Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Ekonomski uspon Kine i američke mere

Bliži li se, uopšte, kraj ekonomskom usponu Kine usled američkih mera? Pitanje i temu je na portalu Quora postavio Clifford Nelson.

Nastojeći da nadmaše Kinu, Sjedinjene Države u suštini sve rade pogrešno. U svakom slučaju, takvo šta bi bilo prilično teško jer je, u svetskim okvirima, Kina verovatno zemlja s najefikasnijom vladajućom strukturom. Veoma je bliska onome što Aristotel smatra najboljim oblikom vlasti: oligarhijom istinske elite. Vlada jeste daleko od savršene, ali prepoznaje mnoge politike neophodne za uspeh. Zadobila je podršku gotovo svih njenih građana, obezbedivši im bolji životni standard. To znači da nailazi na odobravanje svog naroda. Ako se baci pogled na istraživanja o globalnom zadovoljstvu građana svojim vladama, indeks zadovoljstva Kineza svojom upravljačkom strukturom je otprilike najviši. To znači da vlada može sprovoditi brojne svoje politike jer joj se veruje. Na primer, porodica od jednog deteta svojevremeno nije bila popularna, i Kinezi su zbog toga zamerali svojoj vladi, ali ujedno i priznaju da je to (u datom trenutku i okolnostima) bila ispravna odluka.

Da biste bili najuspešnija zemlja sveta, morate imati ljude, i iskoristiti maksimum onoga što vam oni mogu ponuditi. To znači da je izuzetno važno pružiti građanima priliku da pokažu svoju potencijalnu izuzetnost. Kina doživljava konstantan rast broja studenata koji su stekli diplome iz neke STEM oblasti. U međuvremenu, visoko obrazovanje u SAD postalo je daleko skuplje, stavljajući ga gotovo van domašaja prosečnih građana, i čineći mnogo težim otplatu studentskih kredita. Uz to, čini se da, generalno, kvalitet nivoa obrazovanja u Sjedinjenim Državama doživljava pad. Uspeh kineskog obrazovnog sistema može se prepoznati i u rezultatima mladih Kineza u matematici, govornim veštinama i naučnim disciplinama, u kojima prednjače u odnosu na ostale nacije, a znatno iznad američkih studenata i učenika. I ne samo da Kina odrađuje tako dobar posao u domenu obrazovanja, već  ovim diplomcima osigurava da, nakon studija, odmah dobiju kvalitetne poslove. U SAD ćete danas videti toliku zastupljenost Indijaca, koje su Amerikanci doveli da bi obavljali tehničke poslove (uz “off-shore” rad ili onaj koji je izmešten), ali je lako uočiti da je na tim poslovima vrlo malo Kineza, za razliku od situacije od pre nekoliko decenija. Sjedinjene Države se sve više oslanjaju na strance, zbog strukovno-obrazovne baze koju sa sobom donose u SAD.

Trenutna kineska slabost možda se ogleda u nedovoljnom činjenju da bi se što više podsticale inovacije koje bi odskakale od uobičajenih, u nedostatku onih koje nazivamo prelomnim probojima. Ako je moguće kreirati politike koje podstiču pravu vrstu slobode, kao i istraživanje, tada mogu napredovati i takvi revolucionarni koncepti. Ovo je verovatno najvažnije u sferi umetničkog izraza; Zbog toga je Holivud postao centar svetske zabave. Francuska je zbog toga postala središte kulture. Ako Kina može da pokaže sposobnosti i kapacitete po kojima bi se izdvajala, to bi takođe moglo rezultirati, recimo, uspešnim nadzvučnim putničkim avionom ili, možda, boljim načinima proizvodnje ili metodologijama.

Ovo značajno povećava izglede i šanse da će Kina biti u stanju da globalno dominira većinom tehnologija. Danas ima 1,4 milijarde Kineza. Sa tolikim brojem građana – i sa tako dobrim obrazovnim sistemom – izglednije je da će neki novi Ajnštajn biti Kinez nego pripadnik bilo koje druge nacionalnosti. S obzirom na to da su mogućnosti Sjedinjenih Država limitirane, a da je školovanje izuzetno skupo, po ovim merilima će se verovatno svrstati u zemlje Trećeg sveta. Da stvar bude još gora, značajan broj američkih građana ne veruje u nauku… samim tim, neće verovati ni u dobro sagledanu činjenicu, što dokazuje broj onih Amerikanaca koji i dalje veruju u kreacionizam, ili, recimo, u to da su klimatske promene tek „nekakav mit“.

Kineska ekonomska politika podstiče konkurenciju tamo gde konkurencije može biti. Cilj je obrazovati jedno konkurentno tržište koje minimalno šteti društvu. Real-kapitalizam uglavnom podstiče pohlepu, što znači monopol ili tajnu prevarnu spregu („collusion“)… Jednom kada postane veoma uspešan, kapitalista će iskoristiti bilo koji prljavi trik da bi stekao prednost: zeznuti radnike, lagati o proizvodu; Uništiti okolinu ako to smanjuje njegove troškove; ukrasti. Tako se kapitalizam podstiče i gaji. Vode se državne kompanije u oblastima u kojima je prilično teško stvoriti konkurentno okruženje. Privatne korporacije u nekonkurentnom kapitalističkom okruženju obično postaju neefikasne zbog svog povlašćenog položaja, tako da od privatizacije zaista malo ko ima koristi – osim onih koji od nje mogu profitirati – ali ne i većina ljudi. Stoga je kapitalizam, zapravo, destruktivan, i to je kapitalistički bog kojem Amerikanci ukazuju takvo i toliko poštovanje, zapravo ne razumevajući kakva su zla koja sa sobom donosi. Kina ima jasnu ekonomsku politiku koja očigledno razume da je cilj u ostvarivanju zadataka bitnih po društvo, a ne kapitalizam sam po sebi, shvatajući da postoji takvo delovanje koje je bolje kada je kontrolisano od strane vlade.

Drugi faktor je to što, čini se, Kina razume da postoje neke stvari zbog kojih želite da snizite troškove, jer to pomaže boljoj ekonomiji. U SAD je, primera radi, ustanovljena visoka poreska stopa na usluge mobilnih operatera, pa je, samim tim, i korisniku ta komunikacija skuplja; ipak, da bi zaista svi bili povezani na pravi način, svi bi trebalo da uživaju u jeftinom korišćenju mobilnih usluga, samim tim podstičući komunikaciju koja unapređuje bezbednost (poslovanja) ali i sposobnosti i kapacitete za prerastanje građana u produktivnije članove društva. Dobra komunikacija poboljšava ekonomiju. Sjedinjene Države su, evo još jednog primera, dosad bile veoma loše u nivou efikasnosti svoje državne pošte, iako je upravo ona tako važna za ekonomiju – zbog čega je, uostalom, pošta prvobitno i stvorena. Druga oblast u kojoj su SAD slabe je sektor transporta. Smanjivanje troškova upotrebe prevoza i podsticanje mera za napredak u domenima međugradskog i gradskog prevoza bi, u suštini, uveliko pomogle američkoj ekonomiji.

Sve se ovo  odnosi i na toliko drugih aspekata održavanja i unapređivanja infrastrukture; upravo one infrastrukture koja omogućava valjanu, kvalitetniju ekonomiju. Ako zanemarite infrastrukturu, gube se i poslovne mogućnosti. Ono što je Kina svim silama nastojala da obezbedi već od samog početka svog ekonomskog uspona – a što joj je potom omogućilo dalji uspeh – bilo je pravljenje specifičnih „mesta“, lokacija  sa posebnom namenom: bilo je to stvaranje namenskih lokacija vezanih isključivo za biznise – one lokacije koje bi obezbeđivale sigurnost stranih i domaćih investicija – kao i infrastrukturu koja omogućava transport proizvoda, uz nastojanje da se velikom broju lokalnih stanovnika obezbedi brz transport na potezu kuća-radno mesto i natrag. To je nešto što mnoge druge zemlje nisu uspele da sprovedu, a veliki investicioni naglasak Kine je u daljnjem, konstantnom poboljšanju infrastrukture. Pre trideset godina je na mestu gde je danas Šenžen, industrijski hiper-gigant, ležala samo gomila uspavanih sela; danas je ovo mesto jedno od glavnih centara svetske ekonomske aktivnosti. A gde biste drugde, inače, mogli videti takav i toliki uspeh? Kina je na svom putu možda imala niz nedostataka, ali uspeh jednog Šenžena je verovatno toliko puta nadoknađivao te propuste.

U međuvremenu, SAD su učinile malo šta na poboljšanju svoje infrastrukture, i, što je još gore, nisu održavale ni ovu postojeću. A ovo je očigledno samo ako pogledate koliko je mnogo gradova u kojima je taj ozbiljan problem prisutan. SAD su nastavile da grade puteve, ali su saobraćajna zagušenja sve veća. Očigledno je da samo izgradnja puteva ne rešava problem – problem čije se posledice odražavaju u troškovima poslovanja, koji se, usled loše putne mreže povećavaju – da ne spominjemo potrebu za više namenskog zemljišta (u infrastrukturne svrhe).

Ono što je loše po američku ekonomiju jeste prigradska razgranatost infrastrukture. Finansijski održavati i podržavati ovakvu infrastrukturnu „raspršenost“ predgrađa je izuzetno skup poduhvat. Potrebno je, recimo, napraviti što više kilometara novih puteva, jer ih svaki stanovnik predgrađa mora svakodnevno i u više navrata koristiti. Vožnja gradskim jezgrom će trajati tek nekoliko kilometara – u odnosu na daleko veću kilometražu koju zaposleni svakodnevno prevaljuju, dok se kroz predgrađe voze ka centru; stoga je mnogo lakše osigurati brz i kvalitetan prevoz u gradskom, a ne prigradskom području. Postoji i toliko drugih stvari koje je daleko lakše obezbediti od putne mreže, recimo, uspostavljanje mreže za električnu energiju, ili gas, vodu, ili kanalizaciju, tu je i izgradnja škola, toliko je toga. To znači da će, u cilju poboljšanja svoje infrastrukture, Sjedinjene Države uložiti u svoju putnu mrežu mnogo više novca od Kine. Jedna dobra američka politika bi trebalo da obeshrabri neko takvo nesvrsishodno razgranavanje svoje infrastrukture.

Drugo područje u kojem SAD deluju tako samodestruktivno je pitanje vojnih izdataka. Sjedinjene Države troše neverovatne količine novca za održavanje svoje ogromne vojske. A armija joj je, zapravo, loše izbalansirana jer su oduvek bile najvažnije kopnene vojne snage, dok SAD stavljaju pojednak naglasak na svoje vazdušne i mornaričke snage. U ratovima na Bliskom istoku su sposobnosti kopnenih snaga bile dobro potkačene, dok su mornarica i vazduhoplovne snage bile prekomerne u poređenju s njihovom konačnom efikasnošću. Resursi koji se koriste u vojne svrhe znači da oni nisu dostupni za unapređenje civilne infrastrukture, kojoj su ti resursi nadasve potrebni. Vojni rashodi daju jako malo podsticaja real-ekonomiji, posebno u SAD, gde troškovi proizvodnje i održavanja vojne opreme toliko nadmašuju njenu efikasnost, a nedostatak masovne proizvodnje samo prekomerno povećava troškove i smanjuje svaku potencijalno veću korist od vojne tehnologije; jer, tehnologija masovne proizvodnje jeste ta koja je toliko bitna za konkurentnost na komercijalnim tržištima. Kina troši mnogo sredstava na vojsku, ali je dosad pokazala mnogo više suzdržanosti nego SAD, a još više kada je u pitanju nuklearno oružje. I SAD i Kina su, zapravo, na vrlo dobrim geopolitičkim lokacijama, što znači da je obe zemlje veoma teško napasti i osvojiti, dok su Sjedinjene Države, u tom smislu, daleko bezbednije. To znači da veliki vojni budžeti malo doprinose istinskom povećanju bezbednosti ovih zemalja; a da bi održali globalnu dominaciju, bolje je trošiti novac na infrastrukturu nego na vojsku. Ovo je u oštroj suprotnosti sa zemljama poput Nemačke, Poljske ili Rusije, koje se nalaze na istorijskim rutama invazija.

Još jedna stvar vredna razmatranja je da je Kina očigledno dobro snabdevena resursima, pa će biti veoma teško da joj privreda bude ometana nedostatkom većine esencijalnih sirovina. Jedini kritični nedostajući resurs je nafta, a zahvaljujući njenom prijateljstvu s Iranom i infrastrukturnom Inicijativom za Novi put svile, biće prilično nemoguće da SAD prekine to snabdevanje – a tu je i Rusija. Ono što je Kinezima doskora ograničavalo pristup tim resursima bio je način njihovog transporta, mada Kina ulaže ogromne napore kako bi unapredila svoje sisteme snabdevanja – one koji joj sada omogućavaju da zdušno koristi ove resurse.

Dakle, Kina u osnovi ima značajnu prednost jer će, dugoročno gledano, Sjedinjenim Državama biti teško da je prevaziđu, a trenutne američke politike su Kini obezbedile da ta prednost bude dalje uvećavana. Budući da Amerika zaista gleda na Kinu kao na pretnju, malo je verovatno da će američke politike naneti Kini neku veću štetu, a po svemu sudeći će samo još više naštetiti samoj Americi. U poređenju s bilo kojom drugom državom, njeno je unutrašnje tržište gigantskih razmera, uz to i s izuzetno jakim pozicijama u zemljama „Trećeg sveta“, posmatrano iz perspektive koliko su te zemlje prosperirale zahvaljujući kineskim investicijama. Čini se da EU nije sklona da podrži američke napore u izolovanju Kine. Amerikancima će biti teško da ubede zemlje EU da stanu iza američke pozicije, jer Kina ne predstavlja pretnju Evropskoj uniji već se, zapravo, isključivo radi o želji SAD za ponovnim uspostavljanjem globalne hegemonije.

Svojom skorašnjom politikom, Sjedinjene Države uspele su da većinu zemalja Evropske unije samo odvrate od sebe, a EU i otvoreno priznaje da su Sjedinjene Države, vremenom, postajale sve manje bitne za ekonomski napredak Evropljana, i da bi Kina mogla ponuditi mnogo više od Sjedinjenih Država. Čini se da je samo Britanija u „američkoj priči“, a njena dosadašnja politika samo ju je udaljila od EU – prvo, što je odbila da prihvati evro, a onda i usled Bregzita. S ovakvom, verovatno katastrofalnom odlukom, Britanija će izgleda jedino moći da se okrene Sjedinjenim Državama i Kanadi. Vremenom će, po svemu sudeći, ta izolacija dodatno naštetiti Britaniji. Malo je uočljive koristi koju bi američki narod ili američka oligarhija bogatih imala od podrške Britaniji. A onda, tu je i Rusija, verovatno jedina značajna zemlja koja bi na Kinu gledala kao na pretnju, iako je nedavna američka politika prema Rusiji učinila da se ova zemlja pridruži kineskom taboru.

 

(Likovna oprema teksta je ilustrativnog karaktera)

 

Clifford Nelson, Quora

Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.

Provera maski u fabrici Kolmi Hopen, uoči pakovanja (Elliott Verdier/NYT)

Pri ulasku u  jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishod poslovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područja Azije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).

Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.

„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.

Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su  svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.

Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)

“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“

Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvograđane Kine – kojima su one preko potrebne.

U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.

Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.

Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.

 Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)

Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.

Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.

Izbijanje korona virusa

Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.

Šta učiniti ako putujete?

Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.

Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.

Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.

Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.

“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)

Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.

„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.

Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.

Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.

„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz  Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “

Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.

Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.

Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.

Telefoni ne prestaju da  zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta

U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).

Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.

Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija  SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.

Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “

Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljača sirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.

Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)

Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvom strategijom kineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.

“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“

 

Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.

Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.

@LizAldermanNYT

Liz Alderman, NYT

Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali potpisao je u Budimpešti, na Samitu Kine i zemalja centralne i istočne Evrope, sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja, kao i ugovor o projektu izgradnje toplodalekovoda Obrenovac-Novi Beograd, saopšteno je iz gradske uprave a prenosi portal RTS-a.

Mali je ukazao da je reč o istorijskim ugovorima za grad Beograd, s obzirom da se na te projekte čeka decenijama unazad, te da su pored Vinče bili postavljeni kao ključni u oblasti ekologije i komunalne infrastrukture.

On je podsetio da je za Vinču potpisan ugovor sa japansko-francuskim konzorcijumom “Suez – Itoču”, te da će u drugoj polovini sledeće godine krenuti da se gradi postrojenje za preradu komunalnog otpada.

“Kada je reč o otpadnim vodama, one u potpunosti idu u Savu i Dunav, što je potpuno neprihvatljivo. Zahvaljujući ovom ugovoru, njena izgradnja će početi u drugoj polovini sledeće godine”, rekao je on, navodeći da ugovor podrazumeva i završetak izgradnje interceptora, o kome se govori još od 1980. godine.

Kako kaže, njegov značaj je u podizanju nivoa komunalnog standarda grada i higijensko-sanitarnih uslova grada, a ukupna vrednost projekta je 260 miliona evra.

Govoreći o ugovoru koji se odnosi na izgradnju toplodalekovoda, Mali je rekao da će ovaj projekat doneti velike uštede “Beogradskim elektranama”.

“Zahvaljujući ovom projektu, mi ćemo toplu vodu koju proizvodi TENT u Obrenovcu koristiti za grejanje građana u Beogradu. Na taj način ćemo godišnje uštedeti 40 miliona evra, a projekat se isplati u roku od pet godina”, objasnio je Mali.

Prema njegovim rečima, na taj način ne samo da se smanjuje “zavisnost” grada i republike od nabavke gasa već se i domaćinstvima u Beogradu daje mogućnost da se stabilno i kontinuirano greju energijom koja dolazi iz TENT-a.

“I na ovom projektu očekujemo početak radova u drugoj polovini 2018. godine. Vrednost projekta je 190 miliona evra”, istakao je Mali i dodao da ova dva projekta ukupno vrede 450 miliona evra.

Gradonačelnik je zaključio da su ovo radovi koje Beograđani “ne vide”, ali su ključni za kvalitet njihovih života, navodeći da će na taj način komunalna infrastruktura u gradu biti kao u svim metropolama.

Ugovor za toplodalekovod Mali je potpisao sa predstavnikom kompanije “Power construction corporation of China” Jangom Fanom, dok je Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja potpisao sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom.

Kinezi će graditi toplodalekovod Obrenovac-Novi Beograd

Toplovod će biti dug 26 kilometara, a ugovor je vredan 190 miliona evra.

Ugovor je u ime Beogradskih elektrana potpisao direktor Goran Aleksić i u ime kineske kompanije Jang Fan, a prisustvovali su premijerka Srbije Ana Brnabić i ministar energetike Aleksandar Antić.

Korišćenjem tople vode iz TENT-a za grejanje Novog Beograda godišnje će se uštedeti 43 miliona evra na uvozu gasa koji koriste Beogradske toplane.

Toplovod je počeo da se gradi 1995. godine, a 1997. je izgradnja zaustavljena. Cevi su izvađene, a kanali zatrpani i 2002. godine od tog projekta se bilo odustalo.

Mali je rekao da je to važan projekat za Beograđane, pošto će toplodalekovodom biti povezan TENT u Obrenovcu sa Beogradskim elektranama.

“To je ostvarenje višedecenijskog sna da se toplom vodom iz Obrenovca greju domaćinstva u Beogradu i da ne zavisimo od uvoznog gasa. To je veliki projekat vredan skoro 200 miliona evra”, rekao je on.

Mali je, takođe, potpisao sa kineskim partnerima Sporazum o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja.

Sporazum je potpisan sa Kineskom inženjerskom mašinskom korporacijom. Sporazum je potpisao zastupnik korporacije Li Ksukjang.

“Drugi projekat, završetak primarne kanalizacije i izgradnja fabrike za preradu otpadnih voda u Velikom Selu, koji je vredan oko 250 miliona evra”, naveo je Mali.

Ta dva projekta, zajedno sa već potpisanim projektom o sređivanju deponije Vinča od 300 miliona evra, koji će raditi francusko- japanskim konzorcijumom, vrede oko 750 miliona evra, naglasio je Mali.

Istakao je da će Beograd po pitanju komunalne infrastrukture i ekologije biti rame uz rame sa svim ostalim velikim metropolama koje su te velike sisteme napravili odavno.

Predviđeno je da realizacija sva tri projekta počne krajem naredne godine.

Mali je naveo da je cilj da svako domaćinstvo u gradu ima priključak na kanalizaciju i da podsetio da je dat rok od 10 godina da se to sprovede.

Kaže da Beograd ima na stotine malih izliva kanalizacije u Savu i Dunav po čemu smo trenutno možda i jedini grad u Evropi koji to radi i u savu i uduvav kanalizacionih, i beograd je možda jedini u Evropi koji svoju kalizaciju izliva u te reke.

On je zahvalio Vladi Srbije i predsedniku Aleksandru Vučiću na podršci za te projekte.

Ministar rudarstva i energetike i nacionalni koordinator za Mehnizam saradnje “16+1” Aleksandar Antić rekao je Tanjugu da bi izgradnja toplodalekovoda, koji je važan projekat za ukupnu energetsku stabilnost naše zemlje, mogla da bude završena do 2020. godine.

“Reč je o projektu koji povećava eneretsku bezbednost naše zemlje, jer substituiše upotrebu uvoznog gasa energijom koju sami proizvodimo.

Kaže da je to projekat o kojem se priča već više od 20 godina i da je to jedan najboljih energetskih projekata u našoj zemlji.

Antić ističe da će povraćaj investicije biti za oko sedam godina, da će projekat obuhvatiti priključno postrojenje u TENT-u, toplovod dug 26 kilometara sa priljičnim postrojenjima na Beogradske elektrane i pratećim sistemom da se očuva toplota.

“Taj projekat će promeniti naš energetski šitem,substituše nekoliko stotina miliona metara kubnih uvoznog gasa ili 43 miliona evra godišnje je uštede koja će Beogradskim elektranama obezbediti da same vrate čitav kredit”, kaže on.

Kaže da će početak izgradnje biti definisan ugovorom i da će se to znati kada budu završeni pregovori oko finansijskog zajma sa “Eksim bankom” Kine.

“Očekivano je da u narednih godinu dana, od trenutka kada se zakljiči sporazum o finasiranju, rok za izvođenje radova bude 24 meseca. Očekujem da 2020. a po svim parametrima projekat bude zaključen”, rekao je Antić Tanjugu.

 

RTS.rs

Ono što čitate znači više nego što mislite

Studija objavljena u Međunarodnom časopisu za poslovnu administraciju (International Journal of Business Administration) u maju 2016. godine otkrila je da ono što učenici čitaju na koledžu direktno utiče na nivo kvaliteta pisanja koji ostvaruju. Zapravo, istraživači su otkrili da učestalost čitanja kao i vrsta sadržaja koji se čita može imati značajniji uticaj na spisateljsku sposobnost studenata nego saveti kako pisati ili upražnjavanje pisanja. Studenti koji čitaju akademske časopise, čista književna dela ili spise sa dokumentarističkom tj faktografskom potkom (npr spise naučnog tipa ili naučno-popularne knjige), pisali su s većom sintaktičkom sofisticiranošću (složenijim rečenicama) od onih koji čitaju fantastiku (misterije, fantazije ili naučnu fantastiku) ili isključivo na internetu bazirane agregatore teksta, kao što su Reddit, Tumblr i BuzzFeed. Najbolje ocene pojavile su se kod onih studenata i učenika koji čitaju akademske časopise; najniže ocene dobijali su oni koji su se oslanjali isključivo na veb-sadržaj.

Razlika između dubokog i laganog čitanja

Nedavna istraživanja su takođe otkrila da je “dubinsko čitanje” – definisano kao čitanje koje je sporo, kada ste “uronjeni” u materiju i štivo koje obiluje senzornim tj detaljima koji podstiču naša čula, sadržaje s emocionalnom i moralnom kompleksnošću – da se takvo čitanje razlikuje od neobaveznog, ovlašnog čitanja koje je tek nešto malo više od dešifrovanja tj prepoznavanja značenja reči. Dubinsko ili usredsređeno čitanje nastupa onda kada je jezik bogat detaljima, aluzijama i metaforama i deluje na iste regione mozga koji bi se aktivirali kao kada čitalac/čitateljka doživi događaj. Duboko čitanje je odlična vežba za mozak i pokazalo se da povećava empatiju, jer se čitalac dublje bavi tematikom dodajući joj svoja razmišljanja, analizu i lični stav u odnosu na ono što čita. Ovo, takođe, piscima nudi  da cene sve kvalitete koje velike romane čine tako fascinantnim i značajnim – i da se, na taj način, čitanjem, upuste u sopstvenu sposobnost pisanja na jednom dubljem nivou.

Ovlašno čitanje izjednačava se sa onim što se može čitati na on-line blogovima, ili na “udarnim vestima” ili “zabavnim informacijama” sa veb lokacija, naročito kod onih koji se vešto oslanjaju na raznorazne liste ili bombastične naslove, pa u komunikaciji čak povremeno koriste i imodži (Emoji, na japanskom, ideogram; kod nas poznatije kao “ikonice”, “smajliji” i sličice koje su zadnjih nekoliko godina postale veoma popularne u internet i mobilnoj komunikaciji). Ovim tipovima čitanja nedostaje izvorni glas, gledište ili neka vrsta analize, što su sve činioci koji mogu stimulisati um i razmišljanje. Ovlašno i neobavezno čitanje je ono kada kroz štivo prelazite sasvim lako i “neobavezno), a verovatno ćete ga zaboraviti za nekoliko minuta.

Duboko čitanje sinhronizuje vaš mozak

Duboko čitanje u našem mozgu aktivira centre za govor, vid i sluh a svi oni zajedno rade kako bi nam pomogli u govoru, čitanju i pisanju. Čitanje i pisanje uključuju Brokino područje (Pierre Paul Broca), što nam omogućava da percipiramo ritam i sintaksu; Vernikeova oblast, koja utiče na našu percepciju reči i značenja; i angularni girus, koji je ključan za percepciju i upotrebu jezika. Te su oblasti zajedno povezane opsegom neuronskih vlakana, a ova međusobna povezanost po svemu sudeći pomaže piscima da oponašaju i sinhronizuju jezik i ritmove sa kojima se susreću prilikom čitanja. Vaš mozak, dok se bavi čitanjem, oseća ritam, kadencu koja prati složenije pisanje, a koje vaš mozak pokušava da emulira prilikom pisanja. Evo dva načina na koje možete koristiti duboko čitanje kako biste svoj mozak pripremili i zagrejali za pisanje:

Čitajte pesme

U članku objavljenom u časopisu “Proučavanje svesti” (Consciousness Studies), istraživači su prijavili da su identifikovali aktivnosti u “moždanoj mreži čitanja” – području mozga koje reaguje na bilo koji pisani materijal. Osim toga, pisanje snažno natopljeno emocijama izazvalo je nekoliko moždanih regija (prvenstveno onih u desnoj polovini mozga) koja reaguju i aktiviraju se na muziku. U specifičnom poređenju čitanja poezije i proze, istraživači su pronašli dokaze da poezija aktivira zadnji cingulatni korteks i slepoočni moždani režanj, delove mozga povezan sa introspekcijom. Kada volonteri pročitaju svoje omiljene pesme, oblasti mozga povezane sa sećanjem podstaknute su snažnije od “područja čitanja”, što ukazuje na to da su pesmice koje volite poput sećanja koja izazivaju jake emocije – a jake emocije su uvek dobre za kreativno pisanje.

Čitajte prozu

Razumevanje mentalnih stanja drugih ljudi je ključna veština koja omogućava složene društvene odnose koji karakterišu ljudska društva – a to čini pisca odličnim u stvaranju višeslojnih likova i situacija. Nije sprovedeno puno istraživanja o teoriji uma (naša sposobnost da shvatimo da se naši umovi razlikuju od umova drugih ljudi i da se njihove emocije razlikuju od naših), i koje neguje ovu veštinu, ali nedavni eksperimenti su otkrili da čitanje književne fantastike dovodi do boljih performansi na testovima afektivnog uma (razumevanja tuđih emocija) i kognitivnog uma tj mentalnih sposobnosti (razumevanje razmišljanja drugih i njihovih stanja) u poređenju sa čitanjem nefiktivne književnosti, popularne fantastike ili nikakvog čitanja. Konkretno, ovi rezultati pokazuju da čitanje književne fantastike privremeno proširuje delovanje uma i da, šire gledano, um može uticati na veće angažovanje usmereno ka istinski umetničkim delima. Drugim rečima, književna fikcija provocira na “proizvodnju” misli, kontemplaciju, ekspanziju i integraciju. Čitanje književne fantastike stimuliše spoznaju izvan funkcija mozga koje se odnose na čitanje, recimo, članke, časopise, intervjue, ili većinu izveštaja na Mreži.

Umesto na TV, fokusirajte se na duboko čitanje

Vreme provedeno na gledanje televizije je gotovo uvek besmisleno (vaš mozak se “sažima” i gasi gotovo odmah) bez obzira koliko uporno nastojite da opravdate svoj boravak kraj malog ekrana, dok čitanje lakih magazina ili laganih knjiga može biti zabavno, ali oni neće podstaći vaš mozak na pisanje i na dobro pisanje. Ukoliko ste ozbiljni u naumu da postanete bolji pisac, onda znajte da bi trebalo da dosta vremena provoditi u dubokom iščitavanju književne proze, poezije i članaka o nauci ili umetnosti, koji sadrže složeni jezik i koji od vašeg ljubljenog mozga zahtevaju da – razmišlja.

Quartz (Atlantic blog)

What you read matters more than you might think

Silicijumska dolina – svuda i na svakom mestu

Tokom poslednje decenije dvadesetog veka, Silicijumska dolina je bila epicentar high-tech inovacija bez premca. Ostali regioni pokušavali su da imitiraju njen uspeh, ali niko u tome nije uspevao. Francuski digitalni hub Sofija Antipolis (Sophia Antipolis), pokušaj francuske vlade da napravi inovaciono čvorište blizu Kana (Cannes),  nikada nije evoluirala dalje od svojih početaka kao relativno mirnog tehnološkog parka – bez obzira na njegovo mitološko ime, vreme slično kalifornijskom, i fantastične gastronomske užitke u komšiluku.

U dvadeset prvom veku, međutim, Silicijumska dolina je dobila znatno žešću konkurenciju – što se ogleda u sve većem broju lokacija koje dodaju hemijski element svojim imenima: Silicon Alley (Njujork), Silicon Wadi (Tel Aviv), Silicon Sentier (Pariz), itd. U Londonu, na primer, pojava Silicon Roundabout u kasnim 2000-im gotovo da je zatekla britansku vladu nespremnom. Sada rebrendirana u Tech City, inovaciono čvorište smešteno u londonskom predgrađu, danas je evoluiralo u jedan od londonskih ključnih ekonomskih motora i magneta za talente.

Slični scenariji odvijaju se širom sveta. U Berlinu se navodno novi startap pokreće na svakih 20 minuta. Pariz je zauzet građenjem najvećeg inkubatora u Evropi u Al Fresineu (Halle Freyssinet). I u Tel Avivu, fraza “Startap Nacija” je od političkog slogana, postala ekonomska realnost.

Po prvi put, “jednorozi” (startapi čija je vrednost na berzi veća od milijardu dolara) više nisu isključivo ekskluzivitet SAD – realnost je da bi pre samo nekoliko godina to bilo nezamislivo. Bistre generacije mladih u celom svetu – od Mumbaija do Praga, Kenije i Singapura – igraju na kartu inovacija, i novca američkih fondova rizičnog kapitala, koji opstaju zahvaljujući jeftinim izvorima sredstava i zadovoljavaju svoje apetite za investiranjem preko okeana.

Postoji nekoliko faktora koji stoje iza ovog fenomena. U globalizovanom svetu, tokovi kapitala su se ubrzali i proširili svoj domet. Inovatori širom sveta su u stanju da obezbede podršku od tradicionalnih kapitalista ili od platformi za finansiranje iz sredstava građana kao što je Kickstarter. Ideje se kreću čak i brže – nošene, podržane i ojačane putem Interneta. I sposobnost da se one pretvore u realnost takođe drži korak, jer globalni lanci snabdevanja i nove tehnologije kao što je 3D štampa skraćuju put implementacije.

U međuvremenu, Velika Recesija koja je usledila posle globalne finansijske krize iz 2008. godine je potkopala tradicionalne industrije, stvarajući veliki suficit kreativnog talenta i pristupačnih radnih prostora. Veoma mobilna, dobro obrazovana, radna snaga koja prihvata rizike, konvergira ka gradskim čvorištima i uzbuđenjima gradskog života, uparena sa dostupnošću  deljivih radnih prostora i raznih pratećih mehanizama, pomaže da se održi taj inovativni zamah.

Bivši gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg dao je možda pitijski rezime atrakcija urbanog života. Govoreći na početku školske godine na univerzitetu Stenford 2013. godine odgovorio je: “Uveren sam da će se sve više i više Stenfordovih diplomaca seliti u Silicijumsku aleju (Silicon Alley u Njujorku), ne samo zato što je tamo najžešća tech scena u zemlji, već i zato što tu ima mnogo više toga što bi se moglo raditi petkom uveče nego na primer  posećivati Pizza Hut u Sanivelu. A možda će neko od vas uspeti da zakaže i spoj sa devojkom čije ime nije “Siri(digitalni lični asistent instaliran na Apple handheld uređaje).

Blumbergu se generalno pripisuje da je bio jedna od glavnih sila iza uspona Silicijumske aleje. Tokom njegovog mandata kao gradonačelnika, on je finansirao tehnološke kompanije u ranoj fazi razvoja,  angažovao prvog člana administracije zaduženog za digitalni razvoj u gradu, a pokrenuo je i novi univerzitet sa idejom da razvija high-tech talente. Slične politike se sada sprovode u mnogim urbanim područjima, kako bi gradovi privukli kritičnu masu kreativnih, tehnološki pismenih ljudi.

Gradovi, kako to ističe nedavni izveštaj Svetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum), ubrzano postaju ne samo u razvoju inovacija, već i testiraju teren za nove tehnologije, kao što su reprogramabilni prostor, mobilnost zasnovana na samorukovođenju (automobilima bez vozača), urbanoj poljoprivredi i inteligentnom uličnom osvetljenju. U međuvremenu, aplikacije za deljenje vožnje kao što Uber i platforme za deljenje prostora kao što je Airbnb pokazuju kako su gradovi postali neki od najplodnijih okruženja za tehnološki razvoj. To je još jedan razlog zašto mnogi novi startapi puštaju korenje u urbanim centrima.

Najverovatnije je da je ovo širenje inovacija samo početak. Kao što internet nastavlja svoj prodor u sve aspekte naših života, ulazimo u, kako je to kompjuterski naučnik Mark Vajzer (Mark Weiser) definisao, eru “sveprisutnog računarstva” – u vreme kada je tehnologija toliko rasprostranjena da je”smeštena u pozadini naših života. “Ubrzo, nećemo moći da razlikujemo digitalni svet od fizičkog sveta. Era “Sveprisutnog silicijuma” je pred nama – i hvata koren u svim svetskim gradovima.

Project Syndicate.org

Može li Kuba da postane Amerika 2.0?

Ako isključimo skoro 60 godina sankcija i njenog buntovnog komunističkog lidera, Kuba sa Sjedinjenim Državama ima dosta toga zajedničkog, uključujući i ljubav prema bejzbolu. Njujork Metsi je sada sa Loenisom Cespedesom, koji je 2011. prebegao sa Kube, a sada angažovanim za ovaj tim na Siti Fildu, gde će New York Mets odigrati plej-of, prvi nakon 2006. godine. O počecima razvoja jedne nove, poslovne Kube, za portal FoxBusines svoje priče napisale su Suzanne O’Halloran i Elizabeth Chmurak

01

Samo 90 milja južno od Floride, sa suncem u očima tokom cele godine i kao sneg belim peščanim plažama, Kuba bi uskoro lako mogla biti prava turistička Meka. Jedna od stvari koje bi mogle doprineti oživljavanju nekada veoma živahne kazino-industrije, koja je osvojila američke filmske producente (Francis Ford Coppola je tamo radio svoj mafijaški ep, Kum II).

Zamrznuta u vremenu još od 1959. godine, nakon što je Fidel Kastro poveo svoju vojsku ka trijumfu, promena je na Kubi konačno otpočela. Uspostavljanjem diplomatskih odnosa – politički napor Obamine administracije i kubanskog predsednika Raula Kastra u letu koje je za nama – čini se da ovo ostrvo, premda sporo, ipak doživljava svoj vrhunac „ekonomske evolucije“.

Američka turistička industrija polaže svoje temelje na Kubi, kako bi američkim putnicima obezbedila posetu ostrvu bez ograničenja – u nadi da bi mogla da iskoristi potencijal procenjen na oko šest milijardi dolara. JetBlue (JBLU) nudi non-stop letove do Gavane, pod uslovom da turisti ispunjavaju kriterijume Američkog ministarstva finansija kao što su humanitarne ili obrazovne misije. Karneval, (CCL), najveći svetski elektronski operater ponudiće „prolaznost“ do ovog ostrva početkom maja 2016. godine O detaljima se još uvek pregovara sa kubanskim zvaničnicima. I Komesar Velike bejzbol lige, Rob Manfred, kaže da bi Kuba mogla biti otvorena za utakmice već u proleće 2016. godine, navodi se u julskom intervjuu za All-Star Game program. Kompanija za kreditne kartice MasterCard (MA), takođe zvanični sponzor ovog MLB-a, početkom ove godine je podigao rampu za transakcije na Kubi početkom. Rivalska kompanija, Visa (V) takođe ima planove za ulazak na Kubu, ali je iznela tak par detalja.

Uz bejzbol i turizam, ostrvo je prepuno prirodnih resursa kao što su nafta, gas i nikl, materijal i roba koji su izuzetno cenjeni gotovo svuda u svetu. Veruje se da Kuba ima ogromne količine neotkrivenih nalazišta nafte i prirodnog gasa koje su identifikovali Amerikanci (US Geological Survey). Ovi nalazi mogu da oslikavaju uspeh koji su američke energetske kompanije već postigle u regionu Meksičkog zaliva, u skladu sa izjavama njihovih rukovodilaca. Kuba, prepoznajući poziv krupnog biznisa koji im nude preduzetnici doskoračšneg „neprijatelja br.1“, SAD, od njih traže oko osam milijardi dolara u stranim ulaganjima (u skladu sa informacijama kubanskog Ministarstva za spoljnu trgovinu, kako navodi USGS).

03

Međutim, nada za brzometnom „kubanskom renesansom“ bi mogla biti prekinuta i to u veoma kratkom roku. Prvo, globalna ekonomija je usred trenda usporavanja u delu vezanom za masovno izjednačenje cena robe. Cena po barelu sirove nafte pala je za 50% u odnosu na 2014. godinu, što prirodne resurse čini manje atraktivnim i, možda, manjim prioritetom za ionako shrvane problemima američke energetske kompanije, koje se upravo suočavaju s masovnim otpuštanjima. I dok kompanije kao što je Halliburton (HAL) izjavljuju kako „veoma pomno prate poslovna kretanja na Kubi“, pad cena ovog resursa smanjuje hitnost za uspostavljanjem biznisa na ostrvu, tvrde rukovodioci naftnih korporacija.

Ipak, moglo bi se pokazati da je politika najveća prepreka. SAD su u jeku predsedničkih izbora 2016. I dok je Obama već uspostavio diplomatske odnose, kubanski predsednik Raul Kastro ostaje nepokolebljiv u svojoj podršci komunističkim režimima, uključujući Venecuelu, insistirajući da Kuba povrati kontrolu nad pomorskom vojnom bazom u zalivu Gvantanamo, što je malo verovatno.

Obojica su razmenili telegrame tokom septembarskog govora pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Fidel, kao i njegov brat Raul koji ga je 2008. zamenio, za Amerikance i dalje ostaju izvesna politička enigma, uprkos sveže uspostavljenih diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Njih dvojica su „pregurala“ preko 11 američkih predsednika – od Dvajta Ajzenhauera, pa sve do Baraka Obame.

Predsednički kandidat u kojeg republikanci polažu puno nade, Marko Rubio, kaže da ukoliko osvoji mandat u Beloj kući on neće poštovati trenutne diplomatske odnose. “To je kao da smo se složili da Kastro i opresija ostanu do daljnjeg”, rekao je Rubio tokom intervjua za veb-portal Fox Business. Rubio, prvi senator države Floride koji je rođen u Sjedinjenim Državama, kaže da predstavlja sve kubanske izgnanike koji u Americi žele bolji život – posebno naglašavajući “svog dedu koji mi je u detinjstvu, na tremu, satima pričao priče o životu na Kubi”. Rubio bi, međutim, poštovao američku Odredbu o Kubanskoj demokratizaciji, već postojeći zakon kojim se uređuju američko-kubanski odnosi i kojim se predviđa da bi, za promenu američke politike prema svojim ostrvskim komšijama bilo nužno potrebno da se politika kubanske vlade značajno promeni.

I dok još uvek postoje jasne prepreke u odnosima između ova dva atlantska suseda, ostaje činjenica da su Kubanci na putu otvaranja za biznis i američke preduzetnike, koji se sa svoje strane pripremaju da iskoriste ovakvu Kubu, kojoj su preko potrebni savremena infrastruktura, modernizacija i novi početak sa Sjedinjenim Američkim Državama.

04

Biznis i putovanje: Kuba kao izazov

Ovo karipsko ostrvo poznato je po svojim belim peščanim plažama ali i planinama, i u svetu važi za renomiranog proizvođača vrhunskog ruma i cigara, dok se istorijsko zaleđe može prepoznati u španskoj kolonijalnoj arhitekturi.

Početkom ove godine Obamina administracija je započela proces ublažavanja putnih i trgovinskih ograničenja između SAD i Kube. I dok su turistička putovanja i dalje zabranjena i pod embargom, ipak postoje pravne mogućnosti i „krivine“ koje Amerikancima omoćavaju da tamo otputuju.

Da bi posetili Kubu, oni moraju da se „uklope“ u jednu od 12 kategorija kojima je dozvoljen odlazak na ostrvo. Spisak američkog ministarstva finansija napravilo je listu koja uključuje sledeće profile:

1. Obrazovne aktivnosti, 2. Verske aktivnosti, 3. Biznis na nivou zvaničnih vlada ove dve zemlje, 4. Humanitarni projekti, 5. Novinarski rad, 6. Porodične posete, 7. Profesionalni istraživački rad i naučna saradnja, 8. Sportska takmičenja, 9. Javni nastupi, zdravstvo i rad na klinikama, pokazne radionice i obuka, izložbe, koncerti i umetnička dešavanja, 10. Putovanja povezana s ovlašćenim izvoznim transakcijama izvoznica ili uvoznica, protok informacija i njihova razmena, 11. Aktivnosti privatnih fondacija ili istraživački rad za obrazovne institucije, i 12. “Podrška kubanskom narodu”.

“Kazne su veoma oštre pa se ne preporučuje nepoštovanje ovih kategorija” rekao je Džon Tomas, docent na Čaplin školi ugostiteljstva i turističkog menadžmenta pri Međunarodnom univerzitetu Florida. Tomas je autor jedne nove studije, “Budućnost kubanskog ugostiteljstva i turizma: Mogućnosti i prepreke”. On kaže da, dokle god se ne povrate puni i normalni diplomatski odnosi, turizam i osnivanje privatnih komanija će na Kubi i dalje predstavljati veliki izazov.

“Svaki biznis koji dolazi na Kubu mora da kubanskoj vladi dozvoli 51% kontrole nad vlasničkim udelom, tako da ne možete tek tako da iznajmite neki objekat i otvorite prodavnicu već morate da dobijete dozvolu od vlade, a onda će ona postati vaš partner”, rekao je Tomas.

On kaže da je ovaj kontrolni udeo tj. „paket“ jedan od razloga zašto Kuba još uvek ne privlači puno američkih preduzeća. Drugo pitanje je to što kubanska vlada zadržava pravo da zapošljava sve radnike.

“Ne možete tek tako da izađete na ulicu i tamo pronađete ljude koje biste zaposlili, a ne možete ni da se reklamirate po vašem nahođenju, već morate proći kroz kubanske državne agencije koje obezbeđuju zaposlene za vas”, objašnjava Tomas. “Generalno, oni će za vaš posao ponuditi određeni pul zaposlenih, da izaberete ono što vam nude ovlašćene vladine agencije za zapošljavanje. Uz sve to, imate i ograničenja koga ćete zaposliti, a takođe ste limitirani i oko beneficija i plata. Svi uslovi za radnike se takođe dogovaraju sa Zavodom za zapošljavanje, tako da postoji posrednički sistem zapošljavanja – pri čemu je posrednik, u slučaju Kube, država.”

Da sve bude još komplikovanije, Kuba ima dve valute; jednu za lokalno stanovništvo a drugu za strance koji je posećuju ili u njoj rade. Ukoliko zaposleni radi za inostranu kompaniju, zaposleni dobija platu koja se zasniva na stranoj valutii, koja se naziva Kubanski pezos (Cuban Peso, CUP), iako agencija za zapošljavanje plaća zaposlenog u lokalnoj valuti, koja se zove kubanski Konvertibilni pezos (Cuban Convertible Peso CUC) .

“Problem je što novac za plate koji kubanska agencija dobija od stranih kompanija vredi 24 do 26 puta više od plata zaposlenih; vlada zadržava razliku između ove dve vrste svoje valute, kvalifikujući ga kao dobit koji ostvaruje kubanska vlada”, dodaje Tomas.

Pored obaveze uklapanja u jednu od dvanaestak kategorija kojima se dozvoljava putovanje na Kubu, takođe su problematični i letovi, kreditne kartice i Internet.

“Ne možete samo otići na net i online i rezervisati let za Kubu sa npr. JetBlue letnom kompanijom. Morate, takođe, putovati čarter letom, tako da je najbolja opcija ako sve završite preko turoperatora”, izjavila je Sara Klemens, urednica vesti u turističkom magazinu Travel+Leisure iz Njujorka.

Klemensova kaže da je jedna od najbolje ocenjenih kompanija specijalizovanih za aranžmane na Kubi Black Tomato. Oni su se nedavno udružili sa magazinom Travel+Leisure u cilju kreiranja turističkih paketa za Kubu. Evo i nekoliko ponuda: osam noćenja za $4,920 po osobi ili pet noći po ceni od najmanje $3,550 po osobi. Od atraktivnih detalja tih paketa trebalo bi izdvojiti boravak u luksuznim, dizajnerskim potkrovljima, obilaske farmi i rančeva, a ne boravak u hotelima, takođe gostujući u čuvenoj Fabrici umetnosti (Fabrica del Arte); ovo mesto je stecište najboljih avangardnih umetnika sa ostrva s kojima se može uživati pod istim krovom. Putnici mogu posetiti lokalne umetnike u njihovim radionicama ili domovima, a moguće je i obići Trinidad.

Ako želite da napravite plan putovanja na svoju ruku, Airbnb je dobra alternativa hotelima. Trenutno ima preko 2.600 Airbnb kuća u ponudi na Kubi, u preko gotovo 40 različitih gradova. Oko 50% svih listiranih nalazi se u Havani, po podacima sa Airbnb.

06

Platiti hranu, zabavu i poklone može biti problem; gotovina je kralj na Kubi.

“Kreditne kartice su na Kubi nepouzdane. Da, MasterCard je na Kubi dozvoljen, a američka i kubanska vlada ih dozvoljavaju, ali još uvek ne postoje prave, stabilne bankarske relacije, izuzev jedne male banke koja se nalazi na Floridi”, rekao je Tomas.

Kuba je, takođe, savršena destinacija za one koji istinski žele da „siđu sa Mreže“ i pobegnu od tehnologije i komunikacija. Internet servis na Kubi praktično ne postoji a telefoni ne funkcionišu efikasno.

“Kubanska vlada želi da cenzuriše sve što joj baš i nije po volji, ne želeći pritom da svi imaju Wi-Fi, ali sa željom da čuje šta je to o čemu se priča u narodu”, kaže Tomas.

I dok će za potpuno uklanjanje blokade između SAD i Kube biti potrebno još dosta vremena, Tomas kaže da je uveren kako će američki turisti već od sledeće godine moći da idu na Kubu, kao i da će za brodske ture i krstarenje biti izuzetno velika potražnja.

“Prvi talas turista ka Kubi biće organizovan na brodovima za krstarenje, jer oni imaju sopstvene spavaće sobe, hranu i propratne objekte”, rekao je Tomas. “Turistički kruzeri ne zahtevaju svu infrastrukturu, a brodovi su sposobni da dopru i do najudaljenijih područja Kube do kojih je inače teško doći.”

Uživati u malim stvarima – i malim stanovima

Da li ste samo prezasićeni komforom ili je na pomolu sledeća masovna pomodarija – prelazak iz velikih, udobnih, u manje i “skučene” stambene prostore, pita se Vikram Barhat, novinar Bi-Bi-Sija.

Preblizu centru da biste živeli komotno, ili novi trend? Foto: Roger Bamber/Alamy/BBC)

Semjel Baron (26), student urbanizma sa vankuverskog Univerziteta “Sajmon Frejzer” je svoj stan u Edmontonu od 55.7kvm zamenio za mikro-stan od 23kvm u centru grada.

05Baron je bio odlučan da napusti predgrađe kako bi živeo centru Vankuvera – kanadskog najaktuelnijeg i najskupljeg tržišta nekretninama – ali i kako bi srezao troškove svakodnevnog prevoza. Postigao je obe stvari, a kompromis je napravljen u veličini životnog prostora. On je za 1000 kanadskih dolara (800 $) mesečno unajmio stan u delu grada gde se prosečne garsonjere iznajmljuju za oko 1.500 kanadskih (1200 američkih) dolara mesečno.

Iako je sada u upola manjem životnom prostoru, Barona to ne brine – naprotiv.

U jurnjavi između posla i škole, zaista sam retko kod kuće”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC. “Moj stančić funkcioniše kao mesto za odlaganje stvari i spavanje, jer živim u kraju u kojem u komšiluku postoji puno kafića, restorana i pabova.”

04Iako se odvajkada piše i priča o preseljenju u manje domove, ideja o generalno manjem stambenom prostoru je danas uzela maha i postaje sve prihvaćenija: najviše interesovanja ima za mikro-nekretnine ili male apartmane. Podstaknuti nestašicom stambenog prostora i njegovom manjom dostupnošću usled krize, u mnogim gradovima širom razvijenog dela sveta postali su aktuelni životni prostori veličine “orahove ljuske” – poznatijih kao “apodments” (engleska kovanica, nastala od “apartment” i ”pod”), mikro-štekovi (micro-digs), nano-stančići (nano-suites) i mikro-potkrovlja (micro-lofts). Građevinski preduzimači zdušno promovišu ove male stambene jedinice, reklamirajući ih ne samo kao luksuzne prostore za iznajmljivanje već i kao pristupačne za povoljan otkup na konkurentnom tržištu nekretninama.

 

07

Preduzimači sada masovno nude stanove površine manje od 46.5kvm, sve popularnije među novopečenim zaposlenima, s početničkim prihodima na samom startu karijere – mlade profesionalce koji žele da su u blizini pogodnosti urbanih sredina, s većim mogućnostima zapošljavanja i gradskim životom na lokacijama poput Njujorka, Londona, Pariza ili Vankuvera.

Rastuće cene nekretnina u velikim gradovima istisnule su mnogobrojne kupce izvan tržišta. Prosečna kupovna cena novog prostora u Torontu je 733.578 kanadskih dolara ($588.164 američkih), u Londonu je £534,000 ($794.549), u Njujorku na Menhetnu je $710.000, a u Sidneju, $811.837 australijskih ($617.000 američkih) dok su prosečni troškovi u Singapuru tek nešto manji od milion dolara. Iz tog razloga, mikro-apartmani se izbili u prvi plan kao pristupačna alternativa.

Manji prostor – manje brige

10Kao i mnogi drugi, i Baronu ne smeta što je veliki apartman zamenio duplo manjim prostorom koji mu omogućava da bude u središtu gradskog života, rekavši kako mu “ima utisak kao da mu je komšiluk u dnevnoj sobi, jer se brišu granice između javnog i privatnog prostora.”

Mladi iz brojnih prigradskih područja žele da žive u centru gradova, pokretani željom da borave tamo gde izvor uzbudljivosti, i stoga su oberučke prigrlili ovu “liliputansku” stambenu kombinaciju: to je način da sebi priušte željeni životni stil.

Ima i onih koji žele da se isele iz predgrađa kako bi smanjili svoje životne troškove, ili kako bi pojednostavili svoje “životno-stambene aranžmane”, time što će stanovati u manjem prostoru.

Kraće rečeno, manji stan je manja briga.

19Nilsenov izveštaj (Nielsen) pokazuje da 40% Amerikanaca starih između 18 i 36 godina voli da živi u urbanim područjima, umesto u predgrađima. U Velikoj Britaniji, studija koju je uradio Knight Frank pokazala je da bi 54% mladih između 18 i 24 godine bilo sretno opcijom života u garsonjeri, kojom bi sebi omogućili pristupačniji život u centru gradova.
U Australiji, Slater & Gordon’s je sproveo istraživanje na mladim Australijancima između 18 i 24 godina, iznašavši da je i njima najinteresantnija opcija stanovanje u blizini glavnih poslovnih četvrti. Centar grada im je glavni prioritet tokom potrage za nekretninama.

Živeti u malom prostoru – nezadrživ trend

18Njujork, u kojem život na skučenom prostoru i stanovanje u prenaseljenim četvrtima nisu nimalo strani njegovim stanovnicima, krajem ove godine započinje pionirski projekat pod nazivom “Moj Mikro Njujork” (My Micro NY).

Radi se o kuli visokoj jedanaest spratova sačinjenoj od takozvanih “nano-jedinica” u rasponu od 24kvm do 33.5kvm, koje će se iznajmljivati po ceni od $2.000 do $3.000 mesečno.

Ipak, ovi viskokvalitetni mikro-stanovi biće uveliko drugačiji u poređenju s dosadašnjim, stereotipnim njujorškim “kutijama za cipele”, rekao je vođa ovog projekta, Tobijas Orivol (Tobias Oriwol) iz kompanije Monadnock Development. “Gradimo tako što uvek optimizujemo svaki pedalj enterijera, pa sada ne postoje nikakve ‘zavetrine’ koje bi bile neiskorišćene”, rekao je on u imejl-intervjuu za BBC.

Slični projekti se razvijaju u Velikoj Britaniji, kao i u Kanadi.

17Dejvid Veks (David Wex), partner u građevinskoj kompaniji Urban Capital u Torontu, angažovan je na podizanju prvog klastera mikro-apartmana u Torontu pod nazivom Smart House. Kako sam kaže, za ovakav vid stanovanja najviše su zainteresovani mladi ljudi, pre svega studenti, željni manjeg prostora i umorni od svakodnevnih dugih putovanja do škole i nazad.

“Toronćani znaju šta znači imati velike prodavnice, kafiće i barove na samom kućnom pragu”, rekao je Veks. “Za one koji traže centralnogradsku lokaciju, (stanovi) ovog tipa, dizajn i cena pružaju im velike mogućnosti.”

11Urban Capital je za sada prodao 220 od 250 jedinica koje su trenutno u izgradnji. Površine ovih stambenih jedinica kreću se od 26.7kvm do 72kvm, a po ceni između 250.000 kanadskih (200.000 američkih) dolara, i $550.000 ($440.000).

U Londonu, građevinska firma Pocket Living prodaje stambene jedinice površine 38kvm po ceni između 190.000 funti ($282.000) i £260,000 ($386,000$) i to u četvrtima koje su u zonama 1-3, kao što su Hackney, North Camden, Lambeth i Lewisham.

Lusijen Smiters (Lucian Smithers), prodajno-marketinški direktor u Pocket Livingu radije bi da svojstva ovih malih stanova definiše kao “kompaktna”, a ne kao “mikro”.

“Troškovi usluga su svedeni na minimum, na oko 100 funti ($148 $) mesečno, a većina ovog izdatka otpada na osiguranje zgrade”, kaže Smiters. “London je jedan od najvećih globalnih gradova, i stoga će uvek privlačiti više ljudi nego što može da ih udobno smesti”. Inače, Pocket Living planira da ove godine završi 50 stambenih jedinica, naredne gotovo 250, a 2017. oko 400 “kompakt-stanova.

02Svoj veliki ulog u ovu vrstu nekretnina na tržištu stanovima ima i Realstar Living, britanska filijala kanadskog preduzimačke kompanije, Realstar Group.

Potražnja za pristupačnim, praktičnim smeštajem blizu posla u centru je neiscrpna u gradovima gde vlada oskudica životnog prostora, rekao je Rajan Prins (Ryan Prince),

14potpredsednik londonske filijale Realstar Group. Prins kaže da ovaj kanadski preduzimač, koji trenutno gradi u oblasti londonskog Stokvel Parka, nudi mikro-apartmane u blizini saobraćajnog čvorišta i to za manje od £1000 ($1500) mesečno. Realstar obično gradi objekte veličine od 100 do 300 stambenih jedinica, sa zajedničkim prostorijama kao što su “zajednička soba”, teretana i ostava.

Ovaj trend se ne odnosi samo na mlade ljude. Prins je rekao da među interesentima ima i mnogo onih koji su vlasnici velikih ali praznih kuća u predgrađima, koji – nakon što prodaju svoje kuće po gradskim obodima – kupuju manji prostor u centru.

Mikro-apartman, iznutra

12Gro ovih stambenih “mini-solucija” pravi se tako da prostorno budu odlično iskorišćeni, pa u njima, onda, nema mesta za previše naknadnih “trikova i manevara”, mada često sadrže neko zaista genijalno rešenje za uštedu prostora.

Nedostatak ovih minijaturnih mesta je u tome što ona, u tren oka, mogu postati poprište haosa: ukoliko nisu dobro osmišljena, kaže Stiv Zauer (Steve Sauer), dizajner-vlasnik firme Pico Dwelling a i vlasnik mikro-stana od 17kvm u Sijetlu.

22“Ugradni nameštaj je izuzetno bitan faktor, dok su komadni nameštaj i objekti koncipirani tako da poseduju barem dvostruku namenu – multifunkcionalnost je posebno korisna stvar u malim stanovima”, kaže Zauer. Stolica u mojim prostorima, recimo, ima mnogo korisnih namena – ona, takođe, služi i kao polica, ili vešalica za odeću.”

Od presudne važnosti je i što viši kvalitet završnih radova. Zauer, u čiji su svakodnevni posao uključene i prenamene prostora avionskih kabina, rekao je da izbegava materijale poput laminata, koji se brzo istroši usled intenzivnijeg hodanja po manjoj površini.

15On zato favorizuje čvrste, otporne materijale koji izgledaju dobro i ponašaju se dobro pod konstantno uvećanim pritiskom habanja. “Puno drvo, čvrste stone i kuhinjske radne površine, izdržljiva plastična folija, staklo, ugljenična vlakna i nerđajući čelik. Kada su u pitanju pojedinačni komadi nameštaja, oni nisu toliko kritični jer se izmeštanjem mogu uspešno uklapati na svako mesto u stanu”, rekao je Zauer.

24Veks kaže da mikro-stanovi koje razvija njegova kompanija značajno povećavaju kapacitet za pohranjivanje predmeta i odeće, čineći svaki pedalj praktičnim. “Ormari su takvi da je njihova zapremina maksimalno iskoristiva, uz optimizaciju funkcija police sve do plafona, s ugrađenim fiokama i uz dosta prostora za vešalice”, rekao je on.

Za Semjuela Barona s početka ove priče, jedina neugodnost življenja na malom prostoru je to što ima – tri bicikla. “Iako se u podrumu nalayi spremište, u njemu mogu da držim samo jedan bicikl” kaže Baron, koji je čak odustao i od svog automobila kako bi se uklopio u mikro-život.