Džon Miršajmer: kidanje veza između Kine i SAD kao rizik od ulaska u nuklearni rat

Da li je snažnija eskalacija sukoba između Sjedinjenih Država i Kine neizbežan proces?

Tako barem misli poznati američki politikolog John Mearsheimer, jedan od vodećih teoretičara „neprijatnog realizma“. Ovaj profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu je pre više od dve decenije prvi predvideo aktuelni sukob između dve supersile.

Rođen 1947, Miršajmer je diplomirao na Vest Pointu, a zatim pet godina služio kao oficir u američkim vazduhoplovnim snagama, period tokom kojeg je i magistrirao na međunarodnim odnosima (1974), da bi na Kornelu 1980. stekao doktorat iz istog predmeta. Od 1980. do 1982. bio je postdoktorski saradnik Centra za međunarodne poslove Univerziteta Harvard. Tokom akademske godine ’98-’99. bio je saradnik njujorškog Saveta za spoljne poslove ‘Vitni H. Šepardson’. Na Čikaškom univerzitetu je od 1982. Istaknuta intelektualna figura, član je Američke akademije nauka i umetnosti. Prevođen i na srpski, njegove knjige su u kurikulumima svakog ozbiljnijeg univerziteta (krajem prošle godine je posetio Beograd). Na Istoku i Zapadu je podjednako rado viđen i citiran.

U nastavku slede izvodi iz nedavnog video-intervjua za Asahi Shimbun, u kojem je Miršajmer izneo svoju analizu i viđenje razloga koji stoje iza sukoba, kao i narednog verovatnog poteza Sjedinjenih Država.

*  *  *

AS: Sukob između Sjedinjenih Država i Kine je intenziviran, posebno od izbijanja pandemije. Kineski državni mediji proglasili su pandemiju signalom koji označava kraj američkog stoleća. U međuvremenu je u novi izveštaj američke vlade uneto da Peking očigledno vidi sebe kao „uključenog u ideološko nadmetanje sa Zapadom“. Mislite li da su dve zemlje već započele pravi Hladni rat? I, ukoliko je tako, zašto?

JM: Pravi hladni rat počeo je pre korona virusa, a sama korona nije mnogo bitna. A ni ideologija nije mnogo bitna. Ono što je bitno jeste ravnoteža snaga. A činjenica je da je Kina u poslednjih 20 godina postala tako moćna.

Ozbiljni su izgledi da bi (Kina) mogla postati azijski regionalni hegemon. A Sjedinjene Države ne tolerišu konkurente. Ideja da će Kina postati regionalni hegemon je za Sjedinjene Države neprihvatljiva.

Dakle, sukob interesa je generisan ovom fundamentalnom promenom koja se dešava unutar ravnoteže snaga supersila. Ovo suparništvo pokreće konkurenciju. I samo bih još napomenuo da ćete čuti puno priča o činjenici da su Sjedinjene Države liberalna demokratija a da je Kina komunistička država. Pa je, prema tome, ovo i svojevrsni ideološki sukob.

AS: U knjizi „Tragedija politike velike moći“ koju ste objavili 2001. godine ste na jednom mestu rekli da nikada neće doći do mirnog uspona Kine, i da ste predviđali sukob između SAD i ove zemlje. Kada je, po vašem mišljenju, došlo do te presudne tačke, prekretnice u njihovom bilateralnom odnosu?

JM: Na to je teško odgovoriti jer je sve zapravo pokrenuto još početkom devedesetih, kada je Kina otpočela svoj uspon. Tada je počelo.

U tom unipolarnom trenutku (kada je po rušenju Berlinskog zida SAD jedno vreme ostala bez ozbiljnijeg rivala u svetskoj politici i ekonomiji), Kina je s entuzijazmom nezadrživo krenula napred. Pored toga, bilo je mnogo događaja od značaja za razvoj ove situacije. Najvažnije je da je ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine stvarno omogućio ubrzanje njene ekonomije – do te mere da možete precizirati datum kada su Sjedinjene Države priznale da je uspon Kine problem, i da će Kina, na neki način, morati da bude „sapeta“.

AS: Neki analitičari u Sjedinjenim Državama i Japanu tvrde da, dok su bilateralne ekonomske veze između Sjedinjenih Država i Kine doživljavale konstantan rast tokom 14 godina takozvane ‘politike uključenosti’ (Kine u svetske ekonomske i trgovačke tokove), nije bilo lako izvodljivo da bilo koja zemlja podstakne neki otvoreni rat. Da li se slažete u ovoj konstataciji?

JM: Pa, brojni su stručnjaci to isto izjavljivali i pre Prvog svetskog rata. Govorili su da u Evropi postoji ogromna ekonomska međuzavisnost i da se, shodno tome, niko ne bi usudio da otpočne rat jer bi na kraju ubio koku koja nosi zlatna jaja. Ali, uprkos tome, imali smo Prvi svetski rat. Ono što vam govori ta situacija (s početka XX veka) je da možete imati ekonomsku saradnju, a istovremeno i suparništvo na polju bezbednosti.

A ono što se ponekad dogodi je da ovaj bezbednosni rivalitet postane toliko intenzivan da u jednom trenutku prevagne nad ekonomskom saradnjom, i tada imate sukob. Napravio bih, ipak, korak dalje i rekao da, ukoliko pogledate šta se danas dešava u svetu – da ekonomska saradnja između Sjedinjenih Država i Kine počinje da lagano nestaje – onda, samim tim, prisustvujete njihovom ne samo ekonomskom već i bezbednosnom rivalstvu.

Kao što vam je dobro poznato, Sjedinjene Države su svoje oružje uperile ka kompaniji Huawei technologies. SAD žele da unište Huawei.

Sjedinjene Države bi želele da kontrolišu 5G. Sjedinjene Države žele da ostanu na prvom mestu svih savremenih sofisticiranih tehnologija današnjice, pa u tom pogledu Kineze doživljavaju kao pretnju. A to vam govori da ne samo što ovde na sceni imate vojno, već i ekonomsko suparništvo.

AS: Za razliku od ere Hladnog rata, danas niko precizno ne zna kakav je i koliki kineski nuklearni arsenal. Rekli ste da, budući da Istočna Azija nema nekakav centralni front poput Evrope nekada, postoji mogućnost rasplamsavanja rata između Sjedinjenih Država i Kine oko istočne Azije. Mnoge zemlje koje okružuju Kinu, posebno Japan, kao i druge zemlje koje ne poseduju nuklearno oružje bi bile ranjive na napad iz Kine. Mislite li da bismo u budućnosti mogli prisustvovati izbijanju rata na području Istočne Azije?

JM: Dozvolite mi da odgovor započnem s par reči o Hladnom ratu, a zatim uporedim situaciju u istočnoj Aziji sa situacijom u Evropi tokom  ere Hladnog rata. Suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza je u toj epohi bilo usredsređeno na centralnu Evropu. Nekada smo razgovarali o centralnom frontu, na kojem ste imali Varšavski pakt s jedne, i NATO sa druge strane.

A kada bismo govorili o potencijalnom američko-sovjetskom ratu, on je uključivao taj centralni front (na tlu Istočne i Srednje Evrope). Dakle, na tom centralnom frontu su bile razmeštene snage dve supersile, do zuba naoružane nuklearnim oružjem. To je značilo da bismo imali Treći svetski rat u Srednjoj Evropi; imali biste dve ogromne armijske grupe koje su se obrušile jedna na drugu, svaka sa hiljadama nuklearnih bojevih glava.

Nije iznenađujuće to što, dok smo tokom Hladnog rata igrali ratne igre, bilo izuzetno teško – ako ne i nemoguće – otpočeti rat upravo u toj vrućoj zoni Srednje Evrope jer se niko – s koje god da je suparničke strane pravilno rasuđivao – ne bi usudio da ga započne, s obzirom na „lepe izglede“ i mogućnost od otpočinjanja nuklearnog Armagedona.

Sada, za razliku od situacije u Istočnoj Aziji, koja je centralna tačka rasplamsavanja sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, postoje tri mesta na kojima biste mogli imati taj budući rat: Južno kinesko more, Tajvan i Istočno kinesko more.

Te oblasti nisu ekvivalentne centralnom frontu u hladnoratovskoj Srednjoj Evropi. A moguće je, takođe, zamisliti jedan konvencionalni rat potpuno ograničenog okvira dejstva koji bi izbio u jednoj od ove tri oblasti. Mnogo je lakše zamisliti da bi se desilo takvo šta nego nekakav rat koji bi po obimu bio nalik centralnom, srednjoevropskom frontu tokom Hladnog rata.

To ne znači kako je „samorazumljivo“ da će se rat u istočnoj Aziji desiti. Ne tvrdim to, ali je prisutna razumna verovatnoća da će se Sjedinjene Države, Kinezi, i možda neki od američkih saveznika poput Japana zadesiti u pucnjavi u, recimo, Istočnom kineskom moru.

U tom slučaju, ukoliko taj vojni poduhvat Kina izgubi, ili ako ga izgubi SAD, postojaće ozbiljno iskušenje da, „u nastavku programa“, poražena strana upotrebi nuklearno oružje; jer, Sjedinjene Države su se obavezale da će, ukoliko Japan izgubi konvencionalni rat, one upotrebiti nuklearno oružje za odbranu Japana. A neko bi sada mogao prokomentarisati da je nezamislivo da bi Sjedinjene Države ili Kina upotrebile svoje nuklearno oružje.

Mislim, međutim, da to ovde neće biti slučaj jer biste to nuklearno oružje koristili na moru (okeanu). A po svoj prilici, ne biste gađali ni kinesko kopno. Pa, prema tome, moguće je razmišljati u smislu “ograničenog nuklearnog rata”, u kojem će upotreba atomskog oružja  biti u ograničenim okvirima.

Dakle, veoma brine to što bismo imali ne samo rat između Sjedinjenih Država i Kine, već i to što postoji ozbiljna mogućnost da se u tom ratu upotrebi nuklearno oružje.  Mislim da je, na jedan veoma bitan način, verovatnoća od izbijanja nuklearnog sukoba danas daleko manja nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata.

AS: Visoki kineski zvaničnici su Sjedinjenim Državama jednom prilikom iznele predlog da bi dve supersile mogle podeliti Tihi okean i da, onda, svaka uživa u sferi svog uticaja. Mislite li da će Sjedinjene Države ikada prihvatiti takvu ideju?

JM: Ne, Sjedinjene Države neće prihvatiti deljenje moći. Deljenje vladavine i moći onako kako ste je opisali bi značilo dozvoliti Kini da postane regionalni hegemon u Aziji, a SAD to neće tolerisati. Amerikanci su spremni da ulože izvanredne napore samo kako bi sprečili da Kina postane njihova ravnopravna konkurencija.

Ovde je možda zgodno prisetiti se da su Sjedinjene Države u XX veku bacile na smetlište istorije četiri potencijalna rivala: carsku Nemačku, carski Japan, nacističku Nemačku i Sovjetski Savez.

Ukoliko se desi  da Kina postane regionalni hegemon u Aziji, ona na tom kontinentu neće imati pretnji koje bi je zabrinjavale, pa će biti slobodna da ušeta u područje zapadne hemisfere i tu formira vojne saveze sa zemljama poput Kube i Venecuele. Zbog toga se SAD trude da spreče kinesku dominaciju nad Azijom.

AS: Vaš esej iz 2014. pod nazivom „Reci zbogom Tajvanu“ je bio predmet široke rasprave. Mislite li da će Sjedinjene Države dići ruke od Tajvana ukoliko Kina interveniše?

JM: Verujem da će se Sjedinjene Države boriti da odbrane Tajvan ako ga Kina napadne. Po mom mišljenju, nezamislivo je da bi Sjedinjene Države ostale po strani i dopustile Kini da osvoji Tajvan. Da (dosad) nismo branili Tajvan, to bi imalo pogubne posledice po naš odnos sa Japanom, Južnom Korejom i ostalim našim saveznicima u istočnoj Aziji.

Rekao bih, međutim, da je to i razlog što su urednici časopisa ’National Interest’ stavili naslov „Zbogom Tajvanu“; možete zamisliti moguću situaciju u narednih 30 ili 40 godina gde je Kina narasla toliko da Sjedinjene Države jednostavno ne mogu odbraniti Tajvan usled geografskog položaja.

AS: Kina je ojačala svoju strategiju efikasnog odvraćanja američkih nosača aviona od prilaska Tajvanskom tesnacu. Da li bi SAD mogle da krenu u razmeštanje svojih vojnih snaga u Aziji usred neke potencijalne krize?

JM: Ne mislim da će nosači aviona biti od velike pomoći. Mislim da ubrzano dolazimo do tačke u kojoj nosači aviona postaju glineni golubovi (sitting ducks). Mislim da će biti nužno osloniti se na druge vrste vojne sile: Taktičke letelice koji poleću sa kopnenih aerodroma, balističke rakete, podmornice i tako dalje.

AS: Kako ocenjujete Trampovu politiku prema Kini?

JM: Mislim da je Tramp mudro shvatio da je za Sjedinjene Države važno da zadrže Kinu, ne samo u vojnom već i ekonomskom smislu.

AS: Njegova administracija, međutim, nije uspela da ostvari rezultat.

JM: Mislim da je problem sa Trampovom administracijom u tome što je loše obavio posao u vezi domaćih (američkih) odnosa sa saveznicima poput Japana i Južne Koreje, Filipina, Australije i Vijetnama, i tako dalje. Ovde nam je potrebno američko liderstvo sposobno da sastavi kohezivnu strukturu Alijanse, onog saveza koji bi mogao da suspregne Kinu. A Trampova administracija je američke saveznike tretirala s prezirom.

AS: Ako predsednik Tramp ne bude ponovno izabran, već predsednik postane Džo Bajden, kandidat Demokratske stranke, mislite li da bi Sjedinjene Države mogle obnoviti odnose sa svojim ključnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i Nemačke? Šta mislite da je najefikasniji način koji bi Bajdenova administracija trebalo da primenjuje kako bi zaustavila Kinu?

JM: Ukoliko Joe Biden bude izabran za predsednika, a demokrate dođu na vlast,  mislim da će doći do oporavka veza s našim saveznicima u Evropi i istočnoj Aziji, i da ćemo se prema njima ponašati na isti način na koji smo se ophodili sve dok Tramp nije preuzeo dužnost.

Tramp je anomalija. Tramp je neprijateljski raspoložen na veoma specifične načine. Tramp je neprijateljski raspoložen prema američkim saveznicima jer smatra da su američki saveznici „iskoristili“ Sjedinjene Države. Smatra da to naročito važi za Nemačku. Ova i još neke zemlje iz Alijanse se, po njegovom mišljenju, „besplatno grebu“ (free riders); Slobodno se, misli on, i neometano grebu, iskorišćavajući Sjedinjene Države na njenom tlu. I on je zbog toga veoma ljut. Ta ga je ljutnja dovela do toga da gotovo sve američke saveznike tretira poprilično loše.

Ne verujem da će to biti slučaj ako Bajden postane predsednik, a demokrate se vrate u Belu kuću. Mislim da ćemo imati mnogo bolje odnose između Japana i Sjedinjenih Država. A Japan neće morati da troši beskrajno puno vremena pokušavajući da pronikne šta je to tačno Trampova politika, i šta on to radi iz minuta u minut. (Ukoliko Bajden postane predsednik) Imaćemo više pravilnosti i izvesnosti u našoj spoljnoj politici.

I mislim da će to biti dobro. Ali bih isto tako napomenuo kako da verujem da će, kao i Tramp, i demokrate biti sklone suzdržanosti. Ako demokrate pobede Trampa u novembru, ne mislim da će biti ikakvog umanjenja američke restriktivne politike.

Prošlog oktobra sam u Kini proveo  17 dana. Tada sam razgovarao sa svim prvacima kineske spoljne politike. S aspekta američko-kineskih odnosa, gotovo svi s kojima sam pričao veruju da nije važno hoće li Tramp ove godine pobediti ili izgubiti; Kinezi veruju da Amerikanci gledaju Kinu „preko nišana“, i da to (američki izbori u novembru) ništa neće promeniti. Mislim da su u pravu.

AS: Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da je pristup Japana protiv nedavnog jačanja kineskih vojnih snaga?

JM: Mislim da su Kinezi nesumnjivo ojačali svoje vojne kapacitete u odnosu na Japan. Posebno je jasno da raste opasnost od nuklearnog oružja srednjeg dometa (INF). Naravno, neke od tih raketa nemaju nuklearne bojeve glave. U pitanju su konvencionalne, ali u svakom slučaju arsenal raketa srednjeg dometa usmerenih na Japan, čiji je broj uveliko porastao.

Mislim da se ovde moraju desiti brojne stvari. Pre svega, Japanci će morati da potroše mnogo više novca na odbranu. Drugo, moraće da mnogo više sarađuju sa Sjedinjenim Državama. Zapravo je vrlo važno da ove dve strane rade zajedno. I mislim da će Japanci morati da razmeštaju sopstvene INF ili rakete srednjeg dometa, a ne nuklearne. Mislim da se  za nuklearno odvraćanje u ovom trenutku Japanci mogu osloniti na Sjedinjene Države.

AS: Ostrva Senkaku predstavljaju jednu od najopasnijih tačaka razdora između Kine i Japana. Da li bi Sjedinjene Države rasporedile svoje vojne snage protiv Kine kako bi zaštitile ovakva nenaseljena ostrva?

JM: Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da će pomoći Japanu u odbrani Senkakua. Mislim da je potrebno da Sjedinjene Države “sasvim pojasne” da će pomoći Japanu u odbrani ovog arhipelaga, a Sjedinjene Države i Japan moraju da razviju vojne kapacitete kako bi ga odbranile. Tako moraju da zajedno rade kako bi stvorili jednu značajniju moć odvraćanja, koja će odbiti Kineze od zauzimanja tih sićušnih, pustih ostrva.

* * *

Kenji Minemura je stariji dopisnik iz oblasti diplomatije. Radio je kao šef odseka za dopisnike Ministarstva spoljnih poslova u Vašingtonu, a prethodno kao dopisnik iz Pekinga. Takođe je aktivan kao istraživač pri Školi za javne politike Univerziteta u Hokaidu.

Kenji Minemura (Asahi Shimbun)

 

Srodni linkovi:

John J. Mearsheimer: The Burden of Irresponsibility

Da li SAD i Kina mogu da izbegnu Tukididovu zamku?

Džon Miršajmer, “Velika Zabluda”

Džon Miršajmer, “Tragedija politike velikih sila”

The Thucydides Trap: Are the U.S. and China Headed for War?

Destined for War: Can America and China Escape Thucydides’s Trap?

Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku

Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Tereza Mej u Kini, ili: slabost Britanije na dlanu

I pored pokušaja da privuče kineske investicije, Tereza Mej morala je da „povuče ručnu“ kako bi i dalje ostala na istoj strani sa svojim saveznicima, Amerikom i Evropom, piše londonski The Economist.

Džordž Makartni, vođa prve britanske misije u Kini je 1793. godine odbio da padne ničice pred kineskog cara. Međutim, njegov pokušaj da zadrži britansko dostojanstvo bio je poprilično potkopan porukom napisanom na jedrima britanskih imperijalnih džunki kojima su prevezli svoje diplomate u Kinu, noseći sa sobom robu kojom su želeli da trguju s Pekingom. Na jedrima britanskih brodova je pisalo:  “Ambasador koji nosi poštovane darove iz zemlje Engleske“.

Suočavanje sa kineskim vladajućim strukturama retko kada ide glatko, u šta je i Tereza  mogla da se uveri  tokom nedavne trodnevne posete ovoj zemlji. Premijerka je imala težak zadatak da „ne pukne“, to jest ne izgubi ravnotežu i neprimereno uzvrati domaćinima. Jedna stvar koju je zasigurno želela bila je i potvrda kako Britanija i Kina još uvek uživaju “zlatno doba” koje su 2015. proklamovali kineski predsednik Si Đinping i njen prethodnik u Dauning stritu br. 10,  Dejvid Kameron, koji je nakon odlaska sa premijerske funkcije pokušao da osnuje Kinesko- britanski investicioni fond.

Tereza Mej je, takođe, želela da Britanija postane bliskije uključena u kinesku „Inicijativu za pojas i put“, mrežu infrastrukturnih projekata vrednu četiri hiljade milijardi dolara, inicijative koja je puni odraz Sijeve spoljne politike – one koju će Kina voditi narednih godina i decenija, i koja je bila predmet pažnje Dejvida Kamerona. U tu svrhu, Britanija je već – barem kako to ona vidi – učinila više od drugih bogatih zemalja, ne bi li ugodila kineskim planovima. Njen kancelar Filip Hemond  je u tu svrhu naimenovao “Gradskog izaslanika” (Daglas Flint, bivši predsedavajući HSBC-a) i uspostavio “Gradski odbor”, nastojeći da finansiranje kineskog projekta „Pojas i put“ učini transparentnim po što je moguće višim standardima „bogatog sveta“ (sretno s tim!). Britanska premijerka je, povrh svega, trebalo da pokaže da je put poboljšanja britanskih veza s Kinom moguć kroz razgovor o „globalnoj Britaniji“ – onoj koja je otvorena za poslovanje – a nakon što se pokazalo da Brexit nije tek puka priča i slovo na papiru.

Baš kao i Makartni pre 225 godina, i gospođa Mej bi više volela da dobije sve što želi a da ne padne na kolena i čelom dotakne tle. Ona je, takođe, svesna da su evropske zemlje oprezne zbog neprozirnog finansiranja projekata vezanih za „Pojas i put“, podozrevajući da Kina možda koristi ovu šemu kako bi proširila svoj uticaj u centralnoj i istočnoj Evropi. Američka administracija nazvala je Kinu “strateškim suparnikom”. To znači da se gospođa Mej “saginjati neće” kako bi „kupila“ naklonost domaćina – a da pritom ne uvredi Evropljane i Amerikance.

A ukoliko se nadala da će je kineska vlada „pustiti s udice“ tek tako – ne zahtevajući od nje previše u zamenu za njenu listu želja – ubrzo se razočarala. Kinezi su od nje zvanično zatražili da odobri Inicijativu za Pojas i put, laskavim rečima i uvijanjem suštine u oblande raznih memoranduma o razumevanju. Želeli su, takođe, i da Britanija podrži Sijeva nastojanja da se predstavi kao lider globalizacije – prihvatanjem njegovih reči o “zajedničkoj budućnosti za čovečanstvo“.

Sve je ovo napokon otišlo predaleko. Tereza Mej je neumorno pričala o “britanskom snu”, poput nekog odjeka na Sijev slogan o “kineskom snu”, taktično izbegavajući pitanje ljudskih prava, barem u svojim javnim nastupima. Ona se, ipak, u jednom trenutku okanila lepih priča o “zlatnom dobu”, upozorivši  Kinu da bi trebalo da više poštuje međunarodna pravila trgovanja. Možda je predsednik Si pretpostavio da je gospođa Mej bila toliko slaba na domaćem terenu, pa će biti primorana da se pridruži pritisku na Kinu.

A možda je, međutim, tada bila toliko slaba da čak ni za to nije smogla snage.

 

The Economist

Šta će se dogoditi kada kineski BDP nadmaši američki?

Što se mene tiče, kineska ekonomija već je već veća nego američka a i kada se to bude dogodilo i „zvanično“, to za mene neće imati nekog velikog značaja.

U cilju izračunavanja relativne veličine dve ekonomije, BDP prilagođen prema PPP-u (koji je realniji; U nekoj zemlji možete kupiti 100 hlebova za 2 dolara, a u drugoj samo jedno parče), koji je mnogo tačniji od nominalnog BDP-a. Kao što sam diskutovao u drugom odgovoru [1], ovo je posebno tačno kada govorite o dve velike ekonomije, u kojima je većina ekonomskih aktivnosti domaća i gde su ove aktivnosti u različitim fazama razvoja – drugim rečima, vrlo precizan opis Kine i Amerika.

Na osnovu toga, kineska ekonomija je prevazišla Ameriku negde u 2014. ili 2015. godini. Ali, kao što sam rekao gore, to uopšte nije bila neka spektakularna stvar. Američki dohodak po glavi stanovnika i dalje je daleko ispred kineskog, a to se, ukoliko se ne dogodi neki apokaliptični scenario, to se neće promeniti tokom mog života. Zaista, kao što sam opisao ovde [2], mislim da postoje pristojne šanse da američka ekonomija ponovo preuzme titulu “najveće ekonomije na svetu” negde krajem 21. ili početkom 22. veka.

Međutim, mene kao Amerikanca više brine jedna druga stvar:

Izvor: „Our World in Data“: veza između izdvajanja iz budžeta za zdravstvo i očekivanog životnog veka – Sjedinjene Države su tu izuzete

Uprkos tome što na zdravstvenu zaštitu troši mnogo više od ostalih zemalja razvijenog sveta – više nego dvostruko u odnosu na Japan! – prosečan životni vek Amerikanaca zapravo zaostaje u za najnaprednijim ekonomijama.

A Kina danas hvata kopču s ovom veoma važnom metrikom, kojom se određuje kvalitet života. Životni vek Kineza je 1970. godine zaostajao za Amerikancima za 12 godina, ali do 2015. godine se taj jaz smanjio na manje od četiri godine [3].

Izvor: Google Data Explorer – Očekivani životni vek

Ovo je uprkos činjenici da je Kina tek nedavno dostigla tačku svog ekonomskog razvoja gde sebi može priuštiti da se fokusira na socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu. U 2014. godini, njena potrošnja za zdravstvenu zaštitu iznosila je 5,4% kineskog BDP-a; ovo se upoređuje sa 17% koje izdvajaju Sjedinjene Države [4]. Danas je to daleko ozbiljnija priča: Na ​​19. Kongresu stranke prošlog oktobra, u više navrata je ponavljano da bi zdravstvena zaštita trebalo da predstavlja jedan od prioritetnih ciljeva Sija Đinpinga u njegovom drugom mandatu [5].

U međuvremenu, u Americi je situacija se poslednjih godina sve više pogoršava postala zbog opioidne krize [6]:

Očekivani životni vek u Americi je 2016. pao drugu godinu zaredom; zemlja opet posrće usled opasnosti od smrtnih slučajeva nastalih prevelikim dozama opojnih droga, izveštavaju federalni zvaničnici…

… poslednji put kada je očekivani životni vek Amerikanaca pao je bio 1993. godine, zbog epidemije AIDS-a. Od početka 60-tih do danas, očekivano trajanje života nikada nije padalo dve godine zaredom.

Ako se ovaj trend nastavi, prosečni životni vek u Kini mogao bi da prevaziđe Sjedinjene Države u naredne dve decenije. I – za razliku od gubitka titule “najveće svetske ekonomije” – to bi definitivno bilo nešto što je zaista zabrinjavajuće – ne zato što bih imao da nekih zamerki na račun napora koje kineska vlada ulaže da bi poboljšala kvalitet života svojih građana, već zbog onoga što taj podatak govori o tome u kom pravcu smo krenuli…

Zaboravite podatke o BDP-u: Ako budemo ostali vodeća sila na svetu, moramo početi da se bavimo temeljnim, pa ipak neverovatno složenim pitanjima zdravstvene zaštite.

Beleške:

[1] Izvor: Koja je korisnija mera za procenu ekonomije jedne nacije: BDP (nominalni) ili BDP (PPP) i zašto?

[2] Izvor: Ako Kina nadmaši SAD, koja bi zemlja najverovatnije mogla nadmašiti Kinu u budućnosti?

[3] Izvor: Google Data Explorer – očekivanje života

[4] Izvor: Svetska banka – Izdaci za zdravstvo (% BDP-a)

[5] Izvor: Lancet: Si Đinpingov plan za Kinu kao svoj prioritet ima zdravlje

[6] Izvor: NPR: Životni vek Amerikanaca ponovo opada usled povećanog broja smrtnih slučajeva prouzrokovanih opojnim drogama

Glenn Luk, Invests in China (Quora)

 

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”

Džek Ma vs. Vašington (runda 2018)

Početkom prošlog januara, Džek Ma, osnivač kineske kompanije za elektronsku trgovinu pokušao je da napravi “prečicu” ka Trampovoj kuli u Njujorku kako bi izgradio most dobre volje sa čovekom čija su javna zapažanja uglavnom oslikavala Kinu kao kradljivca radnih mesta kojem ne treba verovati. Dve nedelje nakon posete, Maov Ant Financial Services – firma koja je 16 puta veća od PayPala – najavila je dogovor o kupovini remitera za transfer novca MoneyGram, čije je sedište u Teksasu.

Dve kompanije su drugog januara prošle godine rekle da su okončani pokušaji Ant-a da kupi MoneyGram, nakon što ova kineska firma nije dobila odobrenje od američkih zvaničnika. Očaravajući šarm kojim je Džek Ma pokušao da početkom 2017. osvoji tek izabranog Donalda Trampa nastavili su se tokom čitave prošle godine, ali ovaj pokušaj „omekšavanja“ kursa američke administracije očigledno nije doprineo razbijanju nepoverenja prema Kini koje je prisutno u Vašingtonu – a izgleda da će se to nepoverenje produbiti tokom ove godine.

Maovi napori uključivali su i pojačano lobiranje i obećanja koja su direktno išla na razuveravanje Trampa da je Kina faktor koji treba da zabrine Amerikance. Nakon što je Ma prošlog januara obećao da će svojim poslovanjem stvoriti hiljade radnih mesta u Sjedinjenim Državama, u maju je Alibaba, poslovna grupa koja se sastoji od preduzeća kao što su platforme za e-trgovinu TMall i Taobao, bila domaćin velike konferencije u Detroitu, čiji je cilj pomaganje malim preduzećima u onlajn biznisu, tj pri prodaji na internetu u Kini. U prošloj 2017. godini, prema vebsajtu OpenSecrets.org, koji prati lobiranje potrošnje sve javnog obelodanjivanja, Alibabino lobiranje u SAD je dostiglo cifru od 1,4 miliona dolara, u odnosu na milion dolara u 2016. godini i oko 400,000 dolara godišnje između 2012. i 2015. godine. Prošlogodišnje lobiranje je kao temu za diskusiju imalo “predloženu akviziciju i strane direktne investicije”, kao i problem falsifikovanja i zaštite autorskih prava vlasnika.

Ali, kako je izjavio direktor kompanije MoneyGram Aleks Holms u izjavi od 2. januara, “geopolitičko okruženje se značajno promenilo otkako smo pre gotovo godinu dana najavili predloženu transakciju sa Ant Financial. Uprkos našim maksimalnim naporima da sarađujemo sa vladom Sjedinjenih Država, postalo je jasno da Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama (CFIUS) neće odobriti ovo spajanje.”

CFIUS, odnosno Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Državama jeste međuagencijski odbor kojim predsedava Odeljenje za trezor i koji ispituje predložene poslove sa stanovišta nacionalne bezbednosti. Neuspeh ugovora kineskog Ant-a usledio je nakon što je Tramp prošlog septembra blokirao kupovinu američkog proizvođača čipova Lattice Semiconductor „zbog problema koji se tiču nacionalne bezbednosti“. Zbog, za ovu administraciju ključnih razloga, ovaj blok šalje signal o “zamrzavanju” koji je snažniji od poruke poslate objavom namere o kupovini kompanije za proizvodnju poluprovodnika Lattice.

U slučaju Lattice, sredstva koja se usmeravaju ka akviziciji mogla bi se vratiti u kinesku državnu firmu koja je javno izjavila da je jedan od njenih ciljeva bio unapređivanje kineske nacionalne sigurnosti. Osim toga, postalo je očigledno da ova vrsta tehnologije ima potencijal za vojnu primenu. Alibaba i njemu pridružene firme, poput Anta, uglavnom se smatraju privatnim kompanijama. U Kini, međutim, linije između državnih i privatnih poslova i vlasništva često mogu biti zamućene: Ant-ova finansijska runda dokapitalizacije tokom 2016. u iznosu od 4,5 milijarde dolara predvodila su preduzeća pod kontrolom države. Prošle godine je Alibaba – baš kao i druge velike kineske firme – uložila značajna finansijska sredstva u inicijative koje su zastupale vladine ciljeve, poput pretvaranja Kine u globalnog lidera u veštačkoj inteligenciji.

Republikanski predstavnici, Robert Pittenger i Chris Smith aludiraju na te zamućene linije, izražavajući strahovanja zbog ugovora MoneyGram-a u autorskom tekstu napisanom prošle godine za Wall Street Journal: “Ant Financial je, kako se izveštava, tražio način kako da pristupi banci od 2,4 milijarde mobilnih korisničkih naloga koji su u posedu MoneyGrama. Kineska vlada je značajan akcionar Ant Financiala, sa oko 15% udela. Ukoliko bi ova transakcija bila odobrena, kineska vlada bi stekla značajan pristup, kao i informacije, koje se tiču finansijskih tržišta i specifičnih međunarodnih tokova novca potrošača.”

Obe kompanije, kako teksaški MoneyGram tako i kineski Ant Financial, insistiraju da je neuspeh u postizanju dogovora o kupovini – čiji je ceh napuštanja sporazuma Ant (po svemu sudeći nepravedno) platio 30 miliona dolara – ne znači da su jednom za svagda osujećeni njihovi napori da rade zajedno. Ove firme sada planiraju “stratešku saradnju”, sa fokusom na Kinu, Indiju i Filipine, destinacije na koje mnogi radnici šalju novac.

Takve firme, koje žele da se međusobno povežu, bolje neka počnu da se navikavaju na razvoj obrta koji vodi ka rešenjima. U toku je dvostranački napor, i republikanaca i demokrata, na usvajanju zakona koji će dalje jačati CFIUS kako bi se rešila pitanja sigurnosti u sklopu kineskih i drugih akvizicija. Između 2013. i 2015. godine, Kina je činila petinu transakcija obuhvaćenih CFIUS-om, većom zastupljenošću od bilo koje zemlje. Stoga, Amerikanci drže do stava da bi jedan jači zakon verovatno značio veći broj provera i ocena budućih preuzimanja američkih firmi od strane inostranih investitora – a posebno Kineza.

Quartz, The Atlantic (2. jan 2018)

A year on, Jack Ma’s US charm offensive isn’t working in Washington

 

Globalna moć: od Zapada ka Istoku, ponovo

Globalna moć se pomera ka Aziji – a Evropa će morati da se tome prilagodi, piše u svojoj kolumni za Gardijan Natalie Nougayrède, nekadašnja zamenica urednika u pariskom Le Mondu.

Tokom 2012. godine, analitičari konsultantske kuće McKinsey su, koristeći podatke sa Univerziteta u Groningenu, objavili jednu upečatljivu kartu koja pokazuje kako se globalni centar ekonomske gravitacije pomerio od prve godine nove ere naovamo. Da, dobro ste pročitali: od trenutka kada je Isus imao oko godinu dana. Gledajući mapu danas, ova mapa izgleda kao svež podsetnik na svet kroz vreme i kako je globalna pozicija Evrope brzo dovedena u pitanje. Otrežnjenje tom stvarnošću je razlog zbog čega je logično držati se zajedno, i učiniti sve da evropski projekat bude uspešan, a ne odugovlačiti.

Evo da pogledamo na ono šta kaže ova mapa. Bilo je potrebno jedno stoleće, od 1820. do 1913. godine, da bi se centar gravitacije (koji se vaga “odmeravanjem” BDP-a na odeđenim lokacijama) preselio iz Azije u Evropu. Posle Drugog svetskog rata, ta tačka se preselila preko Atlantika u Sjedinjene Države. U 60-im, 70-im, 80-im i 90-im godinama, ova tačka ekonomske gravitacije ostala je u zapadnom delu severne hemisfere. Zatim se desilo vrtoglavo ubrzanje. Za samo jednu deceniju, od 2000. do 2010. godine, centar se vratio u Aziju, preokrenuvši gotovo sve trendove u prethodnih 2.000 godina.

Već neko vreme se mentalno prilagođavamo ovoj smeni. Knjige su pisane o tome kako će ovo biti “azijski vek”. Ovih dana, udarni naslovi po pravilu pripadaju Severnoj Koreji i Kini, a da ne pominjemo Mijanmar – sve ovo služi kao stalni podsetnik na to koliko će bezbednost sveta – upravljanje, kao i liberalne demokratske vrednosti koje će (ili neće) biti podržane – zavisiti od toga šta se dešava u delu sveta koji većini Evropljana izgleda daleko.

Toliko toga se dešava u našem (evropskom) regionu. Debate o jednakosti, socijalnoj pravdi, raznolikosti, migracijama, nemačkim izborima, planovima za reformu Emanuela Makrona, neredu kojeg je napravio Bregzit, a da ne pominjemo zabrinutost zbog demokratskog nazadovanja Poljske i Mađarske, dok Rusija steže svoje vojne mišiće na istoku. Može nam biti oprošteno jer smo zaboravili koje je naše mesto u svetu. Prezauzeti smo.

Evropa je važna, ali često se čini da je manje važna nego što želimo. Nama čak nije bio potreban ni Donald Tramp kako bismo shvatili zašto je, kao nikada do sada, Stari kontinent za Amerikance toliko nebitan; Evropa ih interesuje manje nego bilo koju prethodnu generaciju. Sećam se jednog od zvaničnika iz Obamine administracije, koji mi je 2012. rekao kako im je Evropa bila “dosadna” (to je bilo usred krize evra), dok je Azija bila “uzbudljiva”.

Sve ovo ima određen psihološki uticaj. Studije pokazuju da su građani azijskih zemalja čije su privrede brzorastuće skloni da budu daleko optimističniji (58%) nego Evropljani (24%). Nove srednje klase u državama Azije gaje uverenje da će u finansijskom smislu njihovoj deci biti bolje: Za njih, budućnost sija blistavo. Sa druge strane, Evropljani imaju teška vremena, pa im je i teže da se osećaju optimističnije.

Imajući ovo na umu, promena percepcije javnosti mora biti ključni deo onoga što se u kompjuterskom žargonu zove „rebooting“:  ponovnog podizanja sistema evropskog projekta. Popravljanje pitanja migrantskih kvota ili pozivanje na budžet evrozone neće sami po sebi moći da naprave neki natprirodni trik. Angela Merkel, istina, možda ima malih problema sa promovisanjem EU pred svojim glasačima kada izjavljuje: “Nemačkoj na dugi rok može biti dobro samo ukoliko i Evropi bude dobro”.

Francuski predsednik Makron je ove sedmice uspeo da podstakne moral evropskih građana, održavši upečatljiv govor o Evropi i demokratiji nastaloj u grčkom polisu Atini. On je rekao da su propusti Evrope u prošlosti “potkopali poverenje” koje su njeni narodi imali. On je pozvao na ponovno otkrivanje bogate kulture kontinenta kao načina približavanja nacija, a tokom 2018. planira da započne konsultativni proces tako da građani mogu bolje i neposrednije izraziti ono što misle o budućnosti evropskog kontinenta.

Evropa i dalje liže rane nastale tokom brojnih kriza, a može biti da ih je još više na horizontu. Makron je, međutim, u pravu što ulaže napore u tako ambiciozan projekat obnove, koji zahteva istu onu energiju koju su evropski “oci osnivači” demonstrirali pedesetih godina prošlog veka.

Najubedljiviji argument Makrona možda i nije apsolutno originalan, ali zaslužuje da bude ponavljan: ​​nijedan od današnjih izazova ne može biti značajnije uzet u razmatranje od strane nacija koje deluju razdvojeno. Evropa može biti jaka samo i jedino ukoliko njeni delovi nastupaju zajedno – činjenica je to koja se neprekidno ogleda u agoniji Britanije nakon Bregzita. Ukoliko EU ne izgradi sebe kao istinsku “snagu”, ona će na kraju biti podvrgnuta pravilima i pritiscima od strane spoljašnjih aktera.

Što nas vraća na globalnu sliku. Ono što razlikuje Evropu od drugih regiona sveta je, na kraju, prilično jednostavno. To unikatno nalazi se u njenoj jedinstvenoj kombinaciji liberalne demokratije, individualnih sloboda i društveno osvešćene tržišne ekonomije, sa naglaskom na solidarnosti i suverenitetu. A  to je nešto što ne možete naći negde drugde. Bez obzira na to što Evropa gaji sumnje u sebe , ona i dalje ostaje visoko povlašćena oblast sveta, ako je uporedimo čak i s onim društvima čije stope rasta BDP-a daleko prevazilaze njene.

Ostatak sveta često može biti svesniji ovoga nego što to mogu sami Evropljani. Ovde se pozivam, piše Natali Nugejre, ne samo na migrante i izbeglice čije migracije toliko jasno pokazuju kuda bi želeli da odu. Naprotiv, pogledajte rezultate nedavno objavljenog, prvog istraživanja javnog mnjenja Eurobarometra o tome kako druga područja, naime Azija, gledaju na Evropu. Preko tri četvrtine ispitanika iz Kine i Indije opisuje Evropu kao “mesto stabilnosti u problematičnom svetu”. Preko 80% Kineza i Indijaca ima “pozitivnu sliku o EU” – što je daleko veći procenat od onog kojim su pozitivno ocenili Evropljane (69%). Prema ovom istraživanju, Azijci identifikuju tri ključna “aduta” Evrope: njenu “ekonomsku, industrijsku i trgovačku moć”, njen “životni standard” i “poštovanje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava”.

Ovaj vek može biti “azijski”, ali i Evropa ima karte kojima može da igra. A one su, mahom, dobre.

 

Natalie Nougayrède, Guardian

Film i politika – dve strane iste realnosti

Odavno je poznato – a Holivud je tu stvar doterao do savršenstva – da je film veoma često prenosilac političkih poruka i svojevrsni “emiter” određenih ideja koje se upućuju recipijentu – stranim vladama, svojim građanima ili onima širom sveta. Film prepravlja, popravlja i uspostavlja imidž, imidž je stav, a stav prenesen filmskim rečnikom gotovo uvek govori bolje i od samih političara. U tom smislu, Holivud odavno nije jedino mesto koje svojim filmovima pronosi poruke političke prirode, piše Nebojša Popović za portal Sputnjik

Ovde na blogu pre par dana pominani kineski akcioni film „Vučji ratnik“ inspirisan je evakuacijom njihovih civila iz Libije i Jemena, koja je izvedena uz asistenciju vojske. Ono što je do danas manje medijski potencirano, piše Nikola Popović, jeste činjenica da je operacija nasilnog svrgavanja Gadafija od strane Zapada za svoj skriveni cilj imala i isterivanje Kine iz Libije.

„Ko uvredi Kinu, biće ubijen, bez obzira gde se sakrio“ — slogan je filma koji je u najmnogoljudnijoj zemlji sveta srušio sve rekorde, a prema medijskim izveštajima, čitava stvar je otišla toliko daleko da su Kinezi odmah nakon filma počeli i masovno da se prijavljuju u vojsku.

Kineski akcioni film „Vučji ratnik“ ima prilično jednostavnu radnju. Vlada te zemlje šalje svog neustrašivog specijalca kako bi spasao kineskog biznismena zarobljenog u afričkoj zemlji koju razara građanski rat.

Na tom putu, zvezda filma Vu Đing ubija na stotine pobunjenika i zapadnih plaćenika. Britanski Bi-Bi-Si nije bio previše oduševljen ovim ostvarenjem, pa konstatuje da se radi o običnoj kopiji holivudskih akcionih filmova sa jedinom razlikom — da spasitelji sveta ovoga puta nisu Amerikanci, već Kinezi. Naravno, Britanci i ne mogu biti oduševljeni, jer odlično shvataju da se u ovakvim slučajevima ne radi samo o filmu, već da je suštinski u pitanju slanje jedne ozbiljnije poruke.

A ta poruka glasi — Kina je danas spremna da brani svoje interese na bilo kojoj tački zemljinog šara. I to ona sada i bez ustezanja poručuje. Interesantan detalj je i da kineski mediji prenose da je film inspirisan evakuacijom kineskih civila iz Libije i Jemena koja je izvedena uz asistenciju vojske. Ono što je do danas manje medijski potencirano jeste svakako činjenica da je operacija nasilnog svrgavanja Gadafija od strane Zapada za svoj skriveni cilj imala i isterivanje Kine iz Libije, koja je u toj zemlji imala ozbiljne komercijalne interese.

Na sopstvenu žalost, Zapad u tome nije imao značajnijeg uspeha, a naročito je bio bezuspešan u suzbijanju kineskog uticaja širom Afrike, gde, zahvaljujući dobro osmišljenom planu kupovine resursa, Peking danas postaje dominantna sila na kontinentu. Ništa manje nije zanimljiv ni detalj koji je Kinezima takođe poslužio kao inspiracija za pomenuti film, a vezan je za njihovo proterivanje iz Jemena.

Na samo 20 kilometara sa druge strane obale Jemena nalazi se Džibuti, oskudna afrička zemlja, ali sa strateški važnim položajem koji osigurava kontrolu najvažnijih svetskih pomorsko-trgovačkih puteva, i u kojoj je Kina nedavno otvorila svoju vojnu bazu.

Nema više nikakve dileme, Kina kao vodeća trgovačka sila ne želi više da prepusti slučaju kontrolu ključnih pomorskih pravaca i prolaza, pa je odlučna da i na tom planu značajno poveća svoje prisustvo. Za to se bori i kinematografijom.

Nebojša Popović, Sputnjik

Ne dozvolite fejsbuku da vas unizi

Evo i zvanične vesti: Naučnici su analizirali podatke, potvrdivši ono što smo već znali u našim srcima. Društveni mediji čine da se osećamo bedno i uniženo. Za Njujork tajms piše ekonomista Set Stivens-Davidovic, autor knjige “Everybody Lies: Big Data, New Data, and What the Internet Can Tell Us About Who We Really Are”.

Svi smo mi nejasno svesni kako je nemoguće da su “svi ostali” iz kruga naših “prijatelja sa fejsa” uspešni, bogati, privlačni, opušteni i da iz njih isijavaju radost i intelektualna superirornost. Pa ipak, i pored tog saznanja, ne možemo se odupreti sili koja nas tera da poredimo svoj unutarnji život sa onim koji, barem na fejsbuku, vode naši FB prijatelji.

Koliko je stvarni svet drukčiji od onog kojeg gledamo u virtuelnom kosmosu – na društvenim medijima? U stvarnom svetu, nedeljni magazin National Enquirer svake godine proda gotovo tri puta više primeraka od mesečnika The Atlantic. Na fejsbuku, Atlantik je 45 puta popularniji.

Amerikanci troše oko šest puta više svog vremena perući posuđe nego igrajući golf. Postoji, međutim, gotovo dvostruko više tvitova koji nas izveštavaju da “upravo igramo golf”, nego onih koji nas obaveštavaju da “upravo peremo posuđe”.

Hotel Circus Circus, koji spada u jeftinije, i luksuzni Hotel Bellagio, oba u Las Vegasu, godišnje primaju otprilike isti broj gostiju. Bellagio, međutim, na fejsbuku ima oko tri puta više lajkova i komentara.

Pretraga onlajn statusa vaših “prijatelja” ima za ishod neke neobične obrte. Kompanija koja Zakerbergu prikuplja podatke o realnom broju vozila koje vlasnici FB imaju u svom posedu došla je do zabavnih rezultata (Fejsbuk, takođe, skuplja i podatke o automobilima povezanim sa FB korisnicima, koji postavljaju njihove fotografije ili ih lajkuju).

Šanse da vlasnici luksuznih automobila poput BMW-a ili Mercedesa objave na fejsu fotografiju svog vozila su dva i po puta veće nego što to učine vlasnici “običnih” marki i modela.

U Sjedinjenim Američkim Državama, želja da se prikaže i preuveliča sopstveno bogatstvo već je odavno opšti društveni fenomen. Šanse da će belci, Amerikanci azijskog porekla, Afroamerikanci i “čikanosi” (tj. Hispanoamerikanci) okačiti na svoj profil luksuzni model u svom posedu dva su do tri puta veće nego kada bi posedovali neki sasvim običan automobil.

Ali, različiti ljudi na različitim mestima mogu imati različite pojmove o tome šta je to na fejsu “kul” a šta je neprijatno. Uzmimo, recimo, muzičke ukuse. Prema podacima sajta Spotify iz 2014. godine, ono što zapravo slušaju kako muškarci tako i žene sugeriše da oba pola imaju slične ukuse; 29 od 40 muzičara ili grupa koje slušaju žene najčešće su zastupljeni i među muškarcima.

Na Facebooku, međutim, izgleda kao da muškarci potcenjuju svoju zainteresovanost za ženske umetnike. Na primer, na sajtu Spotify, Keti Peri je 10. po redu najslušanija umetnica među muškarcima, prednjačeći po slušanosti ispred Boba Marlija, Kanje Vesta, Kendrika Lamara i Viz Kalife. Međutim, potpuno je fascinantno da ovi muški izvođači imaju više muških lajkova na fejsbuku.

Sveopšti pritisak kako bismo se prikazivali na određeni, po okolinu što prihvatljiviji način može imati dalekosežnije posledice nego što je tek naša deformisana predstava o tome šta je to što drugi “na fejsu” vole da slušaju.

Oboleli od raznih bolesti sve više koriste društvene medije za povezivanje sa drugima, kao i za podizanje svesti o tim bolestima. Ali, ukoliko se dogodi da je takva osoba u kritičnom ili teškom stanju, ili je u terminalnoj fazi, tada su daleko manje šanse da će njihovi “prijatelji” iz fb ekosistema želeti da se javno povežu s njom.

Sindrom iritabilnog creva (IBS) i migrene zastupljeni su u relativno istom obimu, a svako od ovih oboljenja utiče na oko 10 odsto američke populacije. Pa ipak, grupe za podršku onima koji pate od migrene su dva i po puta veće nego što ih imaju oboleli id IBS-a.

Iako poprima različite forme, nijedan od ovih tipova ponašanja nije tako nov i nepoznat. Prijatelji su oduvek voleli da se jedni drugima prikazuju u što boljem svetlu. Čovek je od svog postanka oduvek imao problem kako da u životu pronađe makar kakvo zrno utehe: jedan od načina je da se podseti kako i ostali, poput njega, možda-verovatno-po svoj prilici ne poseduju baš sve to, kao što na društvenim mrežama tvrde i prikazuju drugima.

Razmislimo na tren o izjavi tako rado citiranoj među članovima društava anonimnih alkoholičara: “Ono što leži u vama ne poredite sa spoljnim utiskom koji ostavljaju drugi”. Naravno da je ovaj savet teško slediti. Jer, mi, zapravo, nikada i ne vidimo kakav je ko iznutra, u svojoj duši.

Pisac ovih redaka, ekonomista Set Stivens-Davidovic je, zapravo, “poslednjih pet godina svog života proveo zavirujući u čovekovu unutrašnjost. Proučavao sam smisao objedinjenih podataka, pokušavajući da artikulišem šta nam sve o ljudskoj prirodi kazuju statistički podaci nastali Google pretragom. Sami pred ekranom, u anonimnosti, ljudi imaju tendenciju da Guglu ‘kažu’ stvari koje ne otkrivaju u društvenim medijima; oni će mu, čak, ‘reći’ stvari koje ne govore nikome drugom. Gugl im nudi ‘digitalni serum istine’. Reči koje kucamo u našim internet-pretraživačima nude veću iskrenost od slika koje nas predstavljaju na Fejsbuku il Instagramu.

Ponekad kontrasti, razlike nastale pri poređenju različitih izvora podataka oduzimaju dah. Uzmimo samo kako žene govore o svojim supruzima na društvenim mrežama.

Na društvenim medijima, najčešći opisi kojima žene završavaju rečenicu “Moj muž je…” jesu “najbolji”, “moj najbolji prijatelj”, “neverovatan”, “najveći” i “tako sladak”. Na Guglu, jedan od najčešćih pet načina za završavanje te fraze je takođe jedan od malopređašnjih prideva: “neverovatan”. Ovo se, dakle, poklapa.

A koja su ostala četiri?  Pa… to su “kreten”, “dosadan”, “gej” i “zao”.

I dok sam za pet godina zurenja u monitor računara doznao nešto o najčudnijim i najmračnijim mislima ljudskih bića – periodu koji većina ljudi na mom mestu ne bi doživela kao preterano lep i dobar – istovremeno sam otkrio da ovakvi neispolirani, sirovi i realistični podaci poseduju nešto iznenađujuće utešno. Prateći ovakvu “poraznu statistiku” kod drugih, osećao sam se sve manje usamljenim u svojoj izloženosti i nesigurnostima, strahovima i nemirima, borbama i željama, piše Stivens-Davidovic.

“Jednom kada bacite pogled na dovoljnu količinu zbirnih podataka s pretraživača, teško je preozbiljno uzeti ulepšanog i doteranog sebe na društvenim medijima. Ili, kako volim da u najkraćem sažmem ono čemu su me podučili Google podaci: Svi smo mi u totalnoj zbrci i haosu.”

Možda niste stručnjak za analizu ovakvih agregatnih podataka koje nam nudi internet. Možda ne znate programski jezik “R” kojim se analiziraju i vizuelizuju podaci sa interneta; a možda ne znate ni da izračunate interval poverenja (confidence interval). I dalje, međutim, možete iskoristiti big datu i “digitalni serum istine” kako biste konačno stavili tačku na zlobu, zavidljivost i ljubomoru – ili ih, barem, uzeti u obzir kada sledeći put budete na društvenim mrežama.

Svaki put kada se osetite nelagodno i loše nakon posete fejsbuku, idite na Gugl i počnite da kucate stvari u polju za pretragu. Guglova funkcija “Autocomplete” će vam reći kakve pretrage prave drugi ljudi. Ukucajte, recimo “Uvek…” i u nastavku ove fraze možete videti sugestije koje izlaze, zasnovane na tuđim pretragama, recimo, “uvek sam umoran”, ili “uvek dobijem proliv”. Ovakvi podaci su u oštroj suprotnosti prema onima koje sami sebi, kao korisnici društvenih medija, serviramo, naime, da tamo na fejsu svi “uvek” deluju kao da se odmaraju na Karibima.

S obzirom da su naši životi sve više okrenuti svetskoj računarskoj mreži, Set Stivens-Davidovic predlaže novu mantru za samopomoć u 21. veku. Umesto izrekeOno što leži u vama ne poredite sa spoljnim utiskom koji drugi ostavljaju na vas”, evo jedne nastale zahvaljujući surovoj realnosti koju nam pruža Big data: Ne poredite vaše Google pretrage sa tuđim Facebook porukama.

 

Seth Stephens-Davidowitz, www.nytimes. 06.05. 2017

 

 

Biti Britanac u Berlinu: kako što pre postati Nemac?

Debata o bregzitu se u Britaniji fokusira na prava EU migranata unutar Ujedinjenog Kraljevstva, a, među njima je i oko 300.000 Nemaca. Mnoge od njih zabrinjava šta je to što bi ih moglo zadesiti nakon referendumske odluke Britanaca da izađu iz Evropske unije. Pa ipak, kako se oseća 100.000 Britanaca koji žive i rade u Nemačkoj? Bi-Bi-Sijev dopisnik, Demijen Mekginis (Damien McGuinness) piše da je u Berlinu mnogo takvih koji nemačkim vlastima žurno podnose prijave za dobijanje nemačkog državljanstva.

“Kada ćete, dakle, postati nemački građanin?” Ovo je jedno od onih pitanja koja se, izgleda, ovih dana po pravilu nameću u razgovoru s Britancima koji žive i rade u Berlinu. Većina njih prijavila se za dobijanje nemačkog državljanstva,  ili već nestrpljivo odbrojava dane svog boravka u Nemačkoj: trebalo bi da, kao i za dobijanje gotovo svakog drugog državljanstva, provedu ovde dovoljno dugo vremena kako bi se stekla administrativna i zakonska podobnost za dobijanje državljanstva – i, najzad, apliciralo, piše Mekginis.

Ovo je postalo uobičajena praksa jer niko od ovdašnjih Britanaca nema ni najmanju predstavu šta bi im se moglo desiti jednom kada Britanija sasvim napusti EU (iskreno, niko nema jasnu predstavu o svim dimenzijama i konsekvencama potpunog izlaska Britanije iz Evropske unije). Oni koji sada borave i rade u Berlinu nisu “fensi”: oni nisu iseljenici koji Berlinom ležerno šetkaju, bronzanog tena i opaljenih suncem, kao u nekim izmaštanim i krajnje besmislenim medijskim varijantama koje u javnost rafalno ispaljuju britanski tabloidi: ne žive na sunčanoj strani ulice, niti u jednoj ruci drže čašu džin-tonika a u drugoj palicu za golf. Oni su tek mahom mladi honorarci, veoma zabrinuti da bi njihova zaposlenja u Nemačkoj mogla nestati preko noći ukoliko im, uskoro, Nemci zatraže radne vize – koje, možda, neće moći da dobiju. Ili su to, pak, penzioneri koji žive u iznajmljenim stanovima, preživljavajući sa fiksnim prihodima vezanim za sve “tanju” funtu, čija je vrednost iz dana u dan sve manja.

Esme je, u tom smislu, osoba koja je od svih berlinskih Brita bila najbolje organizovana. Ona je svoj prvi sastanak s nemačkim vlastima imala nedelju dana uoči britanskog referenduma. U međuvremenu, učila je kako bi položila test za dobijanje državljanstva, podnela je sve dokumente, a potom i uspešno prošla ispit. Pre nekoliko nedelja je na ceremoniji u svojoj lokalnoj opštinskoj većnici postala Nemica, u osmom berlinskom okrugu, Nojkelnu (Neukölln).

Ono što je i nju samu iznenadilo bilo je sa koliko emocija danas misli o tom događaju. Pedesetak ljudi i 22 različite nacionalnosti – svi su oni tada dobili nemačko državljanstvo: Sirijci, Amerikanci, Iračani, Turci, Italijani, Francuzi – čak i neki Britanci, poput nje.

Ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša, neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta.

Tamošnjii predsednik okruga Nojkeln je pred svima održao govor dobrodošlice, napominjući značenje „Hajmata“ (Heimat), ili domovine (pojam bez adekvatnog ekvivalenta u srpskom ili engleskom jeziku). I, dok je citirao nemački ustav, pričajući kako su svi ljudi rođeni jednaki, bez obzira na pol, poreklo ili etničku pripadnost, Esme je osetila kako joj na oči naviru suze.

Violončelista i pijanista su tom prilikom u opštinskoj dvorani pred prisutnima odsvirali 22 različite nacionalne himne: bile su to himne svake pojedinačne zemlje iz koje potiču ovi novopečeni Nemci – do tada, Esme je već skoro briznula u plač. Na kraju se ovom duetu muzičara pridružila pevačica, koja je dala dirljivu interpretaciju evropske himne – Betovenove “Ode radosti” – a do tada, Esme je već bila u suzama.

Nije loše za jednu okorelu liberalku, koja je obično prilično skeptična u vezi mahanja nacionalnom zastavom.

“Ovo je, zapravo, i bila misao koja se vrzmala u svačijoj glavi, svih nas koji smo preduzeli putovanje u Nemačku da bismo ovde radili i živeli”, objašnjava Esme svoja osećanja nakon što je dobila državljanstvo. “Ratovi, u svim vremenima, zbog kojih su ljudi stalno bivali primorani da izbegnu na neko drugo područje. Tu su i napori koje su izbegli činili ne bi li, negde drugde, započeli jedan novi život – u mom slučaju,  to je Nemačka.” Neki od onih koji su učili za taj ispit potrudili su se da napamet nauče  deklaraciju odanosti nemačkom ustavu, a to su posebno naučili za ceremoniju dodele državljanstva. Esme kaže kako je svoje dotadašnje brige o nesigurnosti zaposlenja u Nemačkoj kao Britanka, nakon što je postala i Nemica, stavila u jednu izglednu perspektivu.

Za Esme, a pretpostavljam i za brojne Britance koji su sada postali (i) Nemci, ono što je otpočelo kao praktična odluka o dobijanju radnih viza i pasoša neočekivano je podstaklo dublja pitanja koja se tiču ličnog identiteta. Da li je i u stvarnosti moguće biti i Nemac a i Britanac istovremeno? I šta, uostalom, znači biti Nemac?

Sve donedavno, ukoliko biste svojim dragim zemljacima Britancima rekli da ste postali Nemica/Nemac, to bi kod njih gotovo neminovno proizvelo neki od već viđenih, zamarajućih i izlizanih gegova, uz dobro poznata prisećanja na naciste ili peškire na ležaljkama. I mada neki britanski još uvek eksploatišu ove klišee – a možete očekivati još nekoliko novih ukoliko pregovori o bregzitu postanu nešto gadniji – na današnju savremenu Nemačku češće se gleda kao na bastion svih onih vrednosti proisteklih iz tolerancije: Nemačku kao zemlju internacionalaca, okrenutu međunarodnoj i globalnoj sceni, demokratsku i otvorenu za imigrante.

Postoje, naravno, oni izvan i unutar Nemačke koji kritikuju odluku Angele Merkel da u Nemačku primi toliko stranaca. Međutim, za te nove Brit-Nemce, koji su i sami migranti, zemlja koja sa toliko gostoprimstva dočekuje strance ne može a da ne bude privlačna.

U stvari, biti “Nemac sa povlakom (npr. Brit-Nemac)” ovde predstavlja relativno nov koncept. Tradicionalni nemački identitet više je bio etnička ideja, vezana za krvna srodstva, loze i drvo porekla a ne za mesto rođenja. Nekada je situacija bila takva da se, recimo, osećalo kako Britanija i Amerika dosta bolje prihvataju imigrante koji su po pravilu imali slojevite identitete – omogućavajući im da, iako ste poreklom iz jedne zemlje, postanete građanin neke druge (Sjedinjenih Država, ili Britanije).

Ali, tokom poslednjih nekoliko decenija, Nemačka je prolazila kroz težak i uglavnom uspešan proces redefinisanja sopstvenog identiteta i onoga “šta to znači biti Nemac”. Angela Merkel se, u svojim javnim obraćanjima, na Nemačku osvrće kao na “zemlju useljenika” – izjavu doskora nezamislivu za kancelarku desnog centra.

Dvadeset odsto današnjih Nemaca potiče od useljenika.

Izgleda da su, u međuvremenu, savremena “breksitovana” Britanija i “trampovana” Amerika krenule u suprotnom smeru od onog kojim danas hita Nemačka. Ili to, u najmanju ruku, tako izgleda kada se ove dve zemlje posmatraju iz ovog i ovakvog Berlina.

Demijen Mekginis, Bi-Bi-Sijev dopisnik iz Nemačke na kraju svoje reportaže dodaje da, “što se mene tiče, moje je državljanstvo proizvod jedne birokratske zbrke i zamešateljstva. Ono je, bez ikakve sumnje, moja lična greška jer sam se tokom dosadašnjeg života previše selio, kretao i pomerao… odrastajući u svetu kojim vlada globalizacija, oduvek sam mislio da su pasoši, granice i predstave o državljanstvu izgubili svoj značaj.

Danas, međutim, dok zajedno s drugim Britancima u Berlinu popunjavam formulare i prijavu za dobijanje nemačkih dokumenata – ne bih li izbegao nezakonit boravak kao stranac nakon bregzita – shvatam da sam pogrešio.“

BBC Magazine (27 Feb 2017)