Najteža godina za vino u poslednjih pola veka

Predviđa se da će globalna proizvodnja vina doživeti najveći pad u zadnjih pola stoleća.

Proizvođači vina upozoravaju da će proizvodnja ovog napitka pasti nakon što su Italija, Francuska i Španija ove godine bile pogođene neočekivano lošim vremenskim prilikama, donosi Gardijan.

Ako nemate vinski podrum, vreme je da ga nabavite i započnete skladištenje – jer će globalna proizvodnja vina pasti na najniži nivo u više od 50 godina.

Početkom prošle nedelje je Međunarodna organizacija za vinovu lozu i vina (Organisation of Vine and Wine, OIV), rekla da očekuje smanjenje globalne proizvodnje vina za 8% i da će u 2017. godini globalna proizvodnja pasti na 247 miliona hektolitara.

Prognoza međunarodne grupe proizvođača predvidela je najgoru svetsku berbu grožđa još od 1961. godine a glavni krivac su loši vremenski uslovi, nakon što su zasadi vinove loze u ključnim zemljama u kojima se proizvode vina, poput Italije i Francuske, opustošene izuzetno vrelim ali i hladnim vremenom.

Hektolitar je ekvivalent za 133 standardne boce vina, tako da je pad proizvodnje koji predviđa OIV jednak količini od oko 2,9 milijardi manje boca u 2017. godini.

Najistaknutija procena vodi se užasnom godinom za lozu i grožđe u zapadnoj Evropi (“annus horribilis”), koja već važi za najgoru berbu u poslednjih 36 godina, nakon što su vinogradi bili izloženi nepovoljnim vremenskim uslovima koji uključuju prolećne mrazeve i letnje talase vreline.

OIV je okrivio “ekstremne vremenske uslove” za katastrofalnu godinu tri najveća svetska proizvođača: Italiju, Francusku i Španiju. Žan-Mari Orand (Jean-Marie Aurand), generalni direktor pariskog OIV-a, izjavio je da su njegove projekcije pokazale da je proizvodnja vina u 2017. godini otišla na najniži nivo u zadnjih nekoliko decenija.

“Ovaj pad je posledica klimatskih promena“, rekao je Aurand. “U Evropskoj uniji ekstremni meteorološki događaji – od mraza do suše – značajno su uticali na proizvodnju vina u 2017. godini, koja je bila istorijski niska.”

Vesti su tim gore za sve one koji su ljubitelji kjantija i prošeka (chianti, prosecco), a Italija je od ova tri velika proizvođača najteže pogođena. Očekuje se da će se ovogodišnja proizvodnja sunovratiti za 23%, na 39,3 miliona hektolitara. Njeni vinogradi bukvalno su bivali „ispečeni“ na temperaturama preko 40ºC tokom letošnjih toplotnih talasa nazvanog Lucifer. Ključni regioni u kojima se uzgaja loza i proizvodi vino kao što su Toskana, Sicilija, Pulja i Umbrija bili su među onima koji su pogođene paklenim temperaturama.

Šteta je prisutna i u skladištima francuskih vina, jer OIV predviđa pad proizvodnje od 19% u Francuskoj, na 36,7 miliona hektolitara. U Španiji se takođe očekuje pad proizvodnje – za 15%, na 33,5 miliona hektolitara.

Oštri mrazevi u aprilu, koji su takođe pogodili i britanske uzgajivače, smanjila je proizvodnju u nekim od najpoznatijih vinogradarskih regija Francuske, uključujući Šampanju, Bordo i Burgundiju. Loše vreme je zadalo još jedan udarac francuskoj industriji, koja je takođe pretrpela velike štete i 2016. godinu kada je proizvodnja pala za deset odsto, a sve prouzrokovano nepovoljnim vremenskim uslova.

Manjak u vinogradima i vinskim podrumima predstavlja lošu vest za britanske enofile koji u svoja kolica u samouslugama redovno ubacuju vinske boce, dok, s druge strane, inflacija nagriza životni standard. “Potrošačke cene će neizbežno porasti”, rekao je Majls Bil (Miles Beale), izvršni direktor Udruženja za vino i žestoka pića (WSTA).

“Nije loše podsetiti se činjenice da je proizvodnja vina i dalje prepuštena na milost i nemilost vremenskih uslova. Kao najveći uvoznik vina na međunarodnom tržištu po glavi stanovnika, Britanija je ta koja će, logično, najpre osetiti efekte tržišta koje se bori sa najvećim izazovima.”

I dok ljubitelji vina već doživljavaju „mamurluk“ prouzrokovan Brexit-om, sa cenom prosečne boce “poguranom” usled slabosti funte sterlinga još od prošlogodišnjeg referenduma, kao i ovogodišnjeg povećanja carine od 3,9%. Kao rezultat toga, prosečna cena boce vina koja se prodaje u Britaniji sada iznosi 5,58 funti, što je za četiri odsto više u odnosu na 2016. godinu, dok WSTA poziva britansku kancelarku da zamrzne carine na vino u budžetu za naredni mesec.

“Poslovni ljudi u Britaniji već su bili prisiljeni da se nose s visokom devalvacijom funte, rastućom inflacijom i neizvesnošću nakon izglasavanja Brexita – koji su svaki za sebe povećali troškove vinskih kompanija za oko 30 miliona potrošača”, rekao je Bil. “Poslednje što ostrvskim kompanijama za proizvodnju vina ili britanskim potrošačima sada treba je još jedan porast akcize.

Gardijan

Katalonija i pitanje otcepljenja

Ekonomista Vladimir Gligorov je za portal Peščanik.net izneo svoj pogled na Kataloniju i njeno otcepljenje od Španije, upoređujući sličnosti i razlike ovog slučaja sa raspadom Jugoslavije.

– Otcepljenje unutar EU podrazumeva fiskalnu devoluciju, to jest prenos fiskalnih nadležnosti naniže

Španija je već sada fiskalno visoko decentralizovana, pa otcepljenje Katalonije u tom smislu ne bi imalo ozbiljnije posledice

– S obzirom na snažno protivljenje centralnih vlasti, otcepljenje Katalonije, ukoliko se dogodi, bilo bi jednostrano, a ne sporazumno

– Ako ishod referenduma bude pozitivan i ako vlada Katalonije odluči da odluku sprovede, to će verovatno dovesti do ispita ili krize legitimiteta, tačnije do sukoba centralne i secesionističke vlasti

– Secesija je dugotrajan proces i ustavna rešenja su uvek moguća, osim ako zahtev za secesijom ne dovede do represije i sukoba sa dugoročnim posledicama

Katalonija će na referendumu odlučiti da li da se odvoji od Španije. Nameće se poređenje s pokušajem Kvebeka da napusti Kanadu. Međutim, za razliku od Španije, gde je vrhovni sud referendum o otcepljenju proglasio neustavnim, u Kanadi je vrhovni sud objavio da je savezna vlada dužna da poštuje odlučno izraženu demokratsku odluku Kvebeka i uđe u pregovore o odvajanju, iako Kvebek ni po kanadskom ni po međunarodnom pravu nema pravo na otcepljenje. Slučaj Katalonije razlikuje se i od slučaja Škotske koja ima ustavno pravo da se otcepi ukoliko tako odluči. Katalonski scenario nije blizak ni odluci Britanije da napusti EU, jer Ugovor o EU dopušta takvu odluku. Uz volju i pravo na otcepljenje, moraju biti zadovoljena još tri najšire prihvaćena kriterijuma: odluka ne sme biti doneta preko noći; ona mora biti rezultat čina samoopredeljenja, bez intervencija spolja; u državi koja se osamostaljuje ne sme doći do sužavanja postojećih građanskih prava ni u jednom segmentu populacije.

Šta se dešava ako se – kao što je slučaj s Katalonijom – savezna vlada protivi otcepljenju, a najviši sud odluči da je secesija u suprotnosti sa zakonom, to jest da je ustav ne dopušta? U tom slučaju secesija se mora sprovoditi suprotno volji savezne vlade i suprotno zakonu. Na koji način se to može izvesti?

Proteklih decenija dogodilo se nekoliko postupaka otcepljenja. Neki od njih su protekli pod nadzorom Saveta bezbednosti, a neki pod nadzorom Međunarodnog suda pravde ili međunarodnih savetodavnih komisija (poput Badinterove komisije). Neka otcepljenja su obavljena uz posredovanje Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (uloga Martija Ahtisarija na Kosovu i Miroslava Lajčaka u Crnoj Gori najznačajniji su primeri te dve vrste posredništva), dok su druga – u onim slučajevima kad se nije radilo o aneksiji (kao što se dogodilo na Krimu) – bila unilateralna. U slučaju Katalonije je malo verovatno međunarodno učešće, tako da će Katalonci i njihova vlada, ako to odluče, morati da sprovedu jednostrano otcepljenje. Na koji način bi to mogli da učine?

Pogledajmo primer otcepljenja Slovenije, u to vreme republike u okviru Jugoslavije. Jugoslovenski vrhovni sud bio je protiv otcepljenja i jugoslovenska vlada poslala je vojsku da spreči slovenačke vlasti u preuzimanju kontrole nad državnim granicama. Slovenačke vlasti prestale su da plaćaju poreze, zapravo doprinose saveznim vlastima. Badinterova komisija, koja je osnovana da bi savetovala Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), dala je mišljenje da je otcepljenje zasnovano na referendumu opravdano ukoliko se država, u ovom slučaju savezna država Jugoslavija, nalazi u poodmaklom stadijumu raspadanja. Referendum je bio prvi korak ka izgradnji slovenačke države i osnova za njeno priznanje od strane EEZ, a kasnije EU.

Države su stvarni entiteti, a ne pravne tvorevine – to je prihvaćeno tumačenje međunarodnog prava koje je Međunarodni sud pravde potvrdio u slučaju Kosova. Drugim rečima – unutrašnji suverenitet prethodi spoljašnjem, a ne obrnuto.

I Crna Gora se odlučila za jednostrano preuzimanje fiskalnih nadležnosti, ali obrnutim redosledom (Jugoslavija je tada već bila federacija samo dve države – Srbije i Crne Gore). U prvom koraku Crna Gora je stekla finansijsku nezavisnost, to jest nije više slala doprinose u savezni budžet niti je iz njega primala sredstva; umesto toga je živela od sopstvenog novca. Olakšavajuća okolnost je bilo to što se savezna vlada nije protivila: primanja Crne Gore iz saveznog budžeta bila su veća od njenih doprinosa. U sledećem koraku Crna Gora je kao valutu usvojila nemačku marku, uz objašnjenje da je jugoslovenski (srpski) dinar inflatoran i da je praktično fiskalni instrument savezne vlasti. Tek tada – uz posredovanje i nadzor EU – Crna Gora je održala referendum i postala samostalna država.

U više slučajeva – ne samo u Jugoslaviji – otcepljenja su bila praćena teritorijalnim sukobima. Otcepljenje Makedonije je bilo izuzetak, jer niko nije osporavao njene teritorije. Makedonija je napravila dogovor sa krnjom Jugoslavijom (nakon secesije Slovenije i Hrvatske) o izmirenju nerešenih imovinskih sporova, prvenstveno u vezi sa imovinom Jugoslovenske narodne armije, nakon čega je usledio pun prenos fiskalne i monetarne vlasti. U drugim slučajevima – u Jugoslaviji i drugde – dolazilo je do sukoba oko teritorija. Zbog vojnih i civilnih sukoba i nasilja, međunarodna zajednica je u većini takvih slučajeva bila primorana da se umeša. U većini takvih slučajeva, kao u slučaju Krima i istočne Ukrajine, dolazi do spoljnog mešanja, naročito vojnog, što često za rezultat ima legitimisanje secesije koju takva intervencija treba da spreči i delegitimisanja spoljne aneksije.

Slučaj Španije uporediv je sa slučajem Jugoslavije zbog asimetričnog federalizma dve države. Za razliku od binarnih federacija kao što su bile Čehoslovačka ili državna unija Srbije i Crne Gore, otcepljenje Katalonije dovodi u pitanje ustavni poredak i stabilnost preostalog dela federalne Španije. Jugoslavija nije bila u stanju da se nosi sa otcepljenjem Slovenije, a da se pritom ne raspadne. To brine i centralnu špansku vlast – da će otcepljenje Katalonije voditi drugim otcepljenjima i potencijalnom raspadu Španije.

Posebno je zanimljiv slučaj otcepljenja Kosova od Srbije gde je 1991. godine sproveden referendum o otcepljenju koji je vrhovni sud Srbije proglasio nezakonitim. Nakon što je ubedljiva većina građana glasala za otcepljenje, kosovske vlasti su se fiskalno odvojile od Srbije i upravljale Kosovom kao paralelnom državom, iz senke. Srbija je na to odgovorila proglašavanjem vanrednog stanja u pokrajini. Naposletku je došlo do nasilne pobune i međunarodne vojne intervencije. Savet bezbednosti je dobio zadatak da nadzire proces izgradnje države, kontroliše granice i nadgleda pravni sistem. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a Međunarodni sud pravde je 2010. presudio da u tom procesu nije bilo kršenja zakona.

Finansijska nezavisnost i kontrola nad teritorijom ključni su u svim slučajevima otcepljenja, dok međunarodna zajednica zahteva ispunjenje prethodno navedenih dodatnih uslova. U slučaju Katalonije, kao i u slučajevima Kvebeka i Škotske, granice su jasne i neupitne, a pitanje kontrole nad teritorijom je rešeno. Preostaje pitanje ko će tom teritorijom upravljati.

To je pravno pitanje, i pre svega pitanje ko ubira poreze i pruža javne usluge. Nakon otcepljenja u okviru EU pravni standardi ne bi smeli da se pogoršaju. Spoljna intervencija je malo verovatna i ne igra važnu ulogu u slučaju Katalonije. Dakle, ključno je pitanje fiskalnog otcepljenja, posebno s obzirom na članstvo u evropskoj monetarnoj uniji.

Zapravo, unutar EU secesija se svodi na potpuno preuzimanje fiskalne vlasti na lokalnom nivou, sa izuzetkom fiskalnih obaveza prema Evropskoj uniji. Dobar primer za to je raspad Čehoslovačke koji se dogodio dok je država bila van Evropske unije, ali se očekivalo da će se u budućnosti pridružiti Uniji. Sve što je preostalo da se uradi bilo je da dve države naslednice stvore zasebne fiskalne sisteme.

Kontrola granica sa zemljama van EU je značajna; ona predstavlja tačku u kojoj se može otvoriti pitanje o kontroli nad teritorijom. Ako Katalonija izlaskom iz Španije izlazi i iz EU, ona onda mora uspostaviti kontrolu nad svim svojim granicama, uključujući i onu prema Španiji. To nije moguće bez saglasnosti Španije i EU, ukoliko se žele izbeći sukobi oko granica, to jest oko kontrole nad teritorijom. Šta preostaje Kataloniji ako taj pristanak izostane?

Katalonija se može odlučiti na preuzimanje fiskalne vlasti. To je uobičajena strategija otcepljenja – uspostavljanje unutrašnjeg suvereniteta pre osvajanja spoljašnjeg.

Španija je već fiskalno decentralizovana, i to na asimetričan način. Provincije, poput Katalonije, ubiru većinu poreza i šalju ih centralnim vlastima. Katalonski doprinos španskom budžetu veći je od primanja iz budžeta. Centralna vlast ubira i socijalne i zdravstvene doprinose, kao i doprinose za fond za nezaposlene. U slučaju Jugoslavije, socijalni fondovi su bili lokalni (kao i u EU). Za razliku od Španije, u Jugoslaviji nisu postojale službe i korporacije pod kontrolom centralnih vlasti, osim u slučaju proizvodnje oružja i municije. Federalnu vlast činile su vojska, centralna banka i zaposleni u federalnoj vladi (međusobne obaveze u pogledu zajedničkog duga prema inostranstvu bile su dogovorene nekoliko godina pre raspada države).

Katalonska zakonodavna tela morala bi da ustanove fiskalni sistem nove države. Španija bi prestala da prima poreze i doprinose iz Katalonije. To bi najverovatnije dovelo do konfrontacije zato što centralna vlast očigledno namerava da nastavi s pravnim i ostalim merama u pokušaju da opovrgne odluke katalonske vlade. Vrlo je verovatno da će centralna vlast direktno preuzeti neke od fiskalnih i budžetskih nadležnosti, a malo je verovatno da će Katalonija stvarati paralelnu državu, kao što je to učinilo Kosovo nakon što je centralna vlast osujetila zahtev za otcepljenjem.

Razlika između jugoslovenskih država i većine drugih slučajeva otcepljenja je u tome što se savezni budžet Jugoslavije, kao i budžet EU, uglavnom oslanjao na doprinose iz republika, a ne na porez (sa izuzetkom carina). Ni socijalno osiguranje nije bilo centralizovano. Zato su jugoslovenske republike mogle da se otcepe na način koji je sličan britanskom odvajanju od EU. Stvari stoje drugačije s federalnom državom sa centralizovanim sistemom poreza i socijalnog osiguranja. Da bi postala zaista fiskalno nezavisna, država koja želi otcepljenje mora preuzeti fiskalnu vlast i sistem socijalnog osiguranja.

Za razliku od EU, Jugoslavija je imala zajedničku vojsku. Španija takođe ima vojsku, kao i centralnu upravu nad policijom i drugim službama bezbednosti. Centralna vlast ih može iskoristiti da nametne svoju volju provincijama. To može dovesti do krize legitimiteta i ispita legitimnosti ne samo centralne vlasti nego i države koja se otcepljuje. U velikom broju istorijskih slučajeva, upravo je to bio uzrok nasilnih sukoba za kontrolu nad teritorijom otcepljene države.

Ukoliko se ispit legitimiteta – tačnije, utvrđivanje prava na prinudu i prava na upravljanje Katalonijom – ne može izbeći, za centralnu vlast bi bilo povoljnije da proizvede utisak da sledi oštar, dugotrajan i skup pravni i fizički sukob nego da u takav sukob zaista uđe. Efekat odvraćanja proizveden konkretnim ispoljavanjem sile nestaje ako se kosi sa osećajem za pravdu onih koji su podvrgnuti prinudi. Međutim, bez obzira na pretnje sukobom, secesionisti prvo moraju održati referendum da bi uopšte izazvali krizu legitimiteta. Prenos fiskalne vlasti, pogotovo kada je postepen, umanjuje budući rizik za centralnu vlast: kada jednom dođe do pravog ispita legitimiteta, država će se manje oslanjati na upotrebu sile da bi odnela prevagu.

Iako je Španija decentralizovana i predstavlja, slično Kanadi, labavu federaciju, Katalonija bi o otcepljenju prvo morala da pregovara sa španskim centralnim vlastima, da bi izgradila sopstveni budžet i fondove socijalnog osiguranja. Nije lako sprovesti unilateralno preuzimanje fiskalne vlasti ukoliko joj se centralna vlast snažno protivi. Legalitet centralne vlasti teže je osporiti kada njene intervencije nisu nasilne već su administrativne prirode. Da bi se ostatak Španije ubedio da dozvoli Kataloniji da se postepeno otcepi, potrebna je dugoročna i nepokolebljiva posvećenost Katalonije ostvarivanju samostalnosti. Ta posvećenost zavisi od dugoročnih prednosti koje samostalnost ima u odnosu na savez sa Španijom – prednosti koje možda i ne postoje.

Secesije su uglavnom dugotrajni procesi. U slučaju Jugoslavije, može se tvrditi da je kampanja za samostalnost Hrvatske počela osnivanjem Jugoslavije. Čak i kada postoji dugotrajna politička volja za samostalnošću, to ne znači da je otcepljenje neizbežno. U nekim slučajevima, poput već pomenutog Kvebeka, demokratska i ustavna rešenja mogu zaustaviti secesionističke trendove. Federalizacija Španije izvršena posle Frankove diktature otvara mogućnost za takvo rešenje. Članstvo u EU takođe bi trebalo da doprinese stabilnosti država članica, kao što je bio slučaj u velikom broju centralnoevropskih i balkanskih zemalja, s brojnim unutrašnjim etničkim i ostalim podelama. Dakle, u većini slučajeva se može pronaći ustavno rešenje koje će oslabiti podršku ideji otcepljenja. Pravo pitanje je kako pronaći takvo rešenje onda kada je država već stavljena na ispit legitimiteta secesionističkim referendumom.

Tekst na engleskom

Peščanik.net, 06.10.2017.

Srodni link:

Knjiga Vladimira Gligorova „Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija“

Katalonija: šta nakon referenduma?

Svi se slažu u jednom: Katalonski referendum o nezavisnosti otvorio je Pandorinu kutiju. Želja Katalonaca da se otcepe od Španije i proglase nezavisnost može biti šibica koja će zapaliti čitav svet, donosi ugledni evropski politički portal VoxEurop.

Katalonija: sinonim za katastrofu na pomolu.

Antagonizam između Madrida i nacionalističke regionalne vlade Katalonije, koji je doveo do nasilja tokom referenduma o nezavisnosti 1. oktobra, doveli su do situacije u kojoj nema pobednika i sa mnogo manje nade za političko rešenje katalonskog pitanja.

Zamka se zatvorila. Sa arogancijom i ponosom političara zaslepljenog cinizmom i zabludom da se legitimitet može postići putem sile, španski premijer Marijano Rahoj (Mariano Rajoy) upravo je namamljen tamo gde su želeli katalonski nacionalisti: u uzimanju učešća u neprihvatljivom nasilju i brutalnosti policijske represije.

Rahoj je želeo da napne svoje mišiće i demonstrira snagu. Ipak, sve što je postigao bilo je da nas podseti mračnih sena jedne diktature iz veoma sveže španske prošlosti, senki na kojima su katalonski nacionalisti sada profitirali. Kolumnisti već misle i pišu o tome kako je vladajuće desno krilo države naslednilo Frankovu diktaturu. Zapravo, aktuelna Španija 2017. godine – čak i kada se dešava da se policija na krajnje skandalozan način ponaša protiv katalonskih birača – nije autoritarni režim i nema nikakve veze sa tragičnim sećanjem na Frankovu vladavinu. Ali, šteta je počinjena i povratka nema.

Seme nezadovoljstva je posejano. Od sada će biti nesrazmerno teže pronaći političko rešenje koje bi primirilo duhove koji su izašli iz boce. Kada se proliva krv, mastilo pregovarača usahne. Nacionalisti, kako katalonski tako i španski, pobedili su, dok su Evropljani izgubili. Izgubili su onda kada su počeli da postaju sve saosećajniji prema zahtevima poteklim iz katalonske prestonice, Barselone. Nije da su ti zahtevi bili nelegitimni: Katalonski autonomaši žele veću fiskalnu, kulturnu i administrativnu slobodu. Traže ista prava i status koji je Baskija stekla u zamenu za mir nakon godina i decenija terorizma.

Socijalistička vlada Hozea Luisa Zapatera je 2006. godine, u stvari, ta prava dodelila Kataloniji. A onda je 2010. godine, iz nesumnjivo političkih razloga, njegov naslednik, konzervativac Marijano Rahoj, doveo ovu odluku u pitanje, što je doprinelo velikim izmenama na Ustavnom sudu. Stvari su veoma brzo izmakle kontroli, a dva suprotstavljena tabora postala su sve nepomirljivija. Trebalo je da se autonomisti tu i zaustave. Po svakoj logici, trebalo je da nastave borbu za iznalaženje političkog rešenja – sve se iznova vraćajući u upornim nastojanjima za nalazak mirnog rešenja, poput Sizifa koji gura svoj kamen – kako bi osigurali mogućnost da druga vlada na nacionalnom nivou može doneti sporazume potpisane tokom vladavine Zapatera.

To je, upravo, dragocena prilika koju svaka demokratija nudi: da se bude u stanju da nastavi stavljanje predloga na sto kako bi se, koliko god da je taj proces spor, postigao napredak ili kompromis. Umesto toga, katalonski autonomaši daleko su više žudeli za izlaskom, čineći da stvari eskaliraju do neslućenih razmera; a tu su i provokacije šefa katalonske vlade Karlesa Pućdemona (Carles Puigdemont i Casamajó). Nezavisnost je zamenila autonomiju upravo u trenutku kada skoro svuda u svetu efekti globalizacije dovode u pitanje dosadašnje utvrđene vrednosti, podbadajući građane da traže žrtvenog jarca i političke, identitetske načine za bekstvo (od federalizma). Katalonski nacionalizam, međutim, kako kažu, nije ni antievropske a ni antiimigrantske prirode.

Ovo je, zapravo, tačno. Novi šegrti Čarobnjaka regionalizma i cepanja deluju – barem tako izjavljuju – na osnovu svog evropejstva i obećavaju da je njihovo otcepljenje prijateljsko, mirno, progresivno, otvoreno i odgovara vrednostima Evropske unije. U stvarnosti, međutim, oni su izdali evropske vrednosti. Oni su raspirivali žar nezadovoljstva i resentimana među svojim autonomašima. Oni su vaskrsli sećanje na Kataloniju koju je nekada davno potčinila francuska kraljevska loza Burbona, a potom su mučeni od strane frankista. Razmislimo, na primer, kako se to – nekih noći na stadionu FK Barselone – dešavalo da grupe navijača Barse čak i čitavih 17 minuta i 14 sekundi tokom igre pevaju “Independencia!” u znak sećanja na pad Barselone 1714. godine, kada je ovaj grad pokorio Filip V. Naravno, niko ne može, a i ne treba, da poriče da je Katalonija bila jedan od glavnih bastiona otpora Fransisku Franku i njegovom režimu.

Međutim, 2017. godine, zarad instrumentalizacije ovih sećanja kojima se uspostavlja raskid, Katalonci krše osnivački pakt ujedinjene Evrope. Ne samo zbog toga što pristupanje Evropi u principu implicira neku vrstu solidarnosti između regiona i građana – umesto regionalnog ekonomskog egoizma – već pre svega zbog toga što su pristalice nezavisnosti smišljeno i neumoljivo radile kako bi građane zatrovali podelama, osvetom, odmazdom, koje tako često dovode do čiste mržnje. Da li postoji takva jedinstvena regionalna tvrdnja koja zaslužuje da rizikuje mir jedne teritorije koja je zapravo tek nedavno ponovo otkrila demokratiju i slobodu mišljenja, kulture, govora, protesta, a nakon nesretnog građanskog rata i trideset i šest godina prilično gadne diktature?

“Nacija, po svojoj suštini, jeste nešto gde svi pojedinci poseduju mnogo stvari koje su im zajedničke, ali znači i da su svi njeni pripadnici prinuđeni da mnoge stvari zaborave, prevazidu i pređu preko njih”, nagoveštava Ernest Renan. Ovo je, zapravo, jedno od osnovnih načela posleratne Evrope sazdane na ruševinama totalitarizma: zapamtiti zločine, naravno, ali i zapamtiti kako su oni prevaziđeni. Da sačuvamo sećanje na tragedije, ali i puta ka pomirenju. Katalonski premijer Karles Pućdemon svesno je odabrao put sukobljavanja. Marijano Rahoj – put represije. Za Evropljane bi bilo pogrešno da ovde biraju bilo koju od te dve strane, ili da opravdavaju akcije jedne strane nepopustljivošću one druge.

Jer, ovde nema pobednika – već samo poraženih.

Eric Jozsef (1966), francuski novinar i dopisnik dnevnog lista Libération od 1989., a od 1992. i dopisnik ovog dnevnika iz Rima. Kolumnista u listu Internazionale, radio je za nekoliko francuskih izdanja uključujući pariski dnevnik Le Temps. Autor je knjiga “Main Basse sur l’Italie, L’irrésistible ascension de Silvio Berlusconi” (Grasset, 2001), potom “Italie, Les années Cavaliere”. “De Berlusconi à Berlusconi” (Cygne Editions, 2008). Snimio je dva dokumentarna filma, “Gêne(s)rations”, i “Halte à la Mafia”.

Vox Europ

Pol Manafort: život kao filmski triler (2/2)

Uspon i pad Pola Manaforta je pravi triler kojeg u ovim trenucima uživo prati čitav svet. Nakon prvog, evo i drugog dela priče iz stvarnosti koja često nadilazi maštu najbojih scenarista filmskih krimića.

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Narandžasta revolucija

Pažnja Manafortove konsultantske kuće DMP okrenula se ka Ukrajini, gde je ova firma ponovo radila s Olegom Deripaskom – ovog puta radi prikupljanja obaveštajnih podataka za ovog ruskog oligarha i političku stranku naklonjenu Rusiji, rekao je politički konsultant.

Premijer Ukrajine Viktor Janukovič je 21. novembra 2004. godine pobedio na predsedničkim izborima, potukavši svog takmaca, Viktora Juščenka, koji je favorizovao evropske integracije. Podržavaoci poraženog parlamentarca, zajedno sa SAD i EU, smatrali su da je reč o izbornoj prevari, podstičući nemire i proteste koji su kasnije dobili svoje ime: „Narandžasta revolucija“.

Filip Grifin (Philip Griffin), konsultant koji je sa DMP-om radio u Gruziji, rekao je da je iz Tbilisija upravo pošao kući u Sjedinjene Države kada ga je nazvao Dejvis, preusmeravajući ga u Ukrajinu kako bi pomogao Deripaski i Rotšildu. Grifin, koji je ranije radio u kancelariji Međunarodnog republikanskog instituta u Moskvi, pro-demokratske grupe koju je finansirao američki Kongres, rekao je: “Misija je za mene ovog puta bila jasna: prikupljati obaveštajne podatke”.

Ovaj projekat je vodio Manafort. Između Dana zahvalnosti i Božića 2004. godine, on i Grifin su se sastajali u Vašingtonu, gde su se susreli sa svojim političkim kontaktima i pružajući svoju ocenu odnosa kojeg Sjedinjene Države imaju prema događajima u Ukrajini, rekao je Grifin.

Grifin je potrvdio da je krajem decembra te godine Deripaska poslao Manaforta u Donjeck, grad u istočnoj Ukrajini sa snažnim poslovnim i kulturnim vezama u Moskvi. Tamo je Deripaska ugovorio da se on i Manafort sastanu sa ukrajinskim biznismenom i oligarhom Rinatom Ahmetovim (Rinat Akhmetov), magnatom u industrijama uglja i čelika. Ahmetov je održavao bliske odnose sa Kremljom, rekao je bivši ukrajinski šef za borbu protiv organizovanog kriminala.

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

“Rekli smo im kakvo je raspoloženje u Vašingtonu, da SAD neće ništa učiniti kako bi se suprotstavile Narandžastoj revoluciji“, kazao je Grifin, sada slobodni politički konsultant. “Rekli smo im da ovaj voz neće biti zaustavljen.”

Portparol Ahmetova Džok Mendoza-Vilson (Jock Mendoza-Wilson) odbio je da komentariše ovo, dok je Maloni potvrdio detalje vezane za ovaj sastanak.

Rinat Ahmetov i patrijarh ruski, Kiril

Juščenko, kandidat koji je favorizovao bliske veze sa EU, osvojio je naredne predsedničke izbore održane u januaru 2005. godine.

Ahmetov je intenzivirao kampanju za „vesternizaciju“ imidža svoje holding kompanije, System Capital Management (SCM), angažujući Manafortov DMP koji je trebalo da mu pomogne u strategiji brendiranja SCM-a, kako bi ova firma preživela u novoj političkoj atmosferi koja je zavladala u Kijevu, rekao je Grifin.

Ahmetov se složio da DMP-u plati 10 miliona evra (oko $12mil), izjavio je politički konsultant upoznat sa radom DMP-a. Maloni nije odgovorio na medijske zahteve da prokomentariše ovu pogodbu.

Manafort je nastavio da radi s Ahmetovim na još jednom projektu, ovog puta za jednu ukrajinsku političku stranku koju je podržavala Rusija. Deripaska nije bio uključen u ovaj dil, rekao je konsultant.

Oleg Deripaska, u formi kolaža

Oleg Deripaska, u formi kolaža

U leto 2005. godine, uoči parlamentarnih izbora u Ukrajini koji su trebali da se održe sledeće godine, Manafort i Grifin otputovali su u hotel “Baltschug Kempinski”, preko reke Moskve iz pravca Kremlja, rekao je konsultant. Tamo su se sastali sa Ahmetovim, Janukovičem i uticajnim ukrajinskim privrednicima i zvaničnicima iz Janukovičeve Partije regiona.

Ahmetov je za ovu grupu želeo Manafortove usluge u oblasti političkog konsaltinga, rekao je Grifin, dodavši da je Manafort za ovaj projekat angažovao više od 40 konsultanata, od kojih su mnogi bili iz Vašingtona. DMP je Ahmetovu pružao svakovrsne usluge: beleženje i prepoznavanje ukrajinskih glasača preko kojih bi se identifikovala kritična ekonomska i socijalna pitanja Ukrajine (što je bio put za osvajanje simpatija onih Ukrajinaca koje su ova pitanja najviše interesovala i pogađala), pružanje smernica u političkoj reklami i oglašavanju, kao i pomoć pri formulisanju sveobuhvatne strategije za prorusku Janukovičevu Partiju regiona.

Grupa se složila da plati DMP-u 20 miliona dolara za njihov angažman u parlamentarnoj kampanji, rekao je konsultant. Maloni nije odgovorio na zahteve za komentarom o ovom dilu.

Janukovičeva Stranka regiona je 2006. osvojila 32,1% glasova, a Janukovič je ponovo imenovan za premijera. Zapadu naklonjena Narandžasta revolucija time je bila efikasno poništena.

Janukovičev portparol, Jurij Kirasir, nije odgovarao na pitanja medija.

Manafort je posetio američku ambasadu u Kijevu kako bi obavestio tadašnjeg ambasadora Džona Herbsta (Johna Herbst) o poslovnim obavezama koje je, sklapajući dil sa Janukovičem, preuzeo za njega i u njegovo ime. “Kazao je da bi to bilo u skladu sa američkim interesima”, rekao je Herbst, danas direktor Centra za evroazijske studije Dinu Patriciu pri Atlantskom savetu (Atlantic Council), američkom think-tanku za međunarodne odnose. Maloni je potvrdio da je do ovog sastanka došlo.

Manafortov odnos sa Janukovičem nastavio je da se razvija. Po rečima konsultanta, Manafort, njegovi saradnici i Janukovič bili su bili obostrano zadovoljni jedni s drugima, rekao je konsultant. Manafort je Janukoviču išao u posete, a u tim zgodama neretko su zajedno sedeli u sauni ili bi igrali tenis, rekao je konsultant, dok su Janukovičevi telohranitelji skupljali loptice po terenu.

Janukovič se oslanjao na Manaforta i kada se radilo o uspostavljanju i kontroli njegovog javnog profila, kao i o iznalaženju ključnih tačaka koje je u medijima trebalo prenositi usmeno, rekao je Grifin. Manafort je, u saradnji sa drugim političkim stratezima, takođe bio i savetnik u kampanji Janukoviča, savetujući ga da podstiče i u prvi plan stavlja pitanja koja su interesovala i podsticala njegovu izbornu bazu na Ukrajinskom istoku, teritoriji koja je kroz istoriju imala snažne prijateljske veze sa Rusijom… a sve to u skladu sa moskovskom političkom linijom. To je uključivalo protivljenje predloženoj deklaraciji o ukrajinskom jeziku kao nacionalnom jeziku, kao i neodobravanje Juščenkovog flertovanja sa NATO-om.

Kako su odnosi Vašingtona sa Moskvom postajali sve teži, neki američki zvaničnici su izrazili zabrinutost zbog Manafortove podrške kandidatu u Ukrajini koji je, izgleda, delovao suprotno američkim interesima. “Nismo ga smatrali korisnim”, rekao je Viljem Tejlor (William Taylor), tadašnji američki ambasador u Ukrajini a sada izvršni potpredsednik Američkog mirovnog instituta (United States Institute of Peace), američkog federalnog tela posvećenog smanjenju nasilnog rešavanja sukoba.

Manafort je prilagodio svoj pristup, predstavljajući Janukoviča kao kandidata naklonjenog Zapadu, rekao je bivši zvaničnik američke vlade. “Pokušavao je da uglača nebrušeni kamen.”

Maloni je rekao: “Ukrajina se godinama nalazila zaglavljena u ratu između Zapada i Rusije. Manafortov rad za Janukovičevu Partiju regiona imao je za cilj da premosti ovu podelu, približavajući Ukrajinu Zapadu, kao i da obezbedi veću ekonomsku stabilnost i sigurnost.”

Deripaska je 2005. godine angažovao DMP da „obavi posao“ i u Crnoj Gori, koja je napredovala u smeru ka nezavisnosti od Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Deripaska je tada upravo završio kupovinu topionice i rudnika boksita u toj zemlji.

Deripaskina kupovina crnogorskih resursa i topionice “bila je deo šire akcije uspostavljanja budućnosti Crne Gore (shodno ruskim interesima), kao i ljudi koji bi u tom sistemu držali ključne ekonomske i političke poluge”, rekao je Majkl Polt (Michael Polt), američki ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2004. do 2007 a sada viši direktor Mekejn Instituta za međunarodno liderstvo pri državnom univerzitetu Arizona.

Maloni je rekao da se Manafortov angažman kod Olega Deripaske „sastojao u unapređivanju trgovinskih interesa njegovog klijenta“, kao i da je “Jedan od projekata uključivao podršku crnogorskom referendumu, koji je ovoj zemlji otvarao put za članstvo u EU – meru kojoj se Rusija snažno protivila.”

Kada je maja 2006. referendum o nezavisnosti Crne Gore prošao tek s tanušnom marginom u korist proevropske opcije, Rusija je odmah priznala crnogorski suverenitet. Deripaska je na kraju napustio Crnu Goru, u trenutku kada su proevropske političke snage preuzele kontrolu nad polugama vlasti, smanjivši Deripaski subvencije za njegovo poslovanje, rekao je bivši ambasador Polt.

Deripaska je 2007. obećao 19 miliona dolara Dejvisovom i Manafortovom fondu za privatni kapital registrovanom na Kajmanskim ostrvima, Pericles Emerging Market Partners (PEMP), kako bi investirali u ukrajinsku telekomunikacionu kompaniju. Deripaska je njima dvojici i njihovim saradnicima, takođe, isplatio 7,3 miliona dolara u svrhu „troškova upravljanja fondom“.

Ovi detalji i podaci deo su zahteva koji je Deripaska podneo 2014. godine Velikom sudu Kajmanskih ostrva protiv PEMP-a, tražeći povraćaj sredstava koje je uložio. Na pitanje da li bi prokomentarisao ovaj Deripaskin zahtev/molbu upućenu Kajmanskom sudu, Maloni nije odgovorio. Advokatska kuća Ogier, koja Deripasku predstavlja na Kajmanima, baš kao i Kajmanski sud, odbili su da ovo komentarišu.

Maloni je potvrdio da je Manafort tokom ukrajinskih protesta 2014. savetovao Janukoviča, čiju je smenu jedan deo građana tražio na ulici. Nakon što je Janukovič pobegao u Rusiju, Manafort je ostao u Kijevu, pružajući savetodavne usluge njegovoj Partiji regiona radi ponovnog formiranja opozicionog bloka u parlamentu. Nastavio je da odlazi u Kijev sve do kraja 2015. godine.

Manafort se juna 2017. retroaktivno registrovao u SAD po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata, za svoje aktivnosti u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine.

 

Brett Forrest, Michael Rothfeld, Shane Harris 30.avg 2017. (WSJ)

Kolin Krauč: Mitovi ruše narode i države

Kolin Krauč je ugledni engleski sociolog i politikolog. Nekadašnji je predavač Londonske škole ekonomije i bivši šef odeljenja političkih nauka pri Evropskom univerzitetskom institutu. Krauč je tvorac termina/pojma post-demokratije, a u ovom intervjuu kritikuje svoje sugrađane zbog “katastrofalnog kolektivnog izbora” da izađu iz Evropske unije. Razgovor vodio Alexander Görlach.

U svojoj knjizi Postdemokratija iz 2004. bavite se uzrocima propadanja političkog poretka u zapadnim zemljama. Da li su u tom smislu uspon Donalda Trumpa i Brexit bili očekivani?

U toj knjizi tvrdim da se demokratija pretvorila u neku vrstu igre kojom upravljaju ekonomske i političke elite. Sa slabljenjem osećaja klasnog i verskog pripadanja ljudi su izgubili i politički identitet. Globalizacija je donošenje ključnih odluka prenela na međunarodni nivo, izvan domašaja demokratije koja je ostala vezana uz nacionalnu državu. Današnji uspon desnice širom sveta delimično potvrđuje moju analizu, jer se većina tih grupa poziva na obespravljenost ljudi.

Ipak, u izvesnoj meri sam iznenađen, jer u doba pisanja te knjige nisam shvatao da dok su mnoge istorijske osnove političkog identiteta nestajale, nacionalni identitet je jačao zahvaljujući globalizaciji, imigraciji, izbegličkoj krizi i islamističkom terorizmu. Nastali su novi pokreti zasnovani na mržnji i izolacionizmu, što danas naravno nije održivo, pa su oni utoliko jalovi i veoma opasni.

Jedna od ideja prilikom stvaranja EU bila je da se nacionalna država prevaziđe tako što će se izgraditi nadnacionalni poredak, uz istovremeno jačanje regiona i njihovih posebnosti u svim delovima Evrope. Očekivalo bi se da su regionalni identiteti, na primer katalonski ili bavarski, jače izraženi nego neki apstraktni i isfabrikovani nacionalni narativi. Zašto to nije tako?

U različitim delovima Evrope vladari su kroz istoriju lojalnost stanovništva usmeravali pre svega na teritorije kojima oni vladaju. Pritom su koristili mitove o “naciji” i njenim neprijateljima. Vladari skandinavskih zemalja, Engleske, velikih delova Francuske, Poljske i teritorija koje će postati Holandija bili su u tome veoma uspešni. Ali uvek je bilo izuzetaka i u nekim regijama su opstali lokalni identiteti: u Škotskoj, Kataloniji, Baskiji, Bavarskoj i donekle u Velsu i Bretanji, kao i u mnogi regionima i gradovima u Italiji.

Proces proizvodnje nacionalnih identiteta i pružanja otpora tom procesu na lokalnom nivou odvijao se krajnje arbitrarno. On može biti delotvoran, uz podršku jakih političkih sila kroz duge istorijske periode, a ponekad i uz pomoć velikih mitova. U tom procesu nema mesta racionalnosti.

To znači da se nacionalni narativi uvek grade na mitskim spekulacijama, kao što je Albion kralja Artura ili postojbina Nibelunga? Očigledno je da desničarski pokreti koriste takve motive koji se uvek iznova oživljavaju, na primer u nemačkom kontekstu kao Abendland ili Okcident. Drugi primer je anglosaksonski mit koji je dospeo u Ameriku sa prvim puritanskim doseljenicima i tamo procvetao. To je mit koji podrazumeva da su Englezi i kasnije Amerikanci izabrani narod u biblijskom smislu.

Da, mitska komponenta je uvek prisutna u nacionalnim narativima jer je potrebno izgraditi predstavu o nacionalnoj posebnosti, što je gotovo uvek iluzija, naročito u Evropi, posle svih istorijskih seoba i mešanja naroda. Nacija se ne može definisati ni geografski, jer su se nacionalne granice menjale kroz vekove – čak i u Britaniji, koja polaže pravo na poseban “ostrvski” status, današnja nacionalna granica je utvrđena tek 1922. Više se može postići jezikom, mada ima dosta odstupanja i od nacionalne jezičke posebnosti, a lingvističko jedinstvo se često nameće političkim sredstvima.

Kada su Česi i Slovaci želeli Čehoslovačku nezavisnu od Austrougarske, trudili su se da naglase sličnosti češkog i slovačkog jezika; danas, u zasebnim nacionalnim državama, naglašavaju razlike. Nacije su politički konstrukti. To ne znači da ljudi ne veruju u njih – često to čine veoma zdušno, što može biti i opasno – ali u vreme kao što je naše, kada se nacionalne podele stavljaju u službu ciničnih političkih ciljeva, korisno je podsetiti se na to da su nacije kao takve veštačke tvorevine.

Takvi narativi donekle polažu pravo na potvrđivanje legitimnosti sistema upravljanja. Današnji kritičari demokratije često naglašavaju da politici u EU nedostaje upravo ta vrsta legitimnosti. Zar EU, kao i liberalna demokratija uopšte, ne bi trebalo da razvije i artikuliše neki sopstveni narativ?

Da, tako je. U Evropi imamo toliko zajedničke kulture i istorije – mada je u toj istoriji bilo dosta ratova i sukoba. Ali za to je potrebna podrška političkih lidera spremnih da kažu da današnje probleme možemo rešiti jedino ako nastupamo zajedno, kao Evropa. Umesto toga, oni podležu iskušenju da se ogrnu nacionalnim zastavama i okrive druge za sve što ne valja u njihovim zemljama.

Kao britanski državljanin već godinama sam u prilici da to svakodnevno gledam i zbog toga je moja zemlja završila na ovom besmislenom kursu. Ali takođe je važno da evropske institucije učine sebe relevantnima i privlačnima za građane. Jacques Delors je to umeo, ali veoma mali broj njegovih naslednika razmišlja o tome. Možda je jedina korist od brexita to što će sada naučiti tu lekciju.

Da li su najavljeni opšti izbori u Britaniji trijumf demokratije ili tek jedna od posledica problematičnog referenduma?

Ni jedno ni drugo; to je uobičajena politička manipulacija. Premijerka Theresa May koja je tvrdila da neće ići na prevremene izbore, primetila je dve stvari. Prvo, prednost koju ima u anketama javnog mnjenja u odnosu na lidera laburista Jeremy Corbina postala je veoma velika. Drugo, EU joj je jasno stavila do znanja da ne može biti pregovora o novim odnosima Britanije i EU pre kraja “brakorazvodne parnice”. To znači da bi se u vreme održavanja sledećih redovnih izbora, u maju 2020, osećale samo negativne posledice napuštanja EU. Želela je da izbegne izlazak pred glasače u takvom odnosu snaga.

Retorika koju je koristila u pozivanju na vanredne izbore bila je krajnje nedemokratska, slična maniru turskog predsednika Erdogana. Rekla je da se posle ovih izbora moraju prekinuti rasprave o brexitu u parlamentu i da za vreme izbora ne mogu očekivati od nje da govori o tome šta će pokušati da postigne pregovorima. Na dan kada su najavljeni vanredni izbori, list koji joj je najlojalniji, Dejli mejl, objavio je naslovnu stranu jutarnjeg izdanja sa samo dve reči iznad velike slike gospođe May: Dole saboteri. To je atmosfera u današnjoj Engleskoj.

Da li očekujete rezultat koji bi mogao da spreči brexit?

Ne. Brexit može biti zaustavljen jedino ukoliko na kraju pregovora vlada zaključi da su posledice izlaska neprihvatljivo teške i predloži javnosti da odluku promeni na novom referendumu. To bi mogla da uradi i Theresa May, jer ona očigledno želi da brexit donese dobre rezultate. Ipak, mislim da je to malo verovatno.

Trijumfalni optimizam zagovornika brexita proističe iz vere da je moguće uspešno rekonstruisati britanski komonvelt kao trgovinsku zonu u čijem centru će biti Britanija. Ti ljudi su u zabludi. Romantično krilo Konzervativne partije pati od duboke nostalgije za starom imperijom, kao i deo stanovništva, bez obzira na klasnu pripadnost. Bojim se da će nas tek potpuni krah osloboditi od te tlapnje.

 

Save Liberal Democracy, 21.04.2017.
Social Europe, 19.05.2017.
Peščanik.net, 31.05.2017.

Biti Britanac u Berlinu: kako što pre postati Nemac?

Debata o bregzitu se u Britaniji fokusira na prava EU migranata unutar Ujedinjenog Kraljevstva, a, među njima je i oko 300.000 Nemaca. Mnoge od njih zabrinjava šta je to što bi ih moglo zadesiti nakon referendumske odluke Britanaca da izađu iz Evropske unije. Pa ipak, kako se oseća 100.000 Britanaca koji žive i rade u Nemačkoj? Bi-Bi-Sijev dopisnik, Demijen Mekginis (Damien McGuinness) piše da je u Berlinu mnogo takvih koji nemačkim vlastima žurno podnose prijave za dobijanje nemačkog državljanstva.

“Kada ćete, dakle, postati nemački građanin?” Ovo je jedno od onih pitanja koja se, izgleda, ovih dana po pravilu nameću u razgovoru s Britancima koji žive i rade u Berlinu. Većina njih prijavila se za dobijanje nemačkog državljanstva,  ili već nestrpljivo odbrojava dane svog boravka u Nemačkoj: trebalo bi da, kao i za dobijanje gotovo svakog drugog državljanstva, provedu ovde dovoljno dugo vremena kako bi se stekla administrativna i zakonska podobnost za dobijanje državljanstva – i, najzad, apliciralo, piše Mekginis.

Ovo je postalo uobičajena praksa jer niko od ovdašnjih Britanaca nema ni najmanju predstavu šta bi im se moglo desiti jednom kada Britanija sasvim napusti EU (iskreno, niko nema jasnu predstavu o svim dimenzijama i konsekvencama potpunog izlaska Britanije iz Evropske unije). Oni koji sada borave i rade u Berlinu nisu “fensi”: oni nisu iseljenici koji Berlinom ležerno šetkaju, bronzanog tena i opaljenih suncem, kao u nekim izmaštanim i krajnje besmislenim medijskim varijantama koje u javnost rafalno ispaljuju britanski tabloidi: ne žive na sunčanoj strani ulice, niti u jednoj ruci drže čašu džin-tonika a u drugoj palicu za golf. Oni su tek mahom mladi honorarci, veoma zabrinuti da bi njihova zaposlenja u Nemačkoj mogla nestati preko noći ukoliko im, uskoro, Nemci zatraže radne vize – koje, možda, neće moći da dobiju. Ili su to, pak, penzioneri koji žive u iznajmljenim stanovima, preživljavajući sa fiksnim prihodima vezanim za sve “tanju” funtu, čija je vrednost iz dana u dan sve manja.

Esme je, u tom smislu, osoba koja je od svih berlinskih Brita bila najbolje organizovana. Ona je svoj prvi sastanak s nemačkim vlastima imala nedelju dana uoči britanskog referenduma. U međuvremenu, učila je kako bi položila test za dobijanje državljanstva, podnela je sve dokumente, a potom i uspešno prošla ispit. Pre nekoliko nedelja je na ceremoniji u svojoj lokalnoj opštinskoj većnici postala Nemica, u osmom berlinskom okrugu, Nojkelnu (Neukölln).

Ono što je i nju samu iznenadilo bilo je sa koliko emocija danas misli o tom događaju. Pedesetak ljudi i 22 različite nacionalnosti – svi su oni tada dobili nemačko državljanstvo: Sirijci, Amerikanci, Iračani, Turci, Italijani, Francuzi – čak i neki Britanci, poput nje.

Ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša, neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta.

Tamošnjii predsednik okruga Nojkeln je pred svima održao govor dobrodošlice, napominjući značenje „Hajmata“ (Heimat), ili domovine (pojam bez adekvatnog ekvivalenta u srpskom ili engleskom jeziku). I, dok je citirao nemački ustav, pričajući kako su svi ljudi rođeni jednaki, bez obzira na pol, poreklo ili etničku pripadnost, Esme je osetila kako joj na oči naviru suze.

Violončelista i pijanista su tom prilikom u opštinskoj dvorani pred prisutnima odsvirali 22 različite nacionalne himne: bile su to himne svake pojedinačne zemlje iz koje potiču ovi novopečeni Nemci – do tada, Esme je već skoro briznula u plač. Na kraju se ovom duetu muzičara pridružila pevačica, koja je dala dirljivu interpretaciju evropske himne – Betovenove “Ode radosti” – a do tada, Esme je već bila u suzama.

Nije loše za jednu okorelu liberalku, koja je obično prilično skeptična u vezi mahanja nacionalnom zastavom.

“Ovo je, zapravo, i bila misao koja se vrzmala u svačijoj glavi, svih nas koji smo preduzeli putovanje u Nemačku da bismo ovde radili i živeli”, objašnjava Esme svoja osećanja nakon što je dobila državljanstvo. “Ratovi, u svim vremenima, zbog kojih su ljudi stalno bivali primorani da izbegnu na neko drugo područje. Tu su i napori koje su izbegli činili ne bi li, negde drugde, započeli jedan novi život – u mom slučaju,  to je Nemačka.” Neki od onih koji su učili za taj ispit potrudili su se da napamet nauče  deklaraciju odanosti nemačkom ustavu, a to su posebno naučili za ceremoniju dodele državljanstva. Esme kaže kako je svoje dotadašnje brige o nesigurnosti zaposlenja u Nemačkoj kao Britanka, nakon što je postala i Nemica, stavila u jednu izglednu perspektivu.

Za Esme, a pretpostavljam i za brojne Britance koji su sada postali (i) Nemci, ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta. Da li je i u stvarnosti moguće biti i Nemac a i Britanac istovremeno? I šta, uostalom, znači biti Nemac?

Sve donedavno, ukoliko biste svojim dragim zemljacima Britancima rekli da ste postali Nemica/Nemac, to bi kod njih gotovo neminovno proizvelo neki od već viđenih, zamarajućih i izlizanih gegova, uz dobro poznata prisećanja na naciste ili peškire na ležaljkama. I mada neki britanski još uvek eksploatišu ove klišee – a možete očekivati još nekoliko novih ukoliko pregovori o bregzitu postanu nešto gadniji – na današnju savremenu Nemačku češće se gleda kao na bastion svih onih vrednosti proisteklih iz tolerancije: Nemačku kao zemlju internacionalaca, okrenutu međunarodnoj i globalnoj sceni, demokratsku i otvorenu za imigrante.

Postoje, naravno, oni izvan i unutar Nemačke koji kritikuju odluku Angele Merkel da u Nemačku primi toliko stranaca. Međutim, za te nove Brit-Nemce, koji su i sami migranti, zemlja koja sa toliko gostoprimstva dočekuje strance ne može a da ne bude privlačna.

U stvari, biti “Nemac sa povlakom (npr. Brit-Nemac)” ovde predstavlja relativno nov koncept. Tradicionalni nemački identitet više je bio etnička ideja, vezana za krvna srodstva, loze i drvo porekla a ne za mesto rođenja. Nekada je situacija bila takva da se, recimo, osećalo kako Britanija i Amerika dosta bolje prihvataju imigrante koji su po pravilu imali slojevite identitete – omogućavajući im da, iako ste poreklom iz jedne zemlje, postanete građanin neke druge (Sjedinjenih Država, ili Britanije).

Ali, tokom poslednjih nekoliko decenija, Nemačka je prolazila kroz težak i uglavnom uspešan proces redefinisanja sopstvenog identiteta i onoga “šta to znači biti Nemac”. Angela Merkel se, u svojim javnim obraćanjima, na Nemačku osvrće kao na “zemlju useljenika” – izjavu doskora nezamislivu za kancelarku desnog centra.

Dvadeset odsto današnjih Nemaca potiče od useljenika.

Izgleda da su, u međuvremenu, savremena “breksitovana” Britanija i “trampovana” Amerika krenule u suprotnom smeru od onog kojim danas hita Nemačka. Ili to, u najmanju ruku, tako izgleda kada se ove dve zemlje posmatraju iz ovog i ovakvog Berlina.

Demijen Mekginis, Bi-Bi-Sijev dopisnik iz Nemačke na kraju svoje reportaže dodaje da, “što se mene tiče, moje je državljanstvo proizvod jedne birokratske zbrke i zamešateljstva. Ono je, bez ikakve sumnje, moja lična greška jer sam se tokom dosadašnjeg života previše selio, kretao i pomerao… odrastajući u svetu kojim vlada globalizacija, oduvek sam mislio da su pasoši, granice i predstave o državljanstvu izgubili svoj značaj.

Danas, međutim, dok zajedno s drugim Britancima u Berlinu popunjavam formulare i prijavu za dobijanje nemačkih dokumenata – ne bih li izbegao nezakonit boravak kao stranac nakon bregzita – shvatam da sam pogrešio.“

BBC Magazine (27 Feb 2017)

Ruskom trolom krimskim planinama i obalama

Ovo je jedna skica s putovanja dve Nemice koje su se iz turističke radoznalosti uputile do Jalte vozeći se trolom gotovo 100 kilometara. Dok ih je trolejbus vodio kroz planinske predele, a potom i duž morske obale – umesto da se do Jalte dovezu taksijem – njih dve su pisale o svom jedinstvenom doživljaju stečenom na tom putovanju.

03Čim je naš avion koji je poleteo iz Moskve aterirao na pistu u Simferopolju, i samo što smo izašle sa aerodroma, u trenutku se oko nas sjatio sijaset taksi vozača nudeći nam da nas prebaci do bilo kojeg sela, mesta ili grada Krimskog poluostrva: Svuda su vozili: u Bakčisaraj, Sevastopolj, Alušta… Nas dve smo, ipak, unapred donele odluku da ovako „usput“ oprobamo jednu zaista neobičnu i jedinstvenu znamenitost Krima – ubedljivo najdužu trolejbusku liniju na svetu: od Simferopolja do Jalte.

Trolejbus br.52 na svakih dvadeset minuta kreće ka južnoj obali Krima i to putovanje košta tek nešto više od 250 dinara (129 rubalja, oko 2.2 evra). Početna stanica je veoma blizu aerodroma. Trola treba da za tri sata prevaliti gotovo 100km (96km, da budemo precizniji). Vožnja ide kroz kroz Simferopolj, zavijajući preko krimskih visija a potom duž obale Crnog mora. Pedeset dvojka je praktično jedini trolejbus u svetu čiji put vodi kroz planine.

08

Trola je najjeftiniji način da se iz Simferopolja dođe do turističkih destinacija na južnim obalama Krimskog poluostrva, ali je zato i – najsporiji. Zašto je to turistima uopšte potrebno? Zato što na taj način oni na miru i detaljno mogu posmatrati i ljude, i prirodu koja se usput postepeno menja.

Brzo smo kupile karte u malom belom kiosku pored stanice. Trolejbus je bio gotovo prazan. Samo jedan stariji par je čekao polazak. Vozač je bila žena. I pored svega, trolejbus je pravi hit među turistima, i zato i saobraća tako često: Ona je šrava turistička atrakcija.

Uzgred, na Krimu – baš kao i u čitavoj Rusiji, a iz nekog ne baš sasvim jasnog razloga – žene su te koje uglavnom voze trolejbuse. Naša “šoferka” je pre polaska najpre oprala prozore da bi zatim proverila naše karte, i – trolejbus je napokon mogao da krene. Naše prijatno putovanje moglo je da počne.

Ka Simferopolju i još dalje

Put od aerodroma vodi ravno ka centru Simferopolja. I dok smo kroz prozore gledale u brda koja su se pomaljala u daljini, građevinske mašine u suprotnoj traci proširivale su ulicu a potom i asfaltirale. Na svakoj stanici ulaze neki novi putnici: učenici sa svojim torbama na leđima, radnici, bake sa cegerima…

Krećemo se lagano, bez ikakve žurbe prelazimo most preko železničkih šina. Odmah do zgrade železničke stanice – nigde ni žive duše. Peroni su sasvim pusti. “Ovde kod nas ništa ne saobraća”, govori mi jedan putnik. “Kada dođe jutro, prođu samo dva ili tri međugradska električna voza i to je sve”.  Nakon referenduma 2014. godine, putnički vozovi su ukinuti.

Kao kontrast umiranju vozova, prošli smo pored autobuske stanice koja je, za razliku od vozova, krcata ljudima: svi oni nekuda žure, dovikuju se, jedu, kupuju karte i u zadnjem trenutku uskaču u autobuse. Naš trolejbus sada je već prepun. Preko puta nas sela su dva đaka, a prilaze nam i dve bake. Đaci odmah spremno ustaju i nude im da sednu na njihova mesta, a ove im se toplo zahvaljuju. Potom slede beskrajni razgovori: o vremenu i vremenskoj prognozi, o predstojećem vikendu, o stanju na putevima…

02

Trolejbus nas vozi kroz glavnu i najdužu gradsku ulicu čiji je naziv Kijevska. Ono što se odmah primećuje je da je Simferopolj grad neočekivano zaodenut sivilom i nedostatkom boja: toliko je šarenila na rascvetanim reklamama, posterima stanovnicima i gradilištima, dok su same zgrade sive. Posvuda se kovitla peščana prašina koju raznosi kasni jesenji vetar. Đaci preko puta nas grickaju belu čokoladu. Trolejbus je prošao kroz centar grada i lagano ulazi u obližnje selo.

Ovom linijom trolejbusi saobraćaju već više od pola stoleća. Prvi deo rute, na potezu između Simferopolja i grada Alušta, otvoren je za međugradski prevoz 1959. godine; a nastavak i drugi deo koji sve do Jalte otvoren je 1961. I danas, ovo putovanje traje isto onoliko koliko je i tada; samo su se promenila vozila. Pre 40-tak godina, krimskim putevima i planinama saobraćali modeli trolejbusa koje je proizvodila “Škoda”, dok su danas oni uglavnom ruske proizvodnje, recimo, novi niskopodni trolejbusi tipa “Avangard” napravljeni u fabrici u Vologdu, na severozapadu Rusije.

06

Put kroz krimske planine

05Odjednom se na vidiku pomaljaju planine. Trola, spokojno i lagano, vijuga ovdašnjim serpentinama: S obe strane puta su litice i šume. “Koliko li ovde ima pečuraka, hm, koliko bi trebalo da se visoko popnem kako bih ih ubrala?”, proletela mi je misao.

Jednog trenutka, put postaje veoma strm i trolejbus počinje da “stenje”. Negde usred krimskih visija, u susret nama sve je bliži pozamašan krst: upravo on obeležava najviše mesto na koje se pedesetdvojka penje. Krst je kontrolna tačka ove trolejbuske linije i ima svoj naziv: “Perevaljno” (Prevoj). Perevaljno se nalazi na 752 metra nadmorske visine i na ovom mestu je podignut spomenik – trolejbusu. Ovo mesto je bilo granica iznad koje prve ruske trole nisu mogle da se kreću. Trolejbus je, u međuvremenu popunjen do kraja pa više nema mesta čak ni za stajanje. U nastavku puta, spuštamo se ka obalama Crnog mora.

Spust prema moru

10Obala i pučina počinju odmah po prolasku kroz Alušt, prvo krimsko odmaralište na našem putu. Šoferku za volanom odmenila je njena koleginica. Trola je toliko krcata da je postala već gotovo nesnosno. Jedan od razloga je i taj što se na svakoj stanici ovdašnjim stanovnicima pridružuje sve veći broj turista. Mogu se čuti pitanja tipa “Gde je stanica koja se zove Botanička bašta?”, pita jedna od putnica. “Nalazi se u Nikiti, pokazaću vam je”, odgovara joj neko iz gomile koja stoji. Njegovom glasu pridružuje se još jedan: “I ja tamo izlazim, pokazaću vam”. Do nikitske botaničke bašte, u pravcu Jalte, ostalo je još samo nekoliko kilometara, iako već uznemireni turisti neprestano zapitkuju nisu li, kojim slučajem, možda već prošli tu stanicu.

Retko gde u Evropi je tolika gužva u javnom prevozu. Stoga su evropskim posetiocima uvek interesantne one situacije u vozovima, autobusima ili trolejbusima koje veoma iritiraju većinu Rusa. Ovo je veoma slično vagonima bez kupea: vozićete se njima nedelju dana od Moskve do Vladivostoka, ali ćete zato imati priliku da upoznate lokalno stanovništvo (ukoliko, naravno barem malo poznajete ruski jezik). Upoznati jednu zemlju i njene ljude nije moguće ukoliko se voze taksijem do hotela i idete na organizovane ekskurzije sa svojom grupom, jer tako ne izlazite iz kruga svojih sunarodnika pa ne možete upoznati zemlju i ljude u njoj.

11Put od Alušta do Jalte dug je 33 kilometra i vodi duž strme, stenovite crnomorske obale. Ponekad prolazimo pored šatora i tendi pod kojima se prodaju, povrće, vino, voće i suveniri. Prolaskom kroz svako naredno mesto, put se pomalo ali sve više i više razmimoilazi od obale i penje naviše… da bi se opet malo spuštao približavajući se moru. Krimska pedesetdvojka ostavlja za sobom i Masandrovski zamak, kamp za mlade (Artek) i botaničku baštu; turisti su na sve strane, ulaze u trolu ili ili izlaze iz nje. Mnogi od njih drže na gotovs svoje kamere i foto-aparate, uz neizbežne naočare za sunce. S naše leve strane, kroz prozor posmatramo krimska mestašca i gradiće, a dole pod njima pruža se veliko, sjajno more. S desne strane trolejbusa u nedogled pucaju vinogradi, vile i rezidencije. Prolazimo i poslednje spuštanje, a put nas navodi pored “Massandre”, čuvene krimske vinarije; Konačno smo stigle; izašle smo na autobusku stanicu u Jalti, gde opet nas saleću brojni taksisti…

…Iako smo tek došle u Jaltu, kao “početnice” koje ne znaju pun o ovom delu sveta, tokom svoje “trolejbuske Odiseje” imali smo neodoljiv utisak da će naš odmor na Krimu biti prepun divnih pejzaža i dobrih, ležernih stanovnika.

Za kraj priče, jedan sjajan privatni video-zapis sa dotične linije, snimljen 2012. Uživajte u putovanju trolom 🙂

 

Priča: Peggy Lohse.
Fotosi: Peggy Lohse, TASS/Alexander Ryumin, Lori/Legion-Media.

info@rbth.com

 Russia Beyond The Headlines

 

Istorija kao slon u sobi

08

SRPSKA LABORATORIJA SEĆANJA

Gde počinje savremena srpska istorija? I koje mesto u njoj zauzima jugoslovensko nasleđe? Da li razgovori o sećanju i zaboravu u post-konfliktnim društvima uopšte imaju smisla? Sa ovim pitanjima sam otišla iz Srbije u oktobru 2016. Pre 6 godina sam pošla na studijska putovanja o kulturi sećanja po celom post-jugoslovenskom prostoru u organizaciji Memory Laba (Laboratorije sećanja), edukacijske mreže koja se bavi temom kulturnog savladavanja prošlosti u zapadnoj Evropi i na zapadnom Balkanu. Od našeg prvog susreta u Sarajevu 2010. godine, nas 40 aktivista i analitičara smo zajedno putovali i istraživali kako društva u zapadnoj Evropi i na zapadnom Balkanu predstavljaju svoju istoriju. Posetili smo Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Francusku, Nemačku i nemačko-poljsku granicu, Kosovo, Makedoniju, Belgiju, a 2016. smo stigli u Srbiju.

28Svake godine, tih 5 jesenjih dana provedenih sa ljudima iz Laboratorije sećanja za mene su bili puni intenzivnih doživljaja. Ali istraživanje u Srbiji je bilo drugačije: tu sam se suočila sa ogromnom prazninom. Prvog dana u Beogradu imali smo 3 predavanja o društvenoj istoriji Srbije. Uvodni referat je održala istraživačica sa Instituta za noviju istoriju Srbije, pod naslovom „Savremena istorija Srbije sa posebnim osvrtom na period od 2. svetskog rata do danas“.

Istoričarka nam je objasnila da se geografski nalazimo na ušću dveju reka, Save i Dunava, koje su vekovima razgraničavale dve suparničke imperije: Austrougarsku monarhiju i Osmansko carstvo. Polaznu tačku „savremene istorije Srbije“ ona je označila kao mesto spajanja ovih dveju kultura. Izborom reka kao metafore za istoriju ona nam je ukazala na fluidnost i neprekidnu promenu kao ključne osobine srpske istorije.

Prvi važan datum koji je pomenula bilo je osnivanje Jugoslavije 1918. (tada još Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca). Posle njenog pada, detaljno nam je objasnila specifičnosti Titove socijalističke Jugoslavije (društvena svojina, samoupravljanje, pokret nesvrstanih). Svoje izlaganje je završila sledećom napomenom: „Iako sva post-jugoslovenska društva imaju svoje specifičnosti, među njima ima i mnogo sličnosti.“

00

Ne sećam da li je istoričarka uopšte pomenula reč „Srbija“ u celom svom izlaganju”. Predstavila nam je savremenu istoriju Srbije kao prazninu. Nije spomenula pad predsednika Socijalističke partije Srbije, Slobodana Miloševića, niti atentat na demokratskog premijera Zorana Đinđića u martu 2003. Ni referendum kojim se Crna Gora odvojila od Srbije 2006. ili proglašavanje nezavisnosti Kosova 2008. nisu našli mesta u njenoj „savremenoj istoriji Srbije“. Od tolikog prećutkivanja, savremena istorija Srbije je narasla do ogromnog „slona u sobi” – on je tu, ali svi se prave da ga ne vide.

09Ona je govorila ljudima iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Kosova i zemalja zapadne Evrope. Možda bi njena prezentacija bila drugačija pred drugom publikom. Možda je procenila da je narativ o socijalističkoj Jugoslaviji najsigurniji način da se izbegne rasprava o ratovima iz devedesetih godina prošlog veka. Neko iz publike je pitao za nedavnu rehabilitaciju generala Draže Mihailovića. Tokom 2. svetskog rata on je bio vođa srpskog nacionalističkog pokreta, poznatijeg kao četnički pokret. Na početku rata četnici su se borili protiv nemačkog okupatora, ali su se ubrzo okrenuli protiv Titovih partizana i nesrpskog stanovništva. Njihov cilj je bila „homogena Srbija”.[1] Posle rata, Mihailoviću je bilo suđeno za izdaju i ratne zločine, bio je proglašen krivim i streljan. U maju 2015. Vrhovni sud u Beogradu proglasio je presudu iz 1946. nevažećom i presudio da suđenje Mihailoviću nije bilo pravično, već ideološki pristrasno.

Tokom ovog kontroverznog procesa koji se nije bavio time da li je Mihailović zaista počinio zločine za koje osuđen, nego više time da li je sudski proces bio pravovaljan, konsultovano je mnogo istoričara. Kolega naše predavačice iz Instituta za noviju istoriju je podržao ovu simbolički važnu rehabilitaciju. Naša istoričarka je objasnila: „Ovde ćete naći sve vrste istoričara koji će vam potvrditi svaku istinu“. Pomislila sam: „Sve znači ništa“. Ako svaki istoričar može da tvrdi bilo šta, istorija kao nauka gubi svoju svrhu naše orijentacije u vremenu. Ako njen sadržaj može biti bilo šta, onda kao posledicu imamo dezorijentaciju društva.

I ja sam bila dezorijentisana posle ovog predavanja o „savremenoj istoriji Srbije“. Ali zahvaljujući njemu sam shvatila važnu distinkciju: da socijalistička Jugoslavija i nacionalistički četnički pokret iz Drugog svetskog rata danas stoje u potpunoj suprotnosti. Titova Jugoslavija je bila protiv nacionalizma i fašizma, a četnički pokret je simbolizovao veliku, monarhističku Srbiju, nacionalizam i saradnju sa fašistima. Možda je savremena srpska istorija zaista nemoguća misija, ako njena izgradnja počiva na takvim protivrečnostima.

17

Neobični kontinuitet jugoslovenstva

Moj utisak je bio da ako se hvali četnički pokret onda je to zbog toga što jasno izražava srpstvo. Taj jasan naglasak na srpstvu je važan u kontekstu suprotstavljanja neobičnom kontinuitetu jugoslovenstva. Srbija nije svojevoljno izašla iz Jugoslavije. Naprotiv, Milošević je izgrađivao Jugoslaviju sa namerom da, kako bi to rekao Tramp, „opet učini Srbiju velikom“. Jugoslavija se nije raspala samo zbog ratova već i zbog demokratskih promena. Prvo su bili izbori, pa tek onda ratovi. Na kraju tog procesa, ustavnim promenama je tiho i konačno prestala da postoji poslednja državna konstrukcija koja je nosila ime Jugoslavija: u februaru 2003. Savezna Republika Jugoslavija postala je Državna zajednica Srbija i Crna Gora.

18Posle svega, Srbija je preostala kao neka vrsta nevoljnog jugoslovenskog ostatka, pošto su svi ostali u međuvremenu napravili svoje male, nezavisne države. Nenad Dimitrijević je odatle zaključio da „srpski nacionalni identitet više ne postoji. Projekat koji je bio usmeren na homogenizovanje svih Srba u „Veliko Jedno” u potpunosti je uništio naciju“.[2]

U svakom slučaju, opet imamo zemlju pod imenom Srbija, mada je ona „uvek nekako ostajala nedovršena“, kako kaže istoričarka Dubravka Stojanović. Uništena nacija u nedovršenoj državi pretvara svoju istoriju u prazninu. To zvuči logično, ali za stanovnike Srbije je ravno katastrofi.

0000

Biti Srbin/Srpkinja

Memory Lab ne posećuje samo muzeje i spomenike, već i reflektuje šta ova iskustva prenose. Mi smo i analitičari sećanja i aktivni posmatrači. U pitanju je antropološki pristup gde je istraživač istovremeno i deo proučavanog procesa. On u opis svog problema uključuje i refleksiju sopstvene pozicije u njemu. Svi mi smo u isto vreme i zamorčići i naučnici Memory Laba.

19Ponekad imamo rasprave u manjim grupama. U Beogradu smo u takvoj grupi dobili zadatak da opišemo svoj odnos prema Srbiji. Jedna učesnica iz srpske nevladine organizacije za ljudska prava je objasnila: „Osećam se odsečeno od Srbije. Ne mogu da se identifikujem sa njom, jer ne prihvatam zvanični nacionalistički narativ“. Jedna druga učesnica je rekla: “Namučila sam se da bih postala Srpkinja“. Njen problem je bio konstruisanje identiteta kroz negaciju. Otkrila je argumente koji su joj omogućili da se oseća prijatno govoreći: „Ja sam Srpkinja“. Kroz tu pripadnost ona prihvata odgovornost da transformiše značenje toga biti Srpkinja na način koji joj je prihvatljiv. Ona želi da spreči da negiranjem svog srpskog identiteta zbog dominantnih nacionalističkih stremljenja – zanemari njegove poželjnije karakteristike koje se ne uklapaju u zvanični stereotip. Zato ona izbegava raskid sa svojim srpskim identitetom i teži tome da premosti njegove antagonizme.

04Jedna učesnica, nastavnica jezika i književnosti u Srbiji, iznela je opasku: “Pre rata sam bila Jugoslovenka. Danas odbijam da se identifikujem sa državom ili nacijom“. Zato ona svoj predmet definiše kao „jezik i književnost“, kako bi mogla da predaje i književnost iz ostatka Jugoslavije. Jedan LGBT+ aktivista je izjavio: „Ne govorim to inače, ali ja sam Srpkinja. Moja porodica je sa Kosova. Kada sam svojoj majci rekao da sam trans-gender, ona nije razumela. Onda sam joj objasnio: „Rođena sam kao žensko, ali se ne osećam kao žena. To je kao da se rodiš kao Srpkinja, ali se ne osećaš tako“. Aktivista je hteo da pokaže koliko je identitet takođe izbor shvaćen kao priznavanje određenih atributa. Na njegovo iznenađenje, majka je prihvatila to što se on ne oseća kao žena, ali ne i njegovo odbijanje da bude Srpkinja.

Shvatila sam da svim ovim ljudima nije problem da budu Srbi, već to što biti Srbin podrazumeva velika pojednostavljenja identiteta. Dubravka Stojanović tvrdi da je taj monizam ili anti-pluralizam glavni problem srpskog društva. Ipak, ona priznaje da je upravo to jedan od retkih kontinuiteta u razvoju srpskog identiteta.[3]

0001

To oslikava ključnu dilemu: identitet djeluje kao konstruisanje kontinuiteta.[4] Ali šta ako neka prošlost sadrži više lomova nego kontinuiteta? Amplitude preloma i promena u prošlosti Srbije možda objašnjavaju moć antipluralističke argumentacije i privlačnost uprošćenog narativa koji možemo nazvati „istinski srpskim“.

20Ali shvatiti argument ne znači i njegovo opravdanje. Ako identitet posmatramo kao izgrađeni kontinuitet, onda imamo više prostora za odluke, kao što pokazuje diskusija u našoj grupi. A ako ima prostora za odluke, ima ga i za promene. Samo izgleda da je mnogim ljudima u Srbiji dosta promena, posle svih ratova, hiperinflacije i sankcija koji su ekonomski i politički uzdrmali ovu zemlju.[5]

Možda je ipak moguća alternativa pluralističke Srbije? Pri tome ne mislim na stvaranje nove Jugoslavije. Pluralizam ovde ne treba izjednačiti sa nestalom, multinacionalnom Titovom Jugoslavijom. Mnogi ljudi koji su živeli u Jugoslaviji gaje prema njoj velike simpatije.[6] Ali ipak mislim da je izjednačavanje pluralizma sa Jugoslavijom zamka. Bojim se da razumevanje jugoslovenstva kao oblika građanskog otpora nacionalizmu samo pojačava parališuće antagonizme.[7] Povezivanje antinacionalizma, antifašizma i antikapitalizma sa Jugoslavijom samo obnavlja već davno izgubljenu ideološku bitku.

29

Pravi Drugi

30Da bismo izbegli zamku ovog ukorenjenog istorijskog antagonizma, treba uzeti u obzir jedan drugi ključni deo formiranja identiteta, a to je definisanje sebe u poređenju sa drugima. U ovom kontekstu, način na koji se u Srbiji gradi „drugi“ postaje veoma važan. Sa Memory Lab grupom posetila sam Muzej istorije Jugoslavije. Muzej je napravljen u doba Jugoslavije povodom Titovog 70. rođendana kao poklon grada Beograda. Ovaj kompleks sadrži nekoliko muzeja i neke stambene objekte. Nakon smrti vođe 1980. osnovan je memorijalni centar pod nazivom Kuća cveća, koji je deo ovog muzeja. Na tom mestu su sahranjeni Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka. U međuvremenu je ovo mesto postalo neka vrsta svetilišta.

Od 2013. Muzej istorije Jugoslavije je definisan kao kulturna institucija od nacionalnog značaja. Po meni, to znači izlazak iz zamke istorijskog antagonizma, jer se priznaje da je jugoslovensko iskustvo deo srpskog identiteta. Jugoslavija je prestala da bude Drugi i postala deo same Srbije.

32Dakle, ako je jugoslovensko iskustvo važna komponenta srpskog identiteta, kako su onda definisani ostali? Kada nam je kustos Muzeja istorije Jugoslavije rekao da su 80% posetilaca muzeja stranci, pomislila sam na francuske, američke, poljske i ruske turiste u potrazi za izložbom o jugoslovenskoj istoriji. Pitala sam se ko kupuje nostalgične majice, tašne i olovke sa oznakama Jugoslavije u prodavnici muzeja. Onda sam se setila svoje kupovine autobuske karte Zagreb-Beograd, kada sam spontano stala ispred šaltera za domaće linije. Putovanje između Zagreba i Beograda za mene nije bilo međunarodno putovanje. To iskustvo mi je pomoglo da shvatim da su 80% „stranih posetilaca” muzeja verovatno pre svega turisti iz bivše Jugoslavije. Da li to znači da i bivši delovi Jugoslavije pripadaju onim Drugima nasuprot kojih Srbija definiše samu sebe?

Muzej Jugoslavije i dalje razvija svoju stalnu postavku. Tu se organizuju i tematske izložbe, kao na primer ona u Kući cveća koja se bavi Titovim kultom. Tu sam zatekla jedan eksponat koji ilustruje moje shvatanje savremene istorije Srbije kao praznine.

Jacqueline Nießer (Peščanik)

CETA: Stoji li Brexit, a ne Valonci, iza potpisivanja trgovinskog sporazuma?

011

Ima nagoveštaja da je CETA, kanadski trgovinski sporazum sa EU, uspela da se vrati na pravi put. Prevaziđen je najnoviji kamen spoticanja, veto od strane belgijske regije Valone, a sada mora biti odobren od strane ostalih 27 članica EU.

Trnovit i nepredvidljiv put do obostranog izglasavanja ovog sporazuma će nesumnjivo biti upotrebljen kako od strane brexit-ovaca tako i od strane njihovih oponenata, tj. onih koji su želeli da Britanija ostane u EU, sa željom da potkrepe svoje ranije argumente u prilog jednoj ili drugoj opciji. Njihova podrška je predstavlja deo jednog prethodnog narativa. Za Brexitovce, nastojanja EU da s Kanadom dogovori trgovinski sporazum biće samo još jedan dokaz da je Britaniji bolje izvan EU. Za one koji se protive odlasku Britanije iz EU, na teškoće u finalizaciji trgovinskog  dogovora Kanada-EU verovatno će se gledati kao na dokaz kako će Britaniji biti teško da sa EU na zadovoljavajući način okonča pregovore o trgovinskom sporazumu u roku od dve godine, shodno famoznom članu 50.

Mi imamo drugačiji stav. Na osnovu teorije međunarodnih odnosa, tumačimo dogovor EU i Kanade kao nešto što će Britaniji pojasniti da će pregovori o Sporazumu o slobodnoj trgovini biti veoma dugi i teški. Ovo je naknadno podiglo već očekivano veliku cenu koju će Brexit imati po Britance. CETA i kanadski ministar trgovine su samo kolateralna šteta.

Slanje signala

02Postoji obimna literatura u oblasti međunarodnih odnosa o temama zastrašivanja i slanja poruka. Ovo se odnosi na to kako države međusobno interaguju i nastoje da ispregovaraju zarad svojih interesa.

Najpoznatiji od njih je “uzajamno osigurano uništenje”. Ova teorija, razvijena tokom Hladnog rata, govori da bi opasnost od nuklearnog napada bila već po sebi dovoljno strašna, a samim tim dovoljan razlog koji bi drugu stranu odvratio od nuklearnog udara – jer bi to dovelo do uništenja obe strane. Iako ova konkretna teorija odvraćanja/zastrašivanja nije toliko relevantna za shvatanje suštine trgovinskih pregovora u kapitalističkoj demokratiji, na delu je jedan mekši oblik zastrašivanja i slanja poruka drugoj strani.

Verodostojna opredeljenost i posvećenost su ključni deo odvraćanja. Ovo ne znači da je Evropska komisija u Briselu naložila Valonskoj regionalnoj vladi da pruži otpor sporazumu CETA, sa ciljem odvraćanja Britanije od napuštanja jedinstvenog tržišta. Ali, tajming o ovoj odluci da se ozvaniči CETA kao takozvani “mešoviti sporazum” (tj. da se mora složiti ne samo vrh evropske vlade već i sve pojedinačne vlade zemalja koje su članice EU) – i davanje Valoniji moći da odbije ovaj sporazum – podržava ideju o nastojanju da se pošalje poruka britanskoj vladi, koja upravo pregovara o post-Brexitovskom EU-UK trgovinskom sporazumu: poruka da je ovaj trgovinski dogovor još daleko od potpunog razjašnjenja. Na taj način, postoji izvesna nada da bi EU mogla odvratiti Britaniju od izlaska iz jedinstvenog tržišta ili iz EU.00

U slučaju da je EU imala da se opredeli za “nepomešani sporazum”, dovoljno bi bilo samo odobrenje Evropskog parlamenta, što je proces koji uključuje daleko manji broj potencijalnih učesnika koji mogu da stave veto na (bilo koji) predlog. O ovome se veoma živo raspravljalo tokom prve polovine 2016. Zatim je 5. jula, nedugo nakon britanskog referenduma, saopštenje Žana-Kloda Junkera (Jean-Claude Juncker), predsednika Evropske komisije, bila najava da će se sporazum CETA smatrati “pomešanim”, pa će se stoga zahtevati odobrenje svih zemalja EU – i, kao u slučaju Belgije, pod-nacionalnih zakonodavstava.

03Prilikom izglasavanja CETA sporazuma kao mešovitog, Evropska komisija mora da je bila svesna toga da su brojne stavke na koje se može staviti veto širom Starog kontinenta pod kontrolom političara koji postaju sve svesniji da je širom razvijenog sveta u toku porast antiglobalističkog raspoloženja  kao i protivljenje ovakvim trgovinskim sporazumima.

To je nešto čega je kanadska ministarka za međunarodnu trgovinu Kristija Frilend (Chrystia Freeland) bila svesna. Ona je naširoko i intenzivno putovala po Evropi, gde se sastajala sa raznim uticajnim ličnostima ili s onima koji imaju moć da kontrolišu tačke na koje mogu staviti veto. Ona je, recimo, prisustvovala konferenciji nemačke levo orijentisane Socijaldemokratske partije, konstatujući njihovu zabrinutost i obezbeđujući da nemačke socijaldemokrate daju zeleno svetlo za Sporazum.

000

Poruka Londonu, a ne Otavi

Neki su Kanađani, naravno, donekle zatečeni odlukom Evropske komisije da u “pet do dvanaest” promeni procedure za ratifikaciju, posebno jer je na kanadskoj federalnoj vladi bilo dugo očekivano okončanje teškog zadatka obezbeđenja saglasnosti za CETA dil od strane svih provincijskih pod-nacionalnih vlada. Dva veoma renomirana kanadska stručnjaka, naučnici Armand De Mestral i Markus Gehrin, izjavili su da je “EU trebalo da Kanadi još pre mnogo godina objavi koji su ciljevi CETA sporazuma” – time što je još odavno trebalo da se izjasni da je Sporazum mešovite prirode, i da je za njega potrebno da se slože sve EU članice, a ne samo briselska vlada.

04Ono što bi nekim posmatračima u Kanadi moglo da promakne je to da je nedavnom odlukom o postizanju CETA mešovitog sporazuma poslata jasna poruka ka Londonu, a ne ka Otavi. Kanađani ne bi trebalo da uzimaju previše lično posledice julske odluke Evropske komisije – jer, ne radi se o njima, već o Brexit-u.

Pa, kako bi onda Britanija trebalo da odgovori na ovaj signal poslat od strane Evropske komisije? Jasno je da će, gledano u budućoj perspektivi, svi sporazumi između Britanije i EU biti mešoviti sporazumi: O NJIMA ĆE MORATI DA SE JEDNOGLASNO SLOŽE SVE EU ČLANICE, ILI, U PROTIVNOM, NIKAKVIH DOGOVORA NEĆE NI BITI. Pošto izgleda da Velika Britanija namerava da napusti EU i jedinstveno tržište, možda bi trebalo porazmisliti o tome kako će se ovo odraziti na zabrinutost nosilaca veta širom EU. Šarmantna junska ofanziva Kristije Frilend u najmanju ruku može biti sasvim na mestu – iako ovaj potez može doprineti da potpuno novi odsek britanske vlade za izlazak iz EU proradi punom parom.

The Conversation.com 28. oktobar, 2016

 

Sadik Kan: Brexit ugrožava UK, Antonio Kosta: Portugalci i Britanci – viševekovni prijatelji

Gradonačelnik Londona Sadik Kan (Sadiq Khan) je britanskim poslovnim liderima obznanio  da će se boriti protiv svakog pokušaja da Britanija bude izuzeta iz jedinstvenog tržišta Evropske unije, što bi bio potez koji bi, kako kaže, “mogao da osiromaši Britaniju”.

On je za portal Bloomberg izjavio da, “Ukoliko napuštamo jedinstveno tržište bez dogovora koji bi uredio privilegovani pristup za britanske biznise (unutar EU), posledice mogu biti katastrofalne”. Kan je ovo rekao na skupu Konfederacije Britanske industrije koja se održava svake druge godine, a prema izvodima govora koje je objavila njegova kancelarija.

Kanova intervencija usledila je nakon što je Tajms izvestio da se britanski Trezor, držeći se svog pre-referendumskog stava – naime, da bi napuštanje EU i evropskog jedinstvenog tržišta ugrozilo britansku ekonomiju. U navodima jednog internog izveštaja rečeno je da će kompletan odlazak sa jedinstvenog EU tržišta umanjiti britansku ekonomiju za čak 9,5 odsto nakon 15 godina; iste brojke koje je naveo Trezor u svojoj prognozi pre glasanja Britanaca o izlasku, i to u analizi koju su pristalice Brexita u to vreme – uoči junskog refrenduma – odbacile kao propagandu.

Londonski gradonačelnik, član opozicione Laburističke partije kaže da će “jasna motivacija” vlade da odustane od bescarinskog pristupa jedinstvenom tržištu “imati političke svrsishodnosti, a u nastojanju da se izuzetno složen argument pretvori u jedan jednostavan.” On kaže da takav pristup “ne samo što bi bio duboko neodgovoran, već bi mogao izazvati i značajnu ekonomsku štetu.”

U govoru povodom istog događaja, generalna direktorka CBI-ja (Konfederacija britanskih industrija, Confederation Of British Industry),  Kerolajn Ferbern (Carolyn Fairbairn) apelovaće na vladu da ne bude previše rigorozna prema imigrantima, a nakon poteza ministarke unutrašnjih poslova Amber Rudd da useljenicima oteža ulazak u Veliku Britaniju.

“Brojne vrhunske firme za finansijske usluge – u osiguranju, na primer – dolaze u London jer znaju da u tom gradu mogu da pristupe onom što je najbolje i najpametnije iz čitavog sveta,” rekla je Ferbernova. “Ako razgovarate sa kompanijama koje svoje biznise obavljaju zahvaljujući niže kvalifikovanim sektorima tj radnoj snazi bez visokog obrazovanja, uverićete se da bi mnoge od njih volele da angažuju što više lokalnih (domaćih) aplikanata, ali – sada – oni jednostavno ne mogu da ih dobiju. Bez niže kvalifikovanih radnika iz EU, Britanija će se suočiti sa ozbiljnim nedostatkom radne snage,  stavljajući pred ključne britanske sektore prepreke i teškoće. “

Portugalski premijer: britanske veze sa EU i svetom neutralisaće loše efekte brexita

Portugalski premijer Antonio Kosta (Antonio Costa) izrazio je uverenost da će vekovima negovani odnosi između njegove zemlje i Britanije ostati snažni i nakon Brexita.

“Želimo da radimo na konstruktivan način, da i dalje negujemo otvoren i blizak odnos sa Britanijom, kako bilateralno tako i u pogledu odnosa Britanije sa Evropskom unijom u celini”, rekao je Kosta za televiziju Blumberg tokom svog gostovanja u nekadašnjoj portugalskoj koloniji na teritoriji Kine, Makau, velikom centru za kocku i igre na sreću. “Britanija može da napusti Evropsku uniju, ali Ujedinjeno Kraljevstvo ne prestaje da bude veliki evropski partner.”

Kostina ostrvska koleginica, britanska premijerka Tereza Mej, je ove nedelje započela diplomatsku ofanzivu, u trenutku kada se suočava s pritiscima na domaćem i međunarodnom terenu kako bi što više učvrstila ono što je njena vizija budućeg britanskog odnosa sa Evropskom unijom.

Funta je prošle sedmice pala na najniži nivo za poslednju 31 godinu, što je posledica rasta zabrinutosti; jer, njeno obećanje da će ograničiti broj useljenika nije u skladu sa nastavljanjem slobodnog pristupa jedinstvenom (evropskom) tržištu.

Mej je izjavila da će pokrenuti član 50 Lisabonskog sporazuma do kraja marta 2017. Danski premijer Lars Lokke Rasmusen (Lars Løkke Rasmussen) – prvi strani lider koji je susreo novopečenu premijerku Mej od trenutka kada je definisala vremenski okvir za početak i sprovođenje Brexita – rekao je u ponedeljak da partneri Britanije u EU još uvek nemaju konkretnu predstavu o tome kakav to “odnos” Britanci nakon referenduma žele da stvore sa EU blokom.

Prijatelji od 1386

Kosta je u posetu bivšoj portugalskoj koloniji Makau krenuo u društvu kineskog premijera Lija Kećjanga, nakon vikenda provedenog u Pekingu. On je tom prilikom naveo da dugovečnost saveza između Portugalije i Ujedinjenog Kraljevstva datira još od Vindzorskog sporazuma iz 1386. – koji je “dokaz da se dugotrajnim odnosima mogu prebroditi trenutne neizvesnosti (između EU i Britanije)”.

“Ovo je (prijateljstvo) počelo daleko pre nego što je Evropska unija stvorena, i nastaviće se dugo nakon tog (začetka EU). Imamo veoma prijateljski odnos sa Ujedinjenim Kraljevstvom”, rekao je Kosta. “Dakle, nadamo se da će i razdvajanje takođe biti onakvo kakvo i naliči prijateljima: zasnivajući ga na poštovanju suverene odluke britanskog naroda.”

Portugalija je prošle nedelje potvrdila da nema govora ni o kakvim pregovorima oko Brexita i britanskog načina na koji će izaći iz EU pre no što se aktivira član 50, rekla je portugalska državna sekretarka za evropske poslove Margarida Markes (Margarida Marques). Ona je za Bloomberg rekla da Portugalija insistira da nastavak britanskog pristupa jedinstvenom evropskom tržištu mora da direktno zavisi od pristanka i prihvatanja Ostrvljana na slobodno kretanje radne snage.

‘Najbliži susedi’

“Te su ‘crvene linije’ dobro definisane, i oko toga postoji širok konsenzus na evropskom nivou”, rekla je ona. “U scenariju odnosa po kojem je sloboda kretanja ljudi zabranjena, to bi značilo (Britanci) nemaju pristup unutrašnjem evro-tržištu.”

I dok je Brexit opšte uzev gubitak za Evropsku uniju, Portugalija ipak želi da privuče britanske kompanije zbog svog geografskog položaja, portugalskih talenata koji pripadaju engleskom govornom pulu kao i blizini Londona, rekao je Kosta.

“Mi ćemo biti najbliži susedi Ujedinjenom Kraljevstvu u okviru Evropske unije”, rekao je portugalski premijer.

Bloomberg