Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.
Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.
Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.
Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti – ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.
Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.
Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.
Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.
Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.
Takođe, kineska vlada nastoji da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.
Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.
Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.
Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.
Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.
U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.
Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.
(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)
I dok obe strane intenzivno pripremaju dva velika susreta zakazana za mart i septembar, oni, takođe, napreduju i ka konačnom zaključenju ‘Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama’ (Comprehensive Agreement on Investment), koji će ojačati ekonomske odnose između ova dva partnera.
Epidemija virusa korona nije uticala na partnerstvo između EU i Kine. Upravo suprotno: kriza je dovela do konkretne solidarnosti „na terenu“. Evropski lideri nisu na bilo koji način instrumentalizovali izbijanje epidemije u političke svrhe.
Peking i Brisel jasno prepoznaju da zajednički interesi koje dele uveliko prevazilaze ono što ih razdvaja.
Njihovo strateško strpljenje je dodatno učvršćeno sistemskom rutinom koja postoji u EU, jer su Evropljani odavno navikli na složenost svoje unutrašnje dinamike. S jedne strane, EU je obavezna na unutrašnja preispitivanja nakon Bregzita (jedan od prioriteta). S druge strane, Kina je ušla u novu fazu svog dugog puta civilizacijskog preporoda.
Međutim, Evropljani i Kinezi svesni su svojih prednosti koliko i njihove rastuće međuzavisnosti. Zajedno, njihovi stanovnici čine 25% svetske populacije i 35% svetske ekonomije. U 2019. godini, EU je bila najveći trgovinski partner Kine, dok je Kina drugi najveći trgovinski partner Evropskoj uniji.
Sinergija između EU i Kine doprinosi stabilnosti i napretku evroazijskog regiona. Inteligentna koordinacija strategije povezivanja Evrope i Azije ’Inicijativom za pojas i put’, koju je predložila Kina, predstavlja u brojkama 5,4 milijardi onih koji žive na evroazijskom prostoru - što je gotovo 70 procenata svetskog stanovništva – ali predstavlja i nove ekonomske i socijalne mogućnosti i šanse.
Jedna finansijski snažna i koordinirana saradnja Evropske unije i Kine, između ostalog, ima i pozitivne implikacije na Afriku. Može se spekulisati i o izgradnji indopacifičkog regiona, mada je afro-evroazijski kontinuitet - koji zahvata 85 odsto čovečanstva - koliko istorijska toliko i geografska realnost.
Obnovljeno kinesko-evropsko strateško partnerstvo bilo bi inkluzivno, jer pretpostavlja usklađivanje razlika pa, prema tome, svojom strukturom ne stoji ni nasuprot Sjedinjenih Država.
Moralna dužnost evropskih i kineskih lidera je da ukažu koju opasnost po svet predstavlja američka regresija ka jednostranosti i novim oblicima nacionalizma.
U tom kontekstu, evropske i kineske diplomate trebalo bi da sarađuju u reformi glavnih multilateralnih institucija. Marginalizacija Svetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih nacija – u trenutku kada su upravo one najpotrebnije – trend je koji se mora što hitnije preokrenuti.
EU i Kina su već angažovane u širokom spektru saradnje. Međutim, artikulisanje njihovih strategija ka jednom ekološki održivom modelu ali i jednoj, generalno ekološki nastrojenoj civilizaciji bi trebalo da postane njihov glavni prioritet.
Evropa koja želi do 2050. postaje prvi klimatski neutralan kontinent, na svetu jeste ono što strukturira delovanje aktuelne predsednice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen. Paralelno s tim, kineski predsednik Si Đinping je s pravom stavio održivost životne sredine u središte kineske agende.
Ukoliko ove dve snage ostvare obostranu sinergiju, Evroazija bi mogla prednjačiti na globalnom putu kvalitetnog razvoja, shodno zadatim normama samoodrživosti i uz potpuno novu strategiju rasta.
Današnjem svetu koji se brzo menja je preko potrebna ekološka i humanistička, ali i društvenauravnoteženost. Kada je reč o pravoj „jednačini“ koja bi se uspostavila između socijalne pravde i ekonomske efikasnosti, evropsko i kineskodruštvo već jesu moćne laboratorije.
Dok se trude da preurede svoje postavke, norme i delovanje u budućnosti, mudro negujući svoj odnos, evropski i kineski građani trebalo bi da su sve svesniji kako su oni ti koji su od suštinskog značaja za svet, čija budućnost zavisi od raznolikosti u kojima su utelovljeni.
(Autor je francuski sinolog i osnivač Evropsko-kineskog foruma)
Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.
Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.
Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.
Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.
Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.
Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.
Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.
Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:
“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.
Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”
Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.
S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).
Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.
Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.
Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.
Tekst je preuzet iz novog izdanja “Foreign Affairs”, zvaničnog glasila američke administracije i njene spoljne politike.
Kako sistem odoleva
Upozorenja su počela mnogo pre nego što je Donald Trump bio čak i kandidat za predsednika. Sve je veći broj stručnjaka za spoljnu politiku u zadnjih deset godina ukazivalo na znakove raspada međunarodnog poretka. Autoritarne sile ometaju dugo prihvaćena pravila. Neuspele države isijavaju pretnjama. Ekonomije su poremećene tehnologijom i globalizacijom, a politički sistemi populizmom. U međuvremenu se zatvarao jaz u strukturama vlasti kao i uticaj koji postoji između Sjedinjenih Država – lidera i garanta postojećeg poretka – i ostatka sveta.
Zatim je na red došao Trampov izbor. Onima koji su već upućivali takva upozorenja, izbor Trampa je zvučao kao znak umiranja sveta kakav je do njega postojao. Čak i mnogi među onima koji su prethodno odolevali pesimizmu iznenada su pristali i počeli da se slažu. Kao što su to videli, poredak kojim je upravljao SAD – sistem normi, institucija i partnerstava nakon Drugog svetskog rata koji je pomogao u upravljanju sporovima, mobilisanju na akciju i primerenom upravljanju u okvirima međunarodnog ponašanja – okončan je. A ono što sledi, tvrde oni, bio bi neki potpuno novi poredak ili, čak, period bez ikakvog realnog poretka.
Međutim, postojeći poredak je daleko otporniji nego što ova procena ukazuje. Nema sumnje da Tramp predstavlja značajnu opasnost po zdravlje kako američke demokratije tako i međunarodnog sistema. A postoji nikako zanemarljivi rizik da bi zemlju mogao uvući u ustavnu krizu, ili čitav svet u trgovinski rat ili, čak, u sveobuhvatni nuklearni rat. Ipak, uprkos ovim rizicima, glasine o smrti međunarodnog poretka su u velikoj meri preterane. Sistem je izgrađen da traje kroz značajne pomake u globalnoj politici i ekonomiji, i dovoljno je jak da preživi Trampov mandat.
Ovaj optimističniji pogled se ne nudi utehe radi već kao poziv na akciju. Sadašnji trenutak zahteva odlučno i afirmativno razmišljanje od strane spoljnopolitičke zajednice o tome kako održati i pojačati međunarodni poredak, a ne samo kao zgodan povod za lamentiranje na temu predsednikove destruktivnosti, ili za rezigniranost povodom sudbine poretka. Niko do kraja i sasvim pouzdano ne zna na šta će sve ovo izaći. Ali, očigledno da će fatalizam prerasti u samo-ispunjavajuće proročanstvo.
Poredak može izdržati samo ukoliko njegovi branioci i zagovornici odlučno istupe napred. Možda će ovo biti žilava i duga bitka, ali je takođe potrebno prihvatiti novi sled stvari kako bi se objasnile nove realnosti i novi izazovi. Između fatalizma i samozadovoljstva nalazi se – hitnost. Pobornici poretka moraju započeti da deluju kako bi zaštitili svoje ključne elemente, kako bi izgradili novi konsenzus u zemlji i inostranstvu, a u vezi potrebnih prilagođavanja, postavljajući scenu za bolji pristup stvarima i situacijama – pre nego što bude prekasno.
Otporni poredak
U svetu u kome izgleda da glavni trendovi šire globalni haos, fer je ustupiti teret dokazivanja onima koji tvrde da se trenutni poredak može nastaviti. Ipak, ovaj se poredak i pre Trampa već pokazao, nudeći svoj kapacitet prilagođavanja promenama unutar prirode i moći i njene preraspodele – poredak koji se već pokazivao na delu. Takvu otpornost čine tri osnovna faktora – a takođe pokazuju zašto bi akcenat trebalo da bude na zaštiti i unapređenju poretka, a ne na planiranju posledica nakon smrti poretka.
Pre svega, većina sveta i dalje ostaje posvećena glavnim aspektima poretka i još uvek računa na Sjedinjene Države kao centra takvog delovanja. Prolaznost američke dominacije ne znači nužno i kraj američkog liderstva. To znači da Sjedinjene Države možda neće biti u stanju da usmeravaju ishode kao nekada, dok su bili na položaju od istaknutog ekonomskog, političkog i vojnog uticaja, ali i dalje mogu mobilisati saradnju vezanu za rešavanje zajedničkih izazova, i formirati konsenzus o ključnim pravilima. U godinama koje dolaze, iako Vašington neće biti jedina destinacija za zemlje koje su u potrazi za kapitalom, resursima ili uticajem, ona će ostati najvažniji faktor za postavljanje globalne agende i planova.
Nekakav kontekst je, ipak, od važnosti. Poredak koji je vođen američkom vladom izgrađen je u jedinstvenom trenutku, u suton Drugog svetskog rata. Od nekadašnjih evropskih i azijskih velesila ostale su samo ruševine, a kombinacija dominacije u inostranstvu i zajedničkog ekonomskog prosperiteta kod kuće u Americi omogućila je Sjedinjenim Državama da se postave kao arhitekta i garant novog poretka koji je stvarao sopstveni imidž. Nije imao samo materijalnu moć da oblikuje pravila i ishode, već i model koji su mnoge druge zemlje želele da oponašaju. Ova zemlja iskoristila je priliku da sagradi poredak koja je koristio ne samo njoj već i drugima, sa jasnim prednostima po stanovništvo kako u zemlji tako i u svetu. Kao što je izložio ekspert za međunarodne odnose Gilford Džon Akenberi, rezultirajući sistem bio je “pretežak da bi se preokrenuo a lak za priključivanje”. Kraj hladnog rata i pad SSSR-a poslužili su Sjedinjenim Državama da ojačaju i prošire svoje prednosti.
Upravo ovakva situacija nikada nije uspevala da večno potraje. Druge sile bi se u nekom momentu napokon osnažile i uvećale, a bazični dogovor bi jednog dana trebalo ponovo da se vrati u igru. Taj dan je stigao, i sada je pitanje da li će druge zemlje želeti sasvim drugačiji dogovor ili samo neka prilagođavanja već postojećem. Sveobuhvatna analiza iz 2016. godine pokazala je da nekoliko sila pokazuje apetit za demontažu međunarodnog poretka ili ga pretvaraju u nešto neprepoznatljivo. I dok je izbor Trampa za predsednika nagnao brojne zemlje da porazmisle o svetu bez centralne uloge Sjedinjenih Država, mnogi i dalje gledaju na američkog predsednika kao na aberaciju a ne kao na novu američku normalu, posebno imajući u vidu da su se Sjedinjene Države i ranije podizale nakon pada, oporavljajući se od trenutnih slabosti.
Ovako će biti čak i ukoliko je Kina zaključila da u velikoj meri ima koristi od kontinuiranog delovanja. Negde u vreme Trampove inauguracije, izveštaji koji ostavljaju bez daha tumačili su komentare kineskog predsednika Sija Đinpinga o otvorenoj međunarodnoj ekonomiji i klimatskim promenama, kao pokazatelje kineskih planova da nekako preuzmu vođstvo od Sjedinjenih Država. Ali, ono što je Si u stvari signalizirao jeste da Kina ne želi kratkoročne radikalne promene u globalnom sistemu, čak ni onda kada pokušava da stekne veći uticaj koristeći vakuum koji je ostavio Tramp. A u onoj meri u kojoj je Peking počeo da gradi sopstvene paralelne institucije, naročito kada je reč o trgovini i investicijama, jasno pokazuje da ove nove institucije u velikoj meri samo nadopunjuju postojeći poredak, umesto što prete da ga zamene.
Druge sile u usponu obuzdavaju određene karakteristike poretka, dok neke traže značajnije mesto u institucijama kao što je Savet bezbednosti UN. Pa ipak, retorički procvat nekako se događa po strani, kada sile u usponu, poput Kine, pre govore u smislu reforme a ne zamene postojećeg poretka – a njihovo dalje i kontinuirano učešće šalje sličnu poruku. Na primer, lideri glavnih sila u usponu su 2010. žudno prihvatili poziv predsednika Baraka Obame da mu se pridruže na Prvom samitu o nuklearnoj bezbednosti; nešto manje željno – i mada ne oberučke ali ipak spremno – priključile su se globalnom režimu sankcija protiv nuklearnog programa Irana. Richard Fontaine i Daniel Kliman iz Centra za novu američku bezbednost navode brazilskog zvaničnika koji je zauzeo jedan opšti sentiment prisutan među novim globalnim silama: “Brazil želi da proširi svoj prostor u kući, a ne da sruši kuću”. I zaista, Brazil je zauzeo vodeću ulogu u odbrani važnih aspekata poretka, kao što je sistem većeg broja donosilaca odluka (multistakeholders) za upravljanje internetom. Aspiracije sila u usponu za dobijanjem većeg prava glasa u regionalnim i globalnim institucijama nije odbacivanje postojećeg (od strane SAD uspostavljenog višedecenijskog) poretka, već dokaz da one vide povećanje svog učešća unutar postojećeg poretka kao poželjne prakse za sprovođenje tog „drugačijeg načina“ globalnog (pluralnog) liderstva.
Od dominacije do vođstva
Drugi faktor koji uzima u obzir otpornost sadašnjeg poretka jeste to što su Sjedinjene Države uspele da efikasno pređu sa dominacije na liderstvo – daleko efikasnije nego što bi najveći broj ljudi priznao. Tokom protekle decenije, američka diplomatija je olakšala prelazak sa formalnih, pravnih institucija od vrha ka nadole, kroz praktičnije, funkcionalnije i mahom regionalne pristupe u upravljanju transnacionalnim pitanjima – “koalicije voljnih” (voljnih u stvarnom, a ne „iračkom“ tj ratnom smislu ovog termina). Ova promena nije samo proširila izglede za zajedničko rešavanje problema već je takođe napravila red zasnovan na pravilima koja su manje kruta, a time i trajnija.
Razmotrite klimatske promene. Formalne pravne strukture, poput Kjoto protokola, koje su u velikoj meri propale zbog toga što su Sjedinjene Države odbile da učestvuju – i na koji su nove sile, po uzoru na SAD, odbile da se obavežu – čitava priča spuštena je na manje formalne strukture, kao u slučaju Pariskog sporazuma o klimatskim promenama. Za razliku od Kjoto protokola, Pariski klimatski sporazum je postigao široko učešće jer su njegove suštinske obaveze bile na dobrovoljnoj a ne obavezujućoj osnovi, dok države imaju fleksibilnost u tome kako da mu pristupe. Potpisnice Pariskog sporazuma mogu „preživeti“ privremeno povlačenje Sjedinjenih Država, jer su druge zemlje već upisale svoje ciljeve u sopstvene nacionalne energetske planove i zato što su Sjedinjene Države u stanju da ispune ili premaše svoje ciljeve čak i bez pomoći Vašingtona (pojašnjava bivši savetnik za zaštitu klime Brajan Dis).
Kada se radi o širenju nuklearnih oružanih snaga, formalne konferencije o preispitivanju ugovora o neširenju vojnih nuklearnih programa nisu unapredile postojeće pravne norme. Međutim, tokom pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma sa Iranom, P5 + 1 (pet stalnih članica Saveta bezbednosti UN, uz Nemačku) zajedno su uspostavili plan zasnovan na pravilima radi rešavanja velikog problema globalnog širenja nuklearnog oružja. Dobijeni sporazum, Zajednički sveobuhvatni akcioni plan, uključivao je praktične obaveze pregovaračkih strana, ali je takođe uključio ključne međunarodne institucije – Međunarodnu agenciju za atomsku energiju i Savet bezbednosti – da imaju nadzor i izvršenje. Iako se Tramp eventualno može povući iz sporazuma, široko učešće i postignuta podrška sporazumu predstavljaju činjenicu da akcioni plan funkcioniše kako je predviđeno; ovo je do sada ograničavalo američkog predsednika da to učini (tj da se povuče iz njega), uprkos njegovoj tvrdnji da je to “najgori sporazum ikada.”
Kada je o trgovini i ekonomiji reč, iako je došlo do zastoja u primeni univerzalnih pravila Svetske trgovinske organizacije, tu su “plurilateralne” i regionalne inicijative različitih oblika i veličina koje se brzo umnožavaju i uvećavaju, od Istočno-afričke zajednice do latinoameričke Pacifičke alijanse. Iako Sjedinjene Države nisu ugrađene u ove platforme, one im zdušno pomažu svojom tehničkom i diplomatskom podrškom. Gledano iz ove perspektive, odluka Pekinga da bude noseći stub Azijske infrastrukturne investicione banke (AIIB) u velikoj meri je u skladu sa “promenljivom geometrijom” koju su Sjedinjene Države ohrabrivale (Vašington je pogrešio u svom odupiranju AIIB-u, umesto da je radio na oblikovanju svojih standarda). Kada je reč o svetskom zdravstvu, Svetska zdravstvena organizacija je prepoznala potrebu za fleksibilnijim aranžmanima pri rešavanju velikih zdravstvenih kriza, uključujući javno-privatna partnerstva kao što je Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, ali podupirući i Gavi, svetsku Alijansu za globalnu primenu vakcina. U međuvremenu, raznovrsni novi regionalni i subregionalni aranžmani počele su da igraju sve veće uloge pri rešavanju lokalnih problema.
Ovde bi se mogli dodati i drugi primeri, mada je suština u ovome: opšti trend ka praktičnosti i fleksibilnosti, koje su podstakle Sjedinjene Države, generisao je veći otpor prema poretku zasnovanom na dosadašnjim pravilima. Prvo, praktičniji i fleksibilniji pristupi ispostavljaju se kao pogodni pri rešavanju difuzne i kompleksne prirode trans-nacionalnih izazova danas. Sa druge strane, ostatak sveta može nastaviti da učestvuje čak i kada se Sjedinjene Države budu povukle. Nove strukture su dizajnirane tako da na većem broju mesta izvuku veće učešće i doprinose većeg broja aktera – čak i kada se najvažniji od tih aktera privremeno odreknu svojih vodećih uloga.
Postoji zabrinutost oko toga da li će ovaj trend biti vođen pravilima. Ali, dosadašnji podaci sugerišu da to nije slučaj. Na primer, 11 zemalja koje trenutno učestvuju u Trans-pacifičkom partnerstvu bez učešća SAD mogu proizvesti sporazum o trgovini sa slabijim odredbama o pravima radne snage ili životnoj sredini od one verzije kojom su se rukovodile Sjedinjene Države, a koju je Trampova administracija povukla prošle godine. Međutim, te odredbe i dalje bi predstavljale poboljšanje u odnosu na postojeća pravila, i nova osnova naspram koje bi se merila i određivala buduća pravila. Takav širi trend se međusobno ne isključuje delovanjem kroz sistem Ujedinjenih Nacija. Porast neformalnih mehanizama saradnje nije umanjio osnovno postavljanje globalnih standarda o pitanjima kao što je civilno vazduhoplovstvo. Naprotiv, neformalni i formalni načini se mogu međusobno ojačati. Napredak zasnovan u manjim formatima izvan sistema UN mogli bi pomoći u katalizaciji univerzalnog delovanja.
Tramp pod obavezom i u obavezi
Na kraju, iako je Tramp stvorio privremeni vakuum u globalnom liderstvu, nastavljajući da bude predmet sumnje u njegove osnovne sposobnosti za funkcionisanje u predsedničkom kabinetu, on do sada nije bio u mogućnosti da učini neku značajniju sistemsku štetu u međunarodnim okvirima, kojom je pretio tokom svoje predsedničke kampanje. On je opet i nanovo – mada do sada ograničen Kongresom – prinuđen na ograničenja koja mu ispostavljaju ne samo Kongres već i njegov tim za nacionalnu bezbednost, kao i – sama stvarnost.
Razmotrimo američki sistem Alijanse, centralnog obeležja poretka kojeg su doskora sprovodile Sjedinjene Države. Tramp nastavlja da se izruguje američkim saveznicima jer su „slobodni strelci“. Pa ipak, politika Vašingtona prema svojim savezima i saveznicima u Evropi i Aziji više je obeležena kontinuitetom nego promenama. Trampovi savetnici su pomogli da se obezbedi ovakav sled stvari, izvan javnog zagovaranja i kongresnog nadzora. I evropski lideri su pokušali da održe savez sa SAD, uprkos sumnjičavosti koju gaje prema Trampu, radeći više oko njega a manje sa njim samim. Slično tome, bez obzira na želju administracije da olakša i smanji pritisak Amerike na Rusiju zbog kršenja teritorijalnog integriteta Ukrajine – osnovne međunarodne norme bazirane na pravilima doskorašnjeg, isključivo američkog, poretka – Kongres je u velikoj meri odobrio nove sankcije, vezujući Trampu ruke povodom ovog pitanja (Administracija je nakon toga iznenadila većinu posmatrača objavljivanjem da će se ovim potezom pružiti smrtonosna pomoć Ukrajini, potez koji su gurali najviši članovi Trampovog tima za nacionalnu bezbednost).
Ono što je možda ovde i najvažnije jeste da je Tramp napokon shvatio da su – kakav god da je njegov prezir prema poretku zasnovanom na pravilima – upravo ta pravila i taj poredak ono što mu je potrebno. On ovde prati već ustaljenu liniju američkih političara koji su i pre njega već nailazili na zid percipiranih limita američke slobode delovanja, ali bi na kraju svi oni prepoznali da su upravo taj red i poredak – koji bi zaticali dolaskom u ofis – štitili i unapređivali interese Sjedinjenih Država. Kada je reč o sukobu sa Severnom Korejom, potreban je i snažan azijski savez, baš kao i jedan potpuno funkcionalni, operativni odnos sa Pekingom (suprotno svemu što je Tramp izgovarao tokom svoje kampanje). Da bi porazio islamsku državu (poznatu i pod nazivom ISIS), njemu su potrebni saveznici i partneri koji su činili koaliciju, izgrađenu tokom administracije Obame, koja je pomogla isterivanju ISIS-ovih snaga iz Mosula i Rake.
Tramp je, stoga, bio prisiljen da prihvati elemente poretka kojeg bi radije odbacio.
Danas je očigledno da je kapitalizam odneo prevagu nad socijalističkim i komunističkim društveno-ekonomskim modelom. Ali, iako je iz ove žilave borbe izašao kao pobednik, da li je u stanju i da preživi samog sebe? Zato je, nakon mnogih godina, zapravo decenija koje su jasno i činjenicama ukazivale da “nešto nije u redu s kapitalizmom”, njegovim hroničnim sistemskim greškama počele da se ozbiljno bave najveće, krovne finansijskeinstitucije na globalnom nivou – Međunarodni monetarni fond pre svih. Ili, barem – za početak – neki delovi ove institucije, koji doživljavaju promene u stavu prema strategiji koju MMF već decenijama drži čvrsto zacrtanim.
U članku objavljenom u četvrtak (26.maj 2016.) u svom vodećem časopisu, tri od vodećih ekonomista MMF-a pozabavilo se neoliberlizmom koji je, kako kažu kritičari, glavni lekar kojeg MMF koristi.
Pod naslovom “Neoliberalizam: Precenjen?”, članak je više odraz snažnih debata koje su u toku unutar MMF-a nego zvanični otklon od politike slobodnog tržišta koju Fond odavno zagovara. Izalazak ovog članka dogodio se u istoj sedmici kada je Dejvid Lipton, drugi čovek MMF, suprotno tome, isticao vrednosti slobodnog tržišta i globalizacije kao i potrebe da se oni još mnogo agresivnije zagovaraju i primenjuju. Istovremeno, ovi signali dolaze u vreme u kojem je dominatna politička klima takva da kandidatina izborima i glasači tretiraju tradicionalno zalaganje MMF za još otvoreniju trgovinu sa prezirom, pozivajući na snažnije mere protekcionizma.
Ali, čak i upotreba termina “neoliberalizma” je provokativna. Njega obično koriste kritičari slobodnog tržišta koje zagovaraju Fridrih Hajek i Milton Fridman. Mnogo je češća upotreba ovog termina unutar diskursa, recimo, u ovonedeljnom izdanju “Socialist Worker”: “MMF koristi dug kao oružje da forsira opake neoliberalne reforme kod novoizabranih vlada.”
Novi tekst MMF razmatra dva specifična elementa takozvane neoliberalne agende: liberalizaciju kapitalnog računa, ili uklanjanje barijere za tokove kapitala; i fiskalnu konsolidaciju, ili ono što se sada češće zove štednja.
“Postoji mnogo toga u neoliberalnoj agendi što treba toplo pozdraviti “,pišu autori. “Međutim, postoje aspekti neoliberalnog dnevnog reda koji nisu ispunili očekivanja” i njihovo dejstvo je dovelo do “uznemirujućih zaključaka”, uključujući i to da su rezultirali povećanjem nejednakosti koja podriva ekonomski rast.
U intervjuu, Džonatan Ostri, zamenik direktora istraživačkog odeljenja MMF-a i glavni autor članka, izjavio je kako “novi tekst nije osmišljen kao napad na šitavu neoliberalnu agendu ili Vašingtonski konsenzus“. On se, međutim, nada da će ovaj tekst stvoriti uslove za šire razmatranje “neoliberalizma” koji će uslediti ove godine.
Ovaj tekst se takođe uklapa u prethodna istraživanja oštednji,nejednakosti do duga i poželjnosti otvorenih kapitalnih računa, koji se uklapa u istraživanja koje on i drugi autori proučavaju od finansijske krize 2008., rekao je Ostri, navodeći i da su ova istraživanja u skladu sa rastućim raspoloženjem u široj zajednici ekonomista.
“Ima mnogo ljudi koji misle isto u ovom trenutku, da, u osnovi, neke aspekte neoliberalne agende verovatno treba preispitati”, rekao je on. “Kriza nam je rekla: ‘Način na koji smo mislili ne može biti u redu’. “
Ostri je priznao da je novi tekst ne odražava “mejnstrimkulturu” u MMF-u i nikada ne bi uspeo da bude objavljen u publikaciji Fonda, do unazad pet godina. “Ali kulture su nešto što se sporo ali ipak pomer “, rekao je on.
Fabio Ghironi, italijanski ekonomista koji predaje na Univerzitetu u Vašingtonu, tvitovao je da novi papir nanosi “štetu mnogima koji su radili na drugim politikama”.
“To! MMF se pridružuje kritici neoliberalizma “, napisao je na tviteru Robert Vent, holandski ekonomista koji je mnogo veći skeptik kada govorimo o rezultatima globalizacije.
“Šta se to, dođavola, dešava?”, rekao je u intervjuu Deni Rodrik,turski ekonomista koji predaje na Univerzitetu Harvard i poznat je po svom preispitivanju koristi globalizacije.
Deni Rodrik, koji je profilisan u istom broju MMF-a “Finance & Development” od strane jednog od autora teksta o neoliberalizmu, Prakasha Lounganija, rekao je da je konstantna promena u tonu MMF dobrodošla. Ima, takođe, znakova i da su radovi Ostrija i drugih boraca za promene u odeljenju za istraživanja MMF-u u poslednjih nekoliko godina počeli da prodiru i šire uticaj na jednu sveobuhvatniju politiku MMF, što se ogleda u Fondovom pritisku da se smanji dužnički teret za Grčku.
Međutim, rekao je Rodrik, “definitivno postoji jaz” između odeljenja za istraživanja MMF-a i ostalih odeljenja ove finansijske institucije. “Operativna strana MMF-a, koji je, zapravo, ono mesto gde se “stvari dešavaju”, gde su programi država dizajnirani, gde se pregovaraju uslovi kredita i gde je pristup mnogo ortodoksniji “, rekao je on. “Tu je promena daleko sporija i ide iza ovih razmišljanja odeljenja za istraživanje MMF.”
Već godinama, ekonomistiupozoravajuda nešto izgleda nije u redu sa samim osnovama američke ekonomije. Mislimo oSjedinjenim Državama kao o dinamičnoj zemlji preduzetnika i samostalnih poslovnih ljudi, ali ovo je mnogo manje istinito nego što je to nekada bilo. Kako su ekonomisti Rajan Deker (Ryan Decker) sada u Upravnom odboruFederalnih rezervi, i drugi pokazali, stopa po kojoj se pokreću nova preduzeća u SAD je u opadanju. Do 2000. godine, najveći deo tog pada je bio rezultat pritiska velikih lanaca i restorana koji su istiskivali lokalne porodične biznise. Ali od početka ovog veka, i brzorastuće kompanije se takođe formiraju po nižim stopama. Bum u Silikonskoj dolini o kojem čitamo u vestima je izuzetak, a ne pravilo, piše analitičar Noa Smitza poslovni portal Blumberg.
Jedno od mogućih objašnjenja [za pad dinamike] je da stalan rast broja pravila i propisa već godinama uspešno eliminiše generaciju preduzetnika, jer troškovi pokretanja novih preduzeća prevazilaze njegove prednosti. Dobra vest je da postoji protivotrov: povećanje ekonomskih sloboda… Propisi koji su usvojeni samo u proteklih sedam godina opteretili su ekonomiju sa novih 100 milijardi dolara poreza… Vlasnici malih preduzeća sada rangiraju propise rame uz rame sa porezima kao najveću pojedinačnu pretnju njihovom rastu.
Ova priča je zavodljiva, jer se uklapa u libertarijansko i konzervativno nepoverenje prema vladi. Regulatorni okviri lako mogu biti okrivljeni jer ima toliko mnogo vrsta propisa, a mnogi propisi koje vlada donosi su rezultat lobiranja i odluka donetih pod političkim pritiskom. U stvari, ako oni koji zagovaraju slobodno tržište ikada pomere svoj fokus sa smanjenja poreza na deregulaciju, to će me učiniti više nego srećnim.
Evo i zašto: postoji razlog za sumnju da su propisi glavni krivac opadanja dinamike formiranja novih preduzeća. Istraživanje objavljeno 2014. čiji su autori Nejtan Goldšlag (Nathan Goldschlag) i Aleks Tabrok (Alex Tabarrok) sa Univerziteta Džordž Mejson (George Mason University)pruža dokaze koji pobijaju tezu Stritera.
Strogost regulacije je teško izmeriti, pa Goldšag i Tabrok koriste RegData, relativno novu bazu regulatornog pritiska koju je stvorio Merkatus Centar (the Mercatus Center), libertarijanski orijentisani think tank. RegData se stvara na osnovu analize Kodeksa saveznih propisa, brojanjem koliko puta se ponavljaju reči kao što su “mora”, “ne može” i “zabranjeno”. Ove restriktivno zvečeće reči se zatim uparuju sa različitim industrijama na koje se odnose, korišćenjem tehnike mašinskog učenja. To je genijalan način da se nešto kvalitativno (savezni zakoni) i kvantitativno meri.
Goldšag i Tabarok smatraju da je regulativa znatno porasla u većini industrija, posebno u proizvodnji.
Ali korelacija nije isto što i uzročnost. Ako povećanje broja propisauzrokuje smanjenje privredne dinamike, očekivali bismo da privredne grane u kojima je manje regulacije beleže veći broj kreiranih preduzeća.
Kada su Goldšag i Tabarok analizirali ove brojeve i korelacije, oni međutim nisu našli nikakav merljiv odnos između porasta regulacije i pada dinamike na nivou industrija. Sektori u kojima su pravila postajala sve strožija imaju pad pokretanja novih preduzeća po stopama koje nisu veće od onih u sektorima u kojima je nivo regulacije bezmalo nepromenjen.
Autori su analizirali i one proizvodne sektore gde je zabeležen najviši rast regulative i došli do stog zaključka. U industrijama koje su u većoj meri regulisane nego što je to bio slučaj proteklih godina stope rasta broja novih preduzeća bile su približno iste kao i u drugim industrijama gde to nije bio slučaj.
Niti su promene u otvaranju novih radnih mesta i njihovom ukidanju – što je druga mera dinamičnosti industrije – u korelaciji sa promenama u regulatornoj strogosti.
Važno je napomenuti da je Tabarok sam izrazito libertarijanski orijentisan ekonomista, a Mekatus Centar je ideološki naklonjen slobodnom tržištu. Dakle, ovaj rad nije samo primer rada ekonomista koji su naklonjeni regulaciji i guraju svoju agendu. Goldšlagov i Tabarokov papir predstavlja snažno pobijanje onih koji tvrde da rezultate ekonomista pokreću njihove ideologije.
Ipak, ovaj rad ne dokazuje da propisi nisu uzrok smanjenja dinamike formiranja novih preduzeća. RegData baza podataka analizira samo savezne propise, a ne državne i lokalne. Osim toga, metod merenja strogosti propisa RegData može da bude pogrešan; isto bi se moglo reći i za njihov algoritam koji uparuje propise sa industrijama. Biće potrebno uraditi još istraživanja na istu temu pre nego što odlučno odbacimo ideju da je snažna regulativakriva za ovaj fenomen. Ali, u međuvremenu, stručnjaci bi verovatno trebalo dobro da razmisle pre nego što odluče da sa sigurnošću tvrde da je vlada glavnikrivac što su Amerikanci izgleda izgubili preduzetničkuiskru.
Prikaz knjiga: Joseph Stiglitz, Veliki jaz: Nejednaka društva i šta da se radi /The great divide: Unequal societies and what we can do about them/; Joseph Stiglitz, Nova pravila američke ekonomije: Program za rast i zajednički prosperitet /Rewriting the rules of the American economy: An agenda for growth and shared prosperity/; Joseph Stiglitz i Bruce Greenwald, Ka društvu znanja: Novi pristup rastu, razvoju i društvenom progresu /Creating a learning society: A new approach to growth, development, and social progress/.
Osnovna istina o današnjem američkom ekonomskom rastu je to da rad obavljaju mnogi a da stvarna nadoknada uglavnom ide nekolicini. Žalosna statistika je poznata: jedan odsto zaposlenih donosi kući više od 20 odsto prihoda, a njihov udeo se više nego udvostručio tokom prethodnih trideset pet godina. Dobit onih 0,1 odsto na vrhu još je veća. U tom istom periodu, prosečne plate i prihodi američkog domaćinstva malo su se povećali, a u nekim demografskim grupama (npr. muškarci sa srednjom školom) čak i smanjili.
Nejednakost prihoda postala je tako veliki problem da su čak i političari iz redova republikanaca počeli da osuđuju njene posledice. Nije neobično što demokrati poput Baracka Obame nazivaju bavljenje nejednakošću „presudnim izazovom našeg vremena“. Ali činjenica da je Jeb Bush u svom prvom govoru o političkim smernicama u 2015. godini pomenuo frustraciju koju osećaju Amerikanci zato što se „samo mali deo stanovništva penje ekonomskim liftom“ pokazuje da je nejednakost postala suviše očigledna i suviše štetna da bi se mogla ignorisati.
Nešto slično se dogodilo i u ekonomiji. Istorijski gledano, akademski ekonomisti, barem u dominantnoj neoklasičnoj tradiciji, nisu mnogo brinuli zbog nejednakosti. Ekonomija se bavila proizvodnjom i alokacijom, kao i efikasnim korišćenjem oskudnih izvora. Ekonomiju je zanimalo povećavanje kolača, a ne način na koji će on biti podeljen. Mnogim ekonomistima rasprava o jednakosti izgledala je opasna zato što podrazumeva nužno „nagađanje“ između efikasnosti i jednakosti: mešanje u način na koji tržište deli kolač na kraju će smanjiti kolač. Često se citiraju reči Roberta Lucasa, ekonomiste na Univerzitetu Čikaga: „Među sklonostima koje su štetne za zdravu ekonomiju najzavodljivija… i najotrovnija je fokusiranje na pitanje distribucije.“
Danas se krajolik ekonomske debate promenio. Nejednakost je u središtu najpopularnije ekonomske knjige u novije vreme, Kapitala ekonomiste Thomasa Pikettyija. Rad Pikettyija i njegovog kolege Emmanuela Saeza uspešno je dokumentovao porast dohodovne nejednakosti, ne samo u SAD-u već širom sveta. Najveće ekonomske institucije kao što su MMF ili OECD objavljivale su studije u kojima se tvrdi da nejednakost ne pogoduje ekonomskom rastu već mu, naprotiv, škodi. Danas se u ekonomskim časopisima lako mogu naći rasprave o toj temi.
Idealan trenutak za ekonomistu sa Univerziteta Kolumbije Josepha Stiglitza. U godinama od početka finansijske krize Stiglitz je bio među najglasnijim i najuticajnijim intelektualcima u javnosti koji su ukazivali na cenu nejednakosti i na to šta i kako se može učiniti koristeći vladinu politiku. U svojoj knjizi iz 2012. godine Cena nejednakosti i nizu članaka i kolumni za Project Syndicate, Vanity Fair i The New York Times, koji nisu objavljeni u Velikom jazu, Stiglitz pokazuje da porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama nije prirodni rezultat već je suštinski oblikovan „našim pravilima i našom politikom“, s katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju u celini. U nedavnom izveštaju za Rooseveltov institut, pod naslovom Ponovno pisanje pravila, Stiglitz je naveo detaljan spisak reformi koje bi, po njegovom mišljenju, omogućile stvaranje „ekonomije koja radi za svakog“.
Stiglitzovo istupanje u ulozi istaknutog kritičara postojećeg ekonomskog poretka nije bilo neobično. Tema njegove doktorske teze bila je nejednakost. A tokom cele svoje akademske karijere nastojao je da pokaže da se ne može računati s tim da će tržišta uvek proizvesti idealan rezultat. U nizu izvanredno važnih radova, za koje će na kraju dobiti Nobelovu nagradu, Stiglitz je pokazao kako su nepotpune i asimetrične informacije redovno vodile tržišta do rezultata koji nisu predstavljali najveće moguće blagostanje. Tvrdio je da to znači, bar u teoriji, da dobro usmerene intervencije vlade mogu pomoći u ispravljanju tih nedostataka tržišta. Stiglitzov rad na tome se nastavio: upravo je napisao (sa Bruceom Greenwaldom) Stvaranje društva koje uči, zgusnut akademski rad o tome kako vlada može da podstakne inovaciju u doba ekonomije znanja.
Stiglitz je bio predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika u Klintonovoj administraciji, a zatim je bio glavni ekonomista u Svetskoj banci tokom azijske finansijske krize krajem devedesetih. Iskustvo mu je pokazalo da su mnogi saveti koje su zapadni ekonomisti davali zemljama u razvoju nerazumni, pa je u knjigama kao što je Globalizacija i njena nezadovoljstva (Globalization and Its Discontents, 2002) oštro kritikovao način na koji Sjedinjene Države nastoje da upravljaju globalizacijom i ta kritika ga je učinila kultnim junakom velikog dela sveta u razvoju. U sličnom duhu, Stiglitz je bio jedan od najoštrijih kritičara načina na koji se Evrozona bavila grčkom dužničkom krizom. On je tvrdio da su ideološka posvećenost takozvane trojke strogoj štednji i njeno protivljenje ozbiljnom otpisu duga produbili grčke ekonomske teškoće i stvorili mogućnost da se zemlja suoči sa „beskrajnom recesijom“. Po njegovom mišljenju, u borbi oko grčke budućnosti ne radi se samo o ispravnoj strategii već i o „ideologiji i moći“. Ta perspektiva je bila ključna i za njegov rad o nejednakosti.
U Velikom jazu Stiglitz govori o toj temi svojim najpopularnijim – i najpopulističkijim – glasom. Dok je Pikettyjev Kapital napisan hladnim, bestrasnim tonom, Veliki jaz je očigledno zamišljen kao politička intervencija i njegov ton je često nestrpljiv i gnevan. Kao zbirka kolumni, to je donekle fragmentarna knjiga koja sadrži ponavljanja, ali njena teza je jasna: nejednakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomije koja inače dobro funkcioniše. Umesto toga, ogromna bogatstva na vrhu dohodovne lestvice u velikoj meri su posledica sposobnosti jednog procenta da manipuliše tržišta i politički proces u svoju korist. (Otud naslov njegovog najpoznatijeg članka u Vanity Fairu: „Od jednog procenta, jednim procentom, za jedan procent“.) Veliko povećanje nejednakosti je znak da je sam američki kapitalizam žalosno zastranio. Ono u čemu smo se zaglavili, tvrdi Stiglitz, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema.
Nejednakost očigledno nema samo jednu definiciju. Kao što piše Stiglitz:
„Ima mnogo različitih strana američke nejednakosti: ekstremni dohodak i bogatstvo na vrhu, splašnjavanje sredine, povećavanje siromaštva na dnu. Svaki ima sopstvene uzroke i zahteva posebne mere.“
Ali u Velikom jazu Stiglitza pre svega zanima jedna dimenzija nejednakosti: provalija između ljudi na samom vrhu i svih drugih. Njegova analiza jaza usmerena je na pitanje zašto se prihodi na vrhu tako brzo povećavaju pre nego zašto svi drugi prihodi stagniraju. Mada Stiglitz očigledno priznaje značaj opadanja moći sindikata, uticaj globalizacije na američke radnike i sve manju vrednost minimalne nadnice, on se ovde pre svega bavi pitanjem zašto su danas bogati ljudi tako mnogo bogatiji nego nekad.
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre priznati da se povećanje najviših prihoda u SAD još odnosi na prihode od rada a ne od kapitala. Kao što pokazuje njen naslov, Pikettyjeva knjiga je uglavnom o kapitalu: o načinu na koji koncentracija bogatstva teži da se reprodukuje, što vodi sve većoj nejednakosti. A to je sve veći problem u SAD-u, naročito na vrhu dohodovnog spektra. Ali glavni razlog za to što su ljudi na vrhu ovih dana mnogo bogatiji nego što su bili nekad (i tako mnogo bogatiji od svih drugih) nije to što imaju mnogo više kapitala. Glavni razlog je to što su za svoj rad plaćeni više nego ranije, dok su svi drugi plaćeni isto ili manje. Generalni izvršni direktor korporacije, na primer, danas je daleko više plaćen nego što je bio ’70-ih godina, dok radnici na pokretnoj traci nisu. Mada su dohoci na vrhu porasli u zemljama širom sveta, nigde nisu rasli brže nego u SAD-u.
Jedno moguće opravdanje te pojave je to da su bogati tako mnogo više plaćeni zato što stvaraju mnogo više vrednosti nego nekad. Globalizacija i ekonomija su povećale veličinu tržišta koju uspešne kompanije i pojedinci (poput pop pevača i sportista) mogu da postignu, pa se zato više nego ikad isplati biti superstar. A kako su kompanije postale veće, potencijalna vrednost koju direktor može da doda takođe se povećala i podigla njegovu platu.
Stiglitz ne prihvata ništa od toga. On vidi povećanje prihoda na vrhu uglavnom kao posledicu onoga što ekonomisti nazivaju „rentijerske povlastice“. Većina misli o renti kao o plaćanju stanodavcu za korišćenje njegove imovine. Ali ekonomisti tu reč koriste u širem smislu: to je svaki višak koji kompanija ili pojedinac ostvaruju zato što nešto zadržava konkurentske snage da obore dobit. Renta je ekstra profit koji monopolista zarađuje zato što nema konkurencije. Renta su i ekstra profiti koje zarađuju velike banke zato što imaju prećutnu podršku vlade, koja će ih spasiti ako stvari krenu naopako. A renta su i ekstraprofiti koje ostvaruju farmaceutske kompanije zato što su njihovi proizvodi zaštićeni patentima.
Nisu sve rente strašne za ekonomiju – u nekim slučajevima one su nužno zlo. Imamo patente, na primer, zato što mislimo da će nad troškom davanja privremenog monopola prevagnuti koristi od povećanja inovativnosti koju će podstaći zaštita patenta. Ali rente čine ekonomiju manje efikasnom zato što je odvlače od ideala sveopšte konkurencije i što pogoršavaju situaciju potrošača. Dakle, iz perspektive ekonomije kao celine rentijerske povlastice su gubljenje vremena ili energije. Kao što kaže Stiglitz, ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje veće kriške ekonomskog kolača zemlje – nego u povećavanje kolača“.
Rente nisu ništa novo – ako se vratite u pedesete, mnoge velike američke korporacije imale su slabu konkurenciju i uživale u nečem sličnom oligopolisu. Ali moglo bi se pokazati da se količina rentijerskih povlastica u američkoj ekonomiji povećala tokom godina. Broj patenata je mnogo veći nego što je bio. Autorska prava su produžena. Mnogo su uobičajenije licence (koje štite profesionalce od konkurencije). Mlaki zakoni protiv kartela smanjili su konkurenciju u mnogim granama industrije. Što je još važnije, finansijska delatnost je sada mnogo veći deo američke ekonomije nego što je bila sedamdesetih, a finansijski profiti su za Stiglitza uglavnom rezultat „predatorskog grabljenja rentijerskih povlastica“, među njima i eksploatacije neinformisanih zajmoprimaca i investitora, te rđavih regulatornih obrazaca i preuzimanja rizika za koje finansijske institucije ne snose punu odgovornost (jer će im vlada priskočiti u pomoć ako stvari krenu naopako).
Sve te rentijerske povlastice, kaže Stiglitz, donose nekim delatnostima kao što su finansije i farmaceutska industrija, i nekim kompanijama u tim delatnostima, prekomeran deo nagrade. A i u okviru tih kompanija nagrade teže da se koncentrišu zbog onog što Stiglitz naziva „zloupotrebom korporativnog upravljanja koja navodi izvršne direktore da uzimaju nesrazmeran deo korporativnih profita“ (još jedan oblik rentijerske povlastice). Po Stiglitzovom shvatanju ekonomije, oni na vrhu zarađuju tako mnogo zato što sakupljaju mnogo renti.
To nije loše samo u apstraktnom smislu, kaže Stiglitz, već slabi društvo i ekonomiju. To podriva američko osećanje identiteta, u kom su „fer-plej, jednakost prilika i osećanje zajednice tako važni“. To otuđuje ljude od sistema. I zbog toga je manje verovatno da će bogati, koji su očigledno politički uticajni, podržati državno investiranje u javna dobra (kao što su obrazovanje i infrastruktura): ta dobra nemaju veliki uticaj na njihov život. (Verovatnije je da će jedan procenat podržati smanjenje troškova za školu, autoputeve itd.)
Zanimljivije i spornije je Stiglitzovo tvrđenje da nejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu: što je nejednakost u zemlji veća, to će zemlja imati sporiji rast. On kaže da nejednakost ugrožava tražnju jer bogati troše manje nego što zarađuju. Nejednakost vodi prekomernom zaduživanju jer ljudi imaju potrebu da pozajmljuju kako bi nadoknadili stagniranje zarade i dostigli standard svojih suseda. A to podstiče finansijsku nestabilnost pošto centralne banke pokušavaju da nadoknade zakočene zarade naduvavajući balone koji na kraju pucaju. (Razmotrite, na primer, kako je Alan Greenspan podsticao pa i tolerisao stambene balone dok je bio na čelu Federalnih rezervi.) Dakle, ekonomija u kojoj vlada nejednakost manje je snažna, produktivna i stabilna nego što bi inače bila. Iz toga sledi da bi više jednakosti rezultiralo većom a ne manjom efikasnošću. Kao što piše Stiglitz: „Vođenje računa o drugom nije dobro samo za dušu – već i za biznis.“
To objašnjenje rasta i posledica nejednakosti vrlo je jasno, ali i sumorno. Mora se, međutim, reći i da je i previše pojednostavljeno. Uzmimo pitanje da li nejednakost zaista loše utiče na ekonomski rast. Izgleda verovatno da je tako i mnoge studije to potvrđuju. Ali izgleda da je teško reći zašto je nejednakost loša za rast – razne studije ukazuju na razne krivce. A kad uporedimo zemlje, nećemo lako dokazati da postoji direktna veza između nejednakosti i posebnih negativnih činilaca koje Stiglitz navodi. Među razvijenim zemljama, one u kojima je nejednakost veća nemaju, po pravilu, manju potrošnju ili veći dug, a finansijske krize pogađaju i zemlje u kojima vlada nejednakost, kao što je SAD, i zemlje u kojima postoji više jednakosti, kao što je Švedska.
To ne znači, kao što su nekad uporno tvrdili konzervativni ekonomisti, da je nejednakost dobra za ekonomski rast. Zapravo, jasno je da američka vrsta nejednakosti ne pomaže ekonomiji da brže raste i da kretanje ka većoj jednakosti ne bi bilo štetno. Ali ne možemo da tvrdimo da bi ovo drugo snažno podstaklo ekonomiju.
Slično tome, Stiglitzova uporna usredsređenost na rentijerske povlastice kao objašnjenje činjenice da su bogati postali mnogo bogatiji previše pojednostavljuje taj zbrkan, složen problem. On to i sam donekle priznaje: „Naravno, nejednakost u našem društvu ne proističe samo iz rentijerskih povlastica… Važna su i tržišta, kao i društvene sile…“ Ipak, on o tome ne kaže mnogo u Velikom jazu. Nesporno je da su rentijerske povlastice važan deo bogaćenja jednog procenta, ali ipak samo deo.
Kad govorimo o jednom procentu govorimo, pre svega, o dve grupe ljudi: generalnim izvršnim direktorima korporacija i „finansijskim profesionalcima“ (među njima su i ljudi koji rade za banke ali i finansijski menadžeri, finansijski savetnici itd.). To su ljudi koje Piketty naziva „supermenadžeri“ i koji, po njegovoj proceni, čine polovinu jednog procenta na vrhu.
Među njima su tipični direktori korporacija, čija je plata porasla za 876 odsto između 1978. i 2012. godine, i menadžeri hedž fondova, od kojih neki rutinski zarađuju milijarde dolara godišnje. Po jednoj čuvenoj statistici prošle godine su 25 menadžera najvećih hedž fondova zaradili ukupno više nego sve vaspitačice u američkim obdaništima zajedno.
Stiglitz želi da pripiše to izvanredno povećanje direktorskih plata i apsurdnu svotu novca koju zarađuju finansijski menadžeri nedostatku dobre regulative. Po njemu direktori koriste propuste u korporativnom upravljanju – pasivne odbore i nemoćne akcionare – da bi eksploatisali akcionare „i prisvajali prihode firme“. A finansijski menadžeri koriste neznanje investitora da bi požnjeli dobit od onog što Stiglitz naziva „nekonkurentnim i često tajnim honorarima“ i obezbedili da budu dobro plaćeni čak i kad rade ispod očekivanja.
Ideja de je visoka direktorska plata u krajnjoj liniji posledica lošeg korporativnog upravljanja opšte je mesto i u mnogim kompanijama odnos između generalnog direktora i direktorskog odbora (čiji je zadatak da ga nadzire) suviše je srdačan. Ipak, Stiglitzova argumentacija ne objašnjava činjenicu da su direktori danas mnogo više plaćeni nego nekad. Na kraju krajeva, u ’60-im i ’70-im godinama, kada su direktori bili mnogo manje plaćeni, korporativno upravljanje bilo je, po svim merilima, znatno gore nego danas:
„Korporativni direktorski odbori bili su uglavnom sačinjeni od insajdera… ili prijatelja generalnog direktora iz studentskih dana. Direktori su uglavnom imali savetodavnu ulogu i retko su se ozbiljno suprotstavljali odlukama generalnog direktora.“
Deoničari su imali manje prava i bili su neaktivniji. Otad smo videli mnoge reforme koje su deoničarima dale više moći i odbore učinile raznovrsnijim i nezavisnijim. Da su plate generalnih direktora posledica lošeg korporativnog upravljanja, te promene bi imale bar neko dejstvo. A nisu ga imale. Plata generalnog direktora nastavila je da raste vrtoglavom brzinom.
Moguće je, naravno, da će dalja reforma korporativnog upravljanja (na primer, mogućnost da deoničari odlučuju o plati generalnog direktora) promeniti tu dinamiku, ali to nije verovatno. Na kraju krajeva i privatne kompanije – koje imaju potpunu kontrolu nad platom svog generalnog izvršnog direktora – daju ovom besmisleno visoku svotu. A direktori koji spolja dođu u kompaniju – što znači da nemaju podršku u odboru – plaćeni su još više od internih kandidata. Od 2010. deoničari mogu da iskažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo platom izvršnog direktora neobaveznim glasanjem. Gotovo sve te plate su prihvaćene. (Ove godine, na primer, plate su, u proseku, podržane sa 95 odsto glasova.)
Slično tome, dok finansijski menadžeri novca zaista ubiraju korist od netransparentnih i previsokih honorara za svoje savete i upravljanje portfoliom, posebno kad imaju posla sa običnim investitorima (koji nekad ne razumeju šta plaćaju), teško je dokazati da oni baš zbog toga postaju mnogo bogatiji nego nekad. Na prvom mestu, mada su ti honorari neprozirni, zapravo ih je lakše razumeti nego nekad; uz to, finansijski menadžeri se danas suočavaju s mnogo većom konkurencijom, pre svega jeftinih indeksnih fondova. A kad se radi o menadžeru hedž fonda, struktura njegovog honorara nije se mnogo menjala a njegovi klijenti su obično prilično obavešteni investitori. Nije verovatno da su se menadžeri hedž fondova usavršili u obmanjivanju svojih klijenata i dobijanju „nekonkurentnih i često tajnih honorara“.
Šta se zapravo zbiva? Nešto mnogo jednostavnije: menadžeri aktive danas upravljaju mnogo većim novcem nego nekad. Još 1990. godine hedž fondovi su ukupno investirali 38.9 milijardi dolara. Danas je to poraslo na gotovo tri hiljade milijardi. Investicioni fondovi otvorenog tipa u SAD imali su 1992. godine 1,6 milijardi u aktivi, a danas imaju više od 16 hiljada milijardi. A to znači da menadžer portfolia danas može da bude mnogo bolje plaćen nego pre dvadeset godina čak i ako ne radi bolje.
To ne znači da menadžeri aktive ili izvršni direktori korporacija „zaslužuju“ ono što zarađuju. Zapravo nema ubedljivih dokaza da su oni, relativno govoreći, bolji od nekadašnjih, a ima mnogo dokaza da su za svoj rad plaćeni više nego što bi trebalo. Ni menadžeri aktive nisu postali bolji u plasiranju investicija. Stvar je u tome što nas objašnjavanje njihovih velikih zarada korupcijom ili rđavim pravilima neće daleko odvesti. Od toga su, verovatno, važniji jačanje ideoloških pretpostavki o značaju izvršnih direktora i promena društvenih normi, takva da sad izgleda prirodno da izvršni direktori uzmu sve što mogu da dobiju. (Stiglitz na to aludira u Ceni nejednakosti: „Promenile su se i norme za to šta je ‘fer’.“) Rasprave o promenama normi često postanu ono što je ekonomista Robert Solow nazvao „provala amaterske sociologije“. Ali to ne znači da možemo ignorisati te promene jer uspon jednog procenta nisu izazvale samo ekonomske ili regulatorne promene već, u jednakoj meri, i ideološke.
Usložnjavanje Stiglitzovog objašnjenja za bogaćenje jednog procenta nije samo intelektualna vežba. Ono je važno za razmišljanje o najboljem načinu za bavljenje nejednakošću. Strategije za smanjivanje nejednakosti mogu se svrstati u dve kategorije: one koje pokušavaju da poboljšaju preporesku raspodelu (to se ponekad nespretno naziva predistribucija) i one koje koriste poreze i transfere da promene posleporesku distribuciju prihoda (to je ono što obično nazivamo distribucija). Povećavanje minimalne nadnice je primer predistribucije. Medicaid je redistribucija.
Stiglitzov program – skiciran u Velikom jazu i detaljno izložen u Ponovnom pisanju pravila – oslanja se na obe vrste strategija, ali Stiglitz se uzda u to da će bolja pravila, smišljena da potkrešu rentijerske povlastice, imati poželjan uticaj na preporesku raspodelu prihoda. Između ostalog, on želi mnogo čvršću regulativu finansijskog sektora. On želi da smanji ograničenja koja nameće intelektualna svojina (što će smanjiti vrednost patenata) i da ubedi vladu da agresivno nametne zakone protiv monopola. Želi da reformiše korporativno upravljanje tako da izvršni direktor ima manji uticaj na upravni odbor i da deoničari više učestvuju u određivanju direktorove plate. Želi da ograniči poreske olakšice i podstakne upotrebu berzanskih opcija. I želi da menadžeri aktive „javno prikažu deonice, prihode i strukturu honorara“. Pored toga što se zalaže za smanjenje prihoda najbogatijih Amerikanaca, on predlaže mere kao što su povećanje minimalne nadnice i zakoni koji osnažuju sindikate kako bi se povećao prihod običnih Amerikanaca (mada to nije u središtu Velikog jaza).
Gotovo svi ti predlozi su odlični. Kad bi se primenili, neki od njih – pre svega čvršće regulisanje finansijske delatnosti – uticali bi na korporativne rente i nejednakost. Ali malo je verovatno da bi ta pravila znatno smanjila prihod mnogih u jednom procentu, pre svega zato što bi poboljšanja u korporativnom upravljanju i transparentnosti upravljanja aktivom po svoj prilici malo uticala na plate generalnih direktora i honorare finansijskih menadžera.
Ovo nije govor malodušnosti. Prvo, ta pravila bi bila dobra stvar za ekonomiju kao celinu; učinila bi je efikasnijom i konkurentnijom. Još važnije, druga polovina Stiglitzovog programa – redistribucija preko taksi i transfera – ostaje izvanredno moćno sredstvo za borbu protiv nejednakosti. Na kraju krajeva, dok je preporeska nejednakost problem za sebe, najrazornije je veliko povećanje postporeske nejednakosti. A SAD se razlikuje od drugih razvijenih zemalja upravo po toj vrsti nejednakosti. Kao što piše Stiglitz:
„Neke druge zemlje imaju istu ili gotovo istu preporesku i transfersku nejednakost; ali one zemlje koje su dozvolile tržišnim silama da se razmahnu na taj način kasnije smanjuju nejednakost pomoću poreza i transfera i obezbeđivanja javnih servisa.“
Redistributivna politika za koju se Stiglitz zalaže sasvim je očekivana. U sferi poreza, on želi da poveća poreze na najviše zarade i na kapitalne dobitke, da uvede porez na emitovanje štetnih gasova i na finansijske transakcije, i da skreše korporativne subvencije. Ali bavljenje nejednakošću ne može ostati na oporezivanju. Ono se tiče i investiranja. Stiglitzovim rečima: „Kad bismo više trošili na obrazovanje, zdravlje i infrastrukturu, osnažili bismo našu ekonomiju, sada i u budućnosti.“ On, dakle, želi više investiranja u škole, infrastrukturu i fundamentalna istraživanja.
Fundamentalistima slobodnog tržišta to zvuči kao čista katastrofa – recept za uzimanje novca od onih koji stvaraju poslove i davanje tog novca vladi, koja će ga protraćiti na mostove što nikud ne vode. Ali tu se Stiglitzov akademski rad najjasnije preseca s njegovom političkom perspektivom. Suštinski zaključak Stiglitzovih istraživanja je da tržišta, kad se prepuste sama sebi, nisu savršena i da ih pametnom politikom možemo pogurati u boljem pravcu.
I zaista – Stvaranje društva koje uči bavi se pitanjem kako zemlje u razvoju mogu da iskoriste vladinu politiku da bi postigle visok rast i intenzivnu ekonomiju zasnovanu na znanju, to jest kako ne bi ostale jeftini proizvođači robe. Šta to znači za budućnost Sjedinjenih Država nije sasvim jasno, ali Stiglitz tvrdi da to znači da bi vlade morale da igraju glavnu ulogu u tekućoj „strukturnoj transformaciji ekonomije“.
Naravno, politički zadatak sprovođenja bar nečeg od predloženog – a pogotovo svega – zaista je ogroman, delom i zato što nejednakost otežava utvrđivanje nejednakosti. A čak i za progresivne, činjenica da je program „porez i transfer“ naveliko poznat može ga učiniti manje privlačnim. Na kraju, politike za koje se Stiglitz zalaže u suštini se ne razlikuju mnogo od onih koje su oblikovale SAD u poratnom dobu: visoke marginalne poreske stope za bogate i smisleno investiranje u javnu infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Zašto ljudi nikad nisu prestali da zahtevaju te politike? Zato što su bile delotvorne. Kao što kaže Stiglitz: „Činjenica da ste za nešto čuli ranije ne znači da to ne treba opet da pokušate.“
James Surowiecki, The New York Review of Books, 24.09.2015.