Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

AI Economist: veštačka inteligencija za usavršavanje poreskih modela

Simulator ekonomskih trendova zasnovan na veštačkoj inteligenciji, AI Economist u stanju je da nakon milion izvršenih simulacija ekonomskih trendova sačini model jedne pravednije poreske politike.

Duboko učenje (Deep RL, ili, DL, „temeljito učenje“; Deep Reinforcement Learning) je tokom proteklih godina obučilo i osposobilo veštačku inteligenciju da nadmaši čoveka u nekim složenim igrama, mozgalicama kao što su Go ili StarCraft. Da li bi takav princip primene veštačke inteligencije mogao da uradi i bolji posao u, recimo, vođenju nacionalne i globalne ekonomije?

Nejednakost prihoda jedan je od najvećih problema ekonomije. Jedno od najefikasnijih sredstava koje političari moraju imati je način da se postigne što uravnoteženije oporezivanje: vlade prikupljaju novac od građana u skladu s onim što oni zarađuju i taj novac redistribuiraju direktno, putem socijalnih šema ili indirektno, koristeći ga za plaćanje troškova javnih projekata. Ali, iako više oporezivanja može dovesti do veće jednakosti među građanima u društvu, previše oporezivanja bi ih moglo obeshrabriti da rade ili ih motivisati da iznalaze načine izbegavanja plaćanja – što, automatski, po logici, smanjuje i ukupni iznos u budžetskoj kasi.

Postići što racionalniji balans u oporezivanju nije lako. Ekonomisti se obično oslanjaju na pretpostavke koje je teško potvrditi. Ponašanje ljudi vezano za „matematiku para“ odnosno ekonomiju, kako ličnu tako i onu sistemski uspostavljenu je složeno, a prikupljanje podataka i formiranje „info-inputa“ o tome je teško. Ekonomisti su proveli decenije istražujući načine kako da što bolje osmisle poreske politike, ali je ona i dalje, sve do danas, ostala otvoren problem: kako utisnuti što je moguće veću racionalnost u oporezivanju, i na čemu bi taj zdravorazumski pristup trebalo da se zasniva?

Naučnici američke kompanije za poslovnu tehnologiju Salesforce misle da bi veštačka inteligencija mogla pomoći pri rešavanju najboljeg i najpravičnijeg oporezivanja građana i firmi u odnosu na njihove prihode. Vođeni Ričardom Sočerom, tim ove firme je razvio sistem koji se zove ‘AI Economist’ koji koristi duboko učenje – istu vrstu tehnike koja stoji iza ’AlphaGo’ i ’AlphaZero’ kompanije DeepMind – da identifikuje optimalne poreske politike za simuliranu ekonomiju. Alat je još uvek relativno jednostavan (ne postoji način da obuhvata sve složenosti stvarnog sveta ili ljudskog ponašanja), ali je obećavajući prvi korak ka procenjivanju politika na potpuno novi način. „Bilo bi neverovatno učiniti poresku politiku manje ispolitizovanom a sa što više realnih podataka na osnovu kojih izvodi svoje proračune,“ kaže član tima Alex Trott.

U jednom od početnih rezultata, ova ekonomska AI je pronašla politiku koja je, s aspekta maksimuma kako produktivnosti tako i jednakosti dohotka, bila 16% pravednija od najsavremenijeg progresivnog poreskog okvira koji su proučavali ekonomisti iz akademskih krugova. Poboljšanje u odnosu na trenutnu američku politiku bilo je još veće. “Mislim da je to potpuno zanimljiva ideja”, kaže Blejk Lebaron s Univerziteta Brendajs (Blake LeBaron, Brandeis univ., Massachusetts), koji je AI neuronske mreže koristio za modeliranje finansijskih tržišta.

U jednoj simulaciji, četiri osobe zaposlene na ovom istraživanju prihvatile su da ih nadgleda veštačka inteligencija sazdana upravo po njihovim modelima dubokog učenja; upregli su svoju ekonomsku AI dajući joj svoje podatke, potrebne veštačkoj inteligenciji za određivanje njihove poreske osnovice. Oni komuniciraju s dvodimenzionalnim svetom, prikupljajući, recimo, drvo i kamen, ili trgujući tim resursima sa drugima, ili ih koriste za izgradnju kuća, što im donosi novac. Radnici poseduju različite nivoe veština, što ih dovodi do specijalizacije u određenim oblastima. Radnici s nižom kvalifikacijom uče da rade bolje ako prikupljaju resurse, a oni sa višom kvalifikacijom uče da rade bolje ako kupe sredstva za izgradnju kuća. Na kraju svake simulirane godine, svi radnici oporezuju se po stopi koju je odredio kreator politike pod kontrolom AI, koristeći se svojim algoritmom dubokog učenja. Cilj kreatora politike je da poveća i produktivnost i prihode svih radnika. Tako se AI, shodno tome, približavaju optimalnom ponašanju ponavljanjem simulacije do, recimo – milion puta.

Oba modela dubokog učenja (DL) počinju od nule, bez prethodnog znanja o ekonomskoj teoriji, i uče kako da dalje postupaju i funcionišu putem pokušaja i pogrešaka – na potpuno isti način na koji veštačka inteligencija kompanije ‘DeepMind’’ uči, bez ljudskog doprinosa, recimo, da igra Go ili StarCraft na, skromno govoreći, nadljudskim nivoima.

Možete li puno naučiti od samo četiri radnika iz AI? Teoretski, da, jer jednostavne interakcije između nekolicine ispitanika ubrzo dovode do vrlo složenih modela ponašanja. (Na primer, igra ‘Go’ i dalje obuhvata samo dva igrača). I mada je tako, svi uključeni u projekat slažu se da će povećanje broja radnika koje će AI ispitivati u simulaciji biti od suštinske važnosti – ako će ovaj alat za analizu većeg broja ispitanika uspeti da modeluje realne scenarije.

Poigravanje sistemom

Od ključne je važnosti primena „duple doze“ veštačke inteligencije: AI neuronske mreže su i ranije korišćene pri kontroli ispitanika u simuliranim ekonomijama. Ali, stvaranje AI za donosioce politika. pa i za poreske politike, takođe vodi ka modelu u kojem se radnici i odlučioci međusobno neprekidno prilagođavaju jedni drugima, a shodno svojim postupcima. Ovo dinamičko okruženje bilo je izazov za modele dubokog učenja primenjenog na ekonomiju i poreske modele, s obzirom da strategija naučena u okviru jedne poreske politike možda neće funkcionisati tako dobro u interakciji s nekom drugom vrstom poreske politike. Ovo je, međutim, takođe značilo da je AI iznašao načina da izigra sistem. Na primer, neki radnici su naučili da izbegavaju porez smanjujući svoju produktivnost da bi se kvalifikovali za niži poreski razred, da bi je zatim ponovo povećali (produktivnost). Ekipa kompanije Salesforce kaže da ovo uzimanje i davanje uspostavljeni između radnika i kreatora politika dovodi do simulacije ekonomskog stanja i poreskog modela na način realističniji od bilo čega postignutog prethodnim modelima, gde su poreske politike obično fiksne i ne variraju (a što već po sebi nije realno stanje stvari).

Poreska politika koju je smislio AI Economist pomalo je neobična. Za razliku od većine postojećih politika, koje su ili progresivne (tj. oni koji više zarađuju bivaju i više oporezovani) ili regresivno (oni koji više zarađuju se oporezuju manje), poreska politika stvorena veštačkom inteligencijom spojila je aspekte oba, primenjujući najviše poreske stope na bogate i siromašne, dok su najniže poreske stope primenjene na radnicima sa srednjim primanjima. Kao i mnoga rešenja koja AI smisle – poput nekih poteza AlphaZero-a za pobedu u igrama – rezultat se čini kontraintutivan, a ne kao nešto što je čovekov um prethodno zamislio. Pa ipak, njegov uticaj na ekonomiju doveo je do manjeg jaza između bogatih i siromašnih.

U nastojanju da uoče hoće li poreska politika nastala uz pomoć veštačke inteligencije slično uticati i na ljudsko ponašanje, tim je testirao više od 100 radnika angažovanih preko Amazonovog “Mehaničkog Turčina” (Mechanical Turk), od koga je u simulaciji zatraženo da preuzme kontrolu nad radnicima (Naziv je potekao od mehaničke igračke-automatona iz 18. veka za simulaciju igranja šaha – a zapravo lutke iza koje se nalazio čovek koji je povlačio poteze). Otkrili su da je poreska politika proistekla iz veštačke inteligencije ohrabrila ljude da „igraju“ i ponašaju se na gotovo isti način kao i AI, sugeriršući – barem u principu – da se ’AI Economist’ može koristiti za uticaj na stvarnu ekonomsku aktivnost.

Beskrajno podešavanje

Još jedna prednost ekonomske simulacije pokretane veštačkom inteligencijom se ogleda u mogućnosti prilagođavanja parametara kako biste istražili raznolike scenarije. Na primer, uticaj pandemije bi se mogao stvoriti dodavanjem ograničenja kao što su međusobno distanciranje i ograničeni pristup resursima, ili pak uklanjanjem ljudi iz pula radne snage. „Teško je smisliti optimalne poreske teorije zasnovane na prošlosti i primerima iz ekonomske istorije ukoliko budućnost izgleda toliko drugačije od onoga što su do pre neki dan bili modeli predviđanja“, kaže Sočer.

Sposobnost simulacije da menja model je veliki plus, kaže LeBaron: „Prilično je zanimljivo videti radnike koji se prilagođavaju poreskom zakonu“. Ovo je zaobišlo jednu od inače krupnih kritika na račun već postojećih poreskih modela, u kojima je ponašanje obično fiksno, odnosno, nepromenljivo, kaže on.

Glavna rezervisanost LeBarona prema ’AI Ekonomisti’ odnosi se na mali broj ispitanika na kojima je ovaj alat primenjen. „Postoje oni koji tvrde da možete steći dublji intelektualni uvid sa samo nekoliko ispitanika“, kaže on. “A nisam jedan od njih.” On bi želeo da vidi kako ishode simulacije sprovedene na, recimo, stotinjak radnika – što je takođe cifra kojoj teži tim kompanije Salesforce.

LeBaron, međutim, veruje da bi se ovaj AI alat već mogao koristiti za proveru postojećih ekonomskih modela: „Da sam ja kreator politika, pokrenuo bih ovu ‘stvar’ čisto da vidim šta će ‘reći’ o već postojecim modelima“. Ako se AI Economist ne bi složio sa drugim, tradicionalnim „ljudskim“ modelima, to bi mogao biti znak da tim drugim modelima nešto nedostaje, kaže on.

Dejvid Parks, harvardski informatičar i ekonomista koji je sarađivao sa timom iz firme Salesforce je takođe optimističan. On se slaže s LeBaronom da im je potrebno znatno veći broj ispitanika. Ali, nakon što su to primenili nekoliko dodatnih karakteristika kao što je dodavanje kompanija simulaciji, Parks predviđa da će moći da ponovi postojeće teorijske rezultate. “Tada ishod AI simulacije odmah postaje koristan i upotrebljiv”, kaže on.

Američki profesor Doin Farmer (Doyne Farmer), koji na Oksfordu predaje ekono-fiziku i kompleksne matematičke sisteme u ekonomiji je, međutim, nešto malo manje ubeđen u valjanost budućih ishoda ekonomskog AI simulatora. Iako pozdravlja ukrštanje i primenu dubokog učenja sa igara na oblast ekonomije – „Postavlja se pitanje da li možete istraživati politike na isti način na koji AlphaZero igra apstraktnu stratešku igru kao što je Go“. On smatra da će proći još neko vreme pre nego što ovaj AI alat postane zaista koristan u ekonomskim predviđanjima i modeliranju. „Stvarni svet je, ipak, previše komplikovan“, kaže Farmer.

Tim iz Salesforce-a prihvata činjenicu da će neki ekonomisti biti, tek vremenom, i postepeno, ubeđivani u prihvatanje ekonomskih ishoda proizašlih isključivo iz algoritma. U tom smislu, oni puštaju svoj kod i pozivaju ostale da kroz njega pokreću svoje modele. Dugoročno gledano, ova otvorenost biće takođe važan deo prerastanja takvih alata u pouzdane, kaže Sočer. „Ako koristite AI kako biste ga preporučili nekim ljudima u formiranju njihovih nižih ili viših stopa oporezivanja,“ ističe on, „onda bi bilo bolje da budete dobro upoznati zašto je tako – da dobro poznajete razloge zbog kojih je proračun baš takav, a ne drugačiji.“

Will Douglas Heaven, MIT Technology Review

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Suzan Lipšuc: njihanje palmi na foto-tapetu

01

Postoji jedna stvar zbog koje bi vredelo da smo se rodili par decenija ranije: starinske dekorativne i foto-tapete. Suzan Lipšuc (Suzanne Lipschutz) je svetska majstorka br.1 za ovakav enterijerski „bum“. Ona je bila prva koja je promovisala zidnu estetiku budoara i „buvljaka“; boem, jedinstvena, luckasta Njujorčanka koja je uzduž i popreko pretresla svaki kutak Amerike u potrazi za otkačenim „restlovima“, uvodeći ih na velika vrata u dizajn enterijera bogatih. Globtroterka koja je pretraživala po buvljim pijacama Londona, Pariza i Evrope ariskim buvljim, kao i radnje za kućnu opremu i potrepštine po prašnjavim varošicama Srednjeg zapada, a u potrazi za zaboravljenom zidnom dekoracijom koju dotad niko drugi nije želeo.

02

Suzan je svoj „lov“ na odbačene rolne dekorativnih tapeta počela još 1960-tih, u svojim dvadesetim godinama. Suzan je u takvim opskurnim radnjama nailazila na neotkrivena blaga koja samo čekaju nekog sa „žicom“ ko bi došao da ih tek kupi.

Evo citata iz intervjua koji je 2012. Suzan dala za Nowness: “Pronalaženje dekorativnih tapeta, na svetu ne postoji ništa što volim više od toga. U stanju sam da ih nađem na bilo kom mestu; Mogu da vozim kroz nepoznatu varoš i da vam po obliku kuće kažem ima li u njoj tapeta ili ne.”

Iza nje je 50 godina karijere. Tokom tih pola stoleća iz njene radnje je ka kupcima otišlo 50.000 retkih, starinskih rolni.

03

Suzan je 1965. otvorila svoju prvu prodavnicu u Njujorku, već odavno čuvenu „Polovnu ružu“ (Secondhand Rose). Ova radnja na ulici Hadson izgledala je kao da je tu slučajno, više kao „rupa“ u zidu koja je nenadano, nečim, popunjena. Nekoliko puta je menjala lokacije, a svaka selidba išla je uporedo s rastom njenog poslovanja i, samim tim, kolekcije koja je vremenom iziskivala sve veći prostor. Njeni „putujući orman“ obožavali su Džon Lenon, komičari Vudi Alen i Pol Rubens, Barbara Strejsend, Madona, Marta Stjuart… Njene tapete, zavese, zidna dekoracija i foto-tapete decenijama krase filmske i televizijske studije, bivajući mizanscen nebrojenim serijama i filmskim ostvarenjima.

000

Ovih dana je daleko teže naći sve ono što joj je dosad bilo koliko-toliko dostupno. Suzan je nekada bilo lako da prati ponudu u prodavnicama. U doba kada tapete nisu bile skupe za proizvodnju, distribuirale su ih radnje za kućnu opremu, alat i materijal tipa „uradi sam“ (Home Depot je odličan primer, moderna verzija takvih prodavnica Tamo gde su se prodavale boje, šmirgla, merdevine, zemlja za cveće lepak i alat, tamo je ona pronalazila svoje blago – retke tapete.

05

06

07

08

09

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

23

Pogledajte onlajn arhivu Lipšuc kolekcije izložene u Kuper-Hjuitovom muzeju

Evo i Suzan u kratkom filmu Nowness

Suzan je Kuper-Hjuitovom muzeju 1991. poklonila sjajnu kolekciju svojih zidnih uzoraka. Sam muzej je veoma neobičan i vredi ga posetiti. Ovo je samo mali izbor od gotovo 300 rolni.

Nakon 45 godina, Suzan je zatvorila svoju prodavnicu, ali su njene starinske tapete i dalje u onlajn prodaji. Još uvek je možete posetiti u njenom njujorškom stanu i uživo pogledati sve uzorke koji su prošli kroz njenu radnju.

 

Ekonomisti i ekonomija

Budimo iskreni: niko ne zna šta se danas dešava u svetskoj ekonomiji. Oporavak od kolapsa 2008. je neočekivano spor. Da li smo na putu ka punom zdravlju ili smo okovani “sekularnom stagnacijom”? Da li globalizacija dolazi ili odlazi? Za portal Project Syndicate piše ugledni ekonomista Robert Skidelsky.

01

Kreatori javnih politika ne znaju šta da rade. Pritisnuli su uobičajene (i neuobičajene) poluge i ništa se ne dešava. Kvantitativno popuštanje je trebalo da donese inflaciju “natrag do cilja.” Nije. Fiskalna kontrakcija je trebalo da povrati poverenje. To se nije desilo. Početkom decembra 2016., Mark Karni, guverner Banke Engleske, održao je govor pod nazivom “Spektar monetarizma”. Naravno, monetarizam je trebalo da nas spase od spektra kejnzijanizma!

04Praktično bez upotrebljivih makroekonomskih alata, standardna pozicija su “strukturne reforme.” Ali nema dogovora oko toga šta ona podrazumeva. U međuvremenu, pomahnitali lideri komešaju nezadovoljne birače. Ekonomije su se, čini se, izmigoljile iz ruku onih koji bi trebalo da njima upravljaju, a politika je postala jedino važna vruća tema.

Pre 2008. godine, eksperti su mislili da su imali stvari pod kontrolom. Da, bio je tu mehur na tržištu nekretninama, ali to nije bilo gore od, kako je izjavila aktuelna predsednica FED Dženet Jelen 2005. godine, od “duboke rupe na putu.”

Dakle, zašto su propustili oluju? Ovo je upravo pitanje koje je kraljica Elizabeta od Engleske postavila grupi ekonomista u 2008. Većina njih je kršila prste. To je “neuspeh kolektivne mašte mnogih sjajnih ljudi”, objasnili su.

03Ali, neki ekonomisti su podržali izdvojenu – i mnogo težu – presudu, onu koja je usmerena na neuspeh ekonomskog obrazovanja. Većina studenata ekonomije nisu u obavezi da studiraju psihologiju, filozofiju, istoriju, ili politiku. Oni su nahranjeni ekonomskim modelima zasnovanim na nerealnim pretpostavkama, dok je njihova kompetentnost testirana pri rešavanju matematičkih jednačina. Oni nikada ne dobijaju mentalne alate koji bi im pomogli da shvate celovitu sliku.

Ovo nas vraća Džonu Stjuartu Milu, velikom ekonomisti i filozofu devetnaestog veka, koji je smatrao da niko ne može biti dobar ekonomista ako su on ili ona samo ekonomisti. Zaista, većina akademskih disciplina postalo je visoko specijalizovano od Milovih vremena do danas; i, od raspada teologije, nijedno  polje proučavanja nema za cilj da razume stanje ljudskih bića u celini. Ali, nijedna grana ljudskog istraživanja nije sebe odsekla od celine – i iz drugih društvenih nauka – više od ekonomije.

05Ovo nije zbog predmeta. Naprotiv, posao zarađivanja još uvek popunjava veći deo naših života i misli. Ekonomija – kako radi tržište, zašto povremeno kolabira, kako da pravilno procenimo troškove projekta – treba da budu od interesa za većinu ljudi. U stvari, ekonomija kao polje odbija sve izuzev poznavalaca tih doteranih ekonomskih modela.

To nije zato što ekonomija pohvaljuje logički argument, koji je suštinska provera pogrešnog rezonovanja. Pravi problem je u tome što je odsečena od zajedničkog razumevanja kako stvari funkcionišu, ili treba da rade. Ekonomisti tvrde da čine preciznim ono što je nejasno, i da su uvereni da je ekonomija superiorna u odnosu na sve ostale discipline, jer joj objektivnost novca omogućava da tačno – a ne otprilike – izmeri istorijske snage.

09Nije iznenađujuće, da je omiljena slika ekonomista o ekonomiji, ona o mašini. Poznati američki ekonomista Irving Fišer je zapravo izgradio složenu hidrauličnu mašinu sa pumpama i polugama, što mu je omogućilo da pokaže vizuelno kako cene postižu ravnotežu na tržištu kao odgovor na promene u ponudi i potražnji.

Ukoliko smatrate da su ekonomije kao mašine, vrlo je verovatno da ćete ekonomske probleme videti kao suštinski matematičke probleme. Efikasno stanje u privredi, opšta ravnoteža, je rešenje za sistem jednačina. Odstupanja od ravnoteže su “tenzije”, tek “neravnine na putu”; ako bismo ih iščistili iz uzorka, rezultati su unapred određeni i optimalni. Nažalost, tenzije koje ometaju nesmetanom radu mašine su – ljudska bića. Razumljivo je zašto su ekonomisti obučeni na ovaj način zavedeni od strane finansijskih modela koji impliciraju da banke praktično eliminišu rizik.

06Dobri ekonomisti su uvek shvatali da ova metoda ima ozbiljna ograničenja. Oni koriste svoju disciplinu kao neku vrstu mentalne higijene koja ih štiti od najvećih grešaka u razmišljanju. John Mainard Keynes upozorio je svoje učenike da ne pokušavaju da “preciziraju sve predaleko.” Ne postoji formalni model u njegovoj velikoj knjizi Opšta teorija zaposlenosti, kamate, i novca. On je odlučio da prepusti matematičke formalizacije drugima, jer je želeo da njegovi čitaoci (kolege ekonomisti, ne šira javnost) uhvate “intuiciju” onoga što je govorio.

Jozef Šumpeter i Fridrih Hajek, dvojica najpoznatijih austrijskih ekonomista u prošlom veku, takođe su kritikovali pogled na ekonomiju-kao-mašinu. Šumpeter je tvrdio da se kapitalistička ekonomija razvija kroz neprestano uništavanje starih odnosa. Za Hajeka, magija na tržištu nije da melje sistem do opšte ravnoteže, već da koordinira različite planove bezbroj pojedinaca u svetu raspršenih znanja.

Ono što ujedinjuje velike ekonomiste, i mnoge druge njihove kolege jeste široko obrazovanje i pogledi na svet. To im daje pristup mnogim različitim načinima razumevanja ekonomije. Divovi ranijih generacija su, osim ekonomije, znali i puno drugih stvari. Kejnz je diplomirao matematiku, ali je bio duboko odan klasicima (i studirao je  ekonomiju manje od godinu dana pre nego što počneo da je predaje). Šumpeter je doktorirao iz oblasti prava; Hajek je bio stručnjak za pravo i političke nauke, a takođe je studirao filozofiju, psihologiju i anatomiju mozga.

11

Današnji profesionalni ekonomisti, s druge strane, nisu proučavali gotovo ništa osim ekonomije. Oni čak ne čitaju klasike iz sopstvene discipline. Ekonomska istorija dolazi, ako je uopšte ima, od setova podataka. Filozofija, koja bi mogla da ih uči o granicama ekonomske metode, je zatvorena knjiga. Matematika, zahtevna i zavodljiva, monopolisala je njihove mentalne horizonte. Ekonomisti su “fah-idioti” (idiots savants) našeg vremena.

Robert Skidelski

Project Syndicate

Skoro sve što poželiš

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

01

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

03

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

07

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

08

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Peščanik.net, 18.10.2016.

 

Prestanak dominacije SAD nad internetom

Desio se istorijski pomak: U subotu prvog oktobra 2016. i zvanično prestaje američka dominacija u kontroli globalnog sistema dodele internetadresa, piše londonski The Economist

Jedan svet. Jedan internet.

01

Ovo je slogan Internet korporacije za dodelu imena i brojeva, ICANN. Vlada Sjedinjenih Država priprema se da preseče poslednju nit kojom još kontroliše svetsku računarsku mrežu, odričući se u korist ove organizacije, većim delom simbolične ali ipak važne uloge u upravljanju globalnim sistemom internet-adresa.

Ukoliko se ne dogodi da u poslednji tren iskrsne neka komplikacija, ova tranzicija biće sprovedena u subotu u pet sati ujutro po srednjeevropskom vremenu. Ova tranzicija rezultat je isteka ugovora koji je dosad postojao između američke vlade i Internet korporacije za dodelu imena i brojeva (ICANN), a koja upravlja takozvanom osnovnom ili “korenskom zonom” Interneta. DNS, na taj način, prelazi iz ruku američke vlade u nedležnost ICANN-a.

Po isteku ugovora s ministarstvom trgovine SAD, organizacija ICANN prerašće u neprofitnu i samostalnu međunarodnu organizaciju koja će upravljati Internet-agencijom za dodelu imena, naziva i brojeva, sistemom za internet-domene kao što je ‘.com-a’.

Zvaničnici ICANN-a i SAD posebno ističu kako je ova promena sastavni deo starog koncepta i plana o tzv ‘privatizaciji’ ovih funkcija, dok neki kritičari tvrde da je pre svega posredi ‘poklon’, koji bi mogao da ugrozi integritet svetske računarske mreže.

Potpredsednik ICANN-a Kris Mondini (Christopher Mondini) naglasio je da promena ne bi trebalo da utiče na uobičajenu, svakodnevnu upotrebu Interneta, i da će nastojati da globalnu cyber-zajednicu uveri da sistem neće biti podložan uticaju ili regulativi ijedne pojedinačne države sveta. “Posredi je novi model upravljanja Internetom”, izjavio je Mondini.

04

Upravljanje sistemom zasnivaće se po modelu višečlane strukture, u kojoj bi nevladine grupe, inženjeri, vladina tela i kompanije bile u stanju da onemogućavaju prevlast bilo kojih i bilo čijih pojedinačnih interesa.

Ukoliko neka od grupacija koje se nalaze u sastavu ICANN-a oceni da se ova organizacija udaljava od svog smisla i primarnih zadataka, kako kaže, “ona će imati moći da pokrene mere za autokorekciju”.

Neki od predstavnika američkog Kongresa pokušali su da zaustave ovu tranziciju, nudeći argument da će ova promena “omogućiti da autoritarni režimi zadobiju još veću kontrolu nad Internetom”. U tom duhu je i američki senator Ted Kruz (Ted Cruz) zatražio blokadu ovog, kako je rekao, “radikalnog plana” o ustupanju kontrole nad globalnom kompjuterskom mrežom.

ICANN, kako je ovog meseca upozorio američki senator, “ne predstavlja demokratsko telo” već je “posredi korporacija s vizantijskom strukturom upravljanja kako bi se zamutile linije odgovornosti. Njom sada upravljaju globalne birokrate koje navodno odgovaraju nekim multinacionalnim kompanijama i vladama, kao i tehnokratama uključujući tu i neke od najrepresivnijih režima na svetu, kao što su to Kina, Iran i Rusija“, ljutito je izjavio Kruz.

Pristalice plana tranzicije na ove optužbe uzvraćaju argumentom da ovakvi prigovori ne uzimaju u obzir napredovanje i funkcionisanje Interneta u godinama koje su za nama.

05

“Ova tranzicija građena je skoro punih 20 godina i počiva na dvopartijskom konsenzusu (demokrata i republikanaca), dakle zasniva se na jednoglasju po ovom pitanju koje je bilo prisutno tokom mandata više američkih kabineta”, poručila je Ketrin Braun (Kathryn Brown), predsednica Internet-društva koje su osnovali neki od utemeljivača Interneta.

“Ova tranzicija dodatno će osnažiti Internet kao siguran, stabilan i robustan alat koji će milijardama ljudi širom sveta omogućiti veći uticaj na svoje živote, na društva čiji su deo kao i na čitav svet”, rekla je Braunova.

Tranzicija bi trebalo da se nastavi uprkos tome što nije savršena, mišljenje je i Danijela Kastra (Daniel Castro), potpredsednika Fondacije za IT i inovacije. “Uplitanje američke vlade bi u u ovom momentu potkopalo međunarodni konsenzus, ali i smanjilo poverenje u model višečlane strukture, i to u trenutku kada su te funkcije najpotrebnije”, upozorio je Kastro u belešci na svom blogu.

Tranzicija sistema dodele internet domena bi trebalo da “označava ključni ‘konstitutivni trenutak’ za sistem upravljanja Internetom”, dodao je on, “a Sjedinjene Države trebalo bi da se pobrinu da budu na pravoj strani u tom istorijskom trenutku”.

The Economist

35 inovativnih interfejsa koju su izmenili naš svet (1/2)

Šta su interfejsi?

Interfejsi su sve ono gde čovek susreće tehnologiju.

00

Oni pružaju pametnije načine za jednostavniju upotrebu stvari i prostiji način korišćenja pametnih stvari. Interfejsi oslobađaju potencijale složenih sistema i tehnologija, kako bi ih korisnici kojima su potrebni mogli da upotrebljavaju. Iz dana u dan, neprestano, interfejs je taj koji je u stanju da menjaju svet oko nas.

Korisnički interfejsi su od ključnog značaja za neke od svetski najvažnijih inovacija. S obzirom da linija između “interfejsa” i “pronalaska” može biti prilično nejasna i tanka, evo prilike da malo zagrebemo po toj crti – i napravimo mali pregled interfejsa koji su bukvalno izmenili naše živote.

Kompanija Xerox poseduje zaista dugačak spisak korisnih interfejsa: “Zeleno-dugme-znači-odobrenje-za-štampu-na kopir- aparatima”. Jednostavne, elegantne linije menija zvanog “hamburger” na vašem telefonskom displeju. A tu je i “računarski partner” koji pomaže da današnji gradovi sprovode propise o parkiranju.

Dakle, ovde je spisak kojim se odaje dužno poštovanje omiljenim primerima (i primercima!) korisničkih interfejsa, a vi ćete sigurno prepoznati najveći broj njih:

  1. 01Računarski miš

Pre nego što je smišljen ovaj “miš”, ako biste hteli da komunicirate s računarom, morali biste da mu instrukcije zadajete preko tastature.

Sve se to promenilo 1964. godine kada je inženjer i pronalazač Douglas Engelbart iz SRI International spojio parče neistesane drvene oplate, pločicu, par metalnih točkića i neki kabl kako bi napravio interakciju s računarom koja je i danas sasvim identična i prosta kao pre više od pola veka:  jednostavno postavite strelicu na željeno mesto na monitoru i napravite jedno “klik”: miš je rođen!

  1. 02Brzinomer

Ljudi kao vrsta u stanju su da opažaju ubrzanje i usporavanje. Ono što ne možemo da opažamo jeste – stvarna brzina kojom se krećemo. Naravno, pre pronalaska i upotrebe automobila, ali to i nije toliko bitno.

Ali, s obzirom da su automobili postajali sve brži, postajalo je i sve jasnije još nešto: sve dok nismo saznali koliko brzo smo se kretali, nismo bili u stanju da regulišemo koliko bi to brzo trebalo da se krećemo.

Otto Schulze i njegov brzinomer. Kakva sjajna ideja.

  1. 03Sintetizacija teksta u govor

Neki interfejsi oslobađaju potencijale tj. mogućnosti sistema. A neki drugi pak oslobađaju potencijale samih korisnika.

Prodori u text-to-speech sintezi omogućili su ljudima sa invaliditetom govora i čitanja da prirodno interaguju s ljudima oko njih. Zamislite Stivena Hokinga bez njegovog tekstualno-govornog sinetizatora.

I dok ovaj tekstualno-govorni interfejs iz dana u dan postaje sve bolji i savršeniji, s njim dobijamo i potpuno novi niz aplikacija koje mogu izmeniti svačiji život.

  1. 04Prirodni jezik korisničkih interfejsa

Danas koristimo virtuelne pomoćnike, kao što Siri ili Cortana, ili “Google next exit”, dok vozimo ili da svojim ručnim zglavcima naložimo gestom da “pozovu kući.”

Ali, s daljim razvojem interfejsa prirodnog jezika, oni će sve više biti u stanju da ubrzaju složene procese koji uključuju dosta kucanja – od medicine pa do sveta finansija.

A samo je pitanje vremena kada će ovi intefejsi uspeti da shvate škotski akcenat.

  1. 05Rotacioni (obrtni) brojčanik telefona

Da biste danas koristili telefon s klasičnim obrtnim brojčanikom, morali biste prvo da pronađete poseban hotel s takvim spravama – nalik nekakvom hipsterskom butiku.

Brojčanik telefona je 1891. sve promenio. Do tada, za korišćenje telefona vam je bilo potrebno da verglate ručicu čime se električna iskra kao signal slala operatoru u telefonskoj centrali – kao znak da želite da se s nekim povežete. I tako do u nedogled: Svaki-pojedinačni-put-okrećete-ručicu-da-biste-dobili-operatora.

Brojčanik je bio prvi automatizovani interfejs pod kontrolom korisnika, koji ga upotrebljavao za upućivanje poziva. Pogledajte današnji iPhone i porazmislite za trenutak o tome koliko smo daleko dogurali.

  1. 06iPod “klik-točkić” za manipulaciju menijem

Nekoliko decenija nakon rotacionog točkića, Steve Jobs najavio je dolazak još jednog točkića, koji će promeniti tok čitavog tržišta.

Ne samo što je iPod svima pružio “Hiljadu pesama u džepu”, već nam je podario i novi način interakcije s uređajima.

Klik-točkić je takav interfejs koji je u sebi sjedinio oštro definisanu funkcionalnost s taktilnom jednostavnošću, na način koji je obnovio interes za portabl-plejere. Ako je dosad možda već i zamenjen, u to vreme – do pre samo nekoliko godina – ovo je bila suština onoga što je “cool”.

  1. 07QWERTY tastatura

Prve pisaće mašine imale su jedan široko rasprostranjen problem – ako biste otkucali dva susedna slova u brzom nizu, ona bi se ukrstila blokirajući dalji rad mašine.

Tako je 1870. urednik novina iz Milvokija objavio koja su to najčešće korišćena slova, stvorivši takvu tastaturu koja bi ovakva slova što je moguće više razdvojila, kako se tokom kucanja ne bi ukrštala. Rezultat je bila QWERTY tastatura.

Čudna činjenica: Najduža reč koju možete otkucati sa setom gornjeg seta slova na QWERTY tastaturi je “pisaća mašina” (typewriter)

  1. 08Predvidljivi unos teksta

Što je telefon manji, teži je za kucanje. Ovo se odnosilo na kabaste, stare (i nadasve voljene!) mobilne telefone finskog proizvođača Nokia ali takođe važi i za današnje “seksi”, nove iPhone mobilne.

Sistemi za predviđanje kucanog teksta kao što je to npr T9 omogućio nam je da manje vremena provodimo petljajući se oko “sitnih slovaca” na tastaturi mobilnog, obezbeđujući nam da posvetimo više vremena komunikaciji. Bez ovakvih prediktivnih sistema teško je i zamisliti da bi savremeno mobilno računarstvo imalo ovakvu silovitu uzlaznu putanju.

  1. 09ATM (bankomat)

“Dana drugog septembra naša banka će se otvoriti u 9:00 ujutro i nikada se više neće zatvoriti” – ovako je jedna reklama najavljivala prvi bankomat 1969. godine.

Bankomati su korisnicima pružili interfejs kojim oni potvrđuju svoj identitet, u interakciji sa evidencijom banke, da bi potom iz aparata povukli svoju gotovinu koju imaju na računu. Bankomati su omogućili bankama da svoje klijente usluže i  van radnog vremena – bio je ovo ogroman napredak u samouslužnoj maloprodaji.

  1. 10Elektronska naplata (Electronic Tolling Collection, ETC)

Zakrčenja puteva, preduge kolone vozila, pronalaženje punkta s najkraćim redom za čekanje kontrolora koji naplaćuje putarine, dok vozač mora da plaća i prikuplja sve priznanice sa naplatnih rampi – plaćanje i prikupljanje putarina je, na svom najosnovnijem nivou, jedan priličan problem za interfejs.

ETC tj elektronska naplata (upotreba transpondera u automobilima kojima se putarina plaća elektronski kada vozilo prolazi pored kabine za naplatu) dramatično je poboljšala protok saobraćaja, smanjivši potrošnju goriva jer je minimizirala potrebu za zaustavljanjem ispred naplatne kabine.

  1. 11Abakus – računaljka s kuglicama!

Daleko pre nego što je iko izmislio pisani sistem brojeva, drevna kultura Vavilonaca i dalje je imala tradiciju – a pre svega realnu potrebu – da računa, sabira i oduzima, deli i množi,  što im je uveliko olakšavalo trgovinu i proizvodnju.

Izum je brutalno jednostavan, mobilan i intuitivan – zato je ovu računaljku kao interfejs veoma teško ignorisati – koliko je samo abakus bio koristan, pouzdan, jednostavan i precizan!

  1. 12Internet-pretraživač

Ser Tim Berners-Li (Tim Berners-Lee) je linkove sa svetske računarske mreže indeksirao tj beležio – ručno. Naravno da je razvojem interneta porastao i obuhvat indeksiranja ne na milione već na milijarde linkova, a samim tim je postalo jasno da bi korisnicima bio potreban bolji način.

Ali, dok su pretraživači bili “ugrađeni” u prepune “portale” krcate vestima i linkovima, Google je sa svoje prve stranice skinuo sav taj dar-mar za pretragu svega i svačega, ostavljajući samo polje za ukucavanje ključne reči za pretragu i par aktivnih dugmadi.

Njihov korisnički interfejs pomogao je da univerzalna pretraga postane primarna funkcija veba.

  1. 13Grafički korisnički interfejs (Graphic user interface GUI)

Stavite kursor tj strelicu na određeno mesto i kliknete, prevučete i ubacite (drag & drop), preklapajući “prozori,” ikone, meniji – nijedna od ovih stvari  nije postojala sve dok grupica vizionara nije konačno stvorila “desktop” metaforu, koja je definisala grafički korisnički interfejs.

Oslanjajući se na viziju Daga Engelbarta (Doug Engelbart), Alena Keja (Alan Kay) i tima okupljenog oko Xerox PARC-a, ovi su naučnici bili prvi koji su postigli da računari “izađu” izvan komandne linije interfejsa, kraće rečeno: da se ne kuca samo unutar dosadnih tekstualnih kolona već da se korisnicima omogući da klikću po monitoru gde god zažele.

Ali, dok je Kseroksov “Alto” bio prvi kompjuter koji je koristio GUI, sigurno nije bio i poslednji. Ljudski/računarski interfejs ostaje ključna oblast istraživanja za naučnike širom sveta.

  1. 14Alfabetizacija

Popisi, katalozi i direktorijumi nisu bili organizovani po abecednom redu sve do prvog milenijuma Stare ere. Bilo je to divlje i brutalno doba.

Kako su se ljudi kroz istoriju razvijali i učili, alfabetizacija – odnosno organizovanje pisanih sadržaja po abecednom tj. slovnom redosledu pokazala se suštinski bitnim metodom organizovanja informacija. Organizacija po ovom redosledu ostala je u potpunosti ista kao i pre tri hiljade godina, i danas je ovaj interfejs još uvek nezamenljiv u poslovanju i organizaciji pisanih sadržaja.

  1. 15Daljinski upravljač

Davne 1898. godine, Nikola Tesla je demonstrirao prvi brodić upravljan bežičnom radio-kontrolom. Bio je to prvi put da je neko uspeo da iznađe metod za daljinsku kontrolu vozila i naprava.

I dok je Tesla veoma tačno predvideo da će se njegova “Tele-automatizacija” koristiti u vojne svrhe i za vođenje savremenih ratova, on nije mogao predvideti ulogu koju će daljinski upravljač igrati u našim životima – ni neverovatnu nezgrapnost prosečnog daljinskog upravljača.

  1. 16Lembova ručka

Prva ergonomski dizajnirana ručka lako bi mogla biti i najbolja koja je dosad napravljena. Lembova ručka još uvek je bez premca i danas nalazi široku primenu – od srpova do instrumenata u Spejs šatlu, od hirurškog intrumentarijuma do drški na koferima.

“Lembova drška čvrsto i bezbedno fiksira prste na dršci noža, zadržavajući postojano palac i prste na svom mestu”. Thomas B. Lamb, je započeo dizajn ručke 1941. godine, proučavajući 700 pari ruku tokom njihovog rada nožem, patentirajući 1945. svoj koncept drške, kako za dešnjake tako i za levoruke. Licencirane verzije Lembove drške danas se naširoko koriste u proizvodnji posuđa – lonaca, tiganja, fenova za kosu, bajoneta, čekića, kuhinjskih alata, brisača za podove, hirurških instrumenata, sanduka, srpova, kašika i viljušaka, odvijača za čepove, policijske palice i stotine drugih proizvoda.

Ova ručka imala je nesagledivo dubok uticaj na celokupan pokret dizajna i samo shvatanje ergonomije u funkciji upotrebne vrednosti predmeta.

  1. 17Solari tabla – Putni displej s rotirajućim listićima

Čak i kada su tokom 1950-tih železnički i vazdušni saobraćaj doživeli svoj bum, oglasne table s rasporedom dolazaka i odlazaka i dalje su se ažurirali ručno. Solari tabla bila je iskorak napred. Ovaj sistem rotirajućih listića kojeg su izmislila dvojica italijanskih sajdžija (i rođaka) omogućio je daljinsko ažuriranje putnog rasporeda.

Pored svoje već decenijama dokazane efikasnosti, svima nama tako drag i srcu prirastao šum obrtanja listića na displeju postao je sinonim za putovanja širom sveta (Neki savremeni digitalni displejevi i dalje se prave tako da stvaraju ovaj prepoznatljiv ton, signalizirajući putnicima koji čekaju da se tabla upravo ažurira, ali i podsećajući ih da ne zaborave na svoj voz ili avion … a takođe i iz nostalgičnih razloga).

  

  1. 18Razgovor putem Interneta (Internet Chat relay, IRC)

Mnogo pre nego što su izmišljene mobilne aplikacije za cyber ćaskanje tipa Slack i WhatsApp, ili čak AIM (AOL Instant Messenger), IRC je korišćen za povezivanje najranijih korisnika i tvoraca interneta putem tekstualnih poruka.

Iako je IRC interfejs svakako primitivan i na mnogo načina sirov i nedorađen, bio je to jedan od prvih internet-protokola koji su omogućili da današnje onlajn ćaskanje na Mreži postane stvarnost.

IRC je čak inspirisao Krisa Mesinu (Chris Messina) da usvoji jednu od puno korišćenih simbola u današnjoj onlajn komunikaciji: haštag, na Tviteru.