Kiosk: srce pariskog društva

Pariski novinski kiosk kao specifična “institucija” tog grada traje već 150 godina, i može se smatrati jednim od najšarmantnijih “malih formata” prisutnih u “sitničarnici” urbanog pejzaža Grada svetla. Nostalgično podsećanje na neki jednostavniji, srećniji život i romantična vremena ostao je uglavnom nepromenjen tokom svih ovih godina, otkako su se prvi put pojavili 1857. godine tokom velike renovacije Pariza pod nadzorom tadašnjeg gradonačelnika Barona Osmana (Baron Haussmann). Baš kao što se na London gleda i kroz prepoznatljiv simbol – legendarne crvene telefonske govornice – na pariske kioske gleda se kao na idealan način za očuvanje gradskog identiteta i istorije francuske prestonice, mada više ne toliko “relevantan” u modernom društvu. Ali evo zašto to nije tako, i zašto su oni – uoči najvažnijih francuskih izbora u novijoj istoriji – Francuzima i Parižanima potrebniji više no ikad.

U Francuskoj postoji jedinstven zakon koji nalaže da svi novinski kiosci u svojoj ponudi moraju imati sve novinske naslove. Kao član francuskog društva, kada odete do svog lokalnog kioska, videćete sve naslove, bez obzira da li su leve ili desne političke orijentacije – nešto što danas očajnički nedostaje informacijama na internetu. Drugim rečima, zahvaljujući ovakvom zakonu, pariski kiosk ne može na svoju ruku doneti odluku da prodaje samo radikalizovanu i senzacionalističku štampu, ili priče o mačkama.

Kada “klikćemo” po fejsbuku ili tviteru kako bismo videli novosti, ili na nekom sličnom mestu na internetu gde smo samo sa svojim “prijateljima” ili “sledbenicima” koji misle pretežno na isti način kao i mi i dele slične interese, veoma su male šanse da ćemo naići na neki članak u kojem se iskazuje mišljenje različito od našeg. A radi se samo o načinu na koji algoritmi trenutno fukcionišu. Fejsbuk je, recimo, primetno kritikovan nakon ishoda poslednjih američkih izbora.

Ali, recimo da jednog dana ne dobijemo vesti od fejsbuka, koji nam ih redovno plasira. Ne bismo li mi i dalje išli direktno na te vesti, kao što to činimo svakodnevno? One koje odražavaju slične vrednosti i mišljenja poput naših? Tako je sada daleko teže percipirati čitav spektar ideja iza ekrana računara, jer mi, u stvari, na kraju vidimo samo ono što želimo da vidimo… što je apsurdno, ali nažalost i istinito.

Kada izađu na ulicu, građani Pariza nemaju samo jedan uski izbor – tako uobičajen kada im vesti servira internet algoritam. Ako se prošetaju do kioska s novinama njihove stalaže pune su naslova sa svih krajeva spektra…

Bez obzira da li jesmo ili nismo sposobni da se suočimo sa suprotnim mišljenjima, nije li od suštinske važnosti da ih barem imamo u vidu – da nam ih internet logaritmi ne skrivaju? Pa makar da samo budemo svesni postojanja takvih vesti i mišljenja, i da se ne branimo od onoga što je izrečeno i promišljano izvan naših “istomišljeničkih mehurova”.

(U Francuskoj postoji još jedan veoma dobar zakon, koji se odnosi na njihove informativne televizijske kanale. Ovaj zakon jasno nalaže da svi politički kandidati moraju da u medijima dobiju podjednako istu minutažu tokom čitavog izbornog procesa, i to od najmanje poznatog kandidata do najpoznatijeg favorita).

Ukoliko uvek dobijamo vesti i informacije iz istih izvora sa svetske računarske mreže, da li ćemo ikada biti u stanju da izađemo iz sopstvene zone komfora i, samim tim, bolje razumeti korene i izvore suprotne misli? Činjenica je da – uprkos sadržajima koji su sada tako lako deljivi i dostupni na Mreži – mi i dalje ne uspevamo da otvoreno i širokih pogleda pristupimo većini vesti i sadržaja.

I zato su ovi kiosci, kao i zakoni po kojima svi oni prodaju štampu od ključnog značaja za moderno društvo. Zato su pariski trafikanti, koji ne mogu da izraze svoje političke stavove kroz svoju platformu, verovatno jedan od najvrednijih resursa informacija za postizanje jednog uravnoteženijeg društva. Samo ih treba što više koristiti!

Uprkos izveštajima koji poslednjih nekoliko godina kazuju da su kiosci u opasnosti od odumiranja, ima i dobrih vesti: Gradske vlasti Pariza saopštile su da će u naredne dve godine biti postavljeno 360 novih kioska. Njima će, čak, biti utisnut novi dizajnerski identitet koji će oslikavati i naše vreme, kao što stoji na sajtu gradske kuće.

Kafe-aparati, topli napici i sandučići za pisma uskoro će biti sastavni deo pariskog jutarnjeg pregleda štampe. Interaktivni ekrani biće instalirani sa spoljašnje strane kioska, na kojima će biti moguće pretraživati novinske naslove 24-7.

Ali ne može svako da postane pariski trafikant tj. prodavac na kiosku (“kiosqeur”); postoji mnogo zahteva koje treba ispuniti da bi se dobio ovaj posao, uključujući i čist kriminalni dosije kao i veliko prethodno iskustvo. Ovi zahtevi su zapravo odraz odgovornosti koju će dobijanjem ovog zaposlenja primiti na sebe, kako bi u francuskom društvu i dalje ostali najveći nepristrasni snabdevači vestima.

Vredni i bez straha od niske plate, verni pariski kupci su ih oduvek veoma poštovali. Prodavci štampe plaćaju subvencionisanu kiriju za svoje kioske od oko 120 evra mesečno – što i nije tako skupo, premda je sam posao težak i uključuje drastičan privatni i poslovni raspored: morate biti na licu mesta u sam cik zore kako biste primili isporuku svih štampanih stvari – kako biste na svom kiosku izložili svu raznovrsnost i raznolikost spektra političkog mišljenja.

Pa, hajdemo do našeg pariskog kioska u komšiluku da pogledamo neku štampu i sve te raznolike vesti. Jer -kao što svi znamo – neznanje nije blaženstvo.

Vive Le kiosque!

(Celokupna foto-arhiva s prikazima pariskih kioska koja se koristi u originalnoj verziji ovog članka već nas i podsvesno ohrabruje da počnemo da dobijamo vesti iz nepristrasnih izvora. Fotosi potiču iz Nacionalne biblioteke Francuske i “Pariza u slici” (Paris en Images).

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.