Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.

Provera maski u fabrici Kolmi Hopen, uoči pakovanja (Elliott Verdier/NYT)

Pri ulasku u  jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishod poslovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područja Azije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).

Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.

„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.

Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su  svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.

Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)

“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“

Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvograđane Kine – kojima su one preko potrebne.

U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.

Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.

Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.

 Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)

Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.

Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.

Izbijanje korona virusa

Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.

Šta učiniti ako putujete?

Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.

Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.

Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.

Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.

“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)

Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.

„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.

Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.

Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.

„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz  Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “

Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.

Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.

Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.

Telefoni ne prestaju da  zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta

U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).

Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.

Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija  SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.

Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “

Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljača sirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.

Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)

Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvom strategijom kineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.

“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“

 

Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.

Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.

@LizAldermanNYT

Liz Alderman, NYT

Da li je engleski dostigao svoj maksimum?

Britanska premijerka Tereza Mej je prošlog meseca u Kini prisustvovala lansiranju kampanje Britanskog saveta pod nazivom „Engleski je sjajan“ sa namerom da se u svetu podstiče dalja zainteresovanost za engleski jezik i stiču znanja o istom. Ovo bi moglo da zazvuči poput Trampove krilatice, “Učinimo Ameriku opet sjajnom”, mada, u stvari, dolazi sa jače pozicije. Van je svake sumnje da je upotreba engleskog veća i raširenija no ikada, a on daleko rasprostranjeniji od bilo kog drugog jezika. Sve svetske sile koje ne govore engleski u ovom našem globalizovanom svetu prepoznaju ga kao prvi strani jezik nužan da se nauči; on je, što je takođe jedinstveno, u praktičnoj upotrebi širom sveta. Britanski savet procenjuje da engleski danas govori oko 1,75 milijardi ljudi, što je četvrtina svetske populacije. Osnove engleskog podučavaju se u svim kineskim školama; to je i radni jezik čitave Evropske unije.

U informativnom servisu kanala France 24, engleski se koristi očigledno češće nego maternji francuski. Upotreba engleskog je obaveza svih pilota aviona i kontrolnih tornjeva, i to 24/7. Engleski se uočava i kao suštinska osnova za dalji napredak na nekim neverovatnim mestima: na primer, pre 14 godina, premijer Mongolije – zemlje koja nema istorijske veze s engleskim govornim područjem – odlučio je da bi engleski trebalo da odmeni ruski u svim školama, kao deo njegove težnje da Ulanbator postane centar za usluge telefonskih operatera. Jedan od šest Rusa tvrdi da ga govori. Engleski je očigledno jezik kojeg biraju oni koji imaju globalne aspiracije, bez obzira kakav je njihov politički stav prema anglosaksonskim silama.

Ovo globalno prihvatanje engleskog jezika, danas poprilično odmaknuto od zona uticaja nekadašnje britanske imperije a podalje i od „zadnjeg dvorišta“ Sjedinjenih Država, uspešno je narastalo tokom samo jednog veka –  uredno i, što je pomalo paradoksalno – počev od Versajskog sporazuma iz 1919. godine. U znak poštovanja prema Sjedinjenim Državama, ovo je bio prvi međunarodni ugovor napisan na engleskom (poznat i kao Pariska mirovna konferencija 1919); tada se, međutim, takođe ispostavilo da je ovaj datum obeležio početak pada najveće svetske institucije za protežiranje engleskog jezika, britanske imperije. Međutim, sa aspekta jezika, britanske vlasti imale su tu sreću da je anglofonski uticaj Britanije u svetu nasledio „rođak“ iz Severne Amerike, tako da je uobičajeno istorijsko zaostajanje bilo prikriveno, uzevši prividno drugu formu. Britanska politička komanda i linija doveli su i do jezičke imitacije koju su, zajedno s politikom, Amerikanci uvezli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Čak i u momentu kada je Britanija počela da ekonomski opada, njena već dobro utemeljena pozicija u svetu odražavala se kroz snažnije tretiranje engleskog kao jezika kojeg treba učiti u globalnim okvirima.

Međutim, tokom čitavog ovog perioda, naročito od 1920-ih do 90-tih godina prošlog veka, menjao se i fokus američke ekspanzije koji se pomakao od Severne Amerike ka svetu, što je dovelo do uticaja na trgovinu, inženjerstvo, telekomunikacije, rudarstvo, medije, nauku i finansije, dok je američki dolar u međuvremenu zamenio funtu sterling u ulozi svetske rezervne valute. Potom je 90-tih usledila digitalna informatička revolucija, stvarajući nova bogatstva čije je stecište bilo u Silicijumskoj dolini, na razmeđi iz dvadesetog u 21. vek. Sve su to bile za svet pozitivne uloge engleskog jezika u globalnim okvirima (uloga koju je uspostavila Britanija), mada je trebalo očekivati da ovaj vrhunac dostigne nešto kasnije, u periodu porasta njene „meke moći“ (soft power) i sve veće popularnosti američke kulture.

Tu se radi upravo o tom zaostajanju rasta engleskog jezika – on  odražava dosadašnji uticaj Sjedinjenih Država koji sada doživljavamo. Pa ipak, sve ovo dešava se u 21. veku – kada ostale nacije u usponu, posebno u Aziji ali i u Južnoj Americi i Africi, daleko nadmašuju SAD (a da ne pominjemo Britaniju i Evropsku uniju) u stopama ekonomskog rasta. Ovo je neverovatan spoj i stanje stvari u dosadašnjoj svetskoj istoriji. I sada se pojavljuju dva pitanja. Da li je položaj engleskog realno preimućstvo za one zemlje u kojima je on maternji jezik? I kolika je verovatnoća da će engleski zadržati ovu poziciju na neograničen rok?

Imajući u vidu ovu početnu prednost engleskog kao maternjeg jezika, koju građani nekih zemalja imaju za svoju sretnu sudbinu datu rođenjem, očigledno da su neke neposredne prednosti nesporne. Ovaj jezik pruža direktan pristup glavnom medijumu svetske komunikacije: dobro je imati unutrašnji uvid u “informacije koje možemo iskoristiti”, kao i olakšan pristup koji dobro obrazovani anglofoni imaju prilikom konkurisanja za dobre i uticajne poslove/pozicije. Engleski je, takođe, omogućio anglofonim zemljama da „naplaćuju“ neku vrstu „zakupa“ za omogućavanje prijema ostalih (ne-anglofonih) u ovu jezičku elitu: anglofone nacije svake godine ubiraju ogromne zarade od kurseva i podučavanja engleskog kao stranog jezika (samo u Britaniji danas zarada je preko 2.24 milijardi evra godišnje, uz predviđanje da će do 2020. dostići 3.35 milijardi evra), uz dominaciju globalnim izdavačkim tržištem na engleskom jeziku (preko 1,5 milijardi evra izvoza u 2015. godini). Ovo je još jedan spin-off iz nedavne istorije britanske dominacije, kao što je nekad to bio i položaj Griničovog meridijana (koji je neka vrsta „nule“ u koordinatnom sistemu tj centra koordinata globalne orijentacije), svakodnevno obezbeđujući dobre prilike i pogodnosti za globalnu trgovinu između Azije i Amerike, ili pogodnosti za združena ulaganja, a time i razvoj globalnih finansija, sa londonskim „Sitijem“ kao njihovim centrom (barem je to bio slučaj sve donedavno).

Ali, posebno poznavanje jezika predstavlja prednost koja se prebrzo umanjila onda kada je engleski postao globalna svojina. „Globalni engleski“ otada ima samo istorijsku vezu sa Britanijom ili SAD, dok dobro poznavanje ovog jezika više nije isključiva ekskluziva onih kojima je engleski maternji. Čak i kratkoročne, iznenadne i nepredviđene prednosti išle su pod ruku sa svojim moralnim dilemama. Pretpostavka o „ekskluzivnom pravu“ može čak izazvati samozadovoljstvo kod kuće, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i nezadovoljstvo u inostranstvu – što je očigledno bio slučaj tokom aktuelnih pregovora o “razvodu” između Britanije i Evrope.

Teško je naglasiti ranjivost jezika kao što je engleski – koji se širio planetom, ne bivajući zabranjivan a ni „hotimičan“, već s namerom proučavan – i to daleko od svoje domovine, a čak ga je bio glas kako je to “jezik slobode”. Ipak, ovo samo po sebi nije ništa novo. Transnacionalni „lingva franka(lingua franca, izraz koji se koristi za bilo koji jezik čija upotreba u velikoj meri prelazi granice zemlje u kojoj se govori), koji su nekada uspostavljeni, uvek odišu osećajem trajnosti. Ipak, kada se okolnosti menjaju, i ovakvi širom planete uspostavljeni jezici padaju. Padaju onako kako padaju i imperije. A promena je, sada sasvim uočljivo, na pomolu.

Tako je, prirodno, za očekivati da nakon što se nove sile poput Kine, Indije ili Brazila uspostave ekonomski i politički (a verovatno i vojno), tako će se globalno osetiti i njihov jezički i kulturni uticaj među onima koji žele da se bave ovim zemljama (pre svega u biznisu, ali i u domenu kulture), a takođe i između samih novouspostavljenih sila. Ali kao i kod svih novih dominantnih jezika, postojaće jedna zadrška i zaostajanje. Upotreba drugih jezika neće biti toliko dobar odraz ekonomske moći novih sila, već će njihov globalni  jezički uticaj kaskati.

Ako se fokus stavi na Kinu, recimo, svet može imati manje entuzijazma za “skrivenu ruku” slobodnih tržišta Adama Smita. Ukoliko se pojave drugi centri, rezultat će možda biti jedna polivalentna mešavina koja će sadržavati lokalne islamske, budističke ili hinduističke tradicije. Razvijanje tehnologija prevođenja može učiniti da jezici u velikoj meri postanu smenjivi i zamenljivi, stavljajući kulturu nacija iz kojih potiču u zadnji plan. Bez obzira na to, neće biti nikakvog posebnog odstupanja od trenutne tradicije globalnog komuniciranja, koje se danas obavlja mahom na engleskom.

Ovakvo šta se, uostalom, već desilo u 17. veku kada je nova globalna sila, Francuska, preuzela vodeću ulogu, a francuski postao zajednički jezik civilizovane Evrope. Francuski – sa jakim prosvetiteljskim implikacijama – zamenio je latinski jezik koji je imao ulogu lingva franke tokom čitavih 15 vekova. Na jedan drukčiji način to se dogodilo i u 19. veku, kada su imperijalne „mirođije u svakoj čorbi“ – u svakom slučaju uljezi i neželjeni – Rusija i Britanija – ukinuli Farsi na svojim azijskim teritorijama uticaja. Pre toga, Farsi je bio predominantan 800 godina kao jezik muslimanske kulture, trgovine i politike.

Prema tome, kada je o engleskom jeziku reč, verovatno je da će njegov trenutni vrhunac biti i nadalje dobar kao i dosada, mada je njegova slava kao svetskog jezika trajala svega nekoliko vekova: gotovo iznenadni i kratak uspeh koji se ne ponavlja, i koji još uvek nije uporediv sa onim uspehom koji su imali njegovi prethodnici – latinski ili farsi.

Čak i u sadašnjoj formi, njegov pad će se verovatno poklopiti sa najnovijim usponom Kine, čija je (dokumentovana) istorija trajala tri hiljade godina (a verovatno i mnogo duže, računajući ono vreme koje nije dokumentovano).

Kineski je, takođe, sjajan.

The Guardian

 

Kritika kritike: Zašto Kina neće imati „teško prizemljenje“ nakon dugoročnog rasta

Jedino što uočavam je poklanjanje nesrazmerno velike pažnje problemu kineskog duga u odnosu na realni obim problema, piše Glenn Luk, profesor ekonomije i kompjuterskih nauka na Univerzitetu Pensilvanija.

Ovim se uopšte ne govori da projekti koji nisu iz domena privredne infrastrukture i investicije, bazirane na zaduživanju (tj kreditima), nisu problematični za Kinu. Jesu. Ili da je rast BDP-a u protekloj deceniji bio sjajan. Nije. Ovo, međutim, ne govori da rast Kine neće usporavati tokom narednih godina. Hoće.

Zaista, verujem da su preveliki dug/preinvestiranje glavni problemi (na vrhu moje liste) koje ova zemlja mora da reši. Nije to lako rešiti, ali je sigurno lakše nego neke od problema s kojima se Kina vremenom morala pozabaviti. Kreatori politika u Kini veoma su svesni ovog izazova.

Međutim, pitanje sa prevelikim fokusom na “problem duga” dolazi onda kada se zaglavite u posmatranje samo onog najgoreg (iz finansijske perspektive) i najmanje efikasnih delova kineske ekonomije. Ubedljiva većina domaćih kredita ide državnim preduzećima (DP, eng. SOE – State Owned Economies). Ove kompanije su manje efikasne i inovativne u odnosu na privatni sektor.

Međutim, ove kompanije, takođe, nisu ni osmišljavane kako bi bile efikasne jer njihovi ciljevi nisu čisto kapitalistički; oni služe važnoj društvenoj funkciji u pružanju određenog stepena stabilnosti koje obezbeđuju privredi i društvu koje je prošao kroz mnoštvo brzih promena. Državna preduzeća, takođe, imaju tendenciju da posluju u sektorima [1] gde inovacije nisu nužno toliko važne – ili čak i u nekim poput bankarskog, gde previše inovacija ponekad može biti opasno:

(Grafikon: The Economist)

(Grafikon: The Economist)

U međuvremenu, ignorišete privatni sektor koji ne samo da je daleko veći već je i najdinamičniji deo kineske privrede; Uključuje najbolje kompanije u zemlji, većinu globalno konkurentnih sektora i najinovativnije preduzetnike. Uz određene izuzetke [2], većina preduzeća iz privatnog sektora istorijski se oslanjala na finansiranje kapitala (u odnosu na bankarske kredite) i zadržavanju zarade za svoj poslovni rast. Deo toga je u samoj prirodi njihovog poslovanja: kompanije iz izvoznog sektora i kompanije za internet / tehnologiju teže da budu manje kapitalno intenzivne u poređenju sa sektorima u kojima dominiraju državna preduzeća i državna ekonomija, kao što su telekomunikacije ili energetika – a drugi razlog je to što su istorijski imali veoma ograničen pristup bankarskim kreditima.

Uprkos generalno skupljim izvorima finansiranja, u poslednje četiri decenije privatni sektor u Kini je od nule narastao na više od dve trećine kineske proizvodnje, uz još veći udeo u zapošljavanju [3] – na delu je dugoročno umnožavanje i sticanje bogatstva na duge staze, kojem bi čak i Voren Bafet mogao biti impresioniran. U ovom trenutku, kineskoj ekonomiji više odgovara privatni nego državni sektor poslovanja.

Ako ignorišete ili odbacite privatni sektor u Kini, naravno, završićete s prilično lošim pogledom na stvari. To je kao da se sve vreme fokusirate na analizu neverovatno razlomljenog i zamršenog sistema zdravstvene zaštite u SAD-u, a onda pretpostavite da je ostatak privrede neefikasan na sličan način. U istom smislu, usko i isključivo fokusiranje samo na pozitivne aspekte Kine, uz istovremeno ignorisanje negativnih tendencija, vodi nas ka prekomernom optimizmu.

A ukoliko se fokusirate samo na loše stvari, onda ćete jedino njih i videti.

Da biste pravilno procenili Kinu i njenu ekonomiju – ili bilo šta u vezi s tim – morate uzeti u obzir i dobro i loše. Oni idu ruku pod ruku. Preterani naglasak na obe strane neizbežno će dovesti do iskrivljenog pogleda na stvarnost.

Napomene:

[1] Primera radi, obratite pažnju na sektor telekomunikacija: Kina je podeljena između tri državna operatora (China Mobile, China Unicom i China Telecom). U SAD-u imamo dva orijaša (AT & T, Verizon), T-Mobile, a potom i gomilu manjih i nekada značajnih igrača. Inovativnost nema velikog značaja na svakom tržištu. Ono što se danas smatra inovativnim je, recimo, potez kompanije T-Mobile koja najavljuje da će plaćati vašu Netflix pretplatu.

[2] Najznačajnije u sektoru nekretnina.

[3] Tržišta, pa tek onda Mao: Porast privatnog poslovanja u Kini: Nicholas Lardy

Glenn Luk, B.S. Economics & Computer Science, University of Pennsylvania (Quora)

 

Džek Ma: Ambicija kao pokretačka snaga

Džek Ma je jedan od najsvetlijih primera uspešne priče „od trnja do zvezda“.


Rođen je 10. oktobra 1964. godine u gradu Hangdzou, u istočnom delu Kine (Šangaj) u vreme kada je komunistička Kina bila izolovana od zapadnog sveta. S obzirom na nepovoljne uslove u državi, odrastao je u siromaštvu.

Kao dečak, Ma je bio sitne građe, ali ga to nije sprečavalo da se potuče sa školskim drugovima. „Nikada se nisam plašio da stanem na crtu starijima i jačima od sebe“, objasnio je Ma, u svojoj biografskoj knjizi. Ta neustrašivost je odredila njegov put uspeha u poslovnom svetu.

Još jedna korisna osobina za biznis, koju je mladi Ma ispoljio vrlo rano je preduzetnički duh, predusretljivost i želja za učenjem. Naime, nakon što je američki predsednik Ričard Nikson posetio Hangdžou 1972. godine, taj grad je postao turistička Meka u koju su navirali turisti sa svih krajeva sveta. Još kao tinejdžer, Ma je osmislio kako da iskoristi povoljnu poziciju u kojoj se našao. Svakog dana je ustajao rano i odlazio do glavnog gradskog hotela, koji je bio omiljeno mesto za smeštaj stranih turista i nudio posetiocima turu za obilazak grada, u zamenu za lekcije iz engleskog jezika. Jedan od turista, sa kojim se sprijateljio mu je i dodelio nadimak ’Džek’.

Bez novca i poznanstava sa uticajnim ljudima, jedino što mu je preostalo, kako bi uspeo, bilo je da se posveti obrazovanju. Međutim, nakon završteka srednje škole, dva puta je pokušao da upiše studije, oba puta bezuspešno. Konačno, iz trećeg puta, uspeo je da upiše Učiteljski Institut Hangdžoua, na kom je diplomirao 1988. godine i, odmah po završetku studija, bacio se na traženje posla. Nakon što je više puta odbijen, konačno je dobio posao kao profesor engleskog jezika na lokalnom univerzitetu, gde je zarađivao svega 12 dolara na sat.

Džek Ma do tada nije imao iskustva sa računarima, niti programiranjem, ali je ubrzo pao pod čari interneta, za vreme jednog putovanja u SAD 1995. godine. Prva reč koju je ukucao u internet pretragu, bila je reč ’beer’ (pivo) i iznenadio se videvši da se u rezultatima pretrage nije pojavilo nijedno kinesko pivo. Tada je odlučio da osnuje internet kompaniju, specijalno namenjenu za Kinu i kineske proizvode.

Iako su prva dva pokušaja osnivanja firme bila neuspešna, Ma je bio uporan u svojoj nameri da osnuje sopstvenu internet kompaniju. Okupio je grupu prijatelja i ubedio ih da ulože svoj novac u ostvarenje njegove ideje – kreiranje onlajn prodavnice, koju je nazvao „Alibaba“. Ideja je bila da, ovaj novi sajt omogući izvoznicima da objave liste proizvoda, koje bi kupci potom mogli direktno da poručuju, putem interneta. Sam naziv „Alibaba“ upućuje na priču o Alibabi i 40 razbojnika, u kojoj posebna lozinka otvara vrata pećine u kojoj se nalaze neizmerna bogatstva i tako upućuje na simboliku u kojoj je njegova web prodavnica malim kompanijama i preduzećima otvorila vrata beskrajnih prilika na globalnom tržištu.

Ova usluga je ubrzo počela da privlači korisnike iz svih delova sveta. Do oktobra 1999. godine, kompanija je prikupila pet miliona dolara od „Goldman Saks“-a i dvadeset miliona od „Softbanke“. Kompanija „Alibaba“ je i pored brzog i rastućeg uspeha, zadržala imidž mladalačkog startapa, kojeg su pokretale ideje, entuzijazam i želja za promenom.

S obzirom da je „dot.com“ ekspanzija zabeležila kraj 2000. godine, kompanija se suočila s ozbiljnim izazovima na međunarodnom tržištu. Ma je uspešno reorganizovao operacije kompanije, što uključuje i gubitak mnogih međunarodnih ogranaka firme, i usmerio fokus na jačanje pozicije „Alibabe“ na kineskom tržištu.

„Uspećemo, jer smo mladi i nikad, ALI NIKAD ne odustajemo“, reči su koje je Džek Ma govorio svojim zaposlenima na svakom sastanku.

Inovativnost i ogromna želja za isticanjem bili su glavni pokretači tima, koji je stajao iza ovog internet giganta. Ubrzo su došli i rezultati; „Yahoo“ je 2005. godine uložio milijardu dolara u kompaniju u zamenu za 40 odsto vlasničkog udela, što je bila ogromna stvar za kinesku kompaniju, koja je težila da izbaci američki eBay sa prvog mesta internet prodavnica u Kini.

„Ako želiš da uspeš, moraš da učiš od konkurenta, ali ne i da ga kopiraš. Kopiranje je smrt u poslu.“

Džek Ma se povukao sa mesta izvršnog direktora „Alibabe“ 2013. godine, zadržavši poziciju predsednika kompanije. Kompanija „Alibaba“ danas ima inicijalnu javnu ponudu (IPO) u vrednosti od 150 milijardi dolara, što je najveći IPO kompanije listirane u SAD-u, ikad zabeležen na Njujorškoj berzi. Taj uspeh je omogućio da Džek Ma postane najbogatiji čovek u Kini, a njegov imetak iznosi 29 milijardi dolara. Pa i pored ogromnog bogatstva, najbogatiji Kinez na svetu koristi svaku priliku da promoviše pozitivne ideje, smanjenje zagađenja i nastavak slobodne trgovine. Nakon odluke predsednika SAD Donalda Trampa da se ta zemlja povuče iz Transpacifičkog partnerstva i preispita učešće u ostalim sporazumima o slobodnoj trgovini, kao i protekcionizma, koji zastupa, Džek Ma je upozorio na ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze globalna ekonomija i svetska trgovina:

„U trenutku u kom prestaje trgovina – počinje rat“

Džek Ma ima ambiciozne planove za budućnost, kako svoje kompanije, tako i celokupnog svetskog poslovnog tržišta. Na kritike američkog predsednika Trampa, koje su bile usmerene protiv Kine i optužbe da Kinezi preuzimaju radna mesta Amerikancima, Džek Ma je odgovorio nudeći ambiciozno rešenje – milion novih radnih mesta za građane SAD (100 miliona novozaposlenih u svetu) kroz plasiranje roba i usluga malih i srednjih preduzeća na kinesko i svetsko tržište.

„Naša filozofija je da izgradimo ekosistem i podstaknemo druge da proizvode, menjaju, prodaju i napreduju. S našom tehnologijom, inovacijama i partnerima, naši klijenti (10 miliona prodavaca na sajtu) mogu da se takmiče čak i sa Majkrosoftom i IBM-om.“

Pored toga što je dospela među najuspešnije kompanije na svetu, „Alibaba“ ima cilj da se svrsta i među najveće sile u svetskoj ekonomiji do 2036. godine. Naime, kineska kompanija je već sada ekonomski jača od zemalja kao što su Švedska, Poljska, Iran, Norveška i Austrija.

“Ukoliko kompanija može da usluži dve milijarde potrošača, to je jedna trećina ukupnog svetskog stanovništva. Ako može da stvori 100 miliona radnih mesta, to je verovatno više nego što većina vlada može da postigne. A ako može da podrži svoje poslove sa 10 miliona…to se zove ekonomija”, smatra Džek Ma.

Cilj koji je Džek Ma postavio za svoju kompaniju je moguće ostvariti, naročito ako se uzme u obzir da „Alibaba“ planira da zaradi bilion dolara do 2020. godine, čime bi postala 16. ekonomija sveta, veća od Turske ili Saudijske Arabije. Tim tempom, 2036. godine „Alibaba“ bi bila peta ekonomija sveta, odmah iza SAD, Kine, EU i Japana.

ekonomski.net

Start-up horizont: novi tehnološki mehur (2/2)

U jednom trenutku se pojavila „trendi“ priča o startapovima koji su opisivali trend “harmoničnog, bezbrižnog suživota” njihovih suvlasnika koji, osim firme, zajedno dele i prostor za stanovanje; Tviter je proplakao od toga uz brojne komentare tipa “Izmislili ste cimere!”

Toliko o „inventivnosti“ nekih startup firmi, o čemu je ovde bilo reči u prvom delu „Bajki iz Silicijumske doline“.

Kada je Bloomberg otkrio da se kese sa voćem startapa Juicero mogu veoma lepo ispresovati ručno to jest stiskajući kesu šakama – umesto da besmisleno potrošite 400 dolara za Juicero „mašinu za hladno presovanje“ – dobro finansirani startap je odmah potonuo: prestala je prodaja skupih aparata za „seckanje i gnječenje“, jer se voće u fensi kesicama može izgnječiti golim rukama; krenula je salva ubojitih šala na račun vlasnika ove firme. Juicero nije bila tek jedna apsurdno smišljena poslovna šema: Bio je ti “simbol klase iz Silicijumske doline koja je dizajnirala stvari i smišljala rešenja za  sopstvene, izolovane probleme”, ili, “apsurdna manifestacija oholosti Silicijumske doline”. Kada je jedna studija pokazala da „nutritivni suplement“ startapa HVMN – dodatka u ishrani kojeg je startaperska bratija izreklamirala kao „sjajno za hakovanje mozga, jer podiže funkcije naših neurona do neslućenih visina“ –  kako se ispostavilo, nije bio efikasniji od šoljice kafe… usledila je sasvim prigodna javna poruga.

Ove sedmice, kada je Netfliks tvitovao šalu o izboru kanala koje voli da gleda jedan od njegovih gledalaca – marketinški potez koji bi do pre samo nekoliko godina bio prepoznat kao vispren uvid nastao prikupljanjem „čudesa“ iz big date – tog istog trenutka su tviteraši i masovni mediji izvršili pritisak na Netflix, negodujući protiv flagrantne povrede privatnosti pojedinca. Ovaj procep, prekid dobrih odnosa između tehnoloških preduzetnika i javnosti samo je dodatno pojačao utisak i osećaj da su „aj-tijevci“ i softveraši bolno nesvesni realnosti.

Investitori iz Silicijumske doline su, ako ništa drugo, barem upoznati s ovim problemom. Do pre par godina, neka loša referenca ili manji javni skandal ne bi mogli da osujete proces prikupljanja sredstava za postizanje velikog poslovnog dogovora između startapera i ulagača. Ali, oni koji se bave ulaganjem sve više „pročešljavaju“ svoje biznis dilove sa startaperima – dakle početnicima u poslovanju – uključujući i one najprimamljivije i najtalentovanije, za koje obično svi venčer kapitalisti i anđeli investitori bitku biju kako bi se izborili makar za jedan njihov deo. Podozrivost je posledica negativnih referenci prisutnih u javnosti u proteklih nekoliko godina (neki kažu da je takvo stanje i preko deset godina, premda ga ulagači nisu odmah prepoznali). Skandali nakon afere sa Uberom i seksualnim uznemiravanjem, ili aktuelne burne reakcije nakon što je usahnula fascinacija tehnološkim start-up firmama, doprineli su rastu neodlučnosti među investitorima, koji s oklevanjem stupaju u kontakt s kompanijama koje su u blizini bilo kakvog skandala. “Ljudi su imaju izoštrena čula i osetljivi su kada treba da sarađuju sa startaperima koji imaju bilo kakve probleme”, rekao mi je jedan investitor. Plaše se udara na svoju reputaciju; problem sopstvenog ugleda odmah se ispostavlja, ukoliko su povezani sa nekim problematičnim startapom koji je meta poslovnog skandala.

Bankari sa Volstrita bili ti koji su se 2008. godine pokazali kao „loši momci“. Tokom ove 2017. godine, svetski zlikovci br.1 jesu visokotehnološki stručnjaci. “U suštini, radi se o potpuno istoj priči (kao i 20008), radi se o previše ljudi sa previše novca. Ovakva situacija podstiče aroganciju, loše ponašanje i ljubomoru, a društvo samo voli da to  sruši”, rekao je jedan anonimni investitor. Kao rezultat toga, potencijalni ulagači izbegavaju sve što im se učini rizičnim. Hanter Vok (Hunter Walk), venčer kapitalista sa firmom Homebrew, koja je investirala u Bodegu, pripisuje ovu negativnu povratnu reakciju medija, javnosti i poslovnog sveta kao širu reakciju društva na (bilo čiju) moć i snagu. Tehnološka industrija i hajtek biznis danas su moćna institucija, kaže on. “(Mi, ulagači) više ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, niti je među nama prisutno stoprocentno poverenje u startapere – i to je sasvim okej.”

Počinje da kopni privlačnost koju su doskora popularni „tekiji“ (techies) godinama uživali. To im omogućava da jedan deo svog vremena posvete posmatranju situacije, realnosti, zapravo. Ovo otrežnjenje će im možda omogućiti da vide ono što drugi vide kada gledaju u njih. Ali – ako su kritičari u medijima, javnost, venčer investitori i ljudi koji su im u neposrednoj blizini sada u stanju da prozru što to, zapravo „neki novi klinci“ rade, to znači da je sazreo trenutak da sami start-up osnivači „povuku ručnu“ i naprave promenu. Jel tako?

Osnivači start-up firmi koje imaju nekog potencijala za postizanje uspeha tretiraju se sa poštovanjem koje zadobijaju ratni heroji. Ovaj status obezbeđuje im poslovni uticaj, kao što je to dodatna glasačka moć i kontrola nad svojim odborima (praksa koja je izazvala probleme startapovima poput Ubera i Theranosa). Ali, ono što je još važnije, ova tvrdoglavo nerazumna misao o „superiornosti“ ih drži u uverenju kako su nepobedivi. Kultura obožavanja osnivača firmi, koja se brižljivo neguje u tehnološkim kompanijama i njihovom načinu razmišljanja, uzela je maha još od pojave Stiva Džobsa, pa sve do najnovije „grupe veseljaka“ zaluđenih uspehom, recimo, start-up akceleratora Y Combinator. Kraljevski tretman im u početku može delovati nadrealno, sve te počasti i povlastice koje zadobiju munjevitom brzinom. Ipak, većina osnivača se veoma brzo „nakalemi“ na besplatne vožnje helikopterom, besplatne koncerte, besplatne uređaje i opremu koja je fensi i trendi, besplatne pozive na brčkanje u Montoku (Montauk), ili na ostrvu Neker, ili na Havajima. Njihovo večito opravdanje je da „naporno rade“. Oni menjaju svet. Oni to zaslužuju.

Zbog toga su mnogi startaperi, zaljubljeni u sebe, bili oduševljeni kada su u novembru 2017.  doslovce blokirali saobraćaj u Lisabonu. Učestvovala sam na konferenciji „Web Summit“, obrevši se u autobusu koji je nas novinare, uz startapere iz Silikonske doline, vozio na privatnu večeru, na kojoj se očekivalo pojavljivanje portugalskog premijera. Policijski motocikli, rotaciona svetla i zvuk sirena ubrzali su naše putovanje kroz gust saobraćaj, dok je karavan vozila s „preduzetnicima i investitorima“ nastojao da se drži u jednoj koloni u kojoj smo se svi zajedno kretali. Naši autobusi su se spuštali niz vijugave brežuljke, s policijom koja nas je obezbeđivala, a potom se ustremivši na velegradski saobraćaj kroz uske, jednosmerne ulice i obilazeći vozila tek zaustavljena usred raskrsnica. Čitav grad je čekao da prođemo, čitav grad je bio u haosu.

“Osećam se kao kreten”, rekla sam ljudima koji su sedeli oko mene. Izgledalo mi je katastrofalno pogrešno to što smo prouzrokovali opšti saobraćajni zastoj kako bismo brzom trakom mogli da proletimo pored svih. “Mičite se, gubitnici!”, ječale su u vazduhu sirene u mojoj glavi. “Ovi hajtek štreberi jure na posebnu, fensi večeru u palati!”

“Hej, pa ovo je suuupeeer!”, uzviknuo je jedan od mladih tehno-startapera s kojima sam bila u autobusu. Policijska pratnja – ah, kakvo puvačenje slikama na Instagramu! (#VIP #BallerStatus.) On i ostali su se naginjali ka autobuskim prozorima, isukanih telefona.

Provela sam godine u svetu startapera, promatrajući „hronične“ njihove uspone i padove (mada, uglavnom, uspone); bila sam svedok brojnim besnim žurkama koje su daleko nadmašivale dobar ukus, posmatrajući golobrade štrebere koji paradiraju zarad pridobijanja što većeg publiciteta; posmatrala sam njihovo rasipništvo koje se ogledalo u preskupim poklonima. “Eto zašto nas mrze”, imala sam običaj da se našalim. U Lisabonu sam, međutim, shvatila da je ova šala, zapravo, bila istina koja se videla na terenu.

Dokazi se poput ovog gomilaju, i to je razlog zbog kojeg ostatak sveta više nije fasciniran Silicijumskom dolinom: uznemireni smo njihovom neosetljivošću. Ali, da bi stvari krenule nabolje, biće potrebna opšta promena stava i poslovnog pristupa kako bi se u tehnološku industriju vratila samosvest; nedostajuća trezvenost, koja je oduvek krasila ovaj soj ljudi, da svet treba menjati nabolje. Cinici bi uzvratili kako sve to nije od velike važnosti. Velike tehnološke kompanije su, kao što se zna, prevelike da bi propale; isuviše komplikovane da bi bile dobro razrađene ili regulisane, previše urasle u rutinsko poslovanje, ekonomiju, privredu i svakodnevne stvari. Ne, nećemo se otarasiti naših mobilnih telefona ili društvenih mreža. Tako živimo sada.

Međutim, čak i ukoliko u Silicijumskoj dolini stvari ostanu ovakve kakve su danas, tj nepromenjene, promena je ta koja definitivno dolazi – ako ne izutra a onda, nesumnjivo – spolja. Kritičari iz vladinih struktura, iz medija, javnosti i od strane posmatračkih grupa čiji je to posao, pozivaju učesnike u hajtek industriji da se pridržavaju propisa – bilo da se radi o antitrastu, usklađivanju s regulativom ili o transparentnosti u vezi oglašavanja. Neki izvršni direktori počinju da potvrđuju ove promene ličnim primerom. Međutim, za mnoge od njih, to je posao kakav je oduvek i bio. Takvi još uvek pripremaju bunkere za nadolazeću apokalipsu. Još uvek se privatno pitaju „da li optužbe za seksualno uznemiravanje prerastaju u lov na veštice?“ Oni još uvek angažujuju manekenke koje popunjavaju „prazna mesta“ na njihovim jubilarnim zabavama. Još uvek se, jednom-dvaput godišnje, međusobno susreću u varoši Burning Man, mestu koje su tokom godina pokvarili upravo ovi lažni eskapisti i foliranti koji, navodno, „plivaju uzvodno“ i protiv establišmenta. Još uvek se, navodno, pitajući „da li je moguće uraditi nešto“ – umesto da se pitaju da li bi (nama) uopšte to trebalo.

Wired

Reci mi šta piješ i reći ću ti kako se osećaš

Izbor pića ‘određuje raspoloženje’, kažu istraživanja – kao i oni koji piju.

Različite vrste alkoholnih pića menjaju i oblikuju vaše raspoloženje na različite načine, kaže studija koja je proučavala povezanost između vrste pića i emocija koje ona proizvode. Svako piće proizvodi određeni efekat, u smislu emocija, kao i njihovog intenziteta, rezultati su britanskih istraživanja a prenosi Bi-Bi-Si.

Žestoka pića mogu u nama proizvesti osećaj ljutine, telesne uzbuđenostii ili tuge, dok crveno vino ili pivo mogu učiniti da se opustite, kažu istraživači.

Studija objavljena u časopisu BMJ Open imala je veoma reprezentativan uzorak od gotovo 30 hiljada ljudi starosti između 18 i 34 godine iz 21 zemlje.

Svi ispitanici su pili pivo, vino i „žestinu“, a mnogi od njih izjavili su da je svaka vrsta alkohola imala drugačiji efekat na njih.

I mada nam nekoliko pića mogu prijati, istraživači se nadaju da će njihovi nalazi pomoći da se istakne opasnost od konzumiranja alkohola.

Ljutiti ispadi

Mi, tokom vremena, razvijamo toleranciju prema alkoholu, što može završiti u neugodnom obliku: da nam je, vremenom, potrebno da popijemo više alkohola kako bismo osetili iste “pozitivne” efekte koje smo osećali „onda kada smo nekad počinjali da pijemo“.

I ne samo to –  postoji rizik od negativnih indikacija, kaže istraživač u ovoj studiji, prof. Mark Bellis iz trusta Velške zdravstvene agencije (Public Health Wales NHS Trust).

Anonimno onlajn istraživanje koje je angažovalo anketare preko reklama u štampi  i na društvenim medijima, otkrilo je sledeće:

Crveno vino je ispitanike činilo da se osećaju više letargičnim nego kad bi pili belo vino;

Ispitanici su u najvećem broju slučajeva izjavljivali da se osećaju opušteno onda kada piju crveno vino ili pivo;

Više od 40% ispitanika reklo je da su žestoka pića učinila da se osećaju seksi;

Više od polovine reklo je da im žestoka pića ulivaju energiju i samopouzdanje;

Međutim,, oko trećina ispitanika reklo je da oseća agresivnost onda kada pije  žestoka pića;

Konzumiranje žestokih pića je više od svih ostalih vrsta alkohola povezivano sa osećanjima agresivnosti, bolesti, nemira i sete;

Znatno je verovatnije da će muškarci pre nego žene osećati agresivnost povezanu sa svim vrstama alkohola, naročito ako se radi o onima koji su pili značajnije količine alkohola;

Međutim, rezultati pokazuju povezanost između vrsta pića i vrste raspoloženja koje ona proizvode u nama, ali ne objašnjavaju razloge zbog kojih dolazi do navedenih promena.

Profesor Belis je izjavio da okruženje u kojem se alkohol konzumira predstavlja važan faktor koji je studija nastojala da uzme u obzir, kao i to da li se pilo  kod kuće ili napolju – što je takođe imalo značaja.

“Mladi ljudi često uveče piju žestinu, onda kada izađu, dok se vino (generalno) više pilo kod kuće, uz obrok.

“Postoji i element očekivanja određenog efekta kada nešto popijemo. Neko ko želi da se opusti mogao bi u tom slučaju da izabere pivo ili čašu vina”.

On je još dodao i da je način na koji je piće reklamirano imalo moć da podstakne ljude da odaberu baš neko određeno piće koje bi odgovaralo određenim raspoloženjima (koja su očekivali da će im to piće pružiti), ali da je to mogao biti mač s dve oštrice ukoliko bi piće izazvalo negativne emocije.

“Ljudi se mogu osloniti na alkohol,koji bi im pomogao da se osećaju na određen način. Ljudi mogu piti kako bi se osećali sigurnije ili opuštenije, ali takođe rizikuju i druge negativne emocionalne reakcije”.

Belis i njegove kolege sa Kings koledža u Londonu rekli su da nalazi pokazuju da su zavisnici od alkohola neretko želeli da se oslone na piće kako bi u sebi proizveli pozitivne emocije upravo vezane za određeno piće. U tom slučaju, kada su postojala i jasna očekivanja koja je ispitanik gajio prema određenoj vrsti alkohola, postojala je pet puta veća verovatnoća da će osećati više energije (nego oni koji piju malo do umereno).

On je takođe rekao da je studija osvetlila razliku između muških i ženskih emocionalnih odnosa prema različitim alkoholnim pićima.

“Kod žena smo imali snažnije emocionalne odnose u gotovo svakoj vrsti emocija, izuzev agresivnosti.”

Agresivnost, rekao je Belis, bilo je ona vrsta osećanja koja se značajno više primećivala kod muškaraca.

Džon Larsen, iz nezavisne britanske organizacije Drinkaware rekao je da “Ova studija ukazuje na važnost razumevanja razloga zbog kojih ljudi odlučuju da piju određena alkoholna pića, kao i kakav efekat očekuju da će određeno piće imati na njih.

“Uputstvo kojeg se pridržava medicinsko osoblje u Britaniji, a koje važi podjednako i za žene i za muškarce, kaže da je za bezbedno očuvanje niskog nivoa rizika koje preterana konzumacija alkohola ima po zdravlje najsigurnije ne piti više od 14 jedinica nedeljno, na redovnoj bazi.”

Ovih „14 jedinica“ je zapravo jednako 12 jedinica žestokog pića, odnosno tri i po litre piva (tj. šest engleskih pinti), ili šest čaša od po 175ml vina nedeljno.

Stručnjaci kažu da bi postavljanje minimalne jedinične cene od 50 penija po jedinici doprinelo smanjenju smrtnih slučajeva vezanih za zloupotrebu alkohola.

Politika minimalne cene pića u Škotskoj stupa na snagu 1. maja 2018. godine.

Zakonodavstvo i pravnu regulativu kojom bi se uspostavila minimalna cena jednog pića (volumen jedinice zavisi od vrste piće tj procenta alkohola koje sadrži) trenutno se aktivno razmatra u vladi Velsa kao i u irskom senatu. Još uvek nema planova da se isto to uradi u Engleskoj, mada iz Ministarstvo unutrašnjih poslova Engleske kažu da takođe razmatraju sprovođenje ovakve „trezvenjačke“ politike.

BBC

Katalonija, Lombardija, Škotska… zašto sada?

Woodrow Wilson ga je iskoristio da bi rasparčao carstva stare Evrope; Vladimir Lenjin ga je promovisao u cilju rušenja imperijalizma; Ujedinjene nacije su ga upisale u prvi član svog utemeljujućeg dokumenta. Pravo naroda na samoopredeljenje jedno je od načela međunarodnog prava od Versaja, a potvrđeno je i u brojnim međunarodnim pregovorima, od Kašmira 1948. do Vijetnama 1973, kao i prilikom utvrđivanja državnih granica u istočnoj Evropi 1990.

Od Kirkuka do Barselone, nacionalno pitanje ponovo izbija u prvi plan, zbunjujući lidere modernih demokratija i remeteći tradiciju tehnokratskog centrizma. Dok se Socijalistiška partija Španije sprema da podrži stavljanje Katalonije pod čvršću kontrolu desne vlade u Madridu, a italijanski predsednik Evropskog parlamenta uspaničeno šalje upozorenja autonomistima u severnim regionima Lombardije i Veneta, nosioci vlasti širom Evrope ponovo otvaraju udžbenike međunarodnog prava.

Pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje ponovo je aktuelno i unitarističke države će morati da se nose sa tim. Čini se da je naročito levica psihološki nespremna za erupciju pokreta kojima cilj jeste borba za demokratiju i socijalnu pravdu, ali čiji glavni pokretač više nije klasa, već nacija i etnička pripadnost. Evropska unija je zarobljena u pravnom vakuumu. Njen osnivački sporazum ne uključuje pravo na samoopredeljenje naroda – već to pravo ograničava na već priznate države, kao što je navedeno u članu 50.

Odredbe međunarodnog prava o tom pitanju postoje samo zato što su se pred kraj Prvog svetskog rata neki ljudi žestoko borili za načelo samoopredeljenja: potčinjeni narodi nekadašnjeg Nemačkog, Austrougarskog i Ruskog carstva, predsednik Wilson, koji je izdejstvovao da načelo bude uključeno u utemeljujući dokument Lige naroda, i boljševici. Pošto je pravo na samoopredeljenje prihvatio u teoriji, Lenjin je do leta 1920. godine shvatio da borba za nacionalni suverenitet može srušiti imperijalističke sile koje su napadale Rusiju. Kominterna je naredila komunističkim partijama širom sveta da podrže sve „nacionalne revolucionarne pokrete“, čak i one koje ne predvodi radništvo ili levica.

Pre sto godina, dakle, političari svih profila, od konzervativaca do boljševika, posedovali su razvijeno teorijsko razumevanje nacionalnog pitanja, sukobljenih interesa i opštih načela na osnovu kojih o njima treba suditi. Danas to nije slučaj.

„Načelo“ kojim Pedro Sánchez, lider španskih socijalista, opravdava svoje protivljenje nezavisnosti Katalonije izvodi se iz odredbi ustava njegove zemlje. Ali ako ustav ima apsolutni prioritet, onda bi odredbe 2. stava u članu 1. Povelje Ujedinjenih nacija bile suvišne. Jedino načelo kojeg se drži predsednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani kada prekoreva autonomiste u Lombardiji i Venetu jeste strah od „umnožavanja malih država“ – a to ne može biti argument u međunarodnom pravu.

Da bismo pošli dalje, moramo razumeti šta se događa: zašto regioni, države i narodi upravo sada ponovo otvaraju pitanje prava na nacionalno samoopredeljenje? U slučaju Španije i Italije to je jasno: kombinacija mera štednje, korupcije i političke skleroze u centru sputava funkcionisanje regionalne demokratije. Tako su autonomni regioni kao što je Katalonija gurnuti na put nezavisnosti, dok su oblasti kao Lombardija i Veneto podstaknuti da zahtevaju fiskalnu autonomiju od suštinski disfunkcionalnog državnog centra.

Ali u nekim drugim zemljama na delu je dinamika akcije i reakcije: Britanija napušta EU; škotska vlada traži drugačije rešenje, što pojačava tenzije u odnosima sa centrom; republikanci u Irskoj pripremaju teren i vrebaju priliku za referendum o ujedinjenju Irske koji im je obećan devedesetih godina, kada su svi verovali da će ekonomija rešiti sve probleme takve vrste.

Isti proces se na nešto drugačiji način odvija na francuskom Pacifiku, na Novoj Kaledoniji, gde je indigenom narodu Kanak obećano održavanje referenduma o punom suverenitetu 2018. Kada sam razgovarao sa njihovim liderima u januaru, malo ko je verovao da će biti dovoljno podrške za odvajanje od Francuske. A onda, posle predsedničkih izbora, kada su tamošnji doseljenici u velikom broju glasali za Marine Le Pen i njenu radikalno desničarsku i rasističku platformu, dinamika se promenila.

Zahtevi za autonomijom i nezavisnošću se umnožavaju, a vodeće leve partije zaostaju u razumevanju jednog temeljnog principa: pod određenim okolnostima, nacionalno pitanje može biti u skladu sa borbom za socijalnu pravdu. Štaviše, ono se može naći u samoj žiži te borbe. I to je situacija koja se neće uskoro promeniti.

Nezavisno od ekonomskih teškoća i rasne polarizacije, postoji i jedan pozitivan faktor koji pokreće progresivne nacionalizme, od Škotske do Katalonije, a to je tehnološka promena. Društva bogata informacijama nagrađuju razvoj ljudskog kapitala; zato su mogućnosti da se školujete na maternjem jeziku, da učestvujete u bogatoj nacionalnoj kulturi, da stvarate jedinstvene lokalne ponude i prilike za ulazak stranih investicija, danas važnije nego ikad. Ako regioni, narodi i države koji traže više slobode proizvode utisak da iza njihovih zahteva stoji „kulturni nacionalizam“, to je rezultat delovanja tehnoloških promena i globalne konkurencije.

Drugi efekat delovanja ovih sila je širenje uspešnih velikih gradova i brzo propadanje manjih mesta. U velikim gradovima sa gustim informacionim i kulturnim mrežama možete preživeti globalizaciju. U manjim mestima to je teže. Zato se kao logična ekonomska strategija nameće formiranje „regiona“ ili manjih država koncentrisanih oko jednog velikog grada, uz razvoj suburbane i ruralne ekonomije u sinergiji sa velikim gradskim centrom, a ne velikih unitarnih država. Da Barselona nije bila toliko globalno uspešna, podrška za katalonski nacionalizam bila bi znatno manja.

Jedan dablinski finansijski savetnik mi je rekao da irske kompanije često imaju problem kada kineskim investitorima treba da objasne šta je „Irska“: Ginis, James Connolly i James Joyce nisu dovoljni. Koliko teže mora biti predstaviti im Lombardiju ili Veneto kao legitimne globalne destinacije za investiranje, uz sve negativne efekte prisustva korumpirane i polufunkcionalne italijanske države?

Razumeti zahteve za secesiju i autonomiju ne znači automatski i pristati na njih: međunarodno pravo predviđa zakonite i legitimne referendume kao sredstvo provere takvih zahteva – utoliko je to što su EU i Španija uskratile Kataloniji pravo na takav referendum sramno.

Evropski sud pravde je u decembru objavio tumačenje prema kojem se primena odredbi člana 1. Povelje Ujedinjenih nacija, koji državama koje još nisu stekle nezavisnost garantuje pravo na samoopredeljenje, može nametnuti primenom zakonskih mera. To tumačenje još nije testirano u Kataloniji, Flandriji ili Škotskoj, ali i to će se uskoro dogoditi.

The Guardian, 23.10.2017.

Peščanik.net, 26.10.2017.

Kako ishraniti rastuće čovečanstvo?

O važnosti hrane koja nam je na tanjiru, kao i hrani kojom se hrane životinje (koje na kraju završe na našem tanjiru), piše londonski nedeljnik The Economist.

Broj stanovnika naše planete će se, kako se očekuje, povećati do 2050. godine za trećinu, sa 7,6 milijardi na 9,8 milijardi. Sva ta dodatna usta treba nahraniti, i to ne samo nekim memorandumima, deklaracijama i prigodnom “kriznom papirologijom”. Kako ljudi postaju bogatiji, tako narastaju i njihovi zahtevi za povećanim unosom proteina u ishrani, posebno unosa mesa i ribe. Na primer, očekuje se da će konzumiranje govedine u Aziji u narednoj deceniji skočiti za 44%.

Gajenje životinja koje koristimo u našoj ishrani već ostavlja ogromne posledice po životnu sredinu na čitavoj planeti. Broj domaćih životinja enormno je narastao tokom 20. veka. Danas je živo više od 20 milijardi pilića, 1,5 milijardi goveda i milijarda ovaca. Četvrtina zemljišta na svetu koristi se za ispašu stoke kojom se hranimo. Ona troši 30% svetskih useva. Takođe, stoka doslovce tamani vodu – potrebno vam je oko 15.000 litara da biste proizveli samo kilogram govedine, u poređenju sa samo 1.500 litara potrebnih da biste dobili kilogram kukuruza ili pšenice. A gasovi koje kao nus-efekat pravi njihova utroba tokom varenja nikako nisu dobra vest za klimu. Stoka koju gajimo za sopstvenu ishranu je odgovorna za 14,5% svih antropogenih gasova koji proizvode efekat staklene bašte, prema Organizaciji Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (UN Food and Agriculture Organization, FAO).

Akva-farme: ribe se danas već hrane biljnim proteinima

Akvafarm: riba se već hrani biljnim proteinima

Kako je, onda, uopšte moguće sprovesti održivost ishrane na našoj planeti? Jedan tip rešenja/odgovora usmeren je na ubeđivanje ljudi da ubuduće na svoje tanjire stavljaju hranu koje se razlikuje od dosadašnje. Vegetarijanci imaju najjednostavnije rešenje od svih, ali pokušajte da ljudima u podsaharskoj Africi objasnite da se drže manioke (zovu je još i juka, ili kasava), koja je osnovna visokokalorična hrana za seosko stanovništvo tropskog područja, iako je izrazito siromašna proteinima i, osim što je dobar “energent”, nema neku značajniju hranljivu vrednost.

Podsticanje ljudi da jedu više ribe, a ne više mesa trebalo bi da je nešto bolji odgovor na zahtev za proteinima u budućnosti čovečanstva. Potrošnja ribe sada je prevazišla govedinu, a akvakultura (tj riba koja je gajena a ne uhvaćena izlovom) čini polovinu ribe koju jedemo. Pa ipak, i pored značajnog udela gajene ribe u našoj ishrani, gotovo 90% ulovljene divlje ribe iz slobodnih voda je ili na samoj granici prihvatljivog ili je izvan svojih održivih granica. I riba iz uzgoja, a posebno losos, često je hranjen životinjskim proteinom – dakle sitnijom ribom – koja se lovi na otvorenom moru. Jedna od trenutno veoma aktuelnih ideja je da ljudi na Zapadu treba da na svoj meni uvrste i insekte, koji sadrže do tri puta veće količine proteina nego govedina i već formiraju sastavni ili dodatni deo ishrane dve milijarde ljudi, kaže FAO. Međutim da bi se takvo ta obistinilo, mnogi građani razvijenog Zapada biće prinuđeni da prevaziđu svoju urođenu gadljivost prema insektima, suzbijajući faktor “bljak”.

Meso stvoreno u laboratoriji jedan je od načina prehrane budućih generacija

Meso stvoreno u laboratoriji jedan je od načina prehrane budućih generacija

Drugi tip odgovora na problem iznalaženja izvora hrane s dovoljnom količinom proteina potrebnih ljudima u budućnosti uključuje korišćenje savremenih tehnologija za stvaranje veštačkih proteina. Investitori kao što su Bil Gejts i Ričard Brenson podržali su pokretanje start-up firmi koje se bave istraživanjem i razvojem veštačkog mesa, odgajenog iz životinjskih ćelija goveda i živine. Tajson Fuds (Tyson Foods), prehrambeni gigant koji se bavi proizvodnjom i preradom mesa, sasvim je nesvakidašnji i neočekivani poklonik istraživanja zasnovanih na gajenju biljaka bogatih proteinima.

Naučnici, takođe, istražuju mogućnosti genetske modifikacije životinja kako bi povećali mišićnu masu goveda ili smanjili infekcije kod ribe u uzgoju.

Ovakve i slične inovacije imaju ogroman potencijal, pogotovo ako ih je moguće uključiti u redovni proizvodni proces i zadobiti potrošače koji su na oprezu. Međutim, promena našeg jelovnika i onoga što jedemo nije jedini način da ishrane rastuće svetske populacije postane još održivije. Drugi, manje očigledan pristup je u promeni onoga što životinje jedu. Ovde je tehnologija imala najbrži i najveći uticaj.

Jedan od izvora unapređivanja održivosti leži u efikasnijem korišćenju useva za ishranu životinja. Rapidno širenje mlinova koji preradjuju zrno u hranu praktični su i isplativi na mestima kao što je npr podsaharska Afrika. Farmaceutski intenzivna poljoprivreda doprinosi poboljšanju poljoprivrednih prinosa krmnog bilja kao što je recimo soja, uz pažljiv nadzor upotrebe vode i đubriva.

"Čudna hrana" može biti i te kako dobrog ukusa

“Čudna hrana” može biti i te kako dobrog ukusa

Jedimo ono što je potrebno telu, a ne jeziku 

Radikalniji pristup je promena ishrane životinjama. Napori za smanjenje količine ribljeg mesa u obroku riba koje se gaje u akvakulturi već su se isplatili. Sitnom ribom se u Norveškoj 1990. godine hranilo 90% lososa iz uzgoja, ali je do 2013. godine veća upotreba biljaka smanjila udeo ribe u ishrani gajenih ribljih vrsta na 30%. Još se više može učiniti. Tek možda najviše 20% proteina u zrnu kojima se hranje životinje iz uzgoja pretvara se u jestivi protein; ostatak se pretvara u –  otpatke.

Švajcarci već jedu ćufte i burgere od insekata

Švajcarci već jedu ćufte i burgere od insekata

Poljoprivredni gigant Kargil (Cargill) je ove godine napravio veoma značajan proboj u svom pogonu za gasno fermentiranje koji je trenutno najveći na svetu, u partnerstvu sa Kalistom (Calista), kalifornijskom firmom koja se bavi proizvodnjom prirodnog gasa. Nakon što se bakterije metanotrofi nahrane metanom, one se mogu pretvoriti u „proteinske pelete“ za ribu i stoku. Insekti su, takođe, jedna od sretnijih alternativa. Leteći insekti i crvi mogu se odgajati na đubrivu i organskom otpadu, umesto na zrnastoj proteinskoj hrani biljnog porekla, a potom njom hraniti stoku, živinu i ribu.

Procentni porast stočnog fonda 1970-2014

FAO upozorava da će do 2050. godine planeta biti prinuđena da proizvede 70% više hrane nego što je to učinila 2009. Ideja o jednom modelu ishrane koja će u budućnosti biti orijentisana i na „bube“, kao i konzumiranje mesa nastalog u laboratorijama s lakoćom može da zaposli našu maštu. Put ka održivoj ishrani, međutim, takođe vodi i kroz stomake i creva životinja.

Ovaj članak pojavio se u rubrici „Lideri“ štampanog izdanja londonskog magazina Ekonomist pod naslovom “Feed as well as food” 

The Economist

 

Zašto je vraćanje časovnika za 1 sat unazad nepotrebno i štetno?

Ako je već tačno da je štetno pomerati kazaljke dvaput godišnje, treba li da zbog toga zamrzimo sezonsko pomeranje vremena? Zavisi od toga gde živite piše Kristofer Ingrem za Vašington post.

02

Koncept letnjeg računanja vremena je stvoren kako bismo što bolje iskoristili sunce tokom letnjih meseci. Ali, u jesen i zimu, kada dani postaju sve kraći a noći sve duže, mnogi ljudi doživljavaju depresiju.

Letnje računanje vremena treba da bude stalna pojava, koja će trajati preko cele godine. Umesto što smo pre nešto više od nedelju dana “dodali još jedan sat života”, trebalo je da kazaljke na časovnicima naprosto ne pomeramo kao i da se obavežemo da se više nikada ne petljamo sa njom i polugodišnjim pomeranjima.

Na taj bi način zadobili velike koristi, kako po društvo tako i po zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Jesenji prelazak na tradicionalno tj.standardno vreme povezan je s povećanjem kriminala, koji nas na nivou nacije košta  milijarde dolara godišnje. Prelasci na letnje vreme, da bismo se potom nanovo vraćali na standardno “zimsko” vreme povezani su sa poremećajem sna, povećanim rizicima od srčanog udara, kao i porastom saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom.

Tim istraživača sa odeljenja psihijatrije i političkih nauka na univerzitetima u Ahusu (Aarhus) u Kopenhagenu i na kalifornijskom univerzitetu Stenford su dodali još jednu formalnu “optužnicu” na račun pomeranja kazaljki na satu u vreme ekvinocija tj. prolećne i jesenje ravnodnevice: Čini se da je jesen prelazak na zimsko računanje vremena usko povezano sa skokom dijagnoze depresije upravo u ovo doba godine.

Za njihovu studiju, istraživači su ispitali bazu od 185,419 dijagnoza depresije u Danskoj u periodu između 1995. i 2012. godine. Upoređivanjem stope dijagnoza depresije pre i posle vremenskih promena u proleće i u jesen, otkrili su da je “prelazak sa letnjeg na standardno računanje vremena bili povezano sa povećanjem depresije od 11 odsto… uz učestalost unipolarnih depresivnih epizoda.04

Ono što je možda zanimljivo je da istraživanja nisu pokazala odgovarajuće smanjenje ove dijagnoze u vreme prelaska na letnje računanje vremena, nakon prolećne ravnodnevice.

“Nakon ovih istraživanja, možemo biti relativno sigurni kako je upravo prelaz s letnjeg na standardno tj “zimsko” računanje vremena izazivač povećanog broja  dijagnoza depresije a ne, na primer, promena u dužini dana ili loše vreme. U stvari, u našim analizama uzeli smo i ovo u obzir”, rekao je u svom saopštenju jedan od autora studije Seren Ostergard (Søren D. Østergaard).

Možda je ono što čak i više iznenađuje to da povezanost između jesenje promene vremena i depresije u jesen činjenica da nijedna druga studija zapravo nije razmatrala ovo pitanje na način na koji su to uradili Østergaard i njegove kolege. “Prema našim saznanjima, ovo je prva studija koja je postavila ovo specifično istraživačko pitanje”, rekao je on. Neke prethodne studije su se na širi način bavile problemima mentalnog zdravlja – ne samo depresijom – ne pronašavši neku posebnu vezu.

Podaci su korelacioni i ne kazuju tačno kako bi to pomeranje kazaljke za 1 sat moglo da ljude dovede do depresije. Istraživači, međutim, imaju neke ideje o ovom fenomenu.

Za početak, nedostatak sličnog odnosa tokom prolećnog prelaska na letnje računanje vremena ukazuje na to da ove dijagnoze nisu samo rezultat pomeranja kazaljki po sebi, već da je u pitanju nešto konkretno u vezi sa vraćanjem sata unazad u jesen.00

“Jedno od mogućih objašnjenja je da iznenadni, brži nailazak sumraka koji u danu pomeranja sata nastupa već između 4 i 5 sati popodne – i koji u Danskoj označava ponovni nailazak dugog perioda veoma kratkih dana – ima negativan psihološki uticaj na pojedince sklone depresiji, navodeći ih na razvoj ispoljavanja ovakvog psihičkog stanja”, napisali su autori ove studije.

Znamo, na primer, da su dugi dani sa dovoljno sunca zaštita protiv simptoma depresije. Prelazak na standardno, zimsko vreme nam u suštini od večeri “ukrade” taj jedan sat vremena dnevne svetlosti, kada je većina nas budna,”pridodajući” ga u ranim jutarnjim satima, kada mnogi od nas nisu budni (pa je, samim tim, “svejedno” ukoliko nas taj 1 sat zatekne u “produženom mraku, jer i dalje spavamo). Krajnji efekat je, ipak, da mnogi od nas izgube jedan sat dnevnog svetla.

“Verovatno da imamo manje koristi od dnevne svetlosti ujutro između 7 i 8, jer su mnogi od nas tada ili pod tušem, ili jedu doručak ili sede u kolima ili autobusu na putu za posao ili u školu”, objašnjava Østergaard. “Kada se vratimo kući i imamo slobodnog vremena popodne, već je pao mrak.”

Za stvarnu proveru kako jesenje pomeranje časovnika unazad zapravo utiče na ljude, u ponedeljak pokušajte da napravite evidenciju kolikom je broju vaših kolega na radnom mestu ili na društvenim medijima strašno to što sada napuštaju posao po mraku.

“Osim toga”, pišu autori ove studije, “kod pojedinaca koji imaju prethodno razvijenu zimsku depresiju (kao deo sezonskog afektivnog poremećaja), može se opaziti prelazak sa letnjeg na standardno (zimsko) vreme kao znak za depresiju koja dolazi a koja bi mogla imati depresogeni efekat.”03Drugim rečima, neugodnosti koje sa sobom nosi promena iz leta u jesen je već samoispunjavajuće proročanstvo: Ako mislite da će nas manji broj dnevnih sati rastužiti – onda će se to i dogoditi: verovatno nas i hoće oneraspoložiti.

Østergaard preporučuje da treba nastojimo da što više vremena provedemo na otvorenom, čak i tokom najmračnijih zimskih meseci – biti na otvorenom je, po njemu, jedna od najboljih stvari koje možete učiniti ukoliko se osećate posebno mrzovoljni tokom predstojeće promene: “U cilju sprečavanja depresije koja prati prelazak iz letnjeg u zimsko tj standardno vreme, apelujemo da provodite vreme napolju, čim se sunce pojavi na horizontu.”

A ukoliko to ne pomogne, najbolja stvar koju možete da uradite je da pozovete svog lekara. Oni verovatno na raspolaganju imaju dovoljno umeća, koja će vam pomoći da prebrodite sve te duge noći što traju do aprila (naročito u Danskoj).

U međuvremenu, političari bi mogli da pomognu svima nama jednostavnim ukidanjem prelaska na standardno vreme, uspostavljajući letnje računanje vremena tokom cele godine.

Christopher Ingraham (Washington Post, Nov. 5 2016.)