Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Ima li Kina demokratiju? (2/2)

Kineski predsednik Si Đinping je 2015. godine zatražio pomoć Karterovog centra (Carter Center) u vezi sa analizom izbornih zakona, podučavanja glasača, registracije kampanje i pravičnosti procedura, dodajući tom prilikom: “Demokratija nije samo određena ljudskim pravom da se glasa na izborima, već i pravom ljudi da konstantno učestvuju u političkim pitanjima na dnevnoj bazi. Demokratija nije dekoracija, već rešavanje ljudskih problema”. Kao konkretan odgovor na nalaze i predloge Karterovog centra, ustanovljeni su petogodišnji uslovi za izabrane zvaničnike, koji sada započinju dvanaestomesečni probni rad, i, napokon – ukoliko ne uspeju da postignu svoje ciljeve, naime, da dobace do zacrtanog učinka – bivaju odbacivani. Njihova druga godina proteći će u pregledu, proceni i prilagođavanju svojih ciljeva na osnovu povratnih informacija iz prve godine. U poslednjoj godini probnog mandata, Peking objavljuje rezultate i propagira svoja najbolja rešenja na nacionalnom nivou: velika čast u zemlji u kojoj se veoma polaže na valjanost vladinih poteza.

Kina još uvek nosi ožiljke od lidera kakav je bio Mao, koji je ignorisao sopstveni savet: “Ako ne pitamo i ne istražimo javno mnjenje, nemamo pravo da izrazimo svoje mišljenje. Javno mišljenje je naša smernica za akciju.” Danas, kineska vlada sve više troši na ankete i ispitivanje javnog mnjenja, a njeni petogodišnji planovi su, zapravo, rezultati intenzivnog anketiranja „baze“ to jest – naroda.

Džef Braun (Jeff J. Brown) kaže: “Moj mesni komitet u Pekingu (ono što su bile mesne zajednice u nekadašnjoj Jugoslaviji, prim. prev.) i gradska skupština stalno postavljaju najave, pozivajući grupe ljudi svih starosnih dobi, društvenih i profesionalnih profila – grupe zakupaca, vlasnika kuća, sugrađana starijih od 70 godina, žena ispod četrdeset godina, onih sa ili bez zdravstvenog osiguranja, penzionera – da odgovore na ankete. Komunistička partija Kine (KPK) je, zapravo, najveći istraživač na svetu i to sa razlogom: demokratska “diktatura naroda” u Kini je visoko angažovana na svakodnevnom nivou običnih građana, tj onih koji se svakodnevno susreću na ulici. To znam jer živim u kineskoj zajednici sačinjenoj od ljudi iz srednje klase s kojima se stalno susrećem i kod kojih se raspitujem o situaciji. Smatram da su odziv i demokratičnost njihove vlade daleko veći nego kod kuće (u Americi), gde političari članovima lokalne zajednice serviraju trivijalne predstave (‘The dog-and-pony shows’), u kojima glumataju zabrinutost i spremnost da pomognu – a to mislim najozbiljnije”.

Kako je demokratija osvajala bazu u narodu (oličenu kroz 62% udela među glasačima), tako je rasla i tolerantnost na greške. Danas, birači biraju lokalno stanovništvo koje neretko i lično poznaju, a za koje znaju da su iskreni, sposobni i odgovorni – oni koji su se dobrovoljno javili da rešavaju lokalne probleme i koji će, zauzvrat, dobiti mogućnost i privilegiju da biraju svoje najuspešnije saborce kako bi napredovali u okrugu i, na kraju, na pokrajinskom nivou. Tamo se glasanje nastavlja sve dok se tri hiljade najtraženijih (neplaćenih) volontera konačno ne sastane na Nacionalnom narodnom kongresu u Pekingu, gde se trude da postignu opštu saglasnost – presudno važan korak u liferovanju odluka koje iz seoskih sredina kreću ka vrhu; jednoglasje je važno i za donošenje odluka na nacionalnom nivou – onih koji se tiču pravosuđa, svih zakona i imenovanja viših zvaničnika.

Kako bi se osiguralo da se glas svih ljudi čuje na najvišem nivou, drugo telo, Kineska Narodna politička konsultativna konferencija tj KNPKK (People’s Political Consultative Conference, CPPCC), koja je masivni javni lobi odnosno opštenarodna interesna grupa a ne državni organ, konsultuje se sa Kongresom i, prilikom procesa oblikovanja zakona, reprezentuje posebne interese. Osam manjih stranaka, predstavnici svih industrija, sve trgovačke komore, seljaci, radnici, žene, mladi, formalni lobiji i, čak – nekada zakleti neprijatelj, Kuomintang na Tajvanu – svi oni daju kineskom državnom vrhu suštinski značajne političke savete, nadgledajući odluke Kongresa.

Kongres tada izabere svoj Stalni komitet (koji ostaje u Pekingu kako bi obezbedio valjani nadzor sprovođenja odluka), sedmočlani Upravni odbor Politibiroa (veoma slično kabinetu SAD-a) predsednika, premijera, uz obavezu javnog izglasavanja svake odluke kako bi se time omogućilo sprovođenje svih zakona. Predsednik ne može izabrati „svog premijera“ niti delovati na svoju ruku bez jednoglasne, demokratske podrške Upravnog odbora. Da bi se obezbedio demokratski, a ne autokratski ishod, predsednik ne bira i ne može odbaciti Stalni komitet, niti pak razrešiti ili raspoređivati vladine zvaničnike ili članove Kongresa.

Kao što i možemo očekivati u jednoj konfučijanskoj zemlji, Ustav još uvek ističe nadležnosti nad pravima, dok američki Ustav ovo ne pominje; Kina u svom ustavu navodi “demokratiju” u trideset tri navrata i, podsećajući na svoje rođenje na bojnom polju, očekuje da se svi ujedine iza odluka jednom kada one budu donete: “Svenarodni kongres i lokalni narodni kongresi na različitim nivoima konstituišu se kroz demokratske izbore i to primenom principa demokratskog centralizma – kroz demokratsku i otvorenu diskusiju tokom koje se formulišu politike i njeno sprovođenje pod uslovom da, kada se sporazum jednom postigne, politička diskusija oživi uz upotrebu postojećeg zakonodavstva; diskusija se potom suspenduje do izglasavanja tj trenutka postizanja jednoglasnog stava, kojim se, napokon, započinje s primenom donesenih političkih odluka”.

Koliko to dobro u praksi funkcioniše “demokratska i otvorena diskusija tokom formulacije politike”? U vezi ovog pitanja, korisno bi bilo uporediti ga s američkim sistemom. I dok zapadne zakone često pišu lobisti – koji potom bivaju usvajani od strane izabranih predstavnika koji ih nisu ni pročitali – kinesko zakonodavstvo, kako to objašnjava američki venčer kapitalista Robin Dejvermen, ima različito poreklo i korene:

“Kina je džinovski probni portfelj s milionima razvojnih programa, mesto gde se stalno nešto isprobava, najveća svetska test-zona u kojoj se eksperimenti odvijaju posvuda. Danas su inovacije prisutne u svemu: od zdravstvene zaštite do smanjenja siromaštva, od obrazovanja do energije, od trgovine do transporta – sve je u konstantnom pokušaju inoviranja i ispitivanja u različitim zajednicama, a svaki od 662 grada u Kini eksperimentiše: Šangaj sa slobodnim trgovinskim zonama, Guidžou sa smanjenjem siromaštva, dvadeset tri grada sa reformama u obrazovanju, severoistočne pokrajine sa reformom državnih preduzeća (SOE, state-owned enterprise): pilot-škole, pilot-gradovi, pilot-bolnice, pilot-tržišta, pilot-sve. Gradonačelnici i guverneri, šefovi istraživačkih timova, svi oni dele svoje “laboratorijske rezultate“ sa Centralnom partijskom školom i objavljuju ih u svojim naučnim časopisima i državnim novinama. Visoka politika prolazi kroz ‘klinička ispitivanja’, počev prvo od malih gradova, koji generišu i analiziraju podatke nastale testiranjem.

Ukoliko statistika obavljenih ispitivanja izgleda obećavajuće, država će dodati još lokacija za testiranje i obaviti dugoročne prakse u cilju razvijanja. Testiranja i podešavanja traju od 10 do 30 godina, a potom se od 3000 članova Svenarodnog kongresa traži da pregledaju podatke i eventualno odobre ispitivanja na nacionalnom nivou u tri glavne pokrajine. Ako se uspešno prođe evaluacija od strane Kongresa, Državni savet [trust mozgova] doteruje plan do najsitnijih detalja i vraća ga pred 3.000 članova Kongresa na završno glasanje. Proces je veoma transparentan i, ako su vaši podaci bolji od mojih, nacrt za vaš budžet će proći a moj ne; glasovi Kongresa su gotovo unisoni, jer su kvalitet zakona i zakonodavstva po pravilu potkrepljeni ogromnom količinom podataka. Ovo omogućava Kini da za kratko vreme postigne mnogo toga: vaše pobedničko rešenje će se brzo naći širom zemlje, bićete heroj s naslovnih strana, pozivani u Peking na sastanke na visokom nivou, a bićete, naravno, i unapređeni. I, kao što već možete pretpostaviti, trka za iznalaženjem najboljih rešenja je intenzivna i nikada ne prestaje.”

Kineski državni savet – dve stotine naučnika, inženjera i administratora kojima predsedava premijer – koji je po tradiciji doktor ekonomskih nauka – svi oni zajedno sprovode analizu podataka i na osnovu njih pripremaju sugestije za sprovođenje probnih političkih rešenja, koja su tada u svojoj pilot-fazi. Oni sugerišu kompromisna rešenja i sprovode probne simulacije, objavljujući svoje nalaze u stručnim časopisima i prezentirajući ih na konferencijama. Svaku politiku oni transformišu u metriku, nešto samerljivo, kao što su privredni rast, zelena agenda, rodna ravnopravnost ili indeksi siromaštva; na taj način, oni vladino upravljanje zemljom pretvaraju u svojevrsnu optimizaciju nastalu na osnovu eksperimenata i statistike. Oni su, kako kaže Žang Vejvej, “neutralna vlada koja oblikuje nacionalni konsenzus”. Trust mozgova tj skup najkompetentnijih stručnjaka vrši proveru i verifikuje podatke a potom svoje preporuke dostavlja Politbirou; njega sačinjava dvadeset pet zvaničnika koji svi zajedno imaju hiljadugodišnje političko iskustvo (svako od njih po 40god). Oni svoje preporuke usavršavaju i prosleđuju sedmočlanom Upravnom odboru koji ga upodobljava u zakonodavstvo i, napokon, prezentuje pred tri hiljade članova Kongresa.

S obzirom da je ogromna većina podataka koja je u posedu vrhunskih eksperata ipak nešto više od pojedinačnog ličnog iskustva, većina zakona se oslanja na matematiku – ovo je jedinstvena odlika kineske kulture koja je spasila zemlju od katastrofa poput ruske ekonomske šok-terapije, katastrofalnih privatizacija nalik onima u Britaniji, ali i od američkog neoliberalizma. Ukoliko vlada kaže: “Smanjiti zagađenje ove godine, ne uključujte svoje grejalice do 22. novembra”, devedeset odsto ljudi će drhtati zbog tih podataka koje im je prenela njihova vlada. Ako predsednik želi da modifikuje politiku o klimatskim promenama i ukoliko je u stanju da svojih pet saradnika iz vladinih kabineta ubedi da glasaju sa njim, moći će da podnese svoj predlog u procesu ispitivanja predloga; međutim, ukoliko je bez čvrstih podataka, on i članovi kabineta neće moći da to predlože članovima Kongresa (istočnjačka verzija zapadnjačkog parlamenta).

Kineski političari gledaju na svoje zapadne kolege na način na koji naučnici gledaju ljude koji sa ulice iznebuha uđu u njihovu laboratoriju jer na sebe gledaju kao na naučnike. Jer, kineski naučnici svoju najveću snagu vide u oslanjanju na čvrste podatke. Proceduralno, po rečima premijera Vena Đijabaoa, “uspostavljanje političkih smernica naglašava rešenja za velike probleme, bilo da su te smernice relevantne za veliku strategiju društveno-ekonomskog razvoja zemlje ili da su proistekle iz duboke brige javnosti”. Iako ovaj proces nije u potpunosti na naučnoj osnovi a ni potpuno demokratičan, označavati ga kao “autoritaran” (po zapadnom konceptu i viđenju) značilo bi promašiti suštinu. Ako predsednik Si tvrdi da je globalno zagrevanje prevara, šokirani Kinezi bi ga smatrali za autokratu a ne za demokrate, očekujući njegov skorašnji pad.

Samo-korekcija usred eksperimenata – od zemljišne reforme 1950-tih i privatizacije tokom 1960-tih, preko Velikog skoka napred do Kulturne revolucije, Reforme i Otvaranja, sve do borbe protiv korupcije – sve ovo učinilo je da domaća politika svake naredne decenije bude gotovo neprepoznatljiva u odnosu na one prethodne. Čini se kako je, na osnovu ovih informacija, prilično korektno pretpostaviti da je ova kombinacija politike tipa „iz-baze-ka-vrhu“, uz sprovođenje demokratije i njenih odluka isključivo na osnovu podataka o mišljenju javnog mnjenja i Konfučijanske vrline „izvrsnih pojedinaca“ koji svoju vrlinu demonstriraju u obratnom smeru, „sa vrha ka bazi“ – da je takva politika kreirala opštu podršku vladinim politikama na nivou višem čak i od onog koji je prisutan unutar ultra-demokratskih mehanizama koji su ugrađeni u, recimo, politički sistem jedne Švajcarske. To praktično znači, kako kaže Tomas Fridman iz Njujork tajmsa, da,”Ukoliko bismo mogli da na samo jedan dan budemo kao Kina, mogli bismo da provereno, osvedočeno i primereno donosimo prave odluke”. Umesto toga, kao što je rekao državni sekretar Vilijem Sjuard, “Izabrali smo kralja na četiri godine i dali mu apsolutnu moć u određenim granicama koje, uostalom, on može svojevoljno tumačiti”.

Konačni rezultati kineske demokratije su impresivni. Toni Sejč (Tony Saich) s univeriteta Harvard, koji je više od jedne decenije bio prisutan na izborima u Kini, navodi kako je devedeset šest posto (!) kineskih građana zadovoljno svojom  nacionalnom vladom, a Edelmanov izveštaj za 2016. godinu kaže da devedeset odsto njih ima u nju poverenja. Istraživanja o svetskim vrednostima (World Values Surveys) pokazuju da osamdeset tri odsto Kineza misli da njihova zemlja u radi u njihovu korist kao pojedinaca, a ne u korist posebnih grupa – što je svedočanstvo od izuzetnog značaja.

[1] The China Wave: Rise of a Civilizational State by Weiwei Zhang

[2] William Sewell, I Stayed in China.

Godfree Roberts, Quora

Kritika kritike: Zašto Kina neće imati „teško prizemljenje“ nakon dugoročnog rasta

Jedino što uočavam je poklanjanje nesrazmerno velike pažnje problemu kineskog duga u odnosu na realni obim problema, piše Glenn Luk, profesor ekonomije i kompjuterskih nauka na Univerzitetu Pensilvanija.

Ovim se uopšte ne govori da projekti koji nisu iz domena privredne infrastrukture i investicije, bazirane na zaduživanju (tj kreditima), nisu problematični za Kinu. Jesu. Ili da je rast BDP-a u protekloj deceniji bio sjajan. Nije. Ovo, međutim, ne govori da rast Kine neće usporavati tokom narednih godina. Hoće.

Zaista, verujem da su preveliki dug/preinvestiranje glavni problemi (na vrhu moje liste) koje ova zemlja mora da reši. Nije to lako rešiti, ali je sigurno lakše nego neke od problema s kojima se Kina vremenom morala pozabaviti. Kreatori politika u Kini veoma su svesni ovog izazova.

Međutim, pitanje sa prevelikim fokusom na “problem duga” dolazi onda kada se zaglavite u posmatranje samo onog najgoreg (iz finansijske perspektive) i najmanje efikasnih delova kineske ekonomije. Ubedljiva većina domaćih kredita ide državnim preduzećima (DP, eng. SOE – State Owned Economies). Ove kompanije su manje efikasne i inovativne u odnosu na privatni sektor.

Međutim, ove kompanije, takođe, nisu ni osmišljavane kako bi bile efikasne jer njihovi ciljevi nisu čisto kapitalistički; oni služe važnoj društvenoj funkciji u pružanju određenog stepena stabilnosti koje obezbeđuju privredi i društvu koje je prošao kroz mnoštvo brzih promena. Državna preduzeća, takođe, imaju tendenciju da posluju u sektorima [1] gde inovacije nisu nužno toliko važne – ili čak i u nekim poput bankarskog, gde previše inovacija ponekad može biti opasno:

(Grafikon: The Economist)

(Grafikon: The Economist)

U međuvremenu, ignorišete privatni sektor koji ne samo da je daleko veći već je i najdinamičniji deo kineske privrede; Uključuje najbolje kompanije u zemlji, većinu globalno konkurentnih sektora i najinovativnije preduzetnike. Uz određene izuzetke [2], većina preduzeća iz privatnog sektora istorijski se oslanjala na finansiranje kapitala (u odnosu na bankarske kredite) i zadržavanju zarade za svoj poslovni rast. Deo toga je u samoj prirodi njihovog poslovanja: kompanije iz izvoznog sektora i kompanije za internet / tehnologiju teže da budu manje kapitalno intenzivne u poređenju sa sektorima u kojima dominiraju državna preduzeća i državna ekonomija, kao što su telekomunikacije ili energetika – a drugi razlog je to što su istorijski imali veoma ograničen pristup bankarskim kreditima.

Uprkos generalno skupljim izvorima finansiranja, u poslednje četiri decenije privatni sektor u Kini je od nule narastao na više od dve trećine kineske proizvodnje, uz još veći udeo u zapošljavanju [3] – na delu je dugoročno umnožavanje i sticanje bogatstva na duge staze, kojem bi čak i Voren Bafet mogao biti impresioniran. U ovom trenutku, kineskoj ekonomiji više odgovara privatni nego državni sektor poslovanja.

Ako ignorišete ili odbacite privatni sektor u Kini, naravno, završićete s prilično lošim pogledom na stvari. To je kao da se sve vreme fokusirate na analizu neverovatno razlomljenog i zamršenog sistema zdravstvene zaštite u SAD-u, a onda pretpostavite da je ostatak privrede neefikasan na sličan način. U istom smislu, usko i isključivo fokusiranje samo na pozitivne aspekte Kine, uz istovremeno ignorisanje negativnih tendencija, vodi nas ka prekomernom optimizmu.

A ukoliko se fokusirate samo na loše stvari, onda ćete jedino njih i videti.

Da biste pravilno procenili Kinu i njenu ekonomiju – ili bilo šta u vezi s tim – morate uzeti u obzir i dobro i loše. Oni idu ruku pod ruku. Preterani naglasak na obe strane neizbežno će dovesti do iskrivljenog pogleda na stvarnost.

Napomene:

[1] Primera radi, obratite pažnju na sektor telekomunikacija: Kina je podeljena između tri državna operatora (China Mobile, China Unicom i China Telecom). U SAD-u imamo dva orijaša (AT & T, Verizon), T-Mobile, a potom i gomilu manjih i nekada značajnih igrača. Inovativnost nema velikog značaja na svakom tržištu. Ono što se danas smatra inovativnim je, recimo, potez kompanije T-Mobile koja najavljuje da će plaćati vašu Netflix pretplatu.

[2] Najznačajnije u sektoru nekretnina.

[3] Tržišta, pa tek onda Mao: Porast privatnog poslovanja u Kini: Nicholas Lardy

Glenn Luk, B.S. Economics & Computer Science, University of Pennsylvania (Quora)

 

Šta će se dogoditi kada kineski BDP nadmaši američki?

Što se mene tiče, kineska ekonomija već je već veća nego američka a i kada se to bude dogodilo i „zvanično“, to za mene neće imati nekog velikog značaja.

U cilju izračunavanja relativne veličine dve ekonomije, BDP prilagođen prema PPP-u (koji je realniji; U nekoj zemlji možete kupiti 100 hlebova za 2 dolara, a u drugoj samo jedno parče), koji je mnogo tačniji od nominalnog BDP-a. Kao što sam diskutovao u drugom odgovoru [1], ovo je posebno tačno kada govorite o dve velike ekonomije, u kojima je većina ekonomskih aktivnosti domaća i gde su ove aktivnosti u različitim fazama razvoja – drugim rečima, vrlo precizan opis Kine i Amerika.

Na osnovu toga, kineska ekonomija je prevazišla Ameriku negde u 2014. ili 2015. godini. Ali, kao što sam rekao gore, to uopšte nije bila neka spektakularna stvar. Američki dohodak po glavi stanovnika i dalje je daleko ispred kineskog, a to se, ukoliko se ne dogodi neki apokaliptični scenario, to se neće promeniti tokom mog života. Zaista, kao što sam opisao ovde [2], mislim da postoje pristojne šanse da američka ekonomija ponovo preuzme titulu “najveće ekonomije na svetu” negde krajem 21. ili početkom 22. veka.

Međutim, mene kao Amerikanca više brine jedna druga stvar:

Izvor: „Our World in Data“: veza između izdvajanja iz budžeta za zdravstvo i očekivanog životnog veka – Sjedinjene Države su tu izuzete

Uprkos tome što na zdravstvenu zaštitu troši mnogo više od ostalih zemalja razvijenog sveta – više nego dvostruko u odnosu na Japan! – prosečan životni vek Amerikanaca zapravo zaostaje u za najnaprednijim ekonomijama.

A Kina danas hvata kopču s ovom veoma važnom metrikom, kojom se određuje kvalitet života. Životni vek Kineza je 1970. godine zaostajao za Amerikancima za 12 godina, ali do 2015. godine se taj jaz smanjio na manje od četiri godine [3].

Izvor: Google Data Explorer – Očekivani životni vek

Ovo je uprkos činjenici da je Kina tek nedavno dostigla tačku svog ekonomskog razvoja gde sebi može priuštiti da se fokusira na socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu. U 2014. godini, njena potrošnja za zdravstvenu zaštitu iznosila je 5,4% kineskog BDP-a; ovo se upoređuje sa 17% koje izdvajaju Sjedinjene Države [4]. Danas je to daleko ozbiljnija priča: Na ​​19. Kongresu stranke prošlog oktobra, u više navrata je ponavljano da bi zdravstvena zaštita trebalo da predstavlja jedan od prioritetnih ciljeva Sija Đinpinga u njegovom drugom mandatu [5].

U međuvremenu, u Americi je situacija se poslednjih godina sve više pogoršava postala zbog opioidne krize [6]:

Očekivani životni vek u Americi je 2016. pao drugu godinu zaredom; zemlja opet posrće usled opasnosti od smrtnih slučajeva nastalih prevelikim dozama opojnih droga, izveštavaju federalni zvaničnici…

… poslednji put kada je očekivani životni vek Amerikanaca pao je bio 1993. godine, zbog epidemije AIDS-a. Od početka 60-tih do danas, očekivano trajanje života nikada nije padalo dve godine zaredom.

Ako se ovaj trend nastavi, prosečni životni vek u Kini mogao bi da prevaziđe Sjedinjene Države u naredne dve decenije. I – za razliku od gubitka titule “najveće svetske ekonomije” – to bi definitivno bilo nešto što je zaista zabrinjavajuće – ne zato što bih imao da nekih zamerki na račun napora koje kineska vlada ulaže da bi poboljšala kvalitet života svojih građana, već zbog onoga što taj podatak govori o tome u kom pravcu smo krenuli…

Zaboravite podatke o BDP-u: Ako budemo ostali vodeća sila na svetu, moramo početi da se bavimo temeljnim, pa ipak neverovatno složenim pitanjima zdravstvene zaštite.

Beleške:

[1] Izvor: Koja je korisnija mera za procenu ekonomije jedne nacije: BDP (nominalni) ili BDP (PPP) i zašto?

[2] Izvor: Ako Kina nadmaši SAD, koja bi zemlja najverovatnije mogla nadmašiti Kinu u budućnosti?

[3] Izvor: Google Data Explorer – očekivanje života

[4] Izvor: Svetska banka – Izdaci za zdravstvo (% BDP-a)

[5] Izvor: Lancet: Si Đinpingov plan za Kinu kao svoj prioritet ima zdravlje

[6] Izvor: NPR: Životni vek Amerikanaca ponovo opada usled povećanog broja smrtnih slučajeva prouzrokovanih opojnim drogama

Glenn Luk, Invests in China (Quora)

 

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”

Big Data i biznis: Kako izvući smisao i korist  iz gigantskih baza podataka?

Koliko je vremena potrebno da se oporavite od hirurškog zahvata zamene kuka?

Za bolnice širom sveta ovo  nipošto nije akademsko pitanje. Bolnice su imale oko 36 milijardi dolara nekompenzovanih troškova zbrinjavanja u 2015. godini. Najveći deo njih potiče od neplaćenih računa pacijenata.

Jedno rešenje ovog problema je ograničavanje troškova vezanih za operaciju – ali kako? Odgovor: Machine learning („Mašinsko učenje“ je već uvrežen termin u srpskom jeziku, mada je pogrešan; „Učenje mašina“ daleko preciznije pogađa suštinu). Bolnice sada koriste prediktivnu analitiku kako bi prognozirale prosečne boravke i potencijalne komplikacije koje mogu iskrsnuti tokom operacija, poput operacije kičme.

Na primer, podaci od kupaca usluga zdravstvene zaštite pokazuju starosnu dob pacijenta, ustanove koje obezbeđuju osnovne zdravstvene usluge, i sekundarnu dijagnozu. Pomoću mašinskog učenja i prediktivne analize podaci sada mogu predvideti buduće troškove i doprineti identifikovanju pacijenata koji mogu imati probleme u oporavku. Ishod? Bolnice donose bolje kliničke odluke, doživljavaju niže stope readmisije, nudeći kraće bolničke boravke i pružajući bolju negu.

Biznisi ogromnog broja preduzeća pokazuju slične efekte „stvarne situacije na terenu“, dakle, dobijaju realističnije cifre u predikciji, a sve to zahvaljujući upotrebi mašinskog učenja za analiziranje svojih poslovnih podataka. Često je problem u nedovoljnoj količini podataka – potrebnih za što bolju analizu i predikciju – a ti im podaci često nedostaju.

Po rečima Majka Gotjerija (Mike Gaultieri), analitičara kompanije za tehnološku predikciju marketinga i tržišta, Forrester Research, mašinsko učenje nije ni nalik tradicionalnoj poslovnoj inteligenciji u kojoj su garantovani rezultati. “Ukoliko tražite model za mašinsko učenje, možete reći ‘pokušaću’, ali možda nećete uspeti”, rekao je. “Preduzeća i biznisi moraju da razumeju da samo zato što ste želeli da imate model koji predviđa kretanje akcija na berzama ne znači da ćete ga i u stvarnosti imati.”

Rags Raghavendra, rukovodilac analitike u DXC Technology’s Analytics Data Labs, globalnom čvorištu koje analitičari podataka koriste, fokusirao se na konsalting i pronalaženje načina operacionalizacije analitike. On kaže da su “kompanije frustrirane jer često preteruju”. Žele da im big data analitika “odradi” prevelike grupe podataka, “žonglirajući” njima iako nisu dovoljno kvalifikovani za njihovo tumačenje i razumevanje, a i ne shvatajući koliko je taj zalogaj prevelik.  “Klijenti pokušavaju da učine nemoguće u smislu pokušaja da izvuku značenje iz svih mogućih vrsta podataka kojima imaju pristup”, rekao je on. “Ono što preporučujemo je da dobro razmotre podatke koje već poseduju i koji su lako dostupni, a tek potom da pređu na sledeći korak.”

Kompanije koje su pokušale i nisu uspele da proniknu u smisao i praktične aspekte analize velikih skupova podataka pre svega bi trebalo da prihvate da su neuspeh i iteracija tj ponavljanje neizostavni deo procesa analitike. One, ipak, mogu da svoje šanse za uspeh maksimiziraju tako što će postati pametniji kada je reč o korišćenju mašinskog učenja.

Evo osam načina za bolji i efikasniji pristup Big data analitici:

1. Počnite s problemom koji želite da rešite. Uranjati u podatke „skokom sa desetke“ a potom iščekivati da će oni volšebno izroniti pred vas je pogrešan pristup. Sve dobre priče o analitici podataka počinju identifikovanjem odgovarajuće metrike performansi koja povezuje poslovni rezultat sa pitanjima koja se odnose na podatke. Međutim, odabrana metrika ne bi trebalo da bude preširoka ili isuviše “granularna” tj usitnjena. Na primer, kada je DXC nedavno radio s jednom medijskom kompanijom na pojašnjenju razloga zbog kojih je pretplatnici napuštaju, najočiglednija metrika bila je promena u pretplatničkoj bazi. Kao što se ispostavilo, relevantnija metrika bio je Prosečni prihod po korisniku (ARPU), koji je bio direktno povezan sa većim poslovnim ciljevima koje je kompanije preduzimala kako bi povećala prihode.

2. Proces mašinskog učenja trebalo bi ’industrijalizovati’ odnosno razviti u širokom industrijskom obimu. “Čitav ovaj proces analize velikih skupova podataka nije industrijalizovan”, rekao je Raghavendra, čija Laboratorija podržava široku paletu oblasti, uključujući proizvodnju, telekomunikacije, automobilsku industriju, avio-kompaniju, energetiku, finansijske usluge i zdravstvenu zaštitu. “Dešava se da mnogo puta iznova i iznova ponavljate analizu ili je ne možete uvećati tj primeniti u širem obimu.” DXC je snažan zagovornik efikasnog i pojednostavljenog pristupa široko primenjivog mašinskog učenja, koji veruje da bi sve faze analize – od unošenja podataka i njihovog prečišćavanja, do stvaranja namenskih algoritama i njihovog stavljanja u proces aktivne analitike, a potom i generisanju uvida stečenih kroz podatke – trebalo da budu ponovno upotrebljive i raspoređene na kompanijske tehnologije.

3. Nemojte dozvoliti da vas ometaju i koče podaci koje ljubomorno čuva svako odeljenje pojedinačno unutar kompanije (tzv „silosi“:  izolovane grupe podataka koje ne cirkulišu u data analitici jedne kompanije jer uposlenici nekog odeljenja naprosto ne žele da ih dele s drugima, misleći da na taj način „drže prednost“ u odnosu na druga kompanijska odeljenja). Silosi su zbog toga veliko “prokletstvo” brojnih računarskih programa koji rade na korporativnoj analitici, jer sprečavaju pristup jedinstvenoj bazi podataka. Silosi, ipak, nisu toliko velika prepreka, kako neki veruju. “Ukoliko posedujete strategiju za pravilno korišćenje pametnih podataka i platformi, ne bi trebalo da previše brinete o silosima”, kaže Raghavendra. Jednostavno rečeno, ne morate brinuti o silosima sve dok ne predstavljaju problem za zadatak koji ste odabrali da rešite. Međutim, trebalo bi da se pripremite za neki predstojeći skup problema u nizu (tzv pipeline*) tako što ćete obezbediti integraciju različitih izvora podataka. “Postoje fleksibilne i modularne platforme koje vam omogućavaju da integrišete podatke kada je potrebno”, dodao je Raghavendra. (U računarstvu, pajplajn* je skup elemenata za obradu podataka povezanih u niz, pri čemu je autput jednog elementa input sledećeg. Elementi u nizu često se procesiraju paralelno ili kroz sekvence tj „komadiće“; u tom slučaju, određena količina buffer tj pufernog skladišta često se ubacuje između elemenata).

4. Mislite od-spolja-ka-iznutra. Ne morate uvek imati sve informacije, talenat, analitiku i inteligenciju: Ovo je priča o ekosistemu, a pobediće oni koji dodirnu „matricu sposobnosti“ koja se nalazi oko njih. Analitičari podataka kroz kraudsorsing*, kao i kroz „mašinsko učenje-kao-servis“ i eksterne skupove podataka, dobijaju moćan potencijal u poslovoj trci.

Crowdsourcing (angažovanje javnosti) je korišćena i legitimna metoda preuzimanja tuđih ideja, postupak dobijanja potrebnih usluga, ideja ili podataka od neodređenog skupa ljudi (shodno izreci: “Uzeti podatke od pojedinca je krađa, uzeti podatke od većeg broja ljudi je – istraživanje”).

5. Koristite sirove skupove podataka (takozvana „data-jezera“). Jezera podataka su spremišta u kojima možete sačuvati sve vaše postojeće podatke u izvornom obliku, bez obzira na njihov format Jezero podataka je spremište za skladištenje podataka koje sadrži ogromnu količinu sirovih podataka u svom izvornom formatu, sve dok se za njima ne ukaže potreba. I dok hijerarhijski organizovano skladište podataka čuva podatke u fajlovima ili fasciklama (folderima), data-jezero koristi “ravnu”, tj. horizontalnu ili baznu arhitekturu za čuvanje podataka, dakle bez hijerarhije (organizacije) podataka. Svakom elementu podataka u data-jezeru dodeljen je jedinstveni identifikator i označen je skupom proširenih oznaka metapodataka. Kada se pojavi upit od strane biznisa, data jezero se može upitati za relevantne podatke, a zatim se može analizirati manji skup podataka kako bi se odgovorilo na upit).

Raghavendra je mišljenja da kompanije treba da se upuste u praksu stavljanja svih svojih podataka u „data-jezero“. Ovi veliki skupovi sirovih podataka nisu stavljeni u fajlove niti su klasifikovani u foldere po važnosti, već su „u rinfuzu“, iako su svi indeksirani i tagovani kao metadata, spremni da se pojave na upit poslovnog subjekta. “Nemojte razmišljati o strukturiranju (važnosti, smisla i korisnosti podataka) na samom početku”, preporučuje Ragavendra.

6. Vršite istraživačku analizu podataka (exploratory data analysis, EDA) sa ciljem kojeg imate na umu. Prva faza „rudarenja podataka“ je upravo EDA, koja nastoji da rezimira podatke, vizuelno i ne-vizuelno. “Ono što sam često imao prilike da vidim je da je istraživački deo analize podataka potisnut”, rekao je Bharathan Shamasundar, viši analitičar podataka u DXC. “Svrha EDA tj istraživačke analize podataka je da se upoznaju s uzorcima i obrascima koji se u podacima poavljuju i samo na osnovu toga zauzimaju stavove o tome šta da čine nakon toga. Kompanije to često rade površno. “DXC-ovo iskustvo sa kompanijom za energetske usluge naglašava važnost pametne EDA tehnologije.

Jedno privatno komunalno preduzeće tražilo je preciznu prognozu koliko će energije proizvesti njihove vetroelektrane. Zbog toga što je ovo preduzeće primenilo istraživački deo analize (EDA) na svoje algoritme, tim savetodavne firme DXC je uspešno opovrglo već postojeće repere za čak 95% performansi vetro-turbina, uprkos tome što je upotrebljavano manje varijabli kako bi obavili svoje proračune. To iskustvo pokazuje značajne potencijale EDA metoda, naročito ako se sprovedu unapred, što će češće dovesti do algoritama prikladnih raspoloživim podacima.

7. Koristite inteligentno uzorkovanje. Jedan od razloga što kompanije imaju problema s pristupom u prave uvide Big data ishoda je zato što ih – previše koriste. “Uzorkovanje je postalo loša reč”, rekao je Šamasundar. “Uzorkovanje podataka je pametan način baratanja sirovim podacima.” Često se dešava da je ono što izgleda kao “big data” krcato redundantnim tj izlišnim informacijama. Analitičari iz DXC su za jedno robno-trgovačko preduzeće identifikovali  kako im je veliki deo uskladištenih podataka bio, zapravo, suvišan, jer je 94% svih njihovih trgovinskih poslova zasnovano na manjem podskupu podataka. Ovo pokazuje da je vrednovanje kvaliteta i relevantnosti važna komponenta strategije podataka.

8. Ustanovite fleksibilan operativni model za vaš program analitike podataka. Raghavendra vam savetuje da „Nikako ne odustajete od pokretanja programa za analizu podataka samo zato što ne možete da unajmite data-analitičara. Potražnja za ekspertima koji umeju da pravilno i smisleno „pročitaju“ velike hrpe podataka  trenutno je 60 procenata veća od broja stručnjaka, a nema znakova da se ovaj disparitet usporava. Međutim, ukoliko jedno preduzeće nije u stanju da zaposli dovoljno data-analitičara, Raghavendra preporučuje da, u tom slučaju, treba razmisliti o uporednom korišćenju partnerskih organizacija koje pružaju specijalističku analitičku podršku i “analitičara opštih podataka o građanima”. Stručnjak za prekopavanje tj „rudarenje podataka“ o građanima je osoba koja razume domen i poslovanje svojih poslodavaca/organizacija. Oni mogu obaviti razumnu analizu koristeći neke analitičke platforme koje su sada pojednostavile određene zadatke i zahteve u baratanju podacima. Pošto kompanije primenjuju analitiku za rešavanje problema, partnerske organizacije mogu biti od pomoći  kao podrška u uvećanju obima njihovih programa i izgradnji „dubljih“ mogućnosti u još raznovrsnijim oblastima.

I mada praćenje ovih smernica povećava verovatnoću za postizanje uspeha, preduzeća ne smeju smetnuti s uma da je mogućnost neuspeha realna i uvek prisutna. Analitika podataka sprovodi se kao naučni metod koji se zasniva na dokazivanju ili opovrgavanju hipoteze. Upotrebu podataka treba, potom, posmatrati kao istraživačku i razvojnu aktivnost (R&D). “Najbolje je imati pet-šest ili desetak i više ideja, i potom ih voditi paralelno”, opisuje Goltjeri upite zasnovane na podacima, “jer neće svi oni funkcionisati”.

Izazovi će postajati sve teži i teži, kako se količina podataka vremenom bude sve više uvećavala. Sa druge strane, što više podataka imate – to je i veća potencijalna nagrada i uspeh.

Prema Dejvu Aronu (Dave Aron), šefu istraživanja u  londonskoj IT firmi za istraživačko-savetodavne usluge Leading Edge Forum, DXC-ovom partneru za rukovođenje idejnim strategijama, još je uvek previše kompanija koje svojom najvrednijom imovinom smatraju ono što poseduju u fizičkom i finansijskom smislu.

“Preduzeća koja bi trebalo da dožive uspon i uvećanje svojih profita u narednoj deceniji jesu ona koja su prepoznala da su upravo informacije i njihova analiza ta nadasve “vredna imovina”, pa stoga grade i kontinuirano unapređuju svoje platforme za data-analitiku i izučavanje podataka”, kaže Aron. “Internet stvari (IoT), uz sve obimniji i glomazniji pravni okvir za zaštitu podataka čine da data-analitika postane relevantnija nego ikada pre.”

Obezbeđivanje koristi od analize „big date“ – bez obzira da li ste bolnica ili uslužna firma ili bilo koji drugi tip biznisa – zahtevaće promišljen pristup, puno hrabrosti, kao i respekta za naučne metode analize informacija dobijenih u vašem poslovanju.

WIRED Brand Lab, DXC Technology

Evropsko ekonomsko čudo (?)

Pre nekoliko godina, evrozona – koja čini otprilike jednu šestinu svetske ekonomije – izgledala je u velikoj nevolji. Počevši od 2010. godine, neočekivana kriza državnog duga doprinela je ozbiljnim slabostima, od kojih su patile sve veće banke. Fiskalna štednja, u Grčkoj i drugim relativno slabim zemljama, doprineli su uspostavljanju potpune ekonomske krize. U odsustvu velikodušne međusobne podrške, postojala je aura žilave, neiskorenjive fiskalne i ekonomske beznadežnosti… kada je marta 2015. godine Evropska centralna banka objavila ambiciozan program kupovine državnog duga.

Samo dve godine kasnije situacija izgleda daleko pozitivnije. Najnoviji izveštaj Međunarodnog monetarnog fonda prognozira rast od 1,7% za evrozonu u celini u 2017., i rast od 1,6% u 2018. godini – što je značajan napredak od pre nekoliko godina, kada se ovaj region trudio da probije „magičnu“ granicu 1%.

Nedavne brige o solventnosti za neke manje banke u Italiji i Španiji obrađene su bez izazivanja značajnih poremećaja. Na upravo zaključenoj konferenciji ECB, bilo je čak i neke diskusije o tome kada bi ECB mogao da smanji svoje intervencije i možda počeo da podiže kamatne stope (Sve ove sesije Evropske centralne banke bile su u snimane i uživo objavljivane preko računarske mreže).

Neposredna makroekonomska slika i dalje ostaje pomalo mračna. Ujutro, 27. juna, finansijska tržišta mislila su da je predsednik ECB-a Mario Dragi pozitivnije govorio o rastu nego što je to činio u skorije vreme, a vrednost evra značajno je ojačala. Do sledećeg jutra, visoki zvaničnici ECB-a naveli su da je Dragijeva primedba pogrešno protumačena – a evro je odmah po davanju ove izjave – pao.

Stvarno pitanje je šta je ono što će uslediti, a to je i bila tema ECB konferencije: šta treba očekivati u smislu evropskog rasta na srednji rok? Konkretno, dokle god kamatne stope ostaju niske, trenutni nivo državnog duga u zemljama poput Italije i dalje ostaju pod kontrolom. Ali, ukoliko kamatne stope porastu, da li će u tom slučaju postojacti dovoljan provredni rast kako bi se održalo očekivanje o održivosti nivoa javnog duga?

Postignuća koja idu u prilog privrednom rastu su u proteklih nekoliko godina u evrozoni bili stvarni. Sprovođenje politike niskih (u stvari, negativnih) kamatnih stopa je ECB-u pomoglo da održi opšte poverenje a posebno da obezbedi kontinuirano finansiranje državnih deficita.

Ovim je izvršen pritisak na fiskalnu politiku – a bilo je manje štednje nego što se to ranije činilo verovatnim. Banke su postepeno stavljene na jaču osnovu, sa većim akcionim kapitalom koji apsorbuje gubitke. Postoje, takođe, i dokazi da je konkurencija na tržištima proizvoda porasla, možda zahvaljujući labavijoj državnoj regulaciji.

Uz dobre, tu su nažalost i loše vesti, iako one nisu nešto što je specifično samo za evrozonu. U industrijskim zemljama došlo je do usporavanja rasta produktivnosti – a samim tim i u ukupnom ekonomskom rastu – koji čini se da je započeo oko 2000. godine. Precizno objašnjenje ovakvog tenda i dalje ostaje neodređeno a samim tim i neobjašnjivo, mada preovladava stav da – dok su nove informacione tehnologije imale određeni pozitivan uticaj na produktivnost tokom devedesetih godina – ti se dobici u kasnijem periodu nakon 2000-te nisu pokazali dovoljno dugoročnim ili rasprostranjenim.

Pored toga, precizan obrazac tehnoloških promjena posvuda je vršio pritisak na srednju klasu – smanjujući tražnju za radnicima koji imaju samo srednjoškolsko obrazovanje. To već po sebi podrazumeva slab rast i širenje nejednakosti, kombinaciju koja bi i dalje mogla da ugrozi nivo obrazovanja i nivo veština.

Istovremeno, evropski demografski trendovi predstavljaju razlog za zabrinutost. Starenje stanovništva podrazumeva rast broja penzionera – koji očekuju da njihove penzije budu obezbeđivane javno tj iz budžeta (dakle da je država garant njihovih isplata) – i to u odnosu na trenutni broj ekonomski aktivnih ljudi (i negativni natalitet). Evropa je u proteklih nekoliko godina iskusila značajnu imigraciju iz zemalja kao što su Sirija, Libija i Avganistan; Ali, mnogi novodošli poseduju malo obrazovanja, a pronalaženje posla za njih pokazalo se skoro nemoguće teškim izazovom.

Više inovacija bi definitivno moglo doprineti boljoj ekonomskoj slici. Čak i pesimisti priznaju pozitivne efekte koje je početni talas tehnologije imao u prirodnim naukama, veštačkoj inteligenciji i robotici širom sveta. Ali, s obzirom da Kina nastavlja da se pojavljuje kao istraživačko centar i inkubator ključnih inovacija, ovo prizvodi i veći pritisak na Evropu da nastavi gde je stala i ne uspava se.

Pa ipak, bila bi greška tek tako otpisivati Evropu. Njen ljudski kapital je zdrav a dobra zdravstvena zaštita dostupna je većem broju građana nego što je to slučaj u Sjedinjenim Državama, dok jače i vitalnije kompanije izbijaju na vrh kroz proces integracije evropskih nacionalnih tržišta.

Štaviše, izgleda da je odluka Britanije da napusti Evropsku uniju „prikupila“ umove kontinentalnih lidera, čineći ih da čvršće zbiju svoje redove i uspostave jednu čvršću „sabornost“. Niko ne želi da se greške u vođenju politike od 2010. do 2014. ponove Francuski predsednik Emmanuel Macron predlaže jaču centralnu vlast, uključujući i potencijale ministarstva finansija. Bez obzira što je daleko od jasnog da li će se Nemci složiti s ovim, vredi ipak podsetiti da je izgradnja fiskalne unije u Sjedinjenim Državama trajala vrlo dugo (a u nekom smislu on i dalje može važiti za nezavršeni projekat).

Najveći razlog za zabrinutost mogla bi biti neuravnoteženost u evrozoni. Nemačka ekonomija je jaka: rast od 1,5-1,6%, i gotovo puno zaposlenje, uz veliki plus koji leži na njenom tekućem računu. Španska ekonomija znatno se popravila i sada ostvaruje rast od 2,6%, mada nezaposlenost i dalje ostaje tvrdoglavo – i uznemirujuće – visoka: oko 18%.

Italija i dalje ostaje veliko pitanje, pri čemu MMF predviđa rast BDP-a od 0,8% ove i sledeće godine. Da li se porodična preduzeća severne Italije ponovo mogu dokazati sposobnima za ekonomski rast u surovoj trci na sve nezgodnijim i konkurentnijim međunarodnim tržištima? Da li će sledeći talas novih tehnologija pomoći Italijanima i uopšte Evropljanima, ili će im naneti štetu?

Francuskoj, takođe, ostaje nešto kao „džoker“. Da li će Makronova neverovatna izmena francuske politike dovesti do reformi koje povećavaju privredni rast? Ako se to ne dogodi, Nemačka bi možda bila manje sklona da upozna Makrona koji samo polovično uspeva da se izbori s evrozonskom integracijom francuske privrede.

Pre i iznad svega, evrozona – ili možda EU – mora pronaći načine kojima bi osigurala da sve EU članice imaju privredni rast i koristi od njega. Da li će u tome uspeti ili ne – za sada je nepoznato. Ono što je izvesno je da je u okruženju poput sadašnjeg, gde je najgore prošlo, taj zadatak postao lakši.

Project Syndicate

 

Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (2/2)

Martin Varsavsky, poznati svetski konsultant specijalizovan za tehnološke startap firme, objašnjava razlike između evropskog i američkog preduzetništva, iznoseći dobre i loše strane oba poslovna modela.

Dakle, dok je evropska zdravstvena zaštita besplatna ili skoro besplatna po američkim standardima, na mnogim mestima u Evropi prisutna je zloupotreba sistema zdravstvene zaštite kako bi se radilo manje i uživalo u plaćenom bolovanju. Uzgred, u Sjedinjenim Državama dešava se nešto upravo suprotno: u brojnim situacijama postoje radnici koji su zaista bolesni, ali i pored svega nastavljaju da rade jer se boje za svoja radna mesta. Ovo je jednako loše kao i evropska zloupotreba naloga za bolovanje.

Tu su, zatim, pitanja koja se odnose na oporezivanje. U SAD je opšti koncept da zaposleni treba da budu nagrađeni nižim poreskim stopama kada svoju ušteđevinu ulože u posao ili investiraju na nekoj drugoj strani. Profit nastao takvim investicijama ima niže poreske stope. Isto je i u Evropi. Međutim, u Americi se takođe podrazumeva da isto važi i za deonice, koje se oporezuju po stopi istoj kao i kapitalna dobit.

Nasurot tome, u većem delu Evrope (osim sve donedavno u Britaniji), kapitalni dobici oporezivani su kao običan prihod; da stvar bude još gora, često se dešava da se novčana masa smatra prihodom, što ima implikacije kako prema načinu oporezivanja tako i prema od vlade propisanim paketima za otpremninu. Dakle, ako zaposleni ima akcije firme na berzi u jednoj godini, može se dogoditi da kompanija ne može sebi priuštiti da njega ili nju otpusti naredne godine. Paketi prinudne otpremnine se u Evropi ne zasnivaju na prosečnoj zaradi već na prošlogodišnjoj zaradi zaposlenih. Već i samo iz tog razloga, teško je ponuditi zaposlenima akcije po evropskim pravilima, a ista stvar se dešava i sa bonusima. Amerikancima je omogućeno da kupuju i prodaju svoje deonice u bilo koje vreme, dok su evropske akcije oročene, i do datuma oročavanja uopšte ne moraju biti prodate.

Bonusi su u Evropi veoma nezgodna tema. Opet se radi o tome kako je u EU tržište rada neverovatno regulisano. Ukoliko, dakle, plaćate bonus ili imate vrlo specifičan ugovor koji objašnjava kako je taj bonus zarađen, ili zaposleni može da zahteva isti bonus i naredne godine – čak i ako on ili ona nije uradila ono što je on ili ona uradila godinu pre, ili čak ukoliko kompanija posluje daleko lošije. Za mene je ovo bio šok,  nakon što sam shvatio koliko će me to koštati. Napokon, ono što mnogi evropski poslodavci čine je ne ponuditi akcije zaposlenima ili im dati male bonuse. Ono što ovi zakoni čine je da poslodavce primoraju da zaposlenima daju niske fiksne naknade, ne očekujući, s druge strane, ni neko izuzetno zalaganje. Ovo je loše po evropsku privredu, u današnjem svetu u kojem je potrebna vrhunska izvrsnost da biste opstali u globalnom biznisu. Ali to je način na koji funkcionišu evropska pravila: Manja ukupna plata – manji ukupni rezultati. U vezi sa ovim, regulisano je radno vreme i prinudni odmori. U Evropi postoji opšte uverenje da je rad kazna, a da je uloga vlade da zaštiti ljude od prekomernog posla. Kao da je radi u start up firmi isti kao u rudniku uglja.

Dakle, postoje mnoga pravila koja otežavaju dvanestočasovni dnevni rad, tako neretko potreban da bi startup profunkcionisao u svojim prvim mesecima. Naporno raditi i raditi prekovremeno je u Evropi, zapravo, nelegalno. Da, znam da zvuči čudno, ali ne samo što je nezakonito – jer poslodavac traži od radnika da radi prekovremeno i da ne koristi odmore – već je protivzakonito i da zaposleni to čini na svoju ruku, čak i ukoliko ta osoba zaista više voli da bude na poslu nego kod kuće ili na odmoru. Postoji, opet, problem rascepa između onoga što je startaperskoj poslovnoj sceni nužno potrebno i onoga šta evropski poslovni zakoni regulišu. Tu je i odredba zapisana u nekim finansijskim transakcijama, koja određuje da prodavac svog biznisa dobija dodatne uplate na osnovu budućih performansi posla kojeg je prodao. Ne računajući dobitke sa berze na kojoj ima akcije startapa u kojem su zaposleni, američki inženjeri zarađuju između dva i tri puta više nego što zarade njihove kolege u Evropi. Dakle, teško je uočiti kako to evropski zakon o radu štiti inženjere, a posebno inženjere u start-up preduzećima.

U Americi se vodi velika debata o jednakim mogućnostima, ali Evropa ide korak dalje – Evropi nisu dovoljne jednake mogućnosti već, umesto toga, Evropljani očekuju i jednakost u rezultatima. Iznenađujuće je to što je obrazovni sistem u evropskim zemljama veoma konkurentan i diskriminatoran, a zasnovan je na sistemu ocenjivanja. Mnogo je teži nego, recimo, američki srednjoškolski sistem. I kasnije, kao studenti, Evropljani su rangirani i podeljeni, ali jednom kada dođu u zrelo doba od njih se očekuje da uglavnom rade isto i zarađuju isto, čak i ako se njihovi učinci razlikuju.

Posmatrano iz ove perspektive, ima nečeg “antievropskog” u kulturi zalaganja isključivo za ličnu korist – kulturi koju gaji poslovni ekosistem Silicijumske doline. Ovo sam doživeo u Ya.com, kroz koji je za dve godine prošlo oko $70 miliona dolara u deonicama, i to podeljenih među 20 zaposlenih. Nakon nekog vremena, zaposleni su mi rekli da je teško obogatiti se ukoliko se poštuje kultura “silikonskog” poslovnog kodeksa. Da biti najbogatija osoba u porodici ili među prijateljima stvara reakciju koja utiče na njihove lične živote. Dakle, ako biti bogat nije poželjno u Silicijumskoj dolini, šta je, onda, pokretač uspeha? Srećom, u Evropi su brojni oni koji poseduju izuzetno čvrstu radnu etiku i ponos za ono što rade. Za mene je najbolje svedočanstvo ovoga open source pokret. Evropljani su bili i ostali glavni pokretači razvoja softvera otvorenog koda, veoma često radeći potpuno besplatno, ali sa ogromnim osećajem ponosa.

Dakle, ako ste američki preduzetnik koji kreće u Evropu, morate da shvatite i prihvatite da su Evropljani različiti, i stoga naučiti da živite sa svojim mentalitetom.

Manje se fokusirajte na zadatak da vaše zaposlene učinite bogatima, koji će to svakako ceniti, mada retko i kazati kako je njihov cilj u životu da se obogate; umesto toga, više se usredsredite na stvaranje okruženja izvrsnosti u kojoj bi zaposleni mogli biti ponosni na ono što rade i dobiti više od proseka, ali ne mnogo više, kada se oduzmu porez, zdravstveno i penziono osiguranje. Morate imati razumevanja i respekta za činjenicu da Evropljani imaju život van svog posla, i da, zapravo, to delimično može biti razlog što u proseku žive četiri godine duže od Amerikanaca. A to može biti razlog zašto i vi sami, kao američki preduzetnik, u stvari možete uživati boraveći i radeći u Evropi. Nisam se pomerio u Evropu iz Njujorka zbog toga što sam tražio posao; Preselio sam se tamo u jer sam bio u potrazi za životom. I – jedan takav sam tamo i pronašao. To je razlog zašto se mnogi Amerikanci sele u Evropu. Čak i danas, živeći ponovo u Americi,  više nisam osoba koja je ostavila Njujork pre mnogo godina otisnuvši se ka Starom kontinentu. Evropa me je promenila nabolje.

Ako ste Amerikanac (iz SAD), to znači da imate urođeni karakter tipa “mogu ja to”: pozitivan pogled na suočavanje sa problemima, dakle, imate veoma pozitivan stav o svojoj sposobnosti da postignete uspeh. To je taj “Can-Do” stav Amerikanaca koji je teško ponoviti u Evropi, a koji je Evropi zaista potreban, ali ga retko gde ima. Amerikanci veruju kako mogu osvojiti svet svojim proizvodima i uslugama. I Evropljani mogu imati takav stav, ali je on u njihovoj poslovnoj kulturi neuporedivo manje uvrežen . U čitavoj Evropi je u poslednjih 30 godina samo jedna kompanija bila svrstana među najvrednije u svetu – španski Inditex, modna kompanija koja stoji iza Zare. Osim nje, većina evropskih kompanija koje spadaju među najvrednije su veoma stare. Uporedite ovo s jednim Guglom, Fejsbukom, Amazonom… sve su to potpuno nove kompanije koje spadaju među najvrednije na svetu. Ovde je problem u tome što je Evropljane teško ubediti da u svom poslu mogu da osvoje svet. A to je već pitanje kulture i mentaliteta.

Otuda mnoge svetski poznate evropske tech-kompanije poput Skajpa završe u američkim rukama. Spotify će verovatno uskoro proći kao i Skype. Ispada da Amerikanci lakše nego Evropljani poveruju u čudesno dobre evropske firme, i da su stoga spremni da rizikuju, kladeći se na njih i ulažući trud, hrabrost i novac. Takođe, vrlo je malo evropskih venčer kapitalista svetske klase (izuzeci su Index Ventures i Atomico); nema takvih evro-kompanija s gomilama novca kojeg imaju jedan Google, Apple ili Microsoft (čime ove kompanije obezbeđuju i niz veoma bitnih finansijskih linija za vrhunske start up firme). Poslednja kompanija koja je to uradila kupivši dve moje “anđeoske investicije” bila je Nokia. Suština je da jedna sjajna startap kompanija u Berlinu verovatno vredi izrazito manje od identične kompanije smeštene u Silicijumskoj dolini. Tužno ali istinito.

Dakle, ako ste Amerikanac i uz to još i preduzetnik, da li bi trebalo da se preselite u Evropu? Pa, neki koji su to uradili prošli su dosta dobro. Moj prijatelj Zaryn Dentzel, osnivač kompanije Tuenti je jedan od njih. I pored svega, nemojte načiniti neki značajan korak pre nego što zaista shvatite kako i koliko se Evropa razlikuje od Sjedinjenih Država. Osim Francuske, koja izgleda kao da se kreće u suprotnom smeru, Evropa se menja nabolje. Postaje sve lakše biti preduzetnik u njoj, a u Evropi zahvaćenoj krizom preduzetnici konačno zadobijaju daleko više poštovanja.

 

 

MartinVarsavsky.net

 

Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (1/2)

Iako Evropu ne vole svi Amerikanci – brojni su oni koji je vole. Dosta je onih u San Francisku ili Njujorku čiji je san da jedan deo svog života provedu u Italiji, Francuskoj, Britaniji, Španiji i drugim evropskim zemljama, a neki od njih su to i ostvarili. To je ono što sam i ja uradio 1995. godine, kada sam napustio Njujork i preselio se u Madrid. Kao tehnološki preduzetnik shvatio sam da Evropa, uopšte, a posebno Španija, može biti veoma plodno tle za mene. Evropsko tržište je ogromno, u stvari veće od američkog tržišta u smislu BDP-a. Ovo se nije promenilo ni dolaskom krize iz 2008. godine piše Martin Varsavsky, svetski poznati startup konsultant i osnivač brojnih startap preduzeća koji su potom na berzi listirani po nekoliko stotina miliona, pa i više od milijardu dolara. Martin, koji je jedinstvena pojava u svetu biznisa kaže kako je mogao da se penzioniše već sa 27 godina i potom srećno i raskošno živi do kraja života. Prevagnuo je, međutim, takmičarski instinkt ovog Argentinca i “neponovljivo zadovoljstvo znano samo retkim smrtnicima, naime, kada osnujete kompaniju u koju ste uložili par hiljada ili desetina hiljada dolara, a potom je na inicijanoj javnoj ponudi prodate za više od milijardu. Taj trenutak ne može se opisati, a doživi ga samo nekolicina.”

Dok sam bio u Evropi, izgradio sam Viatel, kompaniju koja sam zasnovao u Njujorku, ali je kasnije preselio u London, i u koju sam uložio nekoliko stotina hiljada dolara kada sam 1991. počinjao. Kada sam 1999. prodao svoje akcije na inicijalnoj javnoj ponudi (IPO), kompanija je vredela $1,2 milijarde. Dok sam bio u Madridu, izgradio sam Jazztel: Španija je druga po veličini javno tržište u oblasti telekomunikacija (sada vredi oko 1,8 milijardi dolara); osnovao sam i Ya.com, u koji smo partneri i ja uložili oko 50miliona a prodali je Dojče Telekomu za 700 miliona dolara. Takođe sam koosnivač u Eolia Renovables, kompaniji za razvoj alternativnih energetskih izvora koja sada vredi oko pola milijarde. U Madridu i Londonu sam tokom poslednjih šest godina gradio kompaniju Fon, koja je postala najveća (i još uvek privatna) WiFi mreža u svetu. Takođe sam počeo jedan od prvih evropskih cloud computing kompanija pod nazivom Einsteinet na kojoj sam izgubio oko $50 miliona – uglavnom zato što sam isuviše rano otpočeo cloud computing.

Toliko što se tiče mojih preporuka, a sada da vidimo kako je to kada se izgradi tehnološka kompanija u Evropi, i kako se ona razlikuje od njoj sličnih u Sjedinjenim Državama, gde trenutno živim.

Evropa je odlično poslovno igralište za američke visokotehnološke preduzetnike jer je na Starom kontinentu bogatstvo bolje distribuirano. Više je potrošača koji mogu da kupe vaše proizvode i usluge, ljudi su u proseku obrazovaniji, tako da možete naći vrlo dobre radnike. U Evropi ćete, takođe, susresti manje poslovnih rivala ali je u njoj, isto tako, i manje onih koji žele da budu preduzetnici (Evropljani imaju ambivalentna osećanja prema preduzetnicima – biti preduzetnik, iz perspektive Evropljana, nije uvek tako srdačno i pozitivno prihvaćeno kao u Americi). Evropsko tržište nije homogeno kao što je to, recimo, američko. I dok je, barem u teoriji, radnicima, robi i uslugama omogućeno da se kreću po čitavoj Evropi, a evro u većem delu EU prisutan kao zajednička valuta, evropske kulture su međusobno veoma različite pa to već samo po sebi predstavlja prepreku izgradnji Panevropskog poslovnog projekta. A tu su i druge prednosti i mane koje bih sada opisao.

Postoje vrlo važne pravne i kulturne razlike koje otežavaju poslovanje unutar Evrope. Prvo, radi se o pravnom tumačenju poslovnog neuspeha, koji preduzetnicima nameće veću odgovornost prema radniku. Na primer, u Evropi, i to svuda u Evropi, preduzetnik ima veoma visoke izdatke za socijalno osiguranje povezano sa svakim poslom. Dok u SAD treba da na troškove za socijalna davanja dodate oko 8% na platu od 50 hiljada dolara, evropski preduzetnik u Francuskoj, Španiji i Italiji na platu od $50 hiljada dodaje još najmanje 50% (što je $75 hiljada), ili čak više. Međutim, ukoliko ne platite ove troškove za socijalna davanja jer je vaš startup otpočeo loše, a vi administrirate ili ste lice odgovorno za vođenje vaše startap firme, lično ste odgovorni i obavezani automatskim preuzimanjem duga – naime, da do kraja života imate da ga nadoknađujete, sve dok ga sasvim ne otplatite.

Ne plaćati socijalne prinadležnosti smatra se prestupom od kojeg u EU ne možete biti zaštićeni. U većem delu Evrope ne postoji koncept ličnog bankrota i neograničene lične odgovornosti, ili čak ni zaštite svog doma od ličnog bankrota, što je zakon koji postoji u nekim američkim državama. Pripazite, dakle, na to koje sve lične odgovornosti preuzimate prilikom zasnivanja startup kompanije u Evropi. U svakom slučaju, bilo bi loše po vas da odustanete pre nego što vam ponestane novca da namirite sve socijalne troškove i otpremnine za zaposlene.

Još jedna zakonska obaveza – veoma uobičajena u Evropi a nečuvena u Sjedinjenim Državama – jesu paketi državne otpremnine za zaposlene koji prestaju da rade. Ovo je direktna prepreka za start-up i razlog što većina početničkih firmi propada; u Americi postoji razumevanje za to. Američki radnici traže akcije firme tokom eventualnog poslovnog uspona, znajući da neće biti otpremnine ukoliko startup ne uspe. Pa ipak, još uvek tragam za takvim mestom u Evropi gde zaposleni i država zaista imaju razumevanja za ovu problematiku. Problem nije samo u tome što su evropski preduzetnici primorani da prečesto plaćaju pakete otpremnina – jer, naime, početničke firme tako često propadaju – već i zbog toga što startapovi konstantno isprobavaju ljude. A koncept isprobavanja pripravnika i stažiranja je u Evropi veoma skup. U nekim zemljama, poput Francuske, preduzetnici su primorani da daju otpremnine onima koji su kod njih bili zaposleni recimo samo pola godine. Ovaj paket može vlasnika startapa koštati, praktično, u visini dvostruke zarade koju je u tom periodu isplatio radniku tokom pola godine njegovog angažmana u startapu. Za većinu Evropljana, opcija preuzimanja dela akcija smatra se prevarom, kojom se vlasnik startapa služi samo kako bi zaposlenima isplatio manje novca. Zakoni o otpremninama variraju širom Evrope pa tako, recimo, radnici u Nemačkoj i Španiji već neko vreme imaju umanjene pakete otpremnine.

Prilikom pokretanja kompanije u SAD vlada – neformalnost; svi znamo priču kako su Vilijem Hjulit i Dejvid Pakard začeli u garaži svoj tehnološki kolos, kompaniju Hewlet-Packard. U današnjoj Evropi, rad je tako regulisan da vam nije dopušteno osnivanje start-up preduzeća u prostoru kao što je garaža – zato što nije legalno poslovati iz garaže. Ovu pikantnu regulativnu normu nisam poznavao u  vreme kada sam u garaži u madridskoj četvrti La Moraleha osnovao Jazztel– srećom, protiv mene niko nije podneo prijavu, i ubrzo smo imali kancelariju u La Kasteljani. Ali, u principu, intenzivna državna regulacija zakona o radu bilo je nešto za mene veoma neugodno kao tehno-preduzetnika obučenog i iskaljenog na američkom poslovnom igralištu.

U Nemačkoj, gde sam sagradio Einsteinet, na primer, postoje pravila koja navode koliko metara radnik mora biti udaljen od prozora. Većina radnog prostora koji se koristi u Njujorku bio bi nelegalan u Nemačkoj, jer se amaerički zaposlenici neretko nalaze daleko od prozora, sedeći za veoma malim radnim stolovima – što je, po nemačkim zakonima, “nedopustivo pretrpana radna sredina”. U Berlinu je puno start-up firmi koje krše ova pravila, ali ne znam koliko će to još trajati. Nadam se da se Nemačka, ipak, kreće putem kojim već ide Berlin u prihvatanju dodatne fleksibilnosti za život start up preduzeća.

Ne postoji formalni način da se započne kompanija u SAD, dok su evropske startap firme prinuđene da se začnu i postoje po pravilima starih i već utvrđenih preduzeća. Od ovog koncepta se za sada ne napreduje dalje. Evropa mora da liberalizuje preduzeća stara manje od tri godine i s manje od 20 zaposlenih, i to ona koja još uvek nisu profitabilna. Iako nemam ništa protiv brojnih evropskih zakona o radu, kada je reč o njihovoj primeni na velike profitabilne kompanije, oni su se pokazali kao jasna i prisutna prepreka otpočinjanju sopstvenog početničkog biznisa.

A sada o pozitivnim stranama evropskog startup preduzetništva.

Dve su oblasti za koje mislim da su divne u Evropi u odnosu na SAD. Jedna je to što advokati koštaju daleko manje – a i rade mnogo manje. I to posebno u kontinentalnoj Evropi. Britanija i Irska su, u ovom slučaju, više nalik Americi, ali u ostatku Evrope pravni troškovi za start up mogu biti i 90% manji – pritom stvarno mislim 90% manji nego u Sjedinjenim Državama. Advokati nisu tako potrebni kao u SAD, preduzetnici ih manje angažuju – a i manje koštaju od američkih. Ovo može značiti ogromnu uštedu. U Evropi je daleko  manje ozbiljnih sudskih sporova. Kada “dejstvujete” na evropskom poslovnom tlu, postoji nekoliko pravnih minskih polja. Pravila su oštra, ali su barem kristalno jasna i oko njih nema zabune. U Evropi, takođe, postoji manje vrsta patenata koji su dozvoljeni.

Drugi pozitivan primer je evropska zdravstvena nega. Većina Evropljana ima zdravstvenu zaštitu koja je pod državnim pokroviteljstvom ili pakete koji zdravstvenu zaštitu radnika u startup biznisu čine neupitnom. U Sjedinjenim Državama, startup može da plati do $800 po zaposlenom za zdravstveno osiguranje. Ili da ga, čak, uopšte i ne ponudi, mada je prilično tužno ukoliko se zaposlenom nešto desi. U Španiji, Francuskoj i Italiji, zdravstvena zaštita je besplatna. Poslodavci obično ne pružaju osiguranje (jer ga pokriva, kao to smo rekli, državno osiguranje a ne privatnik).

A sada opet malo o tamnoj strani EU: u mnogim oblastima Evrope, a ja bih rekao da je ovo češći slučaj u Južnoj nego u Severnoj Evropi, zdravstvena zaštita koristi se kao sredstvo pregovaranja u oblasti radnih odnosa. Španija je, primera radi, jedna od zemalja sa najdužim očekivanim životnim vekom, pa i pored svega pripada zemljama s najvećim brojem dana bolovanja u svetu.

Moglo bi se reći da je “zdravo uzeti bolovanje”, ali, nažalost, ono što se ovde dešava je da pacijenti mole lekare za medicinsko opravdanje kako bi otišli na plaćeno odsustvo. Jednom mom prijatelju je dozlogrdio zaposleni koji je radio loše i bio prečesto na bolovanju. Rekao mu je da će ga otpustiti ukoliko ne bude prilježnije i vrednije radio. Ovaj radnik otišao je kod lekara, rekavši mu da ga posao deprimira – a ovaj ga je proglasio duševnim bolesnikom; kao rezultat ove ujdurme, moj preduzetnički prijatelj bio je primoran da mu isplati otpremninu za godinu dana nerada i izostanaka.

Zašto je vraćanje časovnika za 1 sat unazad nepotrebno i štetno?

Ako je već tačno da je štetno pomerati kazaljke dvaput godišnje, treba li da zbog toga zamrzimo sezonsko pomeranje vremena? Zavisi od toga gde živite piše Kristofer Ingrem za Vašington post.

02

Koncept letnjeg računanja vremena je stvoren kako bismo što bolje iskoristili sunce tokom letnjih meseci. Ali, u jesen i zimu, kada dani postaju sve kraći a noći sve duže, mnogi ljudi doživljavaju depresiju.

Letnje računanje vremena treba da bude stalna pojava, koja će trajati preko cele godine. Umesto što smo pre nešto više od nedelju dana “dodali još jedan sat života”, trebalo je da kazaljke na časovnicima naprosto ne pomeramo kao i da se obavežemo da se više nikada ne petljamo sa njom i polugodišnjim pomeranjima.

Na taj bi način zadobili velike koristi, kako po društvo tako i po zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Jesenji prelazak na tradicionalno tj.standardno vreme povezan je s povećanjem kriminala, koji nas na nivou nacije košta  milijarde dolara godišnje. Prelasci na letnje vreme, da bismo se potom nanovo vraćali na standardno “zimsko” vreme povezani su sa poremećajem sna, povećanim rizicima od srčanog udara, kao i porastom saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom.

Tim istraživača sa odeljenja psihijatrije i političkih nauka na univerzitetima u Ahusu (Aarhus) u Kopenhagenu i na kalifornijskom univerzitetu Stenford su dodali još jednu formalnu “optužnicu” na račun pomeranja kazaljki na satu u vreme ekvinocija tj. prolećne i jesenje ravnodnevice: Čini se da je jesen prelazak na zimsko računanje vremena usko povezano sa skokom dijagnoze depresije upravo u ovo doba godine.

Za njihovu studiju, istraživači su ispitali bazu od 185,419 dijagnoza depresije u Danskoj u periodu između 1995. i 2012. godine. Upoređivanjem stope dijagnoza depresije pre i posle vremenskih promena u proleće i u jesen, otkrili su da je “prelazak sa letnjeg na standardno računanje vremena bili povezano sa povećanjem depresije od 11 odsto… uz učestalost unipolarnih depresivnih epizoda.04

Ono što je možda zanimljivo je da istraživanja nisu pokazala odgovarajuće smanjenje ove dijagnoze u vreme prelaska na letnje računanje vremena, nakon prolećne ravnodnevice.

“Nakon ovih istraživanja, možemo biti relativno sigurni kako je upravo prelaz s letnjeg na standardno tj “zimsko” računanje vremena izazivač povećanog broja  dijagnoza depresije a ne, na primer, promena u dužini dana ili loše vreme. U stvari, u našim analizama uzeli smo i ovo u obzir”, rekao je u svom saopštenju jedan od autora studije Seren Ostergard (Søren D. Østergaard).

Možda je ono što čak i više iznenađuje to da povezanost između jesenje promene vremena i depresije u jesen činjenica da nijedna druga studija zapravo nije razmatrala ovo pitanje na način na koji su to uradili Østergaard i njegove kolege. “Prema našim saznanjima, ovo je prva studija koja je postavila ovo specifično istraživačko pitanje”, rekao je on. Neke prethodne studije su se na širi način bavile problemima mentalnog zdravlja – ne samo depresijom – ne pronašavši neku posebnu vezu.

Podaci su korelacioni i ne kazuju tačno kako bi to pomeranje kazaljke za 1 sat moglo da ljude dovede do depresije. Istraživači, međutim, imaju neke ideje o ovom fenomenu.

Za početak, nedostatak sličnog odnosa tokom prolećnog prelaska na letnje računanje vremena ukazuje na to da ove dijagnoze nisu samo rezultat pomeranja kazaljki po sebi, već da je u pitanju nešto konkretno u vezi sa vraćanjem sata unazad u jesen.00

“Jedno od mogućih objašnjenja je da iznenadni, brži nailazak sumraka koji u danu pomeranja sata nastupa već između 4 i 5 sati popodne – i koji u Danskoj označava ponovni nailazak dugog perioda veoma kratkih dana – ima negativan psihološki uticaj na pojedince sklone depresiji, navodeći ih na razvoj ispoljavanja ovakvog psihičkog stanja”, napisali su autori ove studije.

Znamo, na primer, da su dugi dani sa dovoljno sunca zaštita protiv simptoma depresije. Prelazak na standardno, zimsko vreme nam u suštini od večeri “ukrade” taj jedan sat vremena dnevne svetlosti, kada je većina nas budna,”pridodajući” ga u ranim jutarnjim satima, kada mnogi od nas nisu budni (pa je, samim tim, “svejedno” ukoliko nas taj 1 sat zatekne u “produženom mraku, jer i dalje spavamo). Krajnji efekat je, ipak, da mnogi od nas izgube jedan sat dnevnog svetla.

“Verovatno da imamo manje koristi od dnevne svetlosti ujutro između 7 i 8, jer su mnogi od nas tada ili pod tušem, ili jedu doručak ili sede u kolima ili autobusu na putu za posao ili u školu”, objašnjava Østergaard. “Kada se vratimo kući i imamo slobodnog vremena popodne, već je pao mrak.”

Za stvarnu proveru kako jesenje pomeranje časovnika unazad zapravo utiče na ljude, u ponedeljak pokušajte da napravite evidenciju kolikom je broju vaših kolega na radnom mestu ili na društvenim medijima strašno to što sada napuštaju posao po mraku.

“Osim toga”, pišu autori ove studije, “kod pojedinaca koji imaju prethodno razvijenu zimsku depresiju (kao deo sezonskog afektivnog poremećaja), može se opaziti prelazak sa letnjeg na standardno (zimsko) vreme kao znak za depresiju koja dolazi a koja bi mogla imati depresogeni efekat.”03Drugim rečima, neugodnosti koje sa sobom nosi promena iz leta u jesen je već samoispunjavajuće proročanstvo: Ako mislite da će nas manji broj dnevnih sati rastužiti – onda će se to i dogoditi: verovatno nas i hoće oneraspoložiti.

Østergaard preporučuje da treba nastojimo da što više vremena provedemo na otvorenom, čak i tokom najmračnijih zimskih meseci – biti na otvorenom je, po njemu, jedna od najboljih stvari koje možete učiniti ukoliko se osećate posebno mrzovoljni tokom predstojeće promene: “U cilju sprečavanja depresije koja prati prelazak iz letnjeg u zimsko tj standardno vreme, apelujemo da provodite vreme napolju, čim se sunce pojavi na horizontu.”

A ukoliko to ne pomogne, najbolja stvar koju možete da uradite je da pozovete svog lekara. Oni verovatno na raspolaganju imaju dovoljno umeća, koja će vam pomoći da prebrodite sve te duge noći što traju do aprila (naročito u Danskoj).

U međuvremenu, političari bi mogli da pomognu svima nama jednostavnim ukidanjem prelaska na standardno vreme, uspostavljajući letnje računanje vremena tokom cele godine.

Christopher Ingraham (Washington Post, Nov. 5 2016.)