi ne samo da će biti teško pristupiti Evropskim sredstvima već takođe i zalagati se za sopstvene interese. Izvan glavnog kruga integracije (kojem pripadaju one ‘brže’ članice EU), možemo slobodno da zaboravimo naš san, naime, da će Poljska biti u toj grupi pa samim tim sa još nekoliko zemalja iz ‘tvrdog jezgra’ imati i centralnu ulogu u oblikovanju politike EU o energiji, odbrani i politici prema Istoku. Ovo sve više zabrinjava, jer – u slučaju daljih tenzija između SAD i Rusije – moramo posedovati evropsku solidarnost kako bismo obezbedili energetsku i vojnu bezbednost.
Koliko će Bregzit uticati na ostatak EU? Da li će on dovesti do raspada, ili će nakon njega započeti novi pritisak na evropsku koheziju “, pita seuvodničar torinskog dnevnika La Stampa, Stefano Stefanini.
La Stampa, Torino
“Versajska četvorka” nema nikakvih sumnji u to da bi Unija trebalo da i dalje prati liniju ideje o “dvobrzinskoj Evropi”. Ovo nije nova ideja. […] Uniformni odgovor 27 članica EU koji su dale 23. juna prošle godine u vezi britanskog referenduma [tj. Bregzita] ne bi trebalo da nas dovede u zabunu: on je odbrambene prirode i suštinski vođen zaštitom nacionalnih interesa. Jedinstvo je pre formalno nego stvarno; ono je nepostojeće kada je u pitanju budućnost EU; svako ima svoje prioritete. Jedna Evropska unija po principu à la carte može predstavljati svrsishodnu taktiku, i vežba u postizanju konsenzusa, ali mi i dalje nemamo pojma kuda EU ide. Postoje četiri pravca od ukupno pet koje je predložio Junker u svojoj “Beloj knjizi” o budućnosti Evrope.
“Ova Bela knjiga je prilično sumorna”, iznosiDagens Nyheter.
“Znaci unutrašnjeg konflikta i starenje stanovništva su evidentni, dok je globalni uticaj Evrope sve manji. “Pet scenarija predloženih kako bi se izbegla Evropa u dve brzine teško da će rešiti problem, tvrdi se u komentaru urednika, uz podsećanje da “EU à la carte” već postoji jer nisu sve države članice usvojile jedinstvenu valutu. Naprotiv, postoji rizik da bi se, usled brojnih predloženih smerova budućeg kretanja Evropske unije, izgubile važne vrednosti onda kada EU direktive postanu svojevrsno uplitanje kroz različita pravila i angažovanja. Osim toga, postoji verovatnoća da će manje članice EU izgubiti svoj uticaj ukoliko bude usvojen koncept EU na više (tj. barem dva) koloseka.