Evropsko ekonomsko čudo (?)

Pre nekoliko godina, evrozona – koja čini otprilike jednu šestinu svetske ekonomije – izgledala je u velikoj nevolji. Počevši od 2010. godine, neočekivana kriza državnog duga doprinela je ozbiljnim slabostima, od kojih su patile sve veće banke. Fiskalna štednja, u Grčkoj i drugim relativno slabim zemljama, doprineli su uspostavljanju potpune ekonomske krize. U odsustvu velikodušne međusobne podrške, postojala je aura žilave, neiskorenjive fiskalne i ekonomske beznadežnosti… kada je marta 2015. godine Evropska centralna banka objavila ambiciozan program kupovine državnog duga.

Samo dve godine kasnije situacija izgleda daleko pozitivnije. Najnoviji izveštaj Međunarodnog monetarnog fonda prognozira rast od 1,7% za evrozonu u celini u 2017., i rast od 1,6% u 2018. godini – što je značajan napredak od pre nekoliko godina, kada se ovaj region trudio da probije „magičnu“ granicu 1%.

Nedavne brige o solventnosti za neke manje banke u Italiji i Španiji obrađene su bez izazivanja značajnih poremećaja. Na upravo zaključenoj konferenciji ECB, bilo je čak i neke diskusije o tome kada bi ECB mogao da smanji svoje intervencije i možda počeo da podiže kamatne stope (Sve ove sesije Evropske centralne banke bile su u snimane i uživo objavljivane preko računarske mreže).

Neposredna makroekonomska slika i dalje ostaje pomalo mračna. Ujutro, 27. juna, finansijska tržišta mislila su da je predsednik ECB-a Mario Dragi pozitivnije govorio o rastu nego što je to činio u skorije vreme, a vrednost evra značajno je ojačala. Do sledećeg jutra, visoki zvaničnici ECB-a naveli su da je Dragijeva primedba pogrešno protumačena – a evro je odmah po davanju ove izjave – pao.

Stvarno pitanje je šta je ono što će uslediti, a to je i bila tema ECB konferencije: šta treba očekivati u smislu evropskog rasta na srednji rok? Konkretno, dokle god kamatne stope ostaju niske, trenutni nivo državnog duga u zemljama poput Italije i dalje ostaju pod kontrolom. Ali, ukoliko kamatne stope porastu, da li će u tom slučaju postojacti dovoljan provredni rast kako bi se održalo očekivanje o održivosti nivoa javnog duga?

Postignuća koja idu u prilog privrednom rastu su u proteklih nekoliko godina u evrozoni bili stvarni. Sprovođenje politike niskih (u stvari, negativnih) kamatnih stopa je ECB-u pomoglo da održi opšte poverenje a posebno da obezbedi kontinuirano finansiranje državnih deficita.

Ovim je izvršen pritisak na fiskalnu politiku – a bilo je manje štednje nego što se to ranije činilo verovatnim. Banke su postepeno stavljene na jaču osnovu, sa većim akcionim kapitalom koji apsorbuje gubitke. Postoje, takođe, i dokazi da je konkurencija na tržištima proizvoda porasla, možda zahvaljujući labavijoj državnoj regulaciji.

Uz dobre, tu su nažalost i loše vesti, iako one nisu nešto što je specifično samo za evrozonu. U industrijskim zemljama došlo je do usporavanja rasta produktivnosti – a samim tim i u ukupnom ekonomskom rastu – koji čini se da je započeo oko 2000. godine. Precizno objašnjenje ovakvog tenda i dalje ostaje neodređeno a samim tim i neobjašnjivo, mada preovladava stav da – dok su nove informacione tehnologije imale određeni pozitivan uticaj na produktivnost tokom devedesetih godina – ti se dobici u kasnijem periodu nakon 2000-te nisu pokazali dovoljno dugoročnim ili rasprostranjenim.

Pored toga, precizan obrazac tehnoloških promjena posvuda je vršio pritisak na srednju klasu – smanjujući tražnju za radnicima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje. To već po sebi podrazumeva slab rast i širenje nejednakosti, kombinaciju koja bi i dalje mogla da ugrozi nivo obrazovanja i nivo veština.

Istovremeno, evropski demografski trendovi predstavljaju razlog za zabrinutost. Starenje stanovništva podrazumeva rast broja penzionera – koji očekuju da njihove penzije budu obezbeđivane javno tj iz budžeta (dakle da je država garant njihovih isplata) – i to u odnosu na trenutni broj ekonomski aktivnih ljudi (i negativni natalitet). Evropa je u proteklih nekoliko godina iskusila značajnu imigraciju iz zemalja kao što su Sirija, Libija i Avganistan; Ali, mnogi novodošli poseduju malo obrazovanja, a pronalaženje posla za njih pokazalo se skoro nemoguće teškim izazovom.

Više inovacija bi definitivno moglo doprineti boljoj ekonomskoj slici. Čak i pesimisti priznaju pozitivne efekte koje je početni talas tehnologije imao u prirodnim naukama, veštačkoj inteligenciji i robotici širom sveta. Ali, s obzirom da Kina nastavlja da se pojavljuje kao istraživačko centar i inkubator ključnih inovacija, ovo prizvodi i veći pritisak na Evropu da nastavi gde je stala i ne uspava se.

Pa ipak, bila bi greška tek tako otpisivati Evropu. Njen ljudski kapital je zdrav a dobra zdravstvena zaštita dostupna je većem broju građana nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama, dok jače i vitalnije kompanije izbijaju na vrh kroz proces integracije evropskih nacionalnih tržišta.

Štaviše, izgleda da je odluka Britanije da napusti Evropsku uniju „prikupila“ umove kontinentalnih lidera, čineći ih da čvršće zbiju svoje redove i uspostave jednu čvršću „sabornost“. Niko ne želi da se greške u vođenju politike od 2010. do 2014. ponove Francuski predsednik Emmanuel Macron predlaže jaču centralnu vlast, uključujući i potencijale ministarstva finansija. Bez obzira što je daleko od jasnog da li će se Nemci složiti s ovim, vredi ipak podsetiti da je izgradnja fiskalne unije u Sjedinjenim Državama trajala vrlo dugo (a u nekom smislu on i dalje može važiti za nezavršeni projekat).

Najveći razlog za zabrinutost mogla bi biti neuravnoteženost u evrozoni. Nemačka ekonomija je jaka: rast od 1,5-1,6%, i gotovo puno zaposlenje, uz veliki plus koji leži na njenom tekućem računu. Španska ekonomija znatno se popravila i sada ostvaruje rast od 2,6%, mada nezaposlenost i dalje ostaje tvrdoglavo – i uznemirujuće – visoka: oko 18%.

Italija i dalje ostaje veliko pitanje, pri čemu MMF predviđa rast BDP-a od 0,8% ove i sledeće godine. Da li se porodična preduzeća severne Italije ponovo mogu dokazati sposobnima za ekonomski rast u surovoj trci na sve nezgodnijim i konkurentnijim međunarodnim tržištima? Da li će sledeći talas novih tehnologija pomoći Italijanima i uopšte Evropljanima, ili će im naneti štetu?

Francuskoj, takođe, ostaje nešto kao „džoker“. Da li će Makronova neverovatna izmena francuske politike dovesti do reformi koje povećavaju privredni rast? Ako se to ne dogodi, Nemačka bi možda bila manje sklona da upozna Makrona koji samo polovično uspeva da se izbori s evrozonskom integracijom francuske privrede.

Pre i iznad svega, evrozona – ili možda EU – mora pronaći načine kojima bi osigurala da sve EU članice imaju privredni rast i koristi od njega. Da li će u tome uspeti ili ne – za sada je nepoznato. Ono što je izvesno je da je u okruženju poput sadašnjeg, gde je najgore prošlo, taj zadatak postao lakši.

Project Syndicate

 

Kako predsednički izbori utiču na berze?

Među investitorima kola gomila mitova o uticaju predsedničkih izbora na investicije ali kada se prouče njihovi portfelji, zapravo, nije bitno koja će stranka osvojiti Belu kuću, piše analitičarka En Kejts Smit na portalu Kiplinger.

Svake četiri godine, politika i finansije se prožimaju dok Amerikanci biraju predsednika a investitori pokušavaju da shvate šta će ishod predsedničke trke značiti za njihove portfelje. Pogled unazad na istoriju pokazuje da su ciklusi predsedničkih izbora zaista u korelaciji sa berzanskim ishodima mada ne na takav način da biste mogli očekivati promene na berzi u isti dan i sat  na način na koji na primer mesečeve mene utiču na plimu i oseku.  A što se tiče ishoda izbora? Njihov uticaj će vas možda iznenaditi. U tekstu ispod je nekoliko stvari koje investitori treba da razmotre u izbornim godinama.

Predsednički ciklus

Berzansko trgovanje, najvećim delom opada i raste u skladu sa četvorogodišnjim izbornim ciklusom – tako je bar  u poslednje 182 godine. Ratovi, slaba tržišta i recesije imaju tendenciju da počinju  u prve dve godine mandata predsednika, kaže The Stock Trader’s Almanac; snažna tržišta i prosperitet „padaju“ u drugoj polovini mandata. Od 1833, Dow Jones Industrial Average indeks je rastao u proseku 10,4% u godini pre predsedničkih izbora, a skoro 6%, u proseku, u izbornoj godini. Nasuprot tome, u prvoj i drugoj godini mandata predsednika, prosečni dobici su bili 2,5% i 4,2%, respektivno. Značajan nedavni izuzetak od tog pravila je 2008, kada je Dow potonuo skoro 34%.

Ali niko ne mora da vam kaže da je sadašnji ciklus sve samo ne ponavljanje tog proseka. Dow je poskočio impresivnih 27% u prvoj godini drugog mandata predsednika Obame, a 7,5% u drugoj godini. Prošle godine, koja je trebalo da bude najjača godina u ciklusu, Dow Jones industrial (DJIA) je pao za  2%. “S obzirom da su protekle tri godine, bile toliko izvan svih prethodnih ciklusa, nismo sigurni šta će doneti 2016″, kaže Džim Stek, (Jim Stack), istoričar tržišta i izdavač biltena InvesTech Research.

Demokrata ili Republikanac?

Možete snažno navijati za jednu stranku ili drugu kada su u pitanju vaša lična politička opredeljenja, ali kada je u pitanju vaš portfelj, sasvim je nebitno koja će stranka pobediti u trci za Belu kuću. Konvencionalna mudrost može sugerisati da republikanci, koji su navodno više naklonjeni poslovnim krugovima od demokrata, donose više koristi kapitalu. U stvari, gledajući unazad do 1900, demokrate su nešto bolje kada je reč o kretanju cena akcija, sa prosekom rasta Dow Jones indeksa od skoro 9% na godišnjem nivou, u poređenju sa skoro 6% godišnje tokom republikanskih predsednika. Ali, normalne varijacije u godišnjim promenama berzanskih kretanja umanjuju tu razliku, kaže Ras Kesterić (Russ Koesterich), glavni investicioni strateg u investicionom fondu BlackRock. On zaključuje da je fokus na to koja će partija osvojiti Belu kuću neopravdan – bar sa stanovišta investiranja.

Podeljena ili ujedinjena vlast?

Još jedna urbana legenda je da “tržišta bolje posluju kada je vladavina podeljena između dve stranke”, kaže Koesterich. Teorija iza legendi kaže da “podeljene snage spasavaju obe strane od njihovih najgorih instinkata. Kada nijedna partija nema kontrolu, vlada je donekle sputana, ostavljajući tržište da se slobodno razvija. “Ali, ova teorija nema istorijsku verifikaciju. InvesTech je proučio prinose na akcije od 1928. godine po tri odvojena scenarija. Standard & Poor ‘s 500 indeks akcija dobijao je na godišnjem nivou 16,9% kada je jedna strana kontrolisala Belu kuću i oba doma Kongresa; 15,6% godišnje, kada jedna stranka kontroliše oba doma Kongresa a druga strana upravlja iz Bele kuće; a samo 5,5% na godišnjem nivou kada su dva doma Kongresa bila u pod različitom vlašću. Podeljeni Kongres, međutim, ne vodi uvek do potprosečnih rezultata na berzi. U dve godine posle izbora 2010. i 2012. godine, S & P 500 je porastao 19% i 42%, respektivno.

Politička kristalna kugla

Izborni rezultati nisu impresivan “lakmus papir” tj. indikator kod predviđanja berzanskih rezultata, ali obrnuto nije slučaj. Ispostavilo se da berza ima tajanstvenu sposobnost da predvidi kome će Bela kuća biti dom u naredne četiri godine. Ako berza tri meseca pre izbora raste,  stavite novac na onog ko trenutno vlada Belom kućom. Gubici tokom ova tri meseca imaju tendenciju da signaliziraju da druga stranka pobeđuje.

Ubedljivi statistički pokazatelji

U 22 slučaja predsedničkih izbora od 1928. godine, u 14 su akcije na berzi rasle u tri meseca pre datuma izlaska na birališta. U 12 od tih 14 slučajeva, aktuelni predsednik (ili aktuelna partija) su osvojili Belu kuću. U sedam od osam izbora kojima su prethodila tri meseca berzanskih gubitaka, dotadašnja izvršna vlast je morala da pakuje kofere. Izuzeci od ove korelacije dogodili su se 1956. godine, 1968. i 1980. Prema Staku, S & P 500 ima stopu uspešnosti od 86,4% u predviđanju ishoda izbora.

 

Kiplinger