Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Zašto su modeli predviđanja zakazali, a izborne prognoze i ankete toliko pogrešile?

Istraživanja su davala prednost Hilari Klinton, dok su podaci u realnom vremenu govorili da će ona lako pobediti i “prošetati se” kroz izbore – a evo šta su propustili.

00

Ako ste čitali izdanje Vice News od utorka popodne (8.nov) ili pratili izbore na vebsajtu Slate, pomislili biste da je Hilari Klinton sve samo ne i sigurna pobednica koja će postati prva američka žena na mestu predsednika.

03Isprva, oba medijska autleta, kako Vice tako i Slate, posedovala su streaming podataka u realnom vremenu koje je obezbeđivao startup po imenu VoteCastr, koji je zacrtao sebi da će Americi pružiti uvid bez presedana “u (izbornoj) igri i svakom trenutku kako se ona odvija uživo”. VoteCastr je u utorak u devet uveče imao poslednje prognoze o Klintonovoj kao kandidatu koji vodi u Pensilvaniji, Ohaju, Floridi, Viskonsinu i Ajovi, i – u svim ovim državama Donald Tramp je završio s pobedom, na svom putu da postane novoizabrani predsednik.

Pojašnjenja radi, VoteCastr nije bio usamljen u svojoj katastrofalno pogrešnoj prognozi. Mnoge izborne prognoze zasnovane na podacima sa birališta, demografiji i istorijskim podacima iz prošlosti takođe su u svojim projekcijama promašili metu. Ishod projekcionog modela lista Njujork tajms je, na primer, dao Klintonovoj oko 85 odsto šanse za osvajanje predsedničkog mandata, dok ju je s razlogom dosad mnogo hvaljeni sajt FiveThirtyEight “počastio” podacima koji su ukazivali da ima 72% šansi da potuče Donalda Trampa.07

Ovo se bar delimično može objasniti činjenicom da su izborne prognoze bile zasnovane ili u polju odstupanja od krajnjeg ishoda, ili su u najmanju ruku napravili najveći broj grešaka u polju margine odstupanja (mada, da je Klintonova osvojila najviše glasova, kao što izgleda i da jeste – možete tvrditi da su izborni podaci na kojima su zasnovane pogrešne prognoze bili u redu – “samo su izabrali pogrešnog pobednika”). Potcenjivanje moći belih birača iz radničke klase je takođe moglo doprineti pogrešnim procenama, kao što je bilo moguće da ljudi jednostavno ne daju iskrene odgovore na pitanje koga su podržavali do dana izbora. To je nešto što je kampanja Hilari Klinton – koja je procenila da je njen glasački “Zaštitni zid Srednjeg zapada” na sigurnom, i da će države iz te zone glasati za nju – previdela, praveći pogrešnu procenu. Izostala je podrška latino populacije u Novom Meksiku i drugim državama u kojima su “čikanosi” zastupljeni. Inače, interesantno je i da je tim za obradu podataka koji je radio Trampovu kampanju procenio kako su njegove šanse da pobedi jedan na prema pet, to jest samo 20%. Dakle, pogrešila su oba tima.

09

Pa ipak, neuspeh tima oko startup firme VoteCastr – a da ne govorimo o njenim klimavim tehničkim performansama tokom izbornog dana – bio je jedinstven baš zbog tvrdnji koje je zastupala. Kompanija, koja je u timu imala gurue za obradu podataka, ljude koji su radili kampanje Džordža V. Buša i Obame, podlegli su utisku da bi posvećivanjem izuzetno velike pažnje rezultatima prevremenih glasanja, identitetu birača, i izlaznosti glasača mogli “nekako”, na neki način, da u realnom vremenu tj uživo postignu realističan uvid na izbore – uvid koji ranije nije bio dostupan. To je trebalo da bude nova oštrica i napredak u sredstvima za analizu izbornih podataka.

Umesto toga, pokazalo se da su to bile neadekvatne tehnike i nepotpuni alati za praćenje i analizu izbora – kao što je bilo pogrešno i mnoštvo drugih sredstava, kako se naknadno ispostavilo.

01

Kao i svi ostali koji su sondirali glasače uoči izbora, i VoteCastr je izbacio rezultate ankete koji su takođe bili pogrešni. Što znači da je i finalni proizvod bio pogrešan – prognoziran je pogrešan ishod.

Evo šta je odgovorila urednica Slejta (Slate), Džulija Tarner, koja je za izbore angažovala VoteCastr kao partnera za obradu i predikciju podataka – o tome zašto su podaci bili loši, kao i da li bi ovaj proces ponovila i za naredne izbore:

“Projekat Votecastr je bio utemeljen na dve ideje: prvo, da se prikupljanje informacija u realnom vremenu od birača na dan izbora kosi s novinarstvom. I drugo, da metodologije kampanje mogu proizvesti tačne i osvetljavajuće procene kako će se trka odvijati na dan izbora.

02Bilo je očigledno da naše brojke nisu pokazale pravo stanje stvari. Od jutros sprovodimo post-mortem analizu – “obdukciju” sa VC timom, ali pretpostavljam da je to zbog toga što je VoteCastr metodologija zavisila isključivo od rezultata glasanja; VoteCastr je obavljao svoje analize na velikom uzorku glasača i glasačkih punktova, ali su dobijeni podaci bili dobrano u skladu sa podacima o glasanju koji su bili prisutni kod javnog mnjenja – a koje je takođe, u mnogim ključnim državama, omanulo za nekoliko poena.”

(Izvori: Politico, FiveThirtyEight, The New York Times, Bloomberg)

MIT Review

 

Brexit unatrag

03

„Nikad ne bacajte dobru krizu“ je stara evropska izreka. Ali šta činiti sa 5 istovremenih kriza? Evropska unija se suočava sa onim što Frans Timmermans, potpredsednik Evropske komisije, naziva multi-krizom: brexit, migranti, štednja, geopolitičke pretnje sa istoka i juga, i ne-liberalne demokratije u centralnoj Evropi. Reklo bi se da EU ne preti propadanje kriza, već njoj samoj preti propast od njih.

07Ako je tako, brexit će biti detonator te propasti. On je legalizovao koncept raspada EU i fantazije raznih ekstremista pretvorio u realnu opciju mejnstrim evropske politike. Brexit bi mogao biti početak nezaustavljivog procesa dezintegracije Evrope. On će uticati i na njenu ekonomiju tako što će paralisati Evropsku centralnu banku (ECB) u sledećoj krizi evra. ECB može da izađe na kraj sa tržišnim spekulacijama, ali će podleći pritisku glasača koji žele raspad evropske zajednice.

Zato duh dezintegracije treba pod hitno vratiti u bocu. Nekako treba ubediti Britaniju da promeni svoj stav o Evropi, što je po opštem mišljenju sa obe strane Lamanša nemoguće. Ali u politici su uvek moguće „nemoguće“ stvari. Referendumska većina 23. juna bila je mnogo manja od one na škotskom referendumu o nezavisnosti iz 2014. ili od negativnih glasova o sporazumima EU u Irskoj, Danskoj i Holandiji, a sve te odluke su kasnije bile opozvane. Što je još važnije, ciljevi 52 odsto glasača za brexit bili su vrlo podeljeni – neki su bili spremni da prihvate ekonomske žrtve tvrdog brexita (potpunog odvajanja od Evrope), a drugi su se nadali mekom brexitu, koji bi imao minimalan uticaj na britansku ekonomiju.

Prema post-referendumskim anketama, tri četvrtine glasača za brexit očekuju jačanje britanske ekonomije, a 80 odsto njih veruje da će javni sektor od sada dobijati više novca. Glasači brexita su optimistični jer im je rečeno (na tome je posebno insistirao sadašnji ministar spoljnih poslova Boris Johnson) da je moguć novi sporazum koji bi očuvao sve ekonomske koristi članstva u EU, bez obaveza i troškova koje ono povlači.

Kada se ta očekivanja izjalove, javno mnjenje će se promeniti. Već danas 66 odsto glasača smatra da je očuvanje pristupa zajedničkom tržištu važnije od ograničavanja imigracije, ako Britanija već ne može da ima i jedno i drugo. To je direktno protivrečno prioritetima koje je istakla premijerka Theresa May – čime se verovatno može objasniti njeno ćutanje o strategiji brexita.

02

Budući da očekivanja ekonomski neškodljivog mekog brexita neće moći da se pomire sa odbacivanjem evropskih obaveza koje zahteva frakcija pristalica tvrdog brexita u Konzervativnoj partiji, premijerka ne može da pobedi. Koji god kurs da izabere, imaće protiv sebe polovinu svoje stranke i veliki postotak pristalica brexita, da ne pominjemo 48 odsto glasača koji žele da ostanu u EU.

11Kada započne obrnuti proces, mnogi ambiciozni političari iz Konzervativne stranke pohitaće da ga iskoriste. Na primer, George Osborne, koji je morao da napusti položaj ministra finansija čim je Theresa May stupila na dužnost, već dovodi u pitanje njen demokratski mandat: „Brexit je osvojio većinu. Tvrdi brexit nije“. Čak i slabost britanskih opozicionih stranaka radi protiv premijerke: on dopušta protivnicima da se urote protiv nje, svesni da nemaju šta da izgube.

Sve to znači da će britanska politika postati vrlo fluidna kada se promene ekonomski uslovi, a glasači počnu da se predomišljaju. EU bi trebalo da podstiče ove naknadne reakcije, što znači da ne tretira brexit kao neizbežan ishod i da ponudi mogućnost kompromisa koji bi umirio britanske glasače, ali samo pod uslovom da Britanija ostane u EU.

Očigledan način da se to postigne bio bi sklapanje sporazuma na nivou EU o većoj nacionalnoj kontroli nad imigracijom i drugim simboličkim pitanjima vezanim za nacionalni suverenitet. Takav sporazum ne bi bio shvaćen kao ustupak britanskoj uceni ako bi se proširio na sve zemlje EU i predstavio kao odgovor na javno mnjenje širom Unije.

Ako bi svoj odgovor na demokratske pritiske pretvorila u vrlinu, EU bi mogla da pridobije podršku širom Evrope. Ali da bi glasačima poslali pozitivnu poruku, evropski lideri bi morali da obnove veštinu sklapanja pragmatičnih kompromisa i pregovaranja između vlada, koja je nekada bila zaštitni znak evropske diplomatije.05Za početak, primirivanje brexita i izbegličke krize zahtevaće neke skromne promene imigracionih zakona, kao i promene u oblasti socijalne zaštite. Takve reforme, koje bi bile popularne u gotovo svim zemljama članicama, ne bi morale da budu u sukobu sa osnivačkim principima EU ako bi se očuvalo pravo na rad širom Evrope, a deo kontrole nad ne-ekonomskom migracijom i socijalnim davanjima vratio nacionalnim vladama.

01Drugo, interakcija izbegličke krize i krize evra zahteva nova fiskalna pravila. Bavljenje imigrantima je skupo i bilo bi idealno da se finansira uzajamno garantovanim obveznicama EU. Druga mogućnost je da se mediteranskim zemljama ponudi izvesna budžetska sloboda u zamenu za prihvatanje odgovornosti za kontrolu imigracije.

Treće, potreba za imigracionom reformom, u kombinaciji sa „ne-liberalnom demokratijom“ u centralnoj Evropi, zahteva promene u prioritetima budžeta i spoljne politike EU. Poljska i druge zemlje će prihvatiti da se njihovim građanima ograniči kretanje samo ako im se ponude dodatni strukturni fondovi i tešnja saradnja u oblasti bezbednosti. Takvi podsticaji bi zauzvrat mogli da rezultiraju većim brojem poluga za obezbeđivanje poštovanja ljudskih prava.

Na kraju, obnavljanje demokratskog legitimiteta EU znači okončavanje institucionalnih tenzija između evrozone i šire EU. Vlasti EU moraju priznati da mnoge države članice nikada neće prihvatiti evro, dakle moraju napustiti retoriku o „Evropi sa dve brzine“ u kojoj se svi kreću – brže ili sporije – ka „sve čvršće integrisanoj Uniji“ kakvu podrazumeva jedinstvena valuta. Umesto toga, EU treba da dobije oblik dva koncentrična kruga: unutrašnje jezgro privrženo dubljoj integraciji i spoljašnji prsten, čiji glasači ne žele jedinstvenu valutu i zajednički fiskalni prostor.

Takve reforme možda se čine nemogućima, ali i dezintegracija EU se činila nemogućom pre glasanja za brexit. U revolucionarnim periodima nemoguće može postati neizbežno za nekoliko meseci. Bivši francuski predsednik Nicolas Sarkozy neočekivano je zatražio novi evropski sporazum i drugi britanski referendum o članstvu u EU. Evropa možda ulazi u revolucionarni period svoga razvoja.

Project Syndicate 

Anatole Kaletsky, Social Europe, 04.10.2016.

Peščanik.net, 08.10.2016.

Zašto glasači ignorišu stručnjake?

11

U vreme kada su 23. juna britanski državljani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja i dalje ostati članica Evropske unije, nije nedostajalo saveta u korist ostanka u Evropi. Strani lideri i ugledne ličnosti tada su izrazili nedvosmislenu zabrinutost zbog posledica mogućeg izlaska, a velika većina ekonomista je slala ozbiljna upozorenja i činjenice da bi napuštanje EU za sobom povlačilo i značajnu – enormnu – ekonomsku cenu.

Pa ipak, upozorenja su ignorisana. Ankete uoči referenduma a posebno “YouGov” – istraživanje javnog mnjenja koje je odgovaralo na pitanje zašto birači koji su glasali za izlazak nisu imali poverenja u bilo kakve savetodavce. Oni nisu želeli da se njihova odluka oslanja na bilo kog političara, akademika, novinara, međunarodnu organizaciju ili think-tank institucije. Kao jedan od lidera kampanje za izlazak iz EU, Britanski sekretar pravosuđa Michael Gove se otvoreno izjasnio tim povodom, rekavši da je “narodu u ovoj zemlji je dosta stručnjaka.”

Deluje primamljivo odbaciti ovakav stav kao “trijumf strasti nad racionalnošću”. Pa ipak, obrazac koji se uočava u slučaju Brexita i Britanije deluje čudnovato poznat: u Sjedinjenim Američkim Državama, republikanski glasači oglušili su se o savete stručnjaka, imenujući Donalda Trampa za predsedničkog kandidata svoje stranke; u Francuskoj, Marin Le Pen, liderka ultradesničarskog Nacionalnog fronta podstakla je tek malo razumevanja među stručnjacima iako ima snažnu podršku naroda. Povuda, značajan broj građana postali su neprijateljski nastrojen prema poznavaocima.

Otkuda ovo i ovoliko ogorčenje prema nosiocima znanja i stručnosti? Prvo objašnjenje je da mnogi glasači pridaju malu vrednost mišljenju onih koji nisu uspeli da ih upozore na rizik od finansijske krize iz 2008. Kraljica Elizabeta II je govorila u ime mnogih kada je u jesen 2008. prilikom posete Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) upitala “zašto i kako to da niko nije video da ekonomska kriza dolazi”. Osim toga, sumnja i podozrenje da su ekonomisti “zarobljenici” finansijske industrije, u čijim se rukama nalaze, izražena u film Inside Job 2010., još uvek nisu otklonjeni. Obični ljudi su ljuti zbog, kako smatraju, izdajstva intelektualaca.

03

Većina ekonomista, a kamoli stručnjaci u drugim disciplinama, smatraju takve optužbe kao nepravedne jer se samo nekoliko njih posvetilo i specijalizovalo za istraživanje razvoja i ciklusa ekonomije i finansija; pa ipak, njihov kredibilitet ozbiljno je narušen. Jer, dosad se niko nije izjasnio krivim, odgovornim za patnje koje su usledile nakon što je kriza počela, a krivica je postala kolektivna.

Drugo objašnjenje ima veze sa politikom koju zagovaraju eksperti. Ovi su stručnjaci na meti optužbe, pre svega zbog zbog svoje pristrasnosti – i to ne nužno zato što su “zarobljeni” nekim ili nečijim “posebnim interesima”, već naprosto stoga jer, u ime svoje profesije i njenih principa, podržavaju mobilnost radne snage preko svih granica – zato što su za liberalizaciju trgovine, i globalizaciju uopšte.

07Ima, doduše, materijala, potvrde u ovom argumentu: iako nisu svi ekonomisti – a sigurno ne svi društveno-naučni radnici – ti koji bespogovorno zagovaraju međunarodne integracije, nesumnjivo je da su oni daleko naklonjeniji u isticanju prednosti globalizacije i liberalizacije nego što je to prosečni građanin.

Ovo ukazuje na treće i najubedljivije objašnjenje: dok stručnjaci naglašavaju opšte koristi od otvorenosti sveta bez granica, istovremeno gaje tendenciju ka zanemarivanju ili minimiziranju posledica koje ovi globalni procesi imaju po određene profesije ili društvene grupe i zajednice. Oni smatraju da su imigranti – kojima je Dejvid Kameron pripisao trijumf kampanje za izlazak iz EU – neto korist za privredu; međutim, oni ne obraćaju pažnju na to što radnici trpe posledice otvorenog svetskog tržišta; radnici trpe pritisak usled pada plata, a tu je i nedostatak stanova, prepune škole, kao i prevaziđeni zdravstveni sistem. Drugim rečima, obični ljudi okrivljuju svoje intelektualce jer su ravnodušni.

Iza ovakve kritike na račun intelektualnih elita uglavnom leže valjani razlozi. Kao što je to već istakao Ravi Kanbur sa Univerziteta Kornel, ekonomisti i kreatori politika imaju tendenciju da agregatno to jest  “uopšteno” gledaju na probleme: da ih promatraju združene a ne kao pojedinačne, te da ih sve promatraju samo kroz prozmu srednjoročne perspektive, pretpostavljajući kako tržište funkcioniše dovoljno dobro da bi apsorbovalo veliki deo negativnih šokova. Njihova perspektiva sukobljava se s “ovozemaljskim” problemima običnih ljudi, kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imajući različit (često kraći) vremenski horizont i realno strahujući od monopolskog ponašanja.

01

Ukoliko ekonomisti i drugi stručnjaci žele da povrate poverenje svojih sugrađana, ne bi trebalo da se i dalje oglušuju na ove njihove probleme. Oni, pre svega, treba da budu skromniji u svojim nastupima, trudeći se da izbegavaju deljenje lekcija ostalima. Trebalo bi da svoje političke stavove zasnivaju na raspoloživim dokazima a ne na predrasudama. Trebalo bi, takođe, i da budu voljni na promenu svojih stavova i mišljenja ukoliko podaci ne potvrđuju njihova uverenja. Ovo u velikoj meri odgovara onome što istraživači, zapravo, i čine; međutim, kada govore u javnosti, stručnjaci često nastoje da uproste svoje stavove.

Za ekonomiste, neusiljenost i skromnost podrazumeva da imaju sluha za one kojima su specijalnost druge discipline i delatnosti. U vezi imigranata, trebalo bi da čuju i poslušaju ono što sociolozi, politikolozi ili psiholozi imaju da kažu o tome kakve efekte može izazvati suživot u multikulturalnim sredinama.

Drugo, stručnjaci bi u svom pristupu trebalo da budu detaljniji i konkretniji. Oni bi trebalo da ispitaju uticaj ne samo agregatnog BDP-a u srednjoročnom periodu, kao što su to do sada činili, već i to kakve posledice ostavlja iza sebe sprovođenje određenih politika: kakvi su efekti tokom vremena, kako se odražavaju u konkretnom prostoru i situaciji, i kolika je njihova efikasnost unutar društvenih kategorija. Politička odluka može agregatno biti pozitivna, dakle u kategoriji združenih, grupisanih pojava, ali je u stanju da ozbiljno ošteti neke grupe – što je često slučaj sa merama (vizne, ekonomske, industrijske) liberalizacije.

Treće, ekonomisti treba da krenu i dalje od (obično ispravne) opservacije da se takvi efekti distribucije mogu rešiti preko poreza i socijalnih transfera, i, shodno tome, da rade na njihovom ostvarivanju. Da, ukoliko politička odluka dovodi do agregatnih dobiti, gubitnici u principu mogu nadoknaditi svoj gubitak i primereno ga kompenzovati. Ali, ovo je lakše reći nego učiniti.

U praksi, često je teško identifikovati gubitnike kao i pronaći prave instrumente i načine za njihovu podršku. Tvrditi da se problemi mogu rešiti bez ispitivanja kako i pod kojim uslovima je to izvodljivo bila bi čista intelektualna lenjost. Govoriti povređenima da su mogli biti pošteđeni bola neće im pružiti ništa manje razloga da bi bili manje ogorčeni, ili manje povređeni; takav njihov rečnik i javni nastup tipa “posle bitke svi generali” samo je dolivanje ulja na vatru, čime se dalje raspiruje nezadovoljstvo na račun tehnokratskih stručnjaka.

Iz razloga što je rastuće nepoverenje javnosti prema stručnjacima plodno tle za demagoge, ova situacija predstavlja pretnju po demokratiju. Akademici i političari mogu biti u iskušenju da odgovore odbijanjem, što izgleda kao vrhunac ignorancije i povlačenja u kule od slonovače. Ali, ni to stvari ne čini boljima. Nema potrebe predavati se populistima. Ono što je potrebno jeste imati više iskrenosti, što više smernostii skromnosti, što preciznije analize i što rafiniranija rešenja.

Jean Pisani-Ferry, France Strategie

 

Tri srednje klase i populizam

U novembru ove godine američki glasači izabraće između populizma i  plutokratije. Izbor je jasno naglašen u tekstu ekonomiste Branka Milanovića o globalnoj nejednakosti (Poglavlje 4) napisanom pre više od godinu dana, iako u to vreme niko nije mogao da predvidi izvanredan rast popularnosti Donalda Trampa.

Ovaj vrtoglavi rast Trampove popularnosti, u kombinaciji sa populističkim reakcijama protiv globalizacije, imigracije i stranaca postao je obeležje medija, novina i članaka u toj meri da su neki, kao što se desilo nedavno u New York Review of Books, tvrdili (naravno sa vremenske distance) da je populizam bio je neminovan i predvidljiv. Ovaj trend je, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama već i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i drugim zemljama podstaknut (kao što se uobičajeno tvrdi), veoma sporim ili nultim rastom realnih prihoda kod socijalnih grupa sa srednjim dohotkom u bogatim zemljama. Grafikon ispod, zasnovan na podacima neprofitnog think-tanka LIS (Luxembourg Income Study) to jasno i prikazuje:  učešće četiri srednja decila je u opadanju tokom poslednjih 30 godina i to između jednog i četiri BDP poena u ključnim razvijenim zemljama. Stoga ova pojava nije samo američki „brend“: ona je uobičajena za sve bogate zemlje.

Ali dok su počeci populizma na Zapadu izgleda dobro shvaćeni i “razumno promišljani” u smislu da je populizam bio pokretan ekonomskim krizama, sličan proces rasta populizma u Kini izgleda da je teško objasniti, jer ne prati pad već rast srednje klase. Teorija modernizacije nas navodi da verujemo da rastući udeo srednje klase treba da pokreće demokratizaciju. U stvari, to je ono što smo primetili tokom proteklih 40 godina, od Revolucije karanfila u Portugalu do pada komunizma u Istočnoj Evropi ili širenja demokratije u Južnoj Koreji i Tajvanu, kao i u čitavoj Latinskoj Americi.

Može li Kina biti izuzetak od ove “pravilnosti”? To je isto ono pitanje koje sebi verovatno postavljaju i lideri kineske Komunističke partije. A ukoliko bi na njega odgovorili potvrdno, to bi značilo da su bacili peškir u ring kako bi zadržali vlast. Pošto se čini da nisu voljni da to i urade, a postavši svesni da ideologija “BDP-izma”, zasnovana na beskonačnom rastu realnih prihoda izraženom u skoro dvocifrenim brojkama ne može da se održi, pokušali su da svoje javno mnjenje preokrenu u pravcu populizma, bili to blagi Maoisti ili meki nacionalisti. Nijedna od ove dve tendencije još uvek nije dovoljno ojačala, niti je postala toliko pogubna, ali je potencijal za tamošnji preokret prisutan. Tako, u slučaju Kine, rastuća plima populizma nije izazvana ekonomskim neuspehom već, naprotiv, ekonomskim uspehom koji čini održavanje starog političkog sistema sve težim, ili sve nekompatibilnijim s bremenom uspeha. Ovo je kontradikcija između razvoja proizvodnih snaga i neadekvatnosti nadgradnje, koji bi svaki Marksista lako prepoznao.

Treća populistička reakcija odvija se u Rusiji. Ona je podstaknuta nekom drugom, dodatnom i drukčijom silom. Svakako da ta sila nije neki veliki ekonomski uspeh, ali ne potiče ni od ekonomskog neuspeha, već od ogorčenja i revanšizma, dve teške emocije koje potiču s kraja ere Hladnog rata, koji se na Zapadu (pogrešno) tumači kao pobeda nad Rusijom. To je narativ kojeg Putin i ruska srednja klasa smatraju odvratnim, i koji je u osnovi njihovog malignog populizma i nacionalizma. Pogrešno je gledati na njega kao na fenomen proizveden na vrhu političke i društvene lestvice; biće da je pre u pitanju to što je vrh dao sebi za pravo da se izrazi, na način na koji ni Donald Tramp u Sjedinjenim Američkim Državama nije sam po sebi proizveo populizam, već je njegov izraz u narodu protumačen kao prihvatljiviji. I dok su u prošlosti ljudi osećali neku vrstu ksenofobičnih i rasističkih inhibicija koje lebde u vazduhu, ova inhibicija je nestala onog trenutka kada su politički lideri slobodno izrazili takve stavove u javnosti, i, štaviše, pored toga zadobili političku podršku za takvo šta.

Oni koji stoga personalizuju problem i svoj pogled na Trampa, Sija ili Putina kao da ih na neki volšeban način okrivljuju za “stvaranje” populizma i naduvavanje ksenofobije veoma greše. Tramp, Si i Putin ako možda i dozvoljavaju izražavanje populističkih osećanja, u svakom slučaju ih ne izmišljaju sami. Populizam je postojao i daleko pre njih i bio je oduvek zasnovan na realnim i razumljivim razlozima. Dijagnoze obično vide da je uzrok naših problema, pre svega u nekoliko političara, što nas onda vodi do propisivanja pogrešnog leka. Veoma nesavršeni lek se sastoji u pokušaju sprečavanja njihovog dolaska na vlast ili u njihovom obaranju. Takav lek nikako ne doprinosi  rešavanju osnovnog problema koji je doveo do toga da oni ili stignu do vlasti, ili do neposredno bliskog preuzimanja vlasti.

Pravi lek mora da započne od postavljanja tačne dijagnoze. A ispravno postavljena dijagnoza je da je u Sjedinjenim Državama populizam ukorenjen u neuspehu globalizacije da ostvari opipljive koristi za svoju radničku klasu. U Rusiji je ovaj neuspeh globalizacije ukorenjen u nemogućnosti (ili nespremnosti) Zapada da Rusiju uključi kao ravnopravnog partnera u odlučivanju, dok je u Kini neuspeh globalizacije ukorenjen u neadekvatnom političkom sistemu (barem za sada još uvek neadekvatnom samo ali u jedino odnosu na trenutne izazove nacionalizma i populizma). Kada uočimo tačan uzrok problema, možemo započeti sa nastojanjima da ga rešimo. U suprotnom, bolest populizma, koji je za sve probleme krivi globalizaciju i strance, u tri velike sile koje kontrolišu 98% svog nuklearnog oružja u svetu, predstavlja zaista dobar razlog za veliku zabrinutost.

Blog Branka Milanovića, Ponedeljak 20. Jun, 2016

Da li su Transatlantski trgovinski sporazum i CETA „pretnja demokratiji“?

Postoji još jedan trgovinski sporazum koji je već potpisan, a koji je verovatno daleko upitniji nego što je TTIP.

Ako je potreban ikakav dokaz da su trgovinski sporazumi samo puki izgovor kako bi korporativni biznisi zavladali svetom – a na naš račun i štetu – ne tražite dalje: tu je „CETA“, sporazum između EU i Kanade, piše u svojoj kolumni Nick Dearden za londonski dnevnik The Guardian.

I dok su se velike sile iz grupe G7 okupile prošle sedmice u Japanu na svom redovnom samitu, na čitav niz trgovinskih sporazuma presečen je rafalom kritika koje dolaze sa svih strana. Pa ipak, od Donalda Trampa pa do Džeremija Korbina, postoji prepoznavanje “trgovine” kao nečeg što je postalo nešto više od pukog sinonima za krupan biznis koji želi da preuzme još veću kontrolu od društva.

TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo, the Transatlantic Trade and Investment Partnership) koji je potpisan između SAD i Evrope predstavlja najpoznatiji u nizu ovih trgovinskih dilova takozvane “Nove Generacije”: ovaj je trgovinski sporazum inače inspirisao pokret u tom pravcu sveopšteg „trgovinskog sporazumevanja“, ali i sve veće negodovanje. Više od tri miliona Evropljana je potpisalo dosad najmasovniju evropsku peticiju, suprotstavljajući se TTIP-u, dok je 250.000 Nemaca prošle jeseni izašlo na ulice Berlina u pokušaju rušenja ovog dila. Nova ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da samo 18% Amerikanaca i 17% Nemaca podržava TTIP, što je manje od 53% , odnosno 55%, koliko je podrška američke i evropske  javnosti iznosila pre samo dve godine.

TTIP simbolizuje ono najgore od globalnog kapitalizma. A Kameron pokušava da ga progura uz ogroman rizik.

06

Ali, TTIP nije jedini sporazum koji je neomiljen. Tu je i njegova „manja sestra“, sporazum između EU i Kanade koji se zove CETA (Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum, the Comprehensive Economic and Trade Agreement). CETA  je podjednako opasna kao i TTIP; zapravo, CETA je na čelu niza trgovinskih ugovora nalik TTIP-u, jer je već potpisan od strane i Evropske komisije i kanadske vlade. Sada čeka na ratifikaciju u narednih 12 meseci.

Ona pozitivna stvar u vezi sa CETA sporazumom je to što je već potpisan, što znači da nam je dozvoljeno da ga vidimo. Njegovih 1,500 gusto ispisanih strana pokazuju da je CETA svojevrsna pretnja ne samo standardima za proizvodnju hrane već je u suprotnosti i sa borbom protiv klimatskih promena, a takođe je i protiv naše sposobnosti i ingerencija koje su nam dosad omogućavale da regulišemo poslove i transakcije velikih banaka, kako bi se sprečio još jedan finansijski sunovrat poput onog iz 2008. CETA udara na našu moć da renacionalizujemo industriju, kada je  jednom budemo otuđili, odnosno predali u ruke strancima.

Kao i dogovor sa Sjedinjenim državama, CETA sadrži novi pravni sistem i legislativu koja je prvenstveno otvorena za strane korporacije i investitore. Britanska vlada treba da donese odluku, recimo, o zabrani opasnih hemikalija čija se upotreba ovim sporazumom „podrazumeva“, da poboljša bezbednost prehrambenih proizvoda i stavi cigarete u obična, neprivlačna pakovanja, pa je, teoretski, moguće da kanadska kompanija tuži britansku vladu zbog “nepravednog tretmana”. Pod „nepravdom“ se naprosto podrazumeva da ne mogu da naprave onoliki profit kolika su im bila očekivanja. “Suđenje” će, ipak, biti održano u formi za to posebno formiranog tribunala, kojeg će nadzirati korporativni advokati.

07

Evropska komisija je napravila izmene u ovom sistemu “Korporativnog sudstva”, u nadi da će biti pravedniji. Međutim, istraživači su otkrili da praktično ne bi bilo razlike barem u nekoliko desetina slučajeva pokrenutih protiv nekih zemalja u poslednjih nekoliko godina, koje su pod sličnim pravno-sporazumnim ustrojstvom. Sama Kanada je, recimo, vodila i izgubila brojne slučajeve od američkih korporacija upravo zbog Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) – na primer, da se zabrane kancerogene hemikalije koje sadrže benzen, rušeći pokušaje reinvestiranja u lokalnim zajednicama i zaustavljanje devastacije kamenoloma. Ratifikacijom CETA i TTIP sporazuma, mogu se očekivati sve brojniji sporovi ovakvog tipa.

Čitav smisao CETA sporazuma je u redukovanju propisa o poslovanju, pa je ideja bila da će se time olakšati izvoz za sve strane. Ali, sporazum će biti i daleko više od smanjenja birokratije i papirologije. Kroz frazu koja prijatno zvuči, kroz “regulatornu saradnju”, standardi bi se smanjivali preko odbora, a na osnovu toga što standardi predstavljaju “prepreke za trgovinu”. U ovo možemo da uključimo i bezbednost hrane, prava radnika i zaštitu životne sredine.

Zastanimo ovde samo na tren i porazmislimo o „finansijskoj regulaciji“. Sposobnost nacionalnih vlada da kontrolišu banke i finansijska tržišta će biti dodatno umanjena. Ograničavanje rasta banaka koje su postale “prevelike da bi propale” može da svaku vladu oteraju pred „tajni“ korporativni tribunal. Na kojem će korporacije, naravno, dobiti bitku.

I zaista, najezda je već počela. Katransko ulje je jedno od najdestruktivnijih i po prirodu najpogubnijih fosilnih goriva na svetu, a većina ovog ulja se vadi u oblasti oko Alberte u Kanadi. Trenutno se malo ovakvog ulja upotrebljava u EU, ali se i taj trend menja. Kada je EU predložila nove propise za efikasno zaustavljanje isticanja katranskog ulja, Kanada je iskoristila CETA sporazum kao adut, pa je blokirala ovaj evropski predlog. Ako CETA do kraja prođe i bude ratifikovana, tom će se odlukom ratifikovati i potencijalna katastrofa po klimu i ekosisteme.

Aktuelni nivoi privatizacije onih segmenata koji su dosad bili briga vlade i društva zadaće završni udarac nečim što se zove “Klauzula o nepovratnim promenama”, ili, popularnije, „Klauzula gedore“ (vrsta nasadnog ključa kojim je moguće samo zavrtati u u jednom smeru, ali ne i odvrtati) ‘ukoliko ova klauzula profunkcioniše, sadašnji nivo privatizacije biće “zaključan” i „pritegnut“, bez šansi da se promeni, a od ove klauzule nijedna roba ili usluga neće biti izuzeta. Ukoliko vlade Kanade ili EU žele da neke ingerencije iz CETA dila ponovo stave pod državnu kontrolu, u svojstvu javnog vlasništva – kao što je to bilo dosad, odnosno pre ustanovljavanja CETA ugovora – ovo nastojanje nacionalnih vlada moglo bi se protumačiti kao kršenje uslova ugovora.

Pa, nakon što su ovakve „sporazumne situacije“ takve kakve jesu, zbog čega je tako malo ljudi čulo za CETA ugovor?

05

Razlog za to je uglavnom zbog toga što Kanađani i Evropljani misle da su prilično slični. Nijedna strana se ne plaši od „preuzimanja privrede u tuđe ruke“ na način na koji se plaše prilikom potpisivanja trgovinskih sporazuma sa SAD. Ali ovo je Velika Greška, jer ovi trgovinski sporazumi nisu postavljeni tako da Evropljani budu protiv Amerikanaca, ovi protiv Kanađana, a Kanađani protiv Evropljana, ili Amerikanaca protiv obe strane, ili… Ne. Ovde se radi o ogromnim, korporativnim biznisima, postavljenim protiv građana svake zemlje-potpisnice.

Ako je potreban još neki dodatni dokaz da su moderni trgovinski sporazumi, u stvari, ništa drugo do puki izgovor za primopredaju moći iz ruku nacionalnih vlada u ruke velikih biznisa i korporacija  – sve to na naš račun i štetu – moramo tražiti malo iza i malo šire od CETA ugovora. Nije ni čudo što negodovanje javnosti zemalja-potpisnica raste, dok se protivljenje TTIP-u preliva i na evropsko-kanadski dogovor.

Kada CETA krajem juna ode na ratifikaciju u Evropski savet (Savet svih EU vlada), Rumunija – koja je u sporu sa Kanadom oko pitanja viza – ima da sasvim izvesno zapreti stavljanjem veta na ovaj trgovinski sprorazum. Valonski parlament je veoma oštro upozorio da će se ratifikacijom ovog ugovora belgijskoj vladi vezati ruke, primoravajući Valonce da budu ili protiv ili uzdržani po pitanju CETA ugovora. Holandski parlament je takođe usvojio predlog kojim se privremeno odbija primena ovog dogovora – „na određeno vreme“ – čime se holandskom parlamentu ukida mogućnost da se ovaj ugovor uopšte i pojavi pred poslanicima. Samim tim, oni neće imati ni prilike da o ovom sporazumu glasaju.

Najagresivniju podršku CETA sporazumu pruža britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron) – ne samo što ga u potpunosti podržava već se trudi da isposluje njegovu privremenu (i prevremenu!) primenu u Velikoj Britaniji. Po toj osnovi, CETA bi u na Britanskom ostrvu mogla da stupi na snagu već početkom naredne godine, i to bez glasanja poslanika u palati Vestminster. U stvari, čak i ako se britanski parlament  ne bi složio sa CETA dilom, tu je još uvek korporativni sudski sistem, pa će sporazum i dalje ostati na snazi još naredne tri godine. A to je upravo ono što svi koji su Kameronovi oponenti po pitanju Brexita ne bi previše voleli. Ovaj potez bi dodatno dolio ulje na vatru u korist Brexitovaca, a uoči referenduma koji će se sprovesti za nekoliko dana

Problemi sa odlukama koje donosi G7 pokazuju da su mnogi od nas prepoznali kako se ovakvim trgovinskim sporazumima od sveta pravi igralište za superbogate – a oni su upravo ti koji su sastavni deo našeg zapanjujuće nepravične globalne ekonomije. Međutim, G7 nije u stanju da misli „izvan fioke“ i izvan interesa svetske elite. Stoga je na nama da povratimo našu demokratiju koja nam, kao građanima, pripada. Zato i treba da kao građani ustanemo protiv takvih dogovora, da idemo na barikade i razvijemo liniju fronta kako bismo zaustavili nepravdu koja nam se protura kroz sporazume kao što su TTIP ili CETA, zaklučuje Nik Dirden svoj tekst u Gardijanu.

 

McKinsey: Projekcija globalne ekonomske situacije, septembar 2015

McKinsey je izbacio sveže rezultate globalnog istraživanja makroekonomskog stanja u svetu

07

Kada je u pitanju stanje globalne ekonomije, izveštaj multinacionalne kompanije za menadžerski konsalting McKinsey je pokazao da su mišljenja kompanijskih rukovodilaca sada sumornija nego u bilo kom trenutku ove godine, rezultati su najnovijeg istraživanja o ekonomskim očekivanjima na globalnom planu. Nedavna previranja koja su se desila na globalnim tržištima izazvala su zabrinutost usled posustajanja domaćih ekonomija – a takođe su zabrinuti i ljudi iz sveta ekonomije koji su bili obuhvaćeni ovom anketom. Istovremeno, rukovodioci navode nepredvidljive ekonomske uslove i buduće pravce kretanja, dok, za to vreme, kako kažu oni “ubrzano nastaju velike pretnje po domaći i globalni privredni rast na kratak rok”.

Većina ekonomista i kompanijskih donosilaca odluka predviđa da će naredne godine cene nafte ostati i dalje niske, što bi potencijalno moglo da podstakne budući privredni rast. Nejasno je, međutim, koliko bi rast “potekao na mlazu” niže cene nafte mogao ublažiti ekonomske rizike oličene u povećanoj nestabilnosti. Poslovni lideri koji operišu na tržištima u razvoju su posebno zabrinuti za domaće nestabilnosti – posebno u Kini, gde četiri petine ispitanika izjavljuje da se njihova ekonomija u poslednjih šest meseci pogoršala. Širom svetskih regiona, domaća i svetska ekonomska perspektiva biće narednih meseci sve uzavrelija. Isto važi i za očekivanja vezana za rast kineske ekonomije, za koju većina ispitanika veruje da će postići (ili se barem približiti) projekciji kineske vlade za 2015. o ciljnom rastu od sedam odsto.

Nestabilnost u usponu

Nestabilnost se, kao glavni remetilački faktor po domaći rast na kratki rok, češće navodi se u ovom najnovijem Mekinsijevom ispitivanju poslovnog mnjenja – nestabilnost je sada daleko učestalija nego u prethodnim istraživanjima. Kod kuće, na domaćem tržištu, nepredvidive ekonomske okolnosti i stanje deviznih kurseva sada su postali veća briga svim onim rukovodiocima koji rade na tržištima u razvoju, posebno u Kini. Četrdeset devet odsto rukovodilaca anketiranih navodi ukupnu ekonomsku nestabilnost kao najveću opasnost domaćem rastu u narednoj godini, u poređenju sa 27 odsto ispitanika koji nisu na rukovodilačkim pozicijama.

Primer 1

Nestabilnost je, takođe, porasla i kao pretnja globalnom rastu u bliskoj budućnosti. Četrdeset osam procenata svih ispitanika sada navodi da je ekonomska nestabilnost glavni rizik tokom narednih 12 meseci, u odnosu na 34 odsto u junu; 32 odsto sada navodi kako je nestabilnost deviznog kursa jedan od glavnih rizika, skočivši sa ranijih 22 odsto. Volatilnost deviznih kurseva je mnogo veći problem za direktore koji rade na brzorastućim tržištima, koji navode da je od juna meseca geopolitička nestabilnost, kao faktor rizika za globalni rast, pala (Primer 2).

02

Primer 2

Upitani da daju svoje mišljenje o scenarijima za rast tokom naredne decenije, najveći broj izvršnih rukovodilaca gaji verovanja kako će najverovatnije doći do “globalnog usporavanja” (manjeg ali otpornijeg globalnog rasta), kao i stvaranja “džepova privrednog rasta” (neujednačenog i nestabilnog, mada visokog nivoa globalnog rasta). U poređenju sa prethodnim istraživanjem, međutim, rukovodioci su sada skloniji da identifikuju “ustalasanost regionalnih kriza” (nestabilni i slab globalni rast): 25 odsto njih sada kaže da bi ovo mogao biti najverovatniji pokretač globalne privredne nestabilnosti, u odnosu na 17 odsto u junu.

Kada se o deviznom kursu radi, mnogi rukovodioci očekuju da će u narednih šest meseci američki dolar nadmašiti sve ostale valute. Tri četvrtine rukovodilaca u Kini i u Latinskoj Americi (Argentini, Brazilu, Čileu, Kolumbiji, Ekvadoru, Meksiku, Panami, Peruu, Urugvaju i Venecueli) brzorastućim tržištima veruje da će njihove valute depresirati u odnosu na dolar, dok 60 odsto onih u Sjedinjenim Državama kažu da će dolar apresirati tj. porasti u odnosu na juan (renminbi). Nešto veći broj ispitanika u SAD (64 odsto) očekuje da će vrednost dolara rasti u odnosu na evro, mada samo jedna trećina ispitanika evrozone kaže to isto.

Široko rasprostranjena ekonomska briga

U protekla četiri istraživanja rukovodioci su stalno davali skromne projekcije o budućnosti globalne ekonomije; najverovatnije bi rekli kako su “trenutni uslovi održivo stabilni”. Ali, u ovom trenutku, ispitanici iz svih svetskih regiona će najverovatnije izjaviti kako je globalna ekonomija u lošijem stanju nego što je bila pre šest meseci. Šezdeset dva odsto njih kaže da su se ekonomski uslovi pogoršali – skoro trostruko više nego u junu, što ih, kao poslovni profil, čini najpesimističnijim ispitanicima po pitanju perspektiva kratkoročne globalne ekonomije još od juna 2012 (Videti Mekinsijevo istraživanje “Snimak ekonomske situacije, jun 2012: Rezultati ankete McKinsey Global”). U proseku, ispitanici najčešće očekuju da se uslovi poslovanja u narednom periodu pogoršaju, naročito u mesecima koji su upravo pred nama.

01

Primer 3

Upitani o kratkoročnim izgledima globalne ekonomije, rukovodioci u nekim regionima su nešto optimistilniji nego u drugima. U Indiji, recimo, 44 odsto njih očekuju poboljšanje globalnog stanja ekonomije; 28 odsto njih očekuju da će se stanje pogoršati, u poređenju sa otprilike polovinom svojih kolega u Latinskoj Americi, Kini i razvijenim područjima Azije (Australija, Hong Kong, Japan, Novi Zeland, Filipini, Singapur, Južna Koreja i Tajvan). Ipak, indijski ispitanici, i to njih duplo više nego u junskom istraživanju, očekuju lošije ekonomsko stanje. Generalno gledano, rukovodioci na tržištima u razvoju daju mnogo nepovoljnije projekcije i daleko su pesimističniji nego njihove kolege u drugim delovima sveta: 76 odsto njih kažu da se svetska ekonomija u poslednjih šest meseci pogoršala, u poređenju sa 56 odsto rukovodilaca sa razvijenih tržišta.

Na nivou zemalja, ispitanici su, po pitanju kratkoročnih ekonomskih perspektiva, sumorniji nego što su bili dosad ove godine, a ovo se naročito odnosi na Aziju i Latinsku Ameriku (Primer 4). Marta ove godine, 40 odsto kompanijskih rukovodilaca u Kini izrazilo je mišljenje da će domaći ekonomski uslovi biti gori. Ali, u ovom najnovijem istraživanju, čitavih je 80 odsto njih koji kažu da su se od marta naovamo uslovi za poslovanje i ekonomska situacija pogoršali.

Primer 4

Poslovni rukovodioci iz Kine su optimističniji kada se radi o budućnosti a ne o sadašnjosti, mada su i dalje brojniji od drugih ispitanika na globalnom nivou (izuzev onih u Latinskoj Americi) kada se radi o prognozama o pogoršanja domaćih privrednih uslova u narednih šest meseci. Njihove kolege iz razvijenih delova Aziji su podjednako zabrinuti: 40 odsto njih očekuje lošije ekonomsko stanje u narednim mesecima, dok ih je tako govorilo 23 odsto u junu ove godine, odnosno 16 procenata u martu.

Ovakvi izgledi za prisustvo tromog ekonomskog rasta u globalnim okvirima pojavljuje se u trenutku kada su projekcije cene nafte u narednoj godini na najnižem ikada zabeleženom nivou. Pre tri meseca, najveći deo poslovnih rukovodilaca (njih 45 odsto) predviđao je da će cene nafte biti od $60 do $80 po barelu. U ovom trenutku, najveći deo njih (70 odsto) očekuje da će nafta koštati između $40 i $60 po barelu.

08

Skromni izgledi za kineski privredni rast

S obzirom na najnovije reakcije iz Kine, nije iznenađujuće što je na pitanje o njenoj ekonomiji mnogo rukovodilaca dalo oprezne projekcije. Četrdeset devet odsto svih ispitanika veruje da će oštro usporavanje ekonomskog rasta Kine u narednoj godini vrlo verovatno šokirati svetsku ekonomiju, za razliku od 23 odsto njih koji su imali ovakav stav u prethodnom istraživanju.

Mekinsi je takođe upitao anketirane o očekivanoj stopi rasta BDP-a Kine, za koju većina ispitanika predviđa da će ispuniti ili se veoma približiti vladinoj projekciji rasta od sedam odsto za 2015. godinu. Rukovodioci nekih regiona – naročito Evrope i Severne Amerike – češće od drugih očekuje skroman rast (i usporavanje) kineskog rasta (Primer 5). Gledajući globalne ekonomske perspektive još dalje na horizontu, do 2018. godine, ispitanici su manje optimistični. Skoro dve trećine svih ispitanika (i 59 odsto njih u Kini) smatra da će za tri godine godišnja stopa rasta biti 5 odsto ili manja.

Primer 5

U poređenju sa svojim kolegama iz drugih oblasti sveta, kineski poslovni rukovodioci nisu toliko zabrinuti zbog usporavanja ekonomskog rasta. Samo jedna trećina njih kaže da je veoma ili izuzetno verovatno da će tokom naredne godini doći do oštrog usporavanja rasta kineske privrede, dok ih 40 odsto kaže to isto o privrednom izgledima narednoj deceniji (Primer 6). Kineski kompanijski direktori gledaju s više optimizma nego drugi kada je reč i o stopi rasta BDP-a: 84 odsto njih kaže da će ove godine ekonomija rasti po stopi od šest do sedam odsto. Samo 15 je odsto direktora – u poređenju sa 39 procenata svih ostalih ispitanika – koji kažu da će stopa rasta biti pet odsto ili manja.

Primer 6

Istovremeno, biznis-rukovodioci u Kini izražavaju zabrinutost na nivou funkcionisanja preduzeća. Oni su zabrinutiji od svojih kolega kada se radi o potražnji za proizvodima i uslugama njihovih (kineskih) kompanija, za koju misle da će se u narednih šest meseci smanjiti. Zajedno s rukovodiocima u Latinskoj Americi, oni očekuju da će, u bliskoj budućnosti, profit njihovih kompanija biti najverovatnije umanjen.

 

mckinsey.com

Fizičari danas: ambicioznost bez pokrića, ili…

…ili je ambicioznost koja je majka velikih i ingenioznih stvari: čak i da ne uspete u dokazivanju svoje teorije, nešto će od vašeg nauma i ideja ipak ostati u glavama drugih naučnika, pokrećući stvari ka konačnom razrešenju. Nauka je razbarušena rabota, carstvo naseljeno likovima spremnim da rizikuju sve kako bi, nažalost srozali svoju dotadašnju dobru reputaciju. O rizicima preuranjenog objavljivanja naučnih rezultata piše Fajnenšel tajms.

(Foto: FABRICE COFFRINI/AFP/GettyImages)

Velike ideje u fizici poseduju neku samo njoj specifičnu romansu, glamur koji neke druge naučne oblasti ne mogu da zadobiju. Tamna materija, navodno, čini najveći deo materije u svemiru, premda i dalje ostaje nevidljiva našem oku i savremenim instrumentima, a njena suštinska privlačnost istovremeno je u njenoj sveprisutnosti i nevidljivosti.

Ti kvaliteti su ovu naučnu disciplinu uzdigli gotovo do statusa božanskog – još jedna asocijacija, pri pomenu na fiziku, kao što je već dobro poznato, jeste Higsov bozon, takođe prozvan i Božjom česticom, čije je postojanje konačno potvrđeno 2012. godine. Ovi monumentalni misaoni koncepti lako su osvojili ljudsku maštu upravo zbog toga što nas primoravaju da razmišljamo o našem mestu u kosmičkom poretku stvari, gomilajući hektare i hektare novinske hartije i globalne medijske pokrivenosti. Fizika, naročito fizika fundamentalnih čestica, neprestano je u žiži javnog mnjenja i svetskih medija, iako nisu sva “reklamirana” otkrića doživela svoje zvezdane trenutke: “nalaz” da neutrini putuju brže od svetlosti, koji je pretio da obori kamen temeljac fizike, je povučen; ispostavilo se kako su “gravitacioni odjeciVelikog praska”, za koji se iskreno verovalo da je gotovo izvestan dokaz za aktuelnu teoriju nastanka Vasione, tek samo “buka” izazvana galaktičkom prašinom.

Sada neki naučnici tvrde da bi lestvicu za nove proboje i koncepte u domenu fizike trebalo daleko više podići. Jan Konrad (Jan Konrad), profesor fizike astročestica na Kraljevskom Univerzitetu za tehnologiju u Stockholmu je ovog meseca u naučnom časopisu Nature tvrdio kako bi trebalo preispitati valjanost sve prisutnije prakse otvorenog puštanja u javnost zamisli i koncepata koji su tek u svojoj ranoj fazi – kako bi se naznačili zanimljivi rezultati, koji bi se, potom, mogli proveravati u saradnji sa ostalim naučnicima. Statistička strogost bi trebalo da je neprestano na “dnevnom redu”, a fizičari ne bi trebalo da objavljuju izvanredne rezultate jednog eksperimenta pre nego što se sprovedu paralelni eksperimenti, koji bi potvrdili ili demantovali određene sumnje i naznake.

Takvi predlozi bi mogli da nauku učine netaknutim zabranom, nedodirljivim onima koji nisu “izabrani”, ali bi se pojavio i rizik da se ona autsajderima učini sterilnom – uključujući i poreske obveznike koji nauku, u velikoj meri, i finansiraju. Nauka je “razbarušena”, strastvena rabota koju naseljavaju likovi spremni da rizikuju sve ne bi li postigli svoj cilj – ugrožavajući, ujedno, i svoju dobru reputaciju. Pogled na neke opovrgnute “dokaze” može biti dosta bolan, prethodno zagovarani “rezultati” se obaraju i sve to nanosi dosta bola vrhunskim naučnicima koji su se usudili da u javnost izađu sa nekompletnim proverama. Time pada i javni ugled naučnika koji se usudio da kroči u ovu “kulu u oblacima”, iako je sigurno poštenije predstaviti nauku takvu kakva zaista jeste: ona je pre jedan neprestano zamršeni proces nego gotova stvar. Stoga, i naučnici koji požure s objavljivanjem svojih rezultata nisu prevaranti, već samo željni da objave Novu Stvar.

Antonio Ereditato

Profesor Antonio Ereditato je proživeo svu buku i bes tog procesa. On je nekada vodio eksperiment “Opera” sa sedištem u podzemnoj laboratoriji Grand Sasso u Italiji, koja je beležila dolazak-prolazak neutrina generisan u CERN-u u Ženevi, udaljenom 732km . Neutrini su praktično čestice bez mase koje mogu da putuju brzinom svetlosti, ali ne i brže od toga – to je fizička granica koju je 1905. prvi put postavio Albert Ajnštajn (Albert Einstein) u svojoj specijalnoj teoriji relativnosti. Profesor Ereditato izračunao je da neutrini koji u njegovu laboratoriju dolaze iz laboratorije u Cernu prkose Ajnštajnu jer, “putuju brže od svetlosti”. On je svoje uvide u podatke proveravao u više navrata – i u dobroj ih veri objavio 2011, postavši udarna vest širom sveta.

Šta bi bilo da je Ereditato imao samo malo više strpljenja? ‘Ajnštajn je opet bio u pravu’ je, nažalost, naslov kojeg mediji i naslovne strane, kao ni čitaoci, nisu mogli da olako progutaju.

Postojala je samo jedna mana: njegovi nalazi nisu bili verodostojni. Važni projekti često se vode po principu paralelnog eksperimentisanja u potrazi za istim rezultatom, ali koristeći različite tehnologije, u cilju dobijanja validnih, utemeljenih podataka – a Opera je imala svoj projekat paralelnog eksperimentisanja pod nazivom Ikar, koji je nešto kasnije pokazao da se neutrini i dalje nezgodno drže Ajnštajnovih postavki iz 1905. godine. Sumnja je pala na “labave kablove za sinhronizaciju satova u CERN-u i laboratoriji Gran Sasso”, a profesor Ereditato je ubrzo potom podneo ostavku.

Šta bi se desilo da je imao samo malo više strpljenja? “Ajnštajn opet bio u pravu” bio je u tom trenutku naslov kojeg je bilo teško prodati kao naslovnu vest. Pa ipak, bez ove drame mnogi ljudi ne bi, zapravo, ni znali šta je neutrino, niti bi znali da naučnici naporno rade u podzemnim laboratorijama, u kojima se teorije stare stolećima testiraju do svojih krajnjih granica. Ovi skorašnji izveštaji o neslavnoj “neutrino sagi” podsetio je čitaoce širom sveta da je nauka jedna dinamična potera za istinom; a to je, zapravo, jedna nadasve važna – možda i najvažnija – poruka koju jedan pedantan i besprekoran naučni dokaz ne bi uspeo da prenese čitaocu. Kraće rečeno, jedino nas je neslavan kraj ovog ekperimenta iznova podsetio na količinu neizvesnosti s kojom su vrhunski naučnici svakodnevno suočeni.

Naučnici su prošle godine javili da su “čuli” odjeke Velikog praska, i to u obliku gravitacionih talasa. O ovom eksperimentu “Biceps 2” se tada dosta pisalo; podaci iz satelita Planck, kako se kasnije pokazalo, predstavljali su lažnu uzbunu. Galaktička prašina je bila “krivac” za stvaranje lažnog signala (ili, bolje rečeno, lažno protumačenog signala), mogućnost koja je uzgred, u jednom trenutku, bila i pomenuta pre nego što su dodatne provere oborile ovaj “dokaz”. pa ipak, i pored neslavnog “izletanja” u javnost, ignorisati projekat Biceps 2, kada su svi fizičari jedino mogli da pričaju o tome, bio bi “propust na dužnosti”. Uostalom, moglo bi se postaviti pitanje: Zašto isključiti nas laike i autsajdere iz drame? Ovako, s nama, je daleko uzbudljivije, i zabavnije.

06Džon Pendri

Od naučnika se iziskuje velika hrabrost da bi se uopšte usudio da objavi neki neobičan rezultat, kao što je pre dve godine u intervjuu učinio ser Džon Pendri (John Pendri). I pored svega – i pored prisutnih rizika po reputaciju – ipak je ovo način koji, takođe, i pokreće nauku i naučnike da idu dalje. Londonski Imperijal koledž (Imperial College) na kojem Pendri predaje je u akademskim krugovima bio najpoznatiji po izmišljanju ogrtača za nevidljivost (sačinjenog od materijala koji savija svetlost oko objekta), mada je najveća opasnost po reputaciju bilo objavljivanje matematičkog izvoda koji “dokazuje” savršeni objektiv. Takav objektiv nikada potom nije viđen; pa ipak, uprkos svom skepticizmu i povikama na njega, Pendri je ipak dokazao kako je ovo, teoretski, moguće.

“Kada uočite neku anomaliju, nešto što iskače iz uobičajenih naučnih zakona, obrazaca i teorija, možda to može biti tek zrnce prašine u ozbiljnoj naučnoj diskusiji, a zapravo je božji dar”, kaže Pendri. “Jer, to će zrno prašine ili poboljšati vaše razumevanje ili će dovesti do nečeg novog.” Drukčije rečeno: ipak objavi – i primi na sebe svo prokletstvo sveta.

Anjana Ahuja, Financial Times