Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

Kraftverk: ravnoteža čoveka i mašine

Kraftverk su bili pioniri elektronske muzike, a Karl Bartos jedan od autora hitova „Model“ i „Robot“. U razgovoru za DW on govori o prvom nastupu – i o kraju. O vremenu kada se muzika pretvorila u sport. Intervju sa Karlom Bartosom, članom originalne postavke ove po svemu revolucionarne grupe uradio Dojče vele.

DW: Gospodine Bartos, 1990. godine ste zbog nesuglasica napustili Kraftwerk. Sada će biti objavljena Vaša autobiografija. Šta Vam je bilo važno da kažete?

Karl Bartos: Već kod Džordža Orvela može da se pročita: stvarnost se odigrava u glavi. To znači da nema objektivnosti. Međutim, već četrdeset godina slušamo istu priču o Kraftverku i mislim da jedna drugačija perspektiva može samo da koristi. Potrudio sam se da objasnim proces stvaranja naše muzike. Da ispričam kako nastaju kreativne misli.

Pre nego što ste 1975. godine postali član Kraftverka, dugo ste u Dizeldorfu svirali u raznim grupama. Kakva je bila atmosfera u to vreme?

Mislim da je bio svojevrstan i to priličan poklon doživeti šezdesete i sedamdesete godine. Muzika 60-ih godina za moju generaciju je imala neverovatnu snagu. Imala je poruku da ne treba verovati svemu što autoriteti kažu. Mislim da su u to vreme mladi u čitavom svetu međusobno komunicirali. Bez zaobilaženja autoriteta. I tome je doprinela ta zaista zanimljiva muzika.

Zatim ste na akademiji „Robert Šuman“ u Dizeldorfu studirali muziku. Tada ste i stupili u kontakt sa Kraftverkom koji je za nastup tražio klasičnog bubnjara.

Kada mi je profesor Ernst Gebler tada prosledio tu informaciju, mislio sam da je to samo jedan od mnogih nastupa koje sam u to vreme imao. U to vreme bilo je neverovatno mnogo bendova, neverovatno mnogo mogućnosti za nastupe. Di-džejevi još nisu bili izmišljeni. Na koncertu smo se od samog početka veoma dobro razumeli, ali nismo tačno znali kuda sve to vodi. Ništa nije bilo definisano, bilo je otvoreno.

Bili ste na snimanju albuma „Radio-Aktivität“, a od albuma „Trans Europa Express“ učestvovali ste u pisanju pesama. Kako je zapravo muzika nastajala u Kraftverku?

U studiju „Kling-Klang“ smo imali „Writing Sessions“, to znači da smo sedeli u krugu i improvizovali. Poput džez muzičara. Bila je druga polovina sedamdesetih, kompjutera još nije bilo. Imali smo jedan muzički automat koji je mogao da ponovi šesnaest tonova. To je bila jedina mašina u našem studiju. Improvizovali smo, gledali jedni u druge, smejali se kao ludi i sve to snimali. Na tim probama nastao je sirov materijal za naše kompozicije. U suštini je to bila predivna zabava koju smo preneli u muziku. Iz toga je nastao polifonijski stil kompozicije, višeglasje.

Da li je grupa tada bila svesna ili da li se govorilo o tome koliko je Vaša muzika bila ispred vremena?

Značaj Kraftverka nismo mogli da predvidimo. Kada smo radili na sekvenceru (elektronski uređaj za snimanje, ponavljanje i obradu muzičkih podataka, prim. red), bio je to u stvari nastavak upotrebe muzičkih automata koje smo u Evropi imali od prosvetiteljstva. Automatska muzika oduvek je bila zanimljiva. Uz pomoć elektronike ta ideja je zapravo nastavljena. Ali mislim da je u drugoj polovini sedamdesetih kod nas odlučujuće bilo to da je ravnoteža čoveka i mašine zaista funkcionisala. Dolaskom kompjutera to se promenilo. Ne želim da kažem da sa kompjuterom ne može da se postigne nikakva interakcija, ali… mi smo napravili i nekoliko grešaka u razmišljanju.

Na koje greške mislite?

Ideju improvizacije pokušali smo da prenesemo na digitalnu platformu. Na početku smo napravili grešku što smo kanale predproducirali. Mislili smo da improvizujemo proizvoljno ih paleći i gaseći. Ali to naravno nije bila improvizacija, već takoreći naizgled-improvizacija.

I međuljudski odnosi su se pogoršavali. Hobi, vožnja bicikla, u osamdesetim godinama postaje sve važnija pojedinim članovima benda.

Zamislite sada da na biciklu pređete 200 kilometara. Šta ste posle toga još u stanju da uradite kada se vratite kući i sednete na stolicu? Puls pada na ispod pedeset, više nemate nikakvih želja, apsolutno ste srećni. Kada se to nastavi godinama, jednostavno više nema nagona da se pravi muzika. Šta se s nama desilo u drugoj polovini osamdesetih godina? Sa ove vremenske distance rekao bih: od muzike smo napravili sport. Ona je postala neka vrsta takmičenja. Zaboravili smo šta je naša glavna kompetencija: autonomna fantazija.

Može li prosto da se kaže da više nije bilo melodija?

Znam šta mislite, ali za mene odgovorajuće metafore ostaju polifonija i monofonija. Ranije smo radili polifono, utroje smo razvijali i izmišljali našu muziku. Zato su je karakterisali živost i višeglasje. A u drugoj polovini osamdesetih godina postala je monotona. Nastalo je jednostavno ređanje muzičkih informacija. Postoji jedan algoritam u elektronskoj muzici ili u obradi teksta: Copy-and-paste. Kopi-pejst nije polifonija.

Nakon izlazka iz grupe Kraftverk, Karl Bartos radio je kao muzičar, di-džej, muzički producent i kompozitor. Njegova autobiografija (u prodaji od 25. avgusta) otkriva zanimljive detalje o radu grupe Kraftverk, čija muzika je snažno uticala na razvoj hip-hopa, tehno i elektro-pop muzike.

DW

U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Od sporta do vina (2/2)

Varijacije na temu

Možda je najveća razlika između sportskog i vinskog pisanja ta da je sportskim navijačima često već poznat ishod jednog sportskog događaja o kojem su čitali, dok “u vinima, tek morate da napravite rezultat” kaže Stejmen.

23

Povrh toga, čitaoci sportskih rubrika veoma često puno toga znaju o timovima i ligama. Ali, kada je pitanju vino – ne toliko.

“Vino je nekako oduvek predstavljalo ‘najstrahotniju’ temu za čitaoce, a ljudi se gotovo po pravilu osećaju nesigurno i inferiorno u vezi sa svojim degustatorskim veštinama”, kaže Džejms Laube, urednik dopisničke rubrike i recenzent magazina Wine Spectator iz Kalifornije, dodajući da je zadatak vinskog pisca pre svega da “razbije ta strahovanja, faktor zastrašivanja, svodeći priču na nešto što je ljudima shvatljivo.”

26Šoenfeld, čije pisanje za najveće vinske, sportske i turističke publikacije poseduje dubinu i širinu dobrog starog Bordoa, vidi ovde još jednu razliku između te dve oblasti pisanja: “Vino je odlična i zavodljiva tema ali po svojoj prirodi ne poseduje bilo kakvu unutrašnju napetost u sadržaju, tako da tu napetost morate sami da smislite”, kaže on. “Za razliku od vina, tenzija u sportu je nešto što je bitna odlika sporta po sebi: Uz svakog pobednika, tu je i po jedan – gubitnik.

“Ipak, dobra vest je da [vinari] uvek žele da vas vide uz sebe, pa vas oni, samim tim, uvek i – dobro nahrane. Tetoše vas i to je sjajno. Za razliku od vinske priče, u sportu je suprotno. Sportisti ne žele da razgovaraju s tobom”,  zaključuje Šoenfeld.

Da biste se obezbedili od komplikacija, kaže Goldfarb, “vi se jednom sportisti, kao komentator, nikada ne približavate onoliko koliko to sebi možete da priuštite kada je u pitanju vinar.” Takođe, poentira Goldfarb dosetkom, da su “vinari skloni da budu pametniji od sportista”.

40

Stvari se u sportu dodatno zapetljavaju i ogromnim prilivom novca od TV prenosa. “Ali, u vinskom novinarstvu – snaga i dinamika su drugačiji”, kaže Grej. “Tu vi nemate onaj kontradiktorni odnos koji se ponekad razvija sa igračima ili trenerima jer ne zavisite od bilo kog tima. Već i sami razgovori na temu sporta često su puko zezanje. Za razliku od toga, vinari su takođe i naučnici, ali i vrsne zanatlije. Oni su obrazovani, radoznali, ljudi širih pogleda (od sportista).”

27Sportisti su često umeli da me pljunu i maltretiraju, dok je industrija vina po pravilu sinonim za gostoprimstvo i blagonaklonost.”

Tu je lekciju Linda Marfi savladala iz prve ruke i to tokom svojih putešestvija kao početnica u sportskoj redakciji. Ona je druga žena-sportska komentatorka koja je uspela da uđe u svlačionicu profesionalnih sportista (1979. godine sa timom San Diego Padres). Danas radi kao pisac knjiga (mahom o vinima) i urednica je jednog vinskog magazina.

Poput mnogih svojih kolega, nesumnjivo je da se i ona našla daleko bolje primljenom u svetu vinara nego li među sportistima.

“U vinskoj industriji ljudi su pristojniji”, kaže Linda Marfi. “Sportisti su me pljuvali i maltretirali, dok industriju vina po pravilu sačinjavaju oni koji su skloni gostoprimstvu… ne mogu se setiti nijednog trenutka u svojoj karijeri vinske spisateljke da sam osetila bilo kakvu diskriminaciju, ili da sam privlačila pažnju sagovornika samo zbog toga što sam bila –  žena.”

Dati vinu sportsku šansu

Ove metamorfoze su, uzgred, skoro u potpunosti stvar razlike u mentalitetu ljudi koji žive na Levoj (zapadnoj) obali Sjedinjenih država. “Kada sam 1973. došao u San Francisko, brzo sam naučio da je br.1 na Levoj obali vino i hrana, pa sam odmah prešao da tamo živim”, kaže Goldfarb.

28Napredak “od sportskog magarca do vinskog konja” nije bio baš uvek tako nagao. Steiman je jedno duže vreme radio kao gastronomski pisac i urednik, u stalnom manevrisanju između njegove karijere pisca kako u sportu tako i u enologiji. Luis Perdju (Lewis Perdue), urednik/izdavač publikacije Wine Industry Insight, proveo je neko vreme kao profesor novinarstva na UCLA. Berger je bio biznis-kolumnista. Grej je šest godina živeo u Japanu, pišući o hrani i – sakeu, tj. japanskoj industriji pirinčanog alkohola.

Od svih njih, Linda Marfi je verovatno imala najprirodniju a možda i najdugotrajniju “evoluciju”. Trebalo joj je najviše vremena da se potpuno preorijentiše sa sportske na vinsku industriju.

Nakon 13 godina pisanja za sportsku redakciju u San Dijegu, Linda se konačno umorila od propuštenih božićnih slavlja, venčanja, “uvek odsutna od sopstvenog privatnog života”. Ona je takođe otkrila čudesni svet vina tokom degustacija sa svojim kolegama i prijateljima Vajtlijem i Bergerom (van redakcije!). “Napokon sam pomislila” ‘hej, da znaš – ima nečeg sjajnog u svemu ovome’. Bila sam u najvećoj vinogradarskoj oblasti Kalifornije, Sonomi, i u jednom trenutku me je ova rečenica i saznanje obasjalo kao veliki neonski natpis; tako sam se 1990. preselila u Healdsburg [Kalifornija].”

“Svaka berba je drugačija a svaki sportski tim je takođe malo drugačiji. I, u tom kontekstu, svaka godina/sezona poseduje svoj jedinstveni ton, stil, osećaj svrhe.”

11

Deni Berger već se dotad preselio u Sonomu, i bio je na svojoj teritoriji. Počeo je Lindi Marfi da daje preostale uzorke vina koji bi preostali nakon degustacija. Onda ju je odveo na jednu vinsku aukciju, gde je Linda doživela svoj “A-HA!” vinski trenutak – pravo profesionalno prosvetljenje.

“Bila sam zaljubljena ne toliko u vina koliko u ljude”, kaže ona. “Svi ti ljudi imali su sjajne priče o sjajnim vinima i sjajnoj hrani. Tako sam pomislila, ‘Hej, moraš da postaneš deo ovoga.’ “

45Sa svojim novopronađenim afinitetom za Pinot Noir i ljude koji ga proizvode, Marfijeva je prvu godinu svog boravka u Kaliforniji provela radeći u vinariji ali i kao PR za odnose s medijima na vinsku tematiku pre nego što se vratila u novinarstvo. “Volim da se našalim na svoj račun, da sam tih godinu dana provedenih u vinarijama Sonome nadopunjavala svoje navike konzumiranja vina”, kaže ona, “ali sam u stvari značajno nadopunila broj ljudi s kojima se i danas i družim. A i hrana je bolja na Levoj obali; još se živo sećam hot-dogova u stiroporskim kutijama [Smeh]. “

Ostali, kao što su Šoenfeld i Dejl Robertson iz Hjuston kronikla (Houston Chronicle i dalje se susreću s viršlama tokom sportskih susreta, i dalje pišući i o sportu a i o vinima, kao što su to – poput njih, a i pre njih – radili Paul Zimmerman iz Sports Illustrated i čuveni kolumnista lista San Francisco Examiner, Art Spander.

Šoenfeld uživa u obe ove oblasti spisateljstva, ali ne propušta dane kada je angažovan kao sportski pisac s punim radnim vremenom. “Nije u pitanju to što prerastete sport”, kaže on. “Već prerastete situaciju da razmišljate samo o sportu – a vino je lep civilizacijski korak napred.

Bill Ward je vinski i gastro-bloger koji piše i o putovanjima. Osvojio je nagradu James Beard 2004. godine za seriju o italijanskoj regionalnoj kuhinji.

Od sporta do vina (1/2)

Od sporta do vina (1/2)

Ili: kako su sportski komentatori postali vinski entuzijasti

00

Dnevni list San Diego Union je 1980-tih poslao na teren tim novinara, uključujući Lindu Marfi, Dena Bergera, Roberta Vajtlija i Brusa Šonfelda  kako bi čitaocima predstavili poznate sportske ličnosti.

Danas se ova četiri veterana sportskog žurnalizma mogu svrstati među najcenjenije svetske pisce o vinima, a njihovi napisi pojavljuju se u prestižnim enološkim časopisima kao što su Decanter i Wine Spectator, pišući ujedno i kolumne za The New York Times Magazine, ali i knjige kao što je American Wine.

01A oni nisu usamljen slučaj: čitava plejada uvaženih i rečitih novinara-voditelja preokrenuli su svoje karijere postavši, nakon sportskog novinarstva, vrhunski pisci o vinima ali i insajderi u svetu vinskog biznisa. Sledi 10 intervjua s piscima koji su sa sportskih borilišta “pretrčali” u vinograde i vinske podrume.

Vlada opšta saglasnost oko sadržaja i forme napisanog: i sportsko pripovedanje, baš kao i ono koje se oslanja na vina, moraju imati odgovarajući sadržaj i stil koji su međusobno odgovarajući. Svaka tema zahteva razumevanje ali i umešnost u baratanju upravnim govorom. “Stil pisanja u sportu jedan je od najslobodnijih oblika pisanja u novinarstvu,” kaže Vajtli. “Urednici će vam dati malo više ovlašćenja kako biste se razmahali u opisnoj strukturi, kao i da priči pripišete neku svoju tačku gledišta. Pokušavate da stvorite priču, i tu se sportsko pisanje jako lepo može uvezati s pisanjem o vinima. Princip je isti.”

Zatim, tu je zanos faktor zanosa  – žar i oduševljenje, uz respekt za ukuse dobrog života. “Sportski pisci se malo više zabavljaju od ostalih”, kaže Harvi Stejnmen za Wine Spectator. “A to važi i za “ vinopisce”. I tu se nalazite u miljeu koji je po svojoj prirodi vrlo pozitivan.”

02U oba sveta, kako kaže Alen Goldfarb kaže, postoji varijacija stare izreke, da “oni koji ne mogu da nešto učine, mogu makar da poučavaju o tome”. “Ja sam hedonista i posmatrač životnih fenomena, a ne učesnik. Ja nisam sportista, a takođe neću biti vinar, pa je samim tim prirodno da, kao posmatrač i pisac, pišem o vinima – ne moram da ih pravim.”

Za Goldfarba i ostale, obe stvari – vina i sportovi – jesu dve strane iste medalje, u kojoj se igraju sopstvenim strastima. Vajtli je vinski entuzijasta bio mnogo pre nego što je postao vinski pisac. Još 1970-ih, kada se kao sportski pisac i komentator često na raspolaganju imao raskošne rashode za troškove izlaska s poznatim sportistima, navukao se na francuska vina tokom ručkova i večera sa sportistima i trenerima. Pisanje o vinima tada nije bilo previše popularno, a ni unosno zanimanje, pa je ostao u vodama sportskog komentatorstva sve do 1991. godine (a danas piše nedeljnu kolumnu o vinima za Creators Syndicate), usput deleći svoju pasiju za vinima sa svojim kolegama-komentatorima.

Kao sportski komentator, ne navijate za tim. Navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s pričom o vinima.”

05Šoenfeld, urednik magazina Travel & Leisure u kojem su glavna tema vina i alkoholna pića – takođe je i plodan i talentovan frilenser. On ističe da se “sportski novinari veoma razlikuju od stereotipa, naime, da su aljkavi i nemarni. Takav izgled potiče od njihove situacije: Od svih ostalih novinara, oni putuju najviše pa su u prilici da vide svet, a samim tim su orijentisani na međunarodni okvir, a ne na lokalne događaje. Oni, takođe, imaju dosta vremena za konzumiranje obroka. Dakle, u takvoj situaciji, vi kao sportski komentator morate biti baš izuzetno nezainteresovani pa da se baš nikada ne pitate o izvrsnoj hrani i vinima na koje svakodnevno nailazite.”

Bez obzira zadiru li u svet fermentisanog soka od grožđa ili ne, sportski novinari se konstantno bruse za novinarstvo važne veštine, usavršavajući svoj profesionalni način razmišljanja. Najvažniji među njima bi glasio: uvek se trudite da u svoje pisanje ulijete žar i polet na zadatu temu, uz to brusite svoju perspektivu i gledišta i budite – jedinstvena ličnost. Biti subjektivan nije greh ni u sportu a ni u pisanju o vinima.

10

…I još važnih osobina…

Berger, dugogodišnji vinski kolumnista za Los Angeles Times, kaže da, “s obzirom da nijedna od ove dve oblasti ne razmatra teme koje su pitanje života i smrti, skloni su da u svoj stil pisanja unesu fluidnost, uz to i neformalan odnos prema čitaocima. Mnogo toga je sasvim lične prirode.” Njegov prijatelj Marfi slaže se sa Bergerom: “…U sportu možete dodati malo svoje “žice”, talenta za sportsko pisanje, primenjujući sportski stil u pisanje o vinima – ili ćete, u protivnom, čitaoce smoriti do suza.”

24Radi se o tome što, povrh svega, treba imati “nos” i za vesti ali i za vino. Sportski pisci moraju da procene razloge i ishode igara koje pokrivaju, uključujući tu i proces vrednovanja kojeg Steiman naziva “razvrstavanje po kvalitetu”.

“Morate biti u stanju da kažete kako, na koji način i zbog čega je neki tim ili igrač dobar; da umete da auditorijumu prenesete ne samo šta se desilo, već i zašto”, kaže Steiman koji je glavni urednik magazina Wine Spectator. “Jedna je stvar reći “ovo je dobro vino”, ali čitaocu morate reći zašto je to tako – razlog zbog kojeg mislite da je baš određeno vino kvalitetno, kao i način na koji ste stigli do takvog zaključka.”

Druga plodna lekcija koju su ovi novinari savladali tokom godina je, prema Vajtliju, to “da nikada ne budete navijač tj. pristrasni ili da gajite strahopoštovanje za osobe koje pokrivate svojom pričom”, kao i “da se nikada ne plašite da pitate čak ni glupo pitanje, jer vam ponekad upravo ono daje najbolje odgovore. “

09

Lepota i istina

Tu je i čulni aspekt čitave priče – ne, nije reč o seksu već pre o nečemu što je više platonski, ono što W. Blake Gray naziva “estetskom sličnošću. Dobri sportski pisci i komentatori naći će da su dobro odigrane utakmice sjajne”, dodaje on. “Kipte od entuzijazma i dele ga s drugima. Isto je i sa piscma o vinima”

12Goldfarb, koji je ovaj čin delikatne ravnoteže postigao na oba polja, kao vinski novinar i kao publicista, saznaje da estetika prednjači u poslu pisca-novnara. “Ne navijate za tim”, kaže on. “Vi navijate za igru. Navijate za priču. Slično je i s vinima, kada navodite određenog vinara koji daje dobar citat. Ali ne navijate za njega iz ostrašćenosti (već tražite dobre razloge za svoju naklonost prema baš njegovim vinima).”

Kao I u svakom drugom poslu, deo koji se odnosi na rad i kontakt s ljudima, pre svega na price o ljudima a ne samo o sportu jeste od suštinskog značaja, kaže Grej. Pronaći najbolji ugao za priču često znači pronaći pravu temu i odgovarajuće izlaganje dotične.

“Sportski pisci koji imaju svoje kolumne u štampi moraju da prave brze odluke o tome šta jednu priču čini zanimljivom i vrednom čitaočeve pažnje, a to su, obično, ljudske priče”, kaže Grej, koji među svoje brojne frilenserske aktivnosti ubraja i svoju poziciju urednika kalifornijskog vinskog sajta Wine-Searcher.com “Ne zakopavajte čitaoce brojkama već pronađite ličnosti koje igru čine zanimljivom.”

16Ne radi se o tome da brojke nisu bitne. Većina vinskih pisaca, zapravo, nije nimalo nakloni i ne voli tih famoznih i sveprisutnih 100 tačaka rejting sistema, mada su mnogi od njih fascinirani podacima o vinima, dakle, očarani upravo brojkama – baš kao što su nekada u desku sportskih novinara bili opčinjeni prosekom udaraca ili procentima realizacije tačdaunova, koševa i golova.

Marfi, urednik magazina Sonoma i koautor enciklopedijskog izdanja o američkim vinima navodi procenat alkohola i nivoa kiselosti kao statistiku koja može i treba da postoji u člancima, ili koja se možda ne navodi, ali podrazumeva: “Mi smo dobri u plasiranju inače suvoparnih cifri, pa znamo kako da te brojke prevedemo čitaocima na daleko zanimljiviji način.”

Berger kaže da je pre nekoliko godina shvatio način na koji se ove dve naizgled sasvim suprotne oblasti – sport i vina – mogu spešno spojiti. Ispostavilo se da glavni sportovi i njihovi timovi takođe imaju – berbe.

“Svake godine timovi prolaze kroz specifične cikluse situacija“, kaže on. “Svaka berba je drugačija, a svaki sportski tim će u narednoj sezoni biti nešto malo drugačiji nego što je bio u prethodnoj. I, u tom kontekstu, svake godine imate neki jedinstven ton, stil, osećaj svrhe koji se nameću od sebe. U oba slučaja, imate početak, sredinu i kraj. A na samom kraju [sportske sezone ili vinske berbe], po pravilu se dogodi neka izuzetno važna stvar.”

Od sporta do vina (2/2)

Zombimobili: podjednako lepi i podjednako – dosadni (2/2)

14

Brendovi automobila više ne nose poruku razlikovanja, već su pitanje mode. Ovo nije u potpunosti bez presedana kao što je to pre nekoliko godina primetio čuveni Braunov (Braun) dizajner Diter Rams (Dieter Rams):

“Mrzim sve što je vođeno modom. Mrzeo sam američki način stilizacije 60-tih, posebno kod automobila. Oni menjaju svoj stil svake dve godine kako bi ih prodali kao nešto novo, što nema nikakve veze sa dobrim dizajnom.”

09Razlika je u tome da je ono što je napravljeno u duhu mode 60-tih moglo da privuče simpatije kupaca pre nego nešto drugo što je bilo demode. Danas se previše insistira na različitom stilu, što može da ugrozi prodaju jer se javnost – potpuno hipnotisana brendovima – plaši da prihvati rizik odstupanja od šablona. Pritisak na auto kompanije ne ide u smeru inovacija, već u pravcu usaglašenosti. Rezultat nije brending, već blending (blanding), dakle – uklapanje u istost.

Automobil je više od estetike i nesumnjivo je da iskustvo vožnje varira od vozila do vozila daleko više od njihovih jednoobraznih eksterijera. Ispod njihovih sjajnih ofarbanih šasija leže sklopovi komponenti različitog kvaliteta. Da li je to dovoljno da bi smo im oprostili efekat blendinga – ujednačavanja? Ne bih se složio s tim. Realnije je da spoljašnjost vozila treba da ima neke veze sa njegovom unutrašnjošću. Bez uklapanja forme i funkcije, dizajn je samo veštačka glazura. Pisac i filozof Robert Pirsig, autor čuvene knjige Zen i umetnost održavanja motocikla” jednom je napisao:

“Rezultat je tipičan za moderne tehnologije, opšta dosadnost pojave koja je tako depresivna da se mora prepokriti „glazurom“ stila da bi uopšte bila prihvatljiva. I ta glazura je takva, da svakome ko je romantičar i žali za kvalitetom, ovakav proizvod izgleda još gore. On više nije samo depresivno dosadan, već i lažan. Stavite bilo koja dva proizvoda iz iste kategorije jedan pored drugog i dobićete prilično tačan bazični opis moderne američke tehnologije.”

05(Infographic: Medium.com)

Da bi proizveli iluziju razlikovanja, proizvođači dodaju besmislene karakterne linije tim vozilima „srednjim rešenjima“, jer se naprosto ne usuđuju da rizikuju proizvodeći neki model koji bi bio manje usaglašen sa drugim verzijama tog istog vozila. Čak su i točkovi znaci prepoznavanja brendova. Da točkove na fotografijama automobila nismo „ubeleli“, brendove bi bilo mnogo lakše prepoznati.

Ne morate se, naravno, složiti s nekom od ovih famoznih lista tipa “Best Of” kada su u pitanju najbolje dizajnirani automobili svih vremena, iako je korisno podsetiti se da među ovih sto ima i onih modela koji to zaslužuju:

Kompanija koja me najviše iznenađuje na listi uniformnih brendova je Porše (Porche). Dizajnersko nasleđe Poršea je besprekorno i nepogrešivo preporznatljivo. Porše je lako prepoznati bez obzira na to da li govorimo o modelu iz 60 tih ili 90-tih. Poršeovo vozilo „srednjeg rešenja“ „kajen“, (Cayenne), predstavlja potpuno odbacivanje njegovog nasleđa.

Zašto bi kompanija koja proizvodi sportske automobile napravila ovakvo Frankeštajn krosover vozilo? Razlog leži u tome što je Porše skoro bankrotirao u 90-tim. Da bi preživeli, oni su unajmili novog generalnog direktora po imenu Vendelin Vedeking (Wendelin Wiedeking). Viedekingova filozofija staje u jednu njegovu rečenicu:

“Svaki proizvod mora da donese novac. U suprotnom vi se jednostavno bavite hobijem što nije posao jednog proizvođača automobila. ”

06(Foto: Medium.com)

Drugim rečima, stvaranje automobila nije pitanje proizvodnje umetničkog dela nego umetnost zarađivanja novca. Gledano kroz ovaj objektiv nije iznenađujuće da je Porše bio jedan od prvih proizvođača koji je prešao na taktiku proizvodnje ovih vozila „srednjih rešenja“ ako ga nije i prvi izumeo, praveći „kajen“. Čistunci su bili šokirani time što je Porše napravio nešto drugo osim sportskog automobila, ali u finansijskom smislu, to se čini razumljivom odlukom. Viedeking objašnjava:

“Da bi Porše ostao nezavisan, on nije smeo ostati zavisan od jednog tako nestalnog segmenta tržišta… Moramo da budemo sigurni da smo dovoljno profitabilni da bi mogli da finansiramo sopstvenu budućnost.”

Vedekingovo korišćenje reči “nestalan” mnogo govori. Da prevedemo, “Ljudi sa ukusom su izbirljivi. Jedini način da zaradite novac je da zadovoljite one koji ne mogu da razaznaju kvalitet. “Vode kvaliteta su zagađene Poršeovom spremnošću da svoj brend izloži onome što nije umetnost“.

12Odluka da se napravi „kajen“ nije odbacivanje nasleđa stvaranja prekrasnih sportskih automobila već kompromis koji im je omogućilo da prežive, tako da i dalje mogu da prave objekte strasti. Da bi mogao da proizvodi umetnost, Porše je morao da bude finansiran zahvaljujući modelu za zombije, konformizmom vođenim proizvodom. Jedini razlog zbog kojeg i dalje možete da kupite nešto toliko brilijantno kao što je „Kajman“ (Cayman) je to što je Poršeov najprodavaniji model „kajen“. Ne postoji alternativa. Ili će Porše ispasti iz biznisa ili će učiniti ustupak i pristati da proizvodi automobile zombije kakav je „kajen“.

Još jedan snažan brend koji je podlegao pomami krosovera je BMW. Oni imaju fantastičan slogan, “Mi pravimo samo jednu stvar, najbolju mašinu za vožnju.”

Vau, jednu stvar. To je suština brendinga, da se samo jedna asocijacija veže za vašu kompaniju. Da li bi vas iznenadilo da znate da BMW u stvari nudi 71 model? To ne uključuje njihovo odeljenje za proizvodnju motocikala. Sa desetak BMW krosovera među kojima nestalni potrošač može da bira, zaprepašćujuće je da on može da izabere da kupi „jednu stvar“.

Iako BMW tvrdi da proizvode samo jednu stvar, njihova lepeza proizvoda sadrži 70 modela, a u to ne računamo motocikle.

11

Da li ste se ikada zapitali zašto su koncepti automobila tako inovativni, ali u proizvodnji model postane samo otužno bljutava verzija sebe? Mnogi automobili počinju sa smelim idejama, samo da bi na kraju postali razvodnjeno rešenje. Uspešni koncepti automobila su izuzetni jer predstavljaju novu ideju. Koncept automobil može da uskovitla maštu ljudi jer ljudi nikada ranije nisu videli nešto slično. Do trenutka kada automobil koji je oduševio fanove stigne do izlaganja na nekom od prestižnih salona automobila, ta umetnost koja je ushićivala, negde biva skrajnuta.

Groznica i uzbuđenje koje okružuje koncept automobile može biti dovoljna da potera automobil od koncepta do stvarnosti. Taj skok je obično trenutak kada stvari počinju da se raspadaju. Projekat bude predat iz ruku sanjara u ruke tima koji je napravio prošlogodišnji najprodavaniji model. Pre nego što se osvestite, “sledeća velika stvar” bude razvodnjena kroz budžetska ograničenja, odbore, fokus grupe, i lupe strašljivih inženjera. Umetnost koja je udahnula život u automobil ne može da preživi u vazdušnom tunelu zombija.

I u bukvalnom i u metaforičkom vazdušnom tunelu svaki jedinstven ugao i oblik koji ovakav model razlikuje od drugih dolazi pod lupu. Jedna po jedna, svaki originalna ideja bude izložena šibanju vetra dok se konačno ne prelomi. Umesto inovacija dobijamo nešto uravnjeniju verziju kola koje sanjamo. Prečesto je jedina stvar koja izlazi na drugom kraju tunela konformizam.

Pritisak konformizma i ujednačavanja, saobražavanja, nije ograničen na dizajn automobila, on utiče na sve. Još 1966, Bruno Munari je primetio, “Tako smo u nedavnoj prošlosti imali aerodinamički stil, koji je primenjen ne samo na avione i automobile, već i na električne pegle, dečija kolica i fotelje. Jednom prilikom sam video i aerodinamična mrtvačka kola, što je verovatno krajni nivo dokle aerodinamičan stil može ići (da ubrzamo odlazećeg gosta?).”

U rukama braće Rajt vazdušni tunel je promenio svet. U rukama bezumnih zombija, postao je štaka. To više nije sredstvo, već uvrnuta proceduralna zamena za inovacije. To ne znači da aerodinamika nije polje vredno pažnje. Opasnost je da umesto da vazdušni tunel koristimo kao sredstvo za poboljšanje, on postaje proces koji izmiče ocenjivanju. Korisnost vazdušnog tunela toliko se izopačila da legitimiše uništenje napretka.

Ako sebe smatrate umetnikom, verovatno osećate da je život nalik na vazdušni tunel. Vetar vam uvek duva direktno u lice. Ne možete sa sigurnošću da kažete da li se zaista krećete ili je to iluzija koju stvara vazduh koji huči oko vas. Vetar provocira vašu jedinstvenost koja vrlo brzo bude stavljena pred bolno ispitivanje. Uglovi se zaobljavaju, ivice se obaraju nadole, a ako se ne oduprete bićete pretvoreni u neku pojednostavljenu verziju idealnog sebe. Vazdušni tunel želi da vas pretvori u Ford Taurus.

Društvo ne ceni vašu jedinstvenost. Vaš vrednost za zombi zajednicu je vaša sposobnost da se prilagodite. Ako niste u stanju da se ukalupite u nekakvo krosover osrednje rešenje oni ne znaju šta da rade sa vama. Kako da zadržite svoju nezavisnost, kada su kontravetrovi toliko moćni? Zašto smo iznenađeni kada se naša umetnost sretne sa otporom vetra?

Postoje samo dva pravca u kojima možete ići u vazdušnom tunelu; Ili bivate oduvani, ili gazite u lice vetru. Ako se osećate dobro dok pružate otpor, to znači da idete u pravom smeru. Set Godin (Seth Godin) kaže dobro, “To što imamo želju da uradimo nešto što nikada ranije nije urađeno znači da su ljudi koji su oko nas uglavnom ti koji nas ne ohrabruju da to uradimo … da su ohrabrivali naš postupak, onda bi se verovatno i ranije našli ljudi koji bi to već preduzeli i to ne bi bilo jedinstveno.”

Ako ne osećate otpor vazduha onda možda idete u pogrešnom smeru u vazdušnom tunelu. Uživajte u osećaju udaranja vetra na vašoj koži. Vaši junaci suočavali su se sa istim vetrovima i prevazišli slične primedbe. Na kraju, otpori su doveli do toga da se proizvede lift, i da se odatle vine ka nebu.

 

Medium.com