Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.
Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.
Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.
Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti – ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.
Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.
Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.
Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.
Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.
Takođe, kineska vlada nastoji da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.
Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.
Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.
Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.
Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.
U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.
Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.
(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)
Sporazum ima za cilj naglo povećanje prodaje američke robe i usluga u Kini, uz doprinos zaštiti intelektualne svojine i dodatno otvaranje kineskih tržišta.
Sjedinjene Države i Kina su potpisale sporazum kojim se obeležava primirje u trgovinskom ratu između ove dve nacije, pri čemu je predsednik Tramp rekao kako je ovaj trgovinski sporazum “važan korak” ka budućnosti “poštene i recipročne trgovine”.
Sjedinjene Države i Kina potpisale su značajan sporazum kojim će se naglo povećati prodaja američke robe i usluga u Kini i pomoći kompanijama koje posluju u toj zemlji tako što će bolje zaštititi njihovu intelektualnu svojinu i dalje se otvoriti za kinesko tržište, naročito u pogledu finansijskih usluga.
Ovaj osmodelni sporazum deluje kao „prekid vatre“ u dvogodišnjem trgovinskom ratu koji je ukočio tržišta širom sveta, presekavši globalni rast. Kao uslov Pekinga da potpiše sporazum, Sjedinjene Države su se složile da smanje carine na 120 milijardi dolara na kinesku robu – za pola, to jest na do 7,5% kao i da odustanu od drugih planiranih tarifa. Mnoštvo teških pitanja koja su bila srž trgovinskog spora, uključujući kineske subvencije domaćim kompanijama i ponašanje kineskih državnih firmi su „gurnuti“ u kasniju rundu razgovora, za koje se očekuje da će se završiti ne pre okončanja američkih predsedničkih izbora koji su, po tradiciji, u novembru.
PredsednikTramp, obraćajući se u sredu u prepunoj Istočnoj sobi Bele kuće u Vašingtonu je ovaj sporazum nazvao “važnim korakom – onim koji nikad pre nije učinjen sa Kinom – (korakom) prema budućnosti poštene i recipročne trgovine.” On je rekao i da planira da poseti Kinu “u ne tako dalekoj budućnosti” i susretne se sa kineskim liderom Sijem Đinpingom, kojeg je nazvao “mojim veoma, veoma dobrim prijateljem”.
Vicepremijer Kine, Liu He, koji je potpisao sporazum u ime Pekinga, izrazio je potrebu da obe zemlje deluju zajedno u borbi protiv izazova poput terorizma, starenja stanovništva i zaštite životne sredine.
“Kina je uspostavila politički sistem i ekonomski razvojni model koji odgovara njenim sopstvenim karakteristikama”, rekao je Liu. „Ali to ne znači da Kina i Sjedinjene Države ne mogu da zajedno rade.“
Iako sporazum sadrži dobitke za Sjedinjene Države, činjenica da će većina tarifa ostati na kineskom uvozu baca senku na obećavajući rast poslovnih ulaganja između dve zemlje, rekao je Džon Frizbi, stručnjak za Kinu iz trgovačke konsultantske firme Hills & Co.
On je rekao da „Ukupna nesigurnost nije značajnije umanjena jer nema uklanjanja postojećih tarifa kao ni rešavanja pitanja može li Kina kupiti tolike količine robe i usluga koje američka administracija želi“.
Trgovinski sporazum između SAD i Kine deluje kao „obustava vatre“ u dvogodišnjem trgovinskom ratu, iako ostavlja na snazi američke tarife na oko 370 milijardi dolara kineske robe, odnosno na oko tri četvrtine kineskog uvoza u SAD.
Američke berze su doživele rast akcija otkako su ove dve zemlje izjavile da se približavaju sporazumu, a Dow Jones Industrial Average se u sredu po prvi put zatvorio iznad 29000. Međutim, reakcija tržišta na aktuelno potpisivanje bila je prigušena, što sugeriše da su investitori videli malo toga iznenađujućeg u tekstu ovog sporazuma.
“U osnovi, više puta smo slušali priče kako je ovaj sporazum sklopljen”, rekao je Majk O’rurk (Mike O’Rourke), glavni tržišni strateg u kompaniji JonesTrading.
Aktuelni američki predsednik iz redova republikanaca smatra da je trgovinski sporazum „pobeda“ koja će se politički „preliti“ u novembarske izbore. Predsednik Tramp se može pohvaliti sporazumom i tvrditi kako je on jedini koji može uspešno da pritisne Peking kako bi „izboksovao“ više ustupaka u korist SAD. “Predsednik Tramp je uočio priliku za unapređenje američkog pozicioniranja u vreme kada Kinezi doživljavaju velike političke i ekonomske turbulencije”, rekao je Džejson Miler (Jason Miller), nekadašnji portparol Trampove kampanje.
Planirane kupovine
Kina se složila da poveća američki uvoz za oko 200 milijardi tokom naredne dve godine. Predloženo je povećanje uvoza po kategorijama:
Izvor: Američki trgovinski sporazum
U razgovoru sa novinarima u Beloj kući, predsednikov savetnik za ekonomiju Leri Kadlou (Larry Kudlow) je ovaj sporazum nazvao „najboljim ugovorom koji su dve zemlje ikada postigle“. Takođe je rekao da sa Kinom još uvek nema razumevanja o budućim sniženjima carinskih stopa, dodajući da je Peking već imao prilike da uoči značajne (američke) olakšice.
Ali, nekadašnji potpredsednik Džo Bajden (Joe Biden), koji se ispred američkih Demokrata kandiduje za predsedničku nominaciju je kritikovao brojne odredbepakta kao „nejasne, slabe ili pokrivene prethodnim najavama i postojećim sporazumima“. Ovaj Sporazum je, inače, veoma usredsređen na zabrinutost Sjedinjenih Država zbog toga što kineska vlada i kompanije prisiljavaju američke kompanije da svoju tehnologiju predaju rivalima. U odeljku na dve stranice, obe zemlje su se složile sa brojnim odredbama čiji je cilj sprečavanje nelegalnog preuzimanja tehnologija.
Složili su se da „nijedna strana ne zahteva niti vrši pritisak na ljudstvo“ da prenose dragocenu tehnologiju kako bi dobili „ulaznicu“ za poslovanje u Kini, ili pak da dobiju regulatorna odobrenja. Oni su takođe zabranili „formalni ili neformalni“ pritisak na kompanije da koriste određenu tehnologiju da bi dobile licencu.
Budući da su Peking i Vašington sklopili sporazum o trgovinskom paktu u prvoj fazi, američki poljoprivrednici su optimistični u pogledu njihove budućnosti. Neki se eksperti, ipak, pitaju hoće li predanost Kine ovom sporazumu ispuniti očekivanja Bele kuće.
Čvrsta obećanja su umnogome detaljnija od onih uslova na koje je Peking pristao u prošlosti. Međutim, ovim odeljkom sporazuma se od Kine ne zahteva da promeni bilo koji zakon ili propis kako bi ispunila svoje obaveze. Raniji nacrt sporazuma, koji se izjalovio u maju 2019., zahtevao je desetine promena u kineskom zakonu. Najviši zvaničnici u Pekingu su taj dogovor tada obustavili.
Tramp se rukuje s kineskim vicepremijerom, Lijuom Heom, nakon potpisivanja “faze jedan” američko-kineskog Trgovinskog sporazuma u Istočnoj sobi Bele kuće, (Jan15, 2020. REUTERS/Kevin Lamarque)
Što se tiče ostalih delova sporazuma, Kina je pristala da pojača zaštitu poslovnih tajni kao i primenjuje krivične kazne za „namernu proneveru poslovne tajne“. Povećanje kazne bio je prioritet Trampove administracije.
Odredbe sporazuma podležu mehanizmu izvršenja koji zahteva nekoliko rundi konsultacija. Ako dve strane ne postignu sporazum, strana koja se žali mogla bi preduzeti „mere sanacije na proporcionalan način“ – trgovačka fraza kojom se označava vraćanje tarifa u igru. U praksi, Sjedinjene Države bi verovatno bila ona strana koja podnosi žalbu, jer je Kina ta koja sporazumom obećava da će sprovesti promene i povećati kupovinu američkih proizvoda.
Sve dok je uvođenje carinskih tarifa u dobroj veri, Peking se složio da se neće svetiti ili uzvraćati nekom odmazdom. Ipak, i napokon, zahtevi proizašli iz dobre vere i proporcionalnosti pružaju Kini puno prostora za delovanje. Umesto da uzvrati odmazdom zbog američkih carina, u sporazumu se kaže da bi se strana, čija je radnja dovela do žalbe, mogla povući iz sporazuma.
Najveći deo posla odnosi se na kupovinu u Kini. Peking se obavezao da će u naredne dve godine kupiti dodatnih 200 milijardi dolara robe i usluga u proizvedenoj robi, u oblastima poljoprivrede, energetike kao i u sektoru usluga. Ugovor je dao dolarske iznose-kvote za široke kategorije izvoza, ali nije pružio detaljne planove kupovine.
Kina je takođe pristala da izvrši regulatorne promene koje pokrivaju brojne poljoprivredne proizvode, uključujući živinu i govedinu, što bi moglo dalje olakšati put ka dodatnoj, još većoj prodaji.
Američko-kineski trgovinski sporazum u najvažnijim crtama
Procenat uvoza iz Kine pokriven svakom tranšom tarifa:
Evo onoga što je najvažnije, a što bi trebalo znati o potpisanoj i usaglašenoj prvoj fazi trgovinskog sporazuma, koji je stao na oko 90 stranica:
Kupovina američke robe i usluga: Peking će povećati kupovinu američke robe i usluga za 200 milijardi dolara tokom naredne dve godine, koristeći 2017. godinu kao merilo. Ovo uključuje povećanje kupovine proizvedene robe za 77,7 milijardi dolara tokom dvogodišnjeg perioda. Očekuje se da će kvota u kategoriji tehnoloških usluga, koja uključuje naknade za usluge povezane sa biznisom u klaud-računarstvu i upotrebu intelektualne svojine, porasti za 37,9 milijardi dolara. Kupovina proizvoda-usluga u oblasti energetike će se povećati za 52,4 milijarde dolara u okviru ovog najnovijeg sporazuma.
Otkup poljoprivredne robe: Otkup poljoprivrednih proizvoda, o kojem se toliko komentarisalo i diskutovalo u svetskim medijima, imaju postavljene manje ciljeve zarad postizanja veće trgovine u okviru sporazuma, i to više nego što je dogovoreno u oblasti energetike, proizvodnje i usluga, uz povećanje od 32 milijarde dolara tokom dvogodišnjeg perioda. Pored zacrtanih ciljeva kupovine američkih proizvoda i usluga, Kina je, međutim, pristala na korake koji joj omogućavaju veći pristup tržištu mlečnih proizvoda u Sjedinjenim Državama, živine, govedine, ribe, pirinča, pa čak i hrane za kućne ljubimce.
Trgovinske tajne: Dogovor uključuje jak, decidan jezik povezan sa sprečavanjem/kažnjavanjem počinilaca zbog krađe trgovinskih tajni. Ovaj sporazum olakšava američkim preduzećima da ubede i aktiviraju kineske vlasti kako bi pokrenule krivične istrage u Kini. Pored toga, u sporazumu se kaže da bi američkim kompanijama koje posluju u Kini trebalo da bude omogućeno da rade „otvoreno i slobodno“, bez pritiska da svoju tehnologiju prenose na strane poslovne partnere. Deljenje tehnoloških nacrta „mora se zasnivati na tržišnim uslovima koji su dobrovoljni i odražavaju međusobni dogovor“, rečeno je u sporazumu.
Finansijske usluge: Ovaj sporazum uklanja barijere, kako bi se pomoglo američkim bankarskim institucijama, osiguravajućim i drugim kompanijama za pružanje finansijskih usluga da se šire na kineskom tržištu. Ovo uključuje i brzo preispitivanje zahteva za licencu od kompanija koje izdaju kreditne kartice i američke usluge kreditnog rejtingovanja. Ugovorom je postavljen rok od pet meseci da Kina dozvoli filijalama američkih finansijskih institucija da pružaju usluge čuvanja investicionog fonda koji se bavi hartijama od vrednosti.
Rešavanje poslovnih sporova: Sporazumom se zahteva stvaranje kancelarije za rešavanje sporova, koji bi rešavao dugogodišnje žalbe američke poslovne zajednice i njihovih nesuglasica s kineskim partnerima, koje nisu rešene na fer način. Sporazumom je službenicima u Sjedinjenim Državama i Kini postavljen okvir razgovora, komunikacija i dogovora o tome kako primeniti ovaj mehanizam, uključujući kako razmenu informacija tako i žalbeni proces.
Rešenje o tarifama: Sjedinjene Države su se pre ovog dogovora složile da smanje carinsku stopu na 7,5%, sa prethodnih 15% za troškove koje je uvela za oko 120 milijardi dolara vredne kineske proizvode. Sjedinjene Države su, takođe, odustale od carina od 15% na oko 156 milijardi dolara vredne američke potrošačke proizvode, uključujući pametne telefone, koji bi trebalo da stupe na snagu u decembru. Ovaj dogovor ne menja taj prethodni sporazum. Predsednik Tramp je u sredu (15jan) rekao da će ukinuti tarife ukoliko i sledeća runda pregovora bude uspešna.
Manipulacija valutom: Kina se obavezuje da neće vršiti devalvaciju svoje valute niti će vršiti neprekidne intervencije na svom valutnom tržištu. Kina se, takođe, obavezuje na redovno objavljivanje podataka u vezi sa svojim deviznim udelima.
Start-up kompanije iz Silicijumske doline oduvek su imale prednost regrutovanja u odnosu na industrijske gigante: iskoristite priliku i mi ćemo vam dati vlasnički udeo, koji bi vas mogao učiniti bogatim ako kompanija uspe.
Trenutna trka u tehnološkim industrijama koje obuhvataju veštačku inteligenciju mogla bi da ovo pitanje prednosti i najboljih olakša – ili će, ako ništa drugo, to olakšati za barem nekoliko potencijalnih zaposlenih koji puno toga znaju o veštačkoj inteligenciji.
Najveće tehnološke kompanije ulažu ogromne svote u razvoj veštačke inteligencije, unovčavajući svoje znanje na šarolike načine – od skeniranja lica na pametnim telefonima i „pričljivih“ gedžeta za kafu do kompjuterizovane zdravstvene zaštite i autonomnih vozila bez ljudske podrške. Budući da su u potrazi za budućnošću, AI ekspertima danas nude plate koje su zapanjujuće čak i u industriji koja se nikada, zapravo, i nije ustezala da zasipa bogatstvom vrhunske informatičke talente.
MIT Review je intervjuisao devet eksperata iz oblasti veštačke inteligencije kao i „dubokog učenja“, sada veoma aktuelne uže discipline unutar AI. Svi su oni, iz razumljivih razloga, tražili da ostanu anonimni. Tipični A.I. stručnjaci – uključujući one koji su sa upravo izašli iz škola sa informatičkim doktoratima pod miškom, ali i one sa nižim obrazovanjem i samo nekoliko godina iskustva, mogu biti plaćeni od $300.000 do pola miliona dolara godišnje ili više – u kešu ili u deonicama firme koja ih angažuje. Ovim stručnjacima, takođe, razne kompanije nude vrtoglave cifre samo kako bi prešli pod njihovo okrilje.
Poznata imena na polju veštačke inteligencije primaju nadoknadu kroz plate ili kompanijske akcije koje iznose jednocifrenu ili dvocifrenu brojku u milionima dolara u periodu od četiri ili pet godina. U određenom trenutku, ovi ugovori se obnavljaju ili se pregovara o novom ugovoru, što veoma podseća na način na koji profesionalni sportisti potpisuju svoje ugovore.
Na samom vrhu su rukovodioci sa iskustvom, koji i sami upravljaju A.I. projektima. Gugl je prošle godine podneo sudsku tužbu protiv svog dugogodišnjeg zaposlenika, Entonija Levandovskog (Anthony Levandowski), doskorašnjeg šefa Guglovog AI odeljenja za razvoj autonomne vožnje. Levandovski je 2007. započeo svoju karijeru u Guglu, i tokom deset godina (sve do 2017.) ukupno zaradio 120 miliona dolara, pre nego što se prošle godine pridružio Uber-u, tako što je ova firma preuzela veoma izgledni start-up čiji je on bio koosnivač. Ovaj slučaj privukao je obe kompanije u sudsku arenu na okršaj u kojem je ulog više nego dragocena intelektualna svojina Levandovskog, za koju obe firme smatraju da polažu prava.
Plate informatičara a pre svega talentovanih poznavalaca veštačke inteligencije toliko vrtoglavo rastu da postoji šala po kojoj je tehnološkoj industriji, da bi privukla vrhunske stručnjake, potreban budžet koji NFL i sponzori daju najvećim zvezdama američkog ragbija. “Ovo će olakšati stvari”, rekao je Kristofer Fernandez, jedan od Majkrosoftovih menadžera za zapošljavanje novih kadrova. “I to umnogome.”
Nekoliko je „katalizatora“ tj razloga koji su doprineli naglom ubrzavanju trenda udeljivanja astronomskih plata nadarenim informatičarima. Auto-industrija se sa Silicijumskom dolinom već neko vreme nadmeće za iste stručnjake, koji im mogu pomoći u izgradnji autonomno navodećih vozila. Velike tehnološke kompanije kao što su Facebook i Google takođe imaju puno novca za bacanje na probleme čije rešenje i ključ, kako misle, leži u razvoju veštačke inteligencije, poput izgradnje digitalnih asistenata za pametne telefone i kućne uređaje, kao i otkrivanje neprimerenih i uvredljivih sadržaja.
Od svega, ipak, najviše nedostaju novi talenti, a velike kompanije pokušavaju da ih uvrste u svoje redove onoliko koliko je to za sada moguće. Rešavanje teških A.I. problema nije isto što i pravljenje mobilne aplikacije koja je „hit sezone“. Po podacima jedne nezavisne montrealske AI laboratorije („Element AI“), danas u celom svetu nema ni 10.000 ljudi koji poseduju veštine potrebne za suočavanje s komplikovanim AI istraživanjima.
“Svedoci smo epohe u kojoj razvoj AI ne mora biti nužno dobar i po društvo, ali takvo je racionalno ponašanje ovih kompanija”, rekao je Endrju Mur, dekan računarstva na Univerzitetu Karnegi Melon (Carnegie Mellon), koji je nekada radio u Guglu. “Svako od njih grozničavo i sa strepnjom nastoji da za sebe obezbedi tu malu grupu ljudi koja je u stanju da radi na ovoj tehnologiji“.
Troškovi akvizicije A.I. laboratorije „DeepMind“, koju je Gugl 2014. kupio za 650 miliona dolara i pritom zaposlio oko 50 ljudi, dobro ilustruje o čemu je ovde reč. Prema raspoloživim podacima, “troškovi osoblja” ove britanske laboratorije, čiji je broj narastao na 400 zaposlenih, iznosio je u 2016. godini 138 miliona dolara. To znači da je svaki zaposleni u proseku dobio 345.000 dolara.
“Teško je nadmetati se sa gigantima, pogotovo ako spadate u manje kompanije”, rekla je Džesika Kataneo, izvršna regruterka firme CyberCoders, koja se bavi regrutacijom informatičkih talenata.
Najnaprednija istraživanja veštačke inteligencije bazirana su na skupu matematičkih tehnika koje se zovu duboke neuronske mreže. Ove mreže su matematički algoritmi koji su u stanju da, analizom podataka, sami odrede svoje zadatke. Tragajući za obrascima u milionima slika pasa, na primer, neuronska mreža može naučiti da prepozna određenog psa. Ova matematička ideja datira iz pedesetih godina prošlog veka, ali je sve do pre pet-šest godina tavorila na marginama kako industrije tako i akademskih rasprava.
Do 2013. godine Google, Facebook i još nekoliko kompanija zapošljavali su relativno mali broj istraživača specijalizovanih za ove tehnike. Neuronske mreže sada pomažu pri prepoznavanju lica na fotografijama postavljenim na Fejsbuku, identifikuju komande koje naložimo uređajima zvanim „digitalni asistenti“, i koji se već nalaze u našim dnevnim sobama (kao što je, recimo, Amazon Echo), a trenutno u riltajmu prevode strane jezike na Majkrosoftovom telefonskom servisu Skajp.
Koristeći se istim matematičkim tehnikama, istraživači unapređuju autonomna vozila i razvijaju bolničke usluge koje mogu identifikovati bolesti tokom procesa skeniranja, a tu su i malopre pomenuti digitalni pomoćnici koji ne samo što prepoznaju izgovorene reči već ih i shvataju; tu su i automatizovani sistemi za trgovanje akcijama, kao i roboti koji pokreću objekte koje nikada ranije nisu videli.
Sa tako malo dostupnih stručnjaka u oblasti veštačke inteligencije, velike tehnološke kompanije zapošljavaju najbolje i najsjajnije akademske građane. U tom procesu, oni na raspolaganju imaju ograničen broj profesora sposobnih da svoje studente podučavaju tajnama ovakvih tehnologija.
Kompanija Uber angažovala je 40 stručnjaka iz revolucionarnog A.I. programa univerziteta Carnegie Mellon iz 2015, kako bi ih zaposlila na projektu autonomno navodećih vozila. Tokom poslednjih nekoliko godina, četiri najpoznatija univerzitetska A.I. istraživača napustilo je amfiteatre, sale za predavanja i svoje profesure na Univerzitetu Stenford. Na Univerzitetu u Vašingtonu, šest od 20 profesora za veštačku inteligenciju sada je na odsustvu ili delimičnom odsustvu jer je angažovano za spoljne kompanije.
“Prisutno je ogromno usisavanje akademskih profesora, koje IT industrija prosto posrče”, kaže Oren Ecioni, koji odsustvuje s mesta profesora na Univerzitetu u Vašingtonu kako bi nadgledao „Allen“, neprofitni institut za veštačku inteligenciju.
Neki profesori pronalaze način za pravljenje kompromisa. Luk Zetlmojer (Luke Zettlemoyer) sa Univerziteta u Vašingtonu odbio je poziciju u laboratoriji u Sijetlu, za koju mu je Google nudio platu trostruko veću od dosadašnje (oko 180.000 dolara, prema izvorima dostupnim javnosti). Umesto toga, izabrao je mesto u Institutu Allen, položaj koji mu omogućava da nastavi s podučavanjem mladih informatičara.
“U Americi je brojno nastavno osoblje koje postupa na sličan način, razdvajajući vreme na ono koje provede u komercijalnoj industriji i ono tokom kojeg predaje u okviru akademske zajednice”, rekao je Zetlmojer. “Nije za poređenje koliko su plate veće u industriji, pa profesori nemaju drugog razloga da ostanu na univerzitetu osim ukoliko zaista brinu o tome da budu deo akademske zajednice, unutar koje će moći da svoje znanje prenesu novim generacijama.”
U pokušaju da privuku nove A.I. inženjere, kompanije poput Gugla i Fejsbuka sačinile su nastavne programe sa ciljem da postojeće zaposlene podučavaju “dubokom učenju” i srodnim tehnikama. I neprofitne organizacije kao što su Fast.ai ili Deeplearning.ai, čiji je osnivač bivši profesor Stenforda koji je pomogao pri stvaranju laboratorije Google Brain, nude onlajn kurseve dubokog učenja.
Osnovni koncepti dubokog učenja nisu teški za razumevanje, i zahtevaju tek nešto malo više od srednjoškolske matematike. Pa ipak, zaista osvojiti ovu struku zahteva više značajnijih matematičkih i intuitivnih talenata koje neki zovu “mračnom umetnošću” (dark art). Potrebno je, uz to, i posebno znanje za polja kao što su autonomno navodeća vozila, robotika i zdravstvena zaštita.
Kako bi održale korak, manje kompanije traže talente na neobičnim mestima. Neki angažuju fizičare i astronome koji imaju neophodne matematičke veštine. Neke druge američke start-up kompanije tragaju za talentima u Aziji, Istočnoj Evropi i drugim mestima na kojima su plate daleko manje nego u Sjedinjenim Državama – pa je, samim tim, lakše da za svoju firmu pridobiju nekog briljantnog Kazahtanca nego „momka iz komšiluka“, koji je poreklom iz Kalifornije.
“Ne mogu se takmičiti sa Guglom, a i ne želim”, rekao je Kris Nikolson, izvršni direktor i koosnivač startup kompanije Skymind iz San Franciska koji je za sebe pridobio AI inženjere iz osam zemalja. “Tako da nudim vrlo primamljive plate stručnjacima doskora angažovanim u zemljama u kojima je inženjerski talenat finansijski potcenjen.”
Ali, i giganti u IT industriji rade to isto. Google, Facebook, Microsoft i drugi otvorili su A.I. laboratorije u Torontu i Montrealu, gde se se obavlja većina istraživanja koja nisu na teritoriji Sjedinjenih Država. Google, takođe, zapošljava i talente u Kini, gde je Microsoft već dugo prisutan.
Stoga i nije iznenađujuće što mnogi smatraju kako se nedostatak talenata iz ovih informatičkih oblasti neće ublažiti još dugi niz godina.
“Naravno, potražnja prevazilazi ponudu, i taj se sled stvari u dogledno vreme neće promeniti” kaže Jošua Bengio (Yoshua Bengio), profesor na Univerzitetu u Montrealu i istaknuti istraživač na polju veštačke inteligencije. “Potrebno je mnogo godina da biste diplomce pretvorili u doktore iz ovih naučnih oblasti.”
Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.
U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.
Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).
Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).
Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”
Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.
U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.
Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.
Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet” je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.
Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”
Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.
Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).
Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo?Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”
A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”
Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”
Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).
Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”
U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”
Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”
U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.
Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.
Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”
Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “
Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”
Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.
U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”
Razmišljate o registraciji kompanije u Rusiji, ali ne znate kako to da uradite? Portal Russia Beyond nudi odgovor – evo spiska stvari koje treba da znate pre donošenja bilo kakvih velikih odluka o izmeštanju poslovanja u ovoj zemlji smeštenoj u 11 vremenskih zona.
Na sreću, proceduru za osnivanje preduzeća u Rusiji aktivno je pojednostavila ruska vlada. Danas ovaj proces obično traje samo tri dana i nije značajno drugačiji za strance u poređenju sa ruskim državljanima. Hajde da pogledamo koje pravne opcije postoje:
1. Registrovanje individualnog preduzeća
Najjednostavnija i najjeftinija opcija je registracija biznisa kao samostalnog preduzetnika. Prema advokatu Alekseju Tarasovu iz službe evropskih pravnih službi u Moskvi za registrovanje takvog posla, trebalo bi kod notara podneti overeni prevod pasoša, dokument koji navodi mesto boravka (npr. boravišnu dozvolu ili dozvolu za privremeni boravak) i potvrdu plaćanja državne naknade (800 rubalja ili 14 dolara).
Tri dana nakon podnošenja prijave centru za javne usluge, dobićete izvod iz Jedinstvenog državnog registra pojedinačnih preduzetnika i moći ćete da pokrenete svoj posao i radite u Rusiji.
“Ovaj poseban oblik poslovanja daje stranim državljanima zakonska prava i odgovornosti, ali ujedno znači da će on ili ona odgovarati svojom imovinom prema obavezama proisteklim sopstvenim poslovanjem“, kaže Tarasov. “Ipak, ovaj pravni status znači manji nivo administrativne obaveze u poređenju sa drugim pravnim licima. Još jedan pozitivan aspekt ogleda se u oslobađanju osobe od obaveze vođenja računovodstveneevidencije, koja mu daje priliku da iskorišćeni novac koristi kako treba, bez plaćanja dodatnog poreza na prihode. “
Prodaja vašeg biznisa biće takođe moguća opcija (ali samo kao imovina koju drži strani državljanin) i lako ga je zakonito likvidirati, premda otklanjanje dugova neće biti lako. Nakon likvidacije, otplataduga će ostati obaveza vlasnika.
2. Osnivanje preduzeća sa ograničenom odgovornošću (Limited Liability Company, LLC)
Uspostavljanje LLC preduzeća će uzeti malo više vremena i resursa. Prijava se podnosi nadležnom poreskom organu i tražiće od vas na uvid pravnu adresu (to može biti lična adresa), osnivačka dokumenta i minimalni početni kapital od 10.000 rubalja (172 dolara). Treba, takođe, odrediti generalnog direktora buduće firme (koji bi trebalo da ima strano državljanstvo) i biti spremno da redovno priprema i dostavlja mesečne računovodstvene izveštaje. Obavezno je, takođe, otvoriti bankovni račun za firmu i napraviti pečat.
“Da bi registrovali LLC preduzeće, strani državljani moraju da obezbede notarizovani prevod pasoša kao i da u njegovoj pratnji bude ovlašćeni prevodilac tokom odlaska u Federalnu poresku službu, ukoliko ne govore ruski“, kaže Aleksandar Arakelijan, advokat u firmi „BGP parnični postupci“. “Važnost potpisa biće overena a prijava dostavljena registratorskoj službi zajedno sa svim neophodnim osnivačkim dokumentima i naknadom za registraciju od 4.000 rubalja (69 dolara).”
Registrovanje preduzeća kao LLC podrazumeva da će svi prihodi biti podložni porezu od 13 odsto (ako stranac dobije status ruskog poreskog rezidenta) ili 15 odsto – ukoliko strano lice nema status poreskog obveznika na teritoriji Ruske Federacije.
“U poređenju sa individualnim preduzetništvom, LLC neće zadržati svog vlasnika odgovornog za svoja prava i obaveze, naravno, ako nisu odgovorni za bankrot“, kaže Tarasov. “Dakle, u ovom pravnom licu osnivač će naprosto moći da proda svoj udeo.”
Ako strani državljanin odluči da kupi udeo u postojećem preduzeću, onda će morati da registruje ugovor kod notara i dostavi sve neophodne dokumente relevantnim organizacijama, kaže Arakelijan.
Pre donošenja takve odluke treba razmisliti o proveri računovodstvene evidencije firme i ispitati ugovor o zakupu kojim se utvrđuju prava i obaveze vlasnika kompanije, preporučuje Tarasov. “Tek nakon ove provere, neko može odlučiti da kupi ovu kompaniju ili ne,” kaže on.
Šta treba imati na umu?
Započinjanje poslovanja od od nule nije tako teško i svako ima pravo da to učini, ali ukoliko je potrebno potvrditi tj na neki način označite prisustvo vaše start-up firme na određenoj teritoriji, možda je dobra ideja da kupite udeo u postojećoj firmi – smatra Sergej Voronjin, advokat i upravljački partner u kompaniji “Pravnorešenje“.
“Što se tiče druge opcije, treba se odlučiti o obimu potencijalnog učešća u tekućem poslovanju i uzeti u obzir sektor u kojem kompanija posluje”, ističe stručnjak. “Ukoliko je odluka već doneta, onda se u obzir mogu uzeti dva načina doprinosa poslovanju: Prvo, to može biti finansijski doprinos, a drugo, može biti intelektualna svojina ili materijalna investicija“.
Prema Voronjinu, uobičajeno je da se inostrane kompanije registruju u Rusiji kao filijale stranih korporacija ili malih privatnih preduzeća. “Ako je preduzeće osnovano od stranog preduzetnika, obično je to individualno preduzetništvo ili zajednička kompanija sa drugim zainteresovanim stranama (LLC). Ako govorimo o ruskoj grani međunarodne kompanije (koja je poreklom ruska), to je obično LLC “, objašnjava on.
Prvo su nam objasnili da je globalni kapitalizam dinamična sila koja otvara prostor za inovacije i promene. Onda su nas obavestili da smo stigli do kraja istorije i trajne stabilnosti i mira. Obećan nam je beskonačan rast na planeti ograničenih resursa. Rečeno nam je da će sistem zasnovan na nejednakosti ukloniti sve razlike, da će kompeticija i socijalna zavist dovesti do sveopšteg blagostanja i da moć novca štiti demokratiju. Kontradikcije su bile više nego očigledne. Čitav paket je bio proizvod magijskog mišljenja.
Sve to se ispostavilo kao zabluda, a nema povratka na staru normalnost. Kejnzijanske mere za koje se zalažu Jeremy Corbin i Bernie Sanders u svetu koji se bliži svojim ekološkim limitima i u kojem radna mesta ubrzano nestaju – irelevantne su za 21. vek podjednako kao neoliberalni recepti koji su doveli do finansijske krize. U svojoj knjizi Age of anger / Doba besa Pankaj Mishra aktuelnu krizu vidi kao novu manifestaciju starog dugotrajnog poremećaja koji razara naša društva već 200 godina. Umivena istorija zapadnog sveta izostavlja osnovna obeležja tog perioda: pljačke i pokolje, građanske i međudržavne ratove, kolonijalizam i masakre u prekomorskim zemljama, rasizam i genocide.
Zahvaljujući globalizaciji industrijskog kapitalizma, ove razorne sile su se prelile na čitav svet. Tradicionalni oblici autoriteta su suspendovani u ime univerzalne slobode, autonomije i prosperiteta. Ta obećanja su u neskladu sa ogromnim disparitetima u moći, statusu i vlasništvu nad imovinom. Rezultat je globalno širenje evropskih bolesti 19. veka: poniženja, zavisti i osećanja nemoći. Neispunjena očekivanja, bes i samoprezir umnožavaju redove onih koj podržavaju Isis, Hindu nacionalizam i populističku demagogiju u Britaniji, SAD, Francuskoj ili Mađarskoj.
Kako reagovati na krizu? Raymond Williams kaže da „biti zaista radikalan znači učiniti nadu mogućom, a ne očaj uverljivim“. Dugo sam radio upravo to (na primer ovde i ovde). Od sada ću razmatrati nove pristupe politici, ekonomiji i društvenim promenama. Nema povratka nazad, nema utehe u starim izvesnostima. Treba pretresti svet počevši od temeljnih načela. Ima mnogo tačaka od kojih bismo mogli početi, ali meni se nameće jedna. Ni tržište ni država po sebi ne mogu da zadovolje sve naše potrebe. Ukidanjem unutrašnjih veza u društvu oni podjednako podstiču otuđenje, bes i anomalije koje doprinose ekstremizmu. Upadljivo je odsustvo jednog elementa iz dominantnih ideologija, nešto što ne pripada ni tržištu ni državi: opšte dobro (the commons). Ono pripada celoj zajednici. Tu načelno spadaju zemlja, voda, minerali, znanje, naučno istraživanje, softver. U ovom trenutku većina tih dobara je prisvojena, nalazi se pod kontrolom državnih ili privatnih interesa i tretira se kao bilo koji oblik kapitala. Time smo lišeni našeg zajedničkog bogatstva.
Neka opšta dobra su očuvana: od šuma u Nepalu i Rumuniji u vlasništvu lokalnih zajednica do odgajivačnica jastoga u državi Mejn; to su pašnjaci u istočnoj Africi i Švajcarskoj, internet, Vikipedija, Linuks, časopisi koje izdaje Public Library of Science, vremenska banka u Helsinkiju, lokalne valute i mikroskopija otvorenog koda. Ali to su samo izuzeci koji potvrđuju opšte pravilo o ekskluzivnosti privatnog vlasništva.
U svojoj knjizi Land / Zemlja, organizator lokalnih zajednica Martin Adams nas podseća da je zemlja nekada pripadala svima i nikome, a onda je manjina sebi prigrabila pravo na nju i onemogućila drugim ljudima da je koristie. On predlaže da oni koji ekskluzivno koriste zemlju plaćaju „doprinos za zemlju zajednice“. To bi delimično zamenilo prihode od poreza na dohodak i promet, sprečilo gomilanje imovine i spustilo cenu zemlje. Od tog prihoda bi se mogao finansirati univerzalni osnovni dohodak. Vremenom bismo mogli preći na sistem u kojem bi zemlja bila u vlasništvu lokalne zajednice koja bi je davala u zakup.
Slični procesi mogu se primeniti na energiju. Pravo sagorevanja fosilnih goriva može biti predmet licitacije (ponuđene količine bi se svake godine smanjivale). Od prihoda bi se mogle finansirati javne službe i prelazak na čistu energiju. Oni koji koriste vetar ili sunčevu svetlost za proizvodnju energije, trebalo bi da plaćaju doprinos zajednici. Ili bi generatori mogli da budu u vlasništvu lokalnih zajednica, kao što se već radi u Škotskoj.
Umesto da dozvolimo korporacijama da koriste prava intelektualne svojine za veštačko stvaranje nestašice znanja ili za preuzimanje vrednosti koje su stvorili drugi ljudi (kao što čine Google i Facebook), mogli bismo da krenemo ka „ekonomiji deljenog znanja“ kakvu promoviše vlada Ekvadora. Deo profita bi se mogao ponuditi (uz pomoć blockchain tehnologije na kojoj počiva bitcoin) u zamenu za pomoć u izgradnji onlajn platformi i obezbeđivanje njihovih sadržaja.
Povraćaj opštih dobara ima veliki potencijal ne samo za distribuciju bogatstva već i za promenu društva. Kao što naglašava pisac David Bollier, opšte dobro nije samo resurs (zemlja, drveće, softver), već i zajednica ljudi koji njime upravljaju i štite ga. Članovi zajednice tako razvijaju mnogo dublje veze između sebe i sa svojim dobrima nego kada su samo pasivni potrošači proizvoda. Upravljanje zajedničkim resursima podrazumeva razvijanje pravila, vrednosti i tradicija. U nekim slučajevima to znači uključivanje u okruženje u kojem živimo na nove načine. To znači preoblikovanje državne uprave tako da ona reaguje na potrebe zajednica, a ne korporacija. Drugim rečima, oživljavanje zajedničkih dobara može biti protivteža atomizujućim, otuđujućim silama koje sada izazivaju mnoštvo toksičnih reakcija.
To nije kompletan odgovor. Nadam se da ću posle istraživanja širokog spektra potencijalnih rešenja i uz pomoć vaših komentara i predloga razviti novu sintezu: novi politički, ekonomski i društveni scenario koji odgovara potrebama 21. veka. Ostvarivanje tog scenarija je još jedan izazov na kojem treba raditi. Ali prvo treba da odlučimo šta želimo. A onda ćemo videti kako to da ostvarimo.
Puno je toga što američke vlasti mogu da nauče iz evropskih primera sankcionisanja loših biznis modela. Evropljani prilježno nagone domaće i inostrane korporacije da plate svoj deo poreza, ali je isto tako još dalekosežnija njihova potreba da nagnaju rukovodioce da nadziru raspodelu resursa.
Odluka Evropske komisije da pred Apple iznese poresku obavezu tešku 13 milijardi evra predstavlja korak napred u prisiljavanju multinacionalnih kompanija da plaćaju porez koji duguju zemljama u kojima posluju. Komisija je odlučila da je još davne 1991. godine Republika Irska, država članica EU, svojim „poreskim nagodbama“ s Eplom i drugim kompanijama kršila poreski zakon Evropske unije. Obe strane – Irska, koja se izdvaja u okviru EU kao “multinacionalno prijateljska” u vezi poreskog režima, i Apple, koji pravi svoj ogroman biznis izbegavanjem poreza u zemlji i inostranstvu – tvrde da su njihovi poreski sporazumi bili legalni, i da je, samim tim, i ovaj pokušaj EK da im utera porez bez osnova. Apple će uložiti žalbu na odluku EK, a na sudovima je da odluče.
Američka vlada trebalo bi da aplaudira nastojanjima Evropske Komisije da unese izvesnu meru racionalnosti i zdravog razuma u Pravo međunarodnih korporativnih taksi. Maja 2013. godine, Stalni Pododbor američkog senata za istrage pozvao je Eplovog izvršnog direktora Tima Kuka da odgovara na pitanja o radnjama koje ova kompanija preduzima u okvirima svojih globalnih operacija kako bi u SAD izigrala poreski sistem. Kuk je Pododboru dao objašnjenje “kako (mi u Eplu) vidimo našu odgovornost u odnosu na poreze”. U objašnjenju je taksativno naveo:
Apple ima stvarno poslovanje na stvarnim mestima širom sveta, sa Eplovim zaposlenicima koji prodaju stvarne proizvode stvarnim kupcima.
Plaćamo sve poreze koje nam ispostavljaju – do zadnjeg dolara.
Činimo to ne samo u skladu sa zakonima, već i u skladu sa duhom zakona.
Svoju intelektualnu svojinu ne prebacujemo u offshore poslovanje, niti ga koristimo kako bismo ponovo na američkom tlu prodavali naše proizvode s ciljem da izbegnemo američke poreze.
Ne pozajmljujemonovac od naših inostranih filijala u cilju finansiranja našeg poslovanja na tlu Sjedinjenih Država, niti se trudimo da izigramo porez na repatrijaciju našeg profita napravljenog u inostranstvu pri povraćaju ove dobiti u našu domicilnu zemlju (SAD).
Pretpostavimo, samo kao argument da je Epl, nastojeći da umanji svoju poresku obavezu, bio građanin koji poštuje zakon kako gospodin Kuk tvrdi. U tom slučaju, teret reforme poreskih zakona je na američkoj vladi, koja bi trebalo da nastoji da korporacije plate svoj deo novca-poreza u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao primer, navedimo već pomenuti Apple koji je već svima znani glavni korisnik poreskih rupa u zakonu – poreskom zakonu koji, još od 1960. omogućava američkim preduzećima da izbegnu plaćanje poreza na zarade napravljene i (držane!) u inostranstvu. Na kraju juna 2016, Apple je oko 93% od svojih 231,5 milijardi dolara u gotovini, imovine spremne za gotovinsku realizaciju i utrživih hartija od vrednosti držala na offshore mestima širom planete, na taj način štiteći od oporezivanja svoj profit stvoren (i zadržan) izvan SAD.
U maju 2009. godine, predsednikObama je obećao da će „počistiti“ sve kompanije koje izbegavaju prijavljivanje/oporezivanje dobiti stvorene sa strane a ne na američkom tlu, izjavljujući da su “poreski propisi ti koji nalažu da treba platiti manji porez ukoliko napravite posao u, recimo, Bangaloru, nego ako ga napravite u Bafalu, u Njujorku.” U svom obraćanju naciji27. januara 2010. godine, Obama je insistirao da je “vreme da se konačno smanje poreske olakšice onim kompanijama koje u inostranstvo izmeštaju naše (američke) poslove a da te poreske olakšice treba obezbediti onim kompanijama koje stvaraju radna mesta ovde, u Sjedinjenim Američkim Državama.” Međutim, usledio je uzvratni udarac i neželjene nuspojave, kao rezultat političkog delovanja i situacija od strane haj-tek egzekutivaca prema Obami. Sve to, u kombinaciji sa republikanskim zaposedanjem Predstavničkog doma u novembru 2010. godine, osujetili su njegov pokušaj za sprovođenjem suštinske poreske reforme.
U međuvremenu, potrebno je okvalifikovati poslednji navod Tima Kuka tokom svog svedočenja pred Senatom2013. godine, gde on kaže da Apple “ne pozajmljuje novac od naših inostranih filijala za finansiranje našeg poslovanja u SAD kako bi se izbegao porez na repatrijaciju.“ Apple, po njegovim rečima, nije zajmio novac od svojih inostranih filijala.
Međutim, početkom 2013. godine, kako se situacija sa Eplom sve više zakuvavala a Kuk govorio pred Potkomitetom koji ga je ispitivao, Apple je počeo da troši po nekoliko desetina milijardi dolara godišnje ne bi li otkupio sopstvene deonice, u ukupnom iznosu od 127 milijardi dolara do kraja trećeg tromesečja 2016. Tokom ovog perioda, Epl – možda najbogatija kompanija na svetu – preuzela je na sebe dug iz eksternih izvora od 66 milijardi dolara za finansiranje otkupa svojih akcija – ovo je činila daleko radije nego da je npr repatrirala porez na profit napravljen u inostranstvu, ili da u SAD plati porez na dobit napravljenu u inostranstvu.
Sa Eplovim korporativnim egzekutivcima, motivisanih platama koje se nivelišu shodno situaciji na berzi, i sa korporativnim predatorima kao što su jedan Dejvid Ajnhorn (David Einhorn) ili Karl Ajkan (Carl Icahn)– u potrazi za najboljom prilikom za zaradom na svojim akcijama u Eplu – jedina svrha ovog otkupa sopstvenih deonica bio je dodavanje manipulativnog ubrzanja na Eplove cene akcija. Kao što je pokazano u Akademsko-industrijskoj istraživačkoj mreži (the Academic-industry Research Network), i uz finansijsku podršku od strane INET-a, bilo da se radi o Eplu ili nekoj drugoj kompaniji – otkup sopstvenih akcija doprinosi nestabilnosti zapošljavanja, nepravednoj distribuciji prihoda, uz gušenje preko potrebnih i dragocenih inovacija – i stoga ovakvo manipulisanje treba zabraniti. Po uzoru na Evropsku komisiju, politika američke vlade koja bi nastojala da obezbedi da američke korporacije plaćaju svoj deo američkih poreza, morala bi takođe da spreči američke korporativne direktore da izmeštaju poslove i finansijska sredstva na način koji uništava domaće proizvodne kapacitete preduzeća. Poreska reforma sama po sebi nije u stanju da korumpirane i pokvarene poslove stavi pod kontrolu.
Prikaz knjiga: Joseph Stiglitz, Veliki jaz: Nejednaka društva i šta da se radi /The great divide: Unequal societies and what we can do about them/; Joseph Stiglitz, Nova pravila američke ekonomije: Program za rast i zajednički prosperitet /Rewriting the rules of the American economy: An agenda for growth and shared prosperity/; Joseph Stiglitz i Bruce Greenwald, Ka društvu znanja: Novi pristup rastu, razvoju i društvenom progresu /Creating a learning society: A new approach to growth, development, and social progress/.
Osnovna istina o današnjem američkom ekonomskom rastu je to da rad obavljaju mnogi a da stvarna nadoknada uglavnom ide nekolicini. Žalosna statistika je poznata: jedan odsto zaposlenih donosi kući više od 20 odsto prihoda, a njihov udeo se više nego udvostručio tokom prethodnih trideset pet godina. Dobit onih 0,1 odsto na vrhu još je veća. U tom istom periodu, prosečne plate i prihodi američkog domaćinstva malo su se povećali, a u nekim demografskim grupama (npr. muškarci sa srednjom školom) čak i smanjili.
Nejednakost prihoda postala je tako veliki problem da su čak i političari iz redova republikanaca počeli da osuđuju njene posledice. Nije neobično što demokrati poput Baracka Obame nazivaju bavljenje nejednakošću „presudnim izazovom našeg vremena“. Ali činjenica da je Jeb Bush u svom prvom govoru o političkim smernicama u 2015. godini pomenuo frustraciju koju osećaju Amerikanci zato što se „samo mali deo stanovništva penje ekonomskim liftom“ pokazuje da je nejednakost postala suviše očigledna i suviše štetna da bi se mogla ignorisati.
Nešto slično se dogodilo i u ekonomiji. Istorijski gledano, akademski ekonomisti, barem u dominantnoj neoklasičnoj tradiciji, nisu mnogo brinuli zbog nejednakosti. Ekonomija se bavila proizvodnjom i alokacijom, kao i efikasnim korišćenjem oskudnih izvora. Ekonomiju je zanimalo povećavanje kolača, a ne način na koji će on biti podeljen. Mnogim ekonomistima rasprava o jednakosti izgledala je opasna zato što podrazumeva nužno „nagađanje“ između efikasnosti i jednakosti: mešanje u način na koji tržište deli kolač na kraju će smanjiti kolač. Često se citiraju reči Roberta Lucasa, ekonomiste na Univerzitetu Čikaga: „Među sklonostima koje su štetne za zdravu ekonomiju najzavodljivija… i najotrovnija je fokusiranje na pitanje distribucije.“
Danas se krajolik ekonomske debate promenio. Nejednakost je u središtu najpopularnije ekonomske knjige u novije vreme, Kapitala ekonomiste Thomasa Pikettyija. Rad Pikettyija i njegovog kolege Emmanuela Saeza uspešno je dokumentovao porast dohodovne nejednakosti, ne samo u SAD-u već širom sveta. Najveće ekonomske institucije kao što su MMF ili OECD objavljivale su studije u kojima se tvrdi da nejednakost ne pogoduje ekonomskom rastu već mu, naprotiv, škodi. Danas se u ekonomskim časopisima lako mogu naći rasprave o toj temi.
Idealan trenutak za ekonomistu sa Univerziteta Kolumbije Josepha Stiglitza. U godinama od početka finansijske krize Stiglitz je bio među najglasnijim i najuticajnijim intelektualcima u javnosti koji su ukazivali na cenu nejednakosti i na to šta i kako se može učiniti koristeći vladinu politiku. U svojoj knjizi iz 2012. godine Cena nejednakosti i nizu članaka i kolumni za Project Syndicate, Vanity Fair i The New York Times, koji nisu objavljeni u Velikom jazu, Stiglitz pokazuje da porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama nije prirodni rezultat već je suštinski oblikovan „našim pravilima i našom politikom“, s katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju u celini. U nedavnom izveštaju za Rooseveltov institut, pod naslovom Ponovno pisanje pravila, Stiglitz je naveo detaljan spisak reformi koje bi, po njegovom mišljenju, omogućile stvaranje „ekonomije koja radi za svakog“.
Stiglitzovo istupanje u ulozi istaknutog kritičara postojećeg ekonomskog poretka nije bilo neobično. Tema njegove doktorske teze bila je nejednakost. A tokom cele svoje akademske karijere nastojao je da pokaže da se ne može računati s tim da će tržišta uvek proizvesti idealan rezultat. U nizu izvanredno važnih radova, za koje će na kraju dobiti Nobelovu nagradu, Stiglitz je pokazao kako su nepotpune i asimetrične informacije redovno vodile tržišta do rezultata koji nisu predstavljali najveće moguće blagostanje. Tvrdio je da to znači, bar u teoriji, da dobro usmerene intervencije vlade mogu pomoći u ispravljanju tih nedostataka tržišta. Stiglitzov rad na tome se nastavio: upravo je napisao (sa Bruceom Greenwaldom) Stvaranje društva koje uči, zgusnut akademski rad o tome kako vlada može da podstakne inovaciju u doba ekonomije znanja.
Stiglitz je bio predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika u Klintonovoj administraciji, a zatim je bio glavni ekonomista u Svetskoj banci tokom azijske finansijske krize krajem devedesetih. Iskustvo mu je pokazalo da su mnogi saveti koje su zapadni ekonomisti davali zemljama u razvoju nerazumni, pa je u knjigama kao što je Globalizacija i njena nezadovoljstva (Globalization and Its Discontents, 2002) oštro kritikovao način na koji Sjedinjene Države nastoje da upravljaju globalizacijom i ta kritika ga je učinila kultnim junakom velikog dela sveta u razvoju. U sličnom duhu, Stiglitz je bio jedan od najoštrijih kritičara načina na koji se Evrozona bavila grčkom dužničkom krizom. On je tvrdio da su ideološka posvećenost takozvane trojke strogoj štednji i njeno protivljenje ozbiljnom otpisu duga produbili grčke ekonomske teškoće i stvorili mogućnost da se zemlja suoči sa „beskrajnom recesijom“. Po njegovom mišljenju, u borbi oko grčke budućnosti ne radi se samo o ispravnoj strategii već i o „ideologiji i moći“. Ta perspektiva je bila ključna i za njegov rad o nejednakosti.
U Velikom jazu Stiglitz govori o toj temi svojim najpopularnijim – i najpopulističkijim – glasom. Dok je Pikettyjev Kapital napisan hladnim, bestrasnim tonom, Veliki jaz je očigledno zamišljen kao politička intervencija i njegov ton je često nestrpljiv i gnevan. Kao zbirka kolumni, to je donekle fragmentarna knjiga koja sadrži ponavljanja, ali njena teza je jasna: nejednakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomije koja inače dobro funkcioniše. Umesto toga, ogromna bogatstva na vrhu dohodovne lestvice u velikoj meri su posledica sposobnosti jednog procenta da manipuliše tržišta i politički proces u svoju korist. (Otud naslov njegovog najpoznatijeg članka u Vanity Fairu: „Od jednog procenta, jednim procentom, za jedan procent“.) Veliko povećanje nejednakosti je znak da je sam američki kapitalizam žalosno zastranio. Ono u čemu smo se zaglavili, tvrdi Stiglitz, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema.
Nejednakost očigledno nema samo jednu definiciju. Kao što piše Stiglitz:
„Ima mnogo različitih strana američke nejednakosti: ekstremni dohodak i bogatstvo na vrhu, splašnjavanje sredine, povećavanje siromaštva na dnu. Svaki ima sopstvene uzroke i zahteva posebne mere.“
Ali u Velikom jazu Stiglitza pre svega zanima jedna dimenzija nejednakosti: provalija između ljudi na samom vrhu i svih drugih. Njegova analiza jaza usmerena je na pitanje zašto se prihodi na vrhu tako brzo povećavaju pre nego zašto svi drugi prihodi stagniraju. Mada Stiglitz očigledno priznaje značaj opadanja moći sindikata, uticaj globalizacije na američke radnike i sve manju vrednost minimalne nadnice, on se ovde pre svega bavi pitanjem zašto su danas bogati ljudi tako mnogo bogatiji nego nekad.
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre priznati da se povećanje najviših prihoda u SAD još odnosi na prihode od rada a ne od kapitala. Kao što pokazuje njen naslov, Pikettyjeva knjiga je uglavnom o kapitalu: o načinu na koji koncentracija bogatstva teži da se reprodukuje, što vodi sve većoj nejednakosti. A to je sve veći problem u SAD-u, naročito na vrhu dohodovnog spektra. Ali glavni razlog za to što su ljudi na vrhu ovih dana mnogo bogatiji nego što su bili nekad (i tako mnogo bogatiji od svih drugih) nije to što imaju mnogo više kapitala. Glavni razlog je to što su za svoj rad plaćeni više nego ranije, dok su svi drugi plaćeni isto ili manje. Generalni izvršni direktor korporacije, na primer, danas je daleko više plaćen nego što je bio ’70-ih godina, dok radnici na pokretnoj traci nisu. Mada su dohoci na vrhu porasli u zemljama širom sveta, nigde nisu rasli brže nego u SAD-u.
Jedno moguće opravdanje te pojave je to da su bogati tako mnogo više plaćeni zato što stvaraju mnogo više vrednosti nego nekad. Globalizacija i ekonomija su povećale veličinu tržišta koju uspešne kompanije i pojedinci (poput pop pevača i sportista) mogu da postignu, pa se zato više nego ikad isplati biti superstar. A kako su kompanije postale veće, potencijalna vrednost koju direktor može da doda takođe se povećala i podigla njegovu platu.
Stiglitz ne prihvata ništa od toga. On vidi povećanje prihoda na vrhu uglavnom kao posledicu onoga što ekonomisti nazivaju „rentijerske povlastice“. Većina misli o renti kao o plaćanju stanodavcu za korišćenje njegove imovine. Ali ekonomisti tu reč koriste u širem smislu: to je svaki višak koji kompanija ili pojedinac ostvaruju zato što nešto zadržava konkurentske snage da obore dobit. Renta je ekstra profit koji monopolista zarađuje zato što nema konkurencije. Renta su i ekstra profiti koje zarađuju velike banke zato što imaju prećutnu podršku vlade, koja će ih spasiti ako stvari krenu naopako. A renta su i ekstraprofiti koje ostvaruju farmaceutske kompanije zato što su njihovi proizvodi zaštićeni patentima.
Nisu sve rente strašne za ekonomiju – u nekim slučajevima one su nužno zlo. Imamo patente, na primer, zato što mislimo da će nad troškom davanja privremenog monopola prevagnuti koristi od povećanja inovativnosti koju će podstaći zaštita patenta. Ali rente čine ekonomiju manje efikasnom zato što je odvlače od ideala sveopšte konkurencije i što pogoršavaju situaciju potrošača. Dakle, iz perspektive ekonomije kao celine rentijerske povlastice su gubljenje vremena ili energije. Kao što kaže Stiglitz, ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje veće kriške ekonomskog kolača zemlje – nego u povećavanje kolača“.
Rente nisu ništa novo – ako se vratite u pedesete, mnoge velike američke korporacije imale su slabu konkurenciju i uživale u nečem sličnom oligopolisu. Ali moglo bi se pokazati da se količina rentijerskih povlastica u američkoj ekonomiji povećala tokom godina. Broj patenata je mnogo veći nego što je bio. Autorska prava su produžena. Mnogo su uobičajenije licence (koje štite profesionalce od konkurencije). Mlaki zakoni protiv kartela smanjili su konkurenciju u mnogim granama industrije. Što je još važnije, finansijska delatnost je sada mnogo veći deo američke ekonomije nego što je bila sedamdesetih, a finansijski profiti su za Stiglitza uglavnom rezultat „predatorskog grabljenja rentijerskih povlastica“, među njima i eksploatacije neinformisanih zajmoprimaca i investitora, te rđavih regulatornih obrazaca i preuzimanja rizika za koje finansijske institucije ne snose punu odgovornost (jer će im vlada priskočiti u pomoć ako stvari krenu naopako).
Sve te rentijerske povlastice, kaže Stiglitz, donose nekim delatnostima kao što su finansije i farmaceutska industrija, i nekim kompanijama u tim delatnostima, prekomeran deo nagrade. A i u okviru tih kompanija nagrade teže da se koncentrišu zbog onog što Stiglitz naziva „zloupotrebom korporativnog upravljanja koja navodi izvršne direktore da uzimaju nesrazmeran deo korporativnih profita“ (još jedan oblik rentijerske povlastice). Po Stiglitzovom shvatanju ekonomije, oni na vrhu zarađuju tako mnogo zato što sakupljaju mnogo renti.
To nije loše samo u apstraktnom smislu, kaže Stiglitz, već slabi društvo i ekonomiju. To podriva američko osećanje identiteta, u kom su „fer-plej, jednakost prilika i osećanje zajednice tako važni“. To otuđuje ljude od sistema. I zbog toga je manje verovatno da će bogati, koji su očigledno politički uticajni, podržati državno investiranje u javna dobra (kao što su obrazovanje i infrastruktura): ta dobra nemaju veliki uticaj na njihov život. (Verovatnije je da će jedan procenat podržati smanjenje troškova za školu, autoputeve itd.)
Zanimljivije i spornije je Stiglitzovo tvrđenje da nejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu: što je nejednakost u zemlji veća, to će zemlja imati sporiji rast. On kaže da nejednakost ugrožava tražnju jer bogati troše manje nego što zarađuju. Nejednakost vodi prekomernom zaduživanju jer ljudi imaju potrebu da pozajmljuju kako bi nadoknadili stagniranje zarade i dostigli standard svojih suseda. A to podstiče finansijsku nestabilnost pošto centralne banke pokušavaju da nadoknade zakočene zarade naduvavajući balone koji na kraju pucaju. (Razmotrite, na primer, kako je Alan Greenspan podsticao pa i tolerisao stambene balone dok je bio na čelu Federalnih rezervi.) Dakle, ekonomija u kojoj vlada nejednakost manje je snažna, produktivna i stabilna nego što bi inače bila. Iz toga sledi da bi više jednakosti rezultiralo većom a ne manjom efikasnošću. Kao što piše Stiglitz: „Vođenje računa o drugom nije dobro samo za dušu – već i za biznis.“
To objašnjenje rasta i posledica nejednakosti vrlo je jasno, ali i sumorno. Mora se, međutim, reći i da je i previše pojednostavljeno. Uzmimo pitanje da li nejednakost zaista loše utiče na ekonomski rast. Izgleda verovatno da je tako i mnoge studije to potvrđuju. Ali izgleda da je teško reći zašto je nejednakost loša za rast – razne studije ukazuju na razne krivce. A kad uporedimo zemlje, nećemo lako dokazati da postoji direktna veza između nejednakosti i posebnih negativnih činilaca koje Stiglitz navodi. Među razvijenim zemljama, one u kojima je nejednakost veća nemaju, po pravilu, manju potrošnju ili veći dug, a finansijske krize pogađaju i zemlje u kojima vlada nejednakost, kao što je SAD, i zemlje u kojima postoji više jednakosti, kao što je Švedska.
To ne znači, kao što su nekad uporno tvrdili konzervativni ekonomisti, da je nejednakost dobra za ekonomski rast. Zapravo, jasno je da američka vrsta nejednakosti ne pomaže ekonomiji da brže raste i da kretanje ka većoj jednakosti ne bi bilo štetno. Ali ne možemo da tvrdimo da bi ovo drugo snažno podstaklo ekonomiju.
Slično tome, Stiglitzova uporna usredsređenost na rentijerske povlastice kao objašnjenje činjenice da su bogati postali mnogo bogatiji previše pojednostavljuje taj zbrkan, složen problem. On to i sam donekle priznaje: „Naravno, nejednakost u našem društvu ne proističe samo iz rentijerskih povlastica… Važna su i tržišta, kao i društvene sile…“ Ipak, on o tome ne kaže mnogo u Velikom jazu. Nesporno je da su rentijerske povlastice važan deo bogaćenja jednog procenta, ali ipak samo deo.
Kad govorimo o jednom procentu govorimo, pre svega, o dve grupe ljudi: generalnim izvršnim direktorima korporacija i „finansijskim profesionalcima“ (među njima su i ljudi koji rade za banke ali i finansijski menadžeri, finansijski savetnici itd.). To su ljudi koje Piketty naziva „supermenadžeri“ i koji, po njegovoj proceni, čine polovinu jednog procenta na vrhu.
Među njima su tipični direktori korporacija, čija je plata porasla za 876 odsto između 1978. i 2012. godine, i menadžeri hedž fondova, od kojih neki rutinski zarađuju milijarde dolara godišnje. Po jednoj čuvenoj statistici prošle godine su 25 menadžera najvećih hedž fondova zaradili ukupno više nego sve vaspitačice u američkim obdaništima zajedno.
Stiglitz želi da pripiše to izvanredno povećanje direktorskih plata i apsurdnu svotu novca koju zarađuju finansijski menadžeri nedostatku dobre regulative. Po njemu direktori koriste propuste u korporativnom upravljanju – pasivne odbore i nemoćne akcionare – da bi eksploatisali akcionare „i prisvajali prihode firme“. A finansijski menadžeri koriste neznanje investitora da bi požnjeli dobit od onog što Stiglitz naziva „nekonkurentnim i često tajnim honorarima“ i obezbedili da budu dobro plaćeni čak i kad rade ispod očekivanja.
Ideja de je visoka direktorska plata u krajnjoj liniji posledica lošeg korporativnog upravljanja opšte je mesto i u mnogim kompanijama odnos između generalnog direktora i direktorskog odbora (čiji je zadatak da ga nadzire) suviše je srdačan. Ipak, Stiglitzova argumentacija ne objašnjava činjenicu da su direktori danas mnogo više plaćeni nego nekad. Na kraju krajeva, u ’60-im i ’70-im godinama, kada su direktori bili mnogo manje plaćeni, korporativno upravljanje bilo je, po svim merilima, znatno gore nego danas:
„Korporativni direktorski odbori bili su uglavnom sačinjeni od insajdera… ili prijatelja generalnog direktora iz studentskih dana. Direktori su uglavnom imali savetodavnu ulogu i retko su se ozbiljno suprotstavljali odlukama generalnog direktora.“
Deoničari su imali manje prava i bili su neaktivniji. Otad smo videli mnoge reforme koje su deoničarima dale više moći i odbore učinile raznovrsnijim i nezavisnijim. Da su plate generalnih direktora posledica lošeg korporativnog upravljanja, te promene bi imale bar neko dejstvo. A nisu ga imale. Plata generalnog direktora nastavila je da raste vrtoglavom brzinom.
Moguće je, naravno, da će dalja reforma korporativnog upravljanja (na primer, mogućnost da deoničari odlučuju o plati generalnog direktora) promeniti tu dinamiku, ali to nije verovatno. Na kraju krajeva i privatne kompanije – koje imaju potpunu kontrolu nad platom svog generalnog izvršnog direktora – daju ovom besmisleno visoku svotu. A direktori koji spolja dođu u kompaniju – što znači da nemaju podršku u odboru – plaćeni su još više od internih kandidata. Od 2010. deoničari mogu da iskažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo platom izvršnog direktora neobaveznim glasanjem. Gotovo sve te plate su prihvaćene. (Ove godine, na primer, plate su, u proseku, podržane sa 95 odsto glasova.)
Slično tome, dok finansijski menadžeri novca zaista ubiraju korist od netransparentnih i previsokih honorara za svoje savete i upravljanje portfoliom, posebno kad imaju posla sa običnim investitorima (koji nekad ne razumeju šta plaćaju), teško je dokazati da oni baš zbog toga postaju mnogo bogatiji nego nekad. Na prvom mestu, mada su ti honorari neprozirni, zapravo ih je lakše razumeti nego nekad; uz to, finansijski menadžeri se danas suočavaju s mnogo većom konkurencijom, pre svega jeftinih indeksnih fondova. A kad se radi o menadžeru hedž fonda, struktura njegovog honorara nije se mnogo menjala a njegovi klijenti su obično prilično obavešteni investitori. Nije verovatno da su se menadžeri hedž fondova usavršili u obmanjivanju svojih klijenata i dobijanju „nekonkurentnih i često tajnih honorara“.
Šta se zapravo zbiva? Nešto mnogo jednostavnije: menadžeri aktive danas upravljaju mnogo većim novcem nego nekad. Još 1990. godine hedž fondovi su ukupno investirali 38.9 milijardi dolara. Danas je to poraslo na gotovo tri hiljade milijardi. Investicioni fondovi otvorenog tipa u SAD imali su 1992. godine 1,6 milijardi u aktivi, a danas imaju više od 16 hiljada milijardi. A to znači da menadžer portfolia danas može da bude mnogo bolje plaćen nego pre dvadeset godina čak i ako ne radi bolje.
To ne znači da menadžeri aktive ili izvršni direktori korporacija „zaslužuju“ ono što zarađuju. Zapravo nema ubedljivih dokaza da su oni, relativno govoreći, bolji od nekadašnjih, a ima mnogo dokaza da su za svoj rad plaćeni više nego što bi trebalo. Ni menadžeri aktive nisu postali bolji u plasiranju investicija. Stvar je u tome što nas objašnjavanje njihovih velikih zarada korupcijom ili rđavim pravilima neće daleko odvesti. Od toga su, verovatno, važniji jačanje ideoloških pretpostavki o značaju izvršnih direktora i promena društvenih normi, takva da sad izgleda prirodno da izvršni direktori uzmu sve što mogu da dobiju. (Stiglitz na to aludira u Ceni nejednakosti: „Promenile su se i norme za to šta je ‘fer’.“) Rasprave o promenama normi često postanu ono što je ekonomista Robert Solow nazvao „provala amaterske sociologije“. Ali to ne znači da možemo ignorisati te promene jer uspon jednog procenta nisu izazvale samo ekonomske ili regulatorne promene već, u jednakoj meri, i ideološke.
Usložnjavanje Stiglitzovog objašnjenja za bogaćenje jednog procenta nije samo intelektualna vežba. Ono je važno za razmišljanje o najboljem načinu za bavljenje nejednakošću. Strategije za smanjivanje nejednakosti mogu se svrstati u dve kategorije: one koje pokušavaju da poboljšaju preporesku raspodelu (to se ponekad nespretno naziva predistribucija) i one koje koriste poreze i transfere da promene posleporesku distribuciju prihoda (to je ono što obično nazivamo distribucija). Povećavanje minimalne nadnice je primer predistribucije. Medicaid je redistribucija.
Stiglitzov program – skiciran u Velikom jazu i detaljno izložen u Ponovnom pisanju pravila – oslanja se na obe vrste strategija, ali Stiglitz se uzda u to da će bolja pravila, smišljena da potkrešu rentijerske povlastice, imati poželjan uticaj na preporesku raspodelu prihoda. Između ostalog, on želi mnogo čvršću regulativu finansijskog sektora. On želi da smanji ograničenja koja nameće intelektualna svojina (što će smanjiti vrednost patenata) i da ubedi vladu da agresivno nametne zakone protiv monopola. Želi da reformiše korporativno upravljanje tako da izvršni direktor ima manji uticaj na upravni odbor i da deoničari više učestvuju u određivanju direktorove plate. Želi da ograniči poreske olakšice i podstakne upotrebu berzanskih opcija. I želi da menadžeri aktive „javno prikažu deonice, prihode i strukturu honorara“. Pored toga što se zalaže za smanjenje prihoda najbogatijih Amerikanaca, on predlaže mere kao što su povećanje minimalne nadnice i zakoni koji osnažuju sindikate kako bi se povećao prihod običnih Amerikanaca (mada to nije u središtu Velikog jaza).
Gotovo svi ti predlozi su odlični. Kad bi se primenili, neki od njih – pre svega čvršće regulisanje finansijske delatnosti – uticali bi na korporativne rente i nejednakost. Ali malo je verovatno da bi ta pravila znatno smanjila prihod mnogih u jednom procentu, pre svega zato što bi poboljšanja u korporativnom upravljanju i transparentnosti upravljanja aktivom po svoj prilici malo uticala na plate generalnih direktora i honorare finansijskih menadžera.
Ovo nije govor malodušnosti. Prvo, ta pravila bi bila dobra stvar za ekonomiju kao celinu; učinila bi je efikasnijom i konkurentnijom. Još važnije, druga polovina Stiglitzovog programa – redistribucija preko taksi i transfera – ostaje izvanredno moćno sredstvo za borbu protiv nejednakosti. Na kraju krajeva, dok je preporeska nejednakost problem za sebe, najrazornije je veliko povećanje postporeske nejednakosti. A SAD se razlikuje od drugih razvijenih zemalja upravo po toj vrsti nejednakosti. Kao što piše Stiglitz:
„Neke druge zemlje imaju istu ili gotovo istu preporesku i transfersku nejednakost; ali one zemlje koje su dozvolile tržišnim silama da se razmahnu na taj način kasnije smanjuju nejednakost pomoću poreza i transfera i obezbeđivanja javnih servisa.“
Redistributivna politika za koju se Stiglitz zalaže sasvim je očekivana. U sferi poreza, on želi da poveća poreze na najviše zarade i na kapitalne dobitke, da uvede porez na emitovanje štetnih gasova i na finansijske transakcije, i da skreše korporativne subvencije. Ali bavljenje nejednakošću ne može ostati na oporezivanju. Ono se tiče i investiranja. Stiglitzovim rečima: „Kad bismo više trošili na obrazovanje, zdravlje i infrastrukturu, osnažili bismo našu ekonomiju, sada i u budućnosti.“ On, dakle, želi više investiranja u škole, infrastrukturu i fundamentalna istraživanja.
Fundamentalistima slobodnog tržišta to zvuči kao čista katastrofa – recept za uzimanje novca od onih koji stvaraju poslove i davanje tog novca vladi, koja će ga protraćiti na mostove što nikud ne vode. Ali tu se Stiglitzov akademski rad najjasnije preseca s njegovom političkom perspektivom. Suštinski zaključak Stiglitzovih istraživanja je da tržišta, kad se prepuste sama sebi, nisu savršena i da ih pametnom politikom možemo pogurati u boljem pravcu.
I zaista – Stvaranje društva koje uči bavi se pitanjem kako zemlje u razvoju mogu da iskoriste vladinu politiku da bi postigle visok rast i intenzivnu ekonomiju zasnovanu na znanju, to jest kako ne bi ostale jeftini proizvođači robe. Šta to znači za budućnost Sjedinjenih Država nije sasvim jasno, ali Stiglitz tvrdi da to znači da bi vlade morale da igraju glavnu ulogu u tekućoj „strukturnoj transformaciji ekonomije“.
Naravno, politički zadatak sprovođenja bar nečeg od predloženog – a pogotovo svega – zaista je ogroman, delom i zato što nejednakost otežava utvrđivanje nejednakosti. A čak i za progresivne, činjenica da je program „porez i transfer“ naveliko poznat može ga učiniti manje privlačnim. Na kraju, politike za koje se Stiglitz zalaže u suštini se ne razlikuju mnogo od onih koje su oblikovale SAD u poratnom dobu: visoke marginalne poreske stope za bogate i smisleno investiranje u javnu infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Zašto ljudi nikad nisu prestali da zahtevaju te politike? Zato što su bile delotvorne. Kao što kaže Stiglitz: „Činjenica da ste za nešto čuli ranije ne znači da to ne treba opet da pokušate.“
James Surowiecki, The New York Review of Books, 24.09.2015.
U eri u kojoj mobilna aplikacija WhatsApp može da opsluži 900 miliona korisnika sa samo 50 inženjera, osećamo da gigantske tech-kompanije predstavljaju anahronizam i da ih je, polako ali sigurno, pregazilo vreme. U slučaju HP, ogroman broj njegove radne snage se zvanično čak i ne ubraja u zaposlene: to su svi oni koji za HP obavljaju poslove kao što su call-centar operateri ili radnici na pokretnim trakama – koji, zapravo, i sastavljaju sve te štampače i laptop računare. Ispostavlja se, međutim, da posao prodaje poslovno orijentisane tehnologije već prlično dugo iziskuje nešto što je staromodno ali večito: mnogo, mnogo ljudi (bar za sada).
Tipičan potrošač verovatno pomišlja kako je HP kompanija koja proizvodi štampače i PC računare, mada je ova daleko više od toga. HP je takođe ogroman konsultantski sistem u oblasti informatičkih tehnologija, sa više nego zamašnim portfoliom koji nudi poslovni softver i pohranjivanje podataka u cloud. Ovoj firmi predstoji opsežna reorganizacija iz koje će se stvoriti dva “nova” preduzeća: 1. HP Enterprise – koje će obuhvatiti sve svoje konsalting i softverske jedinice, a drugo pod HP Inc., koji će nastaviti da prodaje štampače i računare. Sadašnja “runda” otpuštanja usmerena je na HP Enterprise. HP ne objavljuje koliko ima zaposlenih u svakom od svojih odeljenja, mada je veoma verovatno da je u HP Enterprise angažovan najveći deo zaposlenih, sudeći delom i po razmerama druge po veličini kompanije za pružanje IT usluga (IBM je prošle godine imao 379,592 zaposlenih; Accenture je imao 323.000).
Forestererov potpredsednik Piter Baris (Peter Burris) potpredsednik konsultantske firme Forrester iz Masačusetsa kaže da je razlog zbog kojeg je kompanijama kao što su HP i IBMpotrebno toliko radnika taj što se prodaja softvera preduzećima, koja su im klijenti, umnogome razlikuje od stvaranja softvera za pojedinačne potrošače (pojedince).
Svih 900 miliona korisnika WhatsApp koristi potpuno istu aplikaciju. Preuzeli smo je sa App Store, i to je to. Međutim, velikim kompanijama kao što su banke, osiguravajuća društva ili velike bolnice je potreban softver prilagođen njihovim specifičnim potrebama. Umesto da samo jednom sagrade aplikaciju i prodaju je klijentu, HP i IBM su s njihovim klijentima u permanentnom kontaktu.
Razlog za to je zato što IT konsultanti ne rade samo tako što jednog dana uđu u nečiju firmu i počnu da zaposlenima pričaju šta je potrebno da urade. Ono što je tipično za konsultantske firme je to što se bave planiranjem, izgradnjom, održavanjem i podrškom za novi softver. To podrazumeva razgovor sa zaposlenima o onome što im je potrebno oko novog komada softvera, ujedno sarađujući i sa drugim softverskim firmama na integraciji između proizvoda, obuke zaposlenih i uspostavljajući call-centar za tehničku podršku. A za to je potrebno veoma mnogo ljudi. Mnogi od tih konsultanata rade s klijentima u riltajmu, dakle posao im ne zavisi od rutine koju bi obavljali automati ili roboti, već od trenutne situacije ili problema s kojim se u datom momentu suočavaju njihovi klijenti. Mnogi od njih rade s klijentima na problemima koji su aktuelni. I to je razlika između donošenja softverskog proizvoda kao što je WhatsApp i prodaje konsultantskih usluga.
Konsultantske usluge za klijente teško da mogu zameniti roboti, aplikacije, softveri ili računari.
“Posao kao što je prodaja proizvoda ima jasan trenutak gde se kupuje određena stvar, jasno je definisan”, kaže on. “Ali, kada se radi o uslugama, prodaja se dešava tek tokom nekog vremena. To je proces, jer vi klijentima bukvalno prenosite znanja o tome kako da reše probleme.”
Kome je potrebna armija zaposlenih?
Lako je biti skeptičan oko toga da li kupci zaista i dobijaju uslugu vrednu para koje daju velikim kompanijama – kao što su HP i IBM – s obzirom da 68 odstosvih velikih IT projekata propadne. Sigurno postoje slučajevi da kompanije prodaju više svojih konsultantskih usluga nego što imaju konsultantskih kapaciteta (čitaj: ljudi zaposlenih u ulozi konsultanata u kol-centrima za tele-podršku), ili pokušavaju da spasu neki projekat osuđen na propast jednostavnim angažovanjemvećeg broja zaposlenih koji će raditi na problemu. Uz sve to, možete komotno uračunati i glomaznu birokratiju koja “poboljšava neefikasnost” projekata, naduvavajući im cenu.
Ovo, ipak, počinje da se menja. Da, “cloud computing”je preširok pojam, mada su usluge zasnovane na oblaku – kao što radi web servis onlajn trgovca Amazon, ili, recimo, Salesforce– izmenile način na koji velike kompanije posluju. Sada je lakše nego ikada da biznis menadžer jednostavno kupi neki softver i da njegovi zaposleni počnu da ga odmah koriste.
Ono što je sve snažniji trend, i pored svega jeste to da vam ne treba armija konsultanata kako biste sav vaš poslovni softver doveli u funkcionalno stanje, koji će raditi harmonizovano s ostalim, već postojećim, jedinicama.
U prošlosti, čak i nešto tako prosto – kao što je, recimo, uvođenje aplikacije Slack za instant poruke i ćaskanje koju treba integrisati sa sistemom za projekt-menadžment vaše kompanije – predstavljalo bi veliko iskušenje. Onda biste morali da pregovarate o ceni po komadu softvera (kao što je IBM-ov Sametime), podešavajući novi server tako da bude harmonizovan s vašim data-centrom, potom instalirajući softver na desktope vaših zaposlenih i uz angažovanje konsultanata koji treba da integrišu softver za upravljanje projektima sa serverom za chat.
Danas se samo prijavite na Slack – trendi poslovna aplikacija za riltajm komunikaciju – i odmah počnete da ga koristite preko Interneta, bez potrebe da razgovarate sa prodavcem. Slack se nudi u paketu sa desetinama drugih integrisanih aplikacija “direktno iz pakovanja”: Čak ima i aplikaciju za programski interfejs (API) što ga kod programera čini omiljenim jer se u njemu lako izgradi dodatna softverska podrška originalnog proizvoda. A uz to treba reći da lakoća rukovanja i nadgradnje Slack aplikacije teško da je nešto previše jedinstvena u poređenju s ostalim savremenim poslovnim aplikacijama. Alati poput Zapier-a olakšavaju čak i onima koji nisu programerimi da spajaju i “uvezuju” različite aplikacije. Poenta je u tome što je armija konsultanata sve nepotrebnija da biste dobili poslovni softver koji dobro radi, i koji se dobro uklapa u vaš već postojeći softverski sistem.
U međuvremenu, open source tehnologija olakšava korišćenje slobodno dostupnih softverskih komponenti, oslobađajući put programerima da i dalje grade iste zajedničke osobine programskih sistema. Cloud usluga i open source softversu nekada bili najviše povezani s malim novoosnovanim firmama, start-upovima koji žele da uštede novac. Ali, kako su vremenom ovi startapovi – recimo Facebook – narasli u gigantske kompanije, neretko se desi da se zaglave sa ovim novim alatima, dok renomirani poslovni sistemi neretko presaviju tabak i tuže proizvođača softvera.
Informatičko nasleđe
Naravno da nije izvodljivo da kompletan kompanijski softver bude zamenjen off-the-shelf aplikacijama. A ima dosta konsultanata specijalizovanih za prilagođavanje cloud aplikacija kao što je to Salesforce. Ali, kako ističe Burris, malo je ili nimalo prednosti kada se radi o izgradnji prilagođenog softvera za mnoge zajedničke poslovne procese, kao što su finansijski izveštaji ili sistemi za plaćanje računa. Aplikacija za npr. rukovanje kompanijskim platnim spiskom verovatno neće učiniti vašu firmu konkurentnijom. Dakle, postoji snažan podsticaj da se naprosto pređe na jednu poslovnu aplikaciju koja zadovoljava sve, i koja umnogome može biti podržana na skoro isti način kao što je to, recimo, slučaj sa aplikacijom WhatsApp. Kraće rečeno: skupi poslovni softveri imaju tendenciju razvoja nalik onoj koju imaju mobilne aplikacije, naročito ako se radi o softveru otvorenog koda.
HP i IBM su na globalnom nivou odgovorili ovom zahtevu za promenom. Oni sada i sami nude svoje cloud usluge i gotove poslovne aplikacije.
I upravo je to razlog ukidanja radnih mesta u obe ove kompanije. “Opšte uzev, softverski paketi bi bili bolji za vlasnike nego što su to dosadašnji onlajn uslužni servisi”, objašnjava Burris. “U softverskom biznisu, programer može da napiše komad koda kojeg mogu koristiti milioni različitih kupaca i korisnika.Ta intelektualna svojina, ta informacija o problemu, sada je na raspolaganju čitavoj gomili ljudi u isto vreme, širom sveta. Više nema razloga za onlajn podršku samo jedne određene grupe konsultanata, iz jedne kompanije – sada, kao u slučaju mobilnih aplikacija, svi programeri sveta mogu biti “konsultanti”, koji aktivno rade na problemu optimizacije softvera.”
Ipak, dobra vest za armije konsultanata koji rade za ove kompanije jeste da većina starijih kompanija i dalje poseduju ogromne količine podataka koji se čuvaju u starim verzijama softvera – ono što ljudi u IT biznisu zovu “nasleđem” sistema. Za optimizaciju ovog softvera biće potreban nezamislivo veliki broj radnih sati, kako bi se modernizovali svi ovi postojeći sistemi – a Burris još dodaje da se većina kompanija koje su tehnološki giganti poput HP-a ili IBM-a okreće ovom svom nasleđu – a to je taj “IT legat” koji je, pre svega i pre svih, najviše doprineo izgradnji savremenih aplikacijskih sistema.