Lista 23 najprofitabilnije kompanije u 2020.

Ima onih koji se upuste u preduzetništvo precizno znajući kojom bi poslovnom granom želeli da ovladaju, kao i koju vrstu biznisa bi otpočeli. Međutim, mnogim novopečenim preduzetnicima može biti teško da “odgonetnu” kako započeti neki iole profitabilan posao, kao i koja bi vrsta posla predstavljala najbolji izbor. Uzgred budi rečeno, pronaći tu savršenu ideju nije nimalo lako.

Redakcija portala JustBusiness.com je sastavila listu najprofitabilnijih malih biznisa u 2020. godini. Svaku od ovih vrsta poslovanja odlikuje brz rast i može vam obezbediti jedan poprilično pristojan životni prolaz. Još bolje, nijednom od njih nije potreban veliki kapital za početak. Pravilnom kombinacijom napornog rada, odlučnosti i snalažljivosti možete osnovati firmu sa biznis modelom nalik ovim najprofitabilnijim u 2020. godini, čija lista sledi.

Najprofitabilniji modeli poslovanja malih preduzeća u 2020.

Sa porastom široke upotrebe tehnologije, mnoga od ovih najprofitabilnijih preduzeća su potpala u domen onlajn poslovnih koncepata – ali ne svih. Pronaći ćete i ideje koje spadaju u oblast brige o deci, druge koje više odgovaraju B2B uslugama i neke što odgovaraju preduzetnicima koji žele da budu u pokretu sa svojim preduzetništvom (mobilnost, odnosno, pokretljivost je možda ključna reč za nove modele malih biznisa u 2020. godini). I kako se već kaže, nema se šta reći o profitabilnosti bilo koje poslovne ideje koju ste smislili, ali ako tražite dobro mesto za početak, poželećete da pogledate ovu listu najprofitabilnijih malih preduzeća:

01. Auto-popravke

Vožnja automobilom čak i do mesta gde bi trebalo obaviti neke jednostavnije popravke može biti izazov. Napokon, većina nas koristi svoja vozila kako bi od jednog mesta stigli do drugog – to znači da odvoženje automobila na popravak često uključuje dugo čekanje u servisu, iznajmljivanje vozila na jedan dan ili koordinisanje vožnje sa prijateljem ili suprugom. Ove opcije su i skupe a i nezgodne.

Dobra vest je da, iako je za neke popravke potrebna oprema koju poseduju auto-servisi, postoji mnoštvo usluga održavanja i popravki za koje je potrebno samo nekoliko jednostavnih alata. Ako ste vični auto-mehaničarskom zanatu, mobilnu uslugu popravke automobila možete smatrati jednom od trenutno najprofitabilnijih poslovnih ideja. Zamenu ulja, punjenje tečnosti u hladnjaku, zamena akumulatora, popravka farova – i još mnogo toga – možete ponuditi direktno na prilaznom putu kuće vašeg klijenta, ili na parkingu pred kancelarijom gde radi.

02. Kamioni-bakalnice

Predviđa se da će poslovni trend kamiona-prodavnica svežih namirnica nastaviti svoj konstantan rast. Kako se troškovi rentiranja poslovnih prostora u većim gradovima širom Sjedinjenih Država povećavaju, u budućnosti će proizvođačima posebnih vrsta hrane postati sve teže da finansiraju standardnu, fiksnu lokaciju u užurbanim gradskim centrima – gde će se najverovatnije nalaziti njihovi kupci.

Kamioni-prodavnice postali su odlično rešenje za ovaj problem. Možete ga pokrenuti tako što ćete s njim poći na put i parkirati se na lokalnim događajima, pijacama, lokalnom gradskom trgu – gde god postoje šanse da ćete privući prolaznike. Niži troškovi mesečnog održavanja i povećana geografska svestranost kamiona za hranu znače da čuveni bakin recept za knedle ili onu ideju za nekonvencionalni, ekscentrični desert možete pretvoriti u sopstveni uspešan posao.

Imajte na umu da veći, moderniji gradovi poput San Franciska, Portlanda ili Bostona već imaju prilično zasićenu poslovnu nišu mobilne prodaje hrane i namirnica, tako da bi ovaj biznis-model pre mogao uspeti u manjoj metropoli u unutrašnjosti. Kamioni za hranu, takođe, imaju svoj poseban skup uredbi, poslovnih dozvola i standarda za poštovanje bezbednosti, pa kontaktirajte lokalno zdravstveno odeljenje da biste saznali šta je sve potrebno da biste pokrenuli i biznis a i kamion.

03. Auto-perionice

Na ovoj listi najprofitabilnijih preduzeća slede mobilne usluge auto-perionica. Čini se da se, sa gledišta profitabilnosti, komotno može reći da bi mnogi platili i nešto više od uobičajene cene za auto-pranje koje bi im došlo na kućni prag, umesto što moraju da se odvezu preko grada da bi došli do nje. Ovo se posebno odnosi na ljude sa luksuznim automobilima koji preferiraju usluge s malo više ličnog pečata (“malo personalizovanije usluge”). Kao usluga mobilne perionice i automatizovane auto-kozmetike, ne biste imali koristi samo od jedinstvenih prednosti mobilnosti, već biste izbegli i značajne opšte troškove, kao i one vezane za pokretanje poslova na fiksnim fizičkim lokacijama.

Ukoliko niste sigurni kako da pokrenete sopstvenu mobilnu službu za pranje automobila, znajte da postoji čitav niz veletrgovaca na mreži koji startaperima nude komplete za automatizovanu kozmetiku (mašinsko održavanje vozila), ali i obuku za one koji su zainteresovani za pokretanje sopstvenog posla u ovoj poslovnoj niši. Takođe, možete na više mesta pročitati i konkretno se obavestiti o pokretanju startap posla pranja i „ulepšavanja“ automobila.

04. Popravka elektronike

Reći da su ljudi danas opsednuti elektronikom bila bi čak i pomalo potcenjena, ublažena verzija realne situacije. Većinu svojih sati na javi provodimo zureći u neku vrstu ekrana, nekog monitora, video-panela itd. Ova široko rasprostranjena tehnološka zavisnost znači da ćemo, kada nešto pođe po zlu, poželeti pomoć što je pre moguće.

Stoga nema sumnje da su mobilne usluge popravke elektronike postale veoma popularne i da lako mogu biti jedno od najprofitabilnijih niša za tek osnovana mala preduzeća. Pomoću ove usluge možete naći rešenje za svaki pokvareni ekran ajfona, vaj-fi karticu ili bateriju laptopa. Pored toga, bićete još uspešniji ako ste spremni da se dovezete do svoje mušterije. Eplove prodavnice i druge maloprodajne radnje za potrošačku elektroniku su se nedavno našle na udaru kritika zbog dugog čekanja kupaca, što bi moglo ići u korist mobilnih provajdera ovih usluga.

Drukčije rečeno, iako posao popravke mobilne elektronike uključuje neke režijske troškove u vidu kupovine potrošnog materijala, održavanje vašeg mobilnog telefona će vas poštedeti visokih troškova na fizičkoj lokaciji – što ga čini još profitabilnijom poslovnom idejom u tercijarnim (uslužnim) biznisima.

05. IT podrška

Iako dve trećine Amerikanaca misli da je uverzirano i vično rukovanju tehnologijom, istina je da se često moraju oslanjati na tehničku podršku (kao i svi mi ostali koji ne živimo u SAD). Neki, čak, nesvesno i neznanjem, učine svoje računare ili druge uređaje ranjivim na hakere. Nažalost, kada stvari pođu po zlu, često ispadne da se besplatna korisnička telefonska podrška koju pružaju proizvođači ne percipira kao odgovarajuća, ili pak ne uspeva da reši problem.

Ako vam razumevanje tehnologije ide od ruke – a usput ste, recimo, i relativno strpljiva osoba – tada bi vam najisplativije poslovanje moglo biti upravo mobilno pružanje informatičkih usluga – barem u vašem susedstvu – da radite kao mobilna IT podrška (uzgred, odavno uobičajena poslovna niša i u Srbiji). Sve što vam treba jesu vreme, prevoz i stručnost – tako da je ovo spada u one poslovne modele čiji su troškovi mali, a uz gotovo čisti profit.

06. Lični treneri

Pretvaranje ljubavi prema fitnesu u karijeru ne mora značiti rad u velikoj korporativnoj teretani – niti vam je potrebno da imate svoju lokaciju da biste radili s vašim klijentima. Bacite nekoliko tegova, traka i podloga za jogu u prtljažnik automobila i vaša mobilna fitnes-instruktaža je spremna za put.

Možete da postanete lični trener tako što ćete ponuditi individualne sesije u domovima svojih klijenata ili grupne časove u lokalnom parku ili mesnoj zajednici (komunalnom centru za okupljanje stanovnika jednog kvarta i sl.). Učiniti fitnes dostupnijim svojim klijentima možda je samo ulaznica koja će vam pomoći da postignete svoje ciljeve. S obzirom da i Amerikanci počinju da jedu zdravije i više vežbaju, fitnes i velnes biznisi postaju sve popularniji, prerastajući u najprofitabilnije preduzetničke modele.

07. Prenatalne i post-natalne usluge

Iako milenijumovci odlažu roditeljstvo duže od prethodnih generacija, na kraju žele da imaju decu – zapravo, u 2016. godini je 1,2 miliona milenijumovki uspostavilo materinstvo. Stoga je potreba za poslovima usmerenim ka deci i njihovom podizanju postala sve profitabilnija poslovna ideja – počev od pružanja usluga po okončanju trudnoće, kao i onih koje su fokusirane na tek rođenu decu.

Potražnja za babicama i savetnicima za laktaciju je porasla među novopečenim majkama, a obe poslovne opcije imaju relativno niske režijske zahteve; osim obrazovanja i sertifikata koji se dobijaju po obuci nije potrebno ništa više – što znači da bi ove profesije lako mogle postati među najprofitabilnijima u krugu budućih startapera.

08. Vanškolsko, dopunsko ovladavanje znanjima i veštinama usmerenih ka deci

Iako broj dece u Sjedinjenim Državama raste, smanjivanje budžeta za obrazovanje znači da su i tradicionalni – ali i dopunski predmeti poput muzike, umetnosti i atletike – u značajnijoj meri pogođeni ovakvom situacijom.

Kao rezultat toga, sve se više roditelja obraća privatnim firmama radi vanškolskog, dopunskog ovladavanja znanjima i veštinama. Kad se to već kaže, među najuspešnijim poslovnim nišama ove vrste ubraja se gimnastički centar, muzička škola, rad kao instruktor plivanja, dečji učitelj joge ili druga aktivnost usmerena na dete i njegov kvalitetan rast. Ukoliko posedujete veštinu koju bi mladi mogli lako naučiti, možda već imate profitabilan posao.

 

09. Mobilne aplikacije i zabava za decu

Tome nasuprot, ako su vaši interesi bliži tehnologiji ili zabavi, razmislite o tome da svoju umešnost u baratanju tehnologijom i/ili u programiranju usmerite ka najmlađima. Istraživanja pokazuju da je bez obzira na preporuke stručnjaka, potražnja za tabletima, aplikacijama i mobilnom zabavom za decu u porastu.

Ukoliko imate ideju za kreiranje jedne edukativne mobilne aplikacije za decu ili roditelje, sada je trenutak da krenete u njenu realizaciju, a aplikacija će biti za generacije koje dolaze; stoga je odlična ideja kada biste ovakvu potencijalno profitabilnu aplikaciju iz ideje pretočili u stvarnost.

10. Usluga deljenja odeće i asesoara

Sajtovi poput Rent the Runway i Gwynnie Bee su se u svom nastajanju oslanjali na ideju ekonomije deljenja – tamo gde želimo i moramo da posedujemo manje stvari, pa, umesto toga, delimo resurse. Ovaj trend je doveo do poslovnih mogućnosti za ovako orijentisana mala preduzeća, koja nude pozajmljenu ili iznajmljenu odeću i asesoare po deliću svoje nabavne cene. A budući da isti inventar može više puta donositi prihod, profitabilnost ovih poduhvata je prilično značajna.

Da li imate oko za modu i osećaj za stil koji trenutno ne nude druge usluge iznajmljivanja odeće? Pa, možda ste, a da toga i niste svesni, spremni da budete sledeća velika stvar u ovoj poslovnoj niši.

Ali čak i ako niste spremni da pokrenete „višemilionski unosan modni startup“, jednako lako možete da profitirate od „zajedničke mode“ na lokalnom nivou. Sakupite neke omiljene vam asesoare ili odeću i priredite zabavu pozajmljivanja istih među srednjoškolcima pre njihovog, recimo, sledećeg odlaska na neki formalni ples. Ako ste u kampusu, regrutacija za vašu ideju od vrata do vrata predstavlja još jednu odličnu priliku da profitirate od mode u niši ekonomije deljenja. A pošto iz ove „profitne jednačine“ izvlačite troškove isporuke, taktikom “od vrata do vrata” stvarate potencijal da budete još profitabilniji od većih startupa.

11. Šering-alati i oprema za dom

Da li ste od onih koji pohode komšiluk uoči svakog košenja travnjaka, uređivanja bašte ili ste u potrazi za alatom kojim biste vršili popravke? A zašto te usluge-alate ne biste pretvorili u profitabilan posao, recimo, oglašavanjem vaše raspoložive opreme izvan vaše neposredne grupe prijatelja?

Možda čak odlučite da investirate u specifičniju i skuplju opremu koja bi bila korisna onima iz vašeg okruženja. A ukoliko kupac ne zna kako da koristi određeni alat, kombinujte iznajmljivanje opreme s vašom mobilnom majstorskom uslugom i – eto vam veće profitne margine. Ovo bi mogla biti velika prilika za ostvarenje jedne od trenutno najprofitabilnijih poslovnih ideja, jer je sve više onih koji ulažu u popravljanje pokućstva, ili im trebaju alati i saveti.

12. Privatni smeštaj za odmor turista

Sajtovi poput Airbnb nam više nego ikada olakšavaju isplativost vaše nedovoljno iskorišćene – odnosno, nedovoljno nastanjene nekretnine – a to je, možda, tek samo dodatna spavaća soba. Pored toga, nije previše teško postati domaćin na pomenutom sajtu, dok je poslednjih godina potražnja za ovakvom vrstom iznajmljivanja prostora u neprekidnom rastu. Stoga, ako živite na izuzetno poželjnoj turističkoj destinaciji, lako možete zaraditi na rentiranju prostora u svom domu.

13. Kursevi

Još jednom o pomoći savremene tehnologije koja vam se nađe pri ruci, pomoću koje su vlasnici preduzeća na internetu napravili neka od najprofitabilnijih preduzeća, nudeći kurseve putem edukativnih platformi ili nezavisno, putem sopstvenih veb-lokacija. Stoga, možete započeti sa tradicionalnim načinom podučavanja, nudeći dopunska onlajn uputstva iz matematike, prirodnih nauka ili možda istorije na nivou određenih razreda, ili čak pružati standardizovanu pripremu za testove koji se polažupri upisu u gimnazije i fakultete.

Možete, čak, napraviti kurs pregledanja i nadzora, veština kojima bi pomagali svojim tinejdžerima u obavljanju domaćih zadataka iz, recimo, algebre. Ako ste kreativni, mogućnosti su zaista nebrojene. Kursevi se ne moraju završavati na nivou srednje škole ili čak fakulteta. Možete napraviti mrežni kurs kako biste podelili svoju ljubav prema istoriji, budizmu ili, možda, raketnoj nauci. Ako vas zanima baš neka specifična tema – velike su šanse da su za nju zainteresovani i neki drugi ljudi.

14. Kursevi jezika

Pored toga, kako se komunikacija poboljšava a granice brišu usled komunikacione i tehnološke globalizacije, pojavio se veliki broj zainteresovanih širom sveta koji žele da uče strane jezike. Bez obzira na to da li biste mrežno obrazovanje upotrebili sa znanjem engleskog jezika, ili se služite samo svahilijem, verovatno da „tamo negde“ ima nekih ljudi koji bi želeli da ih podučite jeziku kojim govorite. A verovatno su spremni i da vam za to daju neki novac, pa je jezička nastava već odavno ustanovljena klasična mrežna forma utrživosti vaših jezičkih znanja. Možda ćete imati uspešno poslovanje, posebno ako govorite najtraženije jezike u 2020. godini i kasnije – jezike poput arapskog, španskog i mandarinskog.

Ako ste vešti u komuniciranju na nekom jeziku koji spada među opskurnije (pritom ne želeći da minorizujemo njihove vrednosti), ili ste posebno vešti podučavanju nekog šire poznatog jezika – onda bi mrežna edukativna sesija mogla prerasti u jednu od vaših najprofitabilnijih poslovnih ideja.

15. Poslovni ili marketinški kursevi

Tužna je stvarnost da iako diplomci koji su završili društvene nauke mogu razviti misleće jedinke s razvijenim kritičkim aparatom, mnogi od njih ne dođu do nivoa utrživosti svojih veština koje bi ih činile uspešnima u poslu. Vaša sposobnost da svoje praznine popunite sopstvenom stručnošću bi mogle spadati među najbolje ideje za mala preduzeća; to je ideja koju možete realizovati sa vrlo malo početnih ulaganja.

Koje ste veštine i lekcije naučili na teži način u svom poslu ili karijeri? Podelite svoju stručnost sa kolegama preduzetnicima putem B2B orijentisanog onlajn kursa. Popularne teme kurseva uključuju knjigovodstvo, računovodstvo tipa QuickBooks, izradu WordPress veb-stranica, grafički dizajn, razvijanje sjajnih preduzetničkih ideja za otpočinjanje profitabilnog posla  ili, čak, kako napisati odlično motivaciono pismo ili CV.

16. Lični instruktor velnesa

Da li ste, možda, terapeut ili savetnik iz neke oblasti (psihologija, dijetetika itd.), instruktor joge, life coach ili, recimo, dugi niz godina upražnjavate meditaciju? Ako gajite duboku strast prema „ličnom velnesu“, možda ćete moći da pomognete drugima da pronađu „svoj zen“ – istovremeno zarađujući nimalo beznačajan prihod. Sve što treba da uradite je da sa drugima podelite ono što znate.

Ako ste skeptični u vezi sa kombinacijom ličnog velnesa i onlajn kurseva, ne morate ići dalje od Opre Vinfri: Ona je kraljica svog velnesa i rano je zagovarala onlajn kurseve – uključujući CourageWorks, kurs koji je osmislila Brina Braun.

Svaka osoba ima želju za ličnim usavršavanjem, a to je upravo ono što nude onlajn kursevi. Ukoliko posedujete neku vrstu stručnosti koju biste kao učitelj/ instruktor podelili sa drugima, lako biste svoje znanje mogli pretvoriti u jedan od trenutno najprofitabilnijih poslova.

17. Kursevi iz drugih sfera interesovanja

Iako su mnogi kursevi osmišljeni da unaprede vaše obrazovanje ili karijerne izglede, ili u vaš (poslovni) život možda unesu neke značajne promene, jednako lako možete da osmislite i onlajn kurs oko bilo koje sfere interesovanja, hobija takoreći. Da li imate pasiju prema kaligrafiji ili zanatskom pivarstvu? Da li ste savladali određenu video-igru? Iznenadili biste se koliko je onih koji su spremni da plate kako bi doznali nešto više o „sporadičnim“ temama koje ih interesuju.

Ukoliko niste sigurni kako da započnete sa osmišljavanjem sopstvenog onlajn kursa, znajte da postoje čak i onlajn kursevi za vlasnike preduzeća. Možete koristiti jedan od ovakvih i njemu sličnih mrežnih kurseva kako biste pokrenuli sopstveno onlajn poslovanje, ili bilo koju drugu ideju s ove liste najprofitabilnijih malih preduzeća.

 

18. Knjigovodstvo i računovodstvo

Računovodstvo i knjigovodstvo nezaobilazna su stvarnost vlasništva nad preduzećem. Ali, za mnoge preduzetnike je upravljanje novcem najteži i najkritičniji deo sopstvenog biznisa. Bez obzira jeste li licencirani CPA ili ste samo „čarobnjak“ za korišćenje računovodstvenog softvera QuickBooks, možda biste bili savršeni kandidat za pokretanje sopstvenog preduzeća, održavajući lične kao i finansijske obaveze malih preduzetnica/preduzetnika. Sa maržom neto dobiti od 19,8 odsto, knjigovodstvo, računovodstvo, priprema poreza i obračun zarada dugo su dosad važili za najprofitabilniji preduzetnički posao.

Kao knjigovođa, možete obrađivati račune i platne spiskove, sastavljati izveštaje o troškovima i još mnogo toga. Ako imate CPA licencu, možete pomagati vlasnicima preduzeća da podnesu porez, generišu bilans stanja i druge računovodstvene dokumente, dajući svoje profesionalne preporuke koje su vašem klijentu najpotrebnije.

Pročitajte više u JustBusiness vodiču za otpočinjanje knjigovodstvenog posla.

19. Konsalting – savetodavne usluge

Ako ste već dugo u poslovnom svetu, onda znate da ima ljudi kojima bi bilo potrebno znanje i stručnost vašeg profila. Tu se nameće pitanje: Zašto svo to znanje ne pretočiti u novu karijeru, recimo, nezavisnog konsultanta?

Možete biti plaćeni da, primera radi, govorite na poslovnim konferencijama ili događajima, da budete u savetodavnom odboru nečijeg novonastalog posla za koji posedujete stručnost, ili da svoju stručnost ugovorom „pozajmite“ pri oblikovanju strategije nekog već postojećeg preduzeća. Bez obzira na vaše veštine, započinjanje konsultantskog posla je odličan način da ostvarite „prihod iz snova“, dok, u isto vreme, radite pod svojim uslovima.

20. Grafički dizajn

Kako raste broj brendova koji se nadmeću u osvajanju pažnje potrošača, tako je i jedna lepa i uglađena slika-imidž postala važnija nego ikad za poslovanje malih preduzeća. Bez obzira na to mogu li priuštiti iznajmljivanje usluga neke reklamne ili marketinške agencije, gotovo svakom malom preduzeću će povremeno zatrebati nešto iz domena grafičkog dizajna.

Da li se snalazite u Fotošopu, Ilustratoru i InDesign-u? Da li ste pohađali neke od časova iz dizajna i imate li oko za dobro brendiranje? Pretvorite svoje veštine u posao slobodnog grafičkog dizajnera. Nećete imati gotovo nikakvih troškova, a u prilici ste da za vaša znanja naplaćujete pristojne tarife po satu – kako biste uradili ono što vlasnici malih preduzeća ne mogu za sebe – stvoriti sjajne marketinške vizuale.

Saznajte ovde nešto više o tome kako započeti posao u grafičkom dizajnu.

21. Upravljanje nalozima na društvenim medijima

Većina milenijumovaca je rođena i odrasla na društvenim mrežama. Kao kupci, oni očekuju da preduzeće ima snažno prisustvo na društvenim mrežama, kao i da pokaže odgovornost u pružanju korisničkih usluga.

Međutim, iako je većina vlasnika malih preduzeća svesno potrebe da se uključe u marketing na društvenim mrežama, malo njih ima potrebno vreme ili stručnost da tamo „dobro opslužuju svoj brend“, a kamoli upravljaju svim svojim nalozima na dotičnim.

Ukoliko s lakoćom komunicirate i baratate Tviterom, ukoliko “na fejsu” živite jedan deo svog društvenog života, ili ste svaki vaš posao koji ste ikada imali, u stvari, dobili putem LinkedIn-a, možda biste mogli da razmislite o tome da svoju stručnost i umešnost sa društvenim mrežama pretvorite u sopstveni poduhvat samostalnog preduzetnika, nudeći podršku vlasnicima preduzeća kojima je potrebna pomoć upravljanja platformama društvenih medija, a pri podršci i unapređenju njihovog brenda. Nema sumnje da u današnje vreme pokretanje konsultantske agencije za društvene medije lako može postati jedno od najprofitabilnijih poslovnih niša za nova, mala preduzeća.

22. Kopirajter u marketingu

Slično tome, ako ste posebno vešti u rečima, mogli biste iskoristiti svoje talente za kreativno pisanje u marketinškim kompanijama. Predviđeno je da do 2021.  marketinška industrija bude vredna orijaških 412 milijardi dolara.

Bez obzira da li biste da skujete neki dopadljiv slogan ili biste koncipirali detaljni opis ponude neke kompanije – i ako to radite kao nezavisni ugovarač odnosno frilenser – tada znate da ćete zaraditi realni profit za ove svoje kreativne usluge, bez obzira na sve.

23. Usluge virtuelnog asistenta

Konačno, poslednje na mesto na ovoj listi najprofitabilnijih poslovnih niša za mala početnička preduzeća spadaju usluge virtuelnog asistenta. U vreme kada je predrecesijska ekonomija bila na vrhuncu svaki je preduzetnik, menadžer ili izvršni direktor imao ličnog ili izvršnog pomoćnika. Godinama kasnije, mnogi još uvek imaju opterećenost poslom i prenatrpanost radnih rasporeda, što posedovanje pomoćnika čini više nego korisnim (ako ne i neophodnim), premda mnogi još uvek ne mogu ili ne žele da plate stalno angažovanog asistenta.

Da bi popunili prazninu, virtuelni asistenti postali su kvintesencijalni hibrid frilensinga i „tezgi sa strane“. Kao virtuelni pomoćnik, možete birati svoje klijente i kreirati sopstveni raspored upravljanja e-poštom, zakazivanjem sastanaka, rezervacijama putovanja i izvršavanjem drugih osnovnih poslovnih zadataka kako biste učinili da poslovni život svojih klijenata teče bez problema. Za otpočinjanje ovakvog profitabilnog „stalno-povremenog“ posla, sve što vam treba je laptop i internet veza.

Tri koraka za otpočinjanje profitabilnog posla

Kao što se može uočiti, najprofitabilnija preduzeća obuhvataju različite poslove, rasporede radnih obaveza i početne troškove. Drugim rečima, bez obzira na koju najprofitabilniju poslovnu ideju se oslanjali, postoji par stvari koje će vam pritrebati da biste uspešno započeli svoj posao.

Stoga, ako ste još uvek u početnoj fazi planiranja, možete makar letimično pogledati ova tri koraka bitna da „zavrtite“ vaš posao:

A. Pronađite savršenu ideju i istražite je.

Posao započinje dobrom idejom. Ipak, da biste tu ideju ostvarili, potrebno je da je istražite kako biste bili sigurni da će taj koncept uspeti. Prođite kroz postupak validacije ideja – uključujući istraživanje tržišta i konkurencije, kao i analizu finansijske izvodljivosti – pre nego što predaleko uđete u finasiranje tog projekta, a bez vedrijih prognoza o njegovoj isplativosti. Konsultacije sa ovom listom najprofitabilnijih preduzeća biće vaš prvi korak u pomenutom procesu.

B. Organizujte se i to ozvaničite.

Kada ste sigurni da imate dobru poslovnu ideju, sledi trenutak da logistiku preduzeća isplanirate dobro formulisanim poslovnim planom. Kada budete sigurni da ste sve to preneli u pisanu formu, poželećete da preduzmete korake da to učinite i „zvaničnim preduzetničkim poduhvatom“. To uključuje odabir poslovne strukture, prijavljivanje za EIN, registraciju vašeg imena „Doing Business As“ (ako je potrebno) i dobijanje poslovnih licenci i registracija koje vašem specifičnom preduzeću treba da otvore svoja vrata.

C. Pronađite pravi izvor finansiranja.

Svakom preduzeću je potreban kapital za rast, pa ni startapi sigurno tu nisu neki izuzetak. Ali, kao novopečeni vlasnik jednog takvog startapa, možda ćete odmah početi da se mučite kako biste se kod banaka kvalifikovali za tradicionalne poslovne kredite.

Zato vam preporučujemo da započnete finansiranje svog početnog rasta pomoću poslovne kreditne kartice. Ne samo da ćete se lakše kvalifikovati za kreditnu karticu nego što biste to učinili sa tradicionalnim poslovnim zajmom, već ćete i pokrenuti svoju poslovnu kreditnu istoriju, zaraditi pogodnosti i nagrade dok trošite i iskoristite beskamatne 0 % uvodnih APR perioda (što je poput beskamatne pozajmice).

Priručnik za pokretanje početničkog preduzeća

Kao što je već pomenuto u poslednjem, trećem koraku, pronalaženje kapitala i upravljanje finansijama predstavlja važan deo pokretanja vašeg poslovanja. Čak i ako još uvek nemate mnogo finansija kojima biste upravljali, usavršavanje u tom sektoru može biti ključ za osiguravanje profitabilnosti vašeg poslovanja.

Izvori za članak:

1. NextCity.org. “Food Truck Growth Continues to Shape Cities“

2. BusinessInsider.com. “Shoppers are Complaining that Apple Stores Have Become a ‘Hell on Earth’ like the DMV – and it’s a Growing Crisis for the Tech Giant“

3. eSecurityPlanet.com. “Two-Thirds of Americans Think They’re Tech Savvy… But They’re Not“

4. PewResearch.com. “More than a Million Millennials are Becoming Moms Each Year“

5. TakePart.com. “The Recession is Over, So Why are School Districts Still Slashing Budgets?“

6. NPR.org. “What the Screentime Experts do with Their Own Kids“

7. LifeHack.org. “7 Best Languages to Learn to Stay Competitive“

8. Forbes.com. “No. 1 Accounting, Tax Preparation, Bookkeeping, and Payroll Services“

9. TheDrum.com. “Content Marketing Industry to be Work $412bn by 2021 Following Four-Year Growth Spurt“

Meredit Vud, glavna urednica portala Just Bussiness

Meredit Vud je vlasnica malog biznisa, glavna urednica portala JustBusiness i potpredsednica kompanije Fundera, koje je osnivačka urednica. Skoro deceniju su joj specijalnost savetodavne usluge za vlasnike malih preduzeća (pozajmice za startup firme). Mesečna je kolumnistkinja u AllBusiness, a piše i za SBA, SCORE, Yahoo!, Amex OPEN Forum, Fortune, American Banker, Small Business Trends, MyCorporation, Small Biz Daily, StartupNation, Manhattan Chamber of Commerce, i mnoge druge.

STARTING A SMALL BUSINESS:  The 23 Most Profitable Businesses in 2020

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Papa i kalkulantstvo: nesklad s imidžom branioca potlačenih

Neki vernici kažu da se osećaju napuštenima kada vide kako papa Franja ostvaruje diplomatske ciljeve u Kini, Rusiji i na Srednjem istoku. Priču o papinim diskutabilnim potezima donosi Wall Street Journal.

Nedavna odluka pape Franje da dvojicu kineskih biskupa lojalnih Rimu zameni odabranicima kineske komunističke vlade, najava je Franjinih širih poteza kojima Vatikan želi da „resetuje“ svoj odnos s Pekingom; ovaj potez izmamio je vapaje i povike da je izdajnik: njemu su se suprotstavili zagovornici dugo proganjane, ilegalne Katoličke crkve.

Papine aktivnosti u Kini su karakteristične za jednog lidera koji je više puta praktikovao real-politiku zarad postizanja njemu važnih ciljeva. Međutim, real-politika i politički lideri kose se s imidžom koji papa Franja ima među mnogim katolicima – i ne samo njima – kao branioca ugnjetenih – profil koji će verovatno biti dodatno testiran tokom njegove kampanje za poboljšanje vatikansko-kineskih odnosa, a gotovo sedam decenija nakon međusobnog razlaza.

Prema osobi dobro upućenoj u ovo pitanje, papa je odlučio da prizna sedam kineskih episkopa koje je odobrila kineska vlada, čineći krupan ustupak Pekingu u nastojanju za otopljavanjem međusobnih odnosa i – na veoma dugi rok – mogućeg povratka diplomatskih veza prekinutih 1951. godine. U sklopu te odluke, papa Franja odlučio se da dva episkopa lojalna Vatikanu zameni prelatima iz onog dela katoličke crkve koja je pod državnom kontrolom.

Kardinal Džozef Zen (Joseph Zen), bivši episkop Hong Konga je u ponedeljak 29. januara napisao da se čini kako Vatikan “rasprodaje katoličku crkvu u Kini”. Vatikanski zvaničnici sada očekuju da će Papin stav u Kini izazvati daleko više takvih kritika od strane onih kineskih katolika koji odbacuju vladinu kontrolu crkve.

A nije ovo prvi put da su se katolici požalili kako ih je papa napustio zarad ostvarivanja svojih diplomatskih ili političkih ciljeva. Pa ipak, dok ishod njegove inicijative u Kini i dalje ostaje nejasan, onda kada je papa Franja u prošlosti činio iste takve promene, priroda njegovih dugoročnih ciljeva uglavnom je ograničavala poniženje i štetu nanetu njegovom imidžu.

Papa Franja “je ekstremno realistična osoba koji dugo i zdušno vaga i proračunava posledice onoga što će reći ili učiniti”, rekao je Sandro Magister, stručnjak iz Vatikana koji piše za italijanski magazin L’Espresso. “Da bi postigao određene rezultate, on je u celosti spreman da potceni brižnost koju inače pokazuje prema prognanima i ugnjetenima.”

Ukrajinski hrišćani kažu da je papa Franja umanjivao značaj ruske agresije na njihovu zemlju, opisujući borbu Ukrajinaca protiv Rusije podržanih separatista na istoku zemlje kao “bratoubistvo”. Oni kažu da je takav papin stav odraz njegovih nastojanja za negovanjem odnosa sa Ruskom pravoslavnom crkvom, koja ima bliske veze sa Kremljom. Franja je 2016. godine napravio dramatičnu prekretnicu u svojim nastojanjima da ponovo spoji katoličke i pravoslavne crkve 1.000 godina od rasscepa tj. šizme; sada, je po prvi put nakon jednog milenijuma, održan sastanak katoličkog poglavara sa ruskim pravoslavnim patrijarhom.

Slično tome, hrišćani na Bliskom istoku optužili su papu da zanemaruje njihov hrišćanski zavet kako bi promovisao bolje veze sa islamom, kao kada je 2016.  tokom posete izbegličkom kampu u Grčkoj dovodio k sebi samo muslimane ali ne i izbeglice hrišćanske veroispovesti. Njegov pomirljiv pristup prema muslimanskom svetu, uključujući njegovo rado ponavljano insistiranje na tome  da „islamski terorizam na neki način nije inspirisan religijom“, široko je shvaćen kao napor da se održi mir s ovom religijom koja ima više od 1,6 milijardi sledbenika širom sveta.

Mnogo je onih koji su prošle godine videli potvrdu ovakvog papinog pristupa kada je publika na Muslimanskom univerzitetu u Egiptu pozdravila papinu osudu svakog nasilja počinjenog u ime Boga.

Što se tiče Kine, papa nastoji da, barem postepeno, poveća versku slobodu katolika, pa čak i putem kompromisa sa zvanično ateističkom državom. Papa, takođe, traži način za objedinjavanje nezakonite katoličke zajednice i članova crkve pod kontrolom države.

Neki od katolika i njihovih simpatizera obavezali su se na otpor protiv takve papine politike, bez obzira na buduća dešavanja. Njegov uspeh zavisiće od toga da li će ostatak sveta ovakve njegove poteze oceniti kao oprez ili kao – oportunizam.

WSJ

Da li je ski-industrija na klizavoj padini?

Sa još jednom zimom i turističko-takmičarskom ski-sezonom koja nas zahuktalo očekuje na padinama planinskih centara, i predstojećom Zimskom olimpijadom u Južnoj Koreji koja je tu, „iza ćoška“, skijanje je u ovom trenutku sport koji uživa izuzetnu medijsku pokrivenost.

Skijanje je više nego samo uzbudljiv sport; na njega se gleda i kao na glamuroznu industriju koja ispunjava i troši naše slobodno vreme (a i novac), pružajući nam zdrave sportske aktivnosti, turističke ugođaje i gostoprimstvo.

Ali, kao i drugi sportovi koji su tradicionalno povezani s određenim nivoom ekonomskog statusa i količine novca – poput golfa, recimo – i skijanje se nalazi pred brojnim izazovima – ali i izglednim šansama za razvoj.

Izgleda da je učešće novih ski-turista ujednačenije nego pre, pa je u ekspanziji – ili je, barem, u konstantnom održavanju blagog rasta; ovo je slučaj sa tradicionalnim područjima kontinentalne Evrope i Sjedinjenih Država i Britanije, a sve veći interes postoji među građanima zemalja kao što su Rusija i Kina.

Brojni su faktori koji utiču na ski-industriju: tu treba uzeti u obzir starosni profil skijaša, konsolidaciju poslovanja, tehnološke i klimatske promene – pa čak i Bregzit.

“Industrija ’zimskih radosti’ se gotovo posvuda suočava s izazovom stvaranja dugoročnog rasta”, kaže švajcarski istraživač Loran Vana (Laurent Vanat). On svake godine objavljuje Međunarodni izveštaj o snegu i planinskom turizmu, koji predstavlja detaljan pregled ključnih faktora u ski-industriji.

“Ovo tržište je na mnogim mestima više nego zrelo i u potpunosti razvijeno, a bejbi-bumeri danas još uvek predstavljaju većinu učesnika-klijenata. Ova generacija će se progresivno povlačiti sa nekih zrelih tržišta, bez adekvatne zamene – a sve usled nedostatka ski-entuzijazma među budućim generacijama”.

Bogati u mehuru

I zaista, u Britaniji – gde je – prema turističkoj firmi SkiWeekends.com – ski tržište vredno blizu 3.4 milijarde evra, odnosno tri milijarde funti – više od dve trećine onih koji skijaju stari su između 43 i 65 godina.

A ovu neumoljivu statistiku potvrđuje i Čarls Oven, generalni direktor kompanije European Pubs Ltd koja posluje u barovima i restoranima u francuskim odmaralištima čiji su posetioci iz Britanije ali i drugih zemalja.

“Kao ni golf, ni skijanje nije jeftin sport, a postoji i „mehur bogatstva“ odnosno kritična masa finansijskih sredstava koje treba dostići – to je, uglavnom, moguće tek kako postajemo stariji”, kaže on. “Lako mogu zamisliti situaciju na budućem tržištu skijanja, na kojem, ukoliko ne budemo pažljivi, možda nećemo imati dovoljno mladih ljudi za skijanje, baš kao ni regularne skijaše koji iz sezone u sezonu redovno odlaze na skijanje.”

Oven kaže da se, naročito za britanske ski-operatere, postavlja izazov osvajanja tržišta evro-kontinentalnog skijanja, usled potencijalniih nus-efekata Bregzita i izlaska Britanaca iz Evropske unije.

Sa padom vrednosti britanske funte nakon britanskog referenduma o ostanku u Evropskoj uniji – to jest po izlasku iz nje – britanskim skijašima je sve skuplje da odu na skijanje do nekog od zimskih centara zemalja evro-zone.

“Zapravo, sve je više ljudi iz ski-industrije koji su doslovce prestravljeni razvojem događaja”, kaže on. “Nema nikakve garancije da će Britanci i dalje nastaviti da pohode planine u ovakvom broju. U Francuskoj su zabrinuti ako kompanije iz Britanije prestanu da prodaju praznične ski-pakete, tamo će, stoga, biti potrebno restrukturisati tržište”.

On kaže da je u nekim “britanskim” odmaralištima u Francuskoj već došlo do demografskih promena, u skijalištima kao što su Val-d’Isere ili Meribel, gde se sve više pojavljuju skijaši iz kopnene Evrope. On, takođe, kaže da je sve više ruskih skijaša koji ulaze na francusko tržište, naročito u okolini Kuršvela (Courchevel).

I mada priznaje probleme s kojima se ova industrija suočava,  Oven kaže da je ski-tehnologija značajno napredovala – sa udobnijim pancericama i paraboličnim, zakrivljenim skijama – što početnicima potencijalno olakšava savladavanje osnova ovog sporta.

U međuvremenu, niskobudžetne avio-kompanije posetiocima takođe olakšavaju dolazak u zimska odmarališta, a neki od značajnih anticipatora novih formi poslovanja, poput firme AirBnB, kažu da bi skijaši sada, uz pomoć njihove platforme, mogli sa sklapaju sopstvene turističko-putne pakete, bez daljnje potrebe za boravkom u skupim hotelima i kućama.

Vreme uživanja

U tradicionalnim alpskim ski-utočištima srednje Evrope su se, za to vreme, odvijale neke druge promene, kako bi ova industrija ostala relevantna i privlačna i u 21. veku.

Zapravo, podaci za prethodnu zimsku sezonu 2016-2017 iz Statističkog zavoda Austrije prikazuju da je bilo porasta posete: 68,57 miliona noćenja (više za 0,1%), dok je broj dolazaka bio 18,82 miliona (povećan za 2,5%).

Dr Robert Kaspar sa Univerziteta Schloss Seeburg u Austriji kaže da posetioci sada dolaze na kraće odmore, obično na produžene vikende, a takođe zahtevaju da u njihove planinarske boravke budu uključene drukčije, raznovrsnije aktivnosti.

“Danas ljudi žele da u planinama imaju drukčija iskustva, na primer jahanje konja, a tu je i razvoj kulinarskih ‘čarolija’. Iako sada dolaze na kratko, ljudi žele da imaju ugodno vreme kao i da dobro pojedu”, kaže on.

“Uloženi su napori da se celo iskustvo postane intenzivnije i atraktivnije. U trenutnoj atmosferi koja vlada, vezanoj za terorističke napade širom planete, ljudi takođe žele da posećuju zemlje koje se smatraju sigurnim, a takođe žele i da budu fizički aktivniji nego što su nekada bili.”

Pored toga, Kaspar kaže da je veći obim trgovine i razmene posetilaca među susednim ski-centrima takođe doprineo da se skijališta međusobno spajaju. Tako je došlo i do ukrupnjavanja skijaških regiona, a time i do osnaživanja ski-biznisa.

“To je dobro, jer je skijašu na austrijskim stazama obezbeđeno da, tokom jednog dana, može da prokrstari daleko širim područjem, posećujući veći broj staza nego što je to mogao ranije”, kaže Kaspar.

Ključni posetioci austrijskih Alpa su Nemci, a drugo tržište koje je zaljubljenicima u ski-sportove dovoljno zanimljivo jeste – Holandija; tamo još uvek ima dovoljno posetilaca iz Britanije. “Uvek postoje mogućnosti za nove posetioce, a sada su u značajnijem broju počeli da pristižu i naši ruski posetioci”, dodaje on.

Na onom žilavom ali sve ranjivijem tržištu, kaže Kaspar, postoji nekoliko nedostataka: sklonost ljudi da unajmljuju skije a ne da ih kupuju, što negativno deluje na proizvođače opreme, a i dalje je uporno prisutna i opasnost od klimatskih promena, odnosno od globalnog otopljavanja, koje utiče na dostupnost snega u zimskim odmaralištima smeštenim na ispod 1.000 metara nadmorske visine.

Kinezi, potpuno fokusirani

I dok razvijene ski lokacije gostima nude inovacije, kako bi ih posetio što veći broj posetilaca, jedna narastajuća nacija skijaša gaji nadu da će se njihova velika zemlja pretvoriti u globalno čvorište zimskih sportova.

“Zimski sportovi su zaista postali veoma važni u Kini”, kaže Sajmon Čedvik (Simon Chadwick), profesor sportskog preduzetništva u Poslovnoj školi u Salfordu.

“Sport kao što  skijanje, kao i razvoj industrije opreme za zimske sportove, definitivno postaju prioritet. Postoji veliki interes, a on se odnosi na rast kineske srednje klase kao i činjenicu da je Peking za četiri godine (početkom 2022.) domaćin Zimskih olimpijskih igara.

“U Pekingu se priča da se novac uzima od letnjih olimpijskih sportova i preusmerava na zimske (sportove i takmičenja).”

Čedvik kaže da je na Univerzitetu Cinghua u toku istraživanje koje bi trebalo da im pomogne da razviju sve aspekte ključne za podizanje zdrave industrije zimskih sportova.

“Kinezi su potpuno fokusirani na sve aspekte: od otvaranja i pokretanja skijaških centara, do komercijalizacije i prodaje skijaške opreme i odeće”, kaže Čedvik.

“Što se tiče tržišta, Kina je značajna prilika za industriju kao celinu, a ova grana može tamo da raste, dok u Britaniji, Sjedinjenim Državama i Evropi postoji konstantna pretnja od pomanjkanja interesa”.

Loran Vana, međutim, upozorava da – ukoliko se što pre ne iznađu brži načini podučavanja mlađih naraštaja kako da skijaju, uključujući i Kineze, industrija će se veoma uskoro suočiti sa neizvesnom budućnošću.

“U suprotnom, može se dogoditi da mladima postane dosadno, pa onda započnu da se bave nečim drugim. A ukoliko ne uspostavimo nove metode podučavanja mladih generacija – razvijajući tehnike obuke koje će im oduzeti nekoliko sati a ne nedelju dana pa i više – osnovni strukturni problemi ski-industrije ostaće zauvek prisutni”.

Bill Wilson, novinar biznis rubrike, BBC News

 

Monzo, izgledna budućnost bankarstva

Bankovni račun samo na pametnom telefonu izvanredno je brzo izgradio gotovo kultni status među mlađim generacijama.

Ovih dana, pre tačno deset godina, hiljade ljudi sjatilo se ispred britanske banke Northern Rock ne bi nekako iz nje izvukli svoj novac. Ova je banka 2008. nacionalizovana a deceniju kasnije, to jest baš ovih dana, u redovima stoji 25.000 ljudi kako bi svoj stavilo novac u ovu “banku” – zapravo mobilnu aplikaciju – koja je, kako izgleda, zadobila gotovo kultni status među mladima.

Svako ko ne poseduje pametni telefon (pa čak i većina onih sa „samo“ jednim mobilnim uređajem) – ili svi oni stariji od 40 godina – verovatno neće ni biti svesni fenomena Monzo. Takvo je neopisivo uzbuđenje koje mlade generacije odraslih ljudi imaju u vezi ovog novog bankovnog računa (upravo tako: mladi ljudi – uzbuđeni zbog bankovnog računa) da se doslovce plaše da čak i da pristupe svetu (bilo kakvog!) bankarstva.

Oko 400.000 njih je već to učinilo, srećno ispovrtevši depozit od 100 funti, a ne uzimajući popust od 100 funti koje druge banke izdaju novim kupcima, dok dodatnih 25 000 čeka da uđe na vrata. U međuvremenu, 32-godišnjak koji ovu banku vodi, Tom Blomfield, predviđa sigurnih milijardu klijenata u roku od narednih pet godina, jer Monzo ili neka slična banka nalik njoj postaje “kontrolni centar” za sve vaše finansijske aranžmane: od ušteda do potrošnje, od kontrole tekućih računa do plaćanja komunalnih usluga. I da, Blomfild je rekao milijardu klijenata, a ne milion, kao i da očekuje da njegov model postane u sektoru finansija ono što su u svojim oblastima postigli jedan Gugl il Fejsbuk.

Iznureni svojim finansijskim „poduhvatima“ sumnjive lucidnosti, od prvog trenutka kada se Monzo lansirao (dobio je svoju punu bankarsku licencu tek u aprilu) ljudi su neretko reagovali u stilu “pa šta”. Još jedna „izazovna“ banka. Još jedan onlajn provajder. Još jedan igrač baziran na mobilnim aplikacijama. Izgleda da je Monzo uhvatio Zeitgeist, i da sada jaše na talasu trenutnog raspoloženja među klijentima širom sveta.

S obzirom na to, Monzo ima ograničenu izazovnost, naročito protiv igrača kao što su Nationwide ili First Direct. Nema naknade za podešavanja ili korišćenje, a troškovi za transfere novca u inostranstvu su – nula. takođe nema filijala niti hipoteke ili štednih računa – samo prepaid MasterCard.

Ali, Tom Blomfield tvrdi da za ljude koji svoje živote provode na svojim pametnim telefonima ova opcija predstavlja daleko više od konvencionalne banke. “Mnogo je emotivnije. Mnogo mladih ljudi oseća uznemirenost i stres zbog novca. Izgubili su uvid u svoju potrošnju, uz određena plaćanja koja traju tri ili četiri dana da bi se pojavila na konačnom stanju računa, tako da često prevazilaze dozvoljeno prekoračenje minusa. Ono što Monzo radi je automatsko budžetiranje umesto vas. Ono vam govori koliko trošite, recimo, na hranu. Stvarno je lako slati i primati novac – tako da je, ako vas je četvorica u restoranu, moguće da odmah izdvojite vaš račun.

“Preći ćemo na kompanije za energente ili električnu energiju – imaćemo pametni softver koji optimizuje vašu potrošnju. Nekako znaš da bi trebalo da se prebaciš ovde i tamo i nekako iznađeš najbolju stvar, ali – život stoji na putu. Sa Monzom automatski prelazimo na najbolji dil. Mi, na primer, nemamo u ponudi naše štedne račune – samo ćemo staviti [vaš novac] na najbolji lični štedni račun ili na štednju, za vas.” Iz Monza poručuju da će koristiti nova pravila otvorenog bankarstva, koja će delovati kao centar, čvorište za sve vaše račune. Monzo nema svoje račune, niti kod njega možete staviti uštedu, već on na najbolji način „hendluje“ tj upravlja vašim već postojećim računima i štednjom.

Entuzijazam za ovu ideju je naprosto izvanredan. Jedna 26-godišnjakinja koja se gurala pred Monzom kaže kako ga “svi moji prijatelji imaju. Oni ga obožavaju. Monzo vam odmah, za tren, govori koliko novca smete da potrošite i na čemu ste previše trošili.” Ova devojka savršeno odgovara profilu jednog idealnog korisnika Monza: diplomirala na univerzitetu, zaposlena, radi u Londonu u internet-firmi u kojoj gotovo niko nije preko 40 godina. Ali ona to još nije imala. Ona se, dakle, sasvim uklapa u idealni profil osobe koja će zdušno koristiti usluge ovog novog vida sajber-bankarstva.

Kristofer Tiodoru (Christopher Theodorou, 34), koji živi u severnom Londonu, prijavio se za Monzo u januaru 2017. I on je  veliki poklonik Monza. “Koristim ga već dobrih sedam-osam meseci i stvarno mi se dopada. Od maja sam, u suštini,  počeo da realizujem sva svoja svakodnevna plaćanja koristeći Monzo. “Krisu se izuzetno dopada način na koji aplikacija omogućava da čuvate i koristite tabove vezane za potrošnju novca, kao i činjenicu da, čim je novac skinut s vaše kartice, na vaš mobilni uređaj odmah stiže odmah obaveštenje o toj transakciji.

Ali , Monzo je u julu prijavio gubitke od gotovo 7 miliona funti. Blomfield neusiljeno i neformalno priznaje da će sigurno proći kroz još mnogo muka pre no što počne da pravi profit. Monzo, trenutno najveći hit mobilnog bankarstva, mogao bi se srušiti kao kula od karata i nestati poput nebrojeno drugih tehnoloških startap firmi. Ili će, kao što je to nekada pošlo za rukom Guglu, dograbiti jedan lavovski, neprocenjivi deo finansijskog kolača budućnosti.

Ili, možda, zaista prisustvujemo rađanju nove vrste bankarstva.

Patrik Kolinson, Gardijan

Pol Manafort: život kao filmski triler (2/2)

Uspon i pad Pola Manaforta je pravi triler kojeg u ovim trenucima uživo prati čitav svet. Nakon prvog, evo i drugog dela priče iz stvarnosti koja često nadilazi maštu najbojih scenarista filmskih krimića.

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Narandžasta revolucija

Pažnja Manafortove konsultantske kuće DMP okrenula se ka Ukrajini, gde je ova firma ponovo radila s Olegom Deripaskom – ovog puta radi prikupljanja obaveštajnih podataka za ovog ruskog oligarha i političku stranku naklonjenu Rusiji, rekao je politički konsultant.

Premijer Ukrajine Viktor Janukovič je 21. novembra 2004. godine pobedio na predsedničkim izborima, potukavši svog takmaca, Viktora Juščenka, koji je favorizovao evropske integracije. Podržavaoci poraženog parlamentarca, zajedno sa SAD i EU, smatrali su da je reč o izbornoj prevari, podstičući nemire i proteste koji su kasnije dobili svoje ime: „Narandžasta revolucija“.

Filip Grifin (Philip Griffin), konsultant koji je sa DMP-om radio u Gruziji, rekao je da je iz Tbilisija upravo pošao kući u Sjedinjene Države kada ga je nazvao Dejvis, preusmeravajući ga u Ukrajinu kako bi pomogao Deripaski i Rotšildu. Grifin, koji je ranije radio u kancelariji Međunarodnog republikanskog instituta u Moskvi, pro-demokratske grupe koju je finansirao američki Kongres, rekao je: “Misija je za mene ovog puta bila jasna: prikupljati obaveštajne podatke”.

Ovaj projekat je vodio Manafort. Između Dana zahvalnosti i Božića 2004. godine, on i Grifin su se sastajali u Vašingtonu, gde su se susreli sa svojim političkim kontaktima i pružajući svoju ocenu odnosa kojeg Sjedinjene Države imaju prema događajima u Ukrajini, rekao je Grifin.

Grifin je potrvdio da je krajem decembra te godine Deripaska poslao Manaforta u Donjeck, grad u istočnoj Ukrajini sa snažnim poslovnim i kulturnim vezama u Moskvi. Tamo je Deripaska ugovorio da se on i Manafort sastanu sa ukrajinskim biznismenom i oligarhom Rinatom Ahmetovim (Rinat Akhmetov), magnatom u industrijama uglja i čelika. Ahmetov je održavao bliske odnose sa Kremljom, rekao je bivši ukrajinski šef za borbu protiv organizovanog kriminala.

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

“Rekli smo im kakvo je raspoloženje u Vašingtonu, da SAD neće ništa učiniti kako bi se suprotstavile Narandžastoj revoluciji“, kazao je Grifin, sada slobodni politički konsultant. “Rekli smo im da ovaj voz neće biti zaustavljen.”

Portparol Ahmetova Džok Mendoza-Vilson (Jock Mendoza-Wilson) odbio je da komentariše ovo, dok je Maloni potvrdio detalje vezane za ovaj sastanak.

Rinat Ahmetov i patrijarh ruski, Kiril

Juščenko, kandidat koji je favorizovao bliske veze sa EU, osvojio je naredne predsedničke izbore održane u januaru 2005. godine.

Ahmetov je intenzivirao kampanju za „vesternizaciju“ imidža svoje holding kompanije, System Capital Management (SCM), angažujući Manafortov DMP koji je trebalo da mu pomogne u strategiji brendiranja SCM-a, kako bi ova firma preživela u novoj političkoj atmosferi koja je zavladala u Kijevu, rekao je Grifin.

Ahmetov se složio da DMP-u plati 10 miliona evra (oko $12mil), izjavio je politički konsultant upoznat sa radom DMP-a. Maloni nije odgovorio na medijske zahteve da prokomentariše ovu pogodbu.

Manafort je nastavio da radi s Ahmetovim na još jednom projektu, ovog puta za jednu ukrajinsku političku stranku koju je podržavala Rusija. Deripaska nije bio uključen u ovaj dil, rekao je konsultant.

Oleg Deripaska, u formi kolaža

Oleg Deripaska, u formi kolaža

U leto 2005. godine, uoči parlamentarnih izbora u Ukrajini koji su trebali da se održe sledeće godine, Manafort i Grifin otputovali su u hotel “Baltschug Kempinski”, preko reke Moskve iz pravca Kremlja, rekao je konsultant. Tamo su se sastali sa Ahmetovim, Janukovičem i uticajnim ukrajinskim privrednicima i zvaničnicima iz Janukovičeve Partije regiona.

Ahmetov je za ovu grupu želeo Manafortove usluge u oblasti političkog konsaltinga, rekao je Grifin, dodavši da je Manafort za ovaj projekat angažovao više od 40 konsultanata, od kojih su mnogi bili iz Vašingtona. DMP je Ahmetovu pružao svakovrsne usluge: beleženje i prepoznavanje ukrajinskih glasača preko kojih bi se identifikovala kritična ekonomska i socijalna pitanja Ukrajine (što je bio put za osvajanje simpatija onih Ukrajinaca koje su ova pitanja najviše interesovala i pogađala), pružanje smernica u političkoj reklami i oglašavanju, kao i pomoć pri formulisanju sveobuhvatne strategije za prorusku Janukovičevu Partiju regiona.

Grupa se složila da plati DMP-u 20 miliona dolara za njihov angažman u parlamentarnoj kampanji, rekao je konsultant. Maloni nije odgovorio na zahteve za komentarom o ovom dilu.

Janukovičeva Stranka regiona je 2006. osvojila 32,1% glasova, a Janukovič je ponovo imenovan za premijera. Zapadu naklonjena Narandžasta revolucija time je bila efikasno poništena.

Janukovičev portparol, Jurij Kirasir, nije odgovarao na pitanja medija.

Manafort je posetio američku ambasadu u Kijevu kako bi obavestio tadašnjeg ambasadora Džona Herbsta (Johna Herbst) o poslovnim obavezama koje je, sklapajući dil sa Janukovičem, preuzeo za njega i u njegovo ime. “Kazao je da bi to bilo u skladu sa američkim interesima”, rekao je Herbst, danas direktor Centra za evroazijske studije Dinu Patriciu pri Atlantskom savetu (Atlantic Council), američkom think-tanku za međunarodne odnose. Maloni je potvrdio da je do ovog sastanka došlo.

Manafortov odnos sa Janukovičem nastavio je da se razvija. Po rečima konsultanta, Manafort, njegovi saradnici i Janukovič bili su bili obostrano zadovoljni jedni s drugima, rekao je konsultant. Manafort je Janukoviču išao u posete, a u tim zgodama neretko su zajedno sedeli u sauni ili bi igrali tenis, rekao je konsultant, dok su Janukovičevi telohranitelji skupljali loptice po terenu.

Janukovič se oslanjao na Manaforta i kada se radilo o uspostavljanju i kontroli njegovog javnog profila, kao i o iznalaženju ključnih tačaka koje je u medijima trebalo prenositi usmeno, rekao je Grifin. Manafort je, u saradnji sa drugim političkim stratezima, takođe bio i savetnik u kampanji Janukoviča, savetujući ga da podstiče i u prvi plan stavlja pitanja koja su interesovala i podsticala njegovu izbornu bazu na Ukrajinskom istoku, teritoriji koja je kroz istoriju imala snažne prijateljske veze sa Rusijom… a sve to u skladu sa moskovskom političkom linijom. To je uključivalo protivljenje predloženoj deklaraciji o ukrajinskom jeziku kao nacionalnom jeziku, kao i neodobravanje Juščenkovog flertovanja sa NATO-om.

Kako su odnosi Vašingtona sa Moskvom postajali sve teži, neki američki zvaničnici su izrazili zabrinutost zbog Manafortove podrške kandidatu u Ukrajini koji je, izgleda, delovao suprotno američkim interesima. “Nismo ga smatrali korisnim”, rekao je Viljem Tejlor (William Taylor), tadašnji američki ambasador u Ukrajini a sada izvršni potpredsednik Američkog mirovnog instituta (United States Institute of Peace), američkog federalnog tela posvećenog smanjenju nasilnog rešavanja sukoba.

Manafort je prilagodio svoj pristup, predstavljajući Janukoviča kao kandidata naklonjenog Zapadu, rekao je bivši zvaničnik američke vlade. “Pokušavao je da uglača nebrušeni kamen.”

Maloni je rekao: “Ukrajina se godinama nalazila zaglavljena u ratu između Zapada i Rusije. Manafortov rad za Janukovičevu Partiju regiona imao je za cilj da premosti ovu podelu, približavajući Ukrajinu Zapadu, kao i da obezbedi veću ekonomsku stabilnost i sigurnost.”

Deripaska je 2005. godine angažovao DMP da „obavi posao“ i u Crnoj Gori, koja je napredovala u smeru ka nezavisnosti od Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Deripaska je tada upravo završio kupovinu topionice i rudnika boksita u toj zemlji.

Deripaskina kupovina crnogorskih resursa i topionice “bila je deo šire akcije uspostavljanja budućnosti Crne Gore (shodno ruskim interesima), kao i ljudi koji bi u tom sistemu držali ključne ekonomske i političke poluge”, rekao je Majkl Polt (Michael Polt), američki ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2004. do 2007 a sada viši direktor Mekejn Instituta za međunarodno liderstvo pri državnom univerzitetu Arizona.

Maloni je rekao da se Manafortov angažman kod Olega Deripaske „sastojao u unapređivanju trgovinskih interesa njegovog klijenta“, kao i da je “Jedan od projekata uključivao podršku crnogorskom referendumu, koji je ovoj zemlji otvarao put za članstvo u EU – meru kojoj se Rusija snažno protivila.”

Kada je maja 2006. referendum o nezavisnosti Crne Gore prošao tek s tanušnom marginom u korist proevropske opcije, Rusija je odmah priznala crnogorski suverenitet. Deripaska je na kraju napustio Crnu Goru, u trenutku kada su proevropske političke snage preuzele kontrolu nad polugama vlasti, smanjivši Deripaski subvencije za njegovo poslovanje, rekao je bivši ambasador Polt.

Deripaska je 2007. obećao 19 miliona dolara Dejvisovom i Manafortovom fondu za privatni kapital registrovanom na Kajmanskim ostrvima, Pericles Emerging Market Partners (PEMP), kako bi investirali u ukrajinsku telekomunikacionu kompaniju. Deripaska je njima dvojici i njihovim saradnicima, takođe, isplatio 7,3 miliona dolara u svrhu „troškova upravljanja fondom“.

Ovi detalji i podaci deo su zahteva koji je Deripaska podneo 2014. godine Velikom sudu Kajmanskih ostrva protiv PEMP-a, tražeći povraćaj sredstava koje je uložio. Na pitanje da li bi prokomentarisao ovaj Deripaskin zahtev/molbu upućenu Kajmanskom sudu, Maloni nije odgovorio. Advokatska kuća Ogier, koja Deripasku predstavlja na Kajmanima, baš kao i Kajmanski sud, odbili su da ovo komentarišu.

Maloni je potvrdio da je Manafort tokom ukrajinskih protesta 2014. savetovao Janukoviča, čiju je smenu jedan deo građana tražio na ulici. Nakon što je Janukovič pobegao u Rusiju, Manafort je ostao u Kijevu, pružajući savetodavne usluge njegovoj Partiji regiona radi ponovnog formiranja opozicionog bloka u parlamentu. Nastavio je da odlazi u Kijev sve do kraja 2015. godine.

Manafort se juna 2017. retroaktivno registrovao u SAD po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata, za svoje aktivnosti u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine.

 

Brett Forrest, Michael Rothfeld, Shane Harris 30.avg 2017. (WSJ)

Onlajn obrazovanje: (r)evolucija u IT zanimanjima

Kako su usklađeni tržište rada i školovanje? Koliko je današnje obrazovanje sposobno da prati zahteve tržišta, koje je u neraskidivoj sprezi s izvanredno brzim razvojem tehnologije i informatike? Kako razvoj IT-a i tehnologija pravi veliki jaz između postojećih obrazovnih profila, i kako rešiti ovaj problem? Ovo je globalni izazov za sve velike industrije, a odgovora i dalje nema.

Ili je rešenje, ipak na pomolu?

Sebastijan Trun (Sebastian Thrun) ima svetski doprinos u omasovljavanju besplatnih onlajn fakultetskih kurseva – ali je, umesto daljeg rada na toj ideji, svoj startup usmerio na stručnu obuku i nove metode obučavanja kadrova za poslove 21. veka.

Na ovo pitanje o sopstvenoj promeni kursa, Sebastijan se pomalo nespretno nasmeši dok objašnjava zašto više ne veruje u obrazovnu revoluciju koju je pre samo nekoliko godina “prodao” čitavom svetu.

Ovaj mršavi, proćelavi pionir robotike odigrao je presudnu ulogu u ubeđivanju investitora, državnih i univerziteskih struktura, da “izlopataju” milione dolara na online platforme za koledž obrazovanje (tzv. MOOC) kao i za globalne mreže namenjene onlajn obrazovnim kursevima, naplativši svoju ideju pod sloganom “omogućimo kvalitetno obrazovanje bilo kome na planeti Zemlji” (videti članak pod nazivom “Kriza visokog obrazovanja”). Trun, profesor na univerzitetu u Stenfordu doprineo je “sveopštem ludilu” kada je 2011. svoj kurs Uvoda u veštačku inteligenciju stavio na svetsku računarsku mrežu, čime je sasvim slučajno privukao 160.000 polaznika.

Oduševljen tako masovnim odzivom, odlučio je da privremeno pauzira sa svojom profesurom na Stenfordu kao i s radom na Guglovim autonomnim automobilima i drugim istraživanjima, odlučivši da se posveti osnivanju Judasitija (Udacity), kompanije koja nudi onlajn MOOC obrazovanje u informatici, matematici i fizici.

07

Ovako je uspeo da privuče jake investitore, koji su u ovu ideju uložili kapitalne investicije vredne 160 miliona dolara, usput se udruživši i sa Državnim univerzitetom u San Hozeu (San Jose State University) kako bi ponudili kurseve validne za koledže (a i za podizanje kredita kod banaka po osnovu pohađanja onlajn kurseva). Ali, u roku od dve godine od pokretanja Judasitija, Thrun je počeo da se pita da li je, kako i koliko MOOC u sadašnjem obliku ostavio pozitivnog traga u svetu.

Stopa završavanja Judasiti kurseva bila je tada niska: samo dva odsto. Oni koji su u tome uspeli uglavnom su bili neka vrsta dobro motivisanih učenika koji su već pohađali nešto slično u konvencionalnim institucijama. U međuvremenu, postalo je jasno da je mnoštvo polaznika MOOC-a želelo da na ovaj način poboljša svoje izglede za buduće zapošljavanje, iako se činilo da su oni koji su osmislili ove onlajn kurseve pre bili fokusirani na softver koji oponaša tradicionalne fakultetske kurseve nego što su služili praktičnoj svrsi obučavanja.

Trun, koji je i aktuelni predsednik Judasitija, nije gubio vreme. Uočivši problem, sasvim je preokrenuo strategiju svoje kompanije u pravcu drukčijem od njegovih početnih ideja, još iz vremena kada je osnivao Udacity: on danas reklamira svoju kompaniju kao “uspešnu kapiju kroz koju se prolazi na putu ka novom poslu u IT industriji”. Judasiti je sada u partnerstvu s kompanijama-poslodavcima kao što su Amazon i Facebook, nudeći “nano-stepene” obuke (nanodegrees) koji su čvrsto vezani za određenu struku i profil. “Srećni smo što smo se pomerili iz MOOC-a”, kaže on. “Sada smo u stanju da svojim kurikulumom “preteknemo” univerzitete; dakle, naš nastavni plan i progam ne biste mogli da pronađete ni na jednom univerzitetu, iako su naši nanostepeni stručne obuke izrazito uspešni, jer studentima omogućavaju da za veoma kratko vreme po završetku kursa pronađu posao.”

02

Judasiti i njegovi korporativni partneri zajednički rade na stvaranju kurseva namenjenih kandidatima koji će biti osposobljeni praktičnim veštinama za rad u kompanijama-poslodavcima; ovim kompanijama, naime, konstantno nedostaju određeni profili, kao što su programeri za podučavanje mašina (Machine learning: programi pomoću sami računari “uče” da “shvataju” problem na nelinearan tj intuitivan način) ili, recimo, za razvoj mobilnih aplikacija. Više od 30 kompanija, među kojima su npr. Intel i Samsung, potpisalo je sa Judasitijem ugovore oko “partnerstva u zapošljavanju”, pa samim tim dobijaju pristup apsolventima pre nego što ovi, nakon diplome, krenu na šire tržište rada.

Trun kaže da ovaj model omogućava Judasitiju da popuni jedan važan – a i unosan – obrazovni jaz kojeg MOOC koledži nisu u stanju da ispune. On tvrdi da je tehnologija stvorila nova radna mesta, ujedno promenivši ova postojeća brže nego što je visoko školstvo to u stanju da prati, kao i da je mnogo onih koji ne mogu da priušte trošak vremena i novca koje, u svakom slučaju, nameće konvencionalno obrazovanje. Jer, tradicionalno školovanje ipak važi za “kabasto”, jer zavisi od fizičke lokacije na kojoj se predavanja odvijaju, takođe i od (ne)mogućnosti predavača da određenog dana bude sposoban za predavanje i uz, naravno – velike troškove za školarinu.

“Sve su veća neslaganja i neuklapanja između onoga što su realne obrazovne potrebe, koje bi trebalo da su uklopive u poslovne procese savremenog informatičkog društva, i ideje o pohađanju tradicionalnog visokog školstva kao studiranju-jednom-za-svagda”, kaže on. “To nekadašnje obrazovanje tipa “sad i nikad više” je imalo nekog smisla kada su ljudi u prošlosti imali jedan posao za ceo život. Sada se tehnologija kreće napred fantastičnom brzinom, pa smo primorani da se brzo prilagođavamo/edukujemo shodno zahtevima novih vrsta radnih mesta.”

03

Judasiti trenutno nudi 12 stručnih nanostepena u rasponu od front-end veb developera (profila kreiranog uz pomoć kompanija kao što su AT&T i Google) do profila inženjera za autonomno navođene automobile (profila stvorenog partnerstvom Mercedes-Benca i ogranka kompanije Uber za kamionski prevoz, Otto). U protekle dve godine, oko 3.000 ljudi završilo je nanodegree programe dok je još 13.000 onih koji trenutno pohađaju Judasitijeve onlajn kurseve. Oko 900 svršenih polaznika dobilo je posao vezan upravo s programom koji su studirali.

Studenti plaćaju $199 mesečno za većinu nano-stepena, i prolaze kroz kurseve u svom ritmu, bez pritiska od strane organizatora kursa. Obično je potrebno oko šest meseci da bi se završio jedan ovakav kurs, a kako bi se studenti dodatno motivisali, za većinu predmeta Judasiti refundira pola školarine ako završe u roku od godinu dana. Za neke kurseve koji se plaćaju $299 mesečno, studenti imaju pravo na punu naknadu ako ne dobiju posao u roku od šest meseci od diplomiranja (dosad je samo jedna osoba pristala na ovakvu pogodnost). Školarine obezbeđuju većinu prihoda koje ima Judasiti, mada ga i neke partnerske kompanije takođe finansijski podržavaju. Nasuprot tome, mnoštvo kampova za obuku u programerstvu i drugim tehnologijama zahtevaju od studenata da, ukoliko upišu njihov kurs, budu prisutni na njima sve vreme – a školarine mogu biti daleko veće od onlajn kurseva.

Den Hadigen (Dan Haddigan) se krajem 2014. prijavio na Judasitijev nano-kurs za zvanje front-end veb developera, u nadi da će steći bolju poslovnu perspektivu nego dok je radio kao prodavac umetnina – posao kojeg je dobio nakon što je diplomirao likovne umetnosti. On ima samo reči hvale za sva znanja i veštine koje mu je Judasiti pružio: vežbajući rad na projektima, uz, naravno, programiranje, kao i stičući znanja za savetodavnu podršku – mesto koje mu je ponuđeno odmah po završetku kursa.

12

Hadigen je kurs završio za pet meseci, pohađajući ga pre i posle svog radnog dana. Zabrinutost da će ga njegovo atipično obrazovanje možda kočiti u daljem napretku nestala je čim je dobio prvu poziciju na koju je konkurisao odmah po završetku Judasiti kursa. Danas radi kao veb developer u IntuitSolutions, filadelfijskoj kompaniji čija je specijalnost pravljenje sajtova za e-trgovinu.

Hadigen smatra da je rastuća potreba za IT i visokotehnološkim veštinama učinila kompanije otvorenijim za alternativne vrste obrazovanja i obuke – poput njegovog. “Kompanije su spremne da sasvim zanemare dosad neizbežne uslove, kao što je npr posedovanje formalne diplome neke od tradicionalnih visokoškolskih institucija – sve dok imate znanja za poslove koji su im potrebni”, kaže on.

Ta vrsta razmišljanja doprinela je da Watson grupa kompanije IBM započne saradnju sa Judasitijem kako bi zajedno stvorili nano-profil inženjera za veštačku inteligenciju (Amazon i kineska ride-sharing kompanija DiDi takođe su učestvovali u razvijanju ovog profila). Rob Haj, tehnološki direktor Watson grupe kaže da će dalji razvoj novih AI metoda i ubuduće poticati od ljudi obrazovanih na konvencionalni, elitni način. Ipak, veliki broj manje elitnih programera i menadžera takođe treba da shvate novu, inovatorsku tehnologiju i proboje u ovoj oblasti ukoliko kompanije poput IBM-a žele da ih ubacuju u svoj radni proces i široko raspoređuju “po horizontali”.

14

Način na koji Judasitijev novi model obuke odgovara kako profesionalnoj motivaciji učenika tako i potrebama tehnoloških kompanija sugeriše na mogućnost uspostavljanja ovakvog obrazovnog modela čak i izvan oblasti tehnologija, kaže Dejvid Pasmor (David Passmore), profesor obrazovanja na Penn State University.

Kompanijska razumna cena školarine – zahvaljujući finansijskom učešću zainteresovanih poslovnih partnera – i oštar fokus na praktičnost u obavljanju sasvim specijalizovanih poslova dragoceni su u eri kada je obrazovanje skuplje nego ikada, kaže on. Način na koji Judasiti sarađuje sa kompanijama u cilju stvaranja novih, strogo namenskih nano-kurseva i profila obezbeđuje kompanijama relativno lak i direktan način za oblikovanje deficitarnih hajtek veština na tržištu rada, kaže Pasmor, koji smatra da je ovakav model obuke izuzetno lako prilagodljiv u industriji, recimo u proizvodnji.

Sebastijan Trun ne planira proširenje nano-kurseva izvan informatike i tehnologije, oblasti u kojima su Judasiti i njegova mreža najjači. Ipak, Erik Brinjolfsson, direktor MIT-ove Inicijative za digitalnu ekonomiju” kaže da se radi o ogromnom potencijalnom tržištu, jer su tehnološke veštine sada potrebne u doslovce svakoj industriji (videti članak “Kako tehnologija uništava poslove”).

Tom Simonite, MIT Technology Review (Dec. 14, 2016)

Bio sam Britanac… sve do DNK testa

Da li će nauka o genetici promeniti način na koji razmišljamo o našoj nacionalnoj pripadnosti? U svakom slučaju, ova naučna disciplina je promenila način na koji ja gledam na svoje poreklo, piše Anthony Whitehead za magazin The Spectator00

05Izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti predstavlja jednu izjavu duboko utemeljenu u osećaju identiteta. Kazati “Ja sam Britanac” ukazuje na to da se nekako, na neki način, sastojim od “nečeg britanskog” (Britishness) – a to “britansko” utkano je u mene, kao prva suština mojeg bića, koje je “britansko”.

Osim što ja lično, očigledno, nisam nešto posebno “britanski štof”. Rezultati mog DNK testa o etničkoj pripadnosti kažu da sam 63 posto Irac, 20 posto Zapadni Evropljanin, 11 odsto skandinavske a tri odsto iberijske krvi. Šta bih vam, nakon ovakvih rezultata testa, rekao u vezi svojih osećanja o nacionalnoj pripadnosti?

Pola epruvete moje pljuvačke bilo je sve što je konačno pokazalo ko su moji preci i kakva je moja genealogija – malo pljuvačke bilo je dovoljno da nauka dođe do ovih brojki i rezultata. A jednom kada se već dođe do ovakvih nalaza, prva neposredna reakcija bila bi otprilike ovakva: “Pa, rezultat testa ništa ne menja na stvari. Ja sam Britanac, rođen sam u Engleskoj, od roditelja takođe rođenih u Engleskoj, i to je to.”

06Neizbežno je, ipak, da naša radoznalost napokon bude zagolicana. I onda počinjemo da nagađamo: Pošto je irsko nasleđe po mojoj majci iz Korka (Cork) bio predvidljiv, skandinavski element u meni učinio mi se daleko zanimljivijim. Ja sam plavokos i sa severa Engleske, tako da je sama pomisao o sebi-kao-potomku-Vikinga bila po sebi uzbudljiva. Da li je trag mojeg porekla, možda, uključen i u moje ime? To me je živo zanimalo.

I već sam se, kao što vidite, osećao kao daleko veći “internacionalac” nego dotad. Nakon testa – sve te stvari koje povezujemo sa pasošem i zvaničnom nacionalnošću, s kulturnim krugom kojem sam lojalan od najranijeg detinjstva i moj osećaj identiteta su se izmenili. Medicinski efekti DNK analize često su predmet ozbiljnije diskusije, a što se tiče političkog aspekta priče o poreklu građana – oni se uopšte i ne pominju.

16DNK na svoj jedinstven način pruža novi uvid u to ko smo mi i odakle potiču naši preci. U Britaniji, a Engleskoj posebno, čini mi se da u vezi toga postoji izvesna, opšta zbunjenost i konfuzija. One stare, “večite i nepobitne izvesnosti” – od vere do Britanske imperije – vremenom su otišle u prošlost – a mesto u našim srcima koje su ranije zauzimali Naši Bogovi i Carevine sada nastanjuju najraznovrsnije emocije: od šovinističkog ushićenja, do samoprezira zbog nacionalne pripadnosti. Činjenica je da se nalazimo u dobu turbulentnih previranja i usred jedne od najvećih migracija u ljudskoj istoriji, pa izgleda da će se “uznemirenost” usled saznanja o našem pravom identitetu dalje samo još više povećavati – a ako je odluka Britanaca na referendumu o izlasku iz EU išta pokazala i dokazala, onda je to da se građani Britanije osećaju veoma različito oko toga ko su i gde im je mesto.

03Ali, iznad svega ovoga, iznad svih priča, legendi, mitova, mašte, zanesenosti, vere i emocija lebdi – DNK. Ne morate se oko toga s drugima žučno raspravljati ili padati u ropac. Umesto toga, imate grafikon, takozvanu “piticu”. I, šta god da pokazuje, teško da je iznenađujuće to što ne osećate neku odanost prema genetski bliskim osobama i mestima odakle svi mi kao “braća i sestre po genima” potičemo. Sada, kada gledam sjajne skandinavske krimi-drame, pitam se: osećam li nakon rezultata DNK testa da mi je bliskije to sumorno sivilo, ili predeli puni vode i hladnoće? Izgleda blesavo, ali mi se i dalje uporno čini – a i pričinjava – kako nastojim da se “povežem” s tom mojom “švedskošću” koju nosim u sebi.

Kao što se i etnička pripadnost “poremetila”, nakon testa moje pljuvačke, ova analiza je takođe ponudila neke specifičnije informacije. Moja DNK je upoređivana s nalazima mojih drugih osoba iz baze podataka. Kao rezultat ovog testa, sada sam bio u mogućnosti da kontaktiram oko 150 osoba širom sveta čiji su DNK segmenti odgovarali mojoj DNK.

12Ova poklapanja se, sasvim izvesno, odnose na mene. Većina njih će verovatno biti moji rođaci po četvrtom ili petom kolenu. Neki od “lovaca na poreklo”, kakav sam i ja, koriste vebsajtove kako bi postavili svoj onlajn profil, dok su neki od njih stavili i svoje fotografije. Vilica mi se opustila do patosa kada sam kliknuo na sliku Marka iz Pensilvanije. Taj Mark je pljunuti ja – ličimo kako jaje jajetu. Izvesna Pattie iz Kalifornije može da mi bude mlađa sestra, toliko smo međusobno slični.

Čudno je kako u sebi počinjete da se mirite s činjenicom da su ovi ljudi zapravo, po svom genetskom poreklu isti kao i vi. Oni su, genetski gledano, poput mene. To što idealizujem i obožavam švedsku obalu ne znači da su ti afiniteti utemeljeni i u mojoj porodičnoj-etničkoj-genetskoj pripadnosti. Zamislite ovo: Ako ste izbeglica koja je proterana iz svoje matične zemlje, ili čak i ako se osećate strancem u svojoj zemlji, uvid u DNK omogućava da spoznate ne samo odakle ste već i da prepoznate koji su i odakle su vaši (relativno) bliski rođaci.

Što se više povećava broj nas koji želimo uvid u sopstveni DNK, eksponencijalno se povećava i broj ljudi koji se mogu povezivati sa drugima na bazi sličnog etniciteta.

15Ova je slika i prestava u samom početku ne samo zanimljiva već mislim i poprilično “zastrašujuća”. Jasno je kako DNK ima potencijal da bude iskorišćen – a i zloupotrebljen – u kombinaciji sa, recimo, etničkim čišćenjem. Uzmimo kao primer ovaj test: ukoliko niste dovoljno spremni da smireno i prisebno primite rezultate koji pokazuju ko ste vi, zapravo – onda ima dobrih šansi i da istrpite posledice usled vašeg neprihvatanja činjenica. Ili, kao primer, eugenika: Nemam baš neku preteranu želju da pronalazim i okupljam svoje daleke rođake u cilju osnivanja neke nove skandinavsko-irske rase – ipak, ko može da kaže da neko drugi, sa možda “čistijim” rezultatom nego što je moj, možda neće biti tako naklonjen rasističkoj selekciji jedinki? Ono što mi se nametnulo kao pitanje glasi: šta bi, da je imao ovu tehnologiju, učinio jedan Adolf Hitler? I takođe, šta bi s ovom tehnologijom učinio neki novi, budući, potencijalni Hitler?

Ova pitanja još više zabrinjavaju budući da se 21. vek smatra epohom u kojoj je gotovo nemoguće razgovarati o rasnoj tematici na otvoren, iskren i pošten način. Međutim, pošto je genetski “duh iz lampe” već izašao u svet – iz epruvete u kojoj je bio zapreten – možda bi bila dobra ideja da počnemo da razmišljamo o tome kako ćemo u budućnosti upravljati političkim posledicama ovog bekstva.

Anthony Whitehead (The Spectator)

Gorila i algoritam

Da li će Big Data i algoritmi zameniti strategiju (u podtekstu: i kreativnost) pita se Lazar Džamić, direktor strateškog planiranja u londonskoj agenciji Kitcatt Nohr Digitas.

Pre nekoliko nedelja, imao sam zadovoljstvo da govorim na ‘Noisy Thinking’ skupu, regularnom džem-sešnu za strateške planere u organizaciji londonskog APG-a (Account Planning Group). Ako ne znate šta je APG, možete da prestanete da čitate ovaj tekst jer vam neće biti ni zanimljiv, niti od kakve vajde…

Premisa skupa je jednostavna: odaberi kontroverznu temu, pozovi vodeće eksperte za nju sa različitim tačkama gledanja, daj im samo 10 minuta da prezentiraju, podeli im bejzbol palice – i uživaj u tuči! Otuda i ono ‘bučno’ u nazivu.

Ovaj put, malo su se preračunali. Svi mi na podijumu smo mislili isto, samo svako sa svojim razlozima. Tema je bila velika da veća ne može: da li će Big Data i algoritmi da zamene strategiju (u podtekstu: i kreativnost). Drugim rečima, da li će u svetu mašinskog učenja, veštačke inteligencije koja polako počinje da podseća na prirodnu i beskrajnog univerzuma podataka i signala koje svi mi ostavljamo za sobom u digitalnom i realnom prostoru, uloga stratega postati suvišna.

Ako mašine/sistem znaju ko je potrošač, gde je (i u medijskom i u fizičkom smislu), na šta troši svoje medijsko vreme, šta u tom trenutku gleda ili šta mu treba, kakva mu je prethodna istorija ponašanja i potrošačke navike u kategoriji, dakle, njegov univerzalni potrošački profil – kome treba strateg?

Pitanje je relevantno jer se sada ne odnosi samo na pretraživanje, već i na brending. Na razne kreativne formate – sadržaje i oglase – koji se sada planiraju na isti način na koji je to nekada bio slučaj samo sa pretraživanjem. Ako znamo ko su ljudi i šta im treba, ako se isporuka kreativnih sadržaja odvija u digitalnom prostoru, zašto i strategija pristupa njima ne bi bila automatizovana?

Tako bar ide argument mnogih koji, iz razloga lične promocije ili potrebe da imaju nešto da prodaju, navlače na sebe beli čaršav i zaskaču industriju po ćoškovima uz glasno ‘Bu!’. I vama je kucnuo sudnji čas – kažu oni – uobraženi i naduvani metroseksualni kvaziintelektualci koji na sve nas sa statističkim mozgom gledate sa prezirom!

Kulminacija ovog stava se desila na prošlogodišnjim Kanskim Lavovima, gde je jedan od urednika magazina Contagious to ispljunuo pravo u lice svetskoj kreativnoj eliti – i nije bio izazvan na dvoboj. U sali se osetila opipljiva nervoza. Miris opasne istine je pomalo visio u vazduhu…

Hm, ne baš, ako mene pitate.

Ja sam čovek koji – a i moj tim – jede podatke za doručak. Naravno, mi smo u Guglu, a to je univerzum podataka. Uprkos tome, mi smo i dalje ubeđeni da algoritmi bazirani na obilju podataka neće još dugo vremena zameniti ni stratege ni kreativce. Tačnije, ne sve…

Hoću da vam stavim u perspektivu u kojoj meri bi se od mene očekivalo da budem na strani ‘algoritmista’. Prošle godine, 2015te, Gugl je imao 11.9 trilijardi (hiljada milijardi) pretraživanja i signala u svom sistemu. Ako bi svaki od signala bio zvezda, to bi bilo 119 Mlečnih Puteva. Samo u jednoj godini!

U roku od jednog sata, na Jutjubu se globalno pogleda oko 250 miliona videa. Jutjub je drugi najveći pretraživač na svetu. Opcije za targetiranje su beskrajne…

Dakle, zašto moj tim i ja i dalje smatramo da to obilje podataka neće zameniti stratege ni kreativce?

Zato što ljudi nisu samo ono što jesu, već i ono što bi želeli da budu – ili što ne znaju da jesu. Zato što ekstremno ograničeni rezervoar naše pažnje ne može da se privuče samo stvarima koje nam trebaju, već i onima – pre svega onima – koje su nam interesantne. Zato što su analitičke sposobnosti čak i najpametnijih sistema trenutno samo na nivou takozvane ‘slabe veštačke inteligencije’ (weak AI) i da na pojavu ‘jake AI’ treba čekati još najmanje 20-50 godina.

Algoritmi su sjajni za ‘žetvu’ namera na kraju kupovnog ciklusa, kada je potrošač na tržištu sa jasnom namerom da nešto kupi, ili u potrazi za specifičnim sadržajem. Kada je ta potreba već poznata i definisana. Ali nisu baš sjajni za definisanje teritorija, pristupa i ideja koje su nove, neobične i – samim time – interesantne. Za građenje ‘mentalne dostupnosti’ (u frazi prof. Bajrona Šarpa, ‘novog Kotlera’, koji je jedan od Kotlerovih najvećih protivnika) na početku ciklusa, gde se borba vodi ne kroz definisanu nameru, već kroz kreiranje poželjnih asocijacija izmedju brenda i specifičnog osećanja ili raspoloženja.

Algoritmi nisu kreativni. Oni ne operišu emocijama. Ne borave na teritoriji ‘Ej, jesi video ono…!?’ kao u nedavnom novom ispoljavanju strategije za Persil, gde američki zatvorenici sažaljevaju modernu decu jer provode manje vremena napolju nego oni! Dirt is good u novoj verziji. Kako je to neko nedavno izjavio na jednom drugom APG skupu, nijedan algoritam na svetu vam ne bi predložio gorilu koji svira bubnjeve u oglasu za čokoladu.

Algoritmi ne kreiraju buzz. Ili bar ne još. Imaju mnogo svetla, ali nemaju toplotu – što je moja i misija moga tima u Guglu: da se potopimo u to obilno ‘svetlo’ podataka i da onda, kao živi ljudski transformatori (ili Transformersi, ako vam je više drago), te informacije pretvorimo u emotivne ljudske uvide koji će biti počeci uzbudljivih kreativnih teritorija…

Zato stratezi i kreativci i dalje mogu mirno da spavaju. Makar neki. Jer, postoje dve stvari o kojima moraju da brinu, iz ugla obilja podataka i automatizacije.

Prvo, ne postoji više samo jedna strategija. Po nekim procenama, 40-60% ukupnog oglašavanja su dosadni, funkcionalni i nekreativni oglasi bazirani na raznim akcijama ili funkcionalnim porukama. Vrlo mali procenat oglašavanja su stvari koje se vide u Kanu.

Te i takve poruke se i mogu i treba da automatizuju. Ne treba im strateg, samo juniorski kreativni tim i algoritmički medijski plan. Takvi projekti su uvreda za ozbiljne stratege i kreativce. Putuj igumane – nikome neće biti žao ako roboti preuzmu tu funkciju.

Međutim, ako vaša agencija sedi uglavnom u tom prostoru, ako se pozicionirala kao fabrika kobasica koja industrijski liferuje klišeizirane poruke, imate razloga da se plašite – barem na razvijenim tržištima. Kreirajte dodatnu vrednost za vaše klijente što pre.

Druga stvar za razmišljanje je ova: marketing je danas previše veliki za jednu osobu, čak i za jednu agenciju. Baš zbog obilja podataka i informacija o potrošačima, kao i zbog broja potencijalnih marketing kanala i novih tehnologija, potrebno je promeniti proces u agencijama.

Stari način formiranja strategije, koji ja nazivam pristupom ‘mokrog peškira’, bi bio da strateg ode u svoju kulu od slonovače, potopi se u istraživanje potrošača, muči se danima i nedeljama sa mokrim peškirom na bolnoj glavi, i na kraju se pojavi sa oreolom svetlosti oko sebe i kreativnom timu objavi svoje ukazanje: propoziciju i famozni ‘brif’!

Taj segmentirani, linearni proces više ne funkcioniše najbolje. Zato što su i strategija, kao i kreativnost, postali preveliki za jednog čoveka. To nas je navelo da i u svom timu i u ZOO uvedemo grupni pristup kreiranju ideja.

Prvo, kada dobijemo klijentov brif, odmah uradimo sesiju ‘dekantiranja’. Kao i sa vinom, brif mora da sazri i to radimo u sesiji na kojoj su prisutni svi članovi projektnog tima: strateg, kreativac, kreativni tehnolog, rukovodilac projekta i projektni menadžer.

Vrlo brzo, za pola sata, u razgovoru, otkriju se mnogi novi uglovi i teritorije, pravci i ispoljavanja za strategiju, istraživanje i same ideje…

Drugi korak je to da se i strategija i ideje, dok se formiraju, stalno dele. Čim bilo ko od nas nađe nešto interesantno ili dobije zanimljivu ideju, deli se. Ovaj princip se zove fishfooding i dogfooding i preuzet je od softverskih inženjera. Ne čeka se da se formira nekakva idealna završna strategija ili ideja; proces je mnogo više agilan i saradnički. Više je mozgova umešano, šira je asocijativna mapa ideja i pristupa, dublje se i šire, zanimljivije, misli. Jedni drugima hranimo kreativnost

Zastareli, nefleksiblni procesi i biznis modeli su mnogo veća pretnja agencijama, makar onima na kreativnijoj strani, nego algoritmi. Makar dok veštačka inteligencija ne pređe kritičnu masu i ne počne da nas pobeđuje ne samo u šahu i go-u, već i u slikarstvu, kinematografiji ili muzici.

Ali, tada će nam marketing biti najmanji problem za rešavanje.

B92