U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.
Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?
Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.
Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):
(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)
Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.
Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.
Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?
Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.
Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.
Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.
Koje prizore naučnih fenomena nije lako uočiti, shvatiti i prihvatiti, iako su autentični?
Pitanje i odgovor je na portalu Quora postavio Žaved Rezai (Javed Rezayee), bivši direktor regionalne kancelarije UN-a u DDR-u (2003-2005).
Pogledajte ovu jednostavnu mašinu. Čine je samo zupčanici. Njih je 101, a povezani su tako da prvi zupčanik treba okrenuti deset puta da bi naredni napravio jedan pun obrtaj.
I tako dalje…
Međutim, znate li koliko puta je potrebno zavrteti prvi zupčanik da bi poslednji u nizu napravio samo jedan obrtaj? Pa, gugol puta (Googol). To je cifra koja počinje jedinicom, iza koje stoji stotinu nula. Naravno, “polubeskonačni” brojevi iz naslova ne postoje, ali je gugol toliko veliki da se čini bezmernim (iako u suštini označava tačnu, merljivu količinu).
To je najsvedeniji mogući prikaz ovog broja. Drugi naziv mašine je „gugol vizuelizator“.
Da biste shvatili koliko je gugol velika cifra, razmislite o broju atoma u celom univerzumu. Gugol je veći od ukupnog broja atoma za koje se procenjuje da postoje u svemiru (što je veličina koja se piše kao desetka podignuta na 87. stepen). Gugol je još veći od ukupnog broja atoma u Univerzumu: desetka podignuta na stoti stepen. Drugim rečima, potrebno je da prvi zupčanik ove po konstrukciji jednostavne ali nadasve neobične naprave obrnete više puta nego što ima atoma u svemiru, da bi konačni, stoti (odnosno 101.) zupčanik napravio tek jedan puni obrtaj.
Genije koji stoji iza konstrukcije ove neverovatne mašine je jedan jutjuber, mašinski ekspert, hibridni dizajner i tvorac kinetičkih skulptura, Daniel De Bruin. On je izgradio ovu čudnu mašinu nakon što je 1. marta 2020. godine, tačno u 14:52, napunio „jubilarnu“milijarditu sekundu svog života (31 godina, 251 dan, 13 sati, 34 minuta, 54.7843 sekunde, ili, zapisano u drukčijoj formi, 31.69 godina).
Ova “stvar”, na izvrstan način demonstrira odnosno vizuelizuje samu brojku googol, iako je isprva možda teško poverovati, odnosno uočiti; svakom slučaju, De Bruinov “zupčanički prikaz” te brojke je jasan, autentičan i veoma jednostavan.
O svom Googol zupčastom prenosniku, najvećem u svetu i, kako sam voli da se našali doduše istinitim podatkom, “najvećim zupčaničkim prenosom u Kosmosu”, Daniel De Bruin kaže:
“Napravio sam najveći zupčasti prenos u Svemiru. Sada ga na jutjubu možete videti od trenutka starta, u realnom vremenu, u trajanju od jednog sata. Šaljite vaše komentare, ukoliko želite da ga posmatrate puna 24 sata (ili, možda, čak i Live stream?). Verzija iz ovog videa je tek prikaz prototipa i ne može se obrtati neki duži vremenski period, mada se sastavlja verzija koja bi mogla da radi godinama/decenijama (ukoliko ima zainteresovanih – ne oklevajte da kontaktirate e-mailom).”
Na ovom snimku videćete da je tokom sat vremena prvi zupčanik napravio 1000 a drugi 100 obrtaja, treći se okrenuo 10 puta a četvrti je napravio jedan puni obrtaj. Peti zupčanik rotirao je 0,1, a šesti 0,01 delova jednog punog obrtaja itd.
O radu:
Prvog marta 2020. u 14:52 otkucala je tačno milijardita sekunda otkako gazim Zemljom. Da bih obeležio taj događaj, napravio sam ovu mašinu koja vizuelizuje broj zvani gugol. Radi se o broju na čijem je početku jedinica, sa stotinu nula iza njega. Gugol je broj veći od broja svih atoma u nama poznatom Svemiru. Ova mašina je dosad uspela da 100 puta “izvrti” od prvog do desetog zupčanika (koji je, shodno logici ove naprave, sto puta načinio jedan pun obrtaj oko svoje ose). Da bi i poslednji, stoti zupčanik napravio samo jedan puni obrtaj, prvo treba da „odvrtite“ priličan broj obrtaja onih prethodnih 99 zupčanika – to je brojka koja se u matematici naziva gugol.
Ili, bolje i preciznije rečeno: da bi poslednji zupčanik napravio jedan pun okretaj, potrebno je utrošiti više energije no što je sada ima u čitavom univerzumu.
I to je ono što je upravo fascinantno.
Ovaj rad je u potpunosti inspirisan radom kinetičkog skulptora, Artura Gensona (Arthur Ganson). Konkretna inspiracija je Gensonova kinetička instalacija ‘Machine with concrete’.
Koji su simptomi najčešći, koje su grupe najizloženije riziku, koja je priroda korona virusa i još nekoliko važnih informacija, prikazanih u devet grafikona preuzetih sa portala Vox.com.
Izbijanje virusa Covid-19, oboljenja izazvanog virusom gripa iz grupe korona, koja potiče iz grada Vuhan u Kini, i koja se od tada proširilo većim delom planete, jedna je od najozbiljnijih javnih zdravstvenih kriza koje su se dogodile poslednjih decenija. Domet kojim se proširio je daleko veći nego što je to bio slučaj kod Ebole 2014. godine, a Svetska zdravstvena organizacija proglasila ga je pandemijom. Kako kriza napreduje i kako raste broj slučajeva u SAD-u i širom sveta, vredelo bi uzeti u obzir treker za koronu kojeg je postavila univerzitetska klinika-institut Džons Hopkins.
Situacija na terenu se razvija neverovatnom brzinom i nemoguće je sintetizovati sve što znamo u čiste, razumljive grafikone, tabele, liste i prikaze. Pa ipak, ima i nekih stvari koje smo uspeli da doznamo: koliko je ova vrsta epidemije opasna i invazivna, kako funkcioniše, kako se može staviti pod kontrolu, i – napokon – kako će izgledati njeno okončanje.
Imajući to u vidu, evo devet dijagrama koji pobliže objašnjavaju krizu nastalu virusom Covid-19. Tekst je objavljen na sajtu Vox, u naučno-tehnološkoj rubrici Future Perfect.
1. Virus se širi velikom brzinom
Broj slučajeva Covid-19 brzo se povećavao iz dana u dan, a evo stanja stvari 13. marta. Mnogi prijavljeni slučajevi još uvek su oni koji pripadaju prethodnom vrhuncu epidemije u Kini. Iako je broj novih slučajeva u Kini opao, broj novih slučajeva u svetu raste, što ukazuje da se epicentar problema preselio iz Kine na nove lokacije, poput Evrope i Sjedinjenih Država.
Treba imati na umu da je veliki pad u pojavi novih slučajeva posledica naprednijeg izveštavanja i podataka, poteklih iz Kine; sredinom februara nije bilo nijednog dana koji bi bio naročito loš u smislu broja novih slučajeva.
2. Znati simptome
Simptomi Covid-19 razlikuju se od slučaja do slučaja, ali najčešći u Kini, prema februarskim podacima, jesu groznica i suv kašalj (koji su očigledni u većini slučajeva), umor, iscrpljenost i sputum (ispljuvak) – sluz odnosno izlučevina (tehnički izraz za gustu sluz iskašljanu iz respiratornog trakta).
Ukoliko imate temperaturu i suv kašalj, to bi mogao biti dobar razlog da se obratite lekaru i nadležnoj zdravstvenoj službi, kao i da se sami testirate, ukoliko je to moguće.
3. Vremenom je stopa smrtnosti u Kini opala
Jedan tračak nade u ovoj priči je to što su kineske zdravstvene institucije i vlasti postale sve bolje i efikasnije u lečenju infekcija i sprečavanju smrtnih slučajeva uzrokovanih epidemijom. „Čak je i u Hubeju, provinciji koja je prva i najteže pogođena virusom primetno smanjenje stope smrtnosti, uporedo sa pojačanim merama kineske zdravstvene službe, dok su kliničari napredovali u identifikaciji i lečenju obolelih“, objašnjava za portal Vox Europe Džulija Beluz (Julia Belluz).
Stopa se nije smanjila sama od sebe; Kina je preduzela drastične, čak autoritarne mere koje se moraju bespogovorno poštovati, ne bi li na taj način „zaključala“ pogođena područja i obuzdala širenje virusa, štiteći se tako od pretrpanosti bolničko-zdravstvenog sistema; jer, novi slučajevi se prvenstveno moraju izolovati u svojim domovima, a ne unutar zdravstvenih ustanova.
Covid-19 nije takav. Dosad su smrtni slučajevi u Kini pogađali pre svega starije, koji u proseku imaju slabiji imunološki sistem od mlađih osoba, kao i višu stopu hroničnih oboljenja. Osobe svih uzrasta sa hroničnim medicinskim komplikacijama su takođe izložene većem riziku. Rizik od letalnog ishoda je realan i prisutan i kod mlađih, iako su stariji najizloženiji riziku od infekcije.
5. Korona je daleko teža od običnog gripa
Interesantno je uporediti Covid-19 sa jednom daleko poznatijom bolešću: sezonskim gripom. Na kraju krajeva, grip takođe, barem u početku, ima blage simptome kod većine ljudi, a može biti opasan i letalan među starijima, koji po pravilu pripadaju ranjivoj populaciji. Predsednik Tramp je nedavno, čak, napravio ovo poređenje.
Ali, kao što pokazuju podaci o smrtnim slučajevima, nema pravog poređenja. Prema dosadašnjim podacima iz Kine, oko šest procenata zaraženih starosti 60 i više godina umire; to je smrtnost preko šest puta veća od one među starijim Amerikancima zaraženim običnim gripom. Ukupna stopa smrtnosti od Covid-19 može biti 12 do 24 puta veća od običnog gripa (Procene stope smrtnosti za Covid-19 variraju i razlikuju se u zavisnosti od regiona, odnosno, od toga koliko se efikasno na nekom području odgovorilo na epidemiju.)
6. Stručnjaci, takođe, smatraju da je Covid-19 lakše prenosiv od običnog gripa
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Covid-19 teži protivnik od sezonskog gripa: njegov R0 („R nulto“) je veći od 2, što ukazuje da je zarazniji od tipičnog gripa. R0 procenjuje na koliko zdravih osoba, u proseku, zaražena osoba prenese svoju infekciju. „R0 je važan jer ako je veći od 1, infekcija će verovatno nastaviti da se širi, a ako je manja od 1, izbijanje novih žarišta će verovatno uminuti“, objašnjava za magazin Atlantik Ed Jong. R0 na Covid-19je znatno veći od 1, što je razlog više za zabrinutost.
7. Strmoglavi pad trošenja novca na avio-karte, hotele i krstarenja
Upozorenja o izbegavanju mesta na kojima se nalazi mnogo ljudi (uz otkazivanje velikih okupljanja tipa konferencija ili manifestacija poput bostonske parade na Dan Sv. Patrika) su u SAD osujetili brojne planove za putovanja i rezervacije, dok su posledice po avio-kompanije već kobne. Prema kompaniji za data-analitiku, Earnest Research, kupovina avio-karata pala je 16,5 odsto u poslednjoj nedelji februara u odnosu na godinu ranije. Krstarenja su takođe osetila sličan pad, dok hoteli tek sada počinju da primećuju blago opadanje prodaje.
Malo je verovatno da će ekonomski uticaj ostati ograničen na ugostiteljski sektor, dok društvena distanca i „držanje odstojanja“ tokom aktuelne pandemije nagoni ljude da izbegavaju kafiće, restorane, teretane, barove itd.
Više informacija potražite u članku kojeg je novinarka Rani Molla napisala za Recode.
8. Sjedinjene Države ne obavljaju dovoljno testova
Tromost delovanja Trampove administracije, kao i sporost u proizvodnji-primeni kompleta za testiranje (koje nije stoprocentno validno usled dugačkog perioda inkubacije) prerastao je u nacionalni skandal. A lako je shvatiti i zašto, kada uporedite stopu testiranja u Sjedinjenim Državama sa onim stopama u drugim zemljama pogođenim korona virusom. Južna Koreja se pre svih ističe svojim brzim uvođenjem opsežnog testiranja, uključujući inovativne programe provere stanja (U ovom trenutku, kada smo bez vakcine, testiranje je presudno radi utvrđivanja ko ima virus, što je presudno za njegovo suzbijanje. Više od bilo koje nedavne pandemije, korona virus postavlja pred čovečanstvo nove globalne izazove. Međutim, i za to će biti potrebno razviti “brze” odnosno instant dijagnostičke komplete za terenske uslove, koji se mogu primeniti na svakom mestu, kao i pouzdani naučni protokoli zasnovani na utemeljenim principima, kako bi se utvrdilo koga prvo treba testirati.
Probno testiranje se sprovodi u nekim delovima Sjedinjenih Država, kao što je Nju Hempšir, ali pred Amerikancima je još dug put do uspostavljanja nivoa testiranja trenutno prisutnog u Južnoj Koreji i Kini.
9. Otkazivanje javnih skupova i samoizolacija su od presudne važnosti
Covid-19 je brzo učinio nepopularnim javne skupove i konferencije u velikim prostorima (stadioni, sale za konferencije, pozorišta, bioskopi itd), nailazeći pritom i na opšte neodobravanje. Ova je promena stigla brzo i isprva se može činiti kao „zastrašujuća“, iako je daleko lakše uočiti i shvatiti logiku onda kada razumete teoriju koja se krije iza ove vrste „društvenog distanciranja“. Ključ je u “poravnavanju krivulje”: usporavanju stope porasta infekcija zaustavljanjem povećanja broja novih slučajeva, čak i ako se ukupan njihov broj ne promeni. Zato je samoizolacija toliko bitan faktor.
„Poravnavanje epidemijske krivulje“ usporava stopu pojave novih slučajeva u bolnicama, istovremeno olakšavajući opterećenost zdravstvene infrastrukture i poboljšavajući zdravstvene izglede pojedinih pacijenata.
Američki CDC i Svetska zdravstvena organizacija preporučuju nekoliko osnovnih mera za sprečavanje širenja respiratornih bolesti poput virusa Covid-19:
Često perite ruke, i to najmanje 20 sekundi.
Zaustavite kašalj ili kijanje maramicom, a zatim je odložite u smeće.
Očistite i dezinfikujte predmete koji se često dodiruju.
Ostanite kod kuće ako ste bolesni.
Ako imate simptome Covid-19, kontaktirajte lekara i vašeg zdravstvenog radnika zaduženog za epidemiju.
NE dodirujte lice rukama ili bilo čime.
NE putujte ukoliko imate temperaturu i kašalj, najčešće simptome korone.
NE nosite masku za lice ukoliko vam je dobro i ako ste zdravi.
Veštačka inteligencija (AI) je polje koje danas zadobija sve više i više pažnje. Uprkos ovoj činjenici, međutim, i dalje postoje pogrešni stavovi o AI.
U ne malom broju slučajeva, inovacije koje je uveo AI zadobijaju negativnu konotaciju i smatraju se skoro pa lošim. Ova zabluda proizilazi iz sadržaja koji proističu iz holivudskih filmova i filmskih industrija drugih zemalja koje vole da prikazuju AI kroz antiutopijsku optiku: kao robote koji će nas izbaciti sa naših poslova, zameniti naše prijatelje i porodice i, najzad, uništiti čitavu ljudsku rasu. Taj prikaz nije tačan i možda je čak i pomalo patetičan.
Umesto toga, dobra vest je da AI nije nužno negativna tehnološka novina; postoje oblasti primene koje obećavaju da će posao učiniti boljim i manje stresnim iskustvom. Razmislite o sledećim oblastimadokaza kako je AI postao moćan alat, a ne upozoravajuća pretnja iz sfere naučne fantastike.
Odgovornosti kadrovskih odeljenja uključuju nadzor nad regrutovanjem, obukom i razvojem, nadoknade i beneficije, usaglašenost i niz drugih srodnih obaveza.
Zapošljavanje radnika, koje može biti izazovno i stresno, posebno je područje gde HR može imati koristi od veštačke inteligencije. Kada na hiljade aplikacija dođu na tek jedno otvaranje radnog mesta, HR osoblju može biti (i zapravo već jeste) posebno teško da solidno prouče sve podnosioce zahteva do u detalje, kako bi videli je li njihov potencijal prekoračuje granice njihovih podnesaka za zaposlenje.
Ali primena AI tehnologije van svake sumnještedi vreme i čini posao manje mučnim. Ako je AI program dizajniran da preispita i razdvoji aplikacije na osnovu utvrđenih kriterijuma, zaposleni u HR-u mogu obaviti preostali posao kada se smanji ukupan broj pristiglih aplikacija. Ovo štedi vreme i smanjuje radna opterećenja.
2. Veštačka inteligencija u upravljanju radnim vremenom
Vreme i dobar tajming predstavljaju jedan od najvažnijih faktora koji stoji iza uspeha svake kompanije. Ona, zapravo, čini 42 odsto razlike između neuspeha i uspeha. Nije, dakle, iznenađenje što mnoge kompanije traže način integrisanja veštačke inteligencije u upravljanje vremenom kao i poboljšanju njihovih izgleda za davanje precizne prognoze na osnovu raspoloživih i istorijskih podataka.
Cilj veštačke inteligencije je, stoga, da pomogne takvim organizacijama da naprave najbolja vremenska predviđanja, maksimiziraju resurse onda kada su im najviše potrebni i pomažući im da minimiziraju gubitak vremena. Potpuna implementacija veštačke inteligencije u ovom ključnom područjuimaće veliki pozitivan uticaj na vaš posao.
3. Veštačka inteligencija u korisničkoj službi
Reputacija bilo kog biznisa može se napraviti ili oštetiti reputacijom službe za kupce. To je ono što servis za korisnike čini tako važnim delom poslovanja. Ipak, s obzirom na ogroman broj poziva, svakodnevne žalbe i upiti mogu biti dugotrajni i opterećujući.
Danas, vaše preduzeće više ne mora da prelazi tradicionalni put koji obično prelazi svaki biznis; Umesto toga, poboljšana je AI efikasnost, kojom je moguće ukloniti taj teret i stres. Tipičan primer poboljšanja performansi usluga klijenata je četbot(chatbots) tj softverski posrednik(agent), korisnički chatbot. Sa čet botom, (softverom za komunikaciju sa kupcima), možete jednostavno i efikasno upravljati svojim klijentima, pošto ova tehnologija omogućava ostvarivanje smislenih razgovora sa velikim brojem klijenata.
Rezultat je poboljšanje reputacije kompanije, pošto ljudi po običaju cene brzu reakciju na svoje zahteve od odeljenja za korisničke usluge kompanije.
4. AI u upravljanju portfeljima
Upravljanje portfeljem je još jedna oblast primene sa direktnim uticajem na preduzetništvo. Ako ste zainteresovani za upravljanje investicijama, možete računati na takve aplikacije AI kao savetnike za pružanje pouzdanih finansijskih saveta. Ove aplikacije mogu pomoći pri upravljanju portfeljima sa malim ljudskim faktorom inputa – i često sa manjim troškovima provizije.
Ove aplikacije rade koristeći algoritme dizajnirane da kreiraju finansijski portfolio koji odgovara ciljevima koje je postavio investitor. Veštačka inteligencija, takođe, ustanovljava klijentovu toleranciju na rizike kao deo svog koncepta za pravi „portfolio miks“. Prema Robu Berdžeru, koji piše za magazin Forbs, “robo-savetnici… čine da investiranje bude bez muke i napora”.
A raditi stvari “bez napora” i jeste poenta uvođenja veštačke inteligencije – bez obzira na oblast na koju se primenjuje.
4 načina na koje AI poboljšava prodaju
Ne možete zameniti ljudsku interakciju, ali je možete dopuniti ovim savetima.
Postoje dve jasno podeljene i u tabore razvrstane strane kada je u pitanju veštačka inteligencija (AI): oni koji su uzbuđeni zbog njenih mogućnosti, i oni uplašeni njenim potencijalom. Voleli je mi ili je mrzeli, AI je već prisutan u našem svakodnevnom životu.
Od pozivanja Siri da izvrši Google pretragu i zatraži od Alekse (Alexa) da vrti vašu omiljenu pesmu, AI se svakodnevno koristi. Ima nekoliko primena, kako na ličnom tako i poslovnom planu. Facebook Messenger chatbotovi su samo jedan primer kako brzo AI koriste kompanije za pojednostavljivanje usluga za klijente i svakodnevne zadatke. Veštačka inteligencija, takođe, ima potencijal da poboljša generisanje vaših B2B lidova tj kvalifikovanih kontakata (u marketingu, generisanje lida podrazumeva iniciranjeinteresovanjapotrošača ili ispitivanje proizvoda ili usluga nekog biznisa; Lidovi se mogu kreirati za svrhe kao što su izgradnja liste, akvizicija listova e-biltena ili prodaja. Metode generisanja lidova obično potpadaju pod okrilje oglašavanja, ali mogu uključiti i nenaplative izvore – rezultate organske net pretrage ili upućivanje od postojećih kupaca. Pojašnjenja radi – jer B2B marketing nije nimalo jednostavna rabota – generisanje lidova je kreiranje procesa i aktivnosti koje omogućavajuju dolazak do kvalifikovanih kontakata, tj (potom i, nadaju se prodavci) potencijalnih kupaca.
Evo (za početak) barem četiri dobra razloga za primenu AI u prodaji
1. Pruža tačnije informacije o mogućim klijentima
Potencijalni lidovi tj kvalifikovani kontakti potiču iz različitih kanala – LinkedIn, Google, itd. – kada unesete AI u proces, on može da potvrdi vaše podatke u odnosu na nekoliko izvora, pomažući vam da sakupite što tačnije podatke.
Kada kontaktirate potencijalne klijenta na osnovu tačnih i validnih podataka iz prve faze procesaistraživanja, drastično poboljšavate i vašu ukupnu uspešnost u prodaji. Ne zovete isključene telefonske brojeve, mrtve adrese e-pošte, niti kontaktirate ljude koji su promenili pozicije ili kompanije. Vaš uspeh i blizak odnos se nadovezuju kada već od samog početka radite radite sa tačnim podacima.
AI je u stanju da radi i bude aktivan 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji i 365 dana godišnje. Nikada se ne razboli niti je na bolovanju, nije mu potrebna pauza usred dana, ne traži vam nedelju dana potrebnih za odmor i nikada ne napušta kancelariju.
AI ne može da zameni vrednost koju zaposleni isporučuje u smislu izgradnje odnosa i veština komuniciranja među ljudima „od krvi i mesa“, ali može biti ogromna pomoć u stvaranju većeg poslovnog potencijala i povišavanja interesovanja – na čemu radi neprekidno i bez prestanka – dok vaš prodajni tim nije na poslu, čime se poboljšava ukupna produktivnost. Zaposleni mogu svakodnevno da budu efikasni, zahvaljujući ultra-kvalifikovanim lidovima – zahvaljujući veštačkoj inteligenciji.
3. Omogućava da se automatizovane poruke čine humanijim
Automatizovani marketing nije ništa novo – od automatskog objavljivanja društvenih medija do epidemiranja „dripovanja“ e-pošte (automatizovana imejlkampanja), postoji puno alata za automatizaciju, dostupnih za pomoć pri generisanju potencijalnih lidova. AI ide korak više, što vam omogućava da pokažete specifične marketinške poruke relevantne za specifične potrebe lidova. Ove ciljane poruke povećavaju stopu konverzije jer vam šalju automatizovani marketing, za koji je verovatnije da će ih konvertovati na osnovu podataka koje AI može identifikovati. Prodajni proces počinje dolaskom do kvalifikovanog kontakta (Lead Generation), koji bi dalje trebalo da se usmerava prema realizaciji prodaje (ili tzv. konverziji). Proces usmeravanja prema zatvaranju prodaje se naziva Sales Funneling ili Sales Pipeline.
Prodajni “levak” (funnel) ili prodajni “cevovod” (pipeline) predstavljaju termine koji bi trebalo da opišu mogućnost da se sama prodaja svede na uspostavljanje i vođenje prodaje na nivou definisanja poslovnih procesa i procedura. Ideja koja “leži” iza ovakve postavke prodajnog procesa je u činjenici da, ukoliko postoji osoba koja je potencijalno zainteresovana za kupovinu, takva se osoba može “prirodno” usmeravati ka samom zatvaranju prodaje, gde nema “iskakanja iz levka kada je počelo sipanje”, ili “neće pući cev proverenog cevovoda”.
U svetu prodaje i automatizovanog kao i AI marketinga, „pipeline“ predstavlja popis svih aktivnih prodajnih prilika u jednom trenutku. Bez obzira generiše li se u nekom CRM softveru, ili ga vodimo u Excell-u ili ručno ispisujemo na listu papira.
Prodavac bi trebalo da odvoji vreme kako bi kreirao personalizovanu e-poštu i napiše je u određenom tonu, a u zavisnosti od nekoliko faktora. Jedan od najvećih nedostataka kada je reč o stvarima poput automatske e-pošte, bilo je to što je bila previše generična. Danas je AI u stanju da vašoj automatizaciji u oglašavanju utisne više ljudskosti.
“AI stvara „nadljudske“ prodavce. Njih mašine ne mogu zameniti, naprotiv: mašina ih sigurno može učiniti pametnijima i snažnijima, ukazuje Olin Hajd (Olin Hyde), izvršni direktor i osnivač LeadCrunch-a, vodeće B2B kompanije koja se oslanja na AI i mašinsko učenje. Da podsetimo, B2B znači „Business to business“, tj elektronsko poslovanje koje se odnosi na korišćenje Interneta i veb tehnologija za kupovinu, prodaju, jeftiniju, bržu i bolju saradnju poslovnih subjekata.
4. Smanjuje propuštene mogućnosti
Potrebno je šest do osam „kontakata“ ili koraka, kako bi se ostvario održivi prodajni potencijal, a poželjno je da se kontaktiraju lidovi, kao i vreme odziva tokom kojeg svi ulaze u igru. B2B lidovi moraju biti brzo praćeni, a AI može pojednostaviti proces.
Prosečno vreme prvog odziva koji B2B firme imaju od svojih potencijalnih kupaca je bilo 42 sata
Samo je 37% kompanija odgovorilo na njihove zahteve u roku od sat vremena.
16 odsto kompanija je odgovorilo u roku od jednog do 24 sata
24 procenta preduzeća odazvalo se tek nakon više od 24 sata
23% kompanija nikada nije odgovorilo.
Veštačka inteligencija vam dozvoljava da odmah dosegnete do kvalifikovanih kupaca i pratite prodajne tj „linije“ klijenata u svom pajplajnu – do onih koji pokazuju interesovanje za kupovinu vaše usluge ili proizvoda, i to precizno, eliminišući propuštene mogućnosti. Zamislite da je u vašem „prodajnom levku“ tj uzorku kvalifikovanih kupaca otpočel akcija u 3 ujutro, što je signal za visok nivo interesovanja – a vi biste morali da čekate barem šest sati (do 9 ujutro) dok vaš prodajni tim ne stigne u kancelariju… ili, naprosto možete implementirati AI kako biste ih kontaktirali odmah, što u velikoj meri povećava verovatnoću realizacije prodaje (konverzija, ili, narodski, sretan termin, „prelomiti“; kada interesent za neki proizvod/uslugu „prelomi“ i konačno se odluči da ga kupi).
Renomirani MIT Technology Review (MTR), reperna periodika specijalizovana za nauku i tehnologiju, svake godine donosi i prikaz najzabavnijih GIF animacija koje su poslužile kao ilustracija članaka. Ove animacije su nam – osim što su zabavne – na izvestan način govorile i o dostignućima ali i promašajima na naučnom frontu. Evo nekoliko GIF “pokretnih slika” koje su se izvrsno uklopile u vrhunske priče o tehnologijama u protekloj 2015. godini.
Prvi 3-D printersposoban da istiskuje rastopljeno staklo kroz mlaznicu. Cela priča je ovde
Savremena opremaodržava srce u životu, koje nastavlja da pulsira izvan tela. Cela priča je ovde.
VR setomogućava čoveku da “naseli” plišanog medvedića, pomerajući ga potezima glave. Cela priča je ovde.
Ljudske ćelije, svaka od njih pojedinačno zatvorena u po jedan mehurić radi sprovođenja genomske analize. Cela priča je ovde.
Nova Godina: Kosmički Ciklus i Kolektivni Rođendan Majke Zemlje i Zemljana. Svakog 31. decembra, čovečanstvo zajednički obeležava još jedan svoj Okret oko Sunca, u kojoj smo mi i naša planeta stariji za još jednu godinu. Američki nedeljnik Tajm, decenijama poznat po svojoj Godini u slici,i ovom je prilikom sačinio veoma upečatljiv foto-prikaz godine za nama. Evo našeg izbora 30 od 100 Tajmovih fotografija koje ilustruju neke od događaja “već davno prohujale” 2015.
Za Silicijumsku dolinu, priča o start-up firmi Teranos (Theranos) je previše dobra da bi bila neistinita. U Palo Altu,punom start-upova koji otvaraju nove mogućnosti za bogate ljude da investiraju svoj novac, ova kompanija nudi nešto drugačije – njen cilj je ništa manje od revolucije u preventivnoj medicini: Theranosova potpuno nova medicinska tehnologija će drastično smanjiti cenu koju Amerikanci plaćaju za testove krvi, a takođe će ih poštedeti neugodnosti uzimanja krvi uz pomoć uboda iglom. Sa kompanijskim jeftinim patentiranim rešenjem, moguće je uzimati krv iz prsta. Sa ovim testovima koji će uskoro biti dostupni u svakoj apoteci u Sjedinjenim Državama, milioni Amerikanaca će dobiti pristup informaciji koja možda može spasti njihovo zdravlje – sve zahvaljujući veoma fotogeničnoj, bivšoj nesvršenoj studentkinji Stenforda (Stanford) koja je stvorila kompaniju u svojoj studentskoj sobi, i to sa 19 godina, neumorno noseći istu crnu rolku kakvu je obožavao Stiv Džobs, a koja je u ovom trenutku najmlađa milijarderka na svetu.
Njena priča je inspirisala na hiljade tekstovau kojima se sa oduševljenjem govori o Theranosovoj 31-godišnjoj direktorki, Elizabeth Holmes, uključujući tekst Kena Aulete (Ken Auletta)u Njujorkeru (New Yorker) u decembru, a zatim i u Njujork Tajms Stajl Magazinu (The New York Times Style Magazine) gde je ona stavljena na vrh liste “Pet hi-tech vizionara preduzetnika koji menjaju svet.” “Teško je preceniti potencijalnu korist od onoga što je Elizabet stvorila svojom tehnološkom kompanijom Theranos”, navodi se u članku.
Pa ipak, brutalni prikaz u Volstrit Džornalu(Wall Street Journal) sugeriše kako je, zapravo, bilo prilično lako preceniti tu korist – tako lako, da je skoro svaka velika medijska kuća već to uradila.
Istraživački novinar Džon Karejru (John Carreyrou)prikazuje Theranos kao preduzeće oko kojeg su uzbuđenje – i berzansko vrednovanje na devet milijardi dolara – nadmašili domete medicinske tehnologije na kojoj su zasnovani. U svom članku za WSJ, Carreirou govori sa nekoliko bivših radnika Theranos koji tvrde da od 200 tipova dijagnostičkih testova kompanija nudi samo petnaest koje, zapravo, obrađuje uređaj “Edison”koji je patentirala kompanija.
Ogromna većina testova se poverava mašinama koje su razvile klasične laboratorije. Dalje, zaposleni tvrde da postoji dobar razlog što se uređaj tako malo koristi: Njegovi rezultati su veoma neprecizni. Jedan bivši radnik je za WSJ rekao da mašina rutinski prikazuje nivoe kalijuma koji su izuzetno visoki i koji su “uistinu toliko visoki da bi pacijenti trebalo da budu mrtvi da bi takvi rezultati bili tačni”.
Edison je Teranosova inovacija – to je uređaj za testiranje krvi koji je tako fino podešen da može da pruži precizne dijagnostičke testove koristeći vrlo malu količinu krvi – koliko se može dobiti iz prsta. Ukoliko je Edison, u stvari, “ćorak”, onda je Theranos zapravo veoma mala kompanija za testiranje krvi sa genijalnim brendiranjem i sa veoma konkuretnom cenom i brzim rezultatima – od kojih oba mogu biti ostvarena na račun tačnosti.
Najsnažnija optužba u Džornalovom tekstu je da Theranos pokušava da prikrije Edisonove loše rezultate, manipulišući testovima sigurnosti koje propisuje država, i to na način kojim se krše mnoge zakonske odredbe.
Sve laboratorije za testiranje krvi moraju da dokažu tačnost svojih rezultata državnim Centrima za Medicarei Medicaid(državnom zdravstvenom osiguranju). Ovo se radi kroz proces koji se zove ispitivanje tj. testiranje tačnosti, u kojoj akreditovane organizacije šalju uzorke u laboratoriju, koja ih zatim testira i izveštava o svojim nalazima. Ukoliko laboratorijski rezultat odgovara proseku drugih laboratorija, onda Ujka Sem daje toj kompaniji dozvolu za rad.
Interni e-mailovi koje je Džornal dobio na uvid pokazuju da je Theranos podelio neke od svojih uzoraka za ovo zvanično testiranje tačnosti u dve grupe, jednu sa rezultatima Edisona i drugu sa rezultatima dobijenim na instrumentima drugih kompanija.
Edison je izmerio značajno drugačije rezultate od ovih drugih aparata prilikom testiranja za vitamin D, dva hormona štitne žlezde, kao i rak prostate. Nekoliko zaposlenih je izrazilo zabrinutost u vezi sa neslaganjem, ali su njihove primedbe odbačene od strane menadžmenta.
Bivši radnici rekli su Džornalu da im je rečeno da prestanu da koriste Edison mašine za bilo koji od zvaničnih testiranja tačnosti uzoraka i da prijavljuju samo rezultate koji su dobijeni sa instrumenata drugih laboratorija. Zaposleni kažu da su učinili kako im je rečeno, uprkos zabrinutosti da krše savezne propise, koji propisuju da laboratorije uzimaju “uzorke za testove tačnosti… na isti način kao što testiraju uzorke pacijenata”, i “koristeći rutinske laboratorijske metode”.
Kada nisu u fazi testiranja, Theranos bi rutinski koristio Edison mašine za testiranje uzoraka krvi pacijenata za vitamin D, dva hormona štitaste žlezde, i raka prostate, kažu bivši radnici.
U odgovoru na članak, Theranos je izdao saopštenje tvrdeći da “nezadovoljni bivši zaposleni”, koje je citirao list “nikada nisu bili u poziciji da razumeju Teranosovu tehnologiju, kao i da ne znaju ništa o procesima koje kompanija sada koristi.”
Nakon što je Džornalov tekst objavljen, mnogi ljudi su požurili da kažu da je ovo brutalna priča “i odlična, a i razarajuća.” Bez obzira na to šta Holmsova misli o ovom članku, jasno je da će Theranos biti primoran da se suoči sa mnogo novih pitanja kojih nije bilo u vreme salvi pohvala.
Theranosova misija obezbeđivanja univerzalnog pristupa jeftinim testovima krvi bez korišćenja igle je vredna pažnje. I nema razloga sumnjati u iskrenost namera Holmsove, koje su vezane za njenu kompaniju. Međutim, istraživački tekst Džornala pokazuje da je možda bilo veoma dobrih razloga za sumnju investitora u njene sposobnosti za realizacijom te namere, pa je već i sama ta činjenica dovoljna da se Holmsova nađe na optuženikoj klupi. Neke berzanske evaluacije su previše visoke da bi bile istinite.
Posle teksta u Volstrit Džornalu, kompaniju su posetili inspektori Agencije za hranu i lekove (Food and Drug Administration, FDA), kako bi utvrdili ima li prekršaja u davanju uzoraka za federalni test. Holmsova je u sredu 21. oktobra izjavila da je njena laboratorija trenutno u fazi pauziranja, jer je zatražila da njena sopstvena tehnologija bude odobrena od strane FDA.
“Moramo da se krećemo napred kao kompanija, od laboratorijskih okvira i njihovih sistema kvaliteta, ka FDA okvirima i sistemima kvaliteta”, rekla je Holms, govoreći na WSJD Live globalna tehnološkoj konferenciji u Laguna Beach, u Kaliforniji ove nedelje, prenosi WSJ.
Ona je na konferenciji potvrdila da kompanija do nudi samo jedan test pomoću nekoliko kapi krvi (za jednu vrstu herpesa) dok obavlja drugih 240 krvnih testova uz pomoć većih uzoraka, koji se dobijaju zahvaljujući klasičnom vađenju krvi uz pomoć igle.
Ona je rekla da je njena kompanija prijavila još 200 testova FDA na odobravanje. Holmes je na konferenciji nazvala pisanje WSJ tabloidnim, rekavši da će izdati zvanični kominike u 16 tačaka u kojem osporava navode WSJ, prenosi Njujork tajms.
WSJ je u četvrtak 22. oktobra napisao da ostaje pri svojim tvrdnjama.
Mediji konstatuju da je pred Elizabetom Holms sada velika borba kako bi opravdala velika očekivanja stvorena od rada ove kompanije i njenog izuma i tvrde da ona izuzev osporavanja činjenica objavljenih u WSJ (za koje Elizabeth Holmes tvrdi da se baziraju na radu nekih zaposlenih koji su nakratko radili u kompaniji 2005. godine i na dubioznom korišćenju izjave jednog bivšeg zaposlenog svojoj supruzi, koji se navodno ubio usled snažnog osećanja krivice zbog kršenja propisa u Theranos), nije dala opipljivije dokaze o promeni metoda u svojoj kompaniji.
WSJ je napisao da Elizabet Holms ne zna o kojim se bivšim zaposlenima radi, kao i da je WSJ sa advokatima proverio podobnost njihovih svedočenja, prenosi WIRED.
Prikaz knjiga: Joseph Stiglitz, Veliki jaz: Nejednaka društva i šta da se radi /The great divide: Unequal societies and what we can do about them/; Joseph Stiglitz, Nova pravila američke ekonomije: Program za rast i zajednički prosperitet /Rewriting the rules of the American economy: An agenda for growth and shared prosperity/; Joseph Stiglitz i Bruce Greenwald, Ka društvu znanja: Novi pristup rastu, razvoju i društvenom progresu /Creating a learning society: A new approach to growth, development, and social progress/.
Osnovna istina o današnjem američkom ekonomskom rastu je to da rad obavljaju mnogi a da stvarna nadoknada uglavnom ide nekolicini. Žalosna statistika je poznata: jedan odsto zaposlenih donosi kući više od 20 odsto prihoda, a njihov udeo se više nego udvostručio tokom prethodnih trideset pet godina. Dobit onih 0,1 odsto na vrhu još je veća. U tom istom periodu, prosečne plate i prihodi američkog domaćinstva malo su se povećali, a u nekim demografskim grupama (npr. muškarci sa srednjom školom) čak i smanjili.
Nejednakost prihoda postala je tako veliki problem da su čak i političari iz redova republikanaca počeli da osuđuju njene posledice. Nije neobično što demokrati poput Baracka Obame nazivaju bavljenje nejednakošću „presudnim izazovom našeg vremena“. Ali činjenica da je Jeb Bush u svom prvom govoru o političkim smernicama u 2015. godini pomenuo frustraciju koju osećaju Amerikanci zato što se „samo mali deo stanovništva penje ekonomskim liftom“ pokazuje da je nejednakost postala suviše očigledna i suviše štetna da bi se mogla ignorisati.
Nešto slično se dogodilo i u ekonomiji. Istorijski gledano, akademski ekonomisti, barem u dominantnoj neoklasičnoj tradiciji, nisu mnogo brinuli zbog nejednakosti. Ekonomija se bavila proizvodnjom i alokacijom, kao i efikasnim korišćenjem oskudnih izvora. Ekonomiju je zanimalo povećavanje kolača, a ne način na koji će on biti podeljen. Mnogim ekonomistima rasprava o jednakosti izgledala je opasna zato što podrazumeva nužno „nagađanje“ između efikasnosti i jednakosti: mešanje u način na koji tržište deli kolač na kraju će smanjiti kolač. Često se citiraju reči Roberta Lucasa, ekonomiste na Univerzitetu Čikaga: „Među sklonostima koje su štetne za zdravu ekonomiju najzavodljivija… i najotrovnija je fokusiranje na pitanje distribucije.“
Danas se krajolik ekonomske debate promenio. Nejednakost je u središtu najpopularnije ekonomske knjige u novije vreme, Kapitala ekonomiste Thomasa Pikettyija. Rad Pikettyija i njegovog kolege Emmanuela Saeza uspešno je dokumentovao porast dohodovne nejednakosti, ne samo u SAD-u već širom sveta. Najveće ekonomske institucije kao što su MMF ili OECD objavljivale su studije u kojima se tvrdi da nejednakost ne pogoduje ekonomskom rastu već mu, naprotiv, škodi. Danas se u ekonomskim časopisima lako mogu naći rasprave o toj temi.
Idealan trenutak za ekonomistu sa Univerziteta Kolumbije Josepha Stiglitza. U godinama od početka finansijske krize Stiglitz je bio među najglasnijim i najuticajnijim intelektualcima u javnosti koji su ukazivali na cenu nejednakosti i na to šta i kako se može učiniti koristeći vladinu politiku. U svojoj knjizi iz 2012. godine Cena nejednakosti i nizu članaka i kolumni za Project Syndicate, Vanity Fair i The New York Times, koji nisu objavljeni u Velikom jazu, Stiglitz pokazuje da porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama nije prirodni rezultat već je suštinski oblikovan „našim pravilima i našom politikom“, s katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju u celini. U nedavnom izveštaju za Rooseveltov institut, pod naslovom Ponovno pisanje pravila, Stiglitz je naveo detaljan spisak reformi koje bi, po njegovom mišljenju, omogućile stvaranje „ekonomije koja radi za svakog“.
Stiglitzovo istupanje u ulozi istaknutog kritičara postojećeg ekonomskog poretka nije bilo neobično. Tema njegove doktorske teze bila je nejednakost. A tokom cele svoje akademske karijere nastojao je da pokaže da se ne može računati s tim da će tržišta uvek proizvesti idealan rezultat. U nizu izvanredno važnih radova, za koje će na kraju dobiti Nobelovu nagradu, Stiglitz je pokazao kako su nepotpune i asimetrične informacije redovno vodile tržišta do rezultata koji nisu predstavljali najveće moguće blagostanje. Tvrdio je da to znači, bar u teoriji, da dobro usmerene intervencije vlade mogu pomoći u ispravljanju tih nedostataka tržišta. Stiglitzov rad na tome se nastavio: upravo je napisao (sa Bruceom Greenwaldom) Stvaranje društva koje uči, zgusnut akademski rad o tome kako vlada može da podstakne inovaciju u doba ekonomije znanja.
Stiglitz je bio predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika u Klintonovoj administraciji, a zatim je bio glavni ekonomista u Svetskoj banci tokom azijske finansijske krize krajem devedesetih. Iskustvo mu je pokazalo da su mnogi saveti koje su zapadni ekonomisti davali zemljama u razvoju nerazumni, pa je u knjigama kao što je Globalizacija i njena nezadovoljstva (Globalization and Its Discontents, 2002) oštro kritikovao način na koji Sjedinjene Države nastoje da upravljaju globalizacijom i ta kritika ga je učinila kultnim junakom velikog dela sveta u razvoju. U sličnom duhu, Stiglitz je bio jedan od najoštrijih kritičara načina na koji se Evrozona bavila grčkom dužničkom krizom. On je tvrdio da su ideološka posvećenost takozvane trojke strogoj štednji i njeno protivljenje ozbiljnom otpisu duga produbili grčke ekonomske teškoće i stvorili mogućnost da se zemlja suoči sa „beskrajnom recesijom“. Po njegovom mišljenju, u borbi oko grčke budućnosti ne radi se samo o ispravnoj strategii već i o „ideologiji i moći“. Ta perspektiva je bila ključna i za njegov rad o nejednakosti.
U Velikom jazu Stiglitz govori o toj temi svojim najpopularnijim – i najpopulističkijim – glasom. Dok je Pikettyjev Kapital napisan hladnim, bestrasnim tonom, Veliki jaz je očigledno zamišljen kao politička intervencija i njegov ton je često nestrpljiv i gnevan. Kao zbirka kolumni, to je donekle fragmentarna knjiga koja sadrži ponavljanja, ali njena teza je jasna: nejednakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomije koja inače dobro funkcioniše. Umesto toga, ogromna bogatstva na vrhu dohodovne lestvice u velikoj meri su posledica sposobnosti jednog procenta da manipuliše tržišta i politički proces u svoju korist. (Otud naslov njegovog najpoznatijeg članka u Vanity Fairu: „Od jednog procenta, jednim procentom, za jedan procent“.) Veliko povećanje nejednakosti je znak da je sam američki kapitalizam žalosno zastranio. Ono u čemu smo se zaglavili, tvrdi Stiglitz, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema.
Nejednakost očigledno nema samo jednu definiciju. Kao što piše Stiglitz:
„Ima mnogo različitih strana američke nejednakosti: ekstremni dohodak i bogatstvo na vrhu, splašnjavanje sredine, povećavanje siromaštva na dnu. Svaki ima sopstvene uzroke i zahteva posebne mere.“
Ali u Velikom jazu Stiglitza pre svega zanima jedna dimenzija nejednakosti: provalija između ljudi na samom vrhu i svih drugih. Njegova analiza jaza usmerena je na pitanje zašto se prihodi na vrhu tako brzo povećavaju pre nego zašto svi drugi prihodi stagniraju. Mada Stiglitz očigledno priznaje značaj opadanja moći sindikata, uticaj globalizacije na američke radnike i sve manju vrednost minimalne nadnice, on se ovde pre svega bavi pitanjem zašto su danas bogati ljudi tako mnogo bogatiji nego nekad.
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre priznati da se povećanje najviših prihoda u SAD još odnosi na prihode od rada a ne od kapitala. Kao što pokazuje njen naslov, Pikettyjeva knjiga je uglavnom o kapitalu: o načinu na koji koncentracija bogatstva teži da se reprodukuje, što vodi sve većoj nejednakosti. A to je sve veći problem u SAD-u, naročito na vrhu dohodovnog spektra. Ali glavni razlog za to što su ljudi na vrhu ovih dana mnogo bogatiji nego što su bili nekad (i tako mnogo bogatiji od svih drugih) nije to što imaju mnogo više kapitala. Glavni razlog je to što su za svoj rad plaćeni više nego ranije, dok su svi drugi plaćeni isto ili manje. Generalni izvršni direktor korporacije, na primer, danas je daleko više plaćen nego što je bio ’70-ih godina, dok radnici na pokretnoj traci nisu. Mada su dohoci na vrhu porasli u zemljama širom sveta, nigde nisu rasli brže nego u SAD-u.
Jedno moguće opravdanje te pojave je to da su bogati tako mnogo više plaćeni zato što stvaraju mnogo više vrednosti nego nekad. Globalizacija i ekonomija su povećale veličinu tržišta koju uspešne kompanije i pojedinci (poput pop pevača i sportista) mogu da postignu, pa se zato više nego ikad isplati biti superstar. A kako su kompanije postale veće, potencijalna vrednost koju direktor može da doda takođe se povećala i podigla njegovu platu.
Stiglitz ne prihvata ništa od toga. On vidi povećanje prihoda na vrhu uglavnom kao posledicu onoga što ekonomisti nazivaju „rentijerske povlastice“. Većina misli o renti kao o plaćanju stanodavcu za korišćenje njegove imovine. Ali ekonomisti tu reč koriste u širem smislu: to je svaki višak koji kompanija ili pojedinac ostvaruju zato što nešto zadržava konkurentske snage da obore dobit. Renta je ekstra profit koji monopolista zarađuje zato što nema konkurencije. Renta su i ekstra profiti koje zarađuju velike banke zato što imaju prećutnu podršku vlade, koja će ih spasiti ako stvari krenu naopako. A renta su i ekstraprofiti koje ostvaruju farmaceutske kompanije zato što su njihovi proizvodi zaštićeni patentima.
Nisu sve rente strašne za ekonomiju – u nekim slučajevima one su nužno zlo. Imamo patente, na primer, zato što mislimo da će nad troškom davanja privremenog monopola prevagnuti koristi od povećanja inovativnosti koju će podstaći zaštita patenta. Ali rente čine ekonomiju manje efikasnom zato što je odvlače od ideala sveopšte konkurencije i što pogoršavaju situaciju potrošača. Dakle, iz perspektive ekonomije kao celine rentijerske povlastice su gubljenje vremena ili energije. Kao što kaže Stiglitz, ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje veće kriške ekonomskog kolača zemlje – nego u povećavanje kolača“.
Rente nisu ništa novo – ako se vratite u pedesete, mnoge velike američke korporacije imale su slabu konkurenciju i uživale u nečem sličnom oligopolisu. Ali moglo bi se pokazati da se količina rentijerskih povlastica u američkoj ekonomiji povećala tokom godina. Broj patenata je mnogo veći nego što je bio. Autorska prava su produžena. Mnogo su uobičajenije licence (koje štite profesionalce od konkurencije). Mlaki zakoni protiv kartela smanjili su konkurenciju u mnogim granama industrije. Što je još važnije, finansijska delatnost je sada mnogo veći deo američke ekonomije nego što je bila sedamdesetih, a finansijski profiti su za Stiglitza uglavnom rezultat „predatorskog grabljenja rentijerskih povlastica“, među njima i eksploatacije neinformisanih zajmoprimaca i investitora, te rđavih regulatornih obrazaca i preuzimanja rizika za koje finansijske institucije ne snose punu odgovornost (jer će im vlada priskočiti u pomoć ako stvari krenu naopako).
Sve te rentijerske povlastice, kaže Stiglitz, donose nekim delatnostima kao što su finansije i farmaceutska industrija, i nekim kompanijama u tim delatnostima, prekomeran deo nagrade. A i u okviru tih kompanija nagrade teže da se koncentrišu zbog onog što Stiglitz naziva „zloupotrebom korporativnog upravljanja koja navodi izvršne direktore da uzimaju nesrazmeran deo korporativnih profita“ (još jedan oblik rentijerske povlastice). Po Stiglitzovom shvatanju ekonomije, oni na vrhu zarađuju tako mnogo zato što sakupljaju mnogo renti.
To nije loše samo u apstraktnom smislu, kaže Stiglitz, već slabi društvo i ekonomiju. To podriva američko osećanje identiteta, u kom su „fer-plej, jednakost prilika i osećanje zajednice tako važni“. To otuđuje ljude od sistema. I zbog toga je manje verovatno da će bogati, koji su očigledno politički uticajni, podržati državno investiranje u javna dobra (kao što su obrazovanje i infrastruktura): ta dobra nemaju veliki uticaj na njihov život. (Verovatnije je da će jedan procenat podržati smanjenje troškova za školu, autoputeve itd.)
Zanimljivije i spornije je Stiglitzovo tvrđenje da nejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu: što je nejednakost u zemlji veća, to će zemlja imati sporiji rast. On kaže da nejednakost ugrožava tražnju jer bogati troše manje nego što zarađuju. Nejednakost vodi prekomernom zaduživanju jer ljudi imaju potrebu da pozajmljuju kako bi nadoknadili stagniranje zarade i dostigli standard svojih suseda. A to podstiče finansijsku nestabilnost pošto centralne banke pokušavaju da nadoknade zakočene zarade naduvavajući balone koji na kraju pucaju. (Razmotrite, na primer, kako je Alan Greenspan podsticao pa i tolerisao stambene balone dok je bio na čelu Federalnih rezervi.) Dakle, ekonomija u kojoj vlada nejednakost manje je snažna, produktivna i stabilna nego što bi inače bila. Iz toga sledi da bi više jednakosti rezultiralo većom a ne manjom efikasnošću. Kao što piše Stiglitz: „Vođenje računa o drugom nije dobro samo za dušu – već i za biznis.“
To objašnjenje rasta i posledica nejednakosti vrlo je jasno, ali i sumorno. Mora se, međutim, reći i da je i previše pojednostavljeno. Uzmimo pitanje da li nejednakost zaista loše utiče na ekonomski rast. Izgleda verovatno da je tako i mnoge studije to potvrđuju. Ali izgleda da je teško reći zašto je nejednakost loša za rast – razne studije ukazuju na razne krivce. A kad uporedimo zemlje, nećemo lako dokazati da postoji direktna veza između nejednakosti i posebnih negativnih činilaca koje Stiglitz navodi. Među razvijenim zemljama, one u kojima je nejednakost veća nemaju, po pravilu, manju potrošnju ili veći dug, a finansijske krize pogađaju i zemlje u kojima vlada nejednakost, kao što je SAD, i zemlje u kojima postoji više jednakosti, kao što je Švedska.
To ne znači, kao što su nekad uporno tvrdili konzervativni ekonomisti, da je nejednakost dobra za ekonomski rast. Zapravo, jasno je da američka vrsta nejednakosti ne pomaže ekonomiji da brže raste i da kretanje ka većoj jednakosti ne bi bilo štetno. Ali ne možemo da tvrdimo da bi ovo drugo snažno podstaklo ekonomiju.
Slično tome, Stiglitzova uporna usredsređenost na rentijerske povlastice kao objašnjenje činjenice da su bogati postali mnogo bogatiji previše pojednostavljuje taj zbrkan, složen problem. On to i sam donekle priznaje: „Naravno, nejednakost u našem društvu ne proističe samo iz rentijerskih povlastica… Važna su i tržišta, kao i društvene sile…“ Ipak, on o tome ne kaže mnogo u Velikom jazu. Nesporno je da su rentijerske povlastice važan deo bogaćenja jednog procenta, ali ipak samo deo.
Kad govorimo o jednom procentu govorimo, pre svega, o dve grupe ljudi: generalnim izvršnim direktorima korporacija i „finansijskim profesionalcima“ (među njima su i ljudi koji rade za banke ali i finansijski menadžeri, finansijski savetnici itd.). To su ljudi koje Piketty naziva „supermenadžeri“ i koji, po njegovoj proceni, čine polovinu jednog procenta na vrhu.
Među njima su tipični direktori korporacija, čija je plata porasla za 876 odsto između 1978. i 2012. godine, i menadžeri hedž fondova, od kojih neki rutinski zarađuju milijarde dolara godišnje. Po jednoj čuvenoj statistici prošle godine su 25 menadžera najvećih hedž fondova zaradili ukupno više nego sve vaspitačice u američkim obdaništima zajedno.
Stiglitz želi da pripiše to izvanredno povećanje direktorskih plata i apsurdnu svotu novca koju zarađuju finansijski menadžeri nedostatku dobre regulative. Po njemu direktori koriste propuste u korporativnom upravljanju – pasivne odbore i nemoćne akcionare – da bi eksploatisali akcionare „i prisvajali prihode firme“. A finansijski menadžeri koriste neznanje investitora da bi požnjeli dobit od onog što Stiglitz naziva „nekonkurentnim i često tajnim honorarima“ i obezbedili da budu dobro plaćeni čak i kad rade ispod očekivanja.
Ideja de je visoka direktorska plata u krajnjoj liniji posledica lošeg korporativnog upravljanja opšte je mesto i u mnogim kompanijama odnos između generalnog direktora i direktorskog odbora (čiji je zadatak da ga nadzire) suviše je srdačan. Ipak, Stiglitzova argumentacija ne objašnjava činjenicu da su direktori danas mnogo više plaćeni nego nekad. Na kraju krajeva, u ’60-im i ’70-im godinama, kada su direktori bili mnogo manje plaćeni, korporativno upravljanje bilo je, po svim merilima, znatno gore nego danas:
„Korporativni direktorski odbori bili su uglavnom sačinjeni od insajdera… ili prijatelja generalnog direktora iz studentskih dana. Direktori su uglavnom imali savetodavnu ulogu i retko su se ozbiljno suprotstavljali odlukama generalnog direktora.“
Deoničari su imali manje prava i bili su neaktivniji. Otad smo videli mnoge reforme koje su deoničarima dale više moći i odbore učinile raznovrsnijim i nezavisnijim. Da su plate generalnih direktora posledica lošeg korporativnog upravljanja, te promene bi imale bar neko dejstvo. A nisu ga imale. Plata generalnog direktora nastavila je da raste vrtoglavom brzinom.
Moguće je, naravno, da će dalja reforma korporativnog upravljanja (na primer, mogućnost da deoničari odlučuju o plati generalnog direktora) promeniti tu dinamiku, ali to nije verovatno. Na kraju krajeva i privatne kompanije – koje imaju potpunu kontrolu nad platom svog generalnog izvršnog direktora – daju ovom besmisleno visoku svotu. A direktori koji spolja dođu u kompaniju – što znači da nemaju podršku u odboru – plaćeni su još više od internih kandidata. Od 2010. deoničari mogu da iskažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo platom izvršnog direktora neobaveznim glasanjem. Gotovo sve te plate su prihvaćene. (Ove godine, na primer, plate su, u proseku, podržane sa 95 odsto glasova.)
Slično tome, dok finansijski menadžeri novca zaista ubiraju korist od netransparentnih i previsokih honorara za svoje savete i upravljanje portfoliom, posebno kad imaju posla sa običnim investitorima (koji nekad ne razumeju šta plaćaju), teško je dokazati da oni baš zbog toga postaju mnogo bogatiji nego nekad. Na prvom mestu, mada su ti honorari neprozirni, zapravo ih je lakše razumeti nego nekad; uz to, finansijski menadžeri se danas suočavaju s mnogo većom konkurencijom, pre svega jeftinih indeksnih fondova. A kad se radi o menadžeru hedž fonda, struktura njegovog honorara nije se mnogo menjala a njegovi klijenti su obično prilično obavešteni investitori. Nije verovatno da su se menadžeri hedž fondova usavršili u obmanjivanju svojih klijenata i dobijanju „nekonkurentnih i često tajnih honorara“.
Šta se zapravo zbiva? Nešto mnogo jednostavnije: menadžeri aktive danas upravljaju mnogo većim novcem nego nekad. Još 1990. godine hedž fondovi su ukupno investirali 38.9 milijardi dolara. Danas je to poraslo na gotovo tri hiljade milijardi. Investicioni fondovi otvorenog tipa u SAD imali su 1992. godine 1,6 milijardi u aktivi, a danas imaju više od 16 hiljada milijardi. A to znači da menadžer portfolia danas može da bude mnogo bolje plaćen nego pre dvadeset godina čak i ako ne radi bolje.
To ne znači da menadžeri aktive ili izvršni direktori korporacija „zaslužuju“ ono što zarađuju. Zapravo nema ubedljivih dokaza da su oni, relativno govoreći, bolji od nekadašnjih, a ima mnogo dokaza da su za svoj rad plaćeni više nego što bi trebalo. Ni menadžeri aktive nisu postali bolji u plasiranju investicija. Stvar je u tome što nas objašnjavanje njihovih velikih zarada korupcijom ili rđavim pravilima neće daleko odvesti. Od toga su, verovatno, važniji jačanje ideoloških pretpostavki o značaju izvršnih direktora i promena društvenih normi, takva da sad izgleda prirodno da izvršni direktori uzmu sve što mogu da dobiju. (Stiglitz na to aludira u Ceni nejednakosti: „Promenile su se i norme za to šta je ‘fer’.“) Rasprave o promenama normi često postanu ono što je ekonomista Robert Solow nazvao „provala amaterske sociologije“. Ali to ne znači da možemo ignorisati te promene jer uspon jednog procenta nisu izazvale samo ekonomske ili regulatorne promene već, u jednakoj meri, i ideološke.
Usložnjavanje Stiglitzovog objašnjenja za bogaćenje jednog procenta nije samo intelektualna vežba. Ono je važno za razmišljanje o najboljem načinu za bavljenje nejednakošću. Strategije za smanjivanje nejednakosti mogu se svrstati u dve kategorije: one koje pokušavaju da poboljšaju preporesku raspodelu (to se ponekad nespretno naziva predistribucija) i one koje koriste poreze i transfere da promene posleporesku distribuciju prihoda (to je ono što obično nazivamo distribucija). Povećavanje minimalne nadnice je primer predistribucije. Medicaid je redistribucija.
Stiglitzov program – skiciran u Velikom jazu i detaljno izložen u Ponovnom pisanju pravila – oslanja se na obe vrste strategija, ali Stiglitz se uzda u to da će bolja pravila, smišljena da potkrešu rentijerske povlastice, imati poželjan uticaj na preporesku raspodelu prihoda. Između ostalog, on želi mnogo čvršću regulativu finansijskog sektora. On želi da smanji ograničenja koja nameće intelektualna svojina (što će smanjiti vrednost patenata) i da ubedi vladu da agresivno nametne zakone protiv monopola. Želi da reformiše korporativno upravljanje tako da izvršni direktor ima manji uticaj na upravni odbor i da deoničari više učestvuju u određivanju direktorove plate. Želi da ograniči poreske olakšice i podstakne upotrebu berzanskih opcija. I želi da menadžeri aktive „javno prikažu deonice, prihode i strukturu honorara“. Pored toga što se zalaže za smanjenje prihoda najbogatijih Amerikanaca, on predlaže mere kao što su povećanje minimalne nadnice i zakoni koji osnažuju sindikate kako bi se povećao prihod običnih Amerikanaca (mada to nije u središtu Velikog jaza).
Gotovo svi ti predlozi su odlični. Kad bi se primenili, neki od njih – pre svega čvršće regulisanje finansijske delatnosti – uticali bi na korporativne rente i nejednakost. Ali malo je verovatno da bi ta pravila znatno smanjila prihod mnogih u jednom procentu, pre svega zato što bi poboljšanja u korporativnom upravljanju i transparentnosti upravljanja aktivom po svoj prilici malo uticala na plate generalnih direktora i honorare finansijskih menadžera.
Ovo nije govor malodušnosti. Prvo, ta pravila bi bila dobra stvar za ekonomiju kao celinu; učinila bi je efikasnijom i konkurentnijom. Još važnije, druga polovina Stiglitzovog programa – redistribucija preko taksi i transfera – ostaje izvanredno moćno sredstvo za borbu protiv nejednakosti. Na kraju krajeva, dok je preporeska nejednakost problem za sebe, najrazornije je veliko povećanje postporeske nejednakosti. A SAD se razlikuje od drugih razvijenih zemalja upravo po toj vrsti nejednakosti. Kao što piše Stiglitz:
„Neke druge zemlje imaju istu ili gotovo istu preporesku i transfersku nejednakost; ali one zemlje koje su dozvolile tržišnim silama da se razmahnu na taj način kasnije smanjuju nejednakost pomoću poreza i transfera i obezbeđivanja javnih servisa.“
Redistributivna politika za koju se Stiglitz zalaže sasvim je očekivana. U sferi poreza, on želi da poveća poreze na najviše zarade i na kapitalne dobitke, da uvede porez na emitovanje štetnih gasova i na finansijske transakcije, i da skreše korporativne subvencije. Ali bavljenje nejednakošću ne može ostati na oporezivanju. Ono se tiče i investiranja. Stiglitzovim rečima: „Kad bismo više trošili na obrazovanje, zdravlje i infrastrukturu, osnažili bismo našu ekonomiju, sada i u budućnosti.“ On, dakle, želi više investiranja u škole, infrastrukturu i fundamentalna istraživanja.
Fundamentalistima slobodnog tržišta to zvuči kao čista katastrofa – recept za uzimanje novca od onih koji stvaraju poslove i davanje tog novca vladi, koja će ga protraćiti na mostove što nikud ne vode. Ali tu se Stiglitzov akademski rad najjasnije preseca s njegovom političkom perspektivom. Suštinski zaključak Stiglitzovih istraživanja je da tržišta, kad se prepuste sama sebi, nisu savršena i da ih pametnom politikom možemo pogurati u boljem pravcu.
I zaista – Stvaranje društva koje uči bavi se pitanjem kako zemlje u razvoju mogu da iskoriste vladinu politiku da bi postigle visok rast i intenzivnu ekonomiju zasnovanu na znanju, to jest kako ne bi ostale jeftini proizvođači robe. Šta to znači za budućnost Sjedinjenih Država nije sasvim jasno, ali Stiglitz tvrdi da to znači da bi vlade morale da igraju glavnu ulogu u tekućoj „strukturnoj transformaciji ekonomije“.
Naravno, politički zadatak sprovođenja bar nečeg od predloženog – a pogotovo svega – zaista je ogroman, delom i zato što nejednakost otežava utvrđivanje nejednakosti. A čak i za progresivne, činjenica da je program „porez i transfer“ naveliko poznat može ga učiniti manje privlačnim. Na kraju, politike za koje se Stiglitz zalaže u suštini se ne razlikuju mnogo od onih koje su oblikovale SAD u poratnom dobu: visoke marginalne poreske stope za bogate i smisleno investiranje u javnu infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Zašto ljudi nikad nisu prestali da zahtevaju te politike? Zato što su bile delotvorne. Kao što kaže Stiglitz: „Činjenica da ste za nešto čuli ranije ne znači da to ne treba opet da pokušate.“
James Surowiecki, The New York Review of Books, 24.09.2015.