Milijarderi koji podržavaju laboratorijski uzgajane dijamante potresaju industriju

Oporavljajući se od Dotcom fijaska i panike u post-9/11 periodu, Silicijumska dolina nadala se da će izaći iz ranih 2000-tih kao Saudijska Arabija – oslanjajući se na sunčevu energiju. Privatne investicije, federalne subvencije i strahovi o klimatskim promenama podstakli su ogroman procvat čistih energija.

Jedan od prvih koji je počeo da se kladi na sektor održivosti je bio Martin Rošajsen (Martin Roscheisen). Ovaj tvrdoglavo uporni preduzetnik pokrenuo je Nanosolar 2002. godine, kako bi napravio super tanke solarne ćelije koje bi bile jeftina alternativa silicijumu. Hiljade kompanija ga je sledilo.

Ali deset godina kasnije, kada se sa investiranjem preteralo, i kada je Kina postala izuzetno cenovno konkurentna, kalifornijski zeleni tehnološki mehur je pukao. Mnoštvo energetskih startup firmi koje su istraživale iskorišćavanje energije sunca, a među njima je najvidljivija bila Solyndra, je puklo. Nanosolar, koji je privukao pola milijarde dolara u prvih pet godina, zatvorio je svoju fabriku u San Hozeu. Roscheisen je bacio oko na drugu industriju i nestao sa vidika.

U novembru, nakon tri godine ispod radara, Roscheisen je predstavio svoj najnoviji poduhvat – onaj koji koristi snagu sunca da bi proizveo veoma drugačiji efekat. Koristeći neke od istih tehnologija za pravljenje solarnih ćelija, Livnica dijamanata, stavila je znak Silicijumske doline na izradu vrhunskih u laboratoriji dobijenih dijamanata.

Za razliku od kamenčića koji simuliraju dijamante, kao što su kockasti cirkoni, ovi laboratorijski proizvedeni kamenčići nisu lažnjak, napominje, Roscheisen, već su po strukturi atoma identični svojim, u zemlji stvorenim parnjacima. On svoje dijamante reklamira kao etičku alternativu u odnosu na iskopano kamenje i nešto što je jedinstven proizvod po sebi.

“Industrija dijamanata nam je izgledala kao veoma tradicionalna industrija, i sada je vreme da se suoči sa svojim “Tesla momentom”, “, rekao je Roscheisen Metro-u. “Pre Tesle, električni automobil je bio isto što i malo vozilo za golf. Tesla je promenio auto-industriju zauvek po prvi put obezbeđujući potrošačima jasan izbor. To je ono što radimo sa dijamantima- po prvi put nudimo održiv izbor.”

Sposobnost za proizvodnju dijamanata je nešto oko čega se vrtimo već skoro šest decenija, iako je do nedavno njihov proces proizvodnje bio relativno skup. Danas, najmanje 10 preduzeća proizvodi dijamante za krajnju prodaju ili industrijske dijamante. Ali Livnica dijamanata (Diamond Foundry) tvrdi da je napravila osobeni prodor u industriji koji omogućava bržu i jeftiniju proizvodnju dijamanata koji su po svemu nalik na one iskopane iz zemlje.

“Veoma je teško odgajiti čisto beli dijamant od kojeg se može praviti nakit”, kaže Roscheisen. “To je ono što naša tehnologija može da uradi.”

Počinje sa “semenom”, tankim listićem prirodnog dijamanta. Plazma reaktor na temperaturi od preko 8,000 stepeni Farenhajta “odgaja” kristal dodajući mu ugljenik, sloj po sloj. Preuzimajući ovu metodu koja se zove hemijsko taloženje pare, iz proizvodnje poluprovodnika, kompanija kaže da može da odgaji na stotine dijamanata do devet karata veličine, u razmaku od nekoliko nedelja. Neki konkurenti koriste varijacije taloženja isparenja, dok drugi koriste tehnike visokog pritiska, detoniranja eksploziva ili ultrazvuka.

Roscheisen – student Univerziteta Stanford u istoj klasi kao i osnivači Googla Sergej Brin i Lari Pejdž – dobio je podršku od 10 milijardera i jednog broja teškaša iz Silicijumske doline. Lista investitora uključuje osnivača Zinge (Zynga) Marka Pinkasa, koosnivača Tvitera, Jana Vilijamsa (Evan Williams ) i koosnivača Facebooka Endrjua MekKoluma (Andrew McCollum).

Investitor kompanije najvišeg profila je Leonardo Dikaprio. Glumac je bio nominovan za Oskara za film iz 2006 gde igra krijumčara dijamanata, Blood Diamond, koji prikazuje neke od etičkih pitanja koje opterećuju konvencionalnu industriju dijamanata.

03

Rasel Šor (Russell Shor), analitičar neprofitnog Gemološkog instituta u Americi (Gemological Institute of America), kaže da je Livnica dijamanata ušla na jedno izuzetno kompetitivno tržište.

“Sada smo u čudnoj situaciji kada je u pitanju ekonomija dijamanata “, kaže Šor, koji je proveo poslednje tri decenije radeći na svakom nivou trgovine, od rudnika do dilera, trgovaca, istraživačkih grupa i industrije medija. “Snabdevanje premašuje potražnju. Količina ide na gore, kvalitet ide na gore a cene idu dole. To je zaista bez presedana. “

Prerano je reći kakav će uticaj imati sektor sintetičke proizvodnje dijamanata na ukupnu industriju, kaže on. Međutim, naglasak na održivosti i “beskonfliktnosti” porekla izgleda da se dopada mlađoj generaciji potrošača. Millenijumska generacija će biti manje zainteresovana da kupi prirodan dijamant, zbog zabrinutosti oko zloupotrebe dece, regionalnih sukoba i uticaja rudarstva na životnu sredinu, navodi se u industrijskim izvorima.

Tvrdnje da su dijamanti proizvedeni ljudskom rukom, etička alternativa može da zavara,” kaže Šor. “To znači da je sve ostalo nemoralno, što nije uvek slučaj.”

Dijamanti su postali opsesija zapadne civilizacije tek kada su De Beers izvukli svoj slogan “dijamanti su zauvek” u marketinškoj kampanji iz 1930-ih. Slogan i prateće slike zaokružuju sliku tradicionalne uloge polova, i povezuju dijamanate sa večnom ljubavi, zavišću i očekivanjima – i pomalo tugaljivu poruku da bi prsten trebalo da košta nekoliko mesečnih zarada.

06

Nekadašnji globalni kartel, De Beers je izgubio nešto od svog sjaja. U 2011. godini, DeBeers je pristao da plati američkim trgovcima i potrošačima $ 295 miliona dolara zbog navodnog nameštanja cena. Tržišni udeo kompanije se konstantno smanjuje u odnosu na monopol koji je kompanija imala do 1980; sada zauzima oko 40 odsto tržišta. U međuvremenu, prevelika ponuda je ugrozila percepciju retkosti.

“Da li će sposobnost da se nešto, za šta su zemlji bile potrebne milijarde godina, stvori za nekoliko nedelja, uništiti romantiku?”, kaže Šor. “To je stvar svačije lične perspektive.”

Umesto da se takmiči sa sektorom tradicionalnih dijamanata, laboratorijski proizvedeni dijamanti su ušli na paralelno tržište. Livnica dijamanata i njemu slični očekuju da će privući one koji inače ne bi ni razmišljali o kupovini dijamanata. Mlađi potrošači izgleda da su manje privučeni njihovom mistikom, a više cenovnom pristupačnošću i održivošću konvencije o poklanjanju dijamantskog prstena za veridbu.

“Dijamanti su me uvek zasmejavali”, kaže Rajan Mekarti, doktorant na geologiji i proučavanju životne sredine na Stenfordu. “To je smešna mešavina ideja, emocija, marketinga i ugljenika, uparivanje stvari kao što su ‘zauvek’ sa materijalom koji je metastabilan na površini Zemlje, što ga nekako čini jednim od najznačajnijih simboličkih i najtraženijih dragulja.”

Christine Guibara, zlatar, kaže da neki od njenih mlađih klijenata pridaju veću vrednost niskoj emisiji ugljen-dioksida nego retkosti dragulja.

04

“Sve zavisi od toga s kim pričate,” kaže ona. “Neki misle da ima više vrednosti u održivosti životne sredine, etičkim praksama u rudarstvu i slično. Za te ljude, laboratorijski napravljeni dijamanti su jedna opcija. Ali, uvek će biti ljudi koji žele prirodni dijamant. “

Guibara je među 200 dizajnera koji prodaju nakit preko onlajn radnje Livnice dijamanata. Ona se nada da će joj povezivanje sa lokalnim dobavljačem dijamanata dati priliku da se oproba u nekonvencionalnim rezovima.

“Mnogo puta u industriji je zaista teško naći nešto što je isečeno na neobičan način,” kaže ona. “Ulog je toliko visok, da se svi trude da urade ono što je već bilo rađeno. Ali mislim da Livnica dijamanata ima na umu da bude više od jednog startapa. Uzbudljivo je imati tako nešto. “

Kao student prirodnih nauka, Roscheisen takođe planira da njegov prodor u oblasti visokih tehnologija učini dostupnim istraživačima. Uza sve svoje mitske asocijacije, kao odsjaj zvezda, brod duhova i suze bogova, dijamanti su neverovatno primenjivi, u praktičnom smislu.

Kristalizovani ugljenik može da simbolizuje ljubav, ali kao najjači materijal koji se pojavljuje u prirodi, on je i odlična zamena za silicijum u poluprovodnicima, kaže Rocheisen, a takođe može da pomogne da kompjuteri rade mnogo brže.

San Jose Inside

 

Hoće li tradicionalni univerziteti opstati u digitalnoj revoluciji?

Masovno otvaranje “onlajn-kolegijuma”, koji predstavljaju nove modele e-edukacije namenjenih velikom broju polaznika, omogućili su da “cyber-savetovališta” najboljih svetskih Univerziteta – bez novčane naknade i u obliku u kojem studenti sami mogu da biraju sopstveni program – postanu dostupni najširoj svetskoj javnosti. Da li ovakvi modeli mogu da nadvladaju tradicionalne sisteme visokog obrazovanja?

11

Godinama je visoko obrazovanje, zahvaljujući tradicionalnoj univerzitetskoj organizaciji, odolevalo tehnološkim promenama. Bilo bi zaista teško ignorisati neumitnu činjenicu kako se paradigma učenja u visokoškolskom sistemu – kao kompleksna aktivnost u koju su uključeni učenje, nastava, individualno istraživanje, saradnja studenata sa svojim nastavnicima kao i sa drugim studentima, nakon čega sledi neka od formi provere znanja, i koja se formalno okončava sticanjem akademske titule i, pre svega, diplome – jeste forma koja se, u suštini, stolećima nije menjala.

Pritisak koji danas prave tehnološke promene je, ipak, načeo i jedno od poslednjih uporišta tradicionalista. Preobražaj digitalnih tehnologija u jedinstvenu informatičku tehnologiju, u spoju s visokim kapacitetima procesora, brzih data-mreža i velikih kapaciteta za čuvanje multimedijalnih sadržaja visokog kvaliteta predstavljaju tehnološku osnovu za revoluciju visokog obrazovanja.

Učenje na daljinu (distance learning) je pojam koji je daleka prethodnica interneta i modernih komunikacionih tehnologija. Britanski Otvoreni Univerzitet (Open University) je svojim polaznicima još 80-tih godina slao poštom svoj program “izmeštenog obrazovanja”; bile su to video-kasete sa snimcima predavanja. Savremene brze data-mreže omogućile su nam ekspanziju programa učenja na daljinu u virtuelni prostor: e-learning to jest e-edukacija je u stanju da na raznolike načine obogati tradicionalne forme obrazovnog procesa.

02

Učenje na daljinu (DE)

Ovde, pre svega, treba pomenuti Korseru (Coursera), koju su stvorili profesori Univerziteta u Stenfordu, Endrju Ng (Andrew Ng) i Dafne Koler (Daphne Koller). Različiti oblici cyber-učenja se primenjuju još od sredine 90-tih godina prošlog veka, mada češće bez ambicije da istisnu ili zamene tradicionalni oblik praktičnih vežbi, seminara i predavanja kao paradigme visokoškolskog obrazovnog procesa.

Ovo, ipak, ne znači kako je zamena tradicionalne forme visokog obrazovanja nemoguća – da bi se to pretočilo u realnost, potrebni su posebni organizacioni uslovi, posebno platforma koja bi hostovala tj. bila domaćin obrazovnim sadržajima, omogućavajući preko potrebnu interakciju u sklopu digitalnog okruženja.

Coursera je upravo takva vrsta platforme koja se pojavila 2012. Radi se o istoimenom američkom start-upu i njegovom servisu koji su stvorili dvojica univerzitetskih profesora sa Stenforda, jedne od vodećih obrazovnih institucija u SAD u oblasti tehničkih i prirodnih nauka.

Stenford je Univerzitet kojeg su pohađali velikani informatičke industrije Sjedinjenih Država: Vilijem Hjulit i Dejvid Pakard (William Hewlett, David Packard), osnivač Gugla Sergej Brin (Sergey Brin) i Lorens “Leri” Pejdž (Lawrence “Larry” Page), zatim osnivači kompanija kao što su VMware, PayPal, Instagram, Pandora Cisco, Nvidia, Electronic Arts, ali i još nekih giganata kao što su Netflix, Gap, Nike i Dolby, i mnogi drugi.

Stenfordski profesori Daphne Koller (Dafne Koler) i Endrju Ng (Andrew Ng) su Korseru zamislili kao servis kojim vodeći svetski univerziteti mogu da svoje posebno prilagođene “cyber-kolegijume” ponude najširoj globalnoj publici – bez naknade – i u formi u kojoj studenti sami mogu da biraju sopstveni kurikulum. Tokom nepune tri godine svog postojanja, Korsera je ostvarila teško zamisliv rast broja korisnika kao i sadržaja ponuđenih svojim programom.

06

Od onih 80-tak e-savetovališta, koliko ih je bilo u početku i od kojih su većina bili iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka, danas putem ovog internet-servisa funkcioniše 1054 kolegijuma iz doslovce svih zamislivih područja visokog obrazovanja, sa više od trinaest miliona korisnika.

Među univerzitetima čiji nastavni kadar odnosno kolegijumi sačinjavaju Korserinu ponudu nalaze se i “Ivy League” univerziteti: Jejl (Yale), Harvard, Djuk (Duke), Braun (Brown) i Kolambija (Columbia), ali i prestižni američki državni univerziteti Urbana-Čempejn (Urbana-Champaign), Merilend (Maryland), Mičigen (Michigan) i Pensilvanija (Pennsylvania). Kurseru u svojoj nastavi koriste i britanski Univerzitet u Edinburgu (University of Edinburgh) i Londonski Internacionalni (London International), izraelski Hebrejski Univerzitet iz Jerusalima (Hebrew University of Jerusalem), Hongkonški Univerzitet za nauku i tehnologiju (Hong Kong University of Science and Technology), Savezna politehnička škola iz Lozane, Švajcarska (Ecole Polytechnique Federale de Lausanne), baš kao i Indijski Institut za tehnologiju iz Nju Delija (Indian Institute of Technology Delhi)…

S obzirom da tempo tehnoloških i društvenih promena nadmašuje brzinu kojom se unapređuju univerzitetski programi, čak i kada je reč o vodećim svetskim obrazovnim institucijama, koncept i ideja na kojoj Coursera počiva jeste omogućavanje uslova da zainteresovani polaznici, u skladu sa ličnim afinitetima, ili, pak, potrebama potencijalnog poslodavca, sami odaberu kolegijume koji im odgovaraju.

S dilemom izbora odgovarajućeg programa studija i kurikuluma, koji studentima treba da obezbede adekvatna znanja, veštine kao i da im osigura šanse za dobar i pravi izbor željene karijere, svake godine se desetine miliona studenata širom sveta susreću u (ne samo) Korserinoj “virtuelnoj učionici”. Verovatno da ne postoji student ili osoba sa univerzitetskom diplomom kojoj se tokom studija ili po sticanju diplome nije učinilo kako su neki kolegijum ili čak cela godina studija samo gubitak vremena i već zastareli ustupak tradiciji – a na štetu stvarnih potreba.

I dok se klasična akademska garnitura već po tradiciji teši kako je reč o “studentskom neiskustvu i nezainteresovanosti, odnosno izostanku perspektive”, studenti i poslodavci često otkrivaju kako je moderno visoko školstvo u raskoraku sa zahtevima vremena, uz izostanak fleksibilnosti. Ovo ne znači da su klasični univerzitetski programi statični, mada govori o tome kako se i dalje potcjenjuje brzina kojom se stvari u procesu obrazovanja menjaju.

07

Idejni tvorci i osnivači Korsere su, upravo iz ovog razloga, odlučili da zamene neretko prespore procese reforme obrazovnih programa time što će brigu o izboru znanja prepustiti onima koji će to znanje kasnije i upotrebljavati.

Opšteprihvaćeno učenje uz asistenciju onlajn kolegijuma

Preko Coursere se u ovom trenutku odvija 1054 e-kolegijuma iz svih oblasti visokog obrazovanja.

Sve ovo je moguće zahvaljujući razvoju tzv. Masovnih onlajn otvorenih kurseva (Massive Open Online Courses, MOOC), to jest masovnih otvorenih onlajn kolegijuma. MOOC savetovališta za studente predstavljaju formu internet-obrazovanja prilagođenu zaista zamašnom broju polaznika, koji je često reda veličine hiljadu ili više istovremenih polaznika.

Izvesno je da su tradicionalni oblici nastave neprilagođeni ovakvom okruženju. Zato se nameće pitanje: a kako ovo izgleda u stvarnosti? Jedno tipično Korserino MOOC savetovalište sastoji se od određenih nastavnih celina to jest “modula” – najčešće ih je dvanaest ili četrnaest – a za svaki pojedinačno nastava je planirana da traje jednu sedmicu. Svaka nastavna celina sadrži video-materijal, i to najčešće plan izlaganja gradiva, jedan ili više snimaka predavanja, zadatke koje studenti treba da sami reše, i literaturu. Koncept zadataka i samostalnog rada vrlo često uključuje interakciju s profesorima kao i ostalim studentima iz grupe i sa iste godine.

S obzirom na veliku brojnost polaznika, interakciju sa studentima po pravilu izvodi pomoćno nastavno osoblje, mada je glavni deo interakcije studentski angažman. Naglasak je, pre svega, na metodi usvajanja i primene gradiva koje obrađuju sami polaznici – bivajući aktivni na radovima drugih studenata polaznika.

Na primer, u jednom takvom e-kolegijumu, polaznici za svaki svoj esej na zadatu temu kao deo zadatka dobijaju i kriterijum za ocenjivanje tuđih eseja. Primenjujući zadati kriterijum, oni ispravljaju određeni broj radova svojih kolega iz grupe. Osim što su aktivni u okviru interfejsa samog MOOC kolegijuma, polaznici komuniciraju i putem integrisanih foruma, uz to koristeći i sve dostupne forme internet-komunikacije.

08

Onlajn ispiti

Akademska sertifikacija, odnosno posedovanje diplome tj. papira koji nas legitimizuje za neki društveni status, nažalost, često odnose prevagu kao primarni motiv visokog obrazovanja stavljajući ga u prvi plan ispred posedovanja korisnih znanja i veština. U ovom trenutku, Courserini moduli ne nailaze na sveopšte priznavanje, odnosno, imaju samo delimično priznat akademski status.

Preciznije, jedino se manji broj Korserinih internet-kolegijuma zaista i tretira kao sastavni deo nekog priznatog akademskog programa. Za sada nije moguće dokopati se priznate i zvanične akademske titule isključivo na osnovu kolegijuma dostupnih preko Korsere, za razliku od nekih već postojećih “distance learning” obrazovnih programa.

Svoje prihode i budući rast, Korsera želi da utemelji na organizaciji kvalitetne sertifikacije odslušanih lekcija: pristup kolegijumima će i dalje biti besplatan, iako će se akademski bodovi i diploma sertifikovati za određenu novčanu sumu. Ovim se podrazumeva prisustvo i neminovnost ispita putem interneta.

Skeptici bi odmah pomislili na mogućnosti raznih zloupotreba, ali na njih nije imun ni tradicionalni proces ispitivanja, dok tehnologije kao što u prepoznavanje pisma i lica, biometrija i analize govora, i mogu obezbediti sasvim uporedivi nivo sigurnosti.

Koncept da Korsera naplaćuje provere, ispite i rangiranje polaznika povlači sa sobom i neke posledice: studenti će, posredstvom ovog servisa, moći da se upisuju u već podržane programe, koji, uzgred, mogu da se fizički odvijaju u sasvim drugom delu sveta, odnosno u terminu kada polaznici ili ne mogu ili ne žele da provedu deo vremena u kampusu.

Sasvim je sigurno da ovakva forma sertifikacije neće biti istog cenovnog ranga kao i „tradicionalno“ pohađanje univerzitetske nastave, već će cena biti višestruko niža. Institucije i kompanije kojima je potreban vrlo specijalizovani profil radne snage moći će da svojim zaposlenima ili kandidatima ponude prilagođeni program usavršavanja, već unapred podešen shodno njihovim potrebama, ili da selektuju upravo onakvog kandidata kakvog traže među onim studentima koji su odabrali adekvatne programe.

04

Elitni svetski univerziteti ubrzanim ritmom popunjavaju Korserin katalog daljinskih internet-kolegijuma. Neka od njih se udružuju da bi pokrenuli sopstvene servise. Već sada je u zemljama koje imaju snažnu obrazovnu konkurenciju, kao što je to SAD, aktuelno pitanje: „Čemu uopšte upisivati programe na lokalnim, malim univerzitetima ako je preko interneta već dostupan i program sastavljen od svetski poznatih nastavnika s Berklija, Jejla, Harvarda i drugih elitnih školskih ustanova, naročito kada je reč o značajno nižoj ceni?“

Naravno da Korsera nije jedini edukativni onlajn servis. Neki američki univerziteti, recimo tradicionalno avangardne tehnološke institucije kao što je bostonski MIT (Massachussetts Institute of Technology), pokreću sopstvene sisteme. Glavni cilj MIT-ovog “OpenCourseWarea” (OCW) je stavljanje svih edukativnih materijala s prediplomskih i diplomskih kolegijuma na svetsku računarsku mrežu, kako bi bili da svima dostupni i, naravno, slobodni.

Treba napomenuti da OCW traje već više od deset godina kao i da je zahvaljujući njemu dostupno više od dve hiljade kolegijuma i kurseva, često s beleškama i zadacima s “klasičnih” predavanja. Od navedenog broja, uz njih 50-tak idu i kompletni video-zapisi s dostupnih predavanja – i kao video-streaming ili u formi download-a, na primer preko “iTunes U” servisa.

Nezadrživ zamah MOOC studiranja i servisi poput Korsere će imati revolucionarnog uticaja na klasično visoko obrazovanje. Iako će tradicionalno studiranje i dalje biti dominantna forma obrazovanja u neposrednoj budućnosti i “na kratke staze”, lep primer za poređenje je diskografska industrija, i to neposredno pre pojave onlajn muzičkih prodavnica i sound-streaminga.

Ono što je internet učinio štampanim medijima, videotekama i knjižarama ne bi trebalo posebno objašnjavati.

Informatičke tehnologije su iz osnova poremetile već utabane staze poslovnih i društvenih procesa. Izvesno je da Coursera i njemu slični servisi za sada neće istisnuti tradicionalni tj. klasični oblik studiranja, ali je potpuno izvesno da će, vremenom, postati više nego ozbiljna konkurencija ne samo klasičnim, dosadašnjim obrazovnim programima, već i raznim celoživotnim edukativnim programima i kursevima, naročito kada se radi o programima koji se komparativno lakše odvijaju u virtuelnoj sredini.

 

The Forbes, The Economist