U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.
Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?
Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.
Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):
(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)
Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.
Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.
Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?
Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.
Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.
Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.
Jedna decenijama stara sovjetska studija nagoveštava moguću strategiju protiv koronavirusa.
Bračni par virusologa iz Moskve testirao je vakcinu na sopstvenoj deci 1950-ih. Danas, propratni efekti koji su u SSSR tada uočeni bude novu nadu u odbrani od korone.
Ruski stručnjaci za poliologiju (dečju paralizu), uključujući doktorku Marinu Vorošilovu i dr Mihaila Čumakova (levo); Kenijev Institut u Mineapolisu, par prati terapeuta koji vežba noge trogodišnjeg dečaka (Foto: Bettmann Archive)
MOSKVA – Dečacima je to bila samo poslastica. Za njihove roditelje, ugledne medicinske istraživače, ono što se tog dana dogodilo u njihovom moskovskom stanu 1959. godine je predstavljalo eksperiment od vitalnog značaja, čiji su ulog bili nebrojeni životi širom sveta – uključujući i živote sopstvene dece koja su poslužila kao zamorci.
“Formirali smo neku vrstu linije fronta”, prisetio se dr Petar Čumakov, koji je u to vreme imao sedam godina. U sva dečja usta roditelji su ubacili po kocku šećera natopljenu oslabljenim poliovirusom – probnom verzijom vakcine protiv užasne bolesti zvane dečja paraliza. “Pojeo sam kocku šećera s vakcinom iz majčine ruke.”
Danas ta ista vakcina protiv poliomijelitisa pridobija sve veću pažnju istraživača – uključujući i onu braću koja su u međuvremenu takođe postala virusolozi poput svojih roditelja – stari recept je moguće sredstvo protiv novog korona virusa, a delom je zasnovano na istraživanjima njihove majke, Marine Vorošilove.
Doktorka Vorošilova je ustanovila da od žive vakcine protiv polija (dečje paralize) ima neočekivanih koristi koje, kako se čini, mogu postati relevantna u trenutnoj borbi protiv pandemije: Oni koji su dobili vakcinu nisu oboleli od drugih virusnih bolesti mesec dana, a ni kasnije. Počela je da svojim dečacima daje vakcinu protiv polija svake jeseni, kao zaštitu od gripa.
Sada se neki naučnici iz nekoliko zemalja živo zanimaju za zamenu postojećih vakcina, poput one sa živim polio virusom i druge, recimo, one protiv tuberkuloze, kako bi videli mogu li pružiti bar privremenu rezistenciju na korona-virus. Među njima su i Rusi, koji se oslanjaju na dugu istoriju istraživanja vakcina – i na ruske istraživače, koji nisu zabrinuti zbog toga što bi bili ismevani kao ludi naučnici, koji eksperimentišu na sebi i svojim bližnjima.
Deca u Blekbernu, Britanija, primala su doze oralne polio vakcine 1965 (Associated Newspapers, Shutterstock)
Stručnjaci savetuju da se toj ideji – kao i mnogim drugim predloženim načinima borbe protiv pandemije – mora pristupati s velikim oprezom.
“Mnogo nam je bolje s vakcinom koja indukuje specifični imunitet”, rekao je u telefonskom intervjuu dr Paul A. Offit, ko-izumitelj vakcine protiv rota virusa i profesor Medicinskog fakulteta Perelman na Univerzitetu u Pensilvaniji. Svaka korist od ponovne primene vakcine, kako kaže, “dosta je kraćeg veka i strukturalno nepotpuna” u poređenju sa vakcinama koje su prilagođene, odnosno strogo namenske za specifično oboljenje).
Ipak, dr Robert Gallo, vodeći zagovornik ispitivanja polio-vakcine u rešavanju korona-virusa je rekao da su prenamenjene vakcine „jedno od najinteresantnijih područja imunologije“. Galjo, koji je direktor Instituta za ljudsku virusologiju na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Merilendu je rekao da čak i ako oslabljeni polio virus pruži imunitet na samo mesec dana, „čak je i to period dovoljan da se virusna krivulja izravna i počne da pada, što bi spaslo mnogo života. “
Prisutni su, međutim, i neki rizici.
Milijarde ljudi uzelo je živu poliovirusnu vakcinu, umalo iskorenivši tu bolest. Međutim, u izuzetno retkim slučajevima, oslabljeni virus koji se koristi u vakcini može mutirati u jedan opasniji oblik, izazvati opasniji polio i njime zaraziti druge. Rizik od takve teže forme dečje paralize procenjuje se na jedan slučaj u 2,7 miliona vakcinacija.
Iz tih razloga, javne zdravstvene organizacije poručuju da jednom kada se u nekom području eliminiše poliomijelitis koji se prirodno javlja, tada se mora prestati s rutinskom upotrebom oralne vakcine, kao što su to pre 20 godina učinile SAD.
A ovog juna je američki Nacionalni institut za alergiju i zarazne bolesti (N.I.A.I.D.) odložio studiju koju je osmislio institut dr Galjoa, Klivlendska klinika, Univerzitet u Bafalu i Centar za napredne tretmane protiv raka Roswell Park, kako bi testirali efikasnost žive polio vakcine protiv korona virusa – koristeći zdravstvene radnike kao subjekte odnosno ispitanike. Agencija je izrazila zabrinutost za njihovu zdravstvenu bezbednost, ne isključujući mogućnost da živi poliovirus pređe u vodu i zarazi druge, kažu neki od istraživača upoznatih sa praktičnom primenom ove studije. N.I.A.I.D. je odbio da ovo naknadno komentariše.
Ipak, i druge zemlje napreduju. Ispitivanja sa polio vakcinom započela su u Rusiji, a planirana su u Iranu i Gvineji Bisao.
Dr Robert Gallo, direktor Instituta za humanu virologiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Merilendu (Jim Watson / AFP/ Getty)
Specifična vakcina protiv koronavirusa bila bi ona koja „istrenira“ imuni sistem da ciljano koristi taj virus, a u svetu je trenutno više od 125 kandidata za ovakvu primenu vakcine.
Preuređene, odnosno prenamenjene vakcine, za razliku od toga, koriste žive ali oslabljene viruse ili bakterije da bi stimulisale urođeni imuni sistem da se, barem privremeno izbore protiv patogena.
Prva polio vakcina, koju je razvio Džonas Salk (Jonas Salk) nastala je tako što je ovaj američki doktor koristio „inaktivirani“ virus – deliće ubijenog virusa. Vakcina se morala ubrizgati, što je bila prepreka kampanji za imunizaciju u siromašnijim zemljama.
Kada je ta vakcina široko uvedena 1955. godine, dr Albert Sabin je testirao vakcinu koristeći živi ali oslabljeni poliovirus, koji se može uzimati oralno. Ali u Sjedinjenim Državama, pošto je Salkova vakcina već bila u upotrebi, vlasti nisu bile spremne da preuzmu uočeni rizik od sprovođenja ispitivanja sa živim virusima.
Sabin je dao je svoja tri soja atenuiranog (oslabljenog) virusa bračnom paru virusologa u Sovjetskom Savezu, dr. Mihailu Čumakovu, osnivaču instituta za poliološka istraživanja koji sada nosi njegovo ime, i dr Marini Vorošilovoj.
Dr Čumakov se vakcinisao, ali lek namenjen prevashodno deci je iziskivao testove na deci, pa su ga on i dr Vorošilova dali svoj trojici sinova i nekolikim nećacima i nećakama.
Njihov eksperiment omogućio je Čumakovu da ubedi visokog sovjetskog zvaničnika, Anastasa Mikojana, da nastavi sa širim ispitivanjima, što je na kraju dovelo do masovne proizvodnje oralne polio vakcine koja se koristi širom sveta. Sjedinjene Države započele su oralnu vakcinaciju protiv polimijelitisa 1961. godine nakon što se pokazalo da je u SSSR-u bezbedno prošla.
Dr Albert Sabin, koji je razvio oralnu polio vakcinu, u boci sa kulturom tkiva ispituje stepen oštećenosti ćelija usled virusa (Bettmann Archive, Getty Images)
“Neko je tada morao biti prvi”, rekao je doktor Petar Čumakov u intervjuu. „Nikad se nisam ljutio. Mislim da je bilo jako dobro imati takvog oca, koji je bio dovoljno uveren da je ono što radi ispravno i siguran da neće naštetiti svojoj deci.”
On je rekao da je njegova majka, ako ništa drugo, imala još više entuzijazma u pogledu ispitivanja novih vakcina na njihovim dečacima.
“Bila je potpuno uverena da nema razloga za bojazan”, rekao je.
Nešto što je dr Vorošilova primetila pre više decenija je obnovilo trenutno interesovanje za oralnu vakcinu.
Tipično zdravo dete je domaćin za desetak ili više respiratornih virusa koji uzrokuju malo ili nikakvu bolest. Ipak, dr Vorošilova nije mogla da uoči nijedan od ovih virusa, i to ubrzo nakon što su njeni sinovi imunizovani protiv polija.
Izbijanje virusa Korona
• Često postavljana pitanja i saveti
Ažurirano 24. juna 2020
Koji je najbolji materijal za masku?
Naučnici širom zemlje pokušali su da identifikuju svakodnevne materijale koji dobro filtriraju mikroskopske čestice. U nedavnim testovima, HEPA filtri za peći postigli su odličan rezultat, kao i vrećice za usisivač, tkanine slične pidžamama od flanela i ona na jastucima čija je gustina pamučnih niti barem 600. Ostali testirani materijali uključuju slojevite filtere za kafu, šalove i bandane (trake od pamučnog platna). Oni su bili nešto manje efikasni, iako su uhvatili izvestan procenat čestica.
Da li je teže vežbati dok nosite masku?
U junskom komentaru objavljenom na vebsajtu British Journal of Sports Medicine ističe se da pokrivanjem lica tokom vežbanja “dolazi do problema s potencijalnim ograničenjem funkcije disanja, uz nelagodnost”, što je stanje koje zahteva “njihovo uravnoteženije korišćenje u odnosu na moguće štetne efekte”. Maske menjaju samu vežbu, kaže Sedrik Brajant, predsednik i glavni naučni saradnik Američkog saveta za zdravo vežbanje, neprofitne organizacije koja finansira istraživanja i sertifikuje fitnes-stručnjake. „Prema mom ličnom iskustvu,“ kaže on, „otkucaji srca se ubrzavaju pri istom relativnom intenzitetu onda kada nosite masku.“ Tokom izvođenja poznatih vežbi, neki vežbači bi s maskom na licu takođe mogli osetiti i vrtoglavicu, kaže Len Kravic, profesor fitnesa na Univerzitetu u Novom Meksiku.
Čuo sam za lek koji se zove deksametazon. Da li funkcioniše?
Prvi tretman deksametazonom pokazao je da ovaj steroid smanjuje smrtnost kod teško obolelih pacijenata, tvrde britanski naučnici. Čini se da lek smanjuje upalu izazvanu imunološkim sistemom, štiteći zdrava tkiva. U studiji je deksametazon smanjio stopu smrtnosti pacijenata na ventilatorima za jednu trećinu, a procenat fatalnih ishoda kod pacijenata koji su bili na kiseoniku za jednu petinu.
Šta je plaćeno odsustvo za pandemiju i za ko su potencijalni korisnici?
Paket pomoći omogućava mnogim američkim radnicima plaćeno odsustvo ukoliko im je potrebna pauza zbog virusa. Kvalifikovani radnici dobijaju dve nedelje plaćenog bolovanja ako su bolesni, pod karantinom ili traže dijagnozu ili se preventivno zbrinjavaju, ili ako se brinu o bolesnim članovima porodice. Ovaj paket omogućuje 12 sedmica plaćenog dopusta osobama koje se brinu za decu čije su škole zatvorene ili čiji je pružalac brige o deci nedostupan zbog korona virusa. Ovo je prvi put da su Sjedinjene Države federalnim zakonom uvele opšte plaćeno odsustvo, uključujući u paket i one koji obično ne ostvaruju takve beneficije, kao što su radnici sa skraćenim radnim vremenom i radnici u privredi. Ova mera, ipak, isključuje najmanje polovinu radnika iz privatnog sektora, uključujući i one koje su angažovali najveći poslodavci u zemlji, i time pružajući malim poslodavcima značajan slobodan put da svojim radnicima uskrate odsustva ove vrste.
Da li se dešava asimptomatski prenos Covid-19?
Za sada, čini se da dokazi pokazuju da se ovo dešava. Široko citirani rad objavljen u aprilu ukazuje na to da su oboleli najzarazniji oko dva dana pre pojave očiglednih koronavirusnih simptoma, a procenjuje se da je 44 procenta novih infekcija posledica prenosa od onih koji još nisu pokazali simptome. Nedavno je jedna vrhunska ekspertkinja Svetske zdravstvene organizacije izjavila da se prenošenje koronavirusa sa ljudi koji nisu imali simptome “dešava vrlo retko”, ali je kasnije povukla tu izjavu.
Koliki je rizik od infekcije korona virusom dobijenom sa površine zaraženih predmeta?
Dodirivanje kontaminiranih predmeta i potom inficiranje bakterijama obično nije način na koji se virus širi. Ali, i to se može dogoditi. Brojna istraživanja gripa, rino-virusa, korona virusa i ostalih mikroba pokazala su da se respiratorne bolesti, uključujući novi korona virus, mogu proširiti dodirom zagađenih površina, posebno u mestima kao što su centri za negu, radni prostori, kancelarije i bolnice. Međutim, da bi se bolest proširila na ovaj način, potrebno je da se odigra jedan poduži lanac događaja. Najbolji način da se zaštitite od korona virusa – bilo da se radi o površinskom prenošenju ili bliskom ljudskom kontaktu – i dalje je održavanje međusobne razdaljine („socijalna distanca“), pranje ruku, izbegavanje doticanja lica i nošenje maski.
Kako krvna grupa utiče na korona virus?
Jedna studija naučnika iz Evrope je bila prvi dokaz snažne statističke veze između genetskih varijacija i kovida-19, bolesti uzrokovane korona-virusom. Novo istraživanje je pokazalo da je krvna grupa “A” bila povezana sa 50 procenata porasta verovatnoće da će pacijentu trebati kiseonik ili da će otići na ventilator (veštačka pluća).
Koliko je ljudi izgubilo posao zbog koronavirusa u SAD-u?
Stopa nezaposlenosti je u maju pala na 13,3 odsto, saopštilo je ministarstvo rada 5. juna, što je neočekivano poboljšanje na nacionalnom tržištu rada jer se stopa zaposlenosti vraćala brže nego što su ekonomisti očekivali. Oni su prognozirali i da će stopa nezaposlenosti porasti na čak 20 odsto, nakon što je u aprilu dostigla 14,7 posto, što je najviša stopa otkako je američka vlada počela da vodi službenu statistiku nakon Drugog svetskog rata. Stopa nezaposlenosti je, međutim, pala, a poslodavci su otvorili 2,5 miliona novih radnih mesta, nakon što je u aprilu više od 20 miliona poslova izgubljeno.
Koji su simptomi korone?
Uobičajeni simptomi uključuju temperaturu, suv kašalj, umor i otežano disanje ili nedostatak daha. Neki od ovih simptoma preklapaju se sa simptomima gripa, što otežava otkrivanje, mada su curenje iz nosa i zagušeni sinusi ređa pojava. Američki CDC takođe u simptome dodaje i groznicu, bol u mišićima, grlobolju, glavobolju i novi gubitak osećaja za ukus ili miris kao simptome na koje takođe treba obratiti pažnju. Većina ljudi se razboli pet do sedam dana nakon izlaganja, ali simptomi se mogu pojaviti i u roku od samo dva dana, ili, možda, tek za 14 dana.
o Kako se mogu zaštititi tokom letenja?
Ukoliko putovanje avionom predstavlja neizbežnu varijantu, morate preduzeti neke korake da biste se zaštitili. Najvažnije su dve stvari: Što češće prati ruke i prestati njima dodirivati lice. Ako je moguće, odaberite sedište pokraj prozora. Studija sa Univerziteta Emori otkrila je da je tokom sezone gripa najsigurnije mesto za sedenje blizu prozora, jer su ljudi koji sede na sedištima do prozora tokom leta imali manje kontakta sa potencijalno obolelim osobama. Dezinfikujte tvrde površine. Kada dođete do svog sedišta s rukama koje su vam čiste, koristite maramice za dezinfekciju da biste njima očistili čvrste površine na vašem sedištu, poput naslona za glavu i ruke, kopče sigurnosnog pojasa, daljinac, ekran, džep na poleđini sedišta ispred vas kao i stočić koji se nalazi na njemu. Ako je sedište tvrdo i od neporoznog materijala, od kože ili imitacije kože, možete i njega obrisati (inače, upotreba maramica na tapaciranim sedištima može dovesti do toga da vlažnost sedišta doprinese do boljeg širenja klica, a ne da njihovog suzbijanja).
Šta činiti ukoliko osetimo simptome?
Ako ste bili izloženi korona-virusu ili pretpostavljate da ga imate, ukoliko imate povišenu temperaturu ili simptome poput kašlja ili otežanog disanja, pozovite lekara. Oni bi trebalo da vam daju savete da li treba da se testirate, kako se testirati i kako potražiti medicinski tretman bez potencijalne infekcije drugih osoba ili njihovog izlaganja.
Jedna studija koja je u Sovjetskom Savezu sprovođena u periodu između 1968. i 1975. je obuhvatila izvanrednih 320.000 ispitanika (teško dostižna brojka u sprovođenju medicinskih opita). Ovo istraživanje je nadgledala doktorka Vorošilova, koja je otkrila smanjenu smrtnost od gripa kod ljudi imunizovanih drugim (prenamenjenim) vakcinama, uključujući oralnu polio-vakcinu.
Vorošilova je za ova otkrića osvojila najviša priznanja u Sovjetskom Savezu, jer je pokazala veze između vakcinacije i kolektivne zaštite protiv virusnih bolesti, verovatno podsticanjem imunog sistema.
Rad dr Vorošilove i dr Čumakova je nesumnjivo uticao na razmišljanja i stavove njihovih sinova, kao i na njihovo zdravlje – ne samo da su svi postali virolozi, već su, poput roditelja, prihvatili samotestiranje.
Dr Mihail Čumakov, dr Marina Vorošilova i njihovi sinovi, s leve strane, Petar, Konstantin i Ilija Čumakov, u njihovoj kući blizu Moskve 1960 (Foto: Petar Čumakov)
Danas je dr Petar Čumakov glavni naučnik Instituta za molekularnu biologiju Instituta Engelhardt pri Ruskoj akademiji nauka i koosnivač jedne kompanije u Klivlendu koja se bavi suzbijanjem raka virusima. On je razvio oko 25 virusa kao tretman protiv malignih tumora – i sve ih je, kako kaže, testirao na sebi.
Petar Čumakov sada uzima i polio vakcinu, koju uzgaja u sopstvenoj laboratoriji, kao moguću zaštitu od koronavirusa.
Molekularni biolog dr Ilija Čumakov je u Francuskoj pomogao u sekvenciranju ljudskog genoma.
Dr Aleksej Čumakov, koji nije ni bio rođen kada su njegovi roditelji eksperimentisali na njegovoj braći je veći deo svoje karijere proveo istražujući maligna oboljenja na klinici Sedars-Sinaj u Los Anđelesu. Tokom svog rada u Moskvi, razvio je vakcinu protiv hepatitisa E, koju je prvo testirao na sebi.
“U pitanju je stara tradicija”, kaže Aleksej Čumakov. “Inženjer treba da stane pod svoj most u trenutku kada preko njega po prvi put prelazi neki teži teret.”
Dr Konstantin Čumakov je pomoćnik direktora Kancelarije za istraživanje i kontrolu vakcina Američke Uprave za hranu i lekove, koja bi bila uključena u odobravanje svih koronavirusnih vakcina za upotrebu u SAD. U saradnji sa dr Galjoom i drugim stručnjacima je i koautor nedavno objavljenog članka u časopisu Science, koji zagovara istraživanja čiji bi krajnji cilj bio zamena postojećih vakcina.
Dr Konstantin Čumakov je u jednom intervjuu rekao da se ne seća da je 1959. pojeo kocku šećera sa kulturom blage verzije živog virusa poliomijelitisa- imao je tada pet godina – ali, i pored toga, odobrava eksperiment svojih roditelja kao korak ka spašavanju nebrojenog broja dece od dečje paralize.
“Bilo je to ispravan čin”, rekao je Konstantin tim povodom. „A danas bi odmah iskrsla pitanja poput „Da li ste za ovo dobili dozvolu od etičke komisije?“
Autor: Endrju Kramer
• Objavljeno 24. juna 2020. Ažurirano 25. juna 2020
Start-up kompanije iz Silicijumske doline oduvek su imale prednost regrutovanja u odnosu na industrijske gigante: iskoristite priliku i mi ćemo vam dati vlasnički udeo, koji bi vas mogao učiniti bogatim ako kompanija uspe.
Trenutna trka u tehnološkim industrijama koje obuhvataju veštačku inteligenciju mogla bi da ovo pitanje prednosti i najboljih olakša – ili će, ako ništa drugo, to olakšati za barem nekoliko potencijalnih zaposlenih koji puno toga znaju o veštačkoj inteligenciji.
Najveće tehnološke kompanije ulažu ogromne svote u razvoj veštačke inteligencije, unovčavajući svoje znanje na šarolike načine – od skeniranja lica na pametnim telefonima i „pričljivih“ gedžeta za kafu do kompjuterizovane zdravstvene zaštite i autonomnih vozila bez ljudske podrške. Budući da su u potrazi za budućnošću, AI ekspertima danas nude plate koje su zapanjujuće čak i u industriji koja se nikada, zapravo, i nije ustezala da zasipa bogatstvom vrhunske informatičke talente.
MIT Review je intervjuisao devet eksperata iz oblasti veštačke inteligencije kao i „dubokog učenja“, sada veoma aktuelne uže discipline unutar AI. Svi su oni, iz razumljivih razloga, tražili da ostanu anonimni. Tipični A.I. stručnjaci – uključujući one koji su sa upravo izašli iz škola sa informatičkim doktoratima pod miškom, ali i one sa nižim obrazovanjem i samo nekoliko godina iskustva, mogu biti plaćeni od $300.000 do pola miliona dolara godišnje ili više – u kešu ili u deonicama firme koja ih angažuje. Ovim stručnjacima, takođe, razne kompanije nude vrtoglave cifre samo kako bi prešli pod njihovo okrilje.
Poznata imena na polju veštačke inteligencije primaju nadoknadu kroz plate ili kompanijske akcije koje iznose jednocifrenu ili dvocifrenu brojku u milionima dolara u periodu od četiri ili pet godina. U određenom trenutku, ovi ugovori se obnavljaju ili se pregovara o novom ugovoru, što veoma podseća na način na koji profesionalni sportisti potpisuju svoje ugovore.
Na samom vrhu su rukovodioci sa iskustvom, koji i sami upravljaju A.I. projektima. Gugl je prošle godine podneo sudsku tužbu protiv svog dugogodišnjeg zaposlenika, Entonija Levandovskog (Anthony Levandowski), doskorašnjeg šefa Guglovog AI odeljenja za razvoj autonomne vožnje. Levandovski je 2007. započeo svoju karijeru u Guglu, i tokom deset godina (sve do 2017.) ukupno zaradio 120 miliona dolara, pre nego što se prošle godine pridružio Uber-u, tako što je ova firma preuzela veoma izgledni start-up čiji je on bio koosnivač. Ovaj slučaj privukao je obe kompanije u sudsku arenu na okršaj u kojem je ulog više nego dragocena intelektualna svojina Levandovskog, za koju obe firme smatraju da polažu prava.
Plate informatičara a pre svega talentovanih poznavalaca veštačke inteligencije toliko vrtoglavo rastu da postoji šala po kojoj je tehnološkoj industriji, da bi privukla vrhunske stručnjake, potreban budžet koji NFL i sponzori daju najvećim zvezdama američkog ragbija. “Ovo će olakšati stvari”, rekao je Kristofer Fernandez, jedan od Majkrosoftovih menadžera za zapošljavanje novih kadrova. “I to umnogome.”
Nekoliko je „katalizatora“ tj razloga koji su doprineli naglom ubrzavanju trenda udeljivanja astronomskih plata nadarenim informatičarima. Auto-industrija se sa Silicijumskom dolinom već neko vreme nadmeće za iste stručnjake, koji im mogu pomoći u izgradnji autonomno navodećih vozila. Velike tehnološke kompanije kao što su Facebook i Google takođe imaju puno novca za bacanje na probleme čije rešenje i ključ, kako misle, leži u razvoju veštačke inteligencije, poput izgradnje digitalnih asistenata za pametne telefone i kućne uređaje, kao i otkrivanje neprimerenih i uvredljivih sadržaja.
Od svega, ipak, najviše nedostaju novi talenti, a velike kompanije pokušavaju da ih uvrste u svoje redove onoliko koliko je to za sada moguće. Rešavanje teških A.I. problema nije isto što i pravljenje mobilne aplikacije koja je „hit sezone“. Po podacima jedne nezavisne montrealske AI laboratorije („Element AI“), danas u celom svetu nema ni 10.000 ljudi koji poseduju veštine potrebne za suočavanje s komplikovanim AI istraživanjima.
“Svedoci smo epohe u kojoj razvoj AI ne mora biti nužno dobar i po društvo, ali takvo je racionalno ponašanje ovih kompanija”, rekao je Endrju Mur, dekan računarstva na Univerzitetu Karnegi Melon (Carnegie Mellon), koji je nekada radio u Guglu. “Svako od njih grozničavo i sa strepnjom nastoji da za sebe obezbedi tu malu grupu ljudi koja je u stanju da radi na ovoj tehnologiji“.
Troškovi akvizicije A.I. laboratorije „DeepMind“, koju je Gugl 2014. kupio za 650 miliona dolara i pritom zaposlio oko 50 ljudi, dobro ilustruje o čemu je ovde reč. Prema raspoloživim podacima, “troškovi osoblja” ove britanske laboratorije, čiji je broj narastao na 400 zaposlenih, iznosio je u 2016. godini 138 miliona dolara. To znači da je svaki zaposleni u proseku dobio 345.000 dolara.
“Teško je nadmetati se sa gigantima, pogotovo ako spadate u manje kompanije”, rekla je Džesika Kataneo, izvršna regruterka firme CyberCoders, koja se bavi regrutacijom informatičkih talenata.
Najnaprednija istraživanja veštačke inteligencije bazirana su na skupu matematičkih tehnika koje se zovu duboke neuronske mreže. Ove mreže su matematički algoritmi koji su u stanju da, analizom podataka, sami odrede svoje zadatke. Tragajući za obrascima u milionima slika pasa, na primer, neuronska mreža može naučiti da prepozna određenog psa. Ova matematička ideja datira iz pedesetih godina prošlog veka, ali je sve do pre pet-šest godina tavorila na marginama kako industrije tako i akademskih rasprava.
Do 2013. godine Google, Facebook i još nekoliko kompanija zapošljavali su relativno mali broj istraživača specijalizovanih za ove tehnike. Neuronske mreže sada pomažu pri prepoznavanju lica na fotografijama postavljenim na Fejsbuku, identifikuju komande koje naložimo uređajima zvanim „digitalni asistenti“, i koji se već nalaze u našim dnevnim sobama (kao što je, recimo, Amazon Echo), a trenutno u riltajmu prevode strane jezike na Majkrosoftovom telefonskom servisu Skajp.
Koristeći se istim matematičkim tehnikama, istraživači unapređuju autonomna vozila i razvijaju bolničke usluge koje mogu identifikovati bolesti tokom procesa skeniranja, a tu su i malopre pomenuti digitalni pomoćnici koji ne samo što prepoznaju izgovorene reči već ih i shvataju; tu su i automatizovani sistemi za trgovanje akcijama, kao i roboti koji pokreću objekte koje nikada ranije nisu videli.
Sa tako malo dostupnih stručnjaka u oblasti veštačke inteligencije, velike tehnološke kompanije zapošljavaju najbolje i najsjajnije akademske građane. U tom procesu, oni na raspolaganju imaju ograničen broj profesora sposobnih da svoje studente podučavaju tajnama ovakvih tehnologija.
Kompanija Uber angažovala je 40 stručnjaka iz revolucionarnog A.I. programa univerziteta Carnegie Mellon iz 2015, kako bi ih zaposlila na projektu autonomno navodećih vozila. Tokom poslednjih nekoliko godina, četiri najpoznatija univerzitetska A.I. istraživača napustilo je amfiteatre, sale za predavanja i svoje profesure na Univerzitetu Stenford. Na Univerzitetu u Vašingtonu, šest od 20 profesora za veštačku inteligenciju sada je na odsustvu ili delimičnom odsustvu jer je angažovano za spoljne kompanije.
“Prisutno je ogromno usisavanje akademskih profesora, koje IT industrija prosto posrče”, kaže Oren Ecioni, koji odsustvuje s mesta profesora na Univerzitetu u Vašingtonu kako bi nadgledao „Allen“, neprofitni institut za veštačku inteligenciju.
Neki profesori pronalaze način za pravljenje kompromisa. Luk Zetlmojer (Luke Zettlemoyer) sa Univerziteta u Vašingtonu odbio je poziciju u laboratoriji u Sijetlu, za koju mu je Google nudio platu trostruko veću od dosadašnje (oko 180.000 dolara, prema izvorima dostupnim javnosti). Umesto toga, izabrao je mesto u Institutu Allen, položaj koji mu omogućava da nastavi s podučavanjem mladih informatičara.
“U Americi je brojno nastavno osoblje koje postupa na sličan način, razdvajajući vreme na ono koje provede u komercijalnoj industriji i ono tokom kojeg predaje u okviru akademske zajednice”, rekao je Zetlmojer. “Nije za poređenje koliko su plate veće u industriji, pa profesori nemaju drugog razloga da ostanu na univerzitetu osim ukoliko zaista brinu o tome da budu deo akademske zajednice, unutar koje će moći da svoje znanje prenesu novim generacijama.”
U pokušaju da privuku nove A.I. inženjere, kompanije poput Gugla i Fejsbuka sačinile su nastavne programe sa ciljem da postojeće zaposlene podučavaju “dubokom učenju” i srodnim tehnikama. I neprofitne organizacije kao što su Fast.ai ili Deeplearning.ai, čiji je osnivač bivši profesor Stenforda koji je pomogao pri stvaranju laboratorije Google Brain, nude onlajn kurseve dubokog učenja.
Osnovni koncepti dubokog učenja nisu teški za razumevanje, i zahtevaju tek nešto malo više od srednjoškolske matematike. Pa ipak, zaista osvojiti ovu struku zahteva više značajnijih matematičkih i intuitivnih talenata koje neki zovu “mračnom umetnošću” (dark art). Potrebno je, uz to, i posebno znanje za polja kao što su autonomno navodeća vozila, robotika i zdravstvena zaštita.
Kako bi održale korak, manje kompanije traže talente na neobičnim mestima. Neki angažuju fizičare i astronome koji imaju neophodne matematičke veštine. Neke druge američke start-up kompanije tragaju za talentima u Aziji, Istočnoj Evropi i drugim mestima na kojima su plate daleko manje nego u Sjedinjenim Državama – pa je, samim tim, lakše da za svoju firmu pridobiju nekog briljantnog Kazahtanca nego „momka iz komšiluka“, koji je poreklom iz Kalifornije.
“Ne mogu se takmičiti sa Guglom, a i ne želim”, rekao je Kris Nikolson, izvršni direktor i koosnivač startup kompanije Skymind iz San Franciska koji je za sebe pridobio AI inženjere iz osam zemalja. “Tako da nudim vrlo primamljive plate stručnjacima doskora angažovanim u zemljama u kojima je inženjerski talenat finansijski potcenjen.”
Ali, i giganti u IT industriji rade to isto. Google, Facebook, Microsoft i drugi otvorili su A.I. laboratorije u Torontu i Montrealu, gde se se obavlja većina istraživanja koja nisu na teritoriji Sjedinjenih Država. Google, takođe, zapošljava i talente u Kini, gde je Microsoft već dugo prisutan.
Stoga i nije iznenađujuće što mnogi smatraju kako se nedostatak talenata iz ovih informatičkih oblasti neće ublažiti još dugi niz godina.
“Naravno, potražnja prevazilazi ponudu, i taj se sled stvari u dogledno vreme neće promeniti” kaže Jošua Bengio (Yoshua Bengio), profesor na Univerzitetu u Montrealu i istaknuti istraživač na polju veštačke inteligencije. “Potrebno je mnogo godina da biste diplomce pretvorili u doktore iz ovih naučnih oblasti.”
Kineski naučnici razvijaju uređaj kojim bi otkrili let insekata sa krilima na udaljenosti od 2 km – izum koji bi se mogao iskoristiti za spasavanje miliona života. Priču donosi South China Morning Post.
Prema naučnicima uključenim u ovaj istraživački projekat, kineska vlada razvija super osetljivi radar koji može otkriti rad krila komaraca u radijusu do 2 kilometra.
Prototip uređaja testira se u vojnoj laboratoriji na Tehnološkom institutu u Pekingu (BIT), rekao je jedan od naučnika uključenih u razvoj ovog sistema. Ovaj program uključuje osetljivu tehnologiju koja se već koristi u kineskim sistemima raketne odbrane.
“Identifikovanje i praćenje pojedinačnih ciljeva veličine komaraca više nije naučna fantastika”, rekao je. “Mi smo, zapravo, veoma blizu tačke gde će ova tehnologija iz laboratorije biti upotrebljena kako bi spasavala živote.”
Ukoliko niste znali, komarci su oduzeli više ljudskih života nego svi ratovi u istoriji zajedno. prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, njihovi zarazni ujedi i dalje svake godine uzrokuju više od milion smrtnih slučajeva.
Insekti imaju ulogu prenosilaca širokog spektra mikroorganizama koji su uzročnici brojnih bolesti, od malarije i žute groznice, do denge i novijih virusa kao što je zika.
Kina razvija nove radarske tehnologije kako bi otkrila neprijateljske stelt letelice, a nus-efekat ovog razvoja je primena ove opreme u detekciji rojeva komaraca-koji prenose smrtonosne bolesti.
Suzbijanje ovih dosadnih prenosilaca infekcija spada u glavne ciljeve, a sa ciljem očuvanja zdravlja nacije. Komarci mogu doleteti i odleteti praktično bez traga – njihovo poznato zujanje može nas upozoriti ali samo kada su već sasvim blizu nas – a tada je već kasno.
Nakon višedecenijskog razvoja, savremeni vojni radari danas mogu izdvojiti i identifikovati odjeke sa udaljenosti koje su više nego impresivne. Uzmimo kao primer radar Američke agencije za protivraketnu zaštitu koji operiše na “X” tj mikrotalasnim frekvencijama (7.0 do 11.2 GHz), koji može otkriti objekat veličine lopte za bejzbol na oko 4000 kilometara udaljenosti.
Kina je razvila radarske sisteme sličnih naprednih karakteristika kako bi pratila vojne projektile i stelt avione, premda neki naučnici angažovani na ovim vojnim projektima smatraju da se ovakva tehnologija može koristiti i za borbu protiv komaraca; upravo su oni i ubedili kinesku vladu da finansira njihova dalja istraživanja radarske tehnologije u mikrotalasnom („X“) frekventnom opsegu.
Tim predvođen Long Tengom je krajem prošle godine dobio finansijsku podršku vlade u visini od preko 82 miliona juana (12,9 miliona dolara) kako bi konstruisao radar za detekciju komaraca i drugih štetočina, i koji bi mogao biti testiran praktično na terenu.
Prema podacima s interneta i univerzitetskih veb-stranica, Long je direktor BIT-ovog instituta za istraživanje radarskih tehnologija i vodeći je naučnik u ključnom razvojnom programu vojnih radara u Kini. On dosad nije komentarisao ovu priču koja se pojavila u svetskim medijima.
Prema naučniku angažovanom na ovom projektu, radar funkcioniše tako što emituje brze impulse elektromagnetnih talasa koji se prostiru na mnogobrojnim frekvencijama. Kada neki od ovih radio-talasa „naleti“ na komarca, odbija se o njega i vraća nazad ka radaru, noseći sa sobom informacije koje uključuju podatke o vrsti komarca, polu, brzini i pravcu u kojem leti, kao i da li je insekt – jeo.
Radar se, na primer, može montirati na krovu koji gleda na naselja i stambene objekte, i koristiti ga za određivanje položaja velikih kolonija komaraca, njihovih područja razmnožavanja i mesta odmora. Ukoliko kolonija migrira u neko susedno područje, domaćinstva tih oblasti mogu biti pravovremeno upozorena.
Naučnici drugih zemalja koriste civilne radarske mreže za praćenje kretanja grupe – jata ptica ili većih insekata poput skakavaca ili moljaca; ipak, veruje se da je ovo prvi pokušaj upotrebe radara za praćenje komaraca i njihovih rojeva.
Ovaj istraživač istakao je da je prototip postigao osetljivost koja je bez presedana, upravo jer su kineske vlasti dozvolile timu da izgradi sistem upotrebom najnovije tehnologije vojnih radara.
Ovaj radar, recimo, poseduje antenu zadnje generacije, nalik onoj koja se koristi na najnovijim kineskim vojnim brodovima. Antena može istovremeno da usmerava i odašilje snopove mikrotalasa u različitim pravcima i u stanju je da detektuje rakete ili vojne mlaznjake daleko brže od konvencionalnih radara, koji koriste rotirajuće tanjire.
Ovaj radar, takođe, poseduje jednu zasebnu antenu za generisanje radio-talasa koji osciliraju u više pravaca. Funkcionišući po principu poznatom kao polarizacija, ona pruža detaljne informacije o meti, tako da istraživači mogu razlikovati gladnu ženku komarca koja sisa krv, od mužjaka, koji je potpuno bezopasan i ne napada ljude već se isključivo hrani polenom.
Potom u igru ulazi superbrzi računar, koji koristi algoritam za istovremeno identifikovanje i praćenje kretanja velikog broja komaraca u istom roju ili zajednici na nekom području.
Ovaj projekat je plod saradnje bihejviorista specijalizovanih za ponašanje insekata i naučnika iz mnogih drugih disciplina. Radar obezbeđuje ogromne količine podataka i mogao bi pomoći biolozima i entomolozima da saznaju više o individualnom i kolektivnom ponašanju štetočina, što bi moglo dovesti do novih strategija za borbu protiv širenja bolesti koje prenose komarci.
Istraživački tim napravio je pomak u već postojećoj tehnologiji, a može se odmah primeniti u vojne svrhe, bez ikakvih prepravki ili modifikacija. Anonimni istraživač koji je pristao da govori o ovom kineskom radaru takođe je odbio da kaže kada će prvi radar biti završen i aktiviran.
“Trenutno gradimo jednu ili dve jedinice. Nadamo se da će u budućnosti biti proizveden veliki broj ovakvih radara, i da će biti instalirani širom zemlje kako bi se formirala velika mreža za praćenje ne samo komaraca već svake životinjske vrste koja leti”, rekao je on.
Ji Ženjan, priznati istraživač vojne radarske tehnologije i zamenik direktora elektrotehničkog odeljenja Instituta za tehnologiju u Harbinu izjavio je da je identifikacija i praćenje tako majušnih ciljeva udaljenih kilometrima izuzetno teško.
Postojeća tehnologija vojnog radara mogla bi otkriti male, nekooperativne signale udaljene stotina pa i hiljadama kilometara, ali komarci su bili “druga priča”, rekao je on.
Ji, mada vrhunski svetski ekspert u oblasti radarskih tehnologija, ipak nije aktivno uključen u projekat. On je izjavio da je komarce teže detektovati nego stelt avion poput lovca F-22, koji ima poseban premaz i geometrijski dizajn prilagođen „prelamanju“ radarskih talasa, a samim tim i izbegavanju uočavanja na radarskim ekranima.
“Krila komarca se, naravno, umnogome razlikuju od metalnih krila vojnog mlaznjaka, a isto je i s njihovim sastavom, oblicima i pokretima. Radar za detekciju komaraca iziskuje potpuno novi set algoritama”, rekao je Ji.
Najveći izazov dolazi iz neposredne okoline, pošto se radarski talasi koji se odbijaju o komarce i vraćaju u radar izuzetno slabi, pa bi lako mogli biti preplavljeni bukom koja potiče iz pozadine. Filtrirati pozadinsku buku i iz nje izdvojiti autentičnu frekvenciju/signal komaraca ili njihovog jata bilo je više nego komplikovano.
“Dakle, ono što savršeno dobro funkcioniše u laboratoriji možda neće biti tako uspešno na terenu”, rekao je Ji.
Liju Singje, profesor entomoloških studija na Kineskom poljoprivrednom univerzitetu u Pekingu izjavio je da bi program radarskog uočavanja insekata imao neprocenjivu ulogu u borbi protiv štetočina, jer bi radari pažljivo nadgledali komarce i druge sitne insekte – prenosioce teških bolesti.
On je rekao da su neki regioni Kine, naročito njen severoistočni deo, tropske zemlje i Afrika i dalje na udaru komaraca i da trpe od posledica bolesti koje prenose.
Razlike u ponašanju, poput oblika i brzine zamaha krila kao i načina njihovog kretanja mogu se identifikovati upravo radarom, pružajući naučnicima “precizno navođeno oružje u ratu protiv najsmrtonosnijeg stvorenja na Zemlji”, rekao je Liju. “Ovaj radar mogao bi spasti milione života.”
Istraživanje nemačkog dnevnika Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) pokazuje da su nemački ekonomisti u svom razmišljanju daleko sličniji svojim američkim kolegama nego što se pretpostavlja – i to uporedo s trendom privrednog rasta.
Dosad je veći broj ekonomista verovalo da strategija za smanjenje duga bolje funkcioniše onda kada je ekonomija u dobrom stanju – ovaj pogled nemački ekonomisti preuzeli su od svojih američkih kolega, ubrajajući tu Pola Krugmana i Džozefa Stiglica (Paul Krugman, Joseph Stiglitz)
Većina nemačkih ekonomista podržava Evropsku centralnu banku u kupovini državnih obveznica nasuprot otvorenom otporu Bundesbanke i vodećih ortodoksnih ekonomista Nemačke. Na rast kamatnih stopa se ne gleda kao na dobar instrument za borbu protiv špekulativnih mehura.
Kad god je bio zamoljen da prokomentariše stavove američkih ekonomista, Volfgang Šojble(Wolfgang Schäuble)odmah reaguje kiselim tonom. Ovaj osećaj je uzajaman. Nemački Federalni ministar finansija nije izvukao nikakve pouke iz krize, žali se Pol Krugman – dakle, dobitnik Nobelove nagrade izgleda da je predstavnik većinskog dela svoje branše s druge strane Atlantika i Engleskog kanala: Amerikanci u odnosu Nemce; Nemci u odnosu na Britance.
Od početka finansijske krize rovovi su se postepeno ukopavali sve dublje, barem se tako čini. Tu nalazimo na Anglo-Amerikance, koji uvek daju prednost obezbeđivanju jeftinog novca kako bi privredu otrgli od krize. Ovde nailazimo na čuvare stroge monetarne i fiskalne politike, koje rade u odbranu nemačkog ministra finansija, a koji je svoje nade povezao s višim kamatnim stopama i brzim i odlučnim budžetskim rezovima: to su stručnjaci kakve ima Nemačka federalna banka, Dojče Bundesbank (Deutsche Bundesbank), njen predsednik Jens Weidmann, direktor minhenskog instituta “Ifo” Hans Verner Sin (Hans Werner Sinn) i predsedavajući nemačkog Saveta ekonomskih eksperataChristoph Schmidt.
Misle li nemački ekonomisti poput nemačke vlade?
To je ono što tvrdi uobičajeni cliché. Stvarnost je, ipak, drukčija : u najmanju ruku, barem ne postoje jasno određena mišljenja među stručnjacima u Nemačkoj. Ovo je rezultat ankete više od 1.000 nemačkih ekonomista. Prema ovom istraživanju, brojne navodno tipično nemačke ekonomske pozicije i stavovi su u Nemačkoj sve sporniji – a prosuđivanja i mišljenja nekih starih stručnjaka više nisu u stanju da osvoje većinu njihovih mlađih kolega. Nemački profesori su u svom ekonomskom promišljanju uveliko nalik Amerikancima – daleko više nego što bi se moglo očekivati. Štaviše, ova je tendencija u porastu, kako pokazuje obimno istraživanje koje je sproveo internet-portala WirtschaftsWunder u saradnji s Nemačkim ekonomskim savezom (Verein für Socialpolitik).
Mesecima su najugledniji američki ekonomisti javno kritikovali navodnu nemačku “maniju” podsticanja zemalja u krizi da prave teške rezove budžeta i oštra povećanja poreza – da se samo podsetimo emotivnog odjeka koje nezgodne reči “oštraštednja” imaju po obične građane širom sveta. Ovu optužbu su stoički odbacili Nemačka savezna vlada i drugi zvanični organi ove najveće evro-ekonomije, iako se sa suštinom američkog kriticizma slagao najmanje jedan od pet nemačkih kolega. A još jedna petina nemačkih ekonomista smatralo je opravdanom uzdržanost Amerikanaca po pitanju nemačkih mera štednje, ali da, “ipak, Evropa nije imala drugog izbora”. Samo 12.6% smatra da zvanična nemačka politika mora biti korigovana u svakom pogledu.
Pre samo pet godina, u jednom prethodnom istraživanju, tek je jedva 18% nemačkih ekonomista percipiralo je da bi nemačka vlada mogla da fundamentalno stabiliše privredu većom potrošnjom jeftinijeg novca, u zavisnosti od stanja ekonomije kao i, u izvesnoj meri, (dotad samo po američkim kolegama preporučljivog) dodatnog zaduživanja. Od tada je procenat onih koji zastupaju ovaj stav udvostručen, dostigavši 36%. Više od polovine nemačkih stručnjaka veruje da jačanje ekonomije ima smisla (a ne mere oštre štednje, koje zastupa zvanična nemačka politika), barem u izuzetnim slučajevima poput globalne recesije, nakon kraha Lehman Brothers iz 2008. Čak se ni jedan u deset nemačkih ekonomista danas strogo ne protivi ovom pristupu. U prvom istraživanju 2006. godine – pre početka finansijske krize – skoro jedan od troje nemačkih ekonomista gajilo je ubeđenje da bi osnaživanje privrede bio uzaludan poduhvat. U to vreme, učešće pristalica američke škole mišljenja (pojeftinjenje novca, dakle pokretanje privrede, a što znači i ulazak u nove cikluse zaduživanja) iznosio je nešto preko 12%.
Gotovo 70% nemačkih ekonomista sada se slaže sa Krugmanom
Ono što je jasno poraslo među nemačkim ekonomistima jeste procenat onih koji kažu da bi se vladini dugovi bolje i brže smanjivali onda kada i ekonomija funkcioniše prilično dobro, kao što su Krugman i ostali ugledni američki ekonomisti stalno i žustro branili i isticali. U međuvremenu, skoro 70% nemačkih ekonomista složilo se s ovim Krugmanovim stavom; tokom 2010.godine, stopa onih koji su tako mislili bila je nešto preko 60%. Ovo se ne slaže dobro sa švapskom krutom doktrinom, prema kojoj se potrošnja mora smanjiti, a porezi povećati, bez obzira koliko se dobro ili loše ekonomija razvija. Goruće pitanje – upravo ovo pitanje – zadnjih je sedmica podelilo stručnjake kada se radilo o problemu spašavanja Grčke iz dužničke krize. Da li je bolje da se prvo naprave ozbiljni budžetski i finansijski rezovi, da li prvo žestoko smanjiti potrošnju, ili bi, nasuprot tome, privredu trebalo finansijski stimulisati (ulivanjem jeftinijeg novca u sistem), premda kao prateću meru, kroz obezbeđivanje nesmetanih novčanih tokova?
Još je upadljiviji veliki jaz između nemačko-američkih klišea o koncepcijskim razlikama i istraživanja vezanih za krizne strategije centralnih bankara. U poslednjih nekoliko godina, nemački direktori centralne banke imali su prostora i vremena za korekcije – umesto da smanje kamatne stope ili da kupuju državne obveznice, kao što su to učinile njihove američke i britanske kolege još na samom početku finansijske krize. Axel Weber i Juergen Starkčak su podneli ostavke u znak neslaganja po ovom pitanju.
Čak je i po ovom pitanju većina nemačkih ekonomista usvojila pragmatičan američki pristup. U ovom istraživanju, oko dve trećine njih reklo je da monetarni nadzornici-čuvari u krajnjoj instanci moraju da intervenišu kao zajmodavci, a u cilju sprečavanja panične rasprodaje na tržištima. Čak jedan od pet nemačkih ekonomista bezrezervno smatra ovu meru dobrom; skoro polovina njih je po ovom pitanju uzdržano. Bundesbanka, sa 27% onih koji zagovaraju njene mera, dakle manjinom, potpuno odbacuje takvu meru.
1002 Istraživača
Samo je nekoliko istraživača dobro poznato javnosti, kao što je to slučaj sa direktorom Ifo Hansom-Vernerom Sinom (Hans-Werner Sinn), ili Jensom Vajdmanom iz Bundesbanke. Šta je sa ostalima? Šta nemački ekonomisti smatraju o krupnim aktuelnim kontroverzi u svojoj disciplini, kakvi su im stavovi kada je reč o finansijskoj krizi, ili šta misle o opadanju ugleda svog esnafa? Neki od 1,002 nemačka ekonomista dali su odgovore na ova pitanja.
Istraživanje je inicirano i evaluirano od strane internet portala WirtschaftsWunder u saradnji sa Nemačkim udruženjem ekonomista (Deutsche Ökonomenvereinigung), Udruženja za socijalnu politiku (Verein für Socialpolitik)i bilo je je zasnovano na prethodna dva istraživanja koje je sproveo nemački Financial Times u 2006. i 2010. Oni su, zauzvrat, takođe uključili neka pitanja vezana za zaposlene, na osnovu nemačkog istraživanja iz 1982. kao i neka pitanja iz uporednih istraživanja sprovedenih uSjedinjenim Američkim Državama. Između 28. aprila i 27. maja; svoje odgovore dala je skoro trećina članova Nemačkog udruženja ekonomista, onih koji su prvenstveno zaposleni na univerzitetima, u istraživačkiminstitutima i u bankama.
Isto važi i za veoma osetljivo pitanje kupovine državnih obveznica od strane Evropske centralne banke(ECB) i kompatibilnosti ove finansijske opearacije sa njenim mandatom. Kritičari poput Ifo direktora Hansa Vernera Sina su mesecima lupali glavu pokušavajući da reše ovaj problem. Ovde, takođe, ortodoksni zagovornici “švapske škole mišljenja” koja zagovara oštre mere štednje, ne bi imali većinu. Samo 36% Sinovih kolega ekonomista misli da direktor ECB-a Mario Draghi ne bi trebalo ni da započinje kupovinu državnih hartija od vrednosti. Više od polovine njih slaže se sa mišljenjem vodećih američkih ekonomista: Dragijeva odluka je bila primerena – iako centralni bankari, prema mišljenju svakog trećeg ispitanika, premašuju formalne uslove svojih mandata. Ali, retko gde se bolje može upotrebiti ona izreka da cilj opravdava sredstva.
Rezultat ankete je po ovom pitanju indikativan. Ove nedelje Evropski sud proglasio je intervenciju ECB-a legalnom. Sledeća odluka je na nemačkom Saveznom ustavnom sudu. Do danas je velika većina najviših nemačkih sudija, kada je reč o njihovim sudskim pretresima na ovu temu, obavljalo konsultacije sa ekonomistima bliskim direktoru Ifo i onima koji se priklanjaju njegovom negativnom stavu. Prema ovom najnovijem istraživanju, izgleda da je zvanično kategoričko NE u manjini. Na sudskom saslušanju iz 2013. postojala je samo jedna osoba koja je nastojala da odbrani stav ECB-a: Marsel Fracšer (Marcel Fratzscher), direktor nemačkog Instituta za ekonomska istraživanja (DIW) u Berlinu.
Ali, zašto je baš u ovom trenutku došlo do priklanjanja nemačkih ekonomista američkom stavu?
Čak i kada imaju u vidu jednu od omiljenih tema Amerikanaca, nemački ekonomski stručnjaci ne nastupaju toliko “germanofilski” kao što bi se prema klišeu moglo očekivati: ne ističu nemačke enormno velike izvozne viškove. Već godinama, ekonomisti poput Pola Krugman i Džozefa Stiglica prigovaraju Nemcima zbog obima njihovog izvoza u odnosu na njihove kupovine u drugim zemljama, odnosno na premali uvoz iz dotičnih država. U 2014. godini, ti su izvozni viškovi dostigli rekordnih 220 milijardi evra – umesto da jačaju privredu, pojeftine novac, ukinu strogu štednju i povećaju uvoz iz drugih zemalja. Ova kritika je pobijena od strane federalne vlade i nemačkog Saveta stručnjaka, i to u atmosferi velike napetosti I revanšizma. Prema istraživanju, samo solidna petina nemačkih stručnjaka smatra da bi se trgovinski suficit mogao ispostaviti kao problematičan po Nemce. Oko 30% njih priznaje da bi ovaj suficit mogao da predstavlja problem, ali da se on mora rešiti. Njega pre svega treba da reše oni koji izvoze previše a uvoze premalo: zemlje sa deficitom.
Jedan od tri nemačka ekonomska stručnjaka veruje, poput mnogih američkih kolega, da je ova neravnoteža problematična i da je na nemačkoj Federalnoj vladi odgovornost i dužnost da došrinesu smanjivanju svojih viškova odnosno suficita, na primer, da obezbede da građani mogu da potroše više svog novca, što će, potom, dovesti do povećanja uvoza – a ovo dovodi do suzbijanja nedovoljnog uvoza. Skoro 40% nemačkih ekonomista kaže da bi domaći podsticaji morali da budu ojačani, i to na trajnoj osnovi.
I dalje ostaje pitanje: zbog čega su nemački ekonomisti toliko naklonjeni anglo-američkom stavu o potrebi za većom potorošnjom? Za to vreme široka javnost veruje u suprotno: u “urbanimit”, odnosno da nemački stručnjaci stoje nasuprot američkih. A to nije tačno.
Naravno, realnost se često razlikuje od pojava. Samo je nekoliko ekonomista, zapravo, poznato široj javnosti, a oni su ti koji oblikuju sliku i “pojavnost”. Drugo objašnjenje je da Amerika i dalje postavlja standarde na akademski način. Od svakog ko ima karijerne ambicije očekuje se da svoje članke objavljuje u američkim časopisima. I to je razlog zašto se profesori često sele, barem privremeno. Pre samo nekoliko godina, u 2010. godini, skoro 45% ispitanika, kako se navodi u istraživanju, nikada nisu radili u inostranstvu. Od tada je stopa pala za skoro deset procentnih poena. U međuvremenu dve trećine naučnika je napustilo domovinu na duži vremenski period.
Ko god je boravio u Sjedinjenim Državama, izgleda da je počeo da ceni jednu određenu, specifičnu prednost: profesor ekonomije će u SAD daleko lakše ući u politiku a potom se vratiti akademskom životu, nego što je to slučaj u Nemačkoj, zbog komplikovanih zakona o javnoj službi. Više od polovine nemačkih ekonomista priželjkuje da u Nemačkoj, kao sada u Americi, takođe bude lako prebacivati se iz akademskog u politički život i obratno. Naravno, zaključuje svoj članak Tomas Frike u Zidojče Cajtungu, velike su šanse da nemački ministar finansija neće ceniti takav obim američkog uticaja.
U početku, reforme Denga Sjaopinga (Deng Xiaoping), kao i njegova politika otvaranja Kine prema svetu bili su podstaknuti normalizacijom američko-kineskih odnosa. Tokom 80-ih godina prošlog stoleća, trgovinai investicije između Kine i Evrope su se, takođe, vinule nebupod oblake.
Danas, Evropa je ta – a ne Sjedinjene Države– koja je Pekingu najvažniji partner u naučno-tehnološkom razvoju i investicijama.
Tokom poslednje tri decenije, evropske multinacionalne kompanije smeštene u Kini sprovode ogromna bilateralna ulaganja; ona su značajno doprinela obostranom ekonomskom razvoju – kako Kine tako i Evropske unije.
Tokom 2014. godine, kineske su se investicije u EU skoro utrostručile dok je bilateralna trgovina premašila 615 milijardi američkih dolara. Istovremeno, oko šest miliona “poslovnihputnika” putovalo je na relaciji EU – Kina. Ali, ovo je, kako je izričito navedeno, samo početak.
Kineske investicije u Evropi
Čak i pre krize 2008, ovi su novčani tokovi rasli zadivljujućom stopom, utrostručivši se sa manje od milijardu dolara godišnje u periodu 2004-2008 na oko tri milijarde u periodu 2009-2010.
Kako je kriza u evrozoni uzimala maha, kineske su se investicije ponovo uvećavale i to trostruko: na 10 milijardi dolara tokom 2011. godine, dok su tokom 2014, kineski investitori udvostručili svoj novac u Evropi, na rekordnih 18 milijardi dolara.
Kineski kapital doslovce je poplavio glavne pokretačke ekonomije EU: od britanskog tržišta nekretninama, preko investicija u razvojnemačkih naprednih tehnologija, do francuske industrije i italijanskog energetskog sektora.
Velika Britanija je destinacija br.1 za kineske investicije koje su britansku ekonomiju “ojačale” 5,1 milijardi dolara svežeg novca. Iza Britanaca su Italijani, koji su velikodušno “dopustili” da 3,5 milijarde dolara iz Kine bude uloženo u Apeninsko poluostrvo. Što se tiče strukture ulaganja, kineski kapital kreće se od prirodnih resursa i trgovine ka širokom spektru industrija i kupoprodajeimovine ikompanija širom Evrope.
Nafiskalno konzervativnom severu Evrope, kineskiinvestitorifokusirani su na napredne tehnologije i inovacije. Na bolesnom jugu Evrope, intereskineskih investitora povećan je u domenuprivatizacije, naročito uPortugalu, Grčkoj, Italiji i Španiji. U Centralnoj i Istočnoj Evropi, Kina je razvila svoj novi Put svile, koji u Evropi ide od grčkih luka, preko Balkana, sve do vodećih evropskih privreda.
Gledano prema globalnim standardima, nivo kineskih investicija je i dalje relativno nizak, mada je zadnjih godina prisutan snažan trend praktične realizacije kineskih finansijskih potencijala u Evropi.
Trenutak promene dogodio se kada je 2014. evro počeo da pada, da bi odluka ECB-a o kvantitativnom popuštanju krajem januara te godine drastično promenila status kvo.
U prvoj polovini 2014. godine, evro je i dalje bio iznad 1,30 američka dolara. Ali, kada je američki dolar sredinom leta 2014. započeo svoj uspon, evro je, uporedo s ovim trendom, započeo svoj pad. Sve donedavno je taj trend takođe bio podstican kvantitativnim popuštanjem koje je sprovodilaEvropska centralna banka (ECB), kao i rastom zabrinutosti zbog grčkog duga i problematičnog bankarskog sektoraŠpanije.
Usled simbioze između kineskog juana i američkog dolara, evro je pretrpeo sličnu eroziju svoje vrednosti u odnosu na juan.
U maju 2014. godine, evro je i dalje vredeo više od 8.50 juana. Ali, nakon što je ECB prihvatila svoju novu politiku kvantitativnog popuštanja (QE),juan je ojačao u odnosu na evro (6,57 juana za evro) – padajući za gotovo 25 procenata u jedva godinu dana.
Ovi sporazumi su intenzivirali napore za uspostavljanjem investicionog pakta Kina-EU, uprkos nizu trgovinskih sporova.
Početkom 2014, Kina i EU su imale prvu rundu razgovora o sklapanju ovog pakta. Za Brisel, ovaj sporazum osigurava da Evropa zadobije dugoročnu stabilnu poziciju na kineskom tržištu. Za Peking, sve se vrti oko ubrzavanja tako potrebnog privrednog rasta, unapređenja ljudskog kapitala i podrške tekućim reformama.
S obzirom da sva glavna tržišta očekuju da će FED povećavati svoju referentnu kamatnu stopu i u narednim mesecima, Evropska centralna banka će zadržati svoju stopu blizu nule i nastaviti kvantitativno popuštanje, dok će juan verovatno nastaviti da jača prema evru.
Po ovom osnovnom scenariju, kineske investicije u Evropi će najverovatnije jačati i širiti se.
Postoje, takođe, i negativni scenariji, po kojima bi moglo doći do zaustavljanja ili usporavanja kineskih direktnih investicija u Evropi na kratki rok, recimo u slučaju izlaska Grčke iz evrozone.
Ali, na dugi rok, kineske investicije došle su u Evropu da bi u njoj ostale.
Moja sestra, penzionisani komandant američkemornarice, ima savršen vojni izraz za ono što ona radi sa svojim nedeljnim novinama čim stignu: ona ih”plevi”. Izbacuje ubačene reklamnedodatke i druge neželjene delove novina, ponekad čak i pre nego što novine unese u kuću. Isto važi i za liflete ubačene u elektronsko poštansko sanduče. Ono što je suštinski dobro: pšenica – prolazi kroz vrata, ono što je kukolj – ide u kantu.
Kako bojkot raste, mora da je ovo najveć “bojkot” i blokada reklama u istoriji. I ono može samo da imatrend uspona, sada kada i Applepodržava „blokiranje sadržaja“ (ad block) na svojim uređajima, otvarajući tako nove mogućnosti za korisnike da kontrolišu šta ulazi na virtuelna vrata njihovih uređaja a šta ostaje ispred njih.
Blokiranje oglasanije nova stvar. Henrik Aasted Sorensen (Henrik Aasted Sørensen) je napisao originalnu Adblockaplikaciju–program koji svako može preuzeti i pokrenuti u svom webbrauzeru – i to još 2002. godine. Ipak, ona je stekla popularnost tek deset godina kasnije. Šta se u međuvremenu promenilo?
Mislim da se najveći razlog zbog kojeg ljudi odbacuju oglase može sažeti u jednoj reči: praćenje. Tokom protekle decenije kompanije su sve više koristile tehnologiju ispod površine online oglašavanja da bi o korisnicima skupljale što više podatakamogu. Oglašivači ne moraju sami da razvijaju ovu skupljačku sposobnost oglasa: oni se oslanjaju na mreže koje isporučuju oglase tvrdeći da mogu daprikažu ljudima relevantneoglase bez obzira na to koje sajtove oni posećuju. Šošana Zubov (Shoshana Zuboff) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School) naziva tu rastuću praksu “kapitalizmom nadziranja (surveillance capitalism).”
Možda je najbizarnijailustracijakako ova praksa u suštini delujeposter koji suIBM i istraživačka firma Aberdeen Group odštampali 2013. godine i čije je ime “Velika destilerija“. Na posteru je prikazan „clickstream“ – istorija našeg kliktanja mišem ili pokretanje prsta na mreži – na društvenim mrežama i iz drugih izvora podataka koji prolaze kroz cevi u veliki levak. Na dnu postera, slavine “optimizacija interakcije sa korisnikom ” i “marketingoptimizacija”, pune destilovani sadržaj u prazne čaše na pokretnoj traci. Svaka prazna čaša predstavlja “pravu osobu” koja dobija “pravu ponudu” kroz “pravi kanal” u “pravom trenutku.” Na kraju svake pokretne trake svaka čaša „ispušta gasove“ na gore koji se potom skupljaju u „pokazateljekampanje“ koji ponovo „hrane“ vrh rezervoara.
Ako pogledate brojeve u oblačićima iznad tih traka sa čašama, videćete da čak i ono što IBM i Aberdin zovu vrhunskim marketingom nastalim kao proizvod inteligentnognadzora ponašanja korisnika, videćete da i u takvim slučajevima ispod 10 odsto korisnika odgovori na oglas. Mi se bavimo našim životima, radimo ono što nam se radi, što nije stvar za marketinške stručnjake, osim ako im mi kažemo da jeste.
Kada su istraživači pitali ljude zašto su počeli da koriste ad blokere, glavni razlog koji su navodili je da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka“.
Veoma je značajno to što su otkrili autori PageFair-Adobe izveštaja kada su pitali 400 Amerikanaca zašto su počeli da koriste ad bloker. Glavni razlog koji su naveli je da žele da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka.” Pre dvanaest meseci, firma za istraživanje javnog mnjenja Ipsosanketirala je ljude za potrebe preduzeća TRUSTekoja se bavi marketinškim uslugama i pronašla da je u međuvremenu briga ljudi za online privatnost porasla. Na vrhu razloga za zabrinutost je sledeće: ” Kompanije prikupljaju i dele moje lične podatke sa drugim kompanijama” Ljudi se sada toga plaše više nego što se plaše da ih vlada nadzire. Tako da nije ni čudo što je blokiranje oglasa enormno dobilo na popularnosti nakon što je postalo jasno da drugi mehanizmi za zaštitu lične privatnosti, kao što su “Do Not Track” (funkcija koju možete aktivirati u vašem web brauzeru da zahtevate da sajtovi ne prikupljaju informacije o vama ) – uglavnom bila ignorisana od strane oglašivača na netu. Kada se „Do NoT Track“ pokazao kao nemoćan i „bezub“, milioni ljudi pokazalo je da oglašivačima mogu da pokažu svoje očnjake.
To znači da smo stekli pregovaračku moć sa oglašivačima i izdavačima. Za šta treba da pregovaramo?
Prvi i najlakši odgovor je: oglašavanje koje se ne zasniva na na praćenju svakog našeg koraka. Drugim rečima, hoćemo oglašavanje na staromodniMadison Avenue način, isti onaj koji imamo u našem “oflajn svetu”.
Čak i ako ne volimo oglase koji udebljavaju naše časopise i prekidaju naše TVemisije, možemo barem da znamo ekonomsku ulogu koju oni imaju i cenimo najzanimljivije, koji mogu biti podjednako dobri koliko i robakoju promovišu. Ovi oglasi šalju snažne poruke o brendovima, a ipak poštuju našu privatnost – nemojte nam ugrađivati uređaje sa odašiljačima koji nas prate, i nemojte nas odvlačiti od onoga što radimo. Atraktivnionlajn oglasi kojih je pun Voguei drugi kvalitetni offline mediji, reklamiraju pšenicu. Oni koji milione nas teraju da koristimo blokatore oglasa, reklamiraju kukolj.
Već sada postoje određena sredstva koja se bave „vršidbom“ ova dva, i oba su na Mreži. Najpopularniji blokator reklama,Adblock Plus, podrazumeva omogućavanje onoga što naziva “prihvatljivim” oglasima iako – što je kontraverzno – kompanija zarađuje putem naplate od nekih kompanija čije oglase prihvata. Mnogi alati za posmatranje i blokiranje oglasa –Bouncer, Disconnect,DoNotTrackMe, Ghostery,Lightbeam, NoScript, PrivacyFix,Privowny, i Web Pal, da pomenemo samo neke – takođe prozvode efekat blokade reklamnog kukolja.
Što je još važnije, neki od ovih alata može da evoluira do toga da zaista pomaže oglašavanju tako što će „uparivati“ potrošačku tražnju i ponude oglašivača na način koji se ne oslanja na podatke dobijene nadziranjem korisnika interneta. Govorim o tehnologiji koja ja nazivam “intentcasting” (uparivanje) To je mesto gde se ti i ja bavimo reklamiranjem, gde mi obaveštavamo tržište da nam je potreban neki proizvod ili usluga. Na primer: “Treba mi pumpa za poplavljen podrum, odmah” ili “Moram da očistim senzor na mom Nikon fotoaparatu bez slanja negde.”Ovakvi zahtevi (koji se zovu “kvalifikovani tragači” na strani primaoca) mogu se izdavati anonimno. ProjectVRM, koji ja vodim u Harvardovom Berkman Centru (Berkman Center for Internet and Society), ima registrovano gotovo dva tuceta startapa koji razvijaju „uparivanje“ i druge razvojne projekte.
Kreativni načini za korišćenje postojećih mreža za slanje oglasa na način koji olakšava kupcima da zadovolje specifičnu tražnju su u fazi razvoja. Oni koji razvijaju brauzere bi takođe mogli da razvijaju platforme za uparivanje. Mozilla, tvorac Firefox–a, angažovala me je kao konsultanta (između ostalog) da pomognem da se to desi. A pošto Mozilla open sorsuje svoj kod, drugi proizvođači brauzera mogu da im se pridruže.
Razmislite o tome koliko bi bilo smislenije da ostavimo kupce na miru i da im obezbedimo oruđa koja će im davati zaista korisne informacije na strani ponude na tržištu. Zatim razmislite o tome koliko novca se može uštedeti gašenjem marketinške mašinerije čija je svrha manipulisanje ljudima koji su već obeležili proizvod takve mašinerije kao „spam“. Konačno, razmislite o tome koliko bi onlajn svet bio ugodniji sa ovakvom solucijom.
Dok ta budućnost ne stigne, trebalo bi da omogućimo primanje reklama koje možemo da tolerišemo. Ovo predstavlja obavezu za oglašivače, da učine jasnim da ono što nam nude jeste „pšenica“, nešto što je dobro za nas. Način na koji je to moguće uraditi je isti onaj koji već znamo: dajte reklamama kreativnuumetničkuformu. Zašto ne koristiti internet kao medij za to, a ne samo za kopanje po ličnim podacima koji se potom koriste da bi ste zatrpavali ljude reklamnim smećem, navodno pretpostavljajući šta oni traže, i – naravno – mnogo grešeći u tome.
U suprotnom, marketingaši vas samo pozivaju da ih „oplevite“.
Skandal koji pogađa nemački automobilski koncern Folksvagen snažno je poljuljao ne samo nemačku poslovnu već i političku scenu, a upućeni u ovu problematiku upozoravaju da bi kriza u ovom gigantskom proizvođaču automobila mogla da se pokaže kao veća opasnost po nemačku ekonomiju nego što je grčka dužnička kriza.
Najveći nemački proizvođač putničkih vozila, Folksvagen, koji u zemlji zapošljava više od 270 hiljada ljudi, a još daleko više radnika računajući sve kompanije koje rade kao njegovi dobavljači, Našao se u, blago rečeno, ozbiljnom problemu.
Pošto je prošlog priznao da je jedanaest miliona njegovih automobila na dizel širom sveta opremljeno uređajima koji omogućavaju varanje na eko-testu, samo dan kasnije, u sredu, izvršni direktor Martin Winterkom je podneo ostavku. Osim u Sjedinjenim državama, pokretanje istraga su još najavile i vlasti u Francuskoj, Italiji, Nemačkoj i Južnoj Koreji.
Karsten Brzeski, ekonomista u ING-u kaže da je „kao grom iz vedra neba i potpuno iznenadno Folksvagen postao daleko veći negativni rizik za celokupnu nemačku ekonomiju nego što je to grčka dužnička kriza. Ukoliko u narednim mesecima prodaja Folksvagenovih vozila bude pala u Sjedinenim Državama, to neće loše uticati samo na ovu kompaniju već i na celokupnu nemačku ekonomiju.“
Auto-industrija: lokomotiva nemačkog izvoza
Folksvagen je prošle godine u SAD prodao oko šest stotina hiljada automobila, što je oko šest odsto od ukupno 9.5 miliona vozila koje je prodao u svetu.
Američka agencija za zaštitu sredine (Environmental Protection Agency, EPA) naložila je Folksvagenu da otkloni sveže otkrivene nedostatke, dok je, istovremeno, ova nemačka korporacija bila primorana i da obustavi prodaju svih svojih „dizelaša“ na američkom tržištu tokom istrage koja bi mogla da rezultira kaznom u visini od osamnaest milijardi evra, što je više od njene ukupne prošlogodišnje dobiti.
I mada je Folksvagen u stanju da čitav iznos kazne pokrije svojim rezervama gotovine vredne oko 24 mlijarde dolara, ova prevara je pokrenula i zebnju od masovnog otpuštanja radnika u toj kompaniji kao i njenim dobavljačima.
Nemačku vladu, takođe, zabrinjava i mogućnost da će, zbog ovog skandala, takođe trpeti i ostali nemački proizvođači vozila, kao što su Dajmler i BMW, mada (za sada) ne postoje bilo kakvi nagoveštaji da su ove dve kompanije radile bilo šta što bi bilo protivzakonito.
Nemački automobilski sektor zapošljava oko 775 hiljada ljudi, što je gotovo dva odsto ukupne radne snage, a prodaja vozila se u poslednje vreme suočava i s problemom usporavanja rasta kineske ekonomije, pa samim tim i tamošnje manje potražnje za automobilima.
Martin Gornig iz instituta DIW kaže da „Ukoliko prodaja automobila padne, to bi moglo da pogodi sve dobavljače, a time i čitavu ekonomiju“.
Treba reći da je industrija automobila i auto-delova najuspešniji izvozni sektor Nemačke prošle godine je izvoz ove industrijske grane iznosio 200 milijardi evra, što je skoro petina ukupnog izvoznog obima ove zemlje.
VW skandal ugrožava oznaku „Made in Germany“?
Neki analitičari upozoravaju da bi ovaj skandal svetskih razmera mogao da veoma ozbiljno dovede u pitanje pouzdanosti i kvalitet nemačkih kompanija.
Andre Schwarz, direktor trgovačke asocijacije BGA kaže kako „(Za sada) Nema neke generalne sumnje u njihove proizvode, koji su dosad ponosno isticali oznaku ’Made in Germany’. Ipak, među nekim nemačkim kompanijama postoji zebnja da bi ovo moglo proizvesti domino-efekat, jer bi skandal sa Folksvagenom mogao da utiče i na njihovo poslovanje, dovodeći do erozije i narušavanja svega onoga što je do pre neki dan predstavljala oznaka ‘Made in Germany’.“
Kakve će biti posledice po nemačku privredu – tek će se videti, mada je najveći američki trgovački lanac za prodaju vozila, AutoNation, upozorio da je u Sjedinjenim Državama status VW brenda uveliko ugrožen.
Izvršni direktor ovog lanca, Mike Jackson, izjavio je povodom ovog slučaja da je „Folksvagenov problem generisao je još jedan problem, i još jednu mrlju koju će globalna industrija dizel-motora teško moći da opere: U narednoj deceniji, Folksvagen bi mogao da se suoči sa efektima poteze koja će ova kompanija preduzeti u narednih nekoliko dana.“
Džekson, međutim, ne misli kako će se Folksvagenovi problemi „preliti“ na ostale brendove ove kompanije, automobila kao što su Audi i Porše. Neki upućeniji u ovu materiju tvrde da „Ipak ne bi trebalo predimenzionirati potencijalne efekte ovog skandala po celokupnu nemačku ekonomiju“.
Glavni ekonomista Komercbanke Jerg Kremer (Joerg Krammer, Commerzbank) tvrdi da je „Malo verovatno da će čitava nemačka auto-industrija biti stavljena u isti koš sa Folksvagenom. Takođe, neće biti recesije samo zbog jedne kompanije“, mišljenja je ovaj ugledni nemački ekonomista.
Slobodan pad
Akcije Folksvagena su u ogromnom padu na Frankfurtskoj berzi, a za dva dana su pale za 35 odsto što je gubitak od 25 milijardi evra tržišne kapitalizacije. Ovaj pad je povukao naniže i deonice drugih proizvođača automobila na evropskom tržištu. Šef ove kompanije Martin Vinterkorn je objavio da se “duboko izvinjava”, ali je rekao da u ovom trenutku ne treba odgovarati na “sva pitanja”. On je obećao da rasvetliti “problem”, indirektno negirajući i poričući svoje otpuštanje ili ostavku o kojoj se govori.
Folksvagen je priznao da je “unutrašnja istraga pokazala da je isti softver i u drugim dizel vozilima”, a ne samo u automobilima VW i Audi sa američkog tržišta, kao što se prethodno pokazalo, već i u ostatku sveta, kao i u automobilima drugih Folksvagenovih brendova, kao što su Seat i Škoda. Inače, Folksvagen u svom vlasništvu drži dvanaest poznatih svetskih marki automobila, kamiona i motocikala.
Ovaj „softverski trik“ u računarima motora Folksvagenovih „dizelaša“, kojim se izbegava, tj lažira pravi rezultat prilikom testa izduvnih gasova, nalazi se u “ukupno oko jedanaest miliona vozila u svetu” s motorima tipa EA-189, saopštio je ovaj nemački koncern. To približno odgovara broju automobila koji za godinu dana proda ta grupa koja je nedavno potisnula Tojotu s prvog mesta u svetu.
Olaf Lies, ministar privrede savezne nemačke države Donje Saksonije kaže da “Treba utvrditi ko je šta znao i ko je odlučivao”. Donja saksonija je sa 20 odsto veliki akcionar Folksvagena i članica njegovog nadzornog odbora. Predsednik radničkog saveta u VW, Bernd Osterloh, koji je i član nadzornog odbora, zahtevaće “lične posledice” za sve direktore koji su umešani u ove prevarne radnje, navodi se u pismu upućenom zaposlenima.
Po američkoj upravi za zaštitu okoline EPA, VW je još 2014. godine obavešten o razlici između stvarne emisije izduvnih gasova i emisije izmerene na testovima. U Berlinu, kancelarka Angela Merkel pozvala je ovo veliko ime nemačke industrije i predmet nacionalnog ponosa, na “potpunu transparentnost” u vezi sa „softverskim falsifikovanjem podataka“.
…A nije samo VW…
Evropska federacija za transport i životnu sredinu u izveštaju navodi da novi automobili proizvedeni u Evropi izbacuju u proseku 40 odsto više ugljen-dioksida nego što laboratorijski testovi pokazuju i da je najnovija situacija sa “Folksvagenom” samo deo skandala širih razmera.
Pored “Folksvagena” i “Audi” je objavio da je na 2,1 miliona automobila prepravio softver za merenje emisije izduvnih gasova i tako obmanuo i kupce i homologacione laboratorije u zemljama u koje su ta vozila uvezena. “Škoda” kaže da je ugradila 1,2 miliona takvih motora, a “Seat” oko 700.000.
Pokrenuto je nekoliko krivičnih istraga u Sjedinjenim Američkim Državama, i to i na saveznom nivou, i u državi Njujork. “Nijedna kompanija ne bi trebalo da može da izbegne zakonske obaveze za očuvanje okoline i da lažima obmanjuje potrošača”, rekao je ministar pravosuđa države Njujork Erik Snajderman. “Naša kompanija je bila nepoštena”, priznao je generalni direktor VW za Ameriku, Mihael Horn. Koliko će se još presuda doneti na štetu ovog do pre neki dan vrhunski renomiranog automobilskog proizvođača – još je nepoznato.
VW će možda morati da plati 18 milijardi dolara (16 milijardi evra) obeštećenja državi u SAD, ne računajući u to trošak za povlačenje vozila radi izmene softvera i za obeštećenje kupcima po privatnim tužbama. Firma je za sada za te namene izdvojila 6,5 milijardi evra što će ozbiljno oštetiti godišnji profit tog automobilskog giganta sa 200 milijardi evra prihoda i 600.000 zaposlenih.
Masovno otvaranje “onlajn-kolegijuma”, koji predstavljaju nove modele e-edukacije namenjenih velikom broju polaznika, omogućili su da “cyber-savetovališta” najboljih svetskih Univerziteta – bez novčane naknade i u obliku u kojem studenti sami mogu da biraju sopstveni program – postanu dostupni najširoj svetskoj javnosti. Da li ovakvi modeli mogu da nadvladaju tradicionalne sisteme visokog obrazovanja?
Godinama je visoko obrazovanje, zahvaljujući tradicionalnoj univerzitetskoj organizaciji, odolevalo tehnološkim promenama. Bilo bi zaista teško ignorisati neumitnu činjenicu kako se paradigma učenja u visokoškolskom sistemu – kao kompleksna aktivnost u koju su uključeni učenje, nastava, individualno istraživanje, saradnja studenata sa svojim nastavnicima kao i sa drugim studentima, nakon čega sledi neka od formi provere znanja, i koja se formalno okončava sticanjem akademske titule i, pre svega, diplome – jeste forma koja se, u suštini, stolećima nije menjala.
Pritisak koji danas prave tehnološke promene je, ipak, načeo i jedno od poslednjih uporišta tradicionalista. Preobražaj digitalnih tehnologija u jedinstvenu informatičku tehnologiju, u spoju s visokim kapacitetima procesora, brzih data-mreža i velikih kapaciteta za čuvanje multimedijalnih sadržaja visokog kvaliteta predstavljaju tehnološku osnovu za revoluciju visokog obrazovanja.
Učenje na daljinu (distance learning) je pojam koji je daleka prethodnica interneta i modernih komunikacionih tehnologija. Britanski Otvoreni Univerzitet (Open University)je svojim polaznicima još 80-tih godina slao poštom svoj program “izmeštenog obrazovanja”; bile su to video-kasete sa snimcima predavanja. Savremene brze data-mreže omogućile su nam ekspanziju programa učenja na daljinu u virtuelni prostor: e-learning to jest e-edukacija je u stanju da na raznolike načine obogati tradicionalne forme obrazovnog procesa.
Učenje na daljinu (DE)
Ovde, pre svega, treba pomenuti Korseru (Coursera), koju su stvorili profesori Univerziteta u Stenfordu, Endrju Ng (Andrew Ng) i Dafne Koler (Daphne Koller). Različiti oblici cyber-učenja se primenjuju još od sredine 90-tih godina prošlog veka, mada češće bez ambicije da istisnu ili zamene tradicionalni oblik praktičnih vežbi, seminara i predavanja kao paradigme visokoškolskog obrazovnog procesa.
Ovo, ipak, ne znači kako je zamena tradicionalne forme visokog obrazovanja nemoguća – da bi se to pretočilo u realnost, potrebni su posebni organizacioni uslovi, posebno platforma koja bi hostovala tj. bila domaćin obrazovnim sadržajima, omogućavajući preko potrebnu interakciju u sklopu digitalnog okruženja.
Coursera je upravo takva vrsta platforme koja se pojavila 2012. Radi se o istoimenom američkom start-upu i njegovom servisu koji su stvorili dvojica univerzitetskih profesora sa Stenforda, jedne od vodećih obrazovnih institucija u SAD u oblasti tehničkih i prirodnih nauka.
Stenfordski profesoriDaphne Koller (Dafne Koler)i Endrju Ng (Andrew Ng) su Korseru zamislili kao servis kojim vodeći svetski univerziteti mogu da svoje posebno prilagođene “cyber-kolegijume” ponude najširoj globalnoj publici – bez naknade – i u formi u kojoj studenti sami mogu da biraju sopstveni kurikulum. Tokom nepune tri godine svog postojanja, Korsera je ostvarila teško zamisliv rast broja korisnika kao i sadržaja ponuđenih svojim programom.
Od onih 80-tak e-savetovališta, koliko ih je bilo u početku i od kojih su većina bili iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka, danas putem ovog internet-servisa funkcioniše 1054 kolegijuma iz doslovce svih zamislivih područja visokog obrazovanja, sa više od trinaest miliona korisnika.
Među univerzitetima čiji nastavni kadar odnosno kolegijumi sačinjavaju Korserinu ponudu nalaze se i “Ivy League” univerziteti: Jejl (Yale), Harvard, Djuk (Duke), Braun (Brown) i Kolambija (Columbia), ali i prestižni američki državni univerziteti Urbana-Čempejn (Urbana-Champaign), Merilend (Maryland), Mičigen (Michigan) i Pensilvanija (Pennsylvania). Kurseru u svojoj nastavi koriste i britanski Univerzitet u Edinburgu (University of Edinburgh) i Londonski Internacionalni (London International), izraelski Hebrejski Univerzitet iz Jerusalima (Hebrew University of Jerusalem), Hongkonški Univerzitet za nauku i tehnologiju (Hong Kong University of Science and Technology), Savezna politehnička škola iz Lozane, Švajcarska (Ecole Polytechnique Federale de Lausanne), baš kao i Indijski Institut za tehnologiju iz Nju Delija (Indian Institute of Technology Delhi)…
S obzirom da tempo tehnoloških i društvenih promena nadmašuje brzinu kojom se unapređuju univerzitetski programi, čak i kada je reč o vodećim svetskim obrazovnim institucijama, koncept i ideja na kojoj Coursera počiva jeste omogućavanje uslova da zainteresovani polaznici, u skladu sa ličnim afinitetima, ili, pak, potrebama potencijalnog poslodavca, sami odaberu kolegijume koji im odgovaraju.
S dilemom izbora odgovarajućeg programa studija i kurikuluma, koji studentima treba da obezbede adekvatna znanja, veštine kao i da im osigura šanse za dobar i pravi izbor željene karijere, svake godine se desetine miliona studenata širom sveta susreću u (ne samo) Korserinoj “virtuelnoj učionici”. Verovatno da ne postoji student ili osoba sa univerzitetskom diplomom kojoj se tokom studija ili po sticanju diplome nije učinilo kako su neki kolegijum ili čak cela godina studija samo gubitak vremena i već zastareli ustupak tradiciji – a na štetu stvarnih potreba.
I dok se klasična akademska garnitura već po tradiciji teši kako je reč o “studentskom neiskustvu i nezainteresovanosti, odnosno izostanku perspektive”, studenti i poslodavci često otkrivaju kako je moderno visoko školstvo u raskoraku sa zahtevima vremena, uz izostanak fleksibilnosti. Ovo ne znači da su klasični univerzitetski programi statični, mada govori o tome kako se i dalje potcjenjuje brzina kojom se stvari u procesu obrazovanja menjaju.
Idejni tvorci i osnivači Korsere su, upravo iz ovog razloga, odlučili da zamene neretko prespore procese reforme obrazovnih programa time što će brigu o izboru znanja prepustiti onima koji će to znanje kasnije i upotrebljavati.
Opšteprihvaćeno učenje uz asistenciju onlajn kolegijuma
Preko Coursere se u ovom trenutku odvija 1054 e-kolegijuma iz svih oblasti visokog obrazovanja.
Sve ovo je moguće zahvaljujući razvoju tzv.Masovnih onlajn otvorenih kurseva (Massive Open Online Courses, MOOC), to jest masovnih otvorenih onlajn kolegijuma. MOOC savetovališta za studente predstavljaju formu internet-obrazovanja prilagođenu zaista zamašnom broju polaznika, koji je često reda veličine hiljadu ili više istovremenih polaznika.
Izvesno je da su tradicionalni oblici nastave neprilagođeni ovakvom okruženju. Zato se nameće pitanje: a kako ovo izgleda u stvarnosti? Jedno tipično Korserino MOOC savetovalište sastoji se od određenih nastavnih celina to jest “modula” – najčešće ih je dvanaest ili četrnaest – a za svaki pojedinačno nastava je planirana da traje jednu sedmicu. Svaka nastavna celina sadrži video-materijal, i to najčešće plan izlaganja gradiva, jedan ili više snimaka predavanja, zadatke koje studenti treba da sami reše, i literaturu. Koncept zadataka i samostalnog rada vrlo često uključuje interakciju s profesorima kao i ostalim studentima iz grupe i sa iste godine.
S obzirom na veliku brojnost polaznika, interakciju sa studentima po pravilu izvodi pomoćno nastavno osoblje, mada je glavni deo interakcije studentski angažman. Naglasak je, pre svega, na metodi usvajanja i primene gradiva koje obrađuju sami polaznici – bivajući aktivni na radovima drugih studenata polaznika.
Na primer, u jednom takvom e-kolegijumu, polaznici za svaki svoj esej na zadatu temu kao deo zadatka dobijaju i kriterijum za ocenjivanje tuđih eseja. Primenjujući zadati kriterijum, oni ispravljaju određeni broj radova svojih kolega iz grupe. Osim što su aktivni u okviru interfejsa samog MOOC kolegijuma, polaznici komuniciraju i putem integrisanih foruma, uz to koristeći i sve dostupne forme internet-komunikacije.
Onlajn ispiti
Akademska sertifikacija, odnosno posedovanje diplome tj. papira koji nas legitimizuje za neki društveni status, nažalost, često odnose prevagu kao primarni motiv visokog obrazovanja stavljajući ga u prvi plan ispred posedovanja korisnih znanja i veština. U ovom trenutku, Courserini moduli ne nailaze na sveopšte priznavanje, odnosno, imaju samo delimično priznat akademski status.
Preciznije, jedino se manji broj Korserinih internet-kolegijuma zaista i tretira kao sastavni deo nekog priznatog akademskog programa. Za sada nije moguće dokopati se priznate i zvanične akademske titule isključivo na osnovu kolegijuma dostupnih preko Korsere, za razliku od nekih već postojećih “distance learning” obrazovnih programa.
Svoje prihode i budući rast, Korsera želi da utemelji na organizaciji kvalitetne sertifikacije odslušanih lekcija: pristup kolegijumima će i dalje biti besplatan, iako će se akademski bodovi i diploma sertifikovati za određenu novčanu sumu. Ovim se podrazumeva prisustvo i neminovnost ispita putem interneta.
Skeptici bi odmah pomislili na mogućnosti raznih zloupotreba, ali na njih nije imun ni tradicionalni proces ispitivanja, dok tehnologije kao što u prepoznavanje pisma i lica, biometrija i analize govora, i mogu obezbediti sasvim uporedivi nivo sigurnosti.
Koncept da Korsera naplaćuje provere, ispite i rangiranje polaznika povlači sa sobom i neke posledice: studenti će, posredstvom ovog servisa, moći da se upisuju u već podržane programe, koji, uzgred, mogu da se fizički odvijaju u sasvim drugom delu sveta, odnosno u terminu kada polaznici ili ne mogu ili ne žele da provedu deo vremena u kampusu.
Sasvim je sigurno da ovakva forma sertifikacije neće biti istog cenovnog ranga kao i „tradicionalno“ pohađanje univerzitetske nastave, već će cena biti višestruko niža. Institucije i kompanije kojima je potreban vrlo specijalizovani profil radne snage moći će da svojim zaposlenima ili kandidatima ponude prilagođeni program usavršavanja, već unapred podešen shodno njihovim potrebama, ili da selektuju upravo onakvog kandidata kakvog traže među onim studentima koji su odabrali adekvatne programe.
Elitni svetski univerziteti ubrzanim ritmom popunjavaju Korserin katalog daljinskih internet-kolegijuma. Neka od njih se udružuju da bi pokrenuli sopstvene servise. Već sada je u zemljama koje imaju snažnu obrazovnu konkurenciju, kao što je to SAD, aktuelno pitanje: „Čemu uopšte upisivati programe na lokalnim, malim univerzitetima ako je preko interneta već dostupan i program sastavljen od svetski poznatih nastavnika sBerklija, Jejla, Harvardai drugih elitnih školskih ustanova, naročito kada je reč o značajno nižoj ceni?“
Naravno da Korsera nije jedini edukativni onlajn servis. Neki američki univerziteti, recimo tradicionalno avangardne tehnološke institucije kao što je bostonski MIT (Massachussetts Institute of Technology), pokreću sopstvene sisteme. Glavni cilj MIT-ovog “OpenCourseWarea” (OCW) je stavljanje svih edukativnih materijala s prediplomskih i diplomskih kolegijuma na svetsku računarsku mrežu, kako bi bili da svima dostupni i, naravno, slobodni.
Treba napomenuti da OCW traje već više od deset godina kao i da je zahvaljujući njemu dostupno više od dve hiljade kolegijuma i kurseva, često s beleškama i zadacima s “klasičnih” predavanja. Od navedenog broja, uz njih 50-tak idu i kompletni video-zapisi s dostupnih predavanja – i kao video-streaming ili u formi download-a, na primer preko “iTunes U” servisa.
Nezadrživ zamah MOOC studiranja i servisi poput Korsere će imati revolucionarnog uticaja na klasično visoko obrazovanje. Iako će tradicionalno studiranje i dalje biti dominantna forma obrazovanja u neposrednoj budućnosti i “na kratke staze”, lep primer za poređenje je diskografska industrija, i to neposredno pre pojave onlajn muzičkih prodavnica i sound-streaminga.
Ono što je internet učinio štampanim medijima, videotekama i knjižarama ne bi trebalo posebno objašnjavati.
Informatičke tehnologije su iz osnova poremetile već utabane staze poslovnih i društvenih procesa. Izvesno je da Coursera i njemu slični servisi za sada neće istisnuti tradicionalni tj. klasični oblik studiranja, ali je potpuno izvesno da će, vremenom, postati više nego ozbiljna konkurencija ne samo klasičnim, dosadašnjim obrazovnim programima, već i raznim celoživotnim edukativnim programima i kursevima, naročito kada se radi o programima koji se komparativno lakše odvijaju u virtuelnoj sredini.
Znameniti nadrealista belgijskog porekla Rene Magrit (René Magritte) naslikao je dve verzije jednog od svojih najvećih remek-dela, mada niko nije bio u stanju da razluči koje je platno original a koje kopija. Sve do sada, piše MIT Technology Review, pri tom navodeći da su “uspešnu identifikaciju sprovela dvojica srpskih naučnika”.
Na jednoj njujorškoj aukciji se 1983. godine pojavila slika ovog belgijskog nadrealiste, vrhunsko umetničko delo naslikano 1948. godine, na kojoj je prikazan preobražaj ptice grabljivice u list kojeg jede gusenica – možda izraz tuge, zbog upravo završenog Drugog svetskog rata, kojeg je Magrit proveo u okupiranoj Belgiji.
Stručnjaci su, međutim, vrlo brzo uočili jedan problem – skoro identična “kopija” ove slike već je visila u jednoj evropskoj galeriji, pa se odmah nametnulo pitanje: koja je od ove dve falsifikat? Nakon opsežne analize, eksperti za umetnička dela su se složili kako su obe slike – gotovo sigurno – potekle od ruke, četkice i boje samog Magrita, što je on možda uradio kao svojevrsnu “šalu”: jer, napokon, ipak je on bio nadrealista – ili, što je još verovatnije, uradio ih je kao identična dela jer je za njih imao dva kolekcionara zainteresovana za istu sliku… dakle dva kupca zainteresovana za istu tematiku, pa je Magrit želeo da im proda “dve iste”.
Danas su ove slike okačene u Muzeju likovnih umetnosti Barber u Birmingemu, kao i u Kraljevskom Muzeju (Musées Royaux des Beaux Arts) u Briselu. Zajedno u paru su postavljane na mnogobrojne izložbe, omogućivši dalje proučavanje njihovih sličnosti. Za sada nema dovoljno dokaza o autentičnosti platna koje se nalazi kod Škota, odnosno, Flamanaca.
Pa ipak, ostalo je još jedno pitanje koje je trebalo rešiti: Koja od ovih slika je original a koja je “prevara” to jest kopija? Kraće rečeno, koja je od ove dve slike prva naslikana?
Zahvaljujući radu Milana Rajkovića sa Univerziteta u Beogradu i Miloša Milovanovića sa Matematičkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u Srbiji, danas smo dobili svojevrstan odgovor na ovu zagonetku.
Miloš i Milan kažu da se proces stvaranja originalnog umetničkog dela razlikuje od procesa kopiranja, što ostavlja suptilne naznake i tragove prilikom same izrade slike. Uz pomoć analitičih tehnika i mašinske vizije, njih dvojica navode kako su sada u mogućnosti da kažu koja je od njih dve bila prva naslikana.
Njihova tehnika zasniva se na analizi rada savremene holandske umetniceŠarlot Kaspers (Charlotte Caspers), od koje je pre nekoliko godina naručilac tražio da napravi niz od sedam identičnih umetničkih dela koristeći se različitim metodama, a zatim da, nekoliko dana kasnije, uradi što je moguće vernije kopije istih.
Ovaj zadatak je Kaspersova pedantno obavila, ističući kako je proces kopiranja sasvim drugačije prirode od poduhvata vezanog za proces stvaranja originalnog umetničkog dela. Kopiranje je, kako navodi, najmanje duplo dugotrajniji postupak od rada na originalu. Ali ona je, i pored svega, bila uverena kako bi bilo nemoguće utvrditi šta je kopija a šta original.
Ove njene originalne slike kao i njihove kopije, ukupno četrnaest platna, čine “zlatni standard” po kojem su se Rajković i Milovanović upravljali tokom testiranja svoje ideje. Njihova osnovna hipoteza je da akcija stvaranja originalnog umetničkog dela predstavlja deo procesa samoorganizovanja, orkestriranog od strane mozga. Kao takvo, stvaranje dovodi do jedinstvenog nivoa složenosti u načinu na koji se boje koriste i nanose na platno.
Nasuprot tome, za proces kopiranja je potrebna daleko veća metodičnost, što dovodi do nižih nivoa složenosti. A ta razlika bi trebalo da omogući razlikovanje kopije od originala.
Kako, međutim, uočiti razliku? Rajković i Milovanović tvrde da je to moguće zahvaljujući analizi koja dvodimenzionalnu sliku transformiše u predstavu o vremensko-frekventnom prikazu (Time–frequency representation, TFR) koji snima podatke o slici u različitim nivoima, njenim slojevima i razmerama. Na ove slojeve i razmere može se gledati kao na postepeno sve zamućenije predstave o slikama. RGB sistem bojaznači da je svaki piksel definisan sa 3 podatka koji predstavljaju vrednost 3 osnovne boje.
Ovaj sistem je zasnovan na aditivnom mešanju boja (princip po kome se svetlost različitih boja kombinuje). Osnovne 3 boje ovog sistema su crvena, zelena i plava (engleski Red, Green, Blue – skraćenica RGB). Ovaj sistem boja koristi se kad je krajnji cilj dizajna prikazivanje na monitoru ili TV ekranu. Rajković i Milovanović su sprovodili ove analize koristeći crvene, zelene i plave kanale za prikazivanje uobičajene RGB za svaku sliku pojedinačno, ponavljajući ovu analizu na “zakrpama” to jest paternima obe ove slike.
Sabiranjem osnovnih boja dobija se bela boja. Jedna boja se opisuje kroz tri vrednosti: deo crvene, deo zelene i deo plave boje. Svaki deo boje varira između 0% i 100%, odnosno između 0 i 255.
Prostor RGB-boja se šematizuje u obliku kocke:
Mešanjem i menjanjem intenziteta ove tri boje moguće je dobiti mnoštvo boja iz običnog spektra. TV aparati i računarski monitori koriste RGB kako bi na ekranu prikazali boje. Pikseli u crvenoj, zelenoj i plavoj boji pojedinačno se osvetljavaju da bi se izmešale boje. Njihovim mešanjem nastaju sve ostale boje na ekranu. Svaka boja na web strani ima svoju heksadecimalnu kodnu oznaku u obliku aabbcc, gde aa znači stepen prisutnosti crvene boje, bb zelene i cc plave. Intenzitet boje može biti od do FF (2 nivoa). Čista crvena boja je FF00 (nema zelene i plave). Kodna oznaka bele boje je FFFFFF, a crne 000000.
Sasvim je izvesno, kako tvrde njih dvojica, uočiti razlike u kompleksnosti koje su jasno vidljive između svih 7 originala i 7 kopija Kaspersove. “Za sve pečeve to jest slojeve slike, srednja globalna složenost originalne slike je veća od odgovarajuće vrednosti kopija”, kažu oni.
Rajković i Milovanović nastavili da istu tehniku prepoznavanje primenjuju na obe verzije Magritovog “Mirisa suza” (The Flavour of Tears). Njihova analiza je svakako otkrila jedan viši nivo kompleksnosti, kako to oni definišu, u jednoj od dve slike.
Oni smatraju da su rezultati nesporni. “S najvećom sigurnošću tvrdimo da je samo jedna od njih rezultat samoregulatornog, svesnog kreativnog rada”, kažu oni. “Druga slika je izvesno kopija originala, koju je napravio isti umetnik.”
Ovo je, u svakom slučaju veoma uzbudljiv zaključak, i pored toga što postoji nepredviđena poteškoća koja “sreću kvari”. Rajković i Milovanović, pri tom, ovde igraju svoju igru. Oni slike identifikuju kao “The Flavour of Tears 1” i “Flavour of Tears 2”, pri čemu je prva nesumnjivo originalna.
Njih dvojica, međutim, ne kažu da li je originalna slika okačena u Birmingemu ili u Briselu. Ako su njihovi pobrojani argumenti u skladu sa načinom na koji su analizirali slike, onda je, po svemu sudeći Birmingem vlasnik originala. proces utvrđivanja istine je bio težak, ali ne i neizvodljiv, tvrde njih dvojica, i zato sa sigurnošću objavljuju da znaju koja je od njih original – iako ne kažu gde se on nalazi.
Rajković i Milovanović se ipak u ovom trenutku nisu do kraja precizno izjasnili – možda, pre svega, jer je to izraz poštovanja i omaž ovom poznatom belgijskom slikaru, ili možda kako bi izbegli kontroverzu – ili kako bi, možda, imali prostora da se izvuku u slučaju da se pojave neki drugi dokazi kojim se osporava njihov zaključak. Ko zna!
Pa hajde da im sada odavde, ovom prilikom, uputimo izazov. Ako su zaista sigurni u svoj zaključak, neka nam ga izlože jasno i bez dvoumljenja. Mi ćemo i dalje biti zainteresovani da doznamo istinu, kao što bi to, bez sumnje, želeli i vlasnici ovih slika.