Najinteresantniji modeli održivog poslovanja u 2020.

Od cipela koje se mogu reciklirati do pametnih uređaja koji smanjuju rasipanje hrane – čovek današnjice polaže nade u inovacije koje će inspirisati preduzetnike i njihove firme da preduzmu smelije održive akcije u 2020-toj i godinama koje će uslediti.

Ne samo da je u mnogim slučajevima ekološki pristup dobar za poslovanje, već će i kompanije koje u svom poslovanju nemaju održive strategije, po svemu sudeći, takođe uskoro shvatiti da u poslovnom pejzažu neće biti mesta za “održivu neodrživost”.

Kao prvo, ponašanje potrošača, koji i dalje favorizuju brendove sa jasnom održivom vizijom, to ne dozvoljavaju. Što je još važnije, sada smo na pragu nepovratnog urušavanja životne sredine i “zdravstvenog stanja” naše planete, a nakon mnogo decenija potiskivanja smislene i planirane akcije – poslovni subjekti više neće moći a da ne čine baš ništa u borbi protiv klimatskih promena.

Cilj urednika portala Springvajs je prepoznavanje i promovisanje važnih inovacija – od kojih su mnoge usredsređene na održivost – uz prioritet „sakupljanja“ inovativnih ideja pre nego što one pređu u mejnstrim.

Imajući ovo na umu, ljudi koji stoje iza tog portala su napravili listu svojih omiljenih održivih inovacija: Od reciklirajućih cipela i biorazgradive ambalaže, preko AI platformi koje su u stanju da redukuju količinu fabričkog otpada, do pametnih uređaja koji mogu da redukuju viškove upotrebljive hrane, odnosno njen otpad; Džejms Bidvel i saradnici nadaju se da će neki od ovih predloga, odnosno poslovni modeli, nadahnuti preduzetnike i njihova preduzeća širom sveta da učine više na jačanju zdravlja planete 2020. godine i kasnije.

01 . Biorazgradiva pakovanja za e-trgovinu

Australijsko-azijska kompanija „Better Packaging Company“ stvorila je vid ekološki prihvatljive ambalaže za e-trgovinu. Kompanija Better Packaging trenutno nudi nekoliko alternativa tradicionalnoj ambalaži, uključujući alternative plastici. Ova kompanija takođe proizvodi liniju koverata i paketa napravljenih od otpada iz krečnjačkih kamenoloma, nastalih sečenjem blokova; taj materijal je poput papira, ali je, za razliku od njega, vodootporan i može se reciklirati.

02.  Futurecraft Loop

Adidas je razvio patike za trčanje stoprocentno izrađene od materijala koji se može reciklirati: Futurecraft Loop su sačinjene od termoplastičnog poliuretana za višekratnu upotrebu (TPU) i ne sadrže lepak. Kada se iznose do tačke kada bi obično trebalo da budu odbačene, patike se mogu poslati nazad u Adidas. tamo se, zatim, operu, samelju u pelet i pretapaju u materijal koji može biti deo nekog novog para patika.

03. Bio-razgradive pak-folije

Australijski nezavisni lanac bakalnica Drake’s Supermarkets se udružio sa veletrgovinskim lancem IG Fresh iz Edelejda kako bi proizveli pak-foliju za voće i povrće koja se može kompostirati odnosno u potpunosti razgraditi. Lanac supermarketa IG Fresh želeo je da prestane sa korišćenjem polietilenske plastične folije koja se u prodaji često koristi za voće i povrće. Iako su sada dostupne brojne opcije za biorazgradivu i kompostnu ambalažu, izazov ovog projekta ležao je u iznalaženju i primeni novih materijala, koji bi postali upotrebljiva i efikasna zamena za tradicionalnu prianjajuću foliju.

04. Koncept-radnje i digitalna ambalaža

Takozvana digitalna ambalaža pokriva sve artikle iz Lašove koncept-prodavnice na tokijskom Šinđukuu. Ona je odmenila sve brend-nalepnice, liste sastojaka i oznake sa cenama. Kupci koriste aplikaciju Lush Labs za pristup video-zapisima i informacijama koje su se nekada, u formi etiketa, nalazile nalepljene ili ušivene. Ova aplikacija zamenjuje doskora tradicionalne elemente artikala. Osim što sprečava stvaranje ambalažnog otpada, “digitalna ambalaža” je posebno korisna zbog svog kapaciteta i fleksibilnosti. Ova prodavnica je, zapravo, savršen način ali i prostor za pružanje dodatnih materijala, poput mejkap tutorijala, koji se ne može “nalepiti” na sam proizvod.

05. AI platforma za fiting odeće

Kompanija Metail nudi dve usluge – MeModel i Composed (Foto: HBS Digital)

Metail ima platformu MeModel, koja preuzima nekoliko merenja od kupaca, a onda koristi svoj algoritam mašinskog učenja za predlaganje tačne i personalizovane preporuke za stil i veličinu. Kao aplikacija za maloprodajni model poslovanja, MeModel pruža analizu podataka da bi povećao efikasnost i raspolaganja zalihama a i snabdevačkog lanca, uz povećanje lojalnosti brendu uvidom u afinitete i ukuse kupaca.

06. 3D Skenovi i proizvodnja održivog džinsa

Američki startup Unspun ima za cilj smanjenje otpada u modnoj industriji nudeći potrošačima održive farmerke po meri. Za proizvodnju svoje održive odeće, kompanija koristi kombinaciju robotike i staromodnih šivaćih mašina. Unspun veruje da njegov model 3D skeniranja i personalizovanog krojenja nudi kupcima jedinstveni način smanjenja otpada tokom procesa sečenja i ukrajanja materijala u gotov proizvod. Ova kompanija sa sedištima u San Francisku i Hong Kongu koristi 3D infracrveni skener za premeravanje klijenata koji treba da uđu u njihove farmerke.

07. Patike od biljnih vlakana

Kompanija Reebok je lansirala Forever Floatride Grow, „biljnu“ patiku za trčanje. Ovo je došlo u sklopu važnog kompanijskog cilja, naime, smanjenja upotrebe plastike koja je, poput svake plastike, zasnovana na naftnim derivatima. Time bi ovaj poznati sportski brend stvorio obuću koja koristi uglavnom održive prirodne sastojke, bez ugrožavanja njenih performansi.

08. Program nagrađivanja održivih kupaca

Koin cilja na zajednicu proizvođača, trgovaca i korisnika, uz zajedničke vrednosti očuvanja životne sredine. Foto: Koin Rewards Website(SpringWise)

Britanska kompanija Koin Rewards pokrenula je održivi program nagrađivanja u saradnji sa API povezivanjem s karticama API Fidel. Cilj kompanije je izgradnja eko-sistema trgovaca, proizvođača i korisnika, udruženih eko-afinitetima i vrednostima. Aplikacija automatski nagrađuje kupce po izvršenju ekološki odgovorne kupovine. Štaviše, Fidelova API tehnologija omogućava korisnicima da povežu svoje kartice (Mastercard, Visa ili Amex) sa svojim Koin nagradama. To im omogućava da svoju Koin-nagradu konvertuju u gotovinu, i da ga troše kako god žele.  Ukratko, ovaj sistem funkcioniše tako da svaka kartica upisana u program ima svaku transakciju (na određenim lokacijama) evidentiranu u realnom vremenu. Odatle, vlasnik programa-aplikacije stiče bolje razumevanje i kontekst o tome kako kupci kupuju njihov brend – kako na mreži, tako i lično, u fizičkim radnjama.

API za transakcije povezuje kreditnu karticu kupaca sa njihovim računom, eliminišući potrebu za „karticama lojalnosti“, slučajnim QR kodovima, bar-kodovima ili kuponima koje večito negde zaturite. Ovo se dešava automatski, svaki put kad se izvrši transakcija.

Kako se API poboljšava i razvija, tako su i načini upotrebe i mogućnosti, u osnovi, ograničeni samo vašom (ne)maštovitošću.

09. Ugljen-dioksid pretočen u vrhunsku votku

Jedna njujorška kompanija za integrisanje tehnologija u zdrave životne stilove predstavila je svoj prvi proizvod – votku čiji je ugljen-dioksid u procesu proizvodnje “pokupljen” i iskorišćen za dobijanje alkohola. Koristeći sunčevu energiju za pokretanje sopstvenih proizvodnih procesa, kompanija preuzima ugljen-dioksid proizašao iz vrenja i zagreva ga, da bi ga potom pretvorio u utrživi proizvod. Elektrohemijska konverzija ugljen-dioksida u alkohol nije neka novost, ali je novina pitkost finalnog proizvoda, u ovom slučaju – najkvalitetnije votke.

10. Ekološka koža od Nopala

Jaka, savitljiva i meka na dodir, „biljna koža“ zvana Desserto pruža čitavom nizu industrija održivu alternativu životinjskoj koži. Proizvodi se od Nopala, vrste kaktusa, a postupak prerade i dizajn zadovoljavaju tehničke zahteve automobilske, modne i industrije nameštaja. Desserto “koža”, napravljena od organskih materijala, takođe “diše” i isteže se poput životinjske. Još bolje, delimično je biorazgradiv i bez PVC-a, ftalata i drugih opasnih hemikalija.

11. Džemper i ovca: Kupite džemper, a ovcu usvojite

Jedna od novozelandskih farmi sa kojima sarađuje Sheep Inc.

Kada kupci kupe džemper kompanije Sheep Inc., ne samo što će u posedu imati visoko kvalitetni proizvod od vune merino ovaca iz seoskih područja Novog Zelanda, već će klijentima redovno slati novosti o samim ovcama od čije je vune istkan njihov džemper: „Bitni događaji u životu ovce. Gde se ona sada nalazi i kada je poslednji put ošišana. Čak i da li se skoro ojagnjila“.

12. Višekratna ambalaža za održivu brzu hranu

Startup Returnr je razvio održivu šemu kojom se jednokratne kutije za poneti zamenjuju priborom za jelo i posuđem za višekratnu upotrebu. Kompanija distribuira svoje obnovljive kutije i šolje od nerđajućeg čelika zainteresovanim restoranima i kafićima, koji je zatim uvezuju s ambalažom korišćenom u porudžbinama za poneti. Potrošači Returnr-u plaćaju depozit od šest australijskih dolara, a nakon što pojedu hranu, ambalažu u kojoj su je poneli vraćaju u zamenu za depozit, ili se odriču depozita i nastavljaju da koriste posuđe.

13. Optimizovani i personalizovani šnajderaj

Indijska kompanija Myntra.com angažovala je krojače koji u radionice dostavljaju porudžbine kupaca. Nova usluga deo je stremljenja ove indijske kompanije da kupce učini još zadovoljnijima, uz što manji povrat sašivene odeće. Lokalni šnajderi uzimaju odeću iz skladišta i dostavljaju je kupcima. Uzimaju meru na licu mesta, već sašivene i ukrojene u konfekcijske brojeve, a potom se u roku od 24 do 48 sati vraćaju sa tom odećom samo blago doteranom – po merama određenog kupca.  U Mintri se nadaju da će promene na zahtev pojednostaviti život kupaca i smanjiti vraćanje odevnih predmeta (koji je već smanjen za 15-20%).

14. Pametni frižideri vs. bacanje hrane

Karma povezuje potrošače sa restoranima i prehrambenim prodavnicama, koji žele da svoju neiskorišćenu hranu prodaju s popustom (Foto:Karma)

Aplikacija švedskog startapa Karma povezuje potrošače sa restoranima i prodavnicama hrane koji žele da prodaju svoju neiskorišćenu hranu s popustom. U partnerstvu sa kompanijom Electrolux, Karma sada razvija pametni frižider koji će dodatno pomoći pri smanjenju bacanja nepojedene hrane ili viškova neiskorišćenih namirnica. Startap se udružio s ovim poznatim proizvođačem kućnih uređaja da bi zajedno napravili pametni frižider, koji će korisnici moći da otključaju pomoću aplikacije Karma.

15. Digitalni supermarket: veza između kupaca i proizvođača

Cilj američke startup firme Move je smanjenje troškova i otpada iz tradicionalnih supermarketa. U tom smislu, Move želi da kupce poveže sa proizvođačima. Nova platforma obećava visokokvalitetnu robu po nižim cenama – što podrazumeva i veću isplativost za proizvođače. Ovaj startap se, takođe obavezao da će biti transparentan u pogledu svojih proizvođača i troškova.

16. Platforma za dečju odeću

Trgovački internet startap Upchoose prodaje komplete odeće za bebe od organskog pamuka. Kada dete preraste veličinu, roditelji i negovatelji vraćaju proizvode sa popustom, kako bi je nosila neka sledeća beba. Novopečeni roditelji ne samo da štede vreme i novac, već i dalju održivost ako se odluče da kupe polovne ili „prethodno voljene“ garniture.

17. Eko-pult za kozmetičke i proizvode za domaćinstvo

Foto: SpringWise

Australijska firma Flora & Fauna kreirala je interaktivno tržište za proizvode i usluge koji ne proizvode otpad i viškove. Kupci mogu da  recikliraju i podučavaju se ekološkom načinu života kroz radionice. Prodavnica, takođe, uključuje i prvi “pult” odnosno radnju za eko-punjenje: svi proizvodi (tečnosti i praškovi) su rinfuza, pa ih kupci istaču i presipaju u svoje bočice i ambalažu: šampone, kondicionere, deterdžent za veš i druga sredstva.

18. Novi metodi recikliranja odeće

Kompanija Evrnu, koristi svoju inovativnu tehnologiju za reciklažu u proizvodnji, recimo, Adidasove limitirane serije dukserica s kapuljačom koje je dizajnirala Stela Mekartni. Ovaj “Infinite Hoodie” bio je prvi komad odeće u komercijalnoj proizvodnji na koji je primenjena ta nova metoda, nazvana NuCycl. Mada su brojni postupci reciklaže pamuka, od kojeg potom nastaju neki novi proizvodi, znatno je teže postići da to novo, reciklirano vlakno bude dovoljno čvrsto da bi se od njega sačinila neka nova odeća. To je zato što se većina recikliranih tkanina dobija usitnjavanjem upotrebljenih materijala na manje komade – proces koji neminovno slabi samu tkaninu u nastajanju. Umesto usitnjavanja, Evrnu koristi hemijski postupak za „rasplitanje“ pamučnih materijala do polimera (makromolekula), od kojih zatim ponovo stvara vlakna dobre čvrstine, pogodna za tkanje recikliranih proizvoda.

19. Kućno pravljenje šampona bez otpada

Američki startap Cleanyst stvorio je kućni aparat koji proizvodi alate za personalizovano čišćenje i održavanje higijene. Mašina – koju Cleanyst upoređuje sa Keurigom ili Nespressom u smislu jednostavnosti upotrebe – nekoliko minuta meša nekoliko svojih proizvoda. Koristi se posuda za višekratnu upotrebu, voda iz slavine i paketi koncentrata koje isporučuje kompanija. Otpad je minimalan, takoreći ga i nema, a pakovanja se mogu reciklirati.

 

SpringWise

Evroazija: sinergija za prosperitet EU i Kine

Ove godine se očekuje intenzivna diplomatska aktivnost između Evropske unije i Kine.

I dok obe strane intenzivno pripremaju dva velika susreta zakazana za mart i septembar, oni, takođe, napreduju i ka konačnom zaključenju ‘Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama’ (Comprehensive Agreement on Investment), koji će ojačati ekonomske odnose između ova dva partnera.

Epidemija virusa korona nije uticala na partnerstvo između EU i Kine. Upravo suprotno: kriza je dovela do konkretne solidarnosti „na terenu“. Evropski lideri nisu na bilo koji način instrumentalizovali izbijanje epidemije u političke svrhe.

Peking i Brisel jasno prepoznaju da zajednički interesi koje dele uveliko prevazilaze ono što ih razdvaja.

Njihovo strateško strpljenje je dodatno učvršćeno sistemskom rutinom koja postoji u EU, jer su Evropljani odavno navikli na složenost svoje unutrašnje dinamike. S jedne strane, EU je obavezna na unutrašnja preispitivanja nakon Bregzita (jedan od prioriteta). S druge strane, Kina je ušla u novu fazu svog dugog puta civilizacijskog preporoda.

Međutim, Evropljani i Kinezi svesni su svojih prednosti koliko i njihove rastuće međuzavisnosti. Zajedno, njihovi stanovnici čine 25% svetske populacije i 35% svetske ekonomije. U 2019. godini, EU je bila najveći trgovinski partner Kine, dok je Kina drugi najveći trgovinski partner Evropskoj uniji.

Sinergija između EU i Kine doprinosi stabilnosti i napretku evroazijskog regiona. Inteligentna koordinacija strategije povezivanja Evrope i Azije ’Inicijativom za pojas i put’, koju je predložila Kina, predstavlja u brojkama 5,4 milijardi onih koji žive na evroazijskom prostoru - što je gotovo 70 procenata svetskog stanovništva – ali predstavlja i nove ekonomske i socijalne mogućnosti i šanse.

Jedna finansijski snažna i koordinirana saradnja Evropske unije i Kine, između ostalog, ima i pozitivne implikacije na Afriku. Može se spekulisati i o izgradnji indopacifičkog regiona, mada je afro-evroazijski kontinuitet - koji zahvata 85 odsto čovečanstva - koliko istorijska toliko i geografska realnost.

Obnovljeno kinesko-evropsko strateško partnerstvo bilo bi inkluzivno, jer pretpostavlja usklađivanje razlika pa, prema tome, svojom strukturom ne stoji ni nasuprot Sjedinjenih Država.

Moralna dužnost evropskih i kineskih lidera je da ukažu koju opasnost po svet predstavlja američka regresija ka jednostranosti i novim oblicima nacionalizma.

Ilustracija: Yahoo

U tom kontekstu, evropske i kineske diplomate trebalo bi da sarađuju u reformi glavnih multilateralnih institucija. Marginalizacija Svetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih nacija – u trenutku kada su upravo one najpotrebnije – trend je koji se mora što hitnije preokrenuti.

EU i Kina su već angažovane u širokom spektru saradnje. Međutim, artikulisanje njihovih strategija ka jednom ekološki održivom modelu ali i jednoj, generalno ekološki nastrojenoj civilizaciji bi trebalo da postane njihov glavni prioritet.

Evropa koja želi do 2050. postaje prvi klimatski neutralan kontinent, na svetu jeste ono što strukturira delovanje aktuelne predsednice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen. Paralelno s tim, kineski predsednik Si Đinping je s pravom stavio održivost životne sredine u središte kineske agende.

Ukoliko ove dve snage ostvare obostranu sinergiju, Evroazija bi mogla prednjačiti na globalnom putu kvalitetnog razvoja, shodno zadatim normama samoodrživosti i uz potpuno novu strategiju rasta.

Današnjem svetu koji se brzo menja je preko potrebna ekološka i humanistička, ali i društvena uravnoteženost. Kada je reč o pravoj „jednačini“ koja bi se uspostavila između socijalne pravde i ekonomske efikasnosti, evropsko i kinesko društvo već jesu moćne laboratorije.

Dok se trude da preurede svoje postavke, norme i delovanje u budućnosti, mudro negujući svoj odnos, evropski i kineski građani trebalo bi da su sve svesniji kako su oni ti koji su od suštinskog značaja za svet, čija budućnost zavisi od raznolikosti u kojima su utelovljeni.

 

(Autor je francuski sinolog i osnivač Evropsko-kineskog foruma)

 

David Gosset | China Daily Global | Updated: 2020-02-26 09:06

Okeane i plaže najviše zagađuju – pikavci

Zabrana plastičnih slamki? Ah, pa to je sasvim „demode“. Evo i najnovijih podataka: opušci cigareta su ubedljivo najveći izvor smeća na svetskim plažama, u morima i okeanima.

Opušci od cigareta već dugo vremena važe za otpadak  koji se u protekle 32 godine najviše prikupljao na plažama širom sveta – dosad je prikupljeno više od 60 miliona pikavaca.

Ekolozi su sistematski nastojali da uoče glavne „mete“, pokušavajući da ih eliminišu ili izoluju kao velike izvore okeanskog zagađenja – prvo plastičnih kesa a potom i plastičnog pribora za jelo, uz slamke za napitke. Oko 15 priobalnih gradova je ove godine zabranilo plastične slamke, dok mnogi ozbiljno razmišljaju o njihovoj zabrani, uključujući Kaliforniju i Havaje.

Pa ipak, najveći zagađivač svetskih okeana je mali ali sveprisutni – pikavac. Uz to, ovaj je otpadak uglavnom izmicao tokom saniranja plaža, mora i okeana. Iako je dosad bio ispod radar, to bi se uskoro moglo promeniti, ukoliko grupa predanih aktivista bude našla načina kako.

Vodeći stručnjaci za duvan i duvansku industriju, kalifornijski zakonodavci ali i surferske organizacije širom sveta samo su neki od sve glasnijih zagovornika koji tvrde da bi trebalo zabraniti filtere cigareta. Nastupajuća kampanja pokrenuta je s nadom da će biti podstaći povezivanje aktivista koji se fokusiraju na ljudsko zdravlje sa onima koji su fokusirani na životnu sredinu.

“Prilično je jasno da od filtera i opušaka nema nikakve koristi po zdravlje. Oni su samo marketinški alat, a konzumentima duvana samo olakšavaju produžavanje njihovih pušačkih navika”, rekao je Tomas Novotni (Thomas Novotny), profesor javnog zdravstva na Državnom univerzitetu u San Dijegu. “Opušak je, takođe, glavni zagađivač, uz  već postojeći plastični otpad. Čini mi se nedopustivim da i dalje dozvoljavamo ovo (zanemarivanje opušaka kao najvećeg zagađivača)”, dodaje Novotni.

Skupština Kalifornije predložila je zabranu cigareta sa filterima, ali nije mogla da dobije i konkretan predlog po kojem bi se delovalo „na  terenu“, izvan skupštinskog odbora. Senator iz države Njujork napisao je ovaj zakonodavni akt po kojem bi se uvelo refundiranje tj delimični povraćaj novca , mada je ta ideja takođe zaustavljena. San Francisko je napravio najveći potez – 60 centi po paketu, što je na godišnjem nivou oko tri miliona dolara, u svrhu smanjenja troškova čišćenja opušaka sa plaža i iz okeana.

„Otpadak koji najviše zagađuje svet”

Pikavci su sada, takođe, postali i predmet pažnje jedne od najvećih američkih anti-pušačkih organizacija, „Truth“. Ova organizacija koristi sredstva dobijena zakonskim rešenjem koje postoji između državnih advokata i duvanskih kompanija o vansudskom poravnavanju kroz odštetu koja se plaća žrtvama pušenja. Grupa je prošle sedmice iskoristila dodelu američke nacionalne televizijske nagrade, Video Music, promovišući svojim klipom pokretanje nove kampanje za borbu protiv opušaka. Kao i u nekoliko ranijih reklama kojima se dotična kampanja emituje preko društvenih medija, organizacija Truth kreće u potragu za “predmetom koji najviše zagađuje svet”.

Nije ni čudo što su baš filteri cigareta i opušci privukli pažnju javnosti. Uz ogromnu većinu od 5,6 milijardi cigareta, koliko se svake godine proizvede širom sveta, idu i filteri od celuloznog acetata. Ovo je jedan oblik plastike čiji raspad u prirodi može trajati deceniju ili čak više. Prema Novotniju, koji je i pokrenuo ovaj projekat (Cigarette Butt Pollution Project), svake godine biva odbačeno čak dve trećine ovakvog filter-smeća.

Svake godine, još od 1986-te, dakle 32 godine uzastopno, organizacija Zaštita okeana“ (Ocean Conservancy) sponzoriše čišćenje plaža širom sveta; njihovo zapažanje je da su opušci cigareta najčešće prikupljani otpadak sa svetskih plaža, sa dosad ukupno više od 60 miliona sakupljenih pikavaca. To iznosi oko jedne trećine svih prikupljenih otpadaka, a i više od čitave količine prikupljene plastične ambalaže, kutija, poklopaca za boce, plastičnog posuđa i samih boca.

Ljudi ponekad ostavljaju ovakav otpad direktno na plaže, ali se češće dogodi da ih talasi „speru” s obala u okeane – naravno, i na druge načine: kroz bezbrojne odvodne cevi, vodene struje i reke širom sveta. Filterski otpad se često raspada do nivoa mikroplastike koju divlje životinje, nažalost, mogu lako uneti u svoj organizam. Istraživači su pronašli detritus u oko nezamislivih 70 odsto morskih ptica, dok je njegovo prisustvo uočeno i među 30 odsto morskih kornjača.

Ovi odbačeni filteri obično sadrže sintetička vlakna i stotine hemikalija koje se koriste za lečenje i zaštitu duvana, rekao je Novotni, koji sprovodi dalja istraživanja o tome koje vrste otpada cigaret-smeća odlazi u tle, potoke, reke i okeane.

“Potrebno je više ovakvih i sličnih istraživanja kako bismo tačno utvrdili šta se dešava sa veštačkim materijama prisutnim u filterima duvanskih cigareta”, rekao je Nik Malos (Nick Mallos), direktor kampanje „Mora bez smeća“ (Trash Free Seas) koju sprovodi organizacija Ocean Conservancy. “Krajnje pitanje glasi: kakav je uticaj mikroplastike iz opušaka i sličnog otpada na zdravlje ljudi”.

James Rainey, NBC News

5 rastućih industrija za pasionirane milenijumovce

Svi smo već čuli kako se generacija bebi-bumera (i, u suštini, svi ostali) žale na milenijumovce. Oni kažu da se milenijumovci, navodno, ponašaju kao da polažu prava na sve, da su lenji, „navučeni“ na svoje mobilne telefone i, što je po njima najgore od svega, da žele nagradu već samim tim što su se pojavili u nekoj trci, bez obzira da li su pobedili ili izgubili.

Ono što često nećete čuti, međutim, jeste da su milenijumovci uglavnom dobro obrazovani i generacija koja je već neko vreme potencijalno najpreduzetnija generacija. Iako nije pametno – a i nemoguće je – da naslikate celu generaciju u jednom ili dva široka poteza, sa sigurnošću se može reći ima i onih koji uspešno traže i pronalaze nove, jedinstvene i zanimljive industrije u kojima mogu naći priliku za razvijanje svog posla.

Milenijumovci, u stvari, brzo menjaju perspektive u pogledu zapošljavanja uopšte. Kako je sve više milenijumovaca koji, nakon što diplomiraju, postaju aktivna radna snaga, dugoročni ideali poput rigidnih rasporeda i čvrsto uspostavljene korporativne hijerarhije gledaju se u jednom novom svetlu.

Napokon, baš kao i svaka nova generacija pre njih, tako će i milenijumovci oblikovati ekonomiju shodno svojim predstavama. To se, zapravo, već dešava. Ako ste milenijumovac u potrazi za novom potencijalnom karijerom, obratite pažnju na sledeće industrije koje bi mogle odgovarati vašim ukusima i strastima.

1. Nekonvencionalno ulaganje

Odrastajući tokom Velike recesije tokom koje su iskusili otpuštanja i finansijska spasavanja od potonuća, milenijumovci su postali veoma skeptični prema tržištu akcijama tj berzi. Ukoliko ste milenijumovac koji bi da nađe načina kako i gde da investirate, ali ste oprezni usled nestabilne prirode berze, na raspolaganju su i neke druge opcije.

Jedna od ovakvih investicionih opcija leži u nekretninama. One obezbeđuju opipljiv izvor rada, dosta lične slobode, a ono što je možda i najzanimljivije za mnoge novopečene diplomce, ne uzima u obzir koliko ste duboko u dugovima, nastalim dizanjem studentske pozajmice kod banaka.

2. Uzrok kapitalizma

Više nego bilo koja druga generacija, milenijumovci izlaze u susret kompanijama koje vraćaju zajednici, ili koje iskreno učestvuju u značajnim dobrovoljnim davanjima. Iz toga proizilazi da milenijumovci traže zaposlenje kod kompanija koje, kao i oni, neguju iste vrednosti, poput dobrotvornih davanja i akcija.

Millenijumovci imaju tendenciju da svoju sreću u zapošljavanju potraže u biznisima koji su posvećeni svojim principima kao i industrijama koje rade na isti način. Sve veći broj kompanija nastoji da učestvuje u dobrotvornom poklanjanju, bilo da se radi kroz dobrotvorne organizacije ili kroz donacije i partnerstva sa spoljnim organizacijama.

3. Snimanje zvezda (bukvalno)

Do pre samo nekoliko godina, izjava da bi svako ko ne radi za NASA (ili neku od njenih stranih ekvivalenata) šetati Mesecom nije ni mogla da se čuje. Ovih dana, i taj „plod mašte“ približio se stvarnosti, a kompanije kao što su SpaceX i Blue Origin ulažu milijarde u privatna kosmička putovanja, koja su rezultat sasvim nove vrste preduzetništva.

Iako takve kompanije neće tek tako zaposliti nekoga sa ulice ko sanjari da postane astronaut, brzorastuća vazduhoplovna industrija bi mogla biti savršeno „sletno mesto“ i „pristajalište“, za posao i preduzetništvo dobro obrazovanog milenijumovca. Ko zna? Možda bi ste, u veoma bliskoj budućnosti, kao milenijumvac mogli postati, recimo, istraživač koji radi na novim konceptima raketnog pogona.

4. Uticaji potekli s vašeg – mobilnog uređaja

Mnogobrojni milenijumovci vični društvenim medijima otkrili su da je najbolji način da zarađuju za život tako što kače na Mrežu svoje selfije ili pročešljavaju internet ne bi li iznašli najposećenije mimove (memes) koje će potom – u svom videu preporučivati drugima. I dok starije generacije može uznemiravati pojam “slavne ličnosti u društvenim medijima”, činjenica je da je danas ovo izvesno uspešan karijerni put za nemali broj milenijumovaca.

Očigledno da nisu svi milenijumovci (a ni ostali, mlađi ili stariji od njih) predodređeni da ih milionske mase zaprate na Instagramu. Zapravo, vaše šanse da postanete senzacija u društvenim medijima verovatno su iste kao i verovatnoća da ćete postati astronaut. Imajući ovo u vidu, kao i prikladne okolnosti i (ne svakom) urođeni talenat za biznis i okretnost, mogli biste se potruditi pa da se izveštite u ovakvom „osvajanju“ društvenih medija; tako ćete uspešno plaćati svoje račune i izdržavati se: sa nekoliko dobro napisanih/snimljenih postova mesečno.

5. Čišćenje planete

Biti ekološki svestan nije više ekskluzivna teritorija onih koje su vaši roditelji verovatno voleli da nazivaju “hipicima koji grle drveće“. Milenijumovci, zapravo, pritiskaju velike korporacije da postanu ekološki svesne na isti način kao što ih pritiskaju na intenzivniji angažman u dobrotvornim aktivnostima.

Nove industrije, ili nove adaptacije starih industrija, usklađuju se danas sa izričitim normama o zaštiti životne sredine. Industrija solarne opreme ima veliki rast, kao i industrija električnih vozila. Zaštita životne sredine i očuvanje prirode, dobrotvorni angažman – sve ovde navedeno jesu ciljevi milenijumovaca – generacije koja u narednih nekoliko godina ne bi trebalo da ima problema s pomanjkanjem mogućnosti zapošljavanja.

Milenijumovci će, napokon, biti pozvani da preuzmu odgovornost za budućnost radne snage na isti način na koji su to nekad činili bejbi bumeri i drugi. Ono čemu sada prisustvujemo jeste otvaranje novog pristupa biznisu, usredsređen na fleksibilnost, slobodu i svest o Zemlji i onima koji je nastanjuju.

I dok pronalaženje dobrog posla nikada neće biti lako, milenijumovci mogu biti sigurni da postoje radna mesta koja su savršena za njih.

The Entrepreneur

​Zašto je 2016. zapravo najbolja u istoriji

“Jebeš 2016. Najgora godina svih vremena, zar ne?”, dodaje JS Rafaeli za portal Vice. “Od Trampa do Sirije, od Bouvija do Bregzita – samo treba da uključite Tviter i videćete da živimo u vreme nečuvenih ratova, neizvesnosti, straha i bede.

Ili ne?”01

Možda je to potpuno pogrešno. Možda, kao što švedski pisac Johan Norberg tvrdi u svojoj najnovijoj knjizi Progres, ovo teško dramljenje ne samo da je pogrešno, već dijametralno suprotno svemu što se zapravo dešava u svetu.

002Norbergova premisa je da po svim merilima ljudskog razvoja – životni vek, mortalitet odojčadi, siromaštvo, pismenost, sloboda, izloženost nasilju i bolestima, itd. – živimo u zlatnom dobu koje je potpuno neprikosnoveno u čitavoj istoriji ljudskog roda. Podaci predstavljeni u njegovoj knjizi su zapanjujući. Tako je 1900. godine prosečan životni vek iznosio 31 godinu; danas je on 71. Godine 1981, devet od deset Kineza živelo je u ekstremnom siromaštvu; danas je to jedan od deset. U poslednjih 25 godina, 285.000 novih ljudi steklo je svakodnevni pristup pijaćoj vodi. Jedna od najšokantnijih tvrdnji iznetih u knjizi nalazi se u odeljku o siromaštvu: “Ako vam treba 20 minuta da pročitate ovo poglavlje, nakon toga će se novih gotovo 2.000 ljudi izdići iz siromaštva.”

Ti argumenti su ubedljivi. Za 200.000 i kusur godina otkako se prvi put razvio Homo sapiens, čak i kad bismo preživeli period odojčeta, živeli bismo veoma kratkim životima, u okolnostima koje danas klasifikujemo kao ekstremno siromaštvo, napadnuti bolestima koje ne razumemo, ne znajući da čitamo, prepušteni na milost i nemilost arbitrarnih vladara i sa veoma velikom verovatnoćom stradanja na razne jezivo bolne načine. U poslednjih 25 godina, međutim – po prvi put u ljudskoj istoriji – ekstremno siromaštvo palo je na ispod 10 odsto stanovništva, masovna glad praktično je iskorenjena i masovna pismenost postala je pravilo umesto izuzetak. Mnogo je manje verovatno da će svako ko živi danas umreti nasilnom smrću (bilo u ratu ili od ubistva) nego u bilo kom prethodnom periodu istorije.

Dakle, imajući u vidu sve ove dobre strane, zašto su onda svi sve vreme tako anksiozni, depresivni i besni? Očigledno je to delimično zbog povećanog pristupa informacijama – sada možemo da vidimo kako se katastrofe odvijaju u realnom vremenu. Ali to je i evolutivni pomak; razvili smo se tako da sada možemo da motrimo na horizont sve vreme u potrazi za novim pretnjama. Samo nam loše vesti upadaju u oko.

A sve to ima političke implikacije. Norberg nedvosmisleno stavlja do znanja da je ovu knjigu delom napisao kao upozorenje. Osećaj da “sve ide nizbrdo” upravo je ono što ide na ruku populističkoj politici karakterističnoj za Trampa, Le Penovu i Bregzit. A upravo su to pokreti koji ugrožavaju sam progres o kojem govorimo.

Dakle, sklon pesimističkom kukanju na internetu kao i svako drugi, našao sam se sa Norbergom da popričamo malo o nekim od njegovih ideja.

VICE: Je li postojao neki okidač za ovaj projekat?

Johan Norberg: Kao i svi drugi ljudi, i ja sam čitajući vesti postao zabrinut i uplašen – svet je očigledno naseljen serijskim ubicama, teroristima, ratnim huškačima i zagađivačima životne sredine. Dakle, kao neka vrsta korekcije, morao sam da proučim istoriju, statistiku i podatke, da bih video šta se tu stvarno dešava. Da li je stvarno sve samo gore ili samo ne obraćamo dovoljno pažnje? Taj narativ može da bude proročanstvo koje se ojačava i ispunjava samo od sebe; ako ljudi misle da je svet poludeo, okretaće se demagozima koji govore: “Mi možemo da vam garantujemo bezbednost… u zamenu za vaše slobode.” Likovi kao što su Tramp i Marin le Pen imaju jasno zacrtane ciljeve, igraju na instinkte ljudi da beže ili se bore. U anketama možete da vidite da je zajednički sadržalac za one koji su glasali za Bregzit bio taj da su bili zabrinuti i da su smatrali da se svet kreće u pogrešnom pravcu.

18Knjiga je prepuna ozbiljno impresivne statistike. Koje su te lično najviše impresionirale?

Statistike o siromaštvu u poslednjih nekoliko decenija su neke od najboljih vesti koje je svet ikad doživeo. Sveli smo ekstremno siromaštvo sa 37 odsto na ispod 10 odsto za svega 25 godina. Svakog minuta dok ovo govorimo, još 100 ljudi se izdiglo iz ekstremnog siromaštva. A to vam govori koliko je snažan taj razvoj. Činjenica da smo toliko povećali životni vek – gotovo potpuno izbacivši preranu smrt iz jednačine – strašno je moćna. Šansa da neko ko je rođen danas doživi doba penzije veća je od šanse da bilo ko tokom istorije doživi svoj peti rođendan.

Čak i zemlje podsaharske Afrike koje malo zaostaju u pogledu zdravlja i razvoja sada pokazuju dramatičniji napredak. U Keniji, za samo jednu deceniju, povećao se životni vek za deset godina. To znači da su ljudi u međuvremenu ostarili deset godina, ali da su se zapravo više udaljili od smrti nego što su bili na početku. To je kolosalno. Naravno, i dalje imamo velike probleme, ali po prvi put u istoriji oni su izuzetak, a ne pravilo.

Često se ponavlja ta odrednica “25 godina”. Po knjizi ispada da je ta 1990. godine bila maltene nekakva magična godina. To ne može biti samo zato što je tada Public Enemy objavio album Fear of a Black Planet. Je li onda u pitanju okončanje Hladnog rata ili nešto drugo?

Ja verujem u liberalizaciju i slobodnu trgovinu, tako da se to uklapa u moje političke stavove. Ali važno je reći da se, iako se 1990. godine desilo ubrzanje, tu zapravo radi o dvestogodišnjoj priči. Nekih 5.000 godina ljudskog razvoja ništa se značajno nije dešavalo, a onda je došlo do eksplozije. Ubrzanje 1990. godine impresivno je zato što je razvoj za koji je Zapadnom svetu trebalo 180 godina u zemljama u razvoju ponovljen za 25. To ima mnogo veze sa padom broja ratova, padom komunizma, padom diktatura u Latinskoj Americi i otvaranjem kineske i indijske privrede. Svet je počeo da smanjuje prepreke u trgovini, ali i u komunikaciji, informacijama i tehnologiji. Više ljudi je oslobođeno i obrazovano u tim zemljama, tako da su mogli da stave svoje znanje i kreativnost na raspolaganje čitavog sveta. Sve do sedamdesetih, 90 odsto kineske populacije živelo je u ekstremnom siromaštvu, što je bila najgora statistika koju ste mogli da imate u ono vreme – a onda je usledio čudesan razvoj. U pogledu brutalnih brojki, Kina, Indija i slična mesta objašnjavaju kako je za tako kratko vreme milijardu ljudi moglo da izađe iz siromaštva.

47

Postoji prilično dominantna priča na Zapadu danas da ovoj generaciji ne ide tako dobro kao prethodnoj – da su “milenijalse” sjebali “bejbi bumeri”. Da li to na bilo koji način opovrgava vašu teoriju?

Definitivno stoji argument da su “bejbi bumeri” sebi namestili da im sve bude potaman, a u nekim pogledima današnja generacija nije toliko srećna kad su u pitanju stvari kao što je penzija, kuda odlaze javna sredstva, stambena politika, i tako dalje. I to su problemi koje moramo da rešavamo političkim putem. Ali zbog toga ne smemo da ostanemo slepi na ekonomski, socijalni i tehnološki napredak koji sadašnja generacija doživljava u mnogo većoj meri nego bilo ko pre nje. Prosto što se tiče medicine i životnog veka – rešavanjem problema sa smrtnošću odojčadi, kardiovaskularnim bolestima i napretkom u borbi protiv raka, ali i obnavljanjem ćelija i biotehnologijom – ova generacija će živeti duže i bolje nego bilo koja u istoriji pre nje.

A potom tu je i tehnologija – komunikacije i internet. U generaciji njihovih roditelja, ako je neko siromašnog porekla želeo da uči, samo pronalaženje pravih knjiga predstavljalo je veliku muku. Porodice su morale da štede mesecima kako bi kupile enciklopediju – sada je sve to besplatno. U tom pogledu, ovo će biti najsrećnija generacija svih vremena.

23Druga dominantna priča je da živimo u doba sve veće ekonomske nejednakosti.

I na neki način zaista živimo; od osamdesetih godina prošlog veka, nejednakost u Evropi i Sjedinjenim Državama samo se povećavala. Ako 2 milijarde ljudi iz razvijenog sveta odjednom mogu zajednički da ulože svoje znanje i naporan rad u tržište, onda je teško raditi u istoj vrsti posla i fabrika. S druge strane, ovaj proces istovremeno znači i smanjenje cena gotovo svega – namiriti životne potrebe jeftinije je nego ikad pre.

A nejednakost nije problem sam po sebi – samo ako dovodi do manje društvene pokretljivosti, ali to je više problem obrazovanja. Meni su zanimljivi apsolutni životni standardi, ne gde se nalazite u odnosu na druge. Ako razmišljate o životu koji možete da vodite u poređenju sa Bilom Gejtsom i Vorenom Bafetom, jeste, tu postoje razlike – oni imaju privatne avione, bolje rešeno stambeno pitanje i mogu da piju skupa vina. Ali njihova svakodnevna iskustva zapravo nisu toliko drugačija od vaših. Koriste isti kompjuter, iste mobilne telefone kao i vi – nemaju pristup toliko boljim informacijama ili ne unose u sebe toliko kvalitetniju hranu. Uporedite sa tim kako je bilo pre 200 godina, kada su razlike u bogatstvu bile pitanje života i smrti. Ako ste bili siromašni, umirali ste mladi, bili ste nepismeni – niste mogli da putujete, niste imali tehnologiju. Voren Bafet ne dobija 30 dodatnih godina života zato što je imao pristup boljoj hrani i hranljivim sastojcima dok mu se mozak još razvijao.

39

Ti čak tvrdiš da nam ide bolje nego ikad po pitanju životne sredine. To bi moglo da iznenadi mnoge ljude.

Tu i dalje preostaju najveći izazovi, naročito po pitanju problema kao što su globalno zagrevanje i čistoća okeana. Ali ako pogledate štetnost životne sredine koja momentalno utiče na zdravlje ljudi, zapravo smo za veoma kratko vreme ostvarili ogroman napredak. Još krajem sedamdesetih nije nam bilo mnogo stalo do očuvanja životne sredine. Ali onda su se bogatstvo i znanje povećali i stvari su se popravile. U Britaniji, na primer, šest glavnih zagađivača smanjeno je za 60 odsto. Vazduh je čistiji, reke su čistije – na Zapadu ponovo rastu šume, a stopa propadanja je usporena na novim tržištima kao što su Kina i Indija. Smanjili smo izlivanje nafte u okeane za 99 odsto.

Razlog zašto sam optimista prema gorućim problemima jeste taj da su veće bogatstvo i znanje ranije uvek rešavali probleme – nismo morali da rasturamo industrijalizovano društvo. Naprotiv, upravo nas je spasao tehnološki napredak. Imamo energetske izvore koji će nam pomoći da se nosimo sa globalnim zagrevanjem. U ovom trenutku su pomalo preskupi – i šta onda radite? Smanjite cenu uz pomoć tehnološkog napretka – i postanete bogatiji! Kako Kina i Indija budu postajale sve bogatije, rešavaće ove probleme mnogo brže nego što smo mi to radili na Zapadu.

003U redu, ako je sve tako lepo i krasno, zašto onda to niko do sada već nije shvatio?

Mislim da je za to delimično zaslužna naša evoluciona predistorija. Mi smo vrsta koja rešava probleme – ali to znači da konstantno tražimo nove probleme i opasnosti. A sad imamo globalne medije 24 sata dnevno, sedam dana nedeljno, kao i društvene mreže, tako da se sve opasnosti i pretnje odmah prijavljuju. Novi fenomen na svetu nije ljudska patnja, već to što svi imaju mobilni telefon i mogu da je dokumentuju i pošalju u svet. To postaje narativ koji se ostvaruje sam od sebe.

A iz psihologije znamo koliko je teško promeniti mišljenje i percepcije ljudi. Ako već čvrsto veruju da je sve otišlo dođavola, oni kažu: “Slušajte, vidim da je u toku državni udar u Turskoj – mogu upravo sada da vidim slike toga na Tviteru.” A vi im onda kažete: “Da, ali dok ste odrastali šezdesetih, bilo je 15 državnih udara godišnje. To je početkom 21. veka opalo na oko četiri godišnje, a 2016. godine smo imali samo jedan… i nije uspeo!” Ali da sve bude neobičnije, psihologija pokazuje da kad ljudima pokažete kontrapodatke i statistiku, to ih često samo još više učvrsti u njihovim predrasudama.38

Da, ljudi su, čini se, prilično umešni kad treba nešto da se sjebe. Koje su glavne pretnje po sav ovaj fantastičan napredak?

E, tu već nisam hronični optimista kao što bi neki ljudi očekivali od mene. Imam ogromnu veru i nadu u sposobnost čovečanstva da proizvede i akumulira znanje i kreativnost, ali sam gotovo jednako pesimističan po pitanju toga šta se dešava kad čovečanstvo stekne moć nad drugim ljudima, naročito kad se uzmu u obzir napori vlada da blokiraju određene tehnologije i postavljaju granice u trgovini i obrazovanju. Rast populizma na Zapadu, koji iskorišćava anksioznost i nostalgiju – i nerazumevanje napretka koji smo ostvarili – mislim da može da napravi haos. To je direktna pretnja po otvorenost od koje sve zavisi. Može biti i spoljnih šokova, kao što su geopolitički problemi sa Rusijom i Kinom ili da nastupi još jedna finansijska kriza. Upravo smo počeli da gomilamo probleme u finansijskom sektoru.

To sve neće nužno zaustaviti progres – u Dvadesetom veku smo izašli na kraj sa protekcionizmom, Velikom krizom i dva svetska rata, a opet više nego udvostručili životni vek i smanjili siromaštvo više nego ikad pre. Ali ako budemo počeli da rušimo svoju otvorenost, onda ćemo definitivno usporiti tempo progresa.

JS Rafaeli, VICE

Milijarderi koji podržavaju laboratorijski uzgajane dijamante potresaju industriju

Oporavljajući se od Dotcom fijaska i panike u post-9/11 periodu, Silicijumska dolina nadala se da će izaći iz ranih 2000-tih kao Saudijska Arabija – oslanjajući se na sunčevu energiju. Privatne investicije, federalne subvencije i strahovi o klimatskim promenama podstakli su ogroman procvat čistih energija.

Jedan od prvih koji je počeo da se kladi na sektor održivosti je bio Martin Rošajsen (Martin Roscheisen). Ovaj tvrdoglavo uporni preduzetnik pokrenuo je Nanosolar 2002. godine, kako bi napravio super tanke solarne ćelije koje bi bile jeftina alternativa silicijumu. Hiljade kompanija ga je sledilo.

Ali deset godina kasnije, kada se sa investiranjem preteralo, i kada je Kina postala izuzetno cenovno konkurentna, kalifornijski zeleni tehnološki mehur je pukao. Mnoštvo energetskih startup firmi koje su istraživale iskorišćavanje energije sunca, a među njima je najvidljivija bila Solyndra, je puklo. Nanosolar, koji je privukao pola milijarde dolara u prvih pet godina, zatvorio je svoju fabriku u San Hozeu. Roscheisen je bacio oko na drugu industriju i nestao sa vidika.

U novembru, nakon tri godine ispod radara, Roscheisen je predstavio svoj najnoviji poduhvat – onaj koji koristi snagu sunca da bi proizveo veoma drugačiji efekat. Koristeći neke od istih tehnologija za pravljenje solarnih ćelija, Livnica dijamanata, stavila je znak Silicijumske doline na izradu vrhunskih u laboratoriji dobijenih dijamanata.

Za razliku od kamenčića koji simuliraju dijamante, kao što su kockasti cirkoni, ovi laboratorijski proizvedeni kamenčići nisu lažnjak, napominje, Roscheisen, već su po strukturi atoma identični svojim, u zemlji stvorenim parnjacima. On svoje dijamante reklamira kao etičku alternativu u odnosu na iskopano kamenje i nešto što je jedinstven proizvod po sebi.

“Industrija dijamanata nam je izgledala kao veoma tradicionalna industrija, i sada je vreme da se suoči sa svojim “Tesla momentom”, “, rekao je Roscheisen Metro-u. “Pre Tesle, električni automobil je bio isto što i malo vozilo za golf. Tesla je promenio auto-industriju zauvek po prvi put obezbeđujući potrošačima jasan izbor. To je ono što radimo sa dijamantima- po prvi put nudimo održiv izbor.”

Sposobnost za proizvodnju dijamanata je nešto oko čega se vrtimo već skoro šest decenija, iako je do nedavno njihov proces proizvodnje bio relativno skup. Danas, najmanje 10 preduzeća proizvodi dijamante za krajnju prodaju ili industrijske dijamante. Ali Livnica dijamanata (Diamond Foundry) tvrdi da je napravila osobeni prodor u industriji koji omogućava bržu i jeftiniju proizvodnju dijamanata koji su po svemu nalik na one iskopane iz zemlje.

“Veoma je teško odgajiti čisto beli dijamant od kojeg se može praviti nakit”, kaže Roscheisen. “To je ono što naša tehnologija može da uradi.”

Počinje sa “semenom”, tankim listićem prirodnog dijamanta. Plazma reaktor na temperaturi od preko 8,000 stepeni Farenhajta “odgaja” kristal dodajući mu ugljenik, sloj po sloj. Preuzimajući ovu metodu koja se zove hemijsko taloženje pare, iz proizvodnje poluprovodnika, kompanija kaže da može da odgaji na stotine dijamanata do devet karata veličine, u razmaku od nekoliko nedelja. Neki konkurenti koriste varijacije taloženja isparenja, dok drugi koriste tehnike visokog pritiska, detoniranja eksploziva ili ultrazvuka.

Roscheisen – student Univerziteta Stanford u istoj klasi kao i osnivači Googla Sergej Brin i Lari Pejdž – dobio je podršku od 10 milijardera i jednog broja teškaša iz Silicijumske doline. Lista investitora uključuje osnivača Zinge (Zynga) Marka Pinkasa, koosnivača Tvitera, Jana Vilijamsa (Evan Williams ) i koosnivača Facebooka Endrjua MekKoluma (Andrew McCollum).

Investitor kompanije najvišeg profila je Leonardo Dikaprio. Glumac je bio nominovan za Oskara za film iz 2006 gde igra krijumčara dijamanata, Blood Diamond, koji prikazuje neke od etičkih pitanja koje opterećuju konvencionalnu industriju dijamanata.

03

Rasel Šor (Russell Shor), analitičar neprofitnog Gemološkog instituta u Americi (Gemological Institute of America), kaže da je Livnica dijamanata ušla na jedno izuzetno kompetitivno tržište.

“Sada smo u čudnoj situaciji kada je u pitanju ekonomija dijamanata “, kaže Šor, koji je proveo poslednje tri decenije radeći na svakom nivou trgovine, od rudnika do dilera, trgovaca, istraživačkih grupa i industrije medija. “Snabdevanje premašuje potražnju. Količina ide na gore, kvalitet ide na gore a cene idu dole. To je zaista bez presedana. “

Prerano je reći kakav će uticaj imati sektor sintetičke proizvodnje dijamanata na ukupnu industriju, kaže on. Međutim, naglasak na održivosti i “beskonfliktnosti” porekla izgleda da se dopada mlađoj generaciji potrošača. Millenijumska generacija će biti manje zainteresovana da kupi prirodan dijamant, zbog zabrinutosti oko zloupotrebe dece, regionalnih sukoba i uticaja rudarstva na životnu sredinu, navodi se u industrijskim izvorima.

Tvrdnje da su dijamanti proizvedeni ljudskom rukom, etička alternativa može da zavara,” kaže Šor. “To znači da je sve ostalo nemoralno, što nije uvek slučaj.”

Dijamanti su postali opsesija zapadne civilizacije tek kada su De Beers izvukli svoj slogan “dijamanti su zauvek” u marketinškoj kampanji iz 1930-ih. Slogan i prateće slike zaokružuju sliku tradicionalne uloge polova, i povezuju dijamanate sa večnom ljubavi, zavišću i očekivanjima – i pomalo tugaljivu poruku da bi prsten trebalo da košta nekoliko mesečnih zarada.

06

Nekadašnji globalni kartel, De Beers je izgubio nešto od svog sjaja. U 2011. godini, DeBeers je pristao da plati američkim trgovcima i potrošačima $ 295 miliona dolara zbog navodnog nameštanja cena. Tržišni udeo kompanije se konstantno smanjuje u odnosu na monopol koji je kompanija imala do 1980; sada zauzima oko 40 odsto tržišta. U međuvremenu, prevelika ponuda je ugrozila percepciju retkosti.

“Da li će sposobnost da se nešto, za šta su zemlji bile potrebne milijarde godina, stvori za nekoliko nedelja, uništiti romantiku?”, kaže Šor. “To je stvar svačije lične perspektive.”

Umesto da se takmiči sa sektorom tradicionalnih dijamanata, laboratorijski proizvedeni dijamanti su ušli na paralelno tržište. Livnica dijamanata i njemu slični očekuju da će privući one koji inače ne bi ni razmišljali o kupovini dijamanata. Mlađi potrošači izgleda da su manje privučeni njihovom mistikom, a više cenovnom pristupačnošću i održivošću konvencije o poklanjanju dijamantskog prstena za veridbu.

“Dijamanti su me uvek zasmejavali”, kaže Rajan Mekarti, doktorant na geologiji i proučavanju životne sredine na Stenfordu. “To je smešna mešavina ideja, emocija, marketinga i ugljenika, uparivanje stvari kao što su ‘zauvek’ sa materijalom koji je metastabilan na površini Zemlje, što ga nekako čini jednim od najznačajnijih simboličkih i najtraženijih dragulja.”

Christine Guibara, zlatar, kaže da neki od njenih mlađih klijenata pridaju veću vrednost niskoj emisiji ugljen-dioksida nego retkosti dragulja.

04

“Sve zavisi od toga s kim pričate,” kaže ona. “Neki misle da ima više vrednosti u održivosti životne sredine, etičkim praksama u rudarstvu i slično. Za te ljude, laboratorijski napravljeni dijamanti su jedna opcija. Ali, uvek će biti ljudi koji žele prirodni dijamant. “

Guibara je među 200 dizajnera koji prodaju nakit preko onlajn radnje Livnice dijamanata. Ona se nada da će joj povezivanje sa lokalnim dobavljačem dijamanata dati priliku da se oproba u nekonvencionalnim rezovima.

“Mnogo puta u industriji je zaista teško naći nešto što je isečeno na neobičan način,” kaže ona. “Ulog je toliko visok, da se svi trude da urade ono što je već bilo rađeno. Ali mislim da Livnica dijamanata ima na umu da bude više od jednog startapa. Uzbudljivo je imati tako nešto. “

Kao student prirodnih nauka, Roscheisen takođe planira da njegov prodor u oblasti visokih tehnologija učini dostupnim istraživačima. Uza sve svoje mitske asocijacije, kao odsjaj zvezda, brod duhova i suze bogova, dijamanti su neverovatno primenjivi, u praktičnom smislu.

Kristalizovani ugljenik može da simbolizuje ljubav, ali kao najjači materijal koji se pojavljuje u prirodi, on je i odlična zamena za silicijum u poluprovodnicima, kaže Rocheisen, a takođe može da pomogne da kompjuteri rade mnogo brže.

San Jose Inside

 

Klima: neprekidni niz rekordnih temperatura

Kalendarski smo u 2016. godini, ali temperature nastavljaju tamo gde je 2015. stala. Januar je bio rekordno topao, prema podacima koje je ove nedelje objavila NASA, a prenosi u svoja tri izveštaja i renomirani meteorološki portal Climate Central [¹ ² ³]

Siva linija na donjem grafikonu pokazuje posmatrane temperature na površini kopna u periodu između 1880. i 2015. Crvena linija prikazuje efektivno povećanje emisije gasova staklene bašte i aerosola (konvertovanih u ugljen-dioksid, CO2), dok plava predstavlja spoj ljudskog i prirodnih faktora (kao što je sunčevo zračenje). Od početka merenja 1880, uticaj prirodnih faktora, koji su tada bili najsnažniji, vremenom ustupa mesto silama ljudskog delovanja, pa su zadnjih godina plava i crvena linija odraz gotovo podudarnih tendencija – što samo govori o tome da delovanje čoveka utiče blago dominantnije na klimu od prirodnih faktora. Prošle 2015. godine, plava linija prirodnih faktora veoma blago je dominirala nad crvenom, koja je indikator ljudske aktivnosti. Razlog za to je pomak koji je napravio prošlogodišnji El Niño, uz izvesno povećanu solarnu radijaciju i brojne nasumične, nepredvidljive promene u ponašanju klime.

“2015 je bila ekstraordinarna godina čak i u kontekstu dugoročnog trenda zagrevanja,” rekao je Gavin Schmidt, direktor Instituta Goddard NASA za proučavanje svemira, NASA’s Goddard Institute for Space Studies (GISS) u saopštenju.

I NASA, kao i Nacionalna uprava za okeane i atmosferu (NOAA) izvestile su da je 2015. lako preuzela prvo mesto od 2014. godine. Prema merenju NASA, 2015 je bila 0,23°F (0,13°C) toplija od 2014 – što je drugi najveći skok ikada u odnosu na prethodni rekord. Prema merenju NOAA 2015 je bila za 1,62° C (0,9°C) iznad proseka 20. veka i to je najveći skok u odnosu na prethodni rekord od 0,29°F (0,16°C) iznad 2014.

01“To je prilično markantan deo priče o 2015. godini”, rekao je Tomas Karl direktor nacionalnih centara NOAA-a za informacije o životnoj sredini (National Centers for Environmental Information), tokom press telekonferencije.

Ove dve institucije koriste neznatno različite metode preračunavanja podataka o globalnoj temperaturi, što je dovelo do neznatno različitih brojeva, mada oba skupa podataka pokazuju jasan trend zagrevanja planete.

02Okeani su bili jedno od jasnih žarišta na zemaljskoj kugli tokom 2015, posebno Indijski okean i tropski Pacifik, koji je bio pod uticajem neverovatno jakog El Ninja. Rekordna toplota je zabeležena u delovima Evrope, Afrike, Azije, Australije, Južne Afrike i Severne Amerike. To je bila druga najtoplija godina prema evidenciji za SAD, čemu je doprineo i izuzetno topao decembar u istočnoj polovini zemlje.

Dok El Ninjo doprineo rekordu, analiza na portalu Climate Central je pokazala da su visoke temperature u 2015. pretežno rezultat zagrevanja čiji je uzročnik čovek.

Prošli decembar je bio najtopliji u dosadašnjim analima praćenja klime i najnetipičnije topao mesec prema dosadašnjim merenjima.

Tako je bilo – do sada.

Januarske temperature širom sveta. Izvor: NASA/GISS

Januarske temperature širom sveta. Izvor: NASA/GISS. Foto: 

Ovaj januar je bio najtopliji januar u istoriji, sa takvim razlikama koje ga svrstavaju u mesec sa najabnormalnijim temperaturama u 135 godina praćenja temperatura na planeti. Januar je bio 1,13°C – ili samo mrvicu više od 2°F – iznad normale. Time je preskočen decembarski rekord od 1.11°C – ili samo mrvicu ispod 2°F (-16,7°C) iznad proseka.

04Ovo je četvrti mesec za redom u kojem je planeta bila za 1 ° C (1,8°F) iznad normale. Uzgred, to su jedina četiri meseca u kojima je planeta prešla ovu vrednost od početka evidencije.

Širina krugova u crvenoj boji je toliko velika da je lakše nabrojati mesta gde je nije bilo rekordnih vrućina (to bi bio Antarktik, Skandinavija, Istočna Afrika i nekoliko delova Rusije). Značajan signal je nivo toplote El Ninja u Pacifiku koji je i dalje visok, ali je ipak Arktik taj koji se izdvaja kao najabnormalnije toplo mesto na planeti.

Prema NASA, temperature u nekim delovima Arktika u proseku su bile  23°F (-5°C) iznad normale za mesec. Ne, ovde nema mesta za decimalu, broj je ispravno napisan.

Ekstremna toplina u regionu postavila je još jedan rekord u niskom nivou leda u januaru.. Morski led se prostirao na oko 402.000 kvadratnih milja ispod proseka, prema Nacionalnom centru za sneg i led National Snow and Ice Data Center. To je ekvivalentno nestalom području morskog leda skoro četiri puta većim od Kolorada, i postavlja ovu godinu na liniju trenda stalnog nestanka morskog leda u regionu uporedo sa zagrevanjem klime.

Od 1979. godine, zimski led je smanjivan za 3,2 odsto po dekadi (gubitak je mnogo više izražen u leto po stopi od 13,4 odsto na svakih deset godina).

Arktik je 3. februara, 2016 zabeležio rekordno nisku količinu morskog leda u januaru. U februaru je ta tendencija nastavljena. Izvor: NSIDC

Arktik je 3. februara, 2016 zabeležio rekordno nisku količinu morskog leda u januaru. U februaru je ta tendencija nastavljena. Izvor: NSIDC. Graf: Climate Central

U prvoj polovini februara je nastavljen trend izražene toplote na Arktiku bez znakova da će ona uskoro popustiti. Zapadni delovi SAD, koji su takođe bili žarište u januaru, nastavljaju da se suočavaju sa abnormalnom toplinom u februaru kao i istočna obala nakon kratkog udara hladnog vremena ovog vikenda.

001Globalno zagrevanje je donekle simptom El Ninja. Klimatski fenomen tople vode u istočnom tropskom Pacifiku je možda prošao svoj vrhunac, ali je i dalje obezbeđuje izvestan podsticaj globalnoj temperaturi.

Najveći pokretač su klimatske promene izazvane delovanjem čoveka, pokazuje analiza Climate Central.

Januarski rekord pojačava verovatnoću da 2016 može biti još jedna godina u kojoj će biti oboren rekord. Meteorološki zavod u Ujedinjenom Kraljevstvu je već objavio svoju prognozu za 2016. On očekuje da će na globalnom nivou “biti barem onoliko toplo, ako ne i toplije” nego 2015. godine, prema rečima Krisa Folanda (Chris Foland), istraživača Met Office.

002Ako 2016. postavi novi toplotni rekord, biće to po prvi put da su rekordi postavljeni godinu za godinom, bez pauze. To se nikad ranije nije desilo.

I bez obzira na to da li ćemo u 2016. godine postaviti rekord ili ne, neki naučnici misle da je svet ušao u novi period  viših skokova u globalnom zagrevanju. To ne znači da će svake godine biti postavljan rekord, ali “čini mi se vrlo verovatnim da smo napravili naredni korak do novog nivoa”, rekao je prošlog meseca za portal Clima Central Kevin Trenberth, klimatolog iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja.

 

E-trgovina: kako reciklirati planine kartona?

Ručit Garg (Ruchit Garg), preduzetnik iz Silikonske doline u Kaliforniji kaže da ga brine da nešto nije u redu s njegovim  navikama kupovine preko interneta. Sa svakom novom isporukom koja osvane na njegovom pragu – ponekad i nekoliko njih u jednom danu – Garg se neprekidno suočava s izvorom svog osećaja krivice i frustracija: još jednom kartonskom kutijom.

A onda, kada otvori pošiljke, često je suočen sa “sindromom ruske babuške”: jedna kutija unutar još jedne, i tako u nekoliko navrata… a sve kako bi se zaštitila elektronika, dezodorans, odeća ili prehrambene namirnice. Ručit Garg svu kartonažu revnosno reciklira, ali je svoju zabrinutost nedavno podelio i na Tviteru.

U brojnim grupama i krugovima naučnika, ili kreatora politika, kruži isto pitanje: kako se izboriti sa dugoročnim posledicama koje svetska proizvodnja i industrija imaju po životnu sredinu, kako izaći na kraj s ekonomijom koja radi na trenutnom zadovoljenju svih zahteva i želja potrošača. Ovaj opasni a nikako raskidivi ciklus uvek iznova vodi potrošače ka očekivanjima da će čak i njihove skromne želje biti zadovoljene kao hitne potrebe… ali se pritom ne osećajući baš najsjajnije zbog toga.

Nova bespoštedna trka za mesto konkurentnog internet-trgovca ima samo jedan uslov: što veću brzinu dostave. Zato danas jednu staru krilaticu američkog Federal Ekspresa, “Kada sasvim sigurno vašu pošiljku dostavljamo do sutra ujutro,” izgleda izuzetno – neobično kao i, recimo, isporuka jahanjem konja i diližansom. Kompanija za internet trgovanje Amazon se u svom decembarskom saopštenju pohvalila da ima “dosad najbržu isporuku”. Tako smo došli u situaciju da, recimo, kupac u Majamiju nestrpljivo čeka da mu se karton od 4 Starbaksova frapućina isporuči u roku od 10 minuta.

U 10 glavnih američkih regiona, Google Express vam robu isporučuje za nešto manje od dva sata – artikle koje ste možda naručili iz par desetina prodavnica – uključujući igračke, lekove, hardver ili hranu za kućne ljubimce. Postmates, start-up iz San Franciska obećava isporuku za manje od sat vremena. Ova firma je u decembru 2015. dostavila gotovo milion paketa.

Sve u svemu, 350 milijardi dolara teška elektronska trgovina je tokom poslednjih pet godina udvostručena, sa Amazonom koji svima ostalima zadaje ubitačan tempo. Po jednoj proceni, članstvo u Amazonov premijum servis je naraslo na više od 50 miliona pretplatnika (dok na njegovom novom, bržem servisu, Prime Now, kako piše na vebsajtu, sada može da “kupcima dostavi skoro sve i to u roku od nekoliko minuta”).

Uber svoju novu uslugu UberRush širi pod sloganom “vaša hitna isporuka na zahtev”; Jet Delivery nudi “bele rukavice”: uslugu isporuke za manje od dva sata; Instacart može da vam na vrata kuće dostavi namirnice za manje od sat vremena.

Troškovi zaštite životne sredine uključuju i svu tu “dodatnu” kartonsku ambalažu koja se koristi za isporuke – u Sjedinjenim Američkim Državama je 2014. godine proizvedeno 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona, a e-commerce kompanije su među najbrže rastućim korisnicima ove sirovine – mada su i najžešći emiteri sve veće količine štetnih gasova, usled rapidno personalizovanih teretnih usluga tipa “sve što klijent poželi, i kad god poželi”.

“Postoje čitave flote kamiona koji neprekidno cirkulišu kroz naselja“, rekao je Den Sperling (Dan Sperling), osnivač i direktor Instituta za studije saobraćaja na Dejvis Univerzitetu u Kaliforniji, i stručnjak za vazdušni transport i resurse u Kaliforniji. On, takođe, nadgleda novu radnu grupu koja širom Sjedinjenih država prati transportne kompanije – na ovaj način vladini zvaničnici pokušavaju da smanje ukupnu emisiju teretnih isporuka, uključujući i e-trgovinu. Dr Sperling je rekao da su, uz isporučioce, i potrošači ti koji dele podjednaku odgovornost za posledice koje brze i komforne isporuke imaju po životnu sredinu. “Iz perspektive održivosti, idemo u sasvim pogrešnom pravcu”, rekao je on.

Ipak, meriti uticaj koji “kartonske industrije” imaju po našu okolinu sve je teže.

E-trgovina je odgovorna za veliki deo tih 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona proizvedenog u 2014. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ipak, kompromis – potencijalna ravnoteža koja bi se postigla između dve poželjne ali nespojive mogućnosti –  želja kupaca i isporučilaca nasuprot očuvanju životne sredine – nije ideja koja je nemoguća. Kako je sve više onih koju kupuju preko interneta, tako se smanjuje i korišćenje vozila za odlazak u kupovinu i povratak iz nje. A službe za isporuku imaju ogromnu motivaciju da pronađu najefikasnije puteve, želeći da umanje svoje troškove goriva i emisije štetnih gasova. Sa svoje strane, Amazon izjavljuje – a to je takođe dobra vest – da dostavljanje potrošačima direktno iz velikih skladišta smanjuje potrebu distribuiranja robe do nekoliko hiljada fizičkih prodavnica.

Do sada se, prema dr Sperlingu i drugim akademicima, međutim, utvrdilo da kupci naručuju onlajn, dok se istovremeno i dalje voze do fizičkih prodavnica – i to barem onoliko koliko su to činili i u prošlosti. Jedna skorašnja studija istraživala je uticaj kupovine preko Interneta u Njuarku, savezna država Delaver, utvrdivši da je porast e-trgovine u poslednjih nekoliko godina od strane lokalnog stanovništva korespondirao sa prisustvom daleko većeg broja kamiona na putu, kao i ​​povećanjem emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Ardeši Fagri (Ardeshi Faghri), profesor tehnike i inženjerstva na Univerzitetu u Delaveru, rekao je da povećanje raznih emisija – koje je po njegovoj proceni u periodu od 2001. do 2011. godine naraslo 20 odsto, “može biti usled mnoštva razloga, mada mislimo da su kupovina na mreži i više dostavnih vozila zaista jedan od glavnih razloga.”

Onlajn kupovina nije doprinela očuvanju životne sredine”, rekao je on. “Naprotiv. Jasno je kako je ova vrsta trgovine još više pogoršala situaciju.”

Drugi naučnici kažu da, barem za sada, izgleda kao da se onlajn trgovina “dopunjuje” s kupovinom u fizičkim radnjama, ali  da se nikako ne može govoriti kako je onlajn naručivanje proizvoda smenilo odlazak u tradicionalne prodavnice.

Giphy

Giphy

“Ljudi koji kupuju onlajn takođe vole da vide i osete stvari koje kupuju preko Mreže, kaže Ćaokun (Kara) Vang (Cara Vang), vanredna profesorka na Rensselaer Politehničkom institutu koji proučava pitanja vezana za transport, napisavši i studiju o navikama internet-kupaca. “A oni, takođe, mogu i da vrate stvari koje ne žele.”… što još više povećava ugljenični trag (carbon footprint) koji dostavna industrija ostavlja iza sebe.

Dr Vang i drugi istraživači kažu da je potražnja za isporukama, i to naročito za instant isporukama, generisala nove izazove koji se postavljaju pred transportne kompanije koje pokušavaju da budu što efikasnije. Umesto da koriste velike kamione za transport do pojedinačnih trgovaca, oni sada realizuju isporuke koje su široke, nasumične i slučajne.

U tim “nasumičnim” turama, mnogi vozači dostavljaju naručiocima samo jednu stavku. Ovo je često slučaj sa dostavnim servisom Postmates, koja ima flotu od 15.000 slobodnih vozača prijavljenih da isporučuju bez obzira šta je želja korisnika – nešto kao Uber ali za isporuke. Troškovi su obično od pet dolara pa naviše, plus naknada od devet procenata od cene proizvoda koji se isporučuje (ova kompanija kaže da ima oko 5.000 isporučilaca koji pošiljke prevoze biciklima, ili pešice, u gustim urbanim područjima).

A presija za postizanjem što većih brzina isporuke čini da su kupci nedovoljno motivisani da malo sačekaju.

“Zašto na isporuku čekati jednu nedelju ako je mogu dobiti za jedan sat?”, pita se Migel Dželer (Miguel Jaller), docent na Kalifornijskom univerzitetu Dejvis (U.C. Davis), koji proučava obrasce i prirodu urbanog transporta i dostave.

Takav je slučaj i sa Monikom Roleder (Monica Rohleder), koja priznaje da koristi servis Amazon Prime i to u tolikoj meri da “moj muž u šali kaže da su samo naše narudžbine već sasvim dovoljne da održavaju Amazon u poslu.”

Monika, koja živi u Los Anđelesu i radi u firmi za odnose sa javnošću, rekla je kako je volela isporuke koje stižu na vrata sledećeg jutra, ali da je odskora “najbolje da isporuka bude u roku od nekoliko sati” zato što je prezauzeta poslom i obavezama koje ona i suprug imaju oko dvoje male dece. Tako se često dogodi da ne naručuje nešto sve dok ne bude preko hitno: “Tada postoji neposredno zadovoljstvo, jer ste uzeli nešto što će vam stići u roku od samo par sati, a onda to sa zadovoljstvom skinete s vaše liste želja”, rekla je ona.

Jednog popodneva dobila je šest kutija: od Amazona i Nordstroma, potom za paket sa stvarima koje joj trebaju za put na Havaje, uključujući tu i kupaće kostime, odeću za trening i bojanke za klince. Neka odeća iz paketa joj ne odgovara, tako da ju je vratila.

Takođe, kaže kako više razmišlja o svoj toj kartonaži za pakovanje koja joj dolazi na kućni prag nego na emisije gasova dostavnih kamiona. Kako sama kaže, “To je sramota”, koliko je velika njena nedeljna kvota kartona za reciklažu.

Denis Koli (Dennis Colley), predsednik Udruženja za pakovanja od vlaknastih materijala (Fibre Box Association) – trgovinske grupe za rad sa talasastim i običnim kartonom – ocenjuje da upotreba kutija u e-trgovini raste brže od većine drugih tržišnih segmenata. On, međutim, ističe i napore koje ova industrija čini kako bi u svom poslovanju bila što ekološki svesnija, kao i da 90 odsto pakovanja od talasastog kartona odlazi na reciklažu.

Amazon je svestan pitanja i problema vezanih za karton i pakovanja. Od 2009. godine do danas, ova kompanija je dobila 33 miliona komentara, ocena i fotografija koji se tiču njihovog pakovanja kao dela “povratnog programa pakovanja”. Amazon kaže da ove komentare i predloge zdušno koristi: sve te povratne informacije koriste im da bi se uverili kako su veličine kartonskih kutija bile u skladu s veličinom proizvoda. Amazon, takođe, radi sa proizvođačima na slanju nekih proizvoda bez dodatne kartonske ambalaže, rekao je Krejg Berman (Craig Berman), portparol ove kompanije.

I mada recikliranje može doprineti da potrošači pomisle kako pomažu očuvanju okoline, i taj proces ima svoje troškove, uključujući tu i emisije gasova tokom isporuke centrima za reciklažu, gde se koristi mnogo energije i vode. Don Fullerton, profesor finansija i ekspert za ekonomiju i životnu sredinu na Univerzitetu u Ilinoisu rekao je da bi jedno od mogućih rešenja bilo da sami trgovci preuzmu odgovornost za povratak kutije natrag, po pouzeću pošiljke. Ovo bi, kako se procenjuje, stvorilo podsticaje za njih da dođu do rešenja za manja pakovanja.

“A možda neće stavljati kutiju koja je u kutiji, koja je u još jednoj kutiji”, rekao je on

Robert Reed, PR kompanije Recology, glavnog reciklažnog prerađivača San Franciska koji svakodnevno prikuplja 100 tona kartona, ima jednostavno rešenje za glavobolju s kartonskim pakovanjem: “Usporiti potrošnju”, kaže on. “Usporiti je.”

Mat Rihtel, Njujork Tajms

Šta usporava svetsku ekonomiju?

Infografika: Focus Economics

Infografika: Focus Economics

Sedam godina nakon što je globalna finansijska kriza izbila 2008. godine, svetska ekonomija je nastavila da se spotiče u 2015. Prema UN izveštaju Stanje i perspektive svetske ekonomije 2016, prosečna stopa rasta u razvijenim ekonomijama je opala za više od 54 % od trenutka izbijanja krize. Procenjuje se da je 44 miliona ljudi u razvijenim ekonomijama nezaposleno, oko 12 miliona više nego u 2007. godini, dok je inflacija dostigla svoj najniži nivo od krize. Još više zabrinjava to što su stope rasta razvijenih zemalja takođe postale nestabilne. To je iznenađujuće, jer, s obzirom da  razvijene zemlje imaju potpuno otvorene kapitalne račune, trebalo je da imaju koristi od slobodnog protoka kapitala i međunarodne podele rizika – i used toga iskuse vrlo malu makroekonomsku nestabilnost. Osim toga, socijalni transferi, uključujući naknade za nezaposlene, trebalo je da omoguće domaćinstvima da stabilizuju svoju potrošnju.

Ali dominantne politike tokom postkriznog perioda – fiskalno povlačenje i kvantitativno popuštanje (QE) glavnih centralnih banaka – ponudili su malo podrške za podsticanje potrošnje domaćinstva, investicije i rast. Naprotiv, oni su težili da stvari učine gorim.

U SAD, kvantitativno popuštanje nije povećalo potrošnju i investicija delimično i zbog toga što se većina dodatne likvidnosti vratila u kasu centralnih banaka u obliku slobodnih rezervi. Zakon o regulisanju olakšica u finansijskim uslugama iz 2006. godine, koji je ovlastio Federalne rezerve da plate kamatu na obavezne i slobodne rezerve, potkopao je glavni cilj QE.

Zaista, sa finansijskim sektorom SAD na ivici kolapsa, Zakon o hitnoj ekonomskoj stabilizaciji iz 2008 je pomerio datum stupanja na snagu ponude kamate na rezerve za tri godine, do 1. oktobra 2008. godine Kao rezultat toga, viškovi rezervi koje drži Fed su porasli, od prosečno 200 milijardi $ u toku 2000-2008 na $ 1.6 triliona tokom 2009-2015. Finansijske institucije odlučile su da zadrže taj svoj novac kod Fed umesto da kreditiraju realnu ekonomiju, zarađujući skoro 30 milijardi $ – potpuno bez rizika – tokom poslednjih pet godina.

Ovo je zapravo velikodušna – i uglavnom skrivena – subvencija centralne banke za finansijski sektor. I, kao posledica povećavanja Fed-ovih kamatnih stopa iz prošlog meseca, subvencije će se povećati za 13 $ milijardi dolara ove godine.

Kontraproduktivni podsticaji su samo jedan od razloga da mnoge od očekivanih koristi od niskih kamatnih stopa nisu materijalizovali. S obzirom da je kvantitativno popuštanje (QE) uspela da održi blizu nule kamatne stope za skoro sedam godina, ona je trebalo da podstakne vlade u razvijenim zemljama da se zadužuju i ulažu u infrastrukturu, obrazovanje i socijalni sektor. Povećanje socijalnih transfera u post-kriznom periodu bi povećalo agregatnu tražnju i pomoglo potrošnju.

Pored toga, u izveštaj UN-a jasno pokazuje da, u celom razvijenom svetu, privatne investicije nisu rasle kao što se moglo očekivati, s obzirom na ultra niske kamatne stope. U 17 od 20 najvećih razvijenih ekonomija, rast investicija je ostao niži tokom perioda nakon 2008. godine nego u godinama pre krize; pet zemalja doživelo je pad investicija u toku 2010-2015.

Globalno, dužničke hartije od vrednosti izdate od strane nefinansijskih korporacija – koje bi trebalo da podstaknu fiksne investicije – značajno su povećane u istom periodu. U skladu sa drugim dokazima, to znači da su se mnoge ne-finansijske korporacije zajmile, iskoristivši niske kamatne stope. Ali, umesto za ulaganja, one su koristile pozajmljeni novac da otkupe svoje akcije ili kupovinu drugih finansijskih sredstava. QE tako stimulisao velika povećanja zaduženosti, tržišnu kapitalizaciju i profitabilnost finansijskog sektora.

Ali, opet, ništa od ovoga nije mnogo pomoglo realnoj ekonomiji. Jasno je da držanje kamatnih stopa na nivou bliskom nuli ne mora da dovede do viših nivoa kredita ili investicija. Kada je bankama data sloboda izbora, one su izabrale profit koji nosi nulti rizik ili čak i finansijske spekulacije umesto pozajmljivanja koje će podržati šire ciljeve ekonomskog rasta.

Nasuprot tome, kada Svetska banka ili Međunarodni monetarni fond daju jeftin novac u zemljama u razvoju, one nameću uslove u vezi sa tim šta mogu da urade sa njim. Da bi imali željeni efekat, QE je trebalo da prati ne samo zvanični napori da se obnove narušeni kanali kreditiranja (posebno onih koji su usmerene na mala i srednja preduzeća), već i konkretne ciljeve kreditiranih banaka. Umesto efektivnog podsticanja banaka da ne pozajmljuju, Federalne rezerve trebalo je da kažnjavaju banke za održavanje viškova rezervi.

Dok su ultra niske kamatne stope dala malo prednosti razvijenim zemljama, oni nametnule značajne troškove za zemlje u razvoju. Nenamerna, ali ne i neočekivana, posledica ublažavanja monetarne politike je nagli rast prekograničnih tokova kapitala. Ukupno priliv kapitala u zemlje u razvoju u 2008. godini porastao je sa oko 20 milijardi $ na preko 600 milijardi $ u 2010. godini.

U to vreme, mnoge zemlje u razvoju imale su velike problem u pikušaju da odgovore na takve snažne uplive kapitala. Vrlo malo toga je otišlo u fiksne investicije. U stvari, rast investicija u zemljama u razvoju značajno je usporen tokom postkriznog perioda. Ove godine, zemlje u razvoju, uzete zajedno, očekuju da će zabeležiti po prvi put neto odliv kapitala – u ukupnom iznosu od 615 $ milijardi dolara – od 2006. godine.

Ni monetarna politika ni finansijski sektor ne rade ono što bi trebalo da rade. Izgleda da je poplava likvidnosti nesrazmerno otišla u pravcu stvaranja finansijskog bogatstva i naduvavanja finansijskih mehurova, a ne u jačanje realne ekonomije. Uprkos oštrom padu cene kapitala širom sveta, tržišna kapitalizacija kao deo svetskog BDP-a i dalje je visoka. Rizik od druge finansijske krize ne može se ignorisati.

Postoje i druge politike koje bi mogle doprineti ostvarivanju obećanog obnavljanja održivog i inkluzivnog rasta. Na prvom mestu je promena pravila tržišne ekonomije kako bi se osigurala veća jednakost, dugoročnije razmišljanje, i obuzdavanje finansijskog tržišta efikasnom regulacijom i odgovarajućim strukturnim podsticajima.

Ali biće potrebno i snažno povećanje investicija u infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Oni će morati da se finansiraju, barem delimično, nametanjem poreza za životnu sredinu, uključujući poreze na karbonski otisak i poreze na monopole i druge rente koje su postale sveprožimajuće u tržišnoj ekonomiji – i doprinose enormno nejednakosti i usporenom rastu.

 

Hamid Rashid

(Hamid Rašid je bivši generalni direktor za multilateralne ekonomske poslove u Ministarstvu spoljnih poslova Bangladeša, viši savetnik pri UNDP Birou za razvojnu politiku i šef globalnog ekonomskog monitoringa na Katedri Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja)

 

Project Syndicate

 

Poruka elitama u Davosu

11

Oči investitora trenutno su uprte u njima najvažniju fluktuaciju: pad cena nafte i konstantne promene cene energenata. I evo malog čuda: sa naftom koja sada košta samo 30$ po barelu, 15% manje u odnosu na početak godine, energetska tržišta signaliziraju probleme koji su pred nama – posebno imajući u vidu nastavak nestabilnosti u Kini. Svetski Forum u Davosu je jedinstvena prilika da se razmatraju dostignuća, pogreške i budući trendovi u globalnom biznisu, finansijama, ekonomiji, privredi i trgovini. Jedna od tema, uz novu, četvrtu tehnološku revoluciju koja je upravo u zamahu biće i sve podeljeniji svet: još širi jaz između najbogatijih i “nas ostalih”.

Kao još jedan pokazatelj koliko se tektonske ploče u globalnoj ekonomiji pomeraju, pokušajmo da pratimo Baltic Dry Index, koji meri troškove isporuke sirovina kao što su ugalj, metali i pšenica i đubriva širom sveta.

Najčešće je slučaj da ovaj londonski berzanski indeks ne privlači veliku pažnju javnosti; Na kraju krajeva, u eri u kojoj su investitori opsednuti tokovima kapitala – ili najnovijim digitalnim spravicama – izgleda prilično “retro” i staromodno fokusirati se na dosadne detalje o lukama i kontejnerima.

Ali, upravo sada, ponašanje tog Baltičkog indeksa je gotovo jednako dramatično kao i kretanje cena nafte. Taj indeks je pao ispod 400 po prvi put otkako je počelo njegovo praćenje 1985. godine, nakon nekoliko nedelja stalnih padova. Prošlog leta je indeks bio znatno iznad 1.000, u 2010. godini je bio oko 4.000. Dakle, ako vas je spopala želja da uputite tovar uglja, cementa ili nafte preko mora, trenutno će vas to koštati manje nego u poslednjih 30 godina.

Naravno, bilo bi lepo da mislimo da je ovo samo još jedan znak naše moderne tehnološke revolucije. Ali ključni razlog zašto cene prevoza roba padaju tako brzo je da se obrasci moderne trgovine i globalnog rasta ne ponašaju u 2016. kako bi finansijeri sa zapadnih i tržišta u razvoju mogli očekivati, ili kao što su radili tokom ranijih bumova trgovine.

Tokom protekle decenije, brodske kompanije posvuda – od Grčke do Kine – proširile su svoje suve zapreminske kapacitete. One su to učinile delimično i zato što je za njih bilo jeftino da pozajmljuju novac. Novi investitori, kao što su zapadni privatni investicioni fondovi, takođe su ulagali u njih, tražeći nove načine da zaposle svoj novac.

Drugi razlog za bum je bila činjenica da se generalno pretpostavljalo da će globalna trgovina i dalje nastaviti da raste. Sve donedavno ova pretpostavka nije delovala nerazumno. U deceniji pre 2008. godine, globalna trgovina rasla je u proseku za sedam odsto godišnje, brže od globalnog rasta BDP-a, jer su zemlje poput Kine bile u ekspanziji a zapadne kompanije su stvarale mrežu prekograničnih lanaca snabdevanja.

Istorija se, međutim, ne odvija na predvidljive načine. Kao što je Svetska banka to opisala u svom najnovijem otrežnjujućem izveštaju, globalni rast trgovine je naglo usporio u poslednjih nekoliko godina na oko tri odsto, ili otprilike tempom globalne ekspanzije BDP-a, i sada nastavlja da usporava.

To delom odražava strukturne promene: Svetska banka, na primer, smatra da su ovako loše prognoze zasnovane na neuspehu vlada da sprovode multilateralne trgovinske poslove na brži način. Takođe se čini da zapadne kompanije više ne grade nove prekogranične lance snabdevanja u tako grozničavom tempu. Ipak, noviji razlog sporog tempa trgovine jeste pogubna kombinacija niskog realnog rasta na tržištima u razvoju, zajedno sa nestabilnošću deviznih kurseva i padom cena sirovina; zalihe se gomilaju u skladištima.

To ostavlja brodarstvo – doslovno – nasukano. Vlasnici tzv. velikih plovila (najvećih po veličini) računaju da ih dnevno košta oko $8.000 da ove velike brodove teraju morima; Međutim, troškovi isporuke za korisnike su toliko niski da oni inkasiraju samo $5.000 na ime honorara. Stoga i ne iznenađuje da ovako uska profitna margina čini brodovlasnike izuzetno nevoljnima da svoje brodove pokreću. Kao rezultat toga, šrafovi trgovinskog sistema usporavaju.

Nadajmo se kako je ovo samo privremena pojava kratkoga daha. Isporuke roba su i  dosad doživljavale velike ciklične uspone i padove. Ukoliko se neki kapaciteti uklone, preko procesa kreativne destrukcije, ovo bi trebalo da na kraju pomogne cenama da se normalizuju. I zaista – ovo se već uveliko dešava. Krajem prošle godine, na primer, Dojče banka je zatresla ceo svet kada je od singapurskih vlasti zahtevala da blokiraju velikog prevoznika u vlasništvu jedne investicione šeme zbog neisplaćenih dugova. Nesumnjivo je da nas nova bankrotstva u brodskom prevozu očekuju i u ovoj godini.

“Na kraju” je ključna reč ovde: osim ako Kina ne demantuje cinike i proizvede novi privredni rast, postoji velika mogućnost da će Baltic Dry Index nastaviti da udara sve nove i nove rekorde ka dnu. Smatrajte to, ako hoćete, kao još jedan znak štetnih ekscesa koji se stvaraju zbog jeftinog novca; ili kao moćan pokazatelj da je rast tržišta u razvoju u zastoju. U svakom slučaju, elite koje se skupljaju u Davosu na Svetskom ekonomskom forumu 2016. trebalo bi da ovo uzmu u obzir: prava poruka Baltic Dry Index je da globalizacija ne napreduje uvek pravolinijski.

Opisani trendovi dobro se uklapaju sa već uočenim trendovima (Videti kao primer tekst “Globalna trgovina u slobodnom padu: pretovar kontejnera u Kini na rekordno niskom nivou, prevoz tereta železnicom posrće, kamionski prevoz usporava”), i upozorenjima da je ovaj trend mnogo veća pretnja svetskoj ekonomiji od rasta i padova valuta, smanjenja ili povećanja referentnih stopa pa čak i stanja na berzama. Usporavanje globalne trgovine posebno je izraženo od 2014. godine, a nastavljeno je i u 2015. godini.

Počelo je dramatičnim usporavanjem Baltic Dry indeksa (koji meri aktivnost brodske trgovine po frekventnosti plovidbe najvećih brodova koji na 23 svetske rute prevoze fosilna goriva, rude metala i žitarice), potom je nastavljeno usporavanje prevoza roba železnicom – u SAD na primer za oko sedam odsto, što je bio prvi znak da su veliki delovi industrije i dalje u recesiji. Pooštravanje obaveza u oblasti zaštite životne sredine i niska cena gasa uticali su na drastično smanjenje isporuka uglja, koji predstavlja jednu trećinu svih prevezenih roba na železnicama SAD, smanjene su i isporuke nafte sa polja za proizvodnju nafte iz škriljaca a odmah potom i drugih elemenata za tu proizvodnju – peska i šljunka. Ali to nije bio događaj vezan za samo jednu industriju: smanjene su i isporuke veštačkih đubriva, hemikalija i drugih industrijskih roba jer su se industrijska postrojenja našla u žrvnju između jakog dolara i malih kapitalnih ulaganja.

Izvestan izuzetak je indermodalni prevoz gotovih proizvoda, ali je prevoz drugih roba poput drveta, uglja, metala i nemetala bio u padu.

Dodatna potvrda ovakvih kretanja usledila je i posle objavljivanja rezultata poslovanja kompanija koje se bave železničkim prevozom i državnim železničkim kompanijama.

Potom je na red došao i prevoz kamionima koji je 2014. godine doživljavao svoj bum. Pokazalo se da je 2015. godina donela sasvim suprotne trendove jer se pokazalo da kupovna moć srednje klase i modernog proletarijata slabi. Naime, kamionski prevoz je najbolji pokazatelj tražnje za robama u maloprodaji i još jedan pokazatelj mogućnosti ulaska u novu recesiju.

 

FT, ZeroHedge