Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.
Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.
“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.
Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.
Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.
Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.
Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.
CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.
Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.
CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu traže svoje buduće međunarodne partnere.
Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.
Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.
CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.
Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.
Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.
ZAŠTO CIIE?
→ 400.000 kineskih kupaca
→ 57,8 milijardi dolara transakcija
→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju
→ 3.800 preduzeća koja izlažu
→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera
Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe
U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona
Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara
CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.
Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.
China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.
Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.
Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.
Piter Koen je profesor poslovnog menadžmenta i osnivač konsultantske kuće ‘Peter S. Cohan & Associates’, a njegove kolumne redovno izlaze u nekoliko renomiranih poslovnih magazina. On je za Inc.com poslao kratku poruku svima koji, nakon uspeha sa svojom prvom startap firmom, požele neki sledeći poslovni poduhvat: Ne dozvolite da vam uspeh udari u glavu – održavajte svoju odmerenost u poslovnom stavu i pristupu.
Puno je toga što se može naučiti od preduzetnika koji su postigli uspeh. Pa ipak, neki od njih rizikuju da protraće svoje već stečene prednosti, pre svega lakšem pristupu talentima i svežem osnivačkom kapitalu.
Većina tih pogrešaka, nastalih pri osnivanju nekog novog startapa – grešaka koje uslede nakon prethodnog uspeha – potiču od gubitka intelektualne odmerenosti, naime, jer su osnivači poverovali da su sopstvena briljantnost i posvećenost bili jedini faktori zaslužni za njihov prvi startaperski uspeh.
U nastavku je Koen naveo “četiri greške uspešnih preduzetnika koji, nakon svoje prve dobro poslujuće firme požele da još jednom krenu u neko novo poslovno iskušenje”. Četiri su ovo spoticanja – a ujedno i saveta – šta bi trebalo učiniti a da ne omašite.
1. Ne potcenjujte ulogu sreće u uspehu vaše kompanije
Neki uspešni preduzetnici sebe doživljavaju kao ratnike koji izgaraju od želje da svojim kritizerima dokažu da greše. Taj pogled na svet ih navodi na uživanje u prepričavanju priča u kojima “u poslednjem trenutku pikiraju na svog ključnog potencijalnog kupca kako bi ga osvojili”, ili, recimo, rešavajući neki tehnički problem kako bi spasili poslovanje klijenta.
Ovakav način razmišljanja, takođe, dovodi do toga da uspešni preduzetnik filtrira odnosno negira ulogu sreće i povoljnog (slučajnog) sticaja okolnosti u uspehu svoje kompanije. Jer, sreća je ta koja često igra presudnu ulogu. Primera radi, kada je Koen osnovao svoju konsultantsku firmu, kaže da je imao sreće da u sjajnom trenutku objavi knjigu ‘Net(o) dobit’ (Net Profit), u kojoj je pisao kako proceniti i investirati u raznovrsne poslovne modele na Internetu – mrežno trgovanje je tada bilo u povoju. Izašla je davne 1998. godine, dok je dot-com balon tek narastao. Dakle, bilo je vremena za ovakvo štivo pre no što je tadašnje veb-poslovanje prslo. Taj ga je srećni trenutak, ubeđen je Koen, doveo do poplave narednih poslova.
Ako ste zavedeni mislima kako ste isključivo vi zaslužni za uspeh vaše prve firme, izgubićete preko potrebnu intelektualnu odmerenost – onu odmerenost zbog koje priznajete ono što ne znate – pritom zaboravljajući da u svoj tim uvrstite one koji su u stanju da neke kritične veštine i znanja primenjuju bolje od vas; veštine i znanja potrebnih za uspeh vašeg startapa.
Ono što treba da učinite je da nikada ne smetnete s uma da se potrebe kupaca, konkurenti na visokom nivou i tehnologija neprestano menjaju i da – ukoliko svoju kompaniju ne prilagodite tim promenama – ugrožavate njenu budućnost.
2. Ne okružujte se onima koji vam idu niz dlaku
Osnivači firmi često grade timove sastavljene od ljudi s kojima im je ugodno da rade. Postoji opasnost da u takvom timu budu okruženi isključivo onima koji padaju ničice pred njihovom superiornom mudrošću. Angažovanje takvih uposlenika koji po pravilu idu “niz dlaku” može značiti da se loše odluke ne dovode u pitanje – čime kompanija tone.
A ponekad isti timovi, koji su već bili uspešni, ostanu na okupu i u čitavom nizu narednih preduzetničkih poduhvata. Dejvid Frend, izvršni direktor kompanije ‘Wasabi Technologies’ za klaud-usluge skladištenja podataka je, recimo, odlično započeo svoj prvi posao a potom postigao uspeh i u nekoliko narednih poduhvata – sve njih je započeo i uspešno razradio sa koosnivačem ‘Vasabija’, Džefom Flauersom. Frend se bavi poslovnom stranom firme, dok Flauers razvija njenu tehnološku stranu.
Budući da se svaki od njih ističe u svojoj stručnoj oblasti, kao i da su decenijama dobro sarađivali u prodaji svojih usluga klaud-tehnologija, sa sobom su na svaki posao dovodili iste ljude koji, već dugi niz godina, rade za njih. Frendu je sada ovo sedmi poslovni poduhvat sa Flauersom, uz već pomenute brojne saradnike.
Poenta? Otkrijte koje su veštine potrebne za uspeh vaše kompanije, a potom se – na ključnim mestima koja te veštine zahtevaju – okružite najtalentovanijima. Podstičite i inspirišite stručnjake iz tih ključno bitnih oblasti da raspravljaju i “prekuvavaju rešenja”, to jest razvijaju raznovrsne strategije, kao i da od ponuđenih (jednoglasno) biraju samo one najbolje.
3. Ne postavljajte svoju poslovnu strategiju gledajući u retrovizor
Venčer kapitalisti i preduzetnici vole da se hvale „prepoznavanjem obrazaca“. Ovo je njihov način da se tapšu po leđima kada vide da je i aktuelna poslovna prilika poput one koju su trijumfalno iskoristili u prošlosti.
Ovakav način razmišljanja može rezultirati primenom starih rešenja na nove probleme – što će dovesti do gubljenja kapitala i vremena. Umesto da se mehanički primenjuju rešenja koja su funkcionisala u tek površno i naizgled sličnim situacijama, trebalo bi po pravilu kopati dublje da bi, napokon, iskrslo šta je to što je dobro u novom izazovu ili prilici.
Prethodne greške mogle bi ojačati intelektualno-poslovnu odmerenost. Ova odmerenost je vrlina koju bi trebalo neizostavno koristiti u prepoznavanju i usvajanju znanja nužnih za rad i razvoj vaše firme: onih koja vam trebaju da biste stvorili neko novo rešenje, potrebno za prevazilaženje nekog novog izazova.
4. Ne uzimati previše osnivačkog novca, već samo onoliko koliko je zaista potrebno
Jedna od stvari koja se izvesno dogodi jednom kada uspete jeste da će vaši prethodni investitori želeti da vas zaspu novcem i za taj novi poduhvat, nadajući se još većem poslovnom uspehu u vašem drugom, novom biznisu.
Ipak, kako ističe NFX, investitor iz San Franciska koji ulaže u stratup firme u ranoj fazi, vaš početni uspeh možda je proizašao iz vaše sposobnosti da prilagodite svoju kompaniju ograničenjima uloženog kapitala. Uzimanje prevelike količine novca pre no što vam i zatreba može rezultirati gubitkom fokusa u postizanju kritičnih ishoda potrebnih za prolazak kroz svaku od četiri faze skaliranja, odnosno, putanje rasta (videti pod ‘Scaling Your Startup’).
A ukoliko se dogodi da imate previše osnivačkog novca, možete prevideti potrebu za stvaranjem onoga što pisac ovog članka naziva nivoima skaliranja: stvaranjem poslovne filozofije, razvojem i realizacijom poslovne krivulje rasta, definisanjem ključnih radnih mesta, kao i popunjavanjem istih najkompetnijim ljudima, držeći se logike pojedinačnog preuzimanja odgovornosti na svakom mestu – sve je ovo od suštinskog značaja za postizanje novog poslovnog uspeha.
Kao što NFX upozorava, „Vrlo je uobičajeno da osnivači koji sakupe previše novca za svoj novi startap dožive promene u stavovima i preduzetničkom razmišljanju, čime uništavaju njihovo rukovodstvo i, na kraju, i samu kompaniju.” Ukoliko doživite taj luksuz da pristupite prevelikoj količini novca za početnu investiciju – ne ustručavajte se da ga odbijete.
„Nesumnjivo da su to (poslovi za) mirne vode“, kaže informatička inženjerka Lien Van Den Steen za Fast Company; sunčani je četvrtak popodne, ovog leta, na njenom radnom mestu – u svojoj kući u Gentu.
Iz svog doma u Minesoti, Tim Ideker, regionalni direktor prodaje povezuje prisutne u ćaskanje na Mreži: potrebne su im ideje o najboljoj rasklopivosti kajaka, koji se, u delovima, može lakše transportovati. „Gajim izvesnu zabrinutost jer je ta „sklopivost-rasklopivost“ možda samo drukčija vrsta opisa: da će kajak procureti na jedno sedam mesta“, kaže Sajmon Mensfild, član prodajnog tima GitLaba iz Kardifa, Vels.
Za većinu zaposlenih, ovakva vrsta razgovora bila bi kratka uzgredna vest „negde ispod“ glavnog sadržaja na monitoru, ali rasprava o kajacima – kao i planovima za vikend i omiljenim društvenim igrama – predstavljaju suštinu ovog poziva. Zaposleni iz bilo kog GitLabovog tima (ili vremenske zone) prijavljuju se na ove periodične, polusatne kompanijske pozive kako bi replicirali i dali svoje mišljenje po raznim pitanjima, takoreći „inscenirali slučajne razgovore“ koji se, prirodno, dešavaju onda kada saradnici dele istu kancelariju.
Kompanija trenutno radi na aplikaciji koja programerima omogućava saradnju tokom pisanja i pokretanja softvera, i – nema svoje fizičko sedište. Umesto toga, sastoji se od preko 1.300 zaposlenih, razmeštenih u 67 zemalja i u gotovo svakoj vremenskoj zoni, a svi koji rade za GitLab su ili kod kuće ili u tzv. co-op prostorima. To su „neutralne lokacije“, jer ne pripadaju nijednoj specifinoj kompaniji; u njima se, uglavnom, nalaze radnici iz raznih kompanija da bi zajednički učestvovali u poslovima koji nisu povezani ni sa jednom od firmi kojima nominalno pripadaju.
Istraživanja pokazuju da razgovor sa kolegama o stvarima nevezanim za posao olakšava uspostavljanje međusobnog poverenja, pomaže u razbijanju barijera među odeljenjima i čini zaposlene produktivnijima. U GitLab-u, sve ovo treba da se dogodi „na daljinu“ – izvan (inače nepostojećih) kancelarija.
GitLab ove opuštene interakcije shvata toliko ozbiljno da u svom priručniku za zaposlene ima navedeni protokol koji je u celini javno dostupan na Mreži. Ako bi se odštampao, obuhvatio bi više od 7.100 stranica.
Odeljak o „Neformalnoj komunikaciji u potpuno izmeštenom radnom okruženju“ (onlajn, odnosno, rad na daljinu) detaljno opisuje više od 30 načina na koje se saradnici mogu virtuelno povezati kroz osnovni paket poziva sadržan u aplikaciji ‘Zoom’; od ćaskanja tipa ‘Donut Bot’ (gde se, recimo, na Slekovom kanalu #donut_be_strangers susreću prijavljeni na ovaj kanal), pa do ’Juice Box’ razgovora (gde se članovi porodica zaposlenih međusobno upoznaju). Tu su i međunarodne virtuelne zabave uz take-out uživo, virtuelni lov na smeće ili, recimo, zajedničko biranje i „miksovanje“ omiljenih pesama (kanal „Team DJ Zoom Room“).
Sid Sidžbrendidž, “fenomenalac” koji je pokrenuo Gitlab
Pre no što su pandemijske blokade pogodile SAD, u martu je samo 2% plaćene radne snage radilo puno radno vreme od kuće. Do maja ove godine, više od dve trećine američkih kancelarijskih radnika prijavilo se da radi sa mesta svog prebivališta. To je, po mnogima, predstavljao neočekivani uspeh. U julskoj studiji kompanije Lenovo, ispostavilo se da je gotovo dve trećine od preko 20 hiljada ispitanika iz celog sveta izjavilo da su više radili od kuće – uprkos ometanjima prouzrokovanim pandemijom. Imajući u vidu tekuću situaciju (i potencijal da uštede novac na kancelarijskom prostoru i platama), neke kompanije – među njima Facebook, Twitter i Square – sada zaposlenicima nude mogućnost stalnog rada od kuće.
Ali, dok je većina organizacija podržala ovu „postavku radne scene“, potpuno daljinski, asinhroni stil rada je izuzetno nameran i osmišljen poduhvat ove firme koja potpuno virtuelno i tek pomalo „realno“ postoji u San Francisku (koliko je realan poštanski fah u UPS-u). Sid Sidžbrendidž (Sid Sijbrandij), koosnivač i izvršni direktor GitLaba promoviše svoj posao daleko izvan svojih virtuelnih „radnih hala“. Pandemija je pokrenula prvi talas rada na daljinu, kaže on, „gde zaposleni samo preslikavaju svoje postojeće procese, transplantujući ih na računarsku mrežu“. On je, međutim, fokusiran na model kojeg u firmi zovu „be(a)st mode“, u kojem se prethodni, pre-pandemijski radni procesi i rutine potekle u tradicionalnoj kancelariji ne premeštaju samo u digitalni okvir; u ovoj kompaniji, zapravo, u potpunosti preispitujete sam radni okvir. „Sledeći talas“, kaže on, „iskoristiće prednosti svega onoga što nudi jedan takav daljinski model rada, zastupljen (kod nas) u sadašnjem trenutku“.
GitLab ne samo da je stvorio živahnu i veoma dinamičnu kulturu komuniciranja kroz aplikaciju Zoom, već je, takođe, razvio način da u svoje virtuelne prostorije uvede nove zaposlene, koji nikada dotad nisu lično upoznali nijednog od već postojećih saradnika. Ustanovljena su i pravila za komunikaciju e-poštom a i za upotrebu Sleka, kako bi se osiguralo da zaposleni koji su aktivni po različitim vremenskim zonama budu „ukačeni“ u sve one ključne poruke, relevantne za dalje poslovanje i razvoj.
Da bi to omogućila, ova kompanija je osmislila radno mesto koje je učinilo da dosad transparentni pristup drugih kompanija sada deluje „pozitivno neprozirno“. U GitLab-u su sastanci, beleške, podsetnici i još mnogo toga dostupni svima u kompaniji – a uglavnom i svima izvan nje. Deo ovog „zagrljaja transparentnosti“ potiče iz etosa otvorenog koda na kome je zasnovan GitLab (GitLab nudi besplatnu verziju svog proizvoda „zajednice“, kao i vlasničku verziju kompanije). Ali, ono što je takođe ključno je da zaposleni budu u toku, u smislu razvoja proizvoda i korporativne kulture. Ova firma je jedinstvena „vitrina“ koja izlaže novi model rada, prikazujući ga čitavom svetu – sasvim besplatno… uglavnom (ukoliko se opredelite za dodatne uvide i alate, kao i bliskiju relaciju sa GitLabom, na raspolaganju su vam tri cenovna paketa koji vam to i obezbeđuju).
Procenjuje se da je GitLab prošlog septembra (2019) od inicijalnih 268 miliona dolara prikupio sredstva u vrednosti od 2,75 milijardi dolara, a priča se i da je u toku priprema za direktnu javnu ponudu (Najveći konkurent mu je GitHub, kojeg je 2018. kupio Microsoft za 7,5 milijardi dolara). Kako se profil kompanije podiže, tako i posebnost njene poslovne kulture privlači sve veću pažnju.
Prema rečima Darena Marfa, šefa odseka za daljinski rad koji pomaže u upravljanju i usavršavanju daljinskih postavki GitLaba (procedurama za rad van kancelarije), GitLab od ovog marta savetuje zainteresovane kroz Tviter, T-Mobile i Sanofi, promovišući „na spolja“ svoje popularne metode daljinskog rada. On i saradnici su na početku krize objavili e-knjigu od 38 stranica, namenjenu kompanijskim liderima koji su se poduhvatili izazova nadgledanja udaljenih timova. Ovaj „priručnik“ je dosad preuzet u preko 30 hiljada navrata.
Kompanija za finansijske usluge DTCC jedna je od onih koja s Marfom neformalno komunicira na temu izmeštenog rada, kao i o budućnosti svog poslovanja. „Najzanimljivije nam je bilo koliko su na Mreži međusobno ćaskali dok su ’kuvali’ svoju poslovnu kulturu“, kaže Robert Palatnik, izvršni direktor i šef odseka za globalna tehnološka istraživanja i inovacija u DTCC. „Jednom kada počnete da čitate o njihovoj kulturi komunikacije uspostavljenoj unutar „virtuelnih radionica“, i njihovim vrednostima, a posebno o njihovom fokusu na sveobuhvatnu „megazonsku“ saradnju, onda sasvim lako uočavate kako su sve to uspeli.“
Marf prihvata priliku da razgovara o tome kako se rad na daljinu može uklopiti u različite poslovne modele i grane. „Kovid-19 je ubrzao hvatanje virtuelne poslovne ‘kopče’, čije razumevanje daljinskog upravljanja unapređujemo najmanje deceniju“, kaže on. „Katapultirali smo se izvan granica rasprave o tome ‘Da li je rad na daljinu dobar, ili loš, ili uopšte izvodljiv’. Sada se postavlja pitanje: ’Da li će vaša kompanija takvo šta prihvatiti ili će naprosto ignorisati?’ “
Sa radnicima „zaglavljenim“ kod kuće usred krize COVID-19, GitLab objavljuje vodič za upravljanje radom na daljinu koji dosad ima više od 30 hiljada preuzimanja.
Kratka istorija daljinskog rada, nešto kao “slučajna studija slučaja”: mart 2020, prvi dan Džesike Rider u GitLab-u: raspakovala je svoj novi „Mek“, koji instalira na sto svoje kancelarije, kliknuvši potom na link koji je odvodi do njenog prvog mesta na GitLabu: “pitanje-problem”.
U GitLabovom odeljku „Issues“ su prisutni osnovni gradivni elementi potrebni za obavljanje izmeštenog posla, kako pomoću GitLaba (link „Product“), tako i u GitLabu (link „Company“), koji se oslanja na svoju razvojnu platformu. Prvo što je Riderova pročitala se ticalo obaveza za čiju je realizaciju potrebno preko 100 koraka, pokrivajući doslovce sve: od logistike (postavljanje dvofaktorske autentifikacije), pa do društvenih mreža (kontaktiranje slučajnog kolege i zakazivanje „ćaskanja uz kafu“).
Pre no što započnu svoj stvarni posao, očekuje se da će zaposlenici prve dve nedelje provesti u proveri svake stavke sa ove liste. Ovaj „obred“ prolaska je način na koji kompanija prilagođava novozaposlene na svoj jedinstveni način rada, upućujući ih u njene aktuelne proizvode.
Iako je Džesika Rider u proteklih 15 godina uglavnom radila od kuće, postajući sada i deo Marfovog tima, ona misli da se proces ulaska u GitLab veoma razlikuje od onoga što je iskusila u drugim kompanijama. „Stavlja se akcenat na pisanu komunikaciju; mnogo se radi na formiranju jake komunikacijske (pisane) kulture“, kaže ona. „A učenje kako da se uklopite u to je u početku delovalo pomalo zastrašujuće.“
Malo je kompanija koje su prihvatile asinhroni rad u onoj meri u kojoj je to učinio GitLab. A dobri su razlozi zbog čega je to tako: Rad u više vremenskih zona i rasporeda predstavlja logističku noćnu moru za celokupno osoblje. Uprkos tome, Sidžbrendidž je usredsređen na koristi od ovakvog „multizonskog“ rada. „Ne morate biti stalno prekidani, jer radno vreme možete da pomerate, i da radite praktično kad god želite“, kaže on. Ključ je, međutim, u tome što „umesto da sve držite u glavi, vi to zapisujete“.
Tu dolazi do krajnje transparentnosti GitLaba. Kao prvo, zaposleni se podstiču na dokumentovanje gotovo svega. Usled asinhronog stila rada GitLaba, sastanci nisu obavezni. Takođe se snimaju i često uživo prenose na Jutjub kanalu „GitLab Unfiltered“. Prisutni prave beleške u standardizovanom formatu, a onima koji propuste sastanke se preporučuje da ih pročitaju i kasnije dodaju odgovarajući kontekst.
Zabeleške i memorandumi za sve planove razvoja proizvoda, osim onih najstrože čuvanih, objavljuju se na mreži kako bi ih mogli videti svi zaposleni – a i svi ostali. Mnoge aktivnosti koje zaposleni obavljaju na GitLabovoj platformi vidljivi su javnosti, omogućavajući svima da istraže na čemu kompanija radi: od inicijativa za ljudske resurse do novih karakteristika proizvoda. Isto tako, možete da pretražujete po pojedinim zaposlenima da biste videli kako ljudi provode svoje radne dane, sedmice i mesece – sve do komentara i upita koje ostavljaju kolegama.
Ove norme i procedure zabeležene su u kompanijski priručnik koji pokriva gotovo sve aspekte tog poslovnog modela i „filozofije“; Odeljak o komunikaciji uključuje 38 kategorija unutar kojih su detaljno opisane najbolje prakse za korišćenje Google dokumenata, Zuma, Sleka i određenih e-modžija, kao i uputstva za maksimalan broj klikova „napred-nazad“ da biste otpočeli „ćaskanje,“ ili pregledali e-poštu pre zakazivanja poziva (Upozorenje o spojleru: Triput) U poređenju sa većinom priručnika za kompanijsko poslovanje i komunikaciju, koji se spuštaju na dno prašnjavih ormarića, GitLab se redovno proširuje, često i više puta dnevno. Ne samo da se često ažurira, već su i te izmene javno vidljive.
Osnivači GitLaba u početku nisu nameravali da grade kompaniju sa potpuno izmeštenom radnom snagom. Pre devet godina (2011), koosnivač Dmitrij Zaporožec je imao sedište u Ukrajini, Sidžbrendidž je bio u Holandiji, a Marin Jankovski, prvi angažovani inženjer kompanije GitLab je bio u Srbiji. Kako je Sidova kompanija rasla, tako je paralelno razrađivan plan da barem neki od zaposlenih u GitLabu krenu sa radom izvan kompanijskih kancelarija. Ali, iako su njihovi prvi zaposleni utrli osnovnu orijentaciju firme, tako su se ubrzo i razišli da bi radili sa ugodnijih lokacija… I to je bilo to. “Nikada nisu pitali u vezi izlaska (iz kancelarija), i smeštanja posla u privatne prostore; nikada nismo razgovarali o tome”, kaže Sidžbrendidž. „Ali, tek tako, jednog dana – njih jednostavno više nije bilo u zgradi.
Nakon što je GitLab učestvovao u startap inkubatoru „Y Combinator“ u Mauntin Vjuu u Kaliforniji, tako je u zimu 2015. Sid dobio i 1,5 miliona dolara od runde dofinansiranja početnim (seed) kapitalom, potpisavši dvogodišnji zakup jednog potkrovlja u San Francisku. Ali, i tamo su zaposleni prestali da se pojavljuju. “Sve njihove kolege, sve njihove informacije, sve je bilo na Zoom-u i Slack-u, tako da jednostavno nije bilo potrebe za viđanjima u zgradi. Od boravka u kancelariji nisu imali mnogo koristi; nisu u kancelariji dobijali ni neke dodatne informacije o karijernim mogućnostima”, kaže Sid. On i njegova supruga su se na kraju uselili u to potkrovlje, koristeći ga do isteka trajanja zakupa. „Sada je naša korporativna adresa poštansko sanduče američke pošte: UPS Store, San Francisko.“
Ovih dana, Sidžbrendidž, koji govori engleski jezik sa holandskim naglaskom, i koji svake sedmice ide na časove da bi eliminisao taj akcenat, toliko veruje u transparentni model svoje kompanije da priručnik za zaposlene sadrži odeljak od devet stranica posvećenih samo njemu. Zaposleni mogu dobiti detalje o njegovim omiljenim restoranima, savete o tome kako da komuniciraju s njim, pa čak i Sidžbrendidžovu listu „mojih osam najvećih mana kao menadžera“. („Stalno delujem preozbiljno, u u redu je reći ‘hm, možda bi mogao da se malko više smeješ’ “)
Daljinski rad je zaokupljao njegovu pažnju i u godinama pre pandemije, dok su se startapi takmičili za talente ponikle u Zalivskoj oblasti. „Teško je zapošljavati i zadržavati ljude“, kaže Sidžbrendidž; ovo je dovelo do visoko konkurentnih plata. Sid to suprotstavlja modelu koji upražnjava njegov GitLab: zarade se isplaćuju na osnovu lokalnih prihodovnih stopa, što znači da inženjer koji živi u Londonu prima više od slično ili podjednako iskusnog inženjera koji radi u, recimo, Omahi, Nebraska (GitLab koristi javno dostupan kalkulator nadoknade za odmeravanje faktora, uključujući naziv radnog mesta, region i staž). „Nije svima trebala plata koja se za naša mesta dobija u San Francisku“, kaže on, „a nikome nije ni bila potrebna kancelarija u San Francisku“.
Sid jasno stavlja do znanja da radno mesto na izmeštenoj lokaciji (kod kuće ili u kancelariji napravljenoj u privatnom prostoru) nije funkcionalno rešenje za svaku organizaciju. Kompanije koje imaju isključivo digitalni proizvod, kao što ga ima GitLab, predstavlja idealnog kandidata za izmešten rad; proizvodnja, gde ima smisla biti blizu fizičkog proizvoda, verovatno nije tako funkcionalna u uslovima daljinskog poslovanja. „Ako ste u izuzetno kreativnom okruženju, tim pre je teže“, priznaje on. Čak i GitLab ceni lične veze među osobljem: on sam je domaćin godišnje konferencije koja podstiče okupljanje zaposlenih, a saradnicima subvencioniše putne troškove kako bi se uzajamno posećivali, ili prisustvovali značajnim životnim događajima, poput venčanja.
Pritviradž Čouduri, vanredni profesor na Harvardskoj poslovnoj školi (Harvard Business School), koji planira da narednog proleća koristi GitLab kao studiju slučaja u svom izbornom predmetu na drugoj godini MBA je zaljubljen u sekundarne, manje vidljive prednosti tima koji radi na daljinu. „Finansijski direktor gleda ovako: ’Ne trebaju nam ove skupe nekretnine’. Ili, glavni službenik za ljudske resurse proceni: ’Sada mogu da zapošljavam ljude na lokacijama na kojima ranije nisam mogao’ “, kaže on. „Gledajući efekte drugog i trećeg reda, toliko je dobrih stvari u vezi ovih ‘fenomena’ (rada na daljinu): rasterećenje urbanih sredina, pozitivni klimatski ishodi, ali i povratak talenata u američku unutrašnjost“.
Njegova najveća briga je što će kompanije požuriti s povratkom u centralu, čak i delimično. „Rešenje nije u ponovnom otvaranju kancelarija jer je hibridnim kompanijama veoma, veoma teško upravljati, a izmešteni radnici će se onda osećati izostavljenima“, kaže on. „Produktivnost će pasti i oni će zaključiti: ’Ah, pa moraće da nas ponovo smeste negde, u neku pravu kancelariju…’ što je pogrešno zaključivanje.“
Za njega je to strategija tipa „sve ili ništa“.
Svoju bebu zovemo od milošte „Ružnica“, kaže Sid, aludirajući na Gitlabovu javnu kritiku njegovih karakteristika (GitLabov vodič za korišćenje Slack aplikacije tokom obavljanja poslova u izmeštenim kancelarijama).
Slack je asinhron i zato nemojte očekivati hitan odgovor, niti se pak osećajte obaveznim da odgovarate na poruke onda kada ne radite. Nikada @here ili @channel u grupnom kanalu – ili @ osobi na javnom kanalu – osim ako poruka od vas ne zahteva trenutnu reakciju i fokus. Izbegavajte direktne poruke koje izdvajaju grupnu komunikaciju i obeshrabruju timsku saradnju. Trebalo bi da frekventnost DM-ova (direktnih poruka među zaposlenima) bude manja od 50% ukupnih kompanijskih poruka. Direktno slanje poruka u nekoj zatvorenoj grupi kolega takođe je „no-no“: Ove vrste grupnih DM-ova je teško održavati, a i ograničavaju transparentnost jer se drugi zaposleni ne mogu priključiti vašem internom „ćaskanju“. Umesto toga, napravite kanal. Ako vam je teško da pratite Slack poruke kada niste za svojim stolom, podesite postavke za primanje obaveštenja e-poštom. Koristite Slackbots da biste održali komunikacijske vrednosti kompanije. GitLab ima jedan takav kanal (tu se, recimo, osoblje podseća da pozdravljanje „Hej, drugari“ zameni sveobuhvatnijim, „ćao za tim“ ili „ćao svima“). Dejv Munikjelo, glavni partner kompanije GV koja upravlja rizičnim kapitalom je još u januaru 2017. razmišljao o ulaganju u GitLab, kada ga je prijatelj iznenada zaustavio, upozorivši ga da se događa nešto neobično.
Jedan od proizvoda kompanije, ‘GitLab.com’ je propao je zbog greške zaposlenih, što je primoralo kompanijski tim da rukama i nogama kopaju kako bi došli do rezervne kopije projekta. Još je gore – barem iz perspektive prijatelja – što su zaposleni javno rešavali probleme, u prekidu koristeći Google dokumente, tvitujući o čestim ažuriranjima, pa su na Jutjubu čak i strimovali ovaj svoj pokušaj (Video je na nekoliko sati postao drugo najpopularnije emitovanje na Jutjubu, nadmašivši brifing Bele kuće koji se dešavao u isto vreme).
Njegov prijatelj je bio zabrinut zbog rizika koji predstavlja bilo koji zaposleni, ukazujući pažnju na napredak kompanije u rešavanju problema. Munikjelo se priseća da je o tome razgovarao sa svojim partnerima u GV, koji su bili “pomalo skeptični”. Ali, nakon što je razgovarao sa Sidžbrendidžom, izvršni direktor je objasnio da ovo nije primer prevare počinjene od strane nekog zaposlenog. „Sidov odgovor je bio:„ Da, tako vodimo kompaniju. Mi smo radikalno transparentni “, kaže Munikjelo. Javno deljenje informacija o svom radnom procesu i donošenju odluka je, po ličnom viđenju, učinilo kompaniju još jačom. Devet meseci kasnije, GV je predvodio GitLab-ovu seriju „C“ od 20 miliona dolara dofinansiranja.
Munikjelo kaže da je posvećenost GitLaba svom radnom modelu ono što njegovu firmu jasno ističe od ostalih. „Toliko se GitLabovih radnih rutina i pravila ne podudara sa tipičnim kapitalističkim obrascem rizičnog kapitala, percepcije onoga što će biti veliko preduzeće“, kaže on. “Postoji radikalna transparentnost. Postoji ova komponenta isključivog rada na daljinu. To je, jednostavno, sasvim drukčiji pristup (poslovanju).”
U ovo je uvršteno i javno objavljivanje stranice „zrelosti“ na GitLabovoj veb-lokaciji, gde kompanija detaljno opisuje dokle se proteže bilo koja nova funkcija – ili koliko joj, pak, nedostaje. To je mesto „gde svoju bebu nazivamo ružnom“, kaže Sidžbrandidž. On, međutim, nije zabrinut za konkurenciju. “Ne pomažete toliko dramatično konkurenciji ako im je ‘jasno’ šta radite. Oni su pametni ljudi – već će i sami to shvatiti”, kaže on. Umesto toga, njegov glavni prioritet je osigurati da svi u njegovom timu budu usklađeni sa trenutnim prioritetima.
Transparentnost kompanije takođe omogućava da se uoči jedan od najvećih izazova. Iako GitLab naglašava važnost fleksibilnog rada na daljinu u stvaranju raznolike radne snage, kompanija se – kao i mnogi drugi tehnološki startapi – bori sa zapošljavanjem žena i BIPOC-a, posebno na rukovodeće pozicije. Prema brojkama koje je kompanija objavila krajem juna, žene čine nešto više od 30% ukupnog broja zaposlenih i 26% rukovodstva. Od 740 članova američkog tima, njih 2,8% se izjasnilo da su crnci, 5,5% kao hispano / latinoamerikanci i 3,9% kao dvorasni ili multirasni. Trenutno, na direktorskim i višim rukovodećim pozicijama u GitLabu nema “Latinx” ili osoba podvedenih pod „Black individuals“ (U postu na blogu, Sidžbrendidž se obavezao da će to „popraviti“ do 2021. godine, iako je – u retkom trenutku netransparentnosti – odbio da pruži specifična postignuća koja bi se dobila forsiranjem ovakve metrike).
GitLab prilagođava svoj proces regrutovanja da bi poboljšao raznolikost među osobljem. Fokusira se na zapošljavanje „sa strane“, a ne na otvorene oglase za posao. Kompanija, takođe, nudi dodatne bonuse za preporuke koje se tiču osoba iz nedovoljno zastupljenih grupa. Zapošljavanje je samo deo izazova. Takođe se radi o tome da se ljudi osećaju dobrodošlo kada se pridruže GitLabu.
U vreme dok je radila kao vodeća produkt-menadžerka, od maja do septembra 2019, Korina Stasik je u GitLabu bila jedna od retkih žena u timu koja se bavila razvojem proizvoda. Tokom 17 godina provedenih u tehnolokim firmama, nije to bio prvi put da je, kao žena, bila usamljen slučaj. „Način na koji se radi, način na koji timovi funkcionišu, iako je način donošenja odluka predstavljao poteškoću“, kaže ona. Ipak, boravak u jednom izmeštenom timu sa startaperskim mentalitetom visoke stope poslovnog rasta je pogoršao tu tendenciju; naime, da kada je reč o donošenju odluka, „belci se podrazumevaju“. Ona dodaje i da, „Kako su stariji lideri ulazili, želeli su da zaposle ljude sa kojima su ranije sarađivali, i taj se njihov pristup pokazao uspešnim. To je bila njihova ‘sigurnosna mreža’, kada su mogli predvideti šta (ta osoba) misli ili oseća u situaciji kada je izmeštena.”
Da bi izgradili istinski inkluzivno radno mesto, Evelin Karter, direktorka obuke i razvoja kadrova pri ‘Savetovališnoj grupi za paradigmu o raznolikosti i inkluziji’ kaže da je za RW kompanije važno osigurati da menadžeri veruju svim članovima svog tima – a ne samo onima koji smatraju da su „srasli sa ovakvom kulturom poslovanja“. Stasik kaže da se i novi zaposleni moraju osećati osnaženo za deljenje svoje perspektive. „Došlo je do pomaka dok sam odlazila, tamo gde je (GitLab) brzo rastao… nismo imali puno ljudi naviklih da rade na daljinu“, kaže ona. „Samopouzdanje se, baš kao i veština planiranja buduće kompanijske putanje, treba naučiti“.
Pitanje kako daljinski prilagoditi poslovnu i komunikacijsku kulturu je nešto što stručnjaci poput HBS-ovog Čoudurija takođe razmatraju, posebno za velike kompanije koje su mnogo uložile u kulture zasnovane na kampusu. „Napravili ste sve ove otmene, prelepe kampuse (poput Fejsbukovog), u Menlo Parku“, rekao je Čouduri, koji se savetuje sa TCS-om, indijskom kompanijom za IT usluge. “Šta to znači, da ljudi ne dolaze u kampus svaki dan? Kako menjate kulturu komunikacije? Kako ovaj zajednički kod stvarate i utvrđujete na vrhu poslovne strukture?”
I mada oduševljen kompanijama koje usvajaju strukturu nalik GitLabovoj, Čouduri primećuje da taj način rada funkcioniše jedino ako su izvršni direktor i rukovodstvo duboko posvećeni transparentnosti komunikacije. Uzmimo, na primer, priručnik od 7100 stranica koji je kamen temeljac GitLabove kulture poslovanja i komunikacije. „Sid to ne govori paušalno i reda radi, ili ‘zato što lepo zvuči’ – jer je, zapravo, on taj koji sve to pregleda i pravi nove unose u već postojeće priručnike“, kaže on. “I tu je ta suštinska odlika, po kojoj se GitLab izdvaja od drugih).”
Čak i tada, „malo plaši i pomisao na čitanje tako sjajnog priručnika“, kaže Čouduri. „(GitLab zapošljava) 1.300 ljudi, ali kada imate njih 50 hiljada, kolikog bi obima trebalo da je ovaj priručnik?“
Tokom protekle decenije, GitLab je pružio model za male i srednje kompanije koje žele da se bace na isljučivo daljinsko obavljanje posla. I, dok se GitLab priprema za izlazak na berzu, Sidžbrendidž želi da nastavi sa iznalaženjem načina za javno deljenje informacija bez uletanja u konflikte ili teškoće SEC-a. „Brojne kompanije cenzurišu mnoštvo informacija pri objavljivanju, pa ćemo i mi morati da uklonimo neke od njih“, kaže on. On je, međutim, svestan da će biti toliko toga što će i dalje želeti da podeli. Šta god to na kraju postalo, možete biti prokleto sigurni da će razgovori biti javni – i verovatno uživo prenošeni.
Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.
Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.
Pri ulasku u jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishodposlovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područjaAzije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).
Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.
„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.
„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.
Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.
Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)
“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“
Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvo – građane Kine – kojima su one preko potrebne.
U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.
Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.
Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.
Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)
Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.
Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.
Izbijanje korona virusa
Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.
Šta učiniti ako putujete?
Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.
Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.
Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.
Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.
“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)
Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.
„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.
Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.
Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.
„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “
Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.
Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.
Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.
Telefoni ne prestaju da zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta
U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).
Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.
Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.
Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “
Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljačasirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.
Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)
Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvomstrategijomkineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.
“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“
Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.
Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.
“Želeo bih da svako nosi ono što želi, i da to kombinuje na svoj način. To je ono što je, po meni, suština modernog.” Karl Lagerfeld
Na fotografijii Dorotee Lange “Majka migrantkinja” je Florens Ovens Tompson (1903-1983), majka sedmoro dece. Ovo je jedan od prizora koji su obeležili 20 vek. Slika je nastala je 6. marta 1936, u jeku Velike depresije u SAD.
Finansijska kriza iz 2008. pokazala je da se dobar deo kreatora u industriji mode poneo koliko časno toliko i angažovano: širom sveta uveli su pocepanu odeću kao nešto sasvim uobičajeno. Stavljanjem pocepanih farmerica u izloge svojih radnji i na modne piste poslali su poruku upravo onima od kojih žive i dobro zarađuju – svojoj superbogatoj klijenteli. Naulicama ćete nas gledati pocepane i u ritama. Jer, naravno – ne želimo da imitiramo luksuz onih 1% koji su napravili ovaj haos iz kojeg mi moramo da ih vadimo. Nećemo oponašati njihovu skupu odeću. Nećemo nositi fina odela. Nećemo se upinjati da izgledamo poput njih. Nećemo juriti skupe stvari. Jer, za njih ionako nemamo para. Pare su kod njih – a mi ćemo se od njih uvek razlikovati.
Nositi pocepane stvari nije sramota, naročito ako čitav svet odenemo u rite. Napravićemo od superbogatih budale – pa makar na tren.
Svojom “lumpen-modom” kreatori su od početka krize neumorno slali uvek istu poruku, onu koja se tiče pre svega njihovih bogatih kupaca: tako je bedno u krizi nositi preskupu odeću, to najraširenije a najupadljivije obeležje statusnog simbola; onog statusa koji je iznedrio krizu iz koje se, po mnogima, još uvek nismo do kraja izvukli. Dizajn je odigrao važnu ulogu u percepciji krize, kao i situacije sve bržeg raslojavanja.
A onda je industrija odeće otpočela superjeftinu proizvodnju, odeće i obuće koja se kupuje za smešno male pare. Ono što sreću kvari u ovom poslovnom modelu koji je danas najzastupljeniji jeste – ekološka i sirovinska neodrživost.
Konsultantska kuća McKinsey ocenjuje da je današnja industrija odeće zahvaćena talasom popularnosti nekoliko sasvim novih poslovnih modela. Modna industrija ide u korak sa zahtevima održivosti proizvodnje i očuvanja prirodne sredine, kao i resursa. Sve je više renomiranih modnih brendova koji u svojim radnjama ili u svojim e-buticima plasiraju „polovnu“ odeću, nošenu od strane prethodnog vlasnika; takođe, veliku popularnost dostigla je prodaja „prepravljene” i “doterane“ odeće, prekrojene i „stilski preoblikovane“ (koja je ili vaša ili je prethodno bila nečija); treći „modni krik“ u poslovanju modne industrije je model rentiranja – veoma jeftinog iznajmljivanja odeće uz mogućnost njenog vraćanja. Industrija odeće sada treba da povede računa o dugoročnoj održivosti ovih zanimljivih alternativa, jer se ovi modeli i dalje razvijaju.
Životni vek modnih proizvoda se produžava kada su u second-hand lancima, kada se prekrajaju, preprodaju ili iznajmljuju. Ovo je ozbiljan poslovni model za koji su potrošači u mnogim kategorijama pokazali apetit: kupci, jednostavno, žele da pređu sa tradicionalnog vlasništva na novije načine pristupa proizvodima. Treba napomenuti da nipošto nije u pitanju oskudica u novcu (iako su ovi modeli i te kako „nežni“ i „prijateljski nastrojeni“ prema svačijem kućnom budžetu), već se radi o brizi za prirodne resurse.
U modi i industriji odeće je ovo „prestrojavanje“ potrošača na nove modele poslovanja podstaknuto rastućom željom klijenata za raznolikošću, održivošću i pristupačnošću, a raspoloživi izvori sugerišu da bi u roku od 10 godina „resale“ tržište (preprodaja nošene odeće), na primer, moglo nadmašiti danas aktuelnu, zahuktalu „brzu modu“ koja se pojavljuje i nestaje na kvartalnom ili čak mesečnom nivou. Široko prepoznavši ovaj trend, kao i promenu potrošačkog ukusa i stavova, startup kompanije neće biti jedini igrači koji će utisnuti svoj poslovni pečat u ovim segmentima – u igri su i etablirani modni brendovi. Oni će takođe ubrzati tempo kojim prihvataju nove modele vlasništva odeće, ne bi li na taj način povećali svoju relevantnost u očima (i novčanicima) potrošača.
U sve većem broju kategorija potrošači se odlučuju da odeću iznajme, a ne da je kupuju kako bi je imali u posedu. Ovde se nameću paralele, naime, razvoj ideje i ovakvih “ekoloških” modela poslovanja koje idu u korak s vremenom: Spotify, koji je prodaju kompakt-diskova istisnuo da bi je zamenio preuzimanjem audio-sadržaja sa interneta; Netflix, koji je istisnuo video-klubove; Zipcar, koji se zalaže za deljenje vlasništva nad vozilom između više vlasnika (uglavnom onih koji pripadaju mlađim generacijama i to pretežno iz urbanih sredina). Ovo je potpuna evolucija u ponašanju potrošača, pa se narednih godina može očekivati da će ovakav duh vremena i dalje snažno uticati na modni biznis (Izveštaj o stanju modnog biznisa, napisan u saradnji sa Business of Fashion, BoF).
Ovaj trend je delimično vođen glađu mladih za novinama, uz istovremeno prihvatanje postulata održivosti. Istraživanja pokazuju da danas prosečni potrošači kupuju 60 odsto više odevnih predmeta nego pre 15 godina. Potrošači, međutim zadržavaju tu odeću samo polovinu vremena u odnosu na to koliko su je nekada koristili. Na primer, istraživanje obavljeno u Britaniji pokazalo je da jedna od tri mlade žene smatra odeću starom nakon što bi je nosila tek jednom ili dva puta. Svaki sedmi ispitanik smatra da je “faux pas” modni promašaj dvaput se fotografisati u istoj odeći.
Jednostavno rečeno, mlada populacija danas žudi za novim kreativnim stvarima (pristupačnijim i jeftinijim no ikada pre), a ukoliko ste u grupi vaših prijatelja – onda je i veća verovatnoća da ćete prihvatiti svo to “šarenilo” koje i vi, za male pare, možete lako imati u svojim ormarima. Istovremeno, mlađe generacije pokazuju veće interesovanje za održivu odeću od starijih potrošača. Modeli iznajmljivanja, preprodaje i preuređenja odeće produžuju životni ciklus proizvoda, izlazeći tako u susret savremenim potrošačima i njihovoj želji za novinama.
U međuvremenu, luksuzni brendovi povećavaju cene, i to znatno. Cene finih satova i nakita su se od 2005. gotovo udvostručile. Primera radi, praćenje globalnih cena jedne istinske modne ikone među ženama – torbe Louis Vuitton, model Speedy 30 – sugeriše na povećanje od oko 19 odsto na godišnjem nivou, počev od 2016. godine. Dakle, čak su i potrošači sa šestocifrenim primanjima u potrazi za popustima i alternativnim modelima akvizicija kako bi (barem donekle, i barem ponekad) umanjili nepotrebno rasipništvo.
Ankete pokazuju da su prodaja polovne i prepravljene odeće kao i njeno iznajmljivanje postali visoko relevantan poslovni model u 2019. Graf pokazuje rast apetita kupaca za iznošenu kao i odeću koja se može iznajmiti.
Ovi zahtevi ubrzavaju uspešnost modela „rent-a-krpica“, kao i preprodaje onih odevnih predmeta koja su nekada imali drugog vlasnika. Na osnovu svojih procena, analitička agencija Mekinsi očekuje da će sposobnost ovih “igrača” ići ka udovoljenju sve izraženije želje kupaca za novitetima, kao i da će, usled sve zastupljenijeg a neodrživog industrijskog rasta, dovesti ove modele poslovanja u središte pažnje upravo tokom ove 2019. godine. Ovaj trend je oličen u rezultatima Mekinsijevog istraživanja koji su se našli u Izveštaju o modnoj industriji (State of Fashion research).
Klijenti koji kupuju luksuznu odeću mogu, recimo, zaobići povećanje cena torbe Speedy 30, na primer putem kompanije RealReal, koja je osnovana 2011. godine i čija je vrednost maja 2018. godine bila 450 miliona dolara. Tu je i prodaja luksuznih brendova „u blago korišćenom obliku“, putem prodaje pouzećem. Glavni mamac koji je uticao na popularnost firme RealReal može se sažeti u par reči: vrhunski modni brendovi, sniženi i do 90 odsto. Nedavno je ova kompanija prikupila 115 miliona dolara u krugu finansiranja serije G, i sada planira da u Sjedinjenim Državama proširi svoje prisustvo otvaranjem fizičkih radnji.
Kineski Y-Ormar“ (YCloset) koristi jedan drukčiji pristup, naime model iznajmljivanja kroz pretplatu, kako bi kupcima omogućio pristup čitavom „okeanu“ odeće, propratne opreme i modnih detalja, i to bez dodatnih troškova. Kupci koji vole određeni komad imaju mogućnost i da ga odmah kupe.
Iako su etablirani brendovi tradicionalno slepi (ili zatvaraju oči) na prodaju polovne odeće, oni se upravo sada agresivno probijaju na tržište polovne odeće za iznajmljivanje. Stella McCartney je 2017. godine, recimo, pokrenula partnerstvo sa firmom RealReal, nudeći potrošačima kredit od 100 dolara ukoliko se „ukače“ na kompanijsku e-platformu. Ovo može proizvesti „kružno cirkulisanje finansija“ koje je u stanju da podstakne ulazak novih klijenata u radnje Stele Mekartni, istovremeno gradeći poverenje u kvalitet i dugovečnost njenih proizvoda. Uz to, zbog „kružne prirode finansijskog protoka“ u ovom partnerstvu, osnažuje se korporativna i društvena odgovornost modnog brenda (Model kružnog toka ekonomije je kretanje novca između tri sektora – biznisa, domaćinstava i države – i tri tržišta – faktora proizvodnje, proizvoda i finansijskog tržišta. Kružni tok je kontinuirani protok novca između ovih sektora i tržišta, što garantuje razmenu proizvoda i usluga između potrošača i proizvođača, omogućavajući da oba sektora – i biznisi a i domaćinstva plaćaju poreze koje im je država propisala).
Ostali igrači u sektoru proizvodnje luksuzne odeće, poput Rišmona (Richemont), vlasnika brojnih kompanija koje proizvode isključivo luksuznu robu, kupili su kompaniju za preprodaju i iznajmljivanje odeće RealReal, kako bi preuzeli kontrolu nad prodajom svojih proizvoda i brendova na sekundarnom tržištu.
Neki igrači u ovom biznisu su se upustili u prepravku odeće, koristeći svoje prednosti usmerena na održivu proizvodnju. Ajlin Fišer (Eileen Fisher) kroz svoj program „Obnove“ (Renew) vraća u prodaju tek blago istrošene proizvode, ili ih prepravlja, ili pak koristi materijale iz stare odeće kako bi od nje sašila novu. Kompanija „Patagonia“ je pokrenula model prepravke i preprodaje uz – kupovinu sopstvenih proizvoda i prodaju korišćene odeće po diskontnim cenama. Patagonija na svojoj veb-stranici iznosi stav da je „Najbolja stvar koja se može učiniti za planetu produžavanje veka upotrebe svojoj opremi (odeći), uz smanjivanje potrošnje (hrane, energije materijala, sirovina).“
Kompanija Express je svoja poslovna stremljenja usmerila na tržišnu nišu iznajmljivanja odeće. Ona je lansirala “Express Style Trial”, koji potrošačima omogućava da u bilo kom trenutku iznajme do tri artikla mesečno. U intervjuu za CNBC, Džim Hilt, šef sektora za odnose sa potrošačima kaže da „Kupac koji je više zainteresovan za pristup i stav prema proizvodu nego za vlasništvo nad njim ulazi na velika vrata u mnoge biznise. Gledali smo ovu evoluciju i pitali se: ‘Kako možemo učestvovati u ovome‘?“. U Njujorku, francuski brend za iznajmljivanje odeće Ba & sh nudi tokom vikenda odevne artikle potpuno besplatno, što je deo njihove strategije širenja u Severnoj Americi.
Što se tiče predstojećih meseci, Mekinsi očekuje da će u ovoj 2019. biti posebno uočljiva tri trenda. Prvo, broj brendova koji se bave iznajmljivanjem, preprodajom i preuređivanjem znatno će se povećati; etablirani igrači će posebno pomno posmatrati alternativne oblike vlasništva kao „tržišnu silu“ koja im je potrebna da bi ovaj trend prihvatili (startup firme) ili u najmanju ruku testiraju kroz nove modele saradnje sa trgovcima ili startap firmama koje posluju u ovom sektoru. Ovo će iziskivati pažljiva razmatranja poslovnih modela i jasnih izbora između partnerstva, internog razvoja ili M&A (Mergers and acquisitions, spajanja i kupovine drugih firmi). Drugo, prognoziramo značajan porast brendova čiji se isključivi poslovni model ogleda u iznajmljivanju odeće ili pretplati na njeno korišćenje. Takođe, ne bi bilo nikakvo iznenađenje ako bismo u ovoj poslovnoj niši uskoro videli i „jednoroge“, startup firme čija će vrednost na tržištu biti najmanje milijardu dolara. Konačno, sve više potrošača će u svojim ormarima imati iznajmljenu odeću ili onu koja je „pozajmljena“ na pretplatu, što se posebno odnosi na inače veoma skupe odevne predmete i modne detalje [ali “modni detalj” možda ne zvuči dovoljno fensi i urbano, pa se umesto njega koristi termin “asesoar“, a ponekad i aksesoar].
Iako ova kretanja još uvek nisu „zvono za uzbunu“ koje bi trebalo da zabrine tradicionalne igrače u svetu mode, od ključnog je značaja imati potpuno razumevanje novih signala i promene u stavovima kupca: šta je to što će potrošači više voleti da imaju, a ne da iznajmljuju – ovo je pitanje za ljude koji stvaraju veoma skupe komade odeće u oblasti visoke mode.
Anita Balchandani je partnerka u londonskoj kancelariji Mekinsija, gde je Marco Beltrami konsultant; Achim Berg je stariji partner u frankfurtskoj kancelariji pomenute firme, Saskia Heidrich je viši stručnjak u minhenskoj kancelariji Mekinsija, a Felix Rölkens je pridruženi partner u kancelariji u Berlinu. Imran Amed je osnivač, glavni urednik i izvršni direktor konsultatske kuće specijalizovane za globalnu industriju odeće, Business of Fashion.
Prekookeanski brodovi-frižideri, takozvani „Riferi“ (Reefers) drže hranu svežom preko mesec dana i ne ‘unervoze’ jastoge. O ovom trendu piše Wall Street Journal.
U prošlosti su samo najveći distributeri, poput ekvadorskog Chiquita Brands, mogli da sebi priušte angažovanje teretnih brodova sa velikim hladnjačama.
Među trenutno najprofitabilnijim poslovima vezanim za globalni brodski transport sigurno je u samom vrhu prevoz rashlađenih prehrambenih proizvoda.
Potražnja za slanjem sveže hrane preko okeana je dvostruko veća nego za druge proizvode, kaže analitičar brodskih usluga Druri (Drewry).
Dva su razloga za procvat ovog trenda: kontejneri za hlađenje poznati kao “riferi” mogu držati hranu svežom više od mesec dana, omogućavajući distributerima da bezbedno širom sveta šalju sve – od soka od pomorandže do jastoga. U prošlosti su ova putovanja uglavnom bila rezervisana za banane, jer su samo glavni distributeri poput Chiquita Brands International Inc. mogli sebi priuštiti da angažuju teretne brodove sa velikim hladnjačama – uglavnom su to bile banane koje su iz Gvajakila u Ekvadoru isplovljavale ka svim većim svetskim lukama na severnoj hemisferi.
U međuvremenu, rastuće bogatstvo globalne populacije, naročito u Aziji, povećalo je potražnju za skupljom hranom.
“Srednjoj klasi koja je u usponu, osnovna hrana poput pirinča više nije dovoljna”, kaže Erik Legro (Eric Legros), šef operacija rifera pri francuskom gigantu u brodskom transportu CMA CGM. “Oni žele svoje voće, povrće i sveže meso, a to nagoni industriju da sve više proizvoda stavlja u hladni režim.”
Prema Druriju, rashladni boksovi čine 7% ukupne zapremine kontejnera, ali se potražnja u proteklih pet godina povećala za 5% do 6% na godišnjem nivou, u poređenju sa 2% do 3% za redovne kontejnere koji prevoze gotovo sve svetske proizvode.
Kontejneri, uključujući i rifere, godišnje transportuju teret u ukupnoj vrednosti od oko 4 biliona dolara (4 hiljade milijardi dolara).
Stijn Rubens, Drurijev viši konsultant u odeljenju za snabdevanje rekao je da plovidba sa svežim proizvodima pokazuje stabilan rast, ali da se na ovom „vrućem“ tržištu podržavaju i relativno novi proizvodi poput soka od pomorandže, farmaceutskih proizvoda, slatkiša i vejperske opreme (vejp, eng. „vape“: elektronske cigarete i lako isparive tečnosti koje se inhaliraju iz zadovoljstva i zbog arome, ili pak u cilju odvikavanja od cigareta).
Glavne riferske linije idu sa južne hemisfere ka severu. Tokom zimskih meseci, izvoznici iz Južne Amerike, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda prevoze sveže proizvode sa juga kako bi dopunili potražnju na severu. SAD i Kanada izvoze povrće, citruse i drugo voće, zajedno sa mesom i morskim plodovima, uglavnom u Aziju.
„Jagode su se u danskim prodavnicama do pre deset godina mogle naći samo tri meseca godišnje. Zahvaljujući riferima, sada ih ima tokom cele godine, a svi – od najmanjih do najvećih prevoznika – mogu se pridružiti lancu snabdevača”, kaže Anne-Sophie Zerlang Karlsen, šefica rukovodećeg menadžmenta kod danskog operatera Maersk Line, najveće brodske kompanije na svetu.
Jedan od manjih kupaca, Peru Sun Fruits Packs SA je prošle godine isporučio 700 rifera grožđa u Filadelfiju, kao i 220 kontejnera avokada u Španiju i Holandiju.
“Riferi su od apsolutno vitalne važnosti za naš posao”, rekao je Valter Munjoz, izvršni direktor kompanije Sun Fruits. “Sada možemo da pošaljemo čak samo jedan kontejner voća ka Evropi ili Sjedinjenim Državama po cenama do 50% višim od onih po kojima smo ih prodavali lokalnim tržištima u Južnoj Americi”.
Prevoz grožđa iz Perua za Filadelfiju traje 18 dana. Voće se “uspava” u kontrolisanoj atmosferi, koja odlaže proces sazrevanja pre nego što se distribuira supermarketima na istočnoj obali SAD.
Sve do kraja 1990-ih, sveži proizvodi isporučivani su kontejnerskim brodovima uz raznu drugu robu – prevoženi su teretnim brodovima opšte namene sa velikim frižiderima – od lokacije proizvodnje do samo jedne destinacije.
Teret je obično bio ograničen na banane, a brodove su koristili mahom glavni distributeri poput Čikite. Manji proizvođači, koji sebi nisu mogli da priušte angažovanje takvih brodova, ograničavali su se na lokalna tržišta.
Čikita je postepeno smanjivala svoju “veliku belu flotu” – ofarbanu belom bojom kako bi se sprečilo pregrevanje banana – da bi se vremenom sasvim prebacila na rifere. Čikita je početkom ove godine zakupila kontejnerske brodove i od Maerska naručila 2.500 rifera koji prate atmosferu i stanje unutar kontejnera, kontrolišući količinu ugljen-dioksida, kiseonika i azota kako bi se sprečilo rano zrenje voća i povrća. Brodski prevoznici imaju vidljivost tereta uživo, putem satelitskog praćenja.
Riferi prebacuju teret na manje brodove, jer su takse za vozarinu daleko niže ako se primopredaja izvrši na moru tj na vodi, nego na kopnu
“Riferi su nam pomogli da izgradimo konzistentnost sa redovnim planiranim plovidbama tokom cele godine, dok iz suprotnog smera, sa severa ka jugu, imamo u rasporedu tri čarter-broda sa jabukama”, objašnjava Tim Klark, potpredsednik globalne prodaje u prevoznoj kompaniji Issaquah, delu međunarodnog transportnog lanca Vanguard International Group.
Vangard u svom operativnom sastavu ima oko 9.000 kontejnera namenjenih prevozu voća, pre svega jabuka, krušaka, višanja i citrusa koji sa farmi u SAD, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Čileu kreću put azijskih tržišta.
Pored toga što su u mogućnosti da svežu hranu šalju s jednog na drugi kraj sveta, špediteri takođe imaju koristi od niskih troškova kontejnerskih taksi tj vozarine, jer se sav teret iz kontejera prebacuje na vodi, a ne na kopnu.
Maersk i CMA CGM žele da prošire svoje poslovanje dodavanjem novih proizvoda koji se sada transportuju i vazdušnim putem.
Satelitsko praćenje prevoza i primopredaje tereta sa rifera na manje brodove, uz direktnu kontrolu uslova u kojima se hrana transportuje
“Na tržištu postoji ogromna potražnja za svežim rezanim cvećem poput ruža. Tražimo načine kako da usporimo njihovo cvetanje”, rekla je Anne-Sophie Zerlang Karlsen iz Maerska.
Iako za sada u malim količinama, CMA CGM je napravio odlučujući proboj u prevozu živih jastoga iz Kanade u Evropu. Samo se jedan odsto živih jastoga transportuje riferima.
U cilju uspešnog transporta živih jastoga, sistem filtracije u frižiderima oponaša temperature okeana, nivoe kiseonika i kvalitet vode.
“Naplaćujemo istu cenu kao i za avionski prevoz, ali nema više ni stope smrtnosti koja je u riferima sasvim anulirana”, rekao je Legro. “Dok jastozi transportovani avionom usled stresa oslobađaju amonijak, što ponekad oseti i vaš nos nad tanjirom.”
U četvrtak 22. marta, poznati američki preduzetnik Elon Musk naložio je zaposlenima u svojoj kompaniji SpaceX da obrišu stranicu koja je ovu firmu predstavljala na Fejsbuku. Još dve Maskove firme, Tesla i SolarCity, takođe su izbrisale svoje Facebook stranice. SpaceX i Tesla su zajedno imali više od pet miliona sledbenika. Ovaj potez je sproveden u delo za manje od sat vremena, kao odgovor na izazov upućen od jednog korisnika Tvitera.
Musk: “Facebook? Šta je to?”
Maskov nalog za gašenje naloga na Fejsbuku usledio je nakon sto je u sredu 21. marta kompanija Mozilla saopštila da se više neće oglašavati na Facebook-u. Ova runda žestokih reakcija pokrenuta je razotkrivanjem o upletenosti ovog giganta društvenih medija u skandal sa firmom Cambridge Analytica, čiji je vlasnik po mnogo čemu kontroverzni milijarder (i ekspert za AI) Robert Merser (Robert Mercer).
Iako su Mozilla i Musk definitivno zauzeli stavove protiv Fejsbuka, čini se da su mnoge kompanije dosad još nisu izbrisale svoje Facebook stranice, niti su prestale da se oglašavaju na ovom kolosu u polju društvenih medija.
Pretprošlog petka (16. mart), u očekivanju oštrih medijskih izveštaja, Facebook je suspendovao SCL Grupu (SCL Group) i kompaniju Cambridge Analytica sa Facebook platforme. Svet će, malo potom, saznati i da je Facebook bio svestan zloupotrebe podataka kako bi se kreirali psihološki profili 50 miliona korisnika Fejsbuka već 2015. godine, ali čini se da je za sada obelodanjena samo zloupotreba podataka koja je bila rezultat izveštavanja novinskih kuća kao što je, pre svega, londonski Gardijan.
CEO kompanije Cambridge Analytica Aleksander Niks (Alexander Nix) suspendovan je od strane njegove kompanije nakon objavljivanja skrivenih traka u kojima je govorio o ulozi koju je kompanija igrala u Trampovoj kampanji i lažnom svedočenju pred sudovima u Sjedinjenim Državama i Britaniji; sve je ovo snimio novinar koji se Niksu predstavio kao potencijalni, i kojem se doskora prvi čovek Kembridž Analitike razmetljivo otvorio u trenutku iskrenosti, rekavši kako je sposoban da ucenjuje one političke rivale koji su prepreka u njegovom poslu.
Ekton je početkom ove godine napustio Facebook, nakon što ga je kompanija učinila neverovatno bogatim, pošto je kupila WhatsApp. Izgleda da je ovo bila kulminacija Ektonovog nezadovoljstva, a Facebook i WhatsApp je napustio kako bi osnovao sopstveni biznis. Usput je investirao čak 50 miliona dolara u WhatsApp konkurenta, aplikaciju Signal.
Ovo nije prvi put da bivši zaposleni kritikuju Facebook, želeći na taj način da „pomognu svetu“. Isto je učinio i bivši direktor razvoja Facebook poslovanja, koji je rekao da žali zbog alata koje su stvorili u Facebook sistemu, koji uslovljavaju kako društvo funkcioniše.
Inače, početkom prošle godine svetska javnost je – opet zahvaljujući londonskom Gardijanu – doznala da je na aplikaciji WhatsApp pronađen bezbednosni propust koji omogućava Facebooku i drugima da presretnu i čitaju kodirane poruke.
Kompanija Facebook tvrdila je da niko ne može da presretne poruku u WhatsApp, pa čak ni sama kompanija i njeni zaposleni, čime, kako kažu, obezbeđuju više od milijardu korisnika ovog servisa za razmenu poruka.
Međutim, istraživanja su pokazala da ipak mogu da čitaju, i to zbog načina na koji je WhatsApp primenio protokol za kodirane poruke.
Aktivisti za zaštitu privatnosti kažu da je ovakav propust “velika pretnja slobodi govora”, upozoravajući da vladine agencije mogu da iskoriste situaciju i “špijuniraju” korisnike koji veruju da su poruke koje šalju bezbedne.
Kao odgovor na skandal, generalni direktor Mark Zuckerberg priznao je da je ovaj skandal poljuljao poverenje između Fejsbuka i njegovih korisnika, FB je predstavio niz promena svoje platforme za aplikacije, uključujući i planove za reviziju aplikacija kojima je omogućen pristup velikim količinama korisničkih podataka.
Težak period za Facebook se nastavlja, a kraj aferi sa proneverom preko 50 miliona korisničkih naloga se ni ne nazire.
U prilog ovome treba pomenuti i da je Blekberi pre tri tedelje, u utorak 6. marta, predao tužbu zbog kršenja autorskih prava protiv Fejsbuka i njegovih aplikacija Whatsapp i Instagram. U tužbi, Blekberi tvrdi da su te aplikacije kopirale tehnologiju i funkcije koje je Blekberi razvio za svoju aplikaciju Blackberry Messenger.
Podizanje tužbe zbog kršenja patentnih prava deo je strategije Džona Čena (John Chen), Blekberijevog CEO-a, u kojem pokušava da skupi što više novca za svoju kompaniju.
Blekberi je bio jedna od dominantnih sila u mobilnom svetu – početkom 2009. godine držali su 20,1 odsto tržišta, a u trećem kvartalu 2016. godine, pali su na samo 0,1%. Lansiranjem novih Android modela, prodaja je počela da raste, ali su prošle godine prodali samo 850.000 telefona.
“Optuženi su stvorili mobilne aplikacije za dopisivanje koje su koristile Blekberijeve inovacije. Koristili su veći broj rešenja i oblasti bezbednosti i zaštite i funkcija koje poboljšavaju njihove karakteristike”, napisao je kanadski Blekberi u dokumentima koje su predali federalnom sudu u Los Anđelesu.
“Zaštita intelektualnih prava i imovine deoničara posao je svakog CEO-a”, rekla je portparolka Blekberija Sara Mekini za Rojters. Međutim, istakla je kako tužbe nisu ključne za Blekberijevu strategiju poslovanja. Tužba je rezultat dugogodišnjih pregovora, a Blekberi se obavezao svojim deoničarima na pokretanje pravnih mera.
Zamenik Fejsbukovog glavnog pravnika izjavio je da se kompanija sprema da se bori protiv tužbe. Blekberi u stvari pokušava da prisili druge kompanije na plaćanje naknade za korišćenje njihovih preko 40.000 patenata koji pokrivaju tehnologiju za operativne sisteme, mrežnu infrastrukturu, akustiku, dopisivanje, sisteme za automobile, bezbednost i bežičnu komunikaciju. Blekberi trenutno takođe prodaje svoju bezbednosnu tehnologiju za samonavodeće automobile.sistem,
Blekberi je u februaru prošle godine tužio još jednog posrnulog giganta, finsku Nokiu, zbog kršenja patenata povezanih s 3G i 4G komunikacijom. Kompanije su trenutno još uvek na sudu oko te tužbe. Prošle godine, Qualcomm se nagodio sa Blekberijem, pa su im platili 940 miliona dolara zbog neplaćenih naknada za korišćenje patenata. Tokom septembra prošle godine, Blekberi je objavio da su sklopili tajni dogovor s proizvođačem mobilnih telefona Blu, ponovo zbog kršenja patentnih prava.
Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.
Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.
Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.
Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.
Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.
Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).
Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).
Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou – u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.
Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.
Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.
Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.
A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”
Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.
Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”
Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.
On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.
Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“ tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.
Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”
Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.
“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”
Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”
Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”
Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.
Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”
Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”
Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.
Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.
Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.
Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.
Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.
Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”
U narednim godinama, gotovo svi aspekti naših ekonomija i privreda biće preobraženi automatizacijom. Istorija i ekonomska teorija ukazuju na to da su strahovanja od tzv. “tehnološke nezaposlenosti”, termin koji je Džon Mejnard Kejnz uveo u ekonomiju skoro pre jednog veka, neutemeljena.
Glavne logističke kompanije i pojedinačni vozači koriste nove tehnologije za optimizaciju svog planiranja rute. Kompanije kao što su BMW i Tesla već su izbacile na tržište auto-pilot funkcije u svojim automobilima, koje se proizvode uz pomoć sofisticiranih robota. Associated Press koristi veštačku inteligenciju kao asistenta pri pisanju vesti. 3D štampači se koriste za proizvodnju rezervnih delova – kako one za mašine tako i za ljude. AT&T, u saradnji sa kompanijom Udacity nudi online “nano-struke” u analizi podataka („nanodegrees“) Dronovi već dopremaju zdravstvenu opremu i lekove na udaljene lokacije u siromašnim zemljama. (Nanodegree, strukovni kursevi koje obezbeđuju kompanije Udacity i AT&T, između ostalih, predstavljaju sertifikacionu mrežu obučavanja od 6-12 meseci (10-20 sati nedeljno) po ceni od 200 dolara mesečno. Cilj je podučavati se osnovnim veštinama programiranja koje će vas kvalifikovati za početne programerske i analitičke pozicije u kompanijama kao što je AT&T)
Ove izvanredne nove tehnologije obećavaju veću produktivnost, veću efikasnost i veću sigurnost, fleksibilnost i udobnost. Međutim, one takođe podstiču i strahove zbog svog uticaja i efekata koje mogu imati na “ljudske” strukovne profile, poslovne veštine i – plate. Ovi strahovi su dodatno podgrejani skorašnjim studijom Karla Fraja i Majkla Ozborna (Carl Frey, Michael Osborne) sa Univerziteta u Oksfordu, kao i onom koju je sačinio McKinsey Global Institute (MGI); u obe studije iznosi se stav da bi se veliki broj radnih mesta, kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenim zemljama, tehnički, mogao veoma brzo automatizovati. Istorija, kao i ekonomska teorija, međutim, ukazuju na to da je zabrinutost usled porastatehnološke nezaposlenosti – nastale prodiranjem tehnologije po svim dimenzijama i frontovima, izraza koji je još ekonomista Džon Mejnard Kejnz (John Mainard Keines) skovao pre gotovo jednog veka – mogla biti bespotrebna i pogrešno postavljena.
U budućnosti, baš kao što je to bio slučaj i u prošlosti, tehnološke promene će verovatno uvećati produktivnost i prihode, ujedno povećavajući potražnju za radnom snagom. Dodajmo uz to i da će se pad cena i poboljšanje kvaliteta, kao i potražnja za robama i uslugama, takođe uvećati. Mnogi od danas stvorenih i “friških”profila zanimanja nije se čak moglo ni zamisliti, baš kao što je tek mali broj onih koji su pre jednog veka bili u stanju da predvide kako će razvoj automobilske industrije i masovnog saobraćaja doprineti razvoju motela i drive-in restorana.
U svom novom izveštaju, McKinsey Global Institute zaključuje da je, po jednom umerenom scenariju, brzina i širina proboja automatizacije obima oko 15% današnje svetske radne snage jednaka poslovima za 400 miliona radnika koji bi mogli biti ukinuti između 2017. i 2030. A brži tempo automatizacije bi izazvao i daleko veća pomeranja na tržištu rada – u korist mašina a na štetu čoveka.
Dobra vest je da cje, kao rezultat planiranog povećanja potražnje za robom i uslugama – pre svega usled povećanja prihoda, rastućih zdravstvenih potreba nastalih starenjem stanovništva i ulaganja u infrastrukturu, energetsku efikasnost i obnovljive izvore – prilično izvesno da bi se stvorilo dovoljno novih radnih mesta kako bi se kompenzovali gubici radnih mesta. Novi poslovi će se, međutim, značajno razlikovati od poslova koji su nestali usled automatizacije, uz nametanje tereta bolnih troškova tranzicije na radnike, preduzeća i društvene zajednice.
U zavisnosti od brzine automatizacije, 75-375 miliona radnika ili 3-14% globalne radne snage biće primorano da se do 2030. godine prekvalifikuje i svoja zanimanja prebaci u druge, nove strukovne profile. U Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama, gde se automatizacija po svemu sudeći brže odvija, 9-32% radne snage će možda morati da promeniti svoja stručna zanimanja i veštine povezane s njima.
Svi su izgledi da se u ovim zemljama smanjuje broj radnih mesta u preovlađujućim kategorijama zanimanja – kao što su ona u direktnoj proizvodnji ili rutinski, administrativni poslovi koji zahtevaju srednjoškolsko obrazovanje, dok će se zapošljavanje u kategorijama zanimanja poput pružanja zdravstvenih usluga i nege, obrazovanja, građevinarstva ili menadžmenta, kao i radnih mesta koja zahtevaju fakultet ili napredni stepen, povećati.
Prema jednom nedavnom istraživanju, većina Amerikanaca zabrinuta je da će automatizacija povećati nejednakost u prihodima. Njihova zabrinutost je, izgleda, opravdana. Pošto mnoga zanimanja sa srednjom platom podležu automatizaciji, polarizacija prihoda u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim zemljama će se verovatno nastaviti. Ukoliko radnici, koji su usled automatizacije izgubili posao, ne mogu brzo da nađu novi, povećava se nezaposlenost, uz potiskivanje nivoa plata nadole.
Dakle, šta se može učiniti kako bi se ubrzao i olakšao prelazak iz jedne u drugu struku (tj prekvalifikacija), na koji će ljudi, usled masovne automatizacije, biti prisiljeni? Za početak, fiskalna i monetarna politika, potrebne da bi se postigli održivi nivoi agregatne tražnje za zaposlenima s punim radnim vremenom, sada su na kritičnom nivou. Politike za unapređenje ulaganja u infrastrukturu, stanovanje, alternativnu energiju i brigu o mladima i starim licima mogu podstaći ekonomsku konkurentnost i inkluzivni rast, dok, za to vreme, stvaraju milione radnih mesta u zanimanjima koja u budućnosti mogu doživeti ekspanziju, a ne gašenje, prouzrokovano automatizacijom.
Drugi odgovor na potencijalni gubitak poslova u budućnosti mora biti dramatično proširenje i redizajn programa obuke zaposlenih. Tokom protekle dve decenije, u većini zemalja OECD-a pali su izdaci vlade za obučavanje u novim veštinama i prilagođavanje novim zahtevima na tržištu rada. To je u Sjedinjenim Državama takođe u sadejstvu sa značajnim padom troškova poslovanja namenjenih prekvalifikaciji.
Ovi trendovi se nužno moraju preokrenuti. Doživotno učenje treba da postane realnost svih zaposlenih. Poslovi će se stalno menjati, dok će mašine, za to vreme konstantno preuzimati neke naše poslove i zadatke, a ljudske aktivnosti zahtevaće od nas neke stalno nove, drukčije veštine. Analiza MGI-a pokazuje da će kognitivne sposobnosti višeg nivoa – kao što su logično razmišljanje, veće komunikacijske veštine i poboljšane društvene i emocionalne veštine – postati sve važnije, dok mašine već danas preuzimaju naše rutinske operacije koje su sada uobičajene na radnom mestu – uključujući i kognitivne zadatke poput prikupljanja podataka i obrada.
Za zaposlene koji imaju srednje radno iskustvo, sa decom, hipotekama i drugim finansijskim obavezama, biće neophodna obuka čija se dužina meri nedeljama i mesecima – a ne godinama. Biće, takođe, neophodna i finansijska podrška za takvu obuku. Slanje ljudi na dvogodišnje školovanje potrebno do diplome – i to o sopstvenom a ne o trošku kompanije – nije valjan odgovor na ovaj izazov.
Umesto toga, nano-struke i dosad stečena iskustva će, po svemu sudeći, u budućnosti igrati važnu ulogu. Stručna praksa u nemačkom stilu – koja kombinuje rad u učionici i praktičan rad, i koja učenicima omogućava da zarade platu tokom školovanja mogu se ispostaviti kao značajna rešenja čak i za radnike srednjih godina koji su u tranziciji. Saradnja između kompanija i obrazovnih institucija, kako AT&T (u čijem upravnom odboru radi jedan od autora), Starbucks, kao i druge firme, pokazuju da su u stanju da radnicima pruže nove strukovne veštine ili poboljšanje starih, za kojima je sve veća potražnja.
Možda su neophodni poreski i drugi podsticaji koji bi ohrabrili veća poslovna ulaganja u obuku radne snage, posebno malih i srednjih preduzeća. Vlade će, takođe, morati da ponude univerzalne i prenosive socijalne pogodnosti poput zdravstvene zaštite, brige o deci i penzionog osiguranja, kao i podrške tranziciji radnicima koji su prisiljeni da često menjaju poslove, zanimanja i poslodavce. Švedski saveti za sigurnost radnih mesta, kojima upravlja privatni sektor i koja se finansiraju iz poreza na zarade za kompanije, pružaju radnicima isključenim iz radnog procesa sveobuhvatan paket podrške za dohodak, obuku, učenje i procenu kod socijalnog radnika.
Kao i tehnologije koje su postojale u prošlosti, i automatizacija danas obećava veliko povećanje produktivnosti, i od koje će koristi imati pojedinci, zajednice i društva. Ali, za milione radnika, put ka budućnosti u kojoj je automatizacija sve dominantnija može biti dug i težak. Na nama je da napravimo političke i investicione izbore koji mogu olakšati tranziciju i smanjiti njene troškove, kao i osigurati da se dobit od prihoda ravnomerno raspodeljuje.
U Danskoj, recimo, maksimalna automatizacija i robotizacija doveli su i do pomeranja strukovnih profila, rasta nezaposlenosti nema, a potražnja za “novim” vrstama poslova nezadrživo raste. Danski model mogao bi biti samo početak jednog šireg, globalnog trenda. Problem je, zapravo, u “kašnjenju”, tj permanentnom zaostajanju procesa preobuke, dokvalifikacije ili prekvalifikacije. Permanentno zaostajanje moglo bi se, barem donekle, preduprediti ili ublažiti “obukom unapred”, odnosno, obukom koja bi se sprovodila tokom perioda u kojem nove mašine još uvek nisu uvedene u proizvodni proces. Ovo, međutim, značajno povećava troškove automatizacije i osavremenjivanja radnog procesa.
Početkom prošlog januara, Džek Ma, osnivač kineske kompanije za elektronsku trgovinu pokušao je da napravi “prečicu” ka Trampovoj kuli u Njujorku kako bi izgradio most dobre volje sa čovekom čija su javna zapažanja uglavnom oslikavala Kinu kao kradljivca radnih mesta kojem ne treba verovati. Dve nedelje nakon posete, Maov Ant Financial Services – firma koja je 16 puta veća od PayPala – najavila je dogovor o kupovini remitera za transfer novca MoneyGram, čije je sedište u Teksasu.
Dve kompanije su drugog januara prošle godine rekle da su okončani pokušaji Ant-a da kupi MoneyGram, nakon što ova kineska firma nije dobila odobrenje od američkih zvaničnika. Očaravajući šarm kojim je Džek Ma pokušao da početkom 2017. osvoji tek izabranog Donalda Trampa nastavili su se tokom čitave prošle godine, ali ovaj pokušaj „omekšavanja“ kursa američke administracije očigledno nije doprineo razbijanju nepoverenja prema Kini koje je prisutno u Vašingtonu – a izgleda da će se to nepoverenje produbiti tokom ove godine.
Maovi napori uključivali su i pojačano lobiranje i obećanja koja su direktno išla na razuveravanje Trampa da je Kina faktor koji treba da zabrine Amerikance. Nakon što je Ma prošlog januara obećao da će svojim poslovanjem stvoriti hiljade radnih mesta u Sjedinjenim Državama, u maju je Alibaba, poslovna grupa koja se sastoji od preduzeća kao što su platforme za e-trgovinu TMall i Taobao, bila domaćin velike konferencije u Detroitu, čiji je cilj pomaganje malim preduzećima u onlajn biznisu, tj pri prodaji na internetu u Kini. U prošloj 2017. godini, prema vebsajtu OpenSecrets.org, koji prati lobiranje potrošnje sve javnog obelodanjivanja, Alibabino lobiranje u SAD je dostiglo cifru od 1,4 miliona dolara, u odnosu na milion dolara u 2016. godini i oko 400,000 dolara godišnje između 2012. i 2015. godine. Prošlogodišnje lobiranje je kao temu za diskusiju imalo “predloženu akviziciju i strane direktne investicije”, kao i problem falsifikovanja i zaštite autorskih prava vlasnika.
Ali, kako je izjavio direktor kompanije MoneyGram Aleks Holms u izjavi od 2. januara, “geopolitičko okruženje se značajno promenilo otkako smo pre gotovo godinu dana najavili predloženu transakciju sa Ant Financial. Uprkos našim maksimalnim naporima da sarađujemo sa vladom Sjedinjenih Država, postalo je jasno da Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama (CFIUS) neće odobriti ovo spajanje.”
CFIUS, odnosno Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama jeste međuagencijski odbor kojim predsedava Odeljenje za trezor i koji ispituje predložene poslove sa stanovišta nacionalne bezbednosti. Neuspeh ugovora kineskog Ant-a usledio je nakon što je Tramp prošlog septembra blokirao kupovinu američkog proizvođača čipova Lattice Semiconductor„zbog problema koji se tiču nacionalne bezbednosti“. Zbog, za ovu administraciju ključnih razloga, ovaj blok šalje signal o “zamrzavanju” koji je snažniji od poruke poslate objavom namere o kupovini kompanije za proizvodnju poluprovodnika Lattice.
U slučaju Lattice, sredstva koja se usmeravaju ka akviziciji mogla bi se vratiti u kinesku državnu firmu koja je javno izjavila da je jedan od njenih ciljeva bio unapređivanje kineske nacionalne sigurnosti. Osim toga, postalo je očigledno da ova vrsta tehnologije ima potencijal za vojnu primenu. Alibaba i njemu pridružene firme, poput Anta, uglavnom se smatraju privatnim kompanijama. U Kini, međutim, linije između državnih i privatnih poslova i vlasništva često mogu biti zamućene: Ant-ova finansijska runda dokapitalizacije tokom 2016. u iznosu od 4,5 milijarde dolara predvodila su preduzeća pod kontrolom države. Prošle godine je Alibaba – baš kao i druge velike kineske firme – uložila značajna finansijska sredstva u inicijative koje su zastupale vladine ciljeve, poput pretvaranja Kine u globalnog lidera u veštačkoj inteligenciji.
Republikanski predstavnici, Robert Pittenger i Chris Smith aludiraju na te zamućene linije, izražavajući strahovanja zbog ugovora MoneyGram-a u autorskom tekstu napisanom prošle godine za Wall Street Journal: “Ant Financial je, kako se izveštava, tražio način kako da pristupi banci od 2,4 milijarde mobilnih korisničkih naloga koji su u posedu MoneyGrama. Kineska vlada je značajan akcionar Ant Financiala, sa oko 15% udela. Ukoliko bi ova transakcija bila odobrena, kineska vlada bi stekla značajan pristup, kao i informacije, koje se tiču finansijskih tržišta i specifičnih međunarodnih tokova novca potrošača.”
Obe kompanije, kako teksaški MoneyGram tako i kineski Ant Financial, insistiraju da je neuspeh u postizanju dogovora o kupovini – čiji je ceh napuštanja sporazuma Ant (po svemu sudeći nepravedno) platio 30 miliona dolara – ne znači da su jednom za svagda osujećeni njihovi napori da rade zajedno. Ove firme sada planiraju “stratešku saradnju”, sa fokusom na Kinu, Indiju i Filipine, destinacije na koje mnogi radnici šalju novac.
Takve firme, koje žele da se međusobno povežu, bolje neka počnu da se navikavaju na razvoj obrta koji vodi ka rešenjima. U toku je dvostranački napor, i republikanaca i demokrata, na usvajanju zakona koji će dalje jačati CFIUS kako bi se rešila pitanja sigurnosti u sklopu kineskih i drugih akvizicija. Između 2013. i 2015. godine, Kina je činila petinu transakcija obuhvaćenih CFIUS-om, većom zastupljenošću od bilo koje zemlje. Stoga, Amerikanci drže do stava da bi jedan jači zakon verovatno značio veći broj provera i ocena budućih preuzimanja američkih firmi od strane inostranih investitora – a posebno Kineza.