4 Trenda razvoja buduće e-trgovine

Budućnost elektronske trgovine zavisi od usavršavanja sektora usluga. Evo nekoliko modela koji su već uspešno zaživeli.

Kako tehnologija i dalje čini e-trgovinu dostupnijom i popularnijom nego ikad, ostaje, ipak, i jedna ne prilično poželjna nus-pojava: kupcima nedostaje “kopča sa živim ljudima” u takvim servisima, i kvalitetna usluga koju pruža klasična ali ne i e-maloprodaja. U ovo, zlatno doba e-trgovine, gde Amazon, Etsy, pa čak i Walmart pružaju doslovce sve što se zamisliti može – od namirnica do ručno rađenih artikala – potrošači mogu osećati prekid veze sa proizvođačima (upravo zbog nedovoljno personalizovane AI usluge). U nastojanju da nekako reše ovaj izazov, kompanije troše milione na unapređenje usluga, kako bi e-trgovinu učinili korisnijom i više orijentisanom ka svojim trgovačkim servisima (koji su, sa svoje strane, fokusirani na kupca). Današnja elektronska trgovina se mahom realizuje na četiri načina:

1. Četbotovi i A.I. u službi potrošača

Iako bi možda zvučalo kontraintuitivno reći da će se “ljudi osećati povezanijima preko veštačke inteligencije”, činjenica je da, kao i u fizičkoj trgovini, kupci priželjkuju da, na lako svarljiv način, što pre dobiju odgovore i pronađu rešenja (u domenu AI servisa koji ne zavise od ljudi).

Gigant u svom biznisu, Lyft je pravi primer kompanije koja koristi chatbotove na način što veće personalizacije, sa ciljem da na relaciji sa kupcem pruži krajnju fleksibilnost. Korisnici sada mogu potražiti vožnju putem Facebook Messenger-a ili čak Amazonovog Echo-a. Očekuje se da će do 2024. chatbot industrija porasti na preko devet milijardi dolara godišnje.

2. Glasovno pretraživanje: lak način pružanja što raznovrsnije usluge

Slično načinu na koji Lyft koristi mogućnosti Amazonovog Echo-a, glasovno pretraživanje je način da e-trgovina udovolji svim vrstama pretrage, nudeći na kraju vrhunsku uslugu po širini i paleti izbora. Očekuje se da će do 2022. glasovna pretraga porasti za fascinantnih 1.900 procenata, i to sa dobrim razlogom. Jer, ovakva vrsta pretraživanja je nalik već prisutnom digitalnom ličnom asistentu, zbog čega se potrošač oseća angažovanijim i optimalnije „prepoznatim“ od strane veštačke inteligencije. Tu je i element lakoće – što je manje muka i “nezgodacija” kroz koje kupac mora proći da bi realizovao kupovinu, tim je verovatnije da će je uspešno završiti. Pored toga, korišćenje glasa pri kupovini se ispostavlja kao način koji iziskuje najmanje napora, kraće rečeno – za sada najkomforniji i najlakši način kupovine.

3. Upoznavanje kupaca sa činjenicama, stručnjacima i ‘zajednicom’ kao vid vrhunske personalizovane usluge

Kako nastavljamo da napredujemo u e-trgovini, tako su i razumevanje proizvoda i vitalnost zajednice prerasli u usluge od vrhunske važnosti. Dermatološka kompanija Gladskin koristi iskustvo e-trgovine zasnovano na uslugama svog GladHub-a. To je svojevrsni A.I., data-centar i čvorište za instruiranje klijenata, gde oni dobijaju potrebne informacije kako bi potom, na osnovu njih, što optimalnije realizovali svoju kupovinu. Pored toga, veb-lokacija ove kompanije nudi uvide i preporuke samih stručnjaka. Ovo dodatno pomaže učvršćivanju vrednosti kompanije među korisnicima, pomažući joj da se, na osnovu već stečenih iskustava, njihov servis dalje unapređuje i razvija.

4. Dronovi kao usluga – perspektivni servis u povoju

O dronovima se već godinama priča, a prosečni kupac može odmah da „zapliva Amazonom“ i kupi jedan za svoje zadovoljstvo. Na nivou e-trgovine, i mogućnosti drona za pružanje vrhunske usluge zahvaljujući ultra-brzoj isporuci, bespilotne letelice nastavljaju da se poboljšavaju. Samo prošle godine, špediterski gigant Fedeks je realizovao svoju prvu komercijalnu isporuku dronom do kuće u Virdžiniji. Flirtey, kompanija koja se fokusirala na isporuku dronova, veruje da će bespilotni “mini-helikopteri” na nebu postati uobičajena pojava, kao što su to danas dostavni kamioni na putevima – a upravo zbog toga će medicinska dostava, dostava hrane, dostava na malo i isporuka u e-trgovini biti u veoma skoroj budućnosti zauvek promenjeni. Cilj je pomoći preduzećima da otkriju i otvore nova tržišta, povećaju prodaju, usavrše brzu isporuku i tako zamene skupu i glomaznu logističku mrežu. U budućnosti će fokus na dronove sigurno pružiti efikasnije korisničko iskustvo zasnovano na uslugama – a kompanije to znaju; predviđa se da će do 2022. upotreba dronova u e-trgovini porasti na više od sedam milijardi dolara. Jer, niko ne želi da čeka svoj paket, prvenstveno zahvaljujući usluzi Amazon Prime; oni koji tako kupuju su već navikli da svoje pakete očekuju na kućnom pragu narednog dana.

Budućnost e-trgovine jasno ilustruje načine na koje je trgovinu moguće učiniti još jednostavnijom. U eri naprednih tehnologija, potrošači žele brze odgovore na svoja pitanja i potrebe, da kupuju bez poteškoća i „trenja“, osećajući se povezanima sa stručnom podrškom (kako živih ljudi tako i veštačke inteligencije) i dobijajući svoje proizvode u što kraćem roku. Treba se nadati da će glasovna kupovina – i isporuka dronovima u roku od nekoliko sati po formiranju narudžbine – predstavljati dovoljno uzbudljiv način “šopinga” za budućeg kupca.

 

Inc.com

“A jedan poziv menja sve…”

Ili: Kako je CEO Amazona Džef Bezos bio nesrećan nakon 4,5 minuta čekanja na liniji korisničkog servisa – svoje kompanije.

Pre nekoliko godina, tokom sastanka svojih „egzekutivaca“ , izvršni direktor Amazona Jeff Bezos je u jednom trenutku telefonom pozvao operatere korisničkog servisa svoje firme – Amazona – i bio ostavljen na čekanju četiri i po minuta, prema izvodu iz knjige Breda Stouna, „Prodavnica svega: Džef Bezos i epoha Amazona” (The Everything Store: Jeff Bezos i Age of Amazon, Brad Stone).

Nakon što je Bil Prajs, zamenik direktora Amazonovog globalnog korisničkog servisa  tvrdio da kupci čekaju na vezi manje od jednog minuta, Bezos je rešio da i sam testira svoj korisnički servis – besneći sve više kako su minuti prolazili.

Oko 30 rukovodilaca njegove kompanije gledalo je kako Bezos „stiče korisnička iskustva čekanja na vezi“ dok mu se neko od operatera, nakon 4.5 minuta, konačno nije javio.

A Džef Bezos uzima za ozbiljno svoj korisnički servis.

Ovo je, prema Stounovoj knjizi, lekcija koju je pre nekoliko godina uživo i „unplugged“ dobio Bil Prajs, nekadašnji potpredsednik globalne korisničke službe na sastanku 30 rukovodilaca Amazona.

Kada je Bezos postavio pitanje koliko se dugo čeka na telefonu kada se pozove njegova tele-operaterska služba namenjena kupcima, i to posebno u špicu, tj u vreme praznika i odmora, Prajs je, bez ikakvih dokaza za svoju tvrdnju odgovorio da se „čeka manje od jednog minuta“, tako da je Bezos odlučio da proveri ovu „činjenicu“.

“Stvarno?” upitao je Džef. “Hajde da vidimo.”

Bezos je pozvao Amazonov broj 800 na spikerfon u sobi za sastanke, a svih 30 rukovodilaca je čekalo više od četiri brutalna minuta, slušajući veseli muzički sadržaj sa automata. Bezos se, kako su minuti prolazili, postajao sve uznemireniji, Prajs se nespretno poigravao telefonom, a ostali su se već uzvrpoljili dok se sa druge strane konačno neko nije javio, a Bezos mu rekao: “Samo zovem da proverim”, treskom zalupivši slušalicu.

Prema brojnim izjavama onih koji su ovom sastanku prisustvovali, od kojih su neki ovu zgodu potvrdili Stounu, bilo je potrebno oko četiri i po minuta pre nego što je neko odgovorio, mada je, kako su rekli “to čekanje delovalo beskonačno”.

Priroda samog sastanka trebalo je da Prajsu javno razjasni suštinu (ne)efikasnosti službe koja je u njegovoj nadležnosti: Ovo je svakodnevna pojava tokom sezone praznika, održana isključivo za razmatranje problema na relaciji kompanija-kupac, i nazvana je “salom za ratne operacije” (War room). Ovaj sastanak bio sam početak jednog u nizu sličnih skupova koji su, napokon, priveli kraju Prajsovu karijeru u svojstvu potpredsednika Amazonovog odeljenja korisničkog tele-servisa; njegova je ostavka usledila nakon manje od godinu dana od ovog događaja.

Business Insider

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

E-trgovina: kako reciklirati planine kartona?

Ručit Garg (Ruchit Garg), preduzetnik iz Silikonske doline u Kaliforniji kaže da ga brine da nešto nije u redu s njegovim  navikama kupovine preko interneta. Sa svakom novom isporukom koja osvane na njegovom pragu – ponekad i nekoliko njih u jednom danu – Garg se neprekidno suočava s izvorom svog osećaja krivice i frustracija: još jednom kartonskom kutijom.

A onda, kada otvori pošiljke, često je suočen sa “sindromom ruske babuške”: jedna kutija unutar još jedne, i tako u nekoliko navrata… a sve kako bi se zaštitila elektronika, dezodorans, odeća ili prehrambene namirnice. Ručit Garg svu kartonažu revnosno reciklira, ali je svoju zabrinutost nedavno podelio i na Tviteru.

U brojnim grupama i krugovima naučnika, ili kreatora politika, kruži isto pitanje: kako se izboriti sa dugoročnim posledicama koje svetska proizvodnja i industrija imaju po životnu sredinu, kako izaći na kraj s ekonomijom koja radi na trenutnom zadovoljenju svih zahteva i želja potrošača. Ovaj opasni a nikako raskidivi ciklus uvek iznova vodi potrošače ka očekivanjima da će čak i njihove skromne želje biti zadovoljene kao hitne potrebe… ali se pritom ne osećajući baš najsjajnije zbog toga.

Nova bespoštedna trka za mesto konkurentnog internet-trgovca ima samo jedan uslov: što veću brzinu dostave. Zato danas jednu staru krilaticu američkog Federal Ekspresa, “Kada sasvim sigurno vašu pošiljku dostavljamo do sutra ujutro,” izgleda izuzetno – neobično kao i, recimo, isporuka jahanjem konja i diližansom. Kompanija za internet trgovanje Amazon se u svom decembarskom saopštenju pohvalila da ima “dosad najbržu isporuku”. Tako smo došli u situaciju da, recimo, kupac u Majamiju nestrpljivo čeka da mu se karton od 4 Starbaksova frapućina isporuči u roku od 10 minuta.

U 10 glavnih američkih regiona, Google Express vam robu isporučuje za nešto manje od dva sata – artikle koje ste možda naručili iz par desetina prodavnica – uključujući igračke, lekove, hardver ili hranu za kućne ljubimce. Postmates, start-up iz San Franciska obećava isporuku za manje od sat vremena. Ova firma je u decembru 2015. dostavila gotovo milion paketa.

Sve u svemu, 350 milijardi dolara teška elektronska trgovina je tokom poslednjih pet godina udvostručena, sa Amazonom koji svima ostalima zadaje ubitačan tempo. Po jednoj proceni, članstvo u Amazonov premijum servis je naraslo na više od 50 miliona pretplatnika (dok na njegovom novom, bržem servisu, Prime Now, kako piše na vebsajtu, sada može da “kupcima dostavi skoro sve i to u roku od nekoliko minuta”).

Uber svoju novu uslugu UberRush širi pod sloganom “vaša hitna isporuka na zahtev”; Jet Delivery nudi “bele rukavice”: uslugu isporuke za manje od dva sata; Instacart može da vam na vrata kuće dostavi namirnice za manje od sat vremena.

Troškovi zaštite životne sredine uključuju i svu tu “dodatnu” kartonsku ambalažu koja se koristi za isporuke – u Sjedinjenim Američkim Državama je 2014. godine proizvedeno 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona, a e-commerce kompanije su među najbrže rastućim korisnicima ove sirovine – mada su i najžešći emiteri sve veće količine štetnih gasova, usled rapidno personalizovanih teretnih usluga tipa “sve što klijent poželi, i kad god poželi”.

“Postoje čitave flote kamiona koji neprekidno cirkulišu kroz naselja“, rekao je Den Sperling (Dan Sperling), osnivač i direktor Instituta za studije saobraćaja na Dejvis Univerzitetu u Kaliforniji, i stručnjak za vazdušni transport i resurse u Kaliforniji. On, takođe, nadgleda novu radnu grupu koja širom Sjedinjenih država prati transportne kompanije – na ovaj način vladini zvaničnici pokušavaju da smanje ukupnu emisiju teretnih isporuka, uključujući i e-trgovinu. Dr Sperling je rekao da su, uz isporučioce, i potrošači ti koji dele podjednaku odgovornost za posledice koje brze i komforne isporuke imaju po životnu sredinu. “Iz perspektive održivosti, idemo u sasvim pogrešnom pravcu”, rekao je on.

Ipak, meriti uticaj koji “kartonske industrije” imaju po našu okolinu sve je teže.

E-trgovina je odgovorna za veliki deo tih 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona proizvedenog u 2014. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ipak, kompromis – potencijalna ravnoteža koja bi se postigla između dve poželjne ali nespojive mogućnosti –  želja kupaca i isporučilaca nasuprot očuvanju životne sredine – nije ideja koja je nemoguća. Kako je sve više onih koju kupuju preko interneta, tako se smanjuje i korišćenje vozila za odlazak u kupovinu i povratak iz nje. A službe za isporuku imaju ogromnu motivaciju da pronađu najefikasnije puteve, želeći da umanje svoje troškove goriva i emisije štetnih gasova. Sa svoje strane, Amazon izjavljuje – a to je takođe dobra vest – da dostavljanje potrošačima direktno iz velikih skladišta smanjuje potrebu distribuiranja robe do nekoliko hiljada fizičkih prodavnica.

Do sada se, prema dr Sperlingu i drugim akademicima, međutim, utvrdilo da kupci naručuju onlajn, dok se istovremeno i dalje voze do fizičkih prodavnica – i to barem onoliko koliko su to činili i u prošlosti. Jedna skorašnja studija istraživala je uticaj kupovine preko Interneta u Njuarku, savezna država Delaver, utvrdivši da je porast e-trgovine u poslednjih nekoliko godina od strane lokalnog stanovništva korespondirao sa prisustvom daleko većeg broja kamiona na putu, kao i ​​povećanjem emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Ardeši Fagri (Ardeshi Faghri), profesor tehnike i inženjerstva na Univerzitetu u Delaveru, rekao je da povećanje raznih emisija – koje je po njegovoj proceni u periodu od 2001. do 2011. godine naraslo 20 odsto, “može biti usled mnoštva razloga, mada mislimo da su kupovina na mreži i više dostavnih vozila zaista jedan od glavnih razloga.”

Onlajn kupovina nije doprinela očuvanju životne sredine”, rekao je on. “Naprotiv. Jasno je kako je ova vrsta trgovine još više pogoršala situaciju.”

Drugi naučnici kažu da, barem za sada, izgleda kao da se onlajn trgovina “dopunjuje” s kupovinom u fizičkim radnjama, ali  da se nikako ne može govoriti kako je onlajn naručivanje proizvoda smenilo odlazak u tradicionalne prodavnice.

Giphy

Giphy

“Ljudi koji kupuju onlajn takođe vole da vide i osete stvari koje kupuju preko Mreže, kaže Ćaokun (Kara) Vang (Cara Vang), vanredna profesorka na Rensselaer Politehničkom institutu koji proučava pitanja vezana za transport, napisavši i studiju o navikama internet-kupaca. “A oni, takođe, mogu i da vrate stvari koje ne žele.”… što još više povećava ugljenični trag (carbon footprint) koji dostavna industrija ostavlja iza sebe.

Dr Vang i drugi istraživači kažu da je potražnja za isporukama, i to naročito za instant isporukama, generisala nove izazove koji se postavljaju pred transportne kompanije koje pokušavaju da budu što efikasnije. Umesto da koriste velike kamione za transport do pojedinačnih trgovaca, oni sada realizuju isporuke koje su široke, nasumične i slučajne.

U tim “nasumičnim” turama, mnogi vozači dostavljaju naručiocima samo jednu stavku. Ovo je često slučaj sa dostavnim servisom Postmates, koja ima flotu od 15.000 slobodnih vozača prijavljenih da isporučuju bez obzira šta je želja korisnika – nešto kao Uber ali za isporuke. Troškovi su obično od pet dolara pa naviše, plus naknada od devet procenata od cene proizvoda koji se isporučuje (ova kompanija kaže da ima oko 5.000 isporučilaca koji pošiljke prevoze biciklima, ili pešice, u gustim urbanim područjima).

A presija za postizanjem što većih brzina isporuke čini da su kupci nedovoljno motivisani da malo sačekaju.

“Zašto na isporuku čekati jednu nedelju ako je mogu dobiti za jedan sat?”, pita se Migel Dželer (Miguel Jaller), docent na Kalifornijskom univerzitetu Dejvis (U.C. Davis), koji proučava obrasce i prirodu urbanog transporta i dostave.

Takav je slučaj i sa Monikom Roleder (Monica Rohleder), koja priznaje da koristi servis Amazon Prime i to u tolikoj meri da “moj muž u šali kaže da su samo naše narudžbine već sasvim dovoljne da održavaju Amazon u poslu.”

Monika, koja živi u Los Anđelesu i radi u firmi za odnose sa javnošću, rekla je kako je volela isporuke koje stižu na vrata sledećeg jutra, ali da je odskora “najbolje da isporuka bude u roku od nekoliko sati” zato što je prezauzeta poslom i obavezama koje ona i suprug imaju oko dvoje male dece. Tako se često dogodi da ne naručuje nešto sve dok ne bude preko hitno: “Tada postoji neposredno zadovoljstvo, jer ste uzeli nešto što će vam stići u roku od samo par sati, a onda to sa zadovoljstvom skinete s vaše liste želja”, rekla je ona.

Jednog popodneva dobila je šest kutija: od Amazona i Nordstroma, potom za paket sa stvarima koje joj trebaju za put na Havaje, uključujući tu i kupaće kostime, odeću za trening i bojanke za klince. Neka odeća iz paketa joj ne odgovara, tako da ju je vratila.

Takođe, kaže kako više razmišlja o svoj toj kartonaži za pakovanje koja joj dolazi na kućni prag nego na emisije gasova dostavnih kamiona. Kako sama kaže, “To je sramota”, koliko je velika njena nedeljna kvota kartona za reciklažu.

Denis Koli (Dennis Colley), predsednik Udruženja za pakovanja od vlaknastih materijala (Fibre Box Association) – trgovinske grupe za rad sa talasastim i običnim kartonom – ocenjuje da upotreba kutija u e-trgovini raste brže od većine drugih tržišnih segmenata. On, međutim, ističe i napore koje ova industrija čini kako bi u svom poslovanju bila što ekološki svesnija, kao i da 90 odsto pakovanja od talasastog kartona odlazi na reciklažu.

Amazon je svestan pitanja i problema vezanih za karton i pakovanja. Od 2009. godine do danas, ova kompanija je dobila 33 miliona komentara, ocena i fotografija koji se tiču njihovog pakovanja kao dela “povratnog programa pakovanja”. Amazon kaže da ove komentare i predloge zdušno koristi: sve te povratne informacije koriste im da bi se uverili kako su veličine kartonskih kutija bile u skladu s veličinom proizvoda. Amazon, takođe, radi sa proizvođačima na slanju nekih proizvoda bez dodatne kartonske ambalaže, rekao je Krejg Berman (Craig Berman), portparol ove kompanije.

I mada recikliranje može doprineti da potrošači pomisle kako pomažu očuvanju okoline, i taj proces ima svoje troškove, uključujući tu i emisije gasova tokom isporuke centrima za reciklažu, gde se koristi mnogo energije i vode. Don Fullerton, profesor finansija i ekspert za ekonomiju i životnu sredinu na Univerzitetu u Ilinoisu rekao je da bi jedno od mogućih rešenja bilo da sami trgovci preuzmu odgovornost za povratak kutije natrag, po pouzeću pošiljke. Ovo bi, kako se procenjuje, stvorilo podsticaje za njih da dođu do rešenja za manja pakovanja.

“A možda neće stavljati kutiju koja je u kutiji, koja je u još jednoj kutiji”, rekao je on

Robert Reed, PR kompanije Recology, glavnog reciklažnog prerađivača San Franciska koji svakodnevno prikuplja 100 tona kartona, ima jednostavno rešenje za glavobolju s kartonskim pakovanjem: “Usporiti potrošnju”, kaže on. “Usporiti je.”

Mat Rihtel, Njujork Tajms

Hejvud Hil: londonski raj za najprobranije knjige

Pretpostavimo da su vam potrebne knjige. Nedavno ste kupili raskošnu kuću, brod ili avion, sa velikom ali praznom bibliotekom i želite da je popunite pravim knjigama a ne onim lažnjacima koji glume knjige na policama sa pompeznim zlatno ugraviranim naslovima, mala simpatična prevara kako biste ostavili utisak na vaše ugledne goste. Piše Sara Lajel za Njujork Tajms.

02tmag-hill-t-slide-E7D0-superJumboPokojni vojvoda od Devonšira na donjem spratu svoje biblioteke u Četstvortu (Chatsworth). On je bio pokrovitelj i suvlasnik Hejvud Hila (Heywood Hill), knjižare u kojoj je sestra njegove žene, književnica Nancy Mitford, jednom radila. Danas je vlasnik knjižare njegov sin, sadašnji vojvoda Peregrine Cavendish Christopher. Foto: Simon Sykes/Hulton Archive/Getty Images

02Ako biste išli na jedno lenjo ali brzopotezno rešenje, mogli biste unajmiti nekog vrsnog dekoratera da vam izabere lažne knjige – samo bolje izrade i izgleda. Druga mogućnost je da posetite neko od javnih nadmetanja za kuće i imovinu u njima, koje su otišle pod hipoteku – možete prosto otkupiti tuđu biblioteku. Ili možete da uradite ono što najpametniji bibliofili čine: poverite sebe i svoju biblioteku ljudima iz knjižare Heywood Hill iz Londona: oni obećavaju da će prekopati i najudaljeniji kutak sveta kako bi vam nabavili knjige koje su vam potrebne – retke, stare, one koje se već odavno ne objavljuju ili sveže izašle iz štamparije – sve koje su vam neophodne da napravite svoju savršenu biblioteku. Da se razumemo: nema tog iole obrazovanijeg čoveka koji ne bi našao utočište u ovakvom raju za bibliofile. Hejvud Hil je raj za najrafiniranije knjige, koja danas snabdeva elitne privatne biblioteke.

”Ne, mi ne prodajemo knjige na metar, ako ste možda to pomislili na trenutak” kaže direktor knjižare, Niki Djun. “Ali, ako ste zainteresovani za neku temu, na primer 19-tovekovnu francusku umetnost kresanja drveća i šiblja, ili brutalizam u arhitekturi ili uzgajanje lososa ili nešto još opskurnije – a niste imali vremena da sami istražite tu temu – da, mi vam definitivno možemo pomoći“.

12Hejvud Hil Privatne biblioteke nude bibliofilima, kolekcionarima i zahtevnim biznisima priliku da stvore mesto inspiracije ili utočište, sa obične police pažljivo odabranih favorita do zaokružene, celovite i koherentne zbirke knjiga prilagođene vašim ličnim interesima. Foto: Hejvud Hil vebsajt

Kada Djun (45) kaže ”mi”, on pritom misli na divnu staru knjižaru u prestižnom Mejferu (Mayfair), četvrti Londona koja ima bogatu istoriju. John le Carre je u ovom prostoru postavio jednu scenu svog čuvenog romana ‘‘Tinker, Tailor, Soldier, Spy“. Stvarni karakteri  povezani sa ovim prostorom uključuju lično Heywood Hill-a koji je otvorio knjižaru 1936. godine, njegovog naslednika na mestu menadžera po imenu Handasyde Buchanan, Nancy Mitford  koja je ovde radila tokom Drugog svetskog rata i punila je svojim brbljivim društvom i ovekovečila je na svoj način u romanu “U potrazi za ljubavlju”  („The Pursuit of Love„); i John Saumarez Smith, duboko intelektualni i omiljeni upravnik od 1974. do 2008. godine.

13Kako to već biva, Heywood Hill je trenutno u vlasništvu Djunovog tasta 12. vojvode od Devonshirea. (vojvodina majka, Debora, poznata kao Debo, bila je sestra Mitfordove, što preduzeću daje prijatnu “istorijsku liniju”). Vojvoda, čije ime je Peregrine Cavendish, iako ga njegovi prijatelji zovu jednostavno Stoker, poseduje (između ostalog) Chatsworth, jedan od najgrandioznijih poseda u Britaniji. U poretku stvari, Heywood Hill  je daleko od kešomata Devonshire Inc. – to je respektabilan, ali relativno skroman profit od oko $ 200.000 u 2013. godini, prema Djunu – ali tu postoje sentimentalan razlozi: vojvodini roditelji, Debo i Endrju, 11. vojvoda, živeli su iza ugla knjižare i bili su među prvim korisnicima svog servisa “napravite svoju biblioteku”. “Kolekcija knjiga mog oca o Irskoj je jedan od prvih primera naših usluga”, napisao je vojvoda u svom e-mailu. Do pre nekoliko godina, vojvoda je bio deo konzorcijuma vlasnika knjižare; ali je onda odlučio da je u potpunosti otkupi jer to njemu i Djunu omogućava da je vode na način na koji žele.

10

Zahtevi su raznovrsni koliko je svet knjiga širok. Djun je opremio jedan hotel, bar jedan brod kruzer i čitavu flotu privatnih aviona. Za hotel Bulgari u Londonu, Heywood Hill je obezbedio oko 3.000 knjiga: o biznisu, turizmu, istoriji politici i otprilike sličan set za salu za sastanke, a za sobe gostiju knjige iz oblasti mode, umetnosti, dizajna i pisce klasike beletristike.

Onda je tu bio jedan redovan kupac, čija žena je želela da u svojim 40im trči maraton; on je iznenadio poklonom, setom od 300 odabranih knjiga na temu izdržljivosti. Tema je imala prijatno širok opseg, koji se sastojao od knjige o osnivanju Olimpijskih igara u antičkoj Grčkoj do knjige o trekingu u Kambriji. Još jedna mušterija, Englez koji živi u Švajcarskoj koji sam upravlja svojim avionom, želeo je sve raspoložive memoare vazduhoplovaca iz Prvog i Drugog svetskog rata – oko 1.000 knjiga sve u svemu, kaže Djun.

11

Drugi su tražili izbor knjiga koje bi trebalo pročitati pre nego što umru, ili knjige o zapadnom angažmanu u arapskom svetu, ili o polarnim ekspedicijama, ili modernizmu, počevši od nemačkog ekspresionizma i ” prateći svaku nit – slike, fotografije, skulpture, dizajn, književnost i umetnost u celini, od 1920. do danas, ” kaže Djun. U tom konkretnom slučaju to je bilo oko 4.000 naslova.

Mušterije u knjižaru Heywood Hill dolaze iz 60 zemalja (oko trećine njihovih klijenata su iz SAD), a poznati su po tome što se u potpunosti predaju savetima i mišljenju osoblja knjižare, kao što je to na primer učinila jedna izvanredna dama koja je želela da ispuni svoju biblioteku u kući u Hemptonsima. Rekla je: “Bolesna sam od gledanja sjajnih i bezvrednih knjiga u kućama mojih prijatelja; molim vas pošaljite neke dobre knjige”, priseća se Djun. Bila je oduševljena kada je – među knjigama koje nisu bile ni jeftino upakovane a ni trivijalne – dobila knjigu “Sicilija” John Julius Norwich-a; A. N. Wilsona ” Viktorija: Život”; nekoliko  filozofskih knjiga Džona Greja; ” Hall of Mirrors, ” knjigu ekonomiste Barry Eichengreen-a o Velikoj depresiji i recesiji iz 2008. godine; i ono što Djun zove lepim komadom beletristike, u koji je uvršteno i nekoliko knjiga Kazua Išigura (Kazuo Ishiguro).

05

Cena ovakvog literarnog kuratorstva, zavisno od veličine biblioteke, dostiže šest cifara, ali i ljudima koji nisu u stanju da odjednom iskeširaju celi biblioteku, ova knjižara nudi mogućnost da kupe unapred sređene komplete knjiga sa pet do 10 knjiga najčešće namenjene za poklon. Ovi kompleti su sređeni prema temama a neki od njih i uz pomoć prijatelja knjižare: na primer tu je komplet umetnika i pisca Edmunda de Waal-a pod nazivom “Knjige koje su me oblikovale”, izbor knjiga ; A. A. Gill-a pisca kritika restorana, o kulinarstvu; i biblioteka za početnike ljubitelje vina, Simon Berry-ja, čuvenog vinara.

Tu je i program koji se zove “Godina u knjigama”, zahvaljujući kojem čitaoci dobijaju knjigu mesečno tokom godinu dana. Kupac plaća određenu naknadu – oko $515 za tvrdi povez – i prodavnica bira tačno određene knjige pošto u razgovoru sa primaocem utvrdi njegov ukus, teme koje voli ili ne voli i sadržaje koji su mu bliski. ”Navikli smo se da se povinujemo željama naših kupaca”, kaže Djun. ”Radi se ljudskim ritmovima, za razliku od algoritama.”

00

I mada se veliki deo njihovog poslovanja obavlja putem telefona ili preko e-maila, Heywood Hill odlikuje i izvanredan ambijent. Knjižare ovih dana mogu biti obeshrabrujuća mesta, sa svojim novitetima, i kafićima, gomilama trilera na popustu i sve manjim brojem kupaca. Heywood Hill  je divno okruženje čak i za one koji su obeshrabreni odlaskom u knjižare ili pak i nisu preveliki ljubitelji knjiga. Knjižara na dva nivoa je mala ali prozračna, ima zidove obložene drvetom, ugrađene kamine, veličanstvene lustere i gomile knjiga naslaganih po stolovima na način koji privlači pažnju.

06

Oni koji ulaze su najčešće regularni posetioci. ”Ponekad mi preporuče knjige, a ponekad ja njima, ” kaže Vilijem Salomon (58), koji vodi investicioni biznis u blizini i dolazi u knjižaru oko četiri ili pet puta nedeljno. Svakog Božića, on bira knjigu i naručuje više kopija da bi ih poslao svojim klijentima. Potom voli da sedne i izvesno vreme provede u razgovoru sa osobljem. ”Ovde vlada veoma gostoljubiva atmosfera, mesto je veoma udobno, a ljudi su veoma prijateljski nastrojeni,” kaže on. ”Ovde se ne osećate kao da ulazite u prodavnicu. Daleko je više nalik odlasku u klub.”

15Čini se da je opšte poznato da i kraljica Elizabeta ovde kupuje knjige (ili to neko radi za nju), iako je to tema o kojoj se ne priča van nekih prećutno zadatih granica. ” Mi ne razgovaramo o njoj, ” kaže Djun, i to bi bilo to.

Po kišnom danu, parada elegantnih kupaca ulazi i izlazi dok Djun priča o radnji, pružajući nam precizan snimak tipičnog potrošača: dobro obučen, načitan, rafiniran u govoru.. (“Usuđujem se da kažem – ne turista”, kaže Djun). Muškarci nose kravate. U jednom trenutku, kupac je dodao svoje ime na listu čekanja za ”Godinu dana u šipražju ” zabavnu knjigu o tetrebima koju je napisao jedan Tarquin Millington-Drake, koji je sedam godina u prirodi snimao ove ptice. Očigledno, to je savršen poklon za odlazak u kuću prijatelja s kojima se kreće u lov na tetrebe.

”Svako ko ide u lov na tetrebe, pikira na ovu knjigu” kaže Djun.

 

Njujork Tajms

Analogni pozdrav iz budućnosti

Zaboravimo hoverboarde, frižidere koji komuniciraju na Internetu, i samonavodeće automobile. Tri najpopularnije stavke na godišnjem Sajmu potrošačke elektronike (Consumer Electronics Show, CES) u Las Vegasu  su klasična filmska kamera, gramofon i novi Polaroid. Ovo sugeriše da pokret “Povratak u budućnost” odražava rastući zamor od virtuelnog sveta digitalnih proizvoda, kao i novi entuzijazam za staromodna analogna iskustva, piše Mark Gilbert za blog poslovnog portala Bloomberg.

09

To je debata koja besni u mojoj kući. Moja partnerka miriše knjige kad ih lista; kaže da joj “prave knjige” prizivaju sećanja na biblioteku iz detinjstva koja je obećavala ulazak u svet znanja i uživanja u literaturi nadomak ruke. Za nju, najnovije avanture Bridget Jones u mekom povezu imaju svu evokativnu moć Prustove (Marcel Proust) madlene. Vlasnik sam e-čitača Kindle otkada je prvi put postao dostupan pre skoro deset godina; i… ne mogu da se setim kada sam poslednji put kupio fizički opipljivu knjigu.

Isto je i sa muzikom. Predao sam svoje CD-ove potomstvu čim sam proveo sate potrebne da ih učitam u iTunes i da ih prenesem na iPod; kolekcija vinila moje partnerke smeštena je na polici, neprikosnovena iako zanemarena. Ali u Vegasu, Panasonic je otkrio vaskrsli Technics SL-1200 gramofon koji je nestao u 2010. godini, a ipak je bio toliko vitalan za uspon superstarova DJ-va da londonski Muzej nauke ima dva takva gramofona u svojoj kolekciji.

Panasonic kaže da je ovaj potez odgovor na tzv rivajvl vinila; Gigant japanske elektronike Sony je gramofon učinio zvezdom svog štanda u Las Vegasu. Prodaja sjajnih crnih diskova je porasla za 56 odsto u Velikoj Britaniji tokom prošle godine, prema podacima Britanske fonografske industrije (the British Phonographic Industry), ponavljajući trend iz SAD, gde prema rezultatima kompanije Nilsen (Nielsen Media Research) taj trend ima uzlazni rast:

Sklonost ka staroj školi analognih uređaja je rasprostranjena u snimanju muzike godinama; YouTube je pun filmova koji prikazuju Dejva Grola (Dave Grohl) iz benda Foo Fighters koji se hvali kako je spasao jedna prastari Neve miks pult. “I mada je oprema za snimanje koju koristi moj bend u potpunosti digitalna, nedavno smo kupili mali kompjuterski program koji podražava magnetofonsko snimanje koje su  koristili Bitlsi u tonskim studijima Abbey Road za snimanje svojih vokala – i to je super. Potez kompanije Panasonic ukazuje da strana slušanja u muzičkom biznisu sve više ide u prošlost, namamljena onim što kompanija naziva “jedinstveno toplim kvalitetom zvuka analognih vinil ploča.”

Takođe trebalo bi možda ponešto reći o “arhitekturi doživljaja” slušanja ploča u odnosu na skidanje tj.preuzimanje (dowloads) fajlova. Proveo sam happy hour slušajući listu numera generisanih na Amazonu po imenu najbolje pop premijere ili nešto slično. Ne mogu da se setim naziva nijedne pesme koju  sam čuo, a još uvek se sećam svakog stiha na prvom albumu koji sam kupio – “Tonic for the Troops” Boba Geldofa i Boomtown Rats – i mislim da to nije samo stvar mog starenja. David Bowie, koji je preminuo 10. januara ove godine, predvideo je davne 2002. da bi muzika mogla postati komunalni servis “kao tekuća voda ili struja.” To izgleda da sumarno definiše streaming muzičke servise kao što je Spotify.

Nije samo zvuk taj koji toliko vuče u prošlost. Slika takođe doživljava digitalni sudar, sa zamislima korporacije Polaroid, koja je smatrala da sveprisutnost pametnih mobilnih telefona sa ugrađenim fotoaparatima otvara prostor za “samoštampajući” fotoaparat od $99 po imenu Snap. Magazin Wired je to nazvao “najslađom, najzabavnijom igračkom na CESu.” Čini se da su ljudi koji prave selfije (selfies) spremni da čekaju minut ili malo više da hemikalije urade svoj posao i izbace fotografiju koju možete držati u ruci.

Kodak, sa svoje strane, naziva svoju filmsku kameru Super 8  “renesansom analognog”, a bar jednom marketinško odeljenje možda nije krivo zbog hiperbole. “Postoje trenuci u kojima digitalno jednostavno ne može da pruži ono što priželjkujemo jer nema onu neuporedivu dubinu i lepotu filma“. Oživljavanje dolazi posle više od tri decenije nakon što je Kodak napustio taj format.

Prikaz "analognih stvari"

Prikaz “analognih stvari”

Impresivna parada filmskih stvaralaca sa A-liste uzdiže u nebo vrline Super 8, u rasponu od Stivena Spilberga (Steven Spielberg) do Kristofera Nolana (Christopher Nolan). Ali Kventin Tarantino (Quentin Tarantino) je bio taj koji je pružio ubedljiv argument zašto čak i amateri favorizuju film u odnosu na digitalni otisak, tvrdeći da to govore iz tehničke i estetske perspektive, a ne iz čiste nostalgije:

Kada snimate nešto na filmu vi ne snimate kretanje, već pravite niz nepokretnih slika koje se prikazuju u 24 frejma u sekundi kroz sijalicu, i to stvara iluziju kretanja. Ta je iluzija povezana sa magijom snimanja filmova.

Za neke ljude, opterećivanje kičme držanjem fizički opipljive knjige ili slušanje pucketanja igle kada dodirne vinil uvek će biti nezamenljiv doživljaj. Možda je za nas ostale, usavršeni brak između analognog i digitalnog, budućnost. Sony gramofon omogućava vam da „skinete“ vinile da bi ste stvorili audiofilski kvalitet digitalnih fajlova. Prototip Kodakove kamere poseduje zaseban LCD ekran koji vam omogućava da gledate snimke dok ih snimate. I Polaroid planira skuplju verziju svog Snapa koji se može povezati na vaš telefon da bi postao prenosni foto-štampač.

Što se mene tiče ja sam odan digitalnom – i ignorišem to što je moj omiljeni božićni poklon ove godine bio predivan New York Times putni vodič kojeg je otštampao Taschen, uvezan u tkaninu čije taktilno zadovoljstvo ne može da replicira nijedna publikacija skinuta na elektronskom čitaču Kindle.

Bloomberg

Može li Kuba da postane Amerika 2.0?

Ako isključimo skoro 60 godina sankcija i njenog buntovnog komunističkog lidera, Kuba sa Sjedinjenim Državama ima dosta toga zajedničkog, uključujući i ljubav prema bejzbolu. Njujork Metsi je sada sa Loenisom Cespedesom, koji je 2011. prebegao sa Kube, a sada angažovanim za ovaj tim na Siti Fildu, gde će New York Mets odigrati plej-of, prvi nakon 2006. godine. O počecima razvoja jedne nove, poslovne Kube, za portal FoxBusines svoje priče napisale su Suzanne O’Halloran i Elizabeth Chmurak

01

Samo 90 milja južno od Floride, sa suncem u očima tokom cele godine i kao sneg belim peščanim plažama, Kuba bi uskoro lako mogla biti prava turistička Meka. Jedna od stvari koje bi mogle doprineti oživljavanju nekada veoma živahne kazino-industrije, koja je osvojila američke filmske producente (Francis Ford Coppola je tamo radio svoj mafijaški ep, Kum II).

Zamrznuta u vremenu još od 1959. godine, nakon što je Fidel Kastro poveo svoju vojsku ka trijumfu, promena je na Kubi konačno otpočela. Uspostavljanjem diplomatskih odnosa – politički napor Obamine administracije i kubanskog predsednika Raula Kastra u letu koje je za nama – čini se da ovo ostrvo, premda sporo, ipak doživljava svoj vrhunac „ekonomske evolucije“.

Američka turistička industrija polaže svoje temelje na Kubi, kako bi američkim putnicima obezbedila posetu ostrvu bez ograničenja – u nadi da bi mogla da iskoristi potencijal procenjen na oko šest milijardi dolara. JetBlue (JBLU) nudi non-stop letove do Gavane, pod uslovom da turisti ispunjavaju kriterijume Američkog ministarstva finansija kao što su humanitarne ili obrazovne misije. Karneval, (CCL), najveći svetski elektronski operater ponudiće „prolaznost“ do ovog ostrva početkom maja 2016. godine O detaljima se još uvek pregovara sa kubanskim zvaničnicima. I Komesar Velike bejzbol lige, Rob Manfred, kaže da bi Kuba mogla biti otvorena za utakmice već u proleće 2016. godine, navodi se u julskom intervjuu za All-Star Game program. Kompanija za kreditne kartice MasterCard (MA), takođe zvanični sponzor ovog MLB-a, početkom ove godine je podigao rampu za transakcije na Kubi početkom. Rivalska kompanija, Visa (V) takođe ima planove za ulazak na Kubu, ali je iznela tak par detalja.

Uz bejzbol i turizam, ostrvo je prepuno prirodnih resursa kao što su nafta, gas i nikl, materijal i roba koji su izuzetno cenjeni gotovo svuda u svetu. Veruje se da Kuba ima ogromne količine neotkrivenih nalazišta nafte i prirodnog gasa koje su identifikovali Amerikanci (US Geological Survey). Ovi nalazi mogu da oslikavaju uspeh koji su američke energetske kompanije već postigle u regionu Meksičkog zaliva, u skladu sa izjavama njihovih rukovodilaca. Kuba, prepoznajući poziv krupnog biznisa koji im nude preduzetnici doskoračšneg „neprijatelja br.1“, SAD, od njih traže oko osam milijardi dolara u stranim ulaganjima (u skladu sa informacijama kubanskog Ministarstva za spoljnu trgovinu, kako navodi USGS).

03

Međutim, nada za brzometnom „kubanskom renesansom“ bi mogla biti prekinuta i to u veoma kratkom roku. Prvo, globalna ekonomija je usred trenda usporavanja u delu vezanom za masovno izjednačenje cena robe. Cena po barelu sirove nafte pala je za 50% u odnosu na 2014. godinu, što prirodne resurse čini manje atraktivnim i, možda, manjim prioritetom za ionako shrvane problemima američke energetske kompanije, koje se upravo suočavaju s masovnim otpuštanjima. I dok kompanije kao što je Halliburton (HAL) izjavljuju kako „veoma pomno prate poslovna kretanja na Kubi“, pad cena ovog resursa smanjuje hitnost za uspostavljanjem biznisa na ostrvu, tvrde rukovodioci naftnih korporacija.

Ipak, moglo bi se pokazati da je politika najveća prepreka. SAD su u jeku predsedničkih izbora 2016. I dok je Obama već uspostavio diplomatske odnose, kubanski predsednik Raul Kastro ostaje nepokolebljiv u svojoj podršci komunističkim režimima, uključujući Venecuelu, insistirajući da Kuba povrati kontrolu nad pomorskom vojnom bazom u zalivu Gvantanamo, što je malo verovatno.

Obojica su razmenili telegrame tokom septembarskog govora pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Fidel, kao i njegov brat Raul koji ga je 2008. zamenio, za Amerikance i dalje ostaju izvesna politička enigma, uprkos sveže uspostavljenih diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Njih dvojica su „pregurala“ preko 11 američkih predsednika – od Dvajta Ajzenhauera, pa sve do Baraka Obame.

Predsednički kandidat u kojeg republikanci polažu puno nade, Marko Rubio, kaže da ukoliko osvoji mandat u Beloj kući on neće poštovati trenutne diplomatske odnose. “To je kao da smo se složili da Kastro i opresija ostanu do daljnjeg”, rekao je Rubio tokom intervjua za veb-portal Fox Business. Rubio, prvi senator države Floride koji je rođen u Sjedinjenim Državama, kaže da predstavlja sve kubanske izgnanike koji u Americi žele bolji život – posebno naglašavajući “svog dedu koji mi je u detinjstvu, na tremu, satima pričao priče o životu na Kubi”. Rubio bi, međutim, poštovao američku Odredbu o Kubanskoj demokratizaciji, već postojeći zakon kojim se uređuju američko-kubanski odnosi i kojim se predviđa da bi, za promenu američke politike prema svojim ostrvskim komšijama bilo nužno potrebno da se politika kubanske vlade značajno promeni.

I dok još uvek postoje jasne prepreke u odnosima između ova dva atlantska suseda, ostaje činjenica da su Kubanci na putu otvaranja za biznis i američke preduzetnike, koji se sa svoje strane pripremaju da iskoriste ovakvu Kubu, kojoj su preko potrebni savremena infrastruktura, modernizacija i novi početak sa Sjedinjenim Američkim Državama.

04

Biznis i putovanje: Kuba kao izazov

Ovo karipsko ostrvo poznato je po svojim belim peščanim plažama ali i planinama, i u svetu važi za renomiranog proizvođača vrhunskog ruma i cigara, dok se istorijsko zaleđe može prepoznati u španskoj kolonijalnoj arhitekturi.

Početkom ove godine Obamina administracija je započela proces ublažavanja putnih i trgovinskih ograničenja između SAD i Kube. I dok su turistička putovanja i dalje zabranjena i pod embargom, ipak postoje pravne mogućnosti i „krivine“ koje Amerikancima omoćavaju da tamo otputuju.

Da bi posetili Kubu, oni moraju da se „uklope“ u jednu od 12 kategorija kojima je dozvoljen odlazak na ostrvo. Spisak američkog ministarstva finansija napravilo je listu koja uključuje sledeće profile:

1. Obrazovne aktivnosti, 2. Verske aktivnosti, 3. Biznis na nivou zvaničnih vlada ove dve zemlje, 4. Humanitarni projekti, 5. Novinarski rad, 6. Porodične posete, 7. Profesionalni istraživački rad i naučna saradnja, 8. Sportska takmičenja, 9. Javni nastupi, zdravstvo i rad na klinikama, pokazne radionice i obuka, izložbe, koncerti i umetnička dešavanja, 10. Putovanja povezana s ovlašćenim izvoznim transakcijama izvoznica ili uvoznica, protok informacija i njihova razmena, 11. Aktivnosti privatnih fondacija ili istraživački rad za obrazovne institucije, i 12. “Podrška kubanskom narodu”.

“Kazne su veoma oštre pa se ne preporučuje nepoštovanje ovih kategorija” rekao je Džon Tomas, docent na Čaplin školi ugostiteljstva i turističkog menadžmenta pri Međunarodnom univerzitetu Florida. Tomas je autor jedne nove studije, “Budućnost kubanskog ugostiteljstva i turizma: Mogućnosti i prepreke”. On kaže da, dokle god se ne povrate puni i normalni diplomatski odnosi, turizam i osnivanje privatnih komanija će na Kubi i dalje predstavljati veliki izazov.

“Svaki biznis koji dolazi na Kubu mora da kubanskoj vladi dozvoli 51% kontrole nad vlasničkim udelom, tako da ne možete tek tako da iznajmite neki objekat i otvorite prodavnicu već morate da dobijete dozvolu od vlade, a onda će ona postati vaš partner”, rekao je Tomas.

On kaže da je ovaj kontrolni udeo tj. „paket“ jedan od razloga zašto Kuba još uvek ne privlači puno američkih preduzeća. Drugo pitanje je to što kubanska vlada zadržava pravo da zapošljava sve radnike.

“Ne možete tek tako da izađete na ulicu i tamo pronađete ljude koje biste zaposlili, a ne možete ni da se reklamirate po vašem nahođenju, već morate proći kroz kubanske državne agencije koje obezbeđuju zaposlene za vas”, objašnjava Tomas. “Generalno, oni će za vaš posao ponuditi određeni pul zaposlenih, da izaberete ono što vam nude ovlašćene vladine agencije za zapošljavanje. Uz sve to, imate i ograničenja koga ćete zaposliti, a takođe ste limitirani i oko beneficija i plata. Svi uslovi za radnike se takođe dogovaraju sa Zavodom za zapošljavanje, tako da postoji posrednički sistem zapošljavanja – pri čemu je posrednik, u slučaju Kube, država.”

Da sve bude još komplikovanije, Kuba ima dve valute; jednu za lokalno stanovništvo a drugu za strance koji je posećuju ili u njoj rade. Ukoliko zaposleni radi za inostranu kompaniju, zaposleni dobija platu koja se zasniva na stranoj valutii, koja se naziva Kubanski pezos (Cuban Peso, CUP), iako agencija za zapošljavanje plaća zaposlenog u lokalnoj valuti, koja se zove kubanski Konvertibilni pezos (Cuban Convertible Peso CUC) .

“Problem je što novac za plate koji kubanska agencija dobija od stranih kompanija vredi 24 do 26 puta više od plata zaposlenih; vlada zadržava razliku između ove dve vrste svoje valute, kvalifikujući ga kao dobit koji ostvaruje kubanska vlada”, dodaje Tomas.

Pored obaveze uklapanja u jednu od dvanaestak kategorija kojima se dozvoljava putovanje na Kubu, takođe su problematični i letovi, kreditne kartice i Internet.

“Ne možete samo otići na net i online i rezervisati let za Kubu sa npr. JetBlue letnom kompanijom. Morate, takođe, putovati čarter letom, tako da je najbolja opcija ako sve završite preko turoperatora”, izjavila je Sara Klemens, urednica vesti u turističkom magazinu Travel+Leisure iz Njujorka.

Klemensova kaže da je jedna od najbolje ocenjenih kompanija specijalizovanih za aranžmane na Kubi Black Tomato. Oni su se nedavno udružili sa magazinom Travel+Leisure u cilju kreiranja turističkih paketa za Kubu. Evo i nekoliko ponuda: osam noćenja za $4,920 po osobi ili pet noći po ceni od najmanje $3,550 po osobi. Od atraktivnih detalja tih paketa trebalo bi izdvojiti boravak u luksuznim, dizajnerskim potkrovljima, obilaske farmi i rančeva, a ne boravak u hotelima, takođe gostujući u čuvenoj Fabrici umetnosti (Fabrica del Arte); ovo mesto je stecište najboljih avangardnih umetnika sa ostrva s kojima se može uživati pod istim krovom. Putnici mogu posetiti lokalne umetnike u njihovim radionicama ili domovima, a moguće je i obići Trinidad.

Ako želite da napravite plan putovanja na svoju ruku, Airbnb je dobra alternativa hotelima. Trenutno ima preko 2.600 Airbnb kuća u ponudi na Kubi, u preko gotovo 40 različitih gradova. Oko 50% svih listiranih nalazi se u Havani, po podacima sa Airbnb.

06

Platiti hranu, zabavu i poklone može biti problem; gotovina je kralj na Kubi.

“Kreditne kartice su na Kubi nepouzdane. Da, MasterCard je na Kubi dozvoljen, a američka i kubanska vlada ih dozvoljavaju, ali još uvek ne postoje prave, stabilne bankarske relacije, izuzev jedne male banke koja se nalazi na Floridi”, rekao je Tomas.

Kuba je, takođe, savršena destinacija za one koji istinski žele da „siđu sa Mreže“ i pobegnu od tehnologije i komunikacija. Internet servis na Kubi praktično ne postoji a telefoni ne funkcionišu efikasno.

“Kubanska vlada želi da cenzuriše sve što joj baš i nije po volji, ne želeći pritom da svi imaju Wi-Fi, ali sa željom da čuje šta je to o čemu se priča u narodu”, kaže Tomas.

I dok će za potpuno uklanjanje blokade između SAD i Kube biti potrebno još dosta vremena, Tomas kaže da je uveren kako će američki turisti već od sledeće godine moći da idu na Kubu, kao i da će za brodske ture i krstarenje biti izuzetno velika potražnja.

“Prvi talas turista ka Kubi biće organizovan na brodovima za krstarenje, jer oni imaju sopstvene spavaće sobe, hranu i propratne objekte”, rekao je Tomas. “Turistički kruzeri ne zahtevaju svu infrastrukturu, a brodovi su sposobni da dopru i do najudaljenijih područja Kube do kojih je inače teško doći.”

Hoće li tradicionalni univerziteti opstati u digitalnoj revoluciji?

Masovno otvaranje “onlajn-kolegijuma”, koji predstavljaju nove modele e-edukacije namenjenih velikom broju polaznika, omogućili su da “cyber-savetovališta” najboljih svetskih Univerziteta – bez novčane naknade i u obliku u kojem studenti sami mogu da biraju sopstveni program – postanu dostupni najširoj svetskoj javnosti. Da li ovakvi modeli mogu da nadvladaju tradicionalne sisteme visokog obrazovanja?

11

Godinama je visoko obrazovanje, zahvaljujući tradicionalnoj univerzitetskoj organizaciji, odolevalo tehnološkim promenama. Bilo bi zaista teško ignorisati neumitnu činjenicu kako se paradigma učenja u visokoškolskom sistemu – kao kompleksna aktivnost u koju su uključeni učenje, nastava, individualno istraživanje, saradnja studenata sa svojim nastavnicima kao i sa drugim studentima, nakon čega sledi neka od formi provere znanja, i koja se formalno okončava sticanjem akademske titule i, pre svega, diplome – jeste forma koja se, u suštini, stolećima nije menjala.

Pritisak koji danas prave tehnološke promene je, ipak, načeo i jedno od poslednjih uporišta tradicionalista. Preobražaj digitalnih tehnologija u jedinstvenu informatičku tehnologiju, u spoju s visokim kapacitetima procesora, brzih data-mreža i velikih kapaciteta za čuvanje multimedijalnih sadržaja visokog kvaliteta predstavljaju tehnološku osnovu za revoluciju visokog obrazovanja.

Učenje na daljinu (distance learning) je pojam koji je daleka prethodnica interneta i modernih komunikacionih tehnologija. Britanski Otvoreni Univerzitet (Open University) je svojim polaznicima još 80-tih godina slao poštom svoj program “izmeštenog obrazovanja”; bile su to video-kasete sa snimcima predavanja. Savremene brze data-mreže omogućile su nam ekspanziju programa učenja na daljinu u virtuelni prostor: e-learning to jest e-edukacija je u stanju da na raznolike načine obogati tradicionalne forme obrazovnog procesa.

02

Učenje na daljinu (DE)

Ovde, pre svega, treba pomenuti Korseru (Coursera), koju su stvorili profesori Univerziteta u Stenfordu, Endrju Ng (Andrew Ng) i Dafne Koler (Daphne Koller). Različiti oblici cyber-učenja se primenjuju još od sredine 90-tih godina prošlog veka, mada češće bez ambicije da istisnu ili zamene tradicionalni oblik praktičnih vežbi, seminara i predavanja kao paradigme visokoškolskog obrazovnog procesa.

Ovo, ipak, ne znači kako je zamena tradicionalne forme visokog obrazovanja nemoguća – da bi se to pretočilo u realnost, potrebni su posebni organizacioni uslovi, posebno platforma koja bi hostovala tj. bila domaćin obrazovnim sadržajima, omogućavajući preko potrebnu interakciju u sklopu digitalnog okruženja.

Coursera je upravo takva vrsta platforme koja se pojavila 2012. Radi se o istoimenom američkom start-upu i njegovom servisu koji su stvorili dvojica univerzitetskih profesora sa Stenforda, jedne od vodećih obrazovnih institucija u SAD u oblasti tehničkih i prirodnih nauka.

Stenford je Univerzitet kojeg su pohađali velikani informatičke industrije Sjedinjenih Država: Vilijem Hjulit i Dejvid Pakard (William Hewlett, David Packard), osnivač Gugla Sergej Brin (Sergey Brin) i Lorens “Leri” Pejdž (Lawrence “Larry” Page), zatim osnivači kompanija kao što su VMware, PayPal, Instagram, Pandora Cisco, Nvidia, Electronic Arts, ali i još nekih giganata kao što su Netflix, Gap, Nike i Dolby, i mnogi drugi.

Stenfordski profesori Daphne Koller (Dafne Koler) i Endrju Ng (Andrew Ng) su Korseru zamislili kao servis kojim vodeći svetski univerziteti mogu da svoje posebno prilagođene “cyber-kolegijume” ponude najširoj globalnoj publici – bez naknade – i u formi u kojoj studenti sami mogu da biraju sopstveni kurikulum. Tokom nepune tri godine svog postojanja, Korsera je ostvarila teško zamisliv rast broja korisnika kao i sadržaja ponuđenih svojim programom.

06

Od onih 80-tak e-savetovališta, koliko ih je bilo u početku i od kojih su većina bili iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka, danas putem ovog internet-servisa funkcioniše 1054 kolegijuma iz doslovce svih zamislivih područja visokog obrazovanja, sa više od trinaest miliona korisnika.

Među univerzitetima čiji nastavni kadar odnosno kolegijumi sačinjavaju Korserinu ponudu nalaze se i “Ivy League” univerziteti: Jejl (Yale), Harvard, Djuk (Duke), Braun (Brown) i Kolambija (Columbia), ali i prestižni američki državni univerziteti Urbana-Čempejn (Urbana-Champaign), Merilend (Maryland), Mičigen (Michigan) i Pensilvanija (Pennsylvania). Kurseru u svojoj nastavi koriste i britanski Univerzitet u Edinburgu (University of Edinburgh) i Londonski Internacionalni (London International), izraelski Hebrejski Univerzitet iz Jerusalima (Hebrew University of Jerusalem), Hongkonški Univerzitet za nauku i tehnologiju (Hong Kong University of Science and Technology), Savezna politehnička škola iz Lozane, Švajcarska (Ecole Polytechnique Federale de Lausanne), baš kao i Indijski Institut za tehnologiju iz Nju Delija (Indian Institute of Technology Delhi)…

S obzirom da tempo tehnoloških i društvenih promena nadmašuje brzinu kojom se unapređuju univerzitetski programi, čak i kada je reč o vodećim svetskim obrazovnim institucijama, koncept i ideja na kojoj Coursera počiva jeste omogućavanje uslova da zainteresovani polaznici, u skladu sa ličnim afinitetima, ili, pak, potrebama potencijalnog poslodavca, sami odaberu kolegijume koji im odgovaraju.

S dilemom izbora odgovarajućeg programa studija i kurikuluma, koji studentima treba da obezbede adekvatna znanja, veštine kao i da im osigura šanse za dobar i pravi izbor željene karijere, svake godine se desetine miliona studenata širom sveta susreću u (ne samo) Korserinoj “virtuelnoj učionici”. Verovatno da ne postoji student ili osoba sa univerzitetskom diplomom kojoj se tokom studija ili po sticanju diplome nije učinilo kako su neki kolegijum ili čak cela godina studija samo gubitak vremena i već zastareli ustupak tradiciji – a na štetu stvarnih potreba.

I dok se klasična akademska garnitura već po tradiciji teši kako je reč o “studentskom neiskustvu i nezainteresovanosti, odnosno izostanku perspektive”, studenti i poslodavci često otkrivaju kako je moderno visoko školstvo u raskoraku sa zahtevima vremena, uz izostanak fleksibilnosti. Ovo ne znači da su klasični univerzitetski programi statični, mada govori o tome kako se i dalje potcjenjuje brzina kojom se stvari u procesu obrazovanja menjaju.

07

Idejni tvorci i osnivači Korsere su, upravo iz ovog razloga, odlučili da zamene neretko prespore procese reforme obrazovnih programa time što će brigu o izboru znanja prepustiti onima koji će to znanje kasnije i upotrebljavati.

Opšteprihvaćeno učenje uz asistenciju onlajn kolegijuma

Preko Coursere se u ovom trenutku odvija 1054 e-kolegijuma iz svih oblasti visokog obrazovanja.

Sve ovo je moguće zahvaljujući razvoju tzv. Masovnih onlajn otvorenih kurseva (Massive Open Online Courses, MOOC), to jest masovnih otvorenih onlajn kolegijuma. MOOC savetovališta za studente predstavljaju formu internet-obrazovanja prilagođenu zaista zamašnom broju polaznika, koji je često reda veličine hiljadu ili više istovremenih polaznika.

Izvesno je da su tradicionalni oblici nastave neprilagođeni ovakvom okruženju. Zato se nameće pitanje: a kako ovo izgleda u stvarnosti? Jedno tipično Korserino MOOC savetovalište sastoji se od određenih nastavnih celina to jest “modula” – najčešće ih je dvanaest ili četrnaest – a za svaki pojedinačno nastava je planirana da traje jednu sedmicu. Svaka nastavna celina sadrži video-materijal, i to najčešće plan izlaganja gradiva, jedan ili više snimaka predavanja, zadatke koje studenti treba da sami reše, i literaturu. Koncept zadataka i samostalnog rada vrlo često uključuje interakciju s profesorima kao i ostalim studentima iz grupe i sa iste godine.

S obzirom na veliku brojnost polaznika, interakciju sa studentima po pravilu izvodi pomoćno nastavno osoblje, mada je glavni deo interakcije studentski angažman. Naglasak je, pre svega, na metodi usvajanja i primene gradiva koje obrađuju sami polaznici – bivajući aktivni na radovima drugih studenata polaznika.

Na primer, u jednom takvom e-kolegijumu, polaznici za svaki svoj esej na zadatu temu kao deo zadatka dobijaju i kriterijum za ocenjivanje tuđih eseja. Primenjujući zadati kriterijum, oni ispravljaju određeni broj radova svojih kolega iz grupe. Osim što su aktivni u okviru interfejsa samog MOOC kolegijuma, polaznici komuniciraju i putem integrisanih foruma, uz to koristeći i sve dostupne forme internet-komunikacije.

08

Onlajn ispiti

Akademska sertifikacija, odnosno posedovanje diplome tj. papira koji nas legitimizuje za neki društveni status, nažalost, često odnose prevagu kao primarni motiv visokog obrazovanja stavljajući ga u prvi plan ispred posedovanja korisnih znanja i veština. U ovom trenutku, Courserini moduli ne nailaze na sveopšte priznavanje, odnosno, imaju samo delimično priznat akademski status.

Preciznije, jedino se manji broj Korserinih internet-kolegijuma zaista i tretira kao sastavni deo nekog priznatog akademskog programa. Za sada nije moguće dokopati se priznate i zvanične akademske titule isključivo na osnovu kolegijuma dostupnih preko Korsere, za razliku od nekih već postojećih “distance learning” obrazovnih programa.

Svoje prihode i budući rast, Korsera želi da utemelji na organizaciji kvalitetne sertifikacije odslušanih lekcija: pristup kolegijumima će i dalje biti besplatan, iako će se akademski bodovi i diploma sertifikovati za određenu novčanu sumu. Ovim se podrazumeva prisustvo i neminovnost ispita putem interneta.

Skeptici bi odmah pomislili na mogućnosti raznih zloupotreba, ali na njih nije imun ni tradicionalni proces ispitivanja, dok tehnologije kao što u prepoznavanje pisma i lica, biometrija i analize govora, i mogu obezbediti sasvim uporedivi nivo sigurnosti.

Koncept da Korsera naplaćuje provere, ispite i rangiranje polaznika povlači sa sobom i neke posledice: studenti će, posredstvom ovog servisa, moći da se upisuju u već podržane programe, koji, uzgred, mogu da se fizički odvijaju u sasvim drugom delu sveta, odnosno u terminu kada polaznici ili ne mogu ili ne žele da provedu deo vremena u kampusu.

Sasvim je sigurno da ovakva forma sertifikacije neće biti istog cenovnog ranga kao i „tradicionalno“ pohađanje univerzitetske nastave, već će cena biti višestruko niža. Institucije i kompanije kojima je potreban vrlo specijalizovani profil radne snage moći će da svojim zaposlenima ili kandidatima ponude prilagođeni program usavršavanja, već unapred podešen shodno njihovim potrebama, ili da selektuju upravo onakvog kandidata kakvog traže među onim studentima koji su odabrali adekvatne programe.

04

Elitni svetski univerziteti ubrzanim ritmom popunjavaju Korserin katalog daljinskih internet-kolegijuma. Neka od njih se udružuju da bi pokrenuli sopstvene servise. Već sada je u zemljama koje imaju snažnu obrazovnu konkurenciju, kao što je to SAD, aktuelno pitanje: „Čemu uopšte upisivati programe na lokalnim, malim univerzitetima ako je preko interneta već dostupan i program sastavljen od svetski poznatih nastavnika s Berklija, Jejla, Harvarda i drugih elitnih školskih ustanova, naročito kada je reč o značajno nižoj ceni?“

Naravno da Korsera nije jedini edukativni onlajn servis. Neki američki univerziteti, recimo tradicionalno avangardne tehnološke institucije kao što je bostonski MIT (Massachussetts Institute of Technology), pokreću sopstvene sisteme. Glavni cilj MIT-ovog “OpenCourseWarea” (OCW) je stavljanje svih edukativnih materijala s prediplomskih i diplomskih kolegijuma na svetsku računarsku mrežu, kako bi bili da svima dostupni i, naravno, slobodni.

Treba napomenuti da OCW traje već više od deset godina kao i da je zahvaljujući njemu dostupno više od dve hiljade kolegijuma i kurseva, često s beleškama i zadacima s “klasičnih” predavanja. Od navedenog broja, uz njih 50-tak idu i kompletni video-zapisi s dostupnih predavanja – i kao video-streaming ili u formi download-a, na primer preko “iTunes U” servisa.

Nezadrživ zamah MOOC studiranja i servisi poput Korsere će imati revolucionarnog uticaja na klasično visoko obrazovanje. Iako će tradicionalno studiranje i dalje biti dominantna forma obrazovanja u neposrednoj budućnosti i “na kratke staze”, lep primer za poređenje je diskografska industrija, i to neposredno pre pojave onlajn muzičkih prodavnica i sound-streaminga.

Ono što je internet učinio štampanim medijima, videotekama i knjižarama ne bi trebalo posebno objašnjavati.

Informatičke tehnologije su iz osnova poremetile već utabane staze poslovnih i društvenih procesa. Izvesno je da Coursera i njemu slični servisi za sada neće istisnuti tradicionalni tj. klasični oblik studiranja, ali je potpuno izvesno da će, vremenom, postati više nego ozbiljna konkurencija ne samo klasičnim, dosadašnjim obrazovnim programima, već i raznim celoživotnim edukativnim programima i kursevima, naročito kada se radi o programima koji se komparativno lakše odvijaju u virtuelnoj sredini.

 

The Forbes, The Economist

 

Da li Uber podriva ekonomiju deljenja? (2/2)

Ekonomija deljenja, kao novi vid privrede na globalnom nivou, izazov je i za Srbiju. Ipak, ovde postoji nedoumica: šta u naše zakonodavstvo prepisati od Brisela?

31

Zanimljivo je primetiti da ovaj naš region koji se na poprilično dugom putu pridruživanja konstatno ugleda na Evropu, u ovoj sferi, bar za sada, nema šta da pozajmi ili prepiše od Brisela.

Naime, sud u Briselu je još prošle godine proglasio Uber ilegalnim, upozoravajući da će svako ko bude uhvaćen da radi kao Uberov taksista biti kažnjen sa 10,000 evra, ali servis i dalje radi. U međuvremenu, predsednik odbora za transport Evropskog parlamenta Michael Kramer uputio je pismo poverenici za transport Violeti Bulc da se izjasni da li je Uber za Komisiju tek inovativni pristup transportnom tržištu ili je reč o kršenju zakona budući da je usluga Uber po trenutnim standardima oslobođena poreza i vozačima ne daje ista prava i dužnosti kao običnim taksistima.

Naime, postavlja se pitanje da li je “uberizacija” jednaka potpunoj privatizaciji prihoda, koja državu u kojoj funkcioniše Uberov servis ostavlja bez poreskih sredstava dok se prihodi slivaju u – Silikonsku dolinu. Na neke druge zamke ukazao je nedavno Martin Varsavsky osnivač i CEO Fona, globalne wi-fi mreže. On upozorava da muzika i filmovi koju mnogi ljudi dele kroz peer to peer platforme zapravo predstavlja kršenje autorskih prava, a isto važi i za platforme za deljenje kao što je Bookabook, (ili u Srbiji na primer zabranjeni Baneprevoz) koji je već dobio naziv PirateBay za knjige. TaskRabbit, Etece i slične kompanije preko kojih se šeruju kućni poslovi imaju problema sa zapošljavanjem na crno, porezom na dohodak i porezom na zapošljavanje.

01

Tumačenje Bulcove, sudeći prema pisanju FT, za sada ide u prilog Uber-u s obzirom da se Komsija izjasnila kako nije protiv inovativnih servisa, kao i da je potrebno prvenstveno proučiti evropsko tržište taksi prevoza pre nego što se donese odgovarajući sud. Naime, kao uostalom i kod nas, i širom Evrope je uređivanje taksi prevoza ne samo u rukama nacionalnih zakonodavstava nego prvenstveno u rukama gradskih službi, te se otuda pravila razlikuju od mesta do mesta. Generalna linija razmišljanja Komisije je da usluge kao što su Uberove ne bi trebalo da zaobilaze nacionalna pravila, ali da države članice moraju da poštuju opšte principe prava Evropske unije, kao što su proporcionalnost, nediskriminacija i sloboda osnivanja, saopštila je Komisija.

Poverenica Evropske komisije za digitalnu agendu Neelie Kroes jasno se izjasnila protiv odluke suda u Briselu navodeći da ovakva odluka ne štiti putnike već kartele taksista i predstavlja tehnološki prevaziđen način razmišljanja u vremenu korišćenja 4G tehnologija.

Razlog za posebnu evropsku osetljivost je veliki broj mladih nezaposlenih ljudi koji na pojavu ekonomije deljenja gledaju kao na novi izvor zapošljavanja. Glavni pokretači lokalnog šerovanja od kućnih aparata do zaliha hrane i prevoza su upravo mladi ljudi, čiji je potencijal za pokretanje zelenog preduzetništva prepoznala i Evropska unija. S obzirom da je jedan od prioriteta programa Evropske komisije rešavanje gorućeg problema nezaposlenosti mladih u Evropi, Komisija svesrdno pozdravlja uključivanje mladih u društveno preduzetništvo.

Koliko je moguće osloniti se na ekonomiju deljenja?

28

Ima, međutim, mnogo važnijih pitanja vezanih za održivost ekonomije deljenja. Da li vredi krojiti pravila za nešto što je tako prolazno? Onaj ko nema dovoljno prihoda će, možda, u jednom trenutku mbiti u stanju da sebi priušti vožnju automobilom uz pomoć Ubera, ali zbog nesigurnosti svojih prihoda/povećane cene servisa usled poreskih i drugih opterećenja, možda već sutra ispadne sa tržišta.

Drugo, sama ideja da potrošač može izabrati među ogromnim brojem ponuda stvara nelojalnog potrošača a kompanije koje se takmiče za njega stavlja u položaj da se moraju upustiti u cenovnu trku do dna na uštrb zarada onih koji ove usluge obavljaju (što podržava Rajhovu tezu o tome da ekonomija deljenja podstiče proizvodnju prekarijata).

Treće, da bi ovakav servis uspeo, on mora biti masovan. Na primer vlasnici Autohopa su bili izračunali da im, ukoliko žele da budu uspešni u Srbiji i Hrvatskoj treba najmanje 400.000 putnika a dugoročno oko million vozača i putnika. To su za naš region, u kojem se ne zna koja će država pre otići pod led, (pre)ozbiljne cifre.

Da li Uber podriva ekonomiju deljenja? (1/2)

32

U Beogradu su se u maju jedva smirile strasti pošto je republičko Ministarstvo građevine, saobraćaja i infrastrukture obećalo domaćim taksistima da će učiniti sve što je u njihovoj moći da onemogući Uber da u Srbiji posluje mimo zakonskih pravila. Ništa drugačije nije bilo ni u Briselu, Parizu, i Zagrebu, no Uber je već vrlo uspešno startovao na ulicama Bukurešta, Beča i Varšave, pa je teško zamisliti da neće uspeti da se instalira i na ulicama velikih gradova u regionu.

Ovde bi pravilo dobrog pisanja teksta nalagalo da se u jednoj rečenici, za one koji možda ne znaju šta je to Uber, objasni šta je predmet žučnog bunta taksista, ali baš tu počinje najvažnija nepoznanica ove priče o, zvanično, jednoj od prvih perjanica ekonomije deljenja, procenjenoj na 50 milijardi dolara.

Najrasprostranjenija definicija ekonomije deljenja je da je ovde reč o potpuno novom ekonomskom konceptu, sa”levim” i “ekološkim” predznakom, koji se bazira na ideji da stvari treba koristiti – umesto posedovati, razmenjivati ih – umesto na njih trošiti novac, pozajmljivati ih – umesto kupiti, poklanjati – umesto bacati.

Neki od oblika ekonomije deljenja poput Couchsurfinga ili Airbnb su dobro poznati mnogim ljudima u našem regionu, neki su preko njih stekli prijatelje i obišli svet a drugi dopunjavaju budžet izdavanjem slobodnog kreveta ili sobe u stanu. Konačno, ni domaći preduzetnički duhovi nisu sedeli skrštenih ruku pa su nacionalne i regionalne replike nekih od oblika ekonomije deljenja itekako prisutni u regionu – od deljenja prevoza (u Sloveniji Prevoz.org, u Bosni i Hercegovini MojTaxi.ba, koji je dostupan u Zagrebu, Beogradu, Skoplju i Podgorici) poslovnog prostora, do Autohopa, servisa za deljenje vožnje na dužim međugradskim relacijama, koji je brzometno ‘skočio’ iz Mađarske u Hrvatsku i Srbiju a odnedavno je postao deo svetskog servisa BlaBlaCar. On za sada diže znatno manju prašinu od Ubera možda i zbog činjenice da izborom destinacija za šerovani prevoz prvenstveno nagriza posao javnih prevoznih preduzeća a manje taksi službi koje su u privatnom vlasništvu.

19

Zašto je Uber toliko nepoželjan? Za taksiste on je vuk u jagnjećoj koži ekonomije deljenja. Naoko, samo još jedno od čuda tehnologije, mobilna aplikacija za naručivanje prevoza, Uber je, smatraju oni, zapravo pokušaj globalizacije taksi službe – multinacionalka koja bi da sa tržišta izbaci domaće male mreže prevoznika.

Iza ovakvog shvatanja ekonomije deljenja stoji uverenje da živimo u zero sum game svetu. Ako neko izmisli Uber, on ne može postojati na drugi način nego da “pokrade” mušterije (i radno mesto) tradicionalnih taksista – kolač je jedan samo je pitanje ko će ga pojesti. Na drugoj strani je shvatanje ekonomije deljenja kao pravca koji je otvorio prostor za iskorišćenje resursa i sa kojima je na tržište ušla dodata vrednost. Prevedeno na “uber rečnik”, ljudi koji se voze nekim od šerovanih vožnji po prihodima (a čak možda i po stavovima) nisu oni koji bi se vozili u tradicionalnom taksiju, što znači da ova dva skupa ne dele iste potrošače odnosno da se sa ekonomijom deljenja na tržištu pojavilo ekstra parče kolača.

Šta je zapravo istina od ova dva, za sada je teško reći – ekonomisti se tek bave dubljim istraživanjima njenih efekata i za sada dolaze do protivrečnih zaključaka. Na primer, u radu “Peer-to-Peer Rental Markets in the Sharing Economy”, Samuel Fraiberger sa Universty of New York (NYU) i Arun Sundararajan sa Leonard N. Stern School of Business, NYU, su u radu objavljenom u martu ove godine, izložili analizu funkcionisanja nekih od najpoznatijih oblika ekonomije deljenja koji se odnose na rentiranje dobara i usluga i pokušali da kvantifikuju posledice deljenja vožnji kroz servise kao što su Uber i drugi, na tražnju za automobilima u Americi u poslednje dve godine.

Došli su do sledećih rezultata: šerovanje vožnji doprinosi (1) boljoj alokaciji resursa i stoga stvaranju novih prihoda u trgovanju između konzumenata, (2) stvaranju dodatne vrednosti za one konzumente koji ranije nisu mogli da sebi priušte kola, (3) otvara mogućnost da se tražnja pomeri ka višem kvalitetu automobila i povećaju prihodi proizvođača automobila kroz povećanu tražnju za vozilima koja će biti korišćena u šerovanim oblicima prevoza. S druge strane povećano korišćenje automobila dovodi do skraćivanja njegovog radnog veka i snižava ravnotežnu cenu koja se može postići u davanju ovakve usluge jer se trajna dobra koriste na efikasniji način.

Srazmerno najveću korist od ekonomije deljenja, zaključili su ovi istraživači, imaju oni potrošači čiji su prihodi ispodprosečni jer se ovom novom uslugom tržište dodatno otvorilo prema njima i omogućilo im da u većem broju uživaju usluge taksi prevoza, da im postanu dostupna vozila boljeg kvaliteta i da im se otvori nova mogućnost za stvaranje prihoda kroz (potencijalno) rentiranje sopstvenih vozila.

Za razliku od ovog faktografskog istraživanja baziranog na statističkim podacima, mnogo veći broj radova bavi se kritikom Uber-a i Airbnb (pre svih ostalih) sa vrednosnog aspekta. U njima se kaže da, čak i ako su Uber i Airbnb, nekada bili vođeni idejom ekonomije deljenja, oni su danas tipične, regularne tržišne kompanije – zapravo preduzeća za pružanje taksi i usluga izdavanja nekretnina sa zaista inovativnim načinom organizovanja posla. Neki, levičari kao na primer ekonomista Robert Rajh, celu ekonomiju deljenja smatraju neoliberalnim trojanskim konjem koji podriva prava zaposlenih, dok drugi ove dve i njima slične kompanije smatraju izdajom jednog u osnovi duboko socijalnog modela, izraslog iz krize i zasićenosti idejom posedovanja.

00

Sam Uber ima tri nivoa: Uber Black koji ima licencirane vozače koji pružaju klasične taksi usluge, UberX u kojem svako ko želi može biti taksista iako za to nema dozvolu niti je registrovan (to je Uber koji funkcioniše u Evropi pod imenom UberPOP) i Uber Pool aplikaciju koja omogućava većem broju putnika da se zajedno nađu na mreži i dogovore o deljenju jednog taksi vozila što predstavlja potpuni primer shared economy.

Najveći predmet žučnih rasprava je UberX za koji stručnjaci kažu da bi mogao biti deo ekonomije deljenja ako onaj koji tako prevozi putnike i inače prelazi određenu destinaciju pa je deli sa drugim saputnicima (kao kad na primer s prijateljima idemo na more istim kolima da prođemo jeftinije), ali prestaje da bude deo ove ekonomije ako tu liniju prelazi isključivo da bi zaradio novac od prevoženja putnika (kao linijski taksi na primer). Isto tako i Airbnb predstavlja deo ekonomije deljenja ako nekom rentiramo stan u kojem živimo a deo regularnih turističkih usluga ako smo se iz svog stana iselili i konstatno ga rentiramo.

Reč je o tankoj ali važnoj liniji. U ovom drugom slučaju, proglašavanje takve delatnosti za ekonomiju deljenja zapravo predstavlja način da se izbegne plaćanje poreza državi, ne plaćaju licence, ne postupa u skladu sa propisanim standardima za obavljanje delatnosti i izvlači od odgovornosti ukoliko na primer putnik u ovakvom vozilu bude povređen ili nastrada, ili ne dobije odgovarajuću uslugu smeštaja.

Ključna odbrana dve kompanije je da se one zapravo ne bave davanjem bilo kakvih konkretnih usluga, već predstavljaju isključivo tehnološke platforme koje su zapravo revolucionizovale način umrežavanja ljudi. To je verovatno argumentacija koja neće izdržati sud vremena u kojem poreske saobraćajne i druge državne službe i u SAD i u Evropi razmatraju kako da odgovore na ovaj nestandardni ekonomski izazov.