Kineski sajam međunarodne trgovine (China International Import Expo, CIIE 2020)

Razvojna agencija Srbije i Privredna komora Srbije organizuju nastup srpskih privrednika u okviru nacionalnog štanda Srbije na predstojećem III Kineskom međunarodnom uvoznom sajmu “China International Import Expo” koji će se održati u Šangaju, NR Kina, u periodu od 05. do 10. novembra 2020. godine.

Nastup na međunarodnom sajmu omogućava izlagačima da predstave svoje proizvode i plasiraju ih na nova tržišta, kao i da pospeše postojeće i steknu nove poslovne kontakte.

“China International Import Expo” čiji su organizatori Vlada Narodne Republike Kine i Kineski međunarodni uvozno-izvozni biro (China International Import Expo Bureau) održava se u cilju podsticanja uvoza strane robe i usluga u Kinu, a u skladu sa nastojanjem Kine da promoviše globalizaciju i otvorenost tržišta.

Od ovog sajma se očekuje da bude platforma na kojoj bi zemlje učesnice predstavile svoje ekonomske potencijale i dobile priliku da ostvare kontakte sa kineskim partnerima. Očekuje se učešće predstavnika više od 100 zemalja i regiona, kao i 150.000 profesionalnih kupaca iz Kine i drugih zemalja.

Na sajmu “China International Import Expo” Srbija će se predstaviti sa nacionalnim štandom u hali za prehrambenu industriju.

Razvojna agencija Srbije snosi troškove zakupa prostora i izgradnje štanda dok izlagači snose troškove participacije koja iznosi 50 evra.

Izlagači samostalno organizuju i snose troškove puta, smeštaja i transporta eksponata.

CIIE je jedan od najvažnijih komercijalnih događaja koji se održava u Kini 2020. godine.

Razlozi za učestvovanje su za poslovnu sferu više nego poželjni i tako očigledni.

CIIE pruža dvosmerni kanal za ulazak globalnih kompanija na kinesko tržište, kao i za kineske kompanije, koje na ovom mestu  traže svoje buduće međunarodne partnere.

Cilj je promocija domaćih proizvoda i usluga u okviru sajma međunarodne trgovine u Šangaju, prestonici kineskog poslovanja.

Grad Šangaj i Kineska međunarodna komisija za organizaciju uvoza i izvoza potvrdili su da će se od 5. do 10. novembra 2020. održati treći po redu CIIE. Najava ovog događaja podudara se sa potpisivanjem trgovinskog sporazuma prve faze između Kine i Sjedinjenih Država, obavezujući Kinu da poveća uvoz mnogih proizvoda široke potrošnje i poljoprivrednih proizvoda iz SAD.

CIIE privlači uvoznike iz svih kineskih provincija i iz svih industrijskih grana, koji će se naći u Nacionalnom izložbenom i kongresnom centru tokom ovog sedmodnevnog sajma. Popunjeno je praktično 100% raspoloživih mesta za izlagače. Među potvrđenim izlagačima je i više od 150 američkih kompanija, među kojima su i lideri u granama svog poslovanja.

Organizatori CIIE uspostavili su opširan set planova i priprema da bi osigurali zdravlje prisutnih koji dolaze iz celog sveta, posvetivši javnom zdravstvu čitav jedan pododsek od 10.000 kvadratnih metara, kao i proizvodima i uslugama osmišljenim za borbu protiv pandemije korone.

Ovaj je događaj za Kinu od nacionalnog prioriteta; od 5. do. 10. novembra, ova će zemlja ugostiti, između ostalih, i visoke državne zvaničnike iz Pekinga, uključujući predsednika Sija Đinpinga. Tokom poslednje tri godine, od prve izložbe održane 2018., CIIE je postao glavna prilika za privlačenje pažnje na kinesko domaće tržište, kao i napore kineske vlade da što više intenzivira trgovinu proizvodima i uslugama na međunarodnom nivou.

ZAŠTO CIIE?

→ 400.000 kineskih kupaca

→ 57,8 milijardi dolara transakcija

→ 180 zemalja i regiona koji učestvuju

→ 3.800 preduzeća koja izlažu

→ 250 izlagača kompanija Fortune Global 500 i industrijskih lidera

Očekuje se da će Šangajski sajam međunarodne trgovine ove godine privući više od 150.000 kineskih kupaca, koji će kupovati u poslovne (profesionalne) svrhe

U 2019. godini učestvovalo je preko 120 zemalja i regiona

Zvanične statistike pokazuju da je prvi CIIE zaključen sa vrednošću predviđenih poslova koji prelaze 57,8 milijardi dolara

CIEE važi za jedan od najvažnijih komercijalnih događaja u domaćim i svetskim razmerama.

Izložba je najveći svetski trgovinski sajam i 2019. godine je više od 1.800 preduzeća učestvovalo u drugom CIIE. Preko 180 prijavljenih se ubraja u 500 najboljih, vodećih svetskih preduzeća, a NECC (Nacionalni izložbeni i kongresni centar) pokriva ukupnu izložbenu površinu od 75.000 kvadratnih metara.

China International Import Expo (CIIE) je platforma koja stranim kompanijama obezbeđuje proširenje svog poslovanja na tlu Kine, pružajući čvrstu podršku liberalizaciji trgovine i ekonomskoj globalizaciji, uz aktivno otvaranje kineskog tržišta ka svetu.

Tokom drugog CIIE (2019) potpisano je 53 značajna trgovinska dogovora, a samo u oblasti hrane je potpisano ugovora u vrednosti od 12 milijardi dolara. Održane su i brojne aktivnosti, uključujući i globalno lansiranje 14 novih proizvoda, šest lansiranja novih azijskih proizvoda i 33 lansiranja novih kineskih proizvoda, uz preko 70 novih novoobjavljenih proizvoda.

Prošle je godine pozvano preko 8000 profesionalnih posetilaca, a bilo je prisutno i nekoliko stotina hiljada drugih posetilaca.

Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su zalihe ovog sanitarnog proizvoda u Kini gotovo presahle.

Provera maski u fabrici Kolmi Hopen, uoči pakovanja (Elliott Verdier/NYT)

Pri ulasku u  jednu fabriku na francuskom zapadu vlada „pećinski ugođaj“: neumorno odjekuju mašine čiji je rad podignut na nivo iznad svih raspoloživih kapaciteta; ovo je neočekivani ishod poslovanja, prouzrokovan smrtonosnim virusom koji je gotovo paralizovao kineske gradove i ostala područja Azije. Kompanija Kolmi Hopen iz Anžea proizvodi jedan artikal koji je nenadano postao među najpopularnijima na svetu: medicinske maske za lice (ili, ako ne najpopularniji, a ono, barem – najtraženiji).

Fabrika u Anžeu obično napravi oko 170 miliona maski godišnje, ali poslednje nedelje su pristigle narudžbine za vrtoglavih pola milijarde, preplavljujući poštansko sanduče odeljenja prodaje brzinom od jedne narudžbine na svake dve minute. Kolmi Hopen se utrkuje kako bi u ovom momentu zaposlio što više novih radnika, i kako bi mašine radile 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

„Izrađujemo maske što je moguće bržim tempom“, kaže Žijom Laverdur (Guillaume Laverdure), glavni operativni direktor kanadskog Medicom-a, matične kompanije Kolmi-Hopena, dok su se iza njega vozači viljuškara utrkivali u prebacivanju kutija sa tek proizvedenim maskama, koje se iz njihovih magacina tovare u kamione.

„Međutim, i pored svega, potražnja i dalje raste“, dodao je.

Epidemija korona virusa pokrenula je hitnu i preku potrebu za zaštitnim maskama širom Kine, kao i drugih većih gradova sveta. Želeći da što pre i što efikasnije suzbije širenje ovog virusa, kineska vlada je građanima naložila da nose maske svaki put kada izađu napolje. Medicinski radnici kažu da jednom korišćena maska mora biti zamenjena novom, što je po automatizmu pokrenulo eksploziju potražnje. Sumorni su  svakodnevni prizori ljudi koji satima čekaju u redovima, ne bi li se domogli zaštite za svoje i disajne puteve njihovih najbliskijih: redovi koji se razilaze tek pošto ih apotekari obaveste da je „maski ponestalo i da ih za danas više neće biti“… ovo je postala uobičajena slika sa ulica širom Kine.

Kolmi Hopen nastoji da njene mašine rade neprekidno (Elliott Verdier/New York Times)

“Kupila bih masku ali nijednu ne mogu da nađem”, žali se 60-godišnja Sendi Lo iz Hong Konga. „Ne znam više u kojim prodavnicama ih imaju.“ Ona kaže da je, u nedostatku novih, primorana da ponovo koristi stare maske, „jer šta bih drugo mogla da učinim?“

Većina medicinskih maski koje se prodaju u svetu proizvedena je u Kini i Tajvanu. Međutim, tamošnje fabrike, uključujući i one kojima upravlja kanadski Medicom bile su primorane da privremeno zaustave izvoz – u skladu sa zahtevima vlade da ih rezervišu, pre svega, za domicilno stanovništvograđane Kine – kojima su one preko potrebne.

U ponedeljak trećeg februara je kineska vlada – priznajući da su joj hitno potrebne medicinske maske i druga zaštitna oprema – izjavila kako počinje da ih uvozi i iz Evrope, Japana i Sjedinjenih Država, ne bi li tako nadoknadila manjak u sopstvenoj proizvodnji.

Tako je Kolmi Hopen na zapadu Francuske nenadano postao glavna tačka za njihovu proizvodnju izvan Kine. Telefoni u fabrici ne prestaju da zvone a osoblje za rad sa strankama je preplavljeno narudžbinama sanitetskog materijala, kao i klijentima širom sveta kojima je ovih dana najpotrebniji taj proizvođač maski.

Posebno je velika potražnja za respiratornim maskama sa visokim nivoom filtracije, onih koje mogu biti efikasnije protiv širenja virusnih kapljica iz vazduha: one su efikasnije od hirurških maski, rekao Laverdur. Druga Medikomova fabrika za proizvodnju medicinskih maski, u Augusti, Džordžija, takođe drastično povećava proizvodnju. Laverdur je odbio da pruži odgovore o finansijskim detaljima, uključujući i one koji se tiču njihove cene.

 Kina proizvodi oko polovine ukupne svetske količine sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno, ili više od sedam milijardi godišnje (Elliott Verdier za Njujork tajms)

Naučnici kažu kako nema mnogo dokaza da maske zaista štite (Pranje ruku, recimo, može biti važnije od maski). Ipak, kako se korona virus širi, sa hiljadama potvrđenih slučajeva i stotinama smrtnih slučajeva, stručnjaci strahuju da će zalihe maski za lice i drugih sredstava sanitarne zaštite ponestati i u ostalim zemljama – čak i onih za rutinsku medicinsku upotrebu. Apoteke u Sjedinjenim Državama već su počele da prijavljuju nestašice.

Narudžbine iz čitavog sveta koje su poplavile Kolmi Hopen samo su pokazatelj velikog poremećaja koji bi epidemija u Kini mogla stvoriti unutar globalnog lanca snabdevanja, čak i najuže specijalizovanih proizvoda, ako tamošnje fabrike nisu u stanju da čak ni u maksimalnom režimu funkcionisanja zadovolje svoje potrebe.

Izbijanje korona virusa

Za sada je indikovano najmanje više desetina – ako ne i stotina – slučajeva. Američki državljani i kineski građani koji iz Kine stalno lete u Sjedinjene Države sada se podvrgavaju dvonedeljnom karantinu.

Šta učiniti ako putujete?

Nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države odvraćaju od putovanja u Kinu, dok je nekoliko avio-kompanija otkazalo svoje letove ka toj zemlji. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u nekom „međuprostoru“, u međuvremenu otkazujući rezervacije ili tražeći njihovu promenu.

Kina sama proizvodi oko polovine svetskih sanitarnih maski za lice – oko 20 miliona dnevno – ili više od sedam milijardi godišnje – snabdevajući bolnice i medicinske radnike u brojnim zemljama. Maske sa Tajvana čini čak dvadeset odsto svetske ponude.

Proizvodnja je već usporena jer su kineske fabrike početkom januara prekinule s isporukama zbog praznovanja Lunarne Nove godine. Kineska vlada navodi da neke lokacije oko Vuhana, epicentra epidemije korona virusa, još uvek nisu u potpunosti oživele proizvodnju, i da rade sa 60% kapaciteta.

Medikomova fabrika u Vuhanu, koja pravi hirurške mantile, medicinski tekstil i sanitarne prostirke svih vrsta je među onima koje su odložile ponovno otvaranje nakon praznika. Na sajtu kompanije za izradu maski na Tajvanu stoji da, do daljnjeg, više nije dozvoljen izvoz. Laverdur, ispred Kolmi Hopena, izjavio je da je kineska vlada poslala svoje ljude u šangajski pogon Medikoma, koji će biti zaduženi za nadziranje proizvodnje; vlada zahteva da se na dnevnom nivou u njoj proizvede tri miliona maski, koje već sada nepojamnom brzinom i preko svih kapaciteta izlaze sa proizvodnih traka.

“Pravimo maske što je moguće bržim tempom”, kaže Guillaume Laverdure, glavni operativni direktor Kolmi Hopena, filijale kanadskog Medikoma (Elliott Verdier/NYT)

Uz i onako već dovoljno ozbiljnu situaciju, a usled nedovoljnih proizvodnih kapaciteta na globalnom nivou, ona bi se mogla i dodatno zakomplikovati činjenicom da se delovi maski i respiratora proizvode u različitim zemljama: prema podacima Američkog Ministarstva zdravlja, više od 90% hirurških maski koje se prodaju u Sjedinjenim Državama napravljeno je u inostranstvu. Njihovi delovi – ili ponekad i konačni, kao i ukupni sklop – mogu poticati ne samo iz Kine i Tajvana već i iz Japana, Vijetnama, Meksika ili Kolumbije.

„Te bi zemlje lako mogle prekinuti naš lanac snabdevanja“, rekla je Lori Geret (Laurie Garrett), novinarka specijalizovana za nauku, zdravstvo i politiku ali i dobitnica Pulicera za svoje napise o SARS-u, Eboli i drugim epidemijama.

Imajući u vidu da je, usled korona virusa, trenutno „presušilo“ kinesko snabdevanje sveta ovim maskama, globalni dobavljači medicinsko-sanitarnog materijala – uključujući i divove poput kompanija Hanivel i 3M (Honeywell, 3M), pokušavaju da pronađu alternativne izvore. Obe kompanije su izjavile da imaju porast potražnje, kao i da uvećavaju svoju proizvodnju gde god je to moguće.

Teksaški proizvođač maski ‘Prestige Ameritech’ je među onim kompanijama koje su u proteklih nekoliko nedelja primile nezamisliv broj međunarodnih porudžbina: bio je to period tokom kojeg se korona virus proširio na 24 zemlje. Među glavnim naručiocima su vlade Hong Konga, Singapura i Tajvana.

„Svakodnevno primam hiljade poruka od naručilaca iz Azije,“ rekao je Majk Bauen (Mike Bowen), izvršni potpredsednik ove kompanije iz  Nort Ričlend Hilsa. „Prošle nedelje sam u Kinu poslao preko milion maski. Ovo je jedna od stvari koje u poslovanju naše kompanije nikada ne bih mogao da zamislim ni u mašti: da ću američke maske slati u Kinu. “

Čak su i najmanji proizvođači zahvaćeni poplavom porudžbina.

Pardam, češki proizvođač sanitarnog materijala od nano-vlakana koja zaustavljaju mikročestice, umalo da iz svog poslovnog plana ukloni prototip sanitarne maske koju je testirao prošle godine: želeli se da je odbace usled – male potražnje. Ali, po izbijanju epidemije korona virusa, Pardam je pretprošle nedelje u roku od dva dana prodao svoje zalihe od 2.000 maski, da bi se promptno okrenuo automatizaciji i povećanju proizvodnje, izjavio je Jirži Kus, predsednik češke Asocijacije za nanotehnološku industriju, a u ime Pardam-a.

Zvaničnici kompanije Medicom izradili su prošle nedelje plan za vanredne situacije, kako bi fabrika u Anžeu angažovala 30 novih radnika u ovoj poslovnoj operaciji koja uključuje ukupno stotinu ljudi; cilj je da se u ovom pogonu pokrene non-stop proizvodnja. Kompanija sa svojih proizvodnih traka izbacuje preko milion maski dnevno, dvostruko više od doskorašnje uobičajene količine, rekao je Laverdur.

Telefoni ne prestaju da  zvone: fabrika je zasuta narudžbinama iz čitavog sveta

U fabrici bez prestanka radi više od deset mašina, od kojih svaka izbaci 80 maski u minuti. Mašine „usisavaju“ sintetičko vlakno koje se odmotava sa džinovskih kalemova, da bi od ovih niti istkale sve delove za maske. Pet mašina pravi hirurške maske, tanke pravougaone „jastučiće“ koji pokrivaju nos i usta, dok ostalih pet spajaju delove od kojih se sastoje respiratorne maske grublje izrade (a koje se razlikuju od hirurških).

Četiri radnika – među kojima i dva tek pridošla koji su prošle nedelje započeli obuku – pregledaju valjanost serije naručenih respiratornih maski, da bi ih potom slagali u kutije, koje premeštaju u skladište radi otpreme u Hong Kong i druga odredišta širom sveta.

Medicom se i ranije suočavao sa uvećanom potražnjom, recimo, usled globalnih epidemija  SARS-a, H1N1 i Ebole. Kako su izveštaji o korona virusu počeli da se tokom decembra sve češće pojavljuju, tako su rukovodioci odlučili da organizuju „ratni štab“ u sedištu ove kompanije u Montrealu, ne bi li što efikasnije nadgledali razvoj događaja, i planirajući predstojeću proizvodnju za svoje lokacije u Evropi i Severnoj Americi, kao i u svojim fabrikama u Vuhanu, Šangaju i Tajvanu.

Laverdur navodi da, „Kada smo u decembru (2019) uočili sanitarno ‘zatvaranje obruča’ oko gradova u Kini – a onda i poteze kineske vlade, koja je produžila kinesku Novu godinu i zaustavila izvoz maski jer su svi njeni kapaciteti bili preusmereni na domaću potražnju koja se razbuktala – tada smo pozvali sve naše fabrike i rekli im da se epidemija u Kini ubrzano razvija, kao i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala što veća pokrivenost.’ “

Kolmi Hopen je uspeo da brzo i u izuzetno kratkom roku poveća proizvodnju, upravo jer se sedišta njenih dobavljača sirovina nalaze u Francuskoj i okolnim evropskim zemljama. Ipak, i ove kompanije su se borile sa uklapanjem i realizacijom vanredne proizvodnje u već zacrtane rasporede i planove, produžavajući radno vreme svojih pogona i užurbano angažujući još radnika kako bi išli ukorak sa trenutnom potražnjom, rekao je Laverdur, dodavši da „Ovo stvara veliki stres u lancu snabdevanja, pa nije nimalo lako upravljati (ovom situacijom)”.

Fabrika pravi oko 170 miliona maski godišnje – brojka za koju su sigurni da će je ove godine brzo nadmašiti (Elliott Verdier/NYT)

Dok se kineska vlada prošle nedelje hitro bacila na izgradnju masovnih karantinskih kampova oko epicentra epidemije, ova kanadsko-francuska kompanija nastoji da, uporedo sa takvom strategijom kineske vlade, što više ubrza tempo svoje proizvodnje.

“Potražnja ne prestaje”, rekao je Laverdur. „Situacija se menja rapidnom brzinom.“

 

Članak je nastao od izveštaja koje su napisali Knvul Šeik i Dejvid Jafe-Belani iz Njujorka, Cao Li i Tifani Mej iz Hong Konga, i Hana de Goeij iz Praga.

Liz Alderman je glavna evropska dopisnica iz oblasti biznisa, sa sedištem u Parizu; pokriva ekonomske i društvene nejednakosti u zemljama Evrope. Ranije je bila pomoćnica urednika poslovne rubrike i provela je pet godina kao urednica biznis-rubrike u časopisu The International Herald Tribune.

@LizAldermanNYT

Liz Alderman, NYT

Kineska ekonomija: prvo polugođe 2019.

Ona se može sažeti u izuzetno kratak i precizan iskaz: Nije sjajno – ali je bolje od ostalih, piše Elaine Chan za novinski portal South Morning China Post.

Ilustracija: goudverzekerd.nl

Kina je vodeći svetski proizvođač ličnih računara i pametnih telefona, ali se i dalje uveliko oslanja na uvezene komponente iz Sjedinjenih Država i ostatka sveta.

Iako je tek neznatan 0,1-postotni izvozni rast u prvih šest meseci 2019. godine za Kinu bila loša vest, za mnoge njene trgovinske partnere bilo je još gore; i dok su performanse druge po veličini svetske ekonomije i dalje „plitke“ (tj ne prikazuju krivulju rasta naviše), ova „monotona“ situacija je sasvim izvesno prouzrokovala pukotine u čvrsto integrisanom kupoprodajnom lancu nastalom privrednom globalizacijom.

Pad kineskog izvoza automatski smanjuje potražnju uvezenih komponenti koje se koriste u gotovom kineskom izvoznom proizvodu – što, sa druge strane, šteti i svakoj drugoj ekonomiji koja svoju robu i usluge prodaje u Kini.

Najveći pad izvoza u prvom polugodištu ostvaren je prema SAD, sa kojom Kina poslednjih godinu dana vodi trgovinski rat. Izvoz u Sjedinjene Države smanjio se za 8,1 odsto, što je nagli preokret u odnosu na porast od 13,5% u prvoj polovini 2018. godine, prema podacima Glavne kineske carinske uprave.

Ali, pad izvoza je opao u poređenju sa skoro 30-toprocentnim padom kineskog uvoza iz SAD-a, koji se kreće u rasponu od sirovina i poljoprivrednih proizvoda, do letelica i poluprovodničkih komponenti. Smanjenje nije bilo samo još jedan pokazatelj opadajuće potražnje za američkim proizvodima, već je, što još izrazitije oslikava situaciju, znak slabije potrošnje širom sveta.

Ilustracija: Kiplinger

Procesiranje uvoznih komponenti, koje su deo kineskog proizvodnog procesa sklopljenog sa firmom u drugoj zemlji, trenutno je u padu, pošto trgovinski rat uzima danak u globalnoj ekonomiji, dok ekonomisti čak upozoravaju na recesiju ukoliko tenzije budu dodatno eskalirale. Kineski ukupni uvoz je u prvoj polovini 2019. „iskliznuo“ za 4,3% godine, u poređenju s rastom od 19,9% u odnosu na godinu ranije.

Rejmond Jong, glavni ekonomista Australijsko-novozelandske ekonomsko-bankarske grupe (ANZ) za Kinu je istakao da su kupoprodajni lanci snabdevanja toliko zamršeno isprepleteni da to više nije igra sa nultom sumom, gde bi pad jednog tržišta bio dobitak za neke druge ekonomije.

„Kada padne izvoz na jedno tržište, on pada i na ostalima“, rekao je Jong.

Iz tog razloga, izvoz Kine u EU u prvom polugodištu je mogao imati rast za šest procenata ili 11,12 milijardi američkih dolara, dok je izvoz prema zemljama koje sačinjavaju desetočlanu Asean grupu porastao za 7,9 procenata, ili za 11,84 milijarde dolara. Ali, obe stope rasta su znatno ispod onog nivoa koji je postojao u prvih šest meseci 2018. godine, nakon što je izvoz u Evropsku uniju imao rast od 11 procenata, dok je u zemljama članicama Asean-a (Jugoistočna Azija) taj rast u istom periodu bio 16 odsto.

Štaviše, nijedno od dosadašnjih povećanja izvoza u dva velika ekonomska bloka ne bi bio dovoljan da popuni jaz od 18,19 milijardi dolara, što je rezultat nižeg kineskog izvoza u SAD.

Kineski izvoz porastao je za većinu od šest azijskih zemalja za koje je Peking objavio detaljne podatke o trgovini, iako je stopa rasta brojčano bila tri zemlje manja no što je to bila prošle godine. Samo su dve od njih – Malezija i Filipini – postigle brži rast. Slično tome, na osnovu carinskih podataka dostupnih za pet zemalja Evropske unije, izvoz u njih četiri je porastao, mada tempom koji je zaostajao za prošlogodišnjim. Izvoz u Britaniju je, sa druge strane, imao brži rast (12,7%), nasuprot padu od 3,2 odsto u prvoj polovini 2018. godine.

Ilustracija: Yahoo Finance

Iako je Vijetnam, koji je glavni privredno-ekonomski dobitnik usled izmeštanja kineske proizvodnje u inostranstvo – kako bi izbegao sve veće troškove i američke tarife – u prvih pet meseci godine ostvario rast izvoza u SAD za 36,4 procenata, ukupna vrednost od 25,84 milijardi američkih dolara predstavljala je samo 14 procenata onoga što je Kina prodala Americi u istom periodu (prema podacima američke vlade).

Singapur, članica Asean-a koja Kinu smatra jednim od njenih glavnih trgovinskih partnera, objavio je dvocifreni pad izvoza u junu, četvrti mesec zaredom. Izvoz nafte, kao referentni indikator, opao je za 17,3%, uglavnom zbog pada količine robe koja je izvezena u Hong Kong, Kinu i Evropsku uniju, usled šireg pada na većini njenih glavnih tržišta. Zvaničnici ovog izvozno orijentisanog grada-države izjavili su da je u toku preispitivanje prognoze rasta za 2019. godinu, u rasponu od 1,5 do 2,5 procenata.

Sjedinjene Države i Kina spremaju se za nastavak pregovora, nakon što se prošlog meseca na samitu G20 u Osaki Tramp dogovorio sa Sijem Đinpingom o „prekidu vatre“ u kojoj su „meci“ bili obostrane carinske takse. Američki trgovinski predstavnik Robert Lajthajzer i američki ministar finansija Stiven Mnučin su u ponedeljak otputovali u Šangaj na sastanak sa svojim kineskim kolegama, potpredsednikom kineske vlade Lijuom Heom i ministrom trgovine Žongom Šanom.

Ipak, postizanje sporazuma o okončanju ovog godinu dana dugog trgovinskog rata biće teško i moglo bi da potraje još dosta vremena. Dogovor je moguć, prema komentaru kineskih državnih medija, ukoliko SAD ukine sve tarife uvedene od početka trgovinskog rata. SAD su nametnule 25-postotne carine na 250 milijardi kineske robe, dok je Kina uzvratila sličnim nametom na američki uvoz od 60 milijardi („Možda ćemo postići dogovor. A možda i nećemo. Baš me briga. Radi se o desetinama milijardi dolara vrednim carinskim taksama“, izjavio je Tramp za Američki državni radio, NPR).

Spor se, takođe, u velikoj meri vodi i u formi „tehnološkog rata“, jer SAD pokušavaju da ukrote ambiciju Kine da postane vrhunska tehnološka supersila, što je i izneseno u industrijskoj strategiji „Made in China 2025“, u kojoj je zacrtano i formiranje grupa udarnih kompanija u 10 visokotehnoloških industrijskih oblasti, a što je jedan od katalizatora aktuelnog trgovinskog rata. A složena priroda haj-tek industrije takođe znači da je njen lanac snabdevanja suštinski – globalan.

Ilustracija: Axios

Uzmimo primer poluprovodničke i tehnologije mikroprocesora (čipova), za koje se zna da su „mozak koji pokreće sve“, od električnih uređaja i pametnih telefona do najsofisticiranijih super-računara i autonomnih (bespilotnih) vozila. Tipični proizvodni proces započinje u Sjedinjenim Državama gde se koncept čipa osmišljava, da bi se potom nastavio u Japanu, gde se silikonske poluge seku na super-tanke kružne listove. Odatle se vraćaju u SAD gde se ovi listovi dorađuju, sortiraju, naknadno isecaju po kalupima, na kojima se ova integralna kola izrađuju. Potom se matrica sastavlja, pakuje i testira u Maleziji, a krajnji proizvod otprema u Singapur. Proizvod ili čip zatim kreće u Kinu, gde se integriše u potrošačke proizvode – a pre izvoza u ostatak sveta.

Kina je vodeći svetski proizvođač ličnih računara i pametnih telefona, ali se i dalje uveliko oslanja na uvezene komponente iz Sjedinjenih Država i ostatka sveta. Na primer, kineski proizvođači pametnih telefona ukupno čine značajnih 85 odsto domaćeg tržišta, ali se više od 50 odsto potrebnih komponenti nabavlja od multinacionalnih igrača, navodi se u izveštaju kojeg je ovog meseca objavila globalna konsultantska kuća Mekinsi.

U izveštaju se analizira razvoj ekonomskih odnosa između Kine i ostatka sveta, ali i objašnjava jedna od bolnih tačaka Kine: oslanjanje na poluprovodničku tehnologiju koja potiče iz Sjedinjenih Država i drugih inostranih igrača.

Istraživanje Mekinsija je pokazalo da se Kina, najveća svetska nacija u trgovini robom od 2013. godine, sve više oslanja na domaću potražnju i smanjuje svoju izloženost svetu koji je, nasuprot tome, postao ekonomski izložen ovom azijskom privrednom gigantu.

Analizom je takođe utvrđeno da je domaća potrošnja doprinela s najmanje 60 procenata rasta Kine tokom 11 od 16 tromesečja, od januara 2015. do decembra 2018. godine.

„Kina dobro zna da treba da izgradi i stabilizuje domaću potražnju. Ne može se osloniti na dug [za rast goriva], rekao je Rejmond Jong, glavni ekonomista ANZ-a, pozivajući se na očekivanja da je, na kratak rok, trgovinski sporazum (između SAD i Kine) malo verovatan.

Kina je prošlog meseca predstavila dvogodišnji plan za povećanje daljnje potrošnje robe, uključujući „pametne“ kućne uređaje i vozila na nove, ekološki prihvatljivije vrste pogona. Potrošnja je presudna za rast ove zemlje, i kineskoj ekonomiji već doprinosi s više od 60 procenata privrednog rasta.

Međutim, Jong je rekao da će proširenje domaće potražnje biti dugoročan poduhvat, koji je vezan za pitanja poput rasta dohotka i šire ekonomske strukturne reforme.

Ilustracija: Money & Markets

U cilju učvršćivanja poverenja, iz kineskog Ministarstva trgovine se prošle sedmice čulo da se isplatio napor koji vlada ulaže u otvaranje što raznovrsnijeg spektra (novih) tržišta, uprkos sve složenijem međunarodnom trgovinskom okruženju usled rastućeg (američkog) protekcionizma.

Istaknuto je da je doprinos izvoza robe i usluga u prvom polugodištu u bruto domaćem proizvodu dostigao 20,7%, što je povećanje od 1.5 procentnog poena u odnosu na godinu ranije. Deo izvoza na brzo rastuća tržišta (u koja ne spadaju SAD, Evropska unija, Japan i Hong Kong), porastao je za 1.4 procentni poen, saopštilo je kinesko ministarstvo trgovine.

Glavna ekonomistkinja za azijsko-pacifički region iz francuske investicione banke Natixis, Alisija Garsija Herero (Alicia Garcia Herrero) rekla je da će tržišta na kojima je kineski izvoz imao prednost, u aktuelnim okolnostima, postati „zarobljena“. Ove zemlje bi mogle, na primer, biti one koje su sankcionisane, poput Irana i Rusije, kao i druge koje zavise od finansiranja izvoza Kine, kao što je slučaj sa Venecuelom i, u manjoj meri, Pakistanom.

Ona je rekla da su za relevantnije sektore marže veće za mašinske proizvode, delove i komponente nego za robu široke potrošnje, što je još jedan razlog zbog kojeg Kina želi da u budućnosti sve više ulaže u kapitalna dobra [osnovna dobra koja su uslov za stvaranje drugih (potrošnih) dobara, npr. sirovine, repromaterijal, postrojenja; kapitalni objekti, objekti od opšteg značaja, poput luka, puteva i sl.; zavisno od shvatanja društvenog razvitka, i škole, pozorišta i slično].

Novinski portal China Daily je ovim povodom objavio preglednu i praktičnu infografiku:

Vladimir Gligorov: Trgovina na udaru

Ovde nema prostora za detaljniju analizu mogućih posledica tragovačkog rata. U jednom prethodnom napisu sam objasnio strategiju trgovačke politike trenutne američke administracije. Za Novi magazin piše ekonomista Vladimir Gligorov.

Ukratko, polazi se od ocene da je sistem zaštite, u koji ne spadaju samo carine, već i takozvane necarinske barijere, ali i nekomercijalne prepreke, uključujući i privrednu politiku u meri u kojoj utiče na spoljnu trgovinu, da je taj sistem nepovoljan za Ameriku, što se ogleda u njenom trajnom deficitu u razmeni posebno sa Kinom i zemljama članicama evro zone, posebno sa Nemačkom. Prigovor je upućen i drugim azijskim zemljama, poput Japana i Južne Koreje, a i susedima, Kanadi i Meksiku, ali to ovde ostavljam po strani. Argumentacija je ista, uastalom kao i sredstva trgovačke politike koja se koriste.

Cilj jeste da se promene sporazumi, bilaterlani ili multilateralni, kako bi razmena bila uravnoteženija. Pod tim se podrazumeva sistem u kojem su ili uklonjene sve prepreke spoljnoj trgovini ili je nivo zaštite usklađen tako što bi bio više protekcionistički u SAD, a manje u Kini i Evropskoj uniji. Sredstvo da se do tog cilja dođe jeste pretnja prekidom postojećih trgovačkih ugovora, njihovim stavljanjem van snage, i uvođenje viših carinskih stopa, za pojedinu osetljivu robu i usluge. Ceni se da eventualni trgovački ili carinski rat ne bi bio lišen troškova za američku privredu, ali bi bio mnogo skuplji za Kinu, pre svega, a i za Evropsku uniju. Na čemu se zasniva ovakvo očekivanje?

Slika 1: Izvoz, robe i usluge, %BDP

Na Slici 1 vidi se udeo izvoza robe i usluga u bruto domaćem proizvodu Kine, evro zone, i Amerike (podaci su Svetske banke). Jasno je da su SAD mnogo zatvorenija privreda od ove druge dve. Kinaeska privreda, međutim, nije mnogo otvorenija, jer zapravo sve manje zavisi od izvoza. Znčajno otvorenija je privreda evro zone. Zapravo za privredu te veličine, udeo izvoza u ukupnoj proizvodnji je izuzetno veliki. Jasno je da bi značajnije smanjenje izvoza usled carinskog ili trgovačkog rata posebno jako pogodilo evropske zemlje članice novčane unije.

Na Slici 2 vide spoljnotrgovinski bilansi. Amerika ima deficit od blizu 3 posto ukupne proizvodnje, gde je robni deficit veći, ali je zato bilans usluga pozitivan. Imajući u vidu da se spoljna trgovina bar u nekoj meri zasniva na specijalizaciji, nije neočekivano da je SAD konkurentnija u uslugama nego u robnoj razmeni.

Zemlje evro zone imaju značajan suficit u razmeni sa svetom, negde oko 4 posto ukupne proizvodnje u poslednjih nekoliko godina. Pre 2012, taj je suficit bio značajno manji, oko 2 posto. Kina, opet, ima u poslednjih nekoliko godina suficit koji je negde oko 2 postonjenog bruto domaćeg proizvoda. Ovo su sve bilansi sa ostatkom sveta, ne tek između ove tri trgovačke sile.

Slika 2: Spoljnotrgovinski bilans, robe i usluge, %BDP

Slika 3 daje stanja na tekućim računima bilansa plaćanja ovih triju trgovačkih parnera. Opet, to je bilans tekućih transakcija sa ostatkom sveta, a ne tek unutar ovog trija. Deficiti i suficiti na tekućem računu su uglavnom sličnih veličina kao i spoljnotrgovinski, što znači da bilansi dohodaka ne igraju neku veliku ulogu ili su uravnoteženi.

Slika 3: Tekući račun, %BDP

Iz uvida u bilanse se može zaključiti da su tpoljnotrgovinske i neravnoteže u tekućim transakcijama relativno mali i kreću se ka uravnoteženju, bar kada je reč o Kini i SAD. Evrozona ima veće suficite jer izvozi značajno više, u odnosu na svoj BDP, ali pre svega zbog toga što ima značajno sporiji privredni rast od 2008. do danas. Tako da je očekivano da izvozi više, dok zemlje sa bržim rastom, SAD i Kina u ovom slučaju, uvoze više i imaju deficite odnosno suficit koji se smanjuje.

Dakle, najveću štetu eventualnog trgovinskog rata bi pretrpela evro zona, ali bi ukupni troškovi bili nepotrebno veliki da bi uravnotežila već gotovo uravnotežene svetska trgovina.

Novi magazin

Svet se priprema za Trampov „bum“

Globalna ekonomska perspektiva izgleda obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik, piše Fajnenšel tajms.

Svetska ekonomija će uživati u dvogodišnjem izobilju i sve to zahvaljujući Donaldu Trampu. Bila je to suština prošlonedeljne prognoze MMF-a, u kojoj su dominirali predsednikovi rezovi po pitanju trgovačkih taksi, kao i njihove neizbežne posledice: veliki rast deficita tekućeg računa SAD. Predsednik koji mrzi trgovinske deficite će ih ovim potezom veoma povećati. Kontrolisanje posledica ovog poteza biće veliki izazov za globalnu ekonomiju.

U svom najnovijem predviđanju (World Economic Outlook), MMF predviđa globalni rast od 3,9 odsto u 2018. i 2019. Ovo je nadgradnja od 0,2 procentna poena od poslednjeg kruga prognoze Fonda, i bio bi najbolji rezultat još od 2011. godine. Polovina ove nadgradnje tj korekcije usledila je zbog globalnih efekata koje proizvode Trampove mere ekonomskih podsticaja američke privrede (fiskalni stimulus). Ova prognoza izgleda stvarno obećavajuće – pogotovo ako ste azijski izvoznik.

Trampov fiskalni stimulus stvara snažan rast kod kuće ali ima i velike globalne efekte, jer su SAD već tako blizu punoj zaposlenosti. Njegov paket poreskih olakšica i planovi za potrošnju odnosno rashode podrazumevaju da su SAD na putu ka budžetskom deficitu od oko pet odsto bruto domaćeg proizvoda.

Stvorite puno dodatne potražnje kada ima malo nezaposlenih Amerikanaca da tu potražnju zadovolje, a prirodni rezultat koji se potom nametne je da će se potražnja „usisati“ kroz uvoz. Stimulus bi, takođe, mogao primorati američke Federalne rezerve da podiže referentne stope, kako bi se sprečilo pregrevanje privrede, što će značiti višu kamatu na dug prema strancima. Kao rezultat toga, MMF predviđa da će se deficit tekućeg računa SAD u periodu između 2017. i 2019. godine povećati za jedan puni procentni poen, na 3,4 procenta BDP-a. Ovo je neizbežna posledica politike Donalda Trampa.

Izostanak potražnje nakon američkog fiskalnog stimulansa će biti veliki podsticaj za ostatak sveta. Međutim, on takođe ispostavlja i teška pitanja za zemlje koje su, za razliku od Amerike, u suficitu tj „u plusu“ – zemlje kao što su Kina, Japan i Južna Koreja. Tramp, zbog toga, verovatno neće veselo tvitovati niti sebi javno čestitati zbog većih trgovinskih deficita SAD-a tokom njegovog mandata. Još je manje verovatno da će za takav razvoj situacije okriviti sebe. A postoji i ta mogućnost, naime, da će američka inflacija naglo porasti, što će Fed navesti da „povuče ručnu“ – sa, naravno, bolnim posledicama po globalni finansijski sektor i čitavu svetsku ekonomiju.

Već znamo kakav je Trampov odgovor na trgovinski deficit: on je uveo tarife na čelik, navodno da bi zaštitio američku nacionalnu bezbednost; predložio je, isto tako, i obiman paket tarifa za Kinu; potom, vrši pritisak na američke saveznike – od Kanade i Meksika, sve do Južne Koreje i Japana – da ponovo pregovaraju o trgovinskim sporazumima. A onda će, kako se američki deficit sa ovim zemljama bude širio i produbljivao, verovatno odgovoriti sa još više tih istih mera.

Problem s njegovom strategijom je u tome što trgovinske barijere gotovo nimalo ne utiču na trgovinske deficite. Umesto toga, one umanjuju ukupan obim trgovine i pomeraju ga. Kako ističe Joseph Gagnon iz Instituta Peterson, zemlje sa niskim trgovinskim barijerama, kao što su Švajcarska i Singapur, imaju neke od najvećih trgovinskih viškova, dok su jako zaštićeni Brazil i Indija imali deficite. Ono što, zapravo, odlučuje o deficitu na tekućem računu jeste razlika između štednje i ulaganja u zemlji. Uz ovakav svoj „podsticaj“, Tramp se odlučno trudi da u Americi proširi taj jaz.

S obzirom na to, ne bi imalo puno smisla kada bi američki trgovinski partneri reagovali kontra-merama na Trampov pritisak. Američki trgovinski deficit produbiće se onoliko koliko to bude bilo moguće. Trik je u iskorišćavanju tj sprovođenju sopstvenog udela u izvoznoj potražnji, sve dok Trampa konačno ne umilimo i stišamo taktičkim ustupcima, tako da se ovaj “glavni pregovarač i ključ svih sporazuma” napokon ne proglasi pobednikom. Ovu je taktiku posebno vešto primenila Južna Koreja: u zamenu za neka sasvim beznačajna obećanja koja se tiču upravljanja valutama i trgovinom vozilima, Seul je ponovo pregovarao o svom trgovinskom sporazumu sa SAD i tom se prilikom oslobodio Trampovih novih tarifa na čelik; Sada će ova zemlja nesmetano uživati u plodovima trgovine sa Sjedinjenim državama.

Izgleda da je Japan spreman da apsorbuje tarife koje im je Tramp „lupio“ na čelik, mada je odugovlačenje opasna igra kada je u pitanju ovaj američki predsednik. Kina je isuviše velika da bi lako izbegla suočavanje s Trampovim merama. Izgleda da je nekoliko zemalja koje imaju izuzetne suficite na tekućem računu, poput Singapura i Tajvana, promaklo njegovoj pažnji, dok su u evrozoni Nemačka i Holandija udobno izmakle Trampovim protekcionističkim potezima.

Širi američki deficit će povećati neuravnoteženost – karakteristika koja je odlikovala globalnu ekonomiju početkom 2000-ih. Nezadovoljan stanjem američkih finansija, MMF od Vašingtona zahteva “srednjeročni plan za obaranje rasta javnog duga”. Malo je verovatno da će ga od Trampa i dobiti. Jedna čvršća i „zategnutija“ finansijska regulativa mogla bi sprečiti da se dotok kapitala u SAD pretvori u nepotrebne viškove na Vol stritu. Međutim, američki trgovinski partneri mogu se, takođe, potpomognuti svođenjem trgovinskih neravnoteža na minimum.

Činjenica da Kina više ne zadržava rast renminbija trebalo bi da doprinese da se izbegne ponavljanje scenarija iz 2000-ih godina, mada bi i ostale azijske zemlje koje imaju veliki suficit trebalo da dozvole rast svojih valuta. Uzgred, veća javna ulaganja u Nemačku privredu bi pomogla da se  izbalansira ne samo evrozona već i svetska ekonomija.

Trampovi protekcionistički instinkti često se opisuju kao pretnja globalnom prosperitetu. Međutim, u naredne dve godine, njegov fiskalni stimulus samo će značiti da ćemo doživeti procvat upravo zahvaljujući Trampu. Nadajmo se da se kontradikcije koje su svojstvene njegovoj politici neće završiti njegovim slomom.

Financial Times

 

Kina vidi novi svetski poredak sa naftnim standardom i zlatnom podlogom

Ugovori koji će se zaključivati isključivo u juanima omogućiće izvoznicima koji plasiraju svoju naftu (i drugu robu) da zaobiđu američki dolar. Da li će petro-juan dovesti do dedolarizacije globalnog tržišta energentima?

Očekuje se da će Kina uskoro lansirati ugovore o naftnim fjučerima izraženim u juanima, a koje je moguće pretvoriti u zlato – ovaj trend analitičari opisuju kao promenu pravila igre koju je globalna industrija energenata dosad imala.

Ugovor bi mogao postati najvažniji benčmark za azijsku sirovu naftu, s obzirom da je Kina najveći uvoznik nafte na svetu. Vrednost sirove nafte se obično procenjuje u odnosu na Brent ili Intermedijarne fjučere Zapadnog Teksasa (West Texas Intermediate futures), oba denominovana u američkim dolarima.

Ovaj kineski potez će omogućiti izvoznicima poput Rusije i Irana da zaobiđu sankcije Sjedinjenih Država tako što će – trgovati u juanima. Kako bi se dodatno podstakla trgovina u juanima, Kina kaže da će njena valuta biti potpuno konvertibilna, tj pretvoriva u zlato na berzama u Šangaju i Hong Kongu.

“Pravila globalne naftne igre bi se u velikoj meri mogla izmeniti, i to u izuzetno skoroj budućnosti“, rekao je Luke Gromen, osnivač kompanije za makroekonomske studije (FFTT) sa sedištem u SAD.

Šangajska međunarodna berza energentima počela je da obučava svoje potencijalne korisnike i klijente, i u tom smislu sprovodi sistemske testove nakon značajnih priprema koje će uslediti u junu i julu 2018. Ovo će biti prvi kineski ugovor o fjučersima koji je otvoren za inostrane kompanije poput investicionih fondova, kuća koje se bave trgovinom, kao i naftnih kompanija.

Većina kineskog uvoza sirove nafte, koji je u 2016. godini iznosio oko 7,6 miliona barela dnevno, kupuje se kroz dugoročne ugovore između najvećih kineskih naftnih kompanija i stranih nacionalnih naftnih kompanija. Ponude se takođe odvijaju i između kineskih mejdžora i nezavisnih kineskih rafinerija, te između stranih velikih kompanija za naftu i globalnih trgovinskih kompanija.

Alan Banister, direktor za S&P Global Platts, firma koja se bavi prikupljanjem i analizom informacija vezanih za energetiku, rekao je da je aktivno uključivanje kineskih nezavisnih rafinerista u poslednjih nekoliko godina “stvorilo raznovrsnije tržište za sve potencijalne učesnike na domaćem tržištu Kine, kreirajući okruženje u kojem ugovor o fjučerima sirove nafte ima daleko veće šanse da uspe.”

Kina već dugo vremena želi da smanji dominaciju američkog dolara na robnim tržištima. Na Šangajskoj berzi zlata se još od aprila 2016. trguje fjučerima zlata denominovanim u juan, a ovaj proizvod je krajem 2017. lansiran na berzi u Budimpešti.

Ugovori za trgovinu zlatom denominovani u juan takođe su lansirani u Hong Kongu prošlog jula – nakon dva prethodno neuspešna pokušaja – dok, za to vreme, Kina pokušava da internacionalizuje svoju valutu. Ugovori su bili umereno uspešni.

Postojanje juana podržanog fjučerima nafte i zlata znači da će korisnici ove trgovinske usluge imati mogućnost da budu plaćani u fizičkom zlatu, izjavio je Alisder Mekleod, šef istraživanja u kanadskoj firmi Goldmoney, specijalizovanoj za finansijske usluge u zlatu. “To je mehanizam koji će verovatno privući proizvođače one nafte koji preferiraju da izbegavaju korišćenje dolara ali, ujedno, nisu spremni ni da prihvate kao dobru ideju to da za svoju naftu prodatu Kini budu plaćani u juanima (usled velikog valutog rizika)”, rekao je Mekleod.

Ugovori za kupovinu zlata denominovanih u juane već imaju značajne implikacije, posebno po zemlje kao što su Rusija i Irana, ili Katara i Venecuela, izjavio je Luj-Vensan Gave, izvršni direktor Gavekal Research, kompanije za finansijsko istraživanje iz Hong Konga.

Ove zemlje bi u slučaju trgovine podržane juanom bile manje ranjive usled upotrebe američkog dolara kao “mekog oružja” koje koristi Vašington, naročito ukoliko bi se dogodilo da padnu u nemilost od strane donosilaca spoljnopolitičkih odluka SAD, rekao je on. “Kreiranjem „zlatnog ugovora“ kojim se sve rešava kroz renminbi (alternativno ime za juan), Rusija sada može prodati naftu Kini za renminbi, a zatim da za svaki svoj višak tj profit kupi zlato u Hong Kongu. Kao rezultat toga, Rusija ne mora da kupuje kinesku aktivu ili prebacuje svoj prihod u dolare”, rekao je Gave.

Grant Vilijems, savetnik kompanije Vulpes Investment Management, singapurskog finansijera hedž fondova rekao je da očekuje da većina proizvođača nafte bude zadovoljna razmenom svojih rezervi nafte za zlato. “To je prenos držanja njihove aktive iz crne tečnosti u žuti metal, što je strateško pomeranje tokom koje se nafta razmenjuje tj trampi za zlato, a ne za američke trezorske vrednosne hartije: (Amerikanci) mogu svoje dolare neočekivano i niotkud („out of thin air“) naštampati i razbacivati svetom bez ikakve finansijske osnove, bez ikakve vrednosne podloge”, rekao je on.

Tržišni udeo

Kina je tako pokazala proizvođačima nafte da oni koji budu sretni jer im Kinezi kupuju naftu za juane imati još više koristi od svog poslovanja s njima. Proizvođači koji pak ne žele da prodaju Kini naftu za juane izgubiće svoj dosadašnji tržišni udeo.

Saudijska Arabija, američki saveznik, predstavlja poseban slučaj i presedan. Prema kineskim medijima, „Azijski tigar“ je krajem prošlog jula predložio Saudijskoj Arabiji cenu nafte u juanu. Nije jasno da li će se Saudijska Arabija privoleti uslovima njenog najvećeg kupca (a po svemu sudeći – hoće), ali je Peking smanjio udeo saudijske nafte u svom ukupnom uvozu, koji je pao sa 25% u 2008. na 15% u 2016. godini.

Kineski uvoz nafte je u prvoj polovini 2017. porastao za 13,8 odsto u odnosu na isti period godine u proteklom periodu (do 2017), ali je isporuka iz Saudijske Arabije, i pored ovako pojačanog kineskog uvoza, bila uvećana tek za neznatnih 1% u odnosu na 2016. U istom vremenskom roku, ruske isporuke nafte skočile su za 11%, čineći Rusiju trenutno najvećim snabdevačem Kine. Angola, koja je 2015. ozvaničila juan kao svoju drugu zakonsku valutu, preusmerila je Saudijsku Arabiju na drugo mesto, sa porastom izvoza Kini od 22% u istom periodu.

Gave kaže da, ukoliko Saudijska Arabija prihvati pogodbu za kupovinu u juanu, “Vašington primiti ovu vest veoma bolno, jer bi američki trezor gledao na ovaj potez Kine i zemalja kao pretnju po hegemoniju dolara… i malo je verovatno da će SAD nastaviti da odobrava prodaju savremenog oružja Saudijcima, uskraćujući kraljevskoj kući Sauda kao vladajućoj porodici dosad traicionalno ustanovljenu zaštitu  koja je išla uz naftni aranžman.”

Za Saudijsku Arabiju je podjednako nepoželjna i alternativa. “Izbacivanje sa kineskog tržišta će sve odmah značiti da taj „višak“ zaliha nafte treba prodati na nekoj drugoj strani, na globalnoj sceni, čime bi se osigurala jedna održivo niska (i dugoročna) cena nafte”, rekao je Gave.

Ali, kraljevstvo pronalazi druge načine da uđe u posao sa Kinom. 24. avgusta 2017, Saudijski pomoćnik ministra za ekonomiju i planiranje, Mohamed al-Tuvajdžri, rekao je na konferenciji u Džedi da vlada razmatra mogućnost izdavanja obveznica u saudijskim dinarima. Saudijska Arabija i Kina takođe su se složili da uspostave zajednički investicioni fond težak 20 milijardi dolara.

Osim toga, dve zemlje bi mogle zacementirati i dugoročno utvrditi svoj međusobni odnos ukoliko bi Kina preuzela 5% akcija saudijske kraljevine u inicijalnoj javnoj ponudi za Saudi Aramco, nacionalnu naftnu kompaniju Saudijske Arabije. Očekuje se da će IPO biti veći nego ikada dosad, iako su detalji o mestu unosa i proceni još uvek jedva oskudni i gotovo neadekvatni.

Ako bi Kina kupila 5% akcija saudijske državne kompanije, cene nafte u Saudijskoj Arabiji mogle bi da pređu iz američkog dolara u juan, rekao je Mekleod. A u svemu ovome je najvažnije da “Ukoliko Kina bude u stanju da se poveže sa Saudi Aramkom, sa Rusijom, Iranom i drugim proizvođačima, onda će imati uticaj na gotovo 40% globalne proizvodnje nafte pa će, shodno tome, moći i da napreduje u svojoj želji da isključi dolar i umesto njih uvede juan”, rekao je on.

“Ono što je interesantno je to da je kinesko rukovodstvo prvobitno planiralo da 2018. ’očisti’ tržišta od dolarske dominacije, ali je počela da aktivno radi na tome već tokom leta 2017. Jedno tumačenje za ovako brzu i efikasnu promenu strategije je to što su odlučili o datumu tj danu od koga će naftu svojih dobavljača početi da plaćaju juanima”, rekao je Sajmon Hant, strateški savetnik međunarodnih investitora u oblasti kineskoj ekonomiji i geopolitici.

Kina takođe pokušava da odredi uslove i standarde trgovine i to ne samo naftom već i drugom robom, kao što su gas i bakar. Razlog ovome je nastojanje Pekinga da svoj juan transformiše u sveprisutnu valutu u trgovini na području Azije i novih tržišta.

Očekuje se da će juanski naftni fjučeri za trgovinu naftnim derivatima privući interesovanje investitora i fondova, dok će državni preduzetnici kao što su PetroChina i China Petroleum & Chemical (Sinopec) obezbediti likvidnost kako bi osigurali trgovinu. Lokalno registrovani poslovni subjekti u Kini, kao što su JPMorgan, američke banke ali i švajcarska UBS, među prvima su dobili odobrenje za trgovanje kroz ovakav juanski model ugovora (to jest juanskim fjučerima, koji su dugoročni ugovori sa malim fluktuacijama u ceni). I pored toga što su juanski fjučeri prvo ponuđeni njima, svet biznisa shvatio je da će (kinesko) tržište biti otvoreno i za male investitore.

Asia Nikkei

Kako rast izvoza američke nafte u Kinu menja globalna pravila igre

Malo po malo, američka naftna industrija okrenula je naglavce svetsko tržište naftom, piše Rojtersov dopisnik iz Singapura Hening Glojstejn

Pre svega, niz oštrih padova američkog uvoza sirove nafte potkopali su ovo najveće tržište, na koje se proizvođači poput OPEC-a oslanjaju već dugi niz godina. Danas, eksplozivni izvoz američke nafte – koju je Vašington do pre samo dve godine uglavnom zabranjivao – postao je izazov i za poslednji region kojim OPEC još uvek dominira: Aziju.

Izvoz američke nafte u Kinu naglo je porastao, uspostavljajući trgovinu između dve najveće svetske sile koja do 2016. godine jednostavno nije postojala ni teoretski, pomogavši na taj način Vašingtonu u njegovim naporima da nekako umanji ogroman trgovinski deficit koji Sjedinjene Države imaju sa Kinom.

Ova transformacija se ogleda u brojkama objavljenim u poslednjih nekoliko dana. Te cifre pokazuju da SAD sada proizvode više sirove nafte čak i od najvećeg izvoznika, Saudijske Arabije, što znači da će Amerikanci do kraja ove godine najverovatnije preoteti od Rusa titulu najvećeg svetskog proizvođača.

Podaci o ovom rastu iznenadili su čak i zvaničnu američku administraciju, koja je prošle nedelje povećala svoju prognozu proizvodnje sirove nafte za 2018. godinu, na 10,59 miliona bpd, što je povećanje za 300.000 barela na dan od njihove poslednje prognoze (samo nedelju dana ranije).

Kada su se 2016. na svetskom tržištu pojavili kontigenti američke frekovane nafte namenjene izvozu, prvi brodovi ovog energenta otišli ​​su ka partnerima iz Sporazuma o slobodnoj trgovini, Južnoj Koreji i Japanu. Malo ko je očekivao da će Kina postati njen glavni kupac.

Podaci koje ima Tomson Rojters Eikon ukazuju da su američke isporuke sirove nafte Kini skočile od nule (sve do 2016. godine) na rekordnih 400.000 barela dnevno (bpd) u januaru 0ve godine, vrednih gotovo milijardu dolara. Pored toga, pola miliona tona američkog tečnog prirodnog gasa (LNG) vrednog skoro 300 miliona dolara je ovog januara otišlo iz Sjedinjenih Država put Kine.

Sažimanje trgovinskog viška Kine

Prihvatanje Kine da bude snabdevana američkom naftom i gasom će pomoći smanjenju ogromnog trgovinskog suficita kojeg Kina ima sa Sjedinjenim Državama, i može doprineti suprotstavljanju navodima američkog predsednika Donalda Trampa da „Peking trguje nefer“.

“Trampova administracija vrši ogroman pritisak na Kinu, primoravajući „Azijskog tigra“ da izbalansira svoj trgovinski saldo sa SAD… Kupovina američke sirove nafte očigledno pomaže u ostvarenju tog cilja, kako bi Amerikanci smanjili disbalans”, rekao je Marko Danand (Marco Dunand), izvršni direktor i koosnivač trgovačke kuće Mercuria.

Kako je američki izvoz energenata porastao, tako se i kineski robni suficit sa SAD u januaru smanjio na 21.895 milijardi dolara, sa decembarskih 25.550 milijardi dolara, prema zvaničnim kineskim brojkama objavljenim u četvrtak 15. februara.

Prodaja energenata Kini je i dalje skromna u poređenju sa 9,7 milijardi dolara vredne nafte koju je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) isporučila Kini u januaru. Međutim, Amerikanci su već „zasekli“ prilično dobar deo tržišnog kolača, pojavljujući se kao ozbiljan igrač na tržištu kojim dominiraju zemlje poput Saudijske Arabije i Rusije – preteći da u budućosti prerastu u još snažniju konkurenciju.

“Na američku sirovu naftu gledamo kao na ‘nadopunu’ (supplement) našoj velikoj bazi sirove nafte” sa Bliskog istoka i iz Rusije, rekao je rukovodilac rafinerije u Sinopec-u, glavnom kineskom energetskom gigantu, odbijajući da bude imenovan jer nije bio u mogućnosti da javno nastupi pred medijima.

Ovaj rukovodilac rekao je da Sinopec ove godine traži način da od Amerikanaca naruči još veće količine nafte.

Izvrtanje naglavce

Prošlog četvrtka su zvanično prikazane brojke obelodanile da je kineski uvoz u januaru porastao na rekordnih 9,57 miliona barela.

U međuvremenu, uvoz sirove nafte u SAD pao je ispod 4 miliona barela na dan (bpd), u odnosu na rekordnih 12,5 miliona bpd u 2005. godini.

Gledajući prema proseku decembarskih i januarskih količina, američka prodaja nafte i gasa Kini bi vredela oko 10 milijardi dolara godišnje. Ako se  izvoz u Japan, Južnu Koreju i Tajvan, ova brojka se udvostručuje.

Američki izvoz bi bio još veći, ali postoje infrastrukturna ograničenja: nijedna američka luka tehnički nije u stanju da opslužuje najveće tankere za naftu, poznatijih pod nazivom „Vrlo veliki prevoznici sirove nafte“ (VLCC, Very Large Crude Carriers).

Da bi se ovo rešilo, jedan od najvećih objekata u Meksičkom zalivu, Lučki ofšor servisi za naftu države Lujzijane (Louisiana Offshore Oil Port Services, LOOP), su u fazi širenja kako bi se uskoro moglo rukovati najvećim, VLCC tankerima.

Koliko košta nafta u odnosu na druge: za kineske kupce je najatraktivnija niska cena američke nafte. Zahvaljujući brzom procvatu „frekinga“ – dobijanja nafte na tehnološki “prljav” način iz uljnog škriljca – američka sirova nafta je jeftinija od bilo koje druge nafte.

Na cenovnom nivou od oko 60,50 dolara po barelu, američka nafta trenutno je za oko 4 dolara po barelu jeftinija od Brenta; uzgred, Brent je neka vrsta „etalona“, na osnovu koje se formira cena većine ostale sirove nafte na svetskom tržištu.

Za mnoge etablirane izvoznike nafte, poput OPEC-a koji je dominantan na Bliskom istoku, ili Rusije, koje su svoju proizvodnju smanjivale tokom 2017. godine – u pokušaju da povećaju cene – ovi novi naftni tokovi označavaju veliki gubitak tržišnog udela.

“OPEC i Rusija prihvatili su da će SAD postati veliki proizvođač zato što su naprosto želele da dobiju cenu koja postoji danas”, rekao je Marko Danand  iz energetske grupe „Mercuria“.

Od početka OPEC-ovog smanjenja ponude i snabdevanja naftom u januaru 2017, cene ovog energenta porasle su za 20 odsto, iako su cene ovog februara ponovo bile pod pritiskom – u velikoj meri usled pada američke proizvodnje.

Svetska „poplava“ američke nafte može čak promeniti način na koji se dosad uspostavljala cena sirove nafte.

Većina proizvođača OPEC-a prodaje sirovu naftu na osnovu dugoročnih ugovora, dok se cena nafte određuje na mesečnom nivou i nikada nije potpuno ista, a ponekad se određuje i retroaktivno. Nasuprot tome, proizvođači iz SAD izvoze na osnovu teretnih troškova i zastupljenosti svoje cene sirove nafte naspram one drugih proizvođača.

Ovo je dovelo do porasta obima buduće američke trgovine naftom a time i budućih prihoda, poznatih kao fjučersi West Texas Intermediate (WTI), ostavljajući obim ostalih fjučersa, poput „Brenta“ ili „Dubaija“, daleko iza sebe (Fjučers predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijska aktiva kao što su npr. žito, zlato, nefta, gas, sirovine ili hartije od vrednosti određenog dana, po unapred određenoj ceni. Fjučers ugovor, kao i terminski ugovor, predstavlja sporazum između dve strane o kupovini ili prodaji aktive u poznato buduće vreme za poznatu cenu. Termin “fjučers” sam sebe objašnjava – ovi ugovori se izvršavaju u budućnosti. Dakle, fjučers je ugovor koji zahteva isporuku određenog sredstva po tačno određenoj ceni u budućnosti. Kupac fjučers ugovora dužan je da kupi sredstvo unapred određenog dana, dok je prodavac sa svoje strane dužan da ga proda. Obe obaveze odnose se na standardnu količinu sredstava i izvršavaju se u budućnosti po ceni koja je dogovorena u trenutku kupovine).

“Kupci, kao i prodavci američke nafte započeli su hedžovanje WTI-ja”, rekao je Džon Driskol, direktor konsultantske kompanije JTD Energy Services iz Singapura.

Uprkos svim ovim izazovima tradicionalnog naftnog poretka, već etablirani proizvođači nastupaju i dalje hrabro.

“Nimalo ne brinemo oko rastućeg američkog izvoza nafte. Naša pouzdanost kao dobavljača je bez premca, a imamo najvišu bazu kupaca sa dugoročnim ugovorima o prodaji “, kaže Amin Naser, predsednik i glavni izvršni direktor Saudi Aramco-a, državnog naftnog behemota Saudijske Arabije.

(Hedžing, hedžovanje: Smanjenje rizika pri transakcijama koje se obavljaju u stranim valutama, osiguravanje od nepredvidivosti deviznog kursa, smanjenje rizika po imovinu koja je iskazana u stranoj valuti, ili osiguranje od rizika koji proizilazi iz poslovanja. Kada čovek kupi osiguranje za kuću, on se hedžovao od požara, provale ili drugih nesrećnih slučajeva. Ukoliko postoji opasnost da menica neće biti naplaćena na iznos koji glasi, ili bar ne do datuma njenog dospeća, vlasnik te menice, ako ne želi da snosi rizik, hedžuje se tako što menicu prodaje po nešto nižoj vrednosti od one na koju sama glasi. Na taj način on je prebacio rizik na novog vlasnika, koji za prihvatanje takve vrste rizika ostvaruje zaradu – ako i kad potraživanja naplati. Hedžing tehnike su često komplikovane – uključuju i korišćenje takozvanih finansijskih derivata – opcija i fjučersa. Investitori hedžuju neku investiciju tako što istovremeno ulažu u drugu investiciju koja je u suprotnosti s prvom. To često rade privatni investicioni hedž fondovi, koji ulaganjem u različite delove tržišta nastoje da obezbede prihode svojim investitorima, koji po pravilu u svakom trenutku iz njih mogu da se povuku. Bilo je predloga da se osnuje i jedna agencija za hedžovanje. Jedan kontroverzni bloger i bivši savetnik mnogih (Donald Laskin) napisao je da je hedžovanje “konspiracija koja vas održava siromašnim i glupim”).

Henning Gloystein, Reuters

Kineski premijer: „Pet inicijativa za unapređenje saradnje“

Obraćajući se na šestom Samitu šefova vlada 16 zemalja Centralne i Istočne Evrope, kineski premijer Li Kećang je u Budimpešti predložio pet inicijativa za unapređenje saradnje, piše državna novinska agencija Xinhua, a prenosi China Daily

Li je rekao da je ključ za brz razvoj saradnje 16+1 u primeni principa jednakosti i dogovaranju, zajedničkoj koristi za sve strane, otvorenosti, inkluzivnosti i inovacijama.

Saradnja 16+1 nije geopolitički instrument već inkubator za pragmatičnu transregionalnu saradnju, rekao je Li, dodajući da saradnja pogoduje uravnoteženom razvoju odnosa između Kine i EU.

On je predložio pet inicijativa za dalje unapređenje saradnje između Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope (CEEC).

On je, prvo, pozvao sve strane da prošire obim privredne i trgovinske saradnje, kao i da podstaknu olakšavanje i liberalizaciju investicionih operacija.

Kina je spremna da uvozi više kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda iz zemalja CEEC-a kako bi promovisala uravnotežen razvoj bilateralne trgovine, zadovoljavajući, takođe, i raznovrsne zahteve kineskog domaćeg tržišta, rekao je Li.

Drugo, on je ohrabrio zemlje da ubrzaju velike projekte vezane za povezivanje, promovišući veze putem kopna, mora, vazduha i Interneta.

Kina se nada da će „Kineska ekspres železnica“ pokrenuti više železničkih linija i više direktnih letova između Kine i Evrope, izrazivši želju da uspostavi logistički centar u regionu CEE, rekao je Li.

Treće, kineski premijer predložio je sagledavanje modaliteta saradnje kao što su industrijski parkovi u oblastima proizvodnih kapaciteta, energetici, logistici i poljoprivredi.

Kina predlaže implementaciju 16+1 naučnog partnerskog plana i očekuje da sva CEE preduzeća učestvuju u strategiji “Made in China 2025”, koji predstavlja plan za nadogradnju kineskog proizvodnog sektora, rekao je premijer.

Četvrto, Li je pozvao na snažnu finansijsku podršku za saradnju 16+1.  U glavnom govoru sedmog ekonomsko-trgovinskog foruma Kine i zemalja članica CEEC-a održanog u ponedeljak prepodne, on je najavio osnivanje međubankarske asocijacije između Kine i CEEC-a i otpočinjanje druge faze Fonda za investicionu saradnju Kine i 16 zemalja članica.

Peto, pozvao je zemlje da sprovode intenzivniju kulturnu i međuljudsku razmenu, unapređujući saradnju u oblasti turizma i započinjući saradnju mladih u oblastima tradicionalne kineske medicine, sporta i zaštite žena i dece. On je predložio da 2018. bude godina kooperacije na lokalu između između Kine i CEEC zemalja.

Ove godine obeležava se pola decenije od početka saradnje 16+1. Li je u svom govoru rekao da saradnja 16+1 raste u poslednjih pet godina, postajući uticajni trans-regionalni mehanizam sa značajnim projektima i rezultatima proizašlim iz ove saradnje.

Kinesko ulaganje u 16 zemalja Srednje i Istočne Evrope iznosi preko devet milijardi američkih dolara, sa tri milijarde koliko je uloženo u 2012. godini, dok je CEEC uložio 1,4 milijarde dolara u Kinu. U prva tri kvartala ove godine, trgovina između Kine i CEEC-a premašila je 49 milijardi dolara, što je povećanje od 14,5 posto u odnosu na isti period prošle godine. Kineski uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja CEEC-a zabeležio je godišnji porast od 13,7 odsto.

Naglašavajući da saradnja 16+1 ne znači da će se 16 bilateralnih veza stvoriti tek tako, Li je rekao da veruje da će, zajedničkim naporima u međusobnoj sardnji 17 zemalja, 16 + 1 dati više rezultata i postići novi, viši nivo saradnje.

Lideri 16 zemalja CEEC-a intenzivno su razgovarali o Lijevim inicijativama, rekavši da su plodotvorni rezultati saradnje u proteklih pet godina svedočanstvo na spremnost svih zemalja da ojačaju saradnju, kao i sve veći značaj ekonomsko-trgovinskog mehanizma „16+1“.

Učesnici su se obavezali da će u potpunosti iskoristiti platformu za promociju saradnje 16+1, da će implementirati njihov konsenzus o saradnji, istražiti nove potencijale, ojačati praktičnu saradnju u oblastima kao što su međusobno povezivanje, finansije, e-trgovina, poljoprivreda, logistika, mala i srednja preduzeća, turizam i kultura, kao i isticati svoje odnose sa Kinom i vezama između EU i Kine, kako bi postigli rezultate na obostranu korist i dobitak.

Lideri su nakon sastanka, prisustvovali potpisivanju serije dokumenata o saradnji vezanoj za „Inicijativu pojas i put“ (Belt and Road Initiative), povezivanje, saradnju industrijskih kapaciteta, infrastrukturu, finansije, inspekciju kvaliteta i kulturu.

Tokom susreta medija sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i bugarskim šefom vlade Bojkom Borisovom, Li je rekao da je saradnja između Kine i zemalja CEE uvek bila otvorena i inkluzivna, dodajući da je “ovo od posebne važnosti u aktuelnim okolnostima”.

“Naša saradnja nije usmerena na treću stranu ili pak izuzimanje dotične”, rekao je Li. “Pozdravljamo učešće i drugih zemalja (onih koje nisu iz grupe 16 zemalja CEEC-a) kako bismo globalizaciju učinili uravnoteženijom i omogućili da više ljudi, barem nekim delom, uživa u opštem (globalnom) razvoju”.

Pozivajući se na to da je „brzi ekonomski razvoj Kine velika prilika za zemlje CEE“, Orban je rekao da je saradnja između Kine i 16 zemalja grupe uspeh sa velikim potencijalom i širokim perspektivama.

Bugarska će 2018. godine biti domaćin narednog sastanka lidera 16+1. Bugarski premijer Bojko Borisov je na konferenciji za novinare rekao da su inicijative, EU kao i Kine, uključujući i „Inicijativu pojas i put“, komplementarne, a ne kontradiktorne.

Borisov je zahvalio Kini jer nije samo posvećena otvaranju svojih domaćih tržišta, već i predlaže projekte koji pomažu drugim zemljama da se razviju.

Na sastanku su prisustvovali EU, Austrija, Švajcarska, Grčka, Belorusija i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD).

Li je u nedelju stigao u Budimpeštu u zvaničnu posetu Mađarskoj ali i da bi prisustvovao šestom sastanku šefova vlada zemalja Kine i CEE. Nakon Budimpešte će otputovati u Rusiju na 16. sastanak Saveta šefova vlada (premijera) Šangajske organizacije za saradnju, koji se od 30. novembra do 1. decembra održava u Sočiju.

 

Xinhua, China Daily

 

Čuvajte zaposlene kao što čuvate – novac

Šta bi bilo da kompanije upravljaju ljudskim resursima onako pažljivo kao što to čine kada upravljaju novcem? Za Harvard Business Review piše Erik Garton

Današnji rukovodioci provode puno vremena u upravljanju bilansom stanja, uprkos činjenici da dotični ne predstavlja izvor u kojem bi njihove kompanije oskudevale – ono u čemu vlada najveća oskudica u svetu biznisa jesu ljudski resursi odnosno ljudski kapital. Naime, finansijskog kapitala danas ima u relativnom obilju a i jeftin je. Prema podacima Bain’s Macro Trends grupe (BMTG), globalne zalihe kapitala iznose gotovo desetostruko od iznosa globalnog BDP-a. Kao rezultat ovog preobilja kapitalom, tu je globalno kvantitativno popuštanje, relativno niska potražnja za ulaganjima u R&D (istraživanje i razvoj), kao i u kapitalne projekte: cena zaduživanja nakon odbitka poreza je za mnoge kompanije na nivou inflacije ili je blizu nje, što stvarne troškove zaduživanja drži blizu nule.

Nasuprot tome, najoskudniji resurs današnjice, kojeg uvek nedostaje je – vaš ljudski kapital; on se meri vremenom, talentom i energijom vaše radne snage. Vreme, bilo mereno satima u jednom danu ili danima/godinama u karijeri, ima svoj kraj tj konačno je. Večita je oskudica i u ključnim talentima, onima koji čine da vaša kompanija odskače od rivala. Statistika pokazuje da u prosečnoj kompaniji ima samo oko 15% zaposlenih čiji su kvaliteti na dovoljno visokom nivou da bi odlučujuće odskakali od ostalih, a sa njima i vaša firma u odnosu na konkurenciju. Ispostavlja se da je pronalaženje, negovanje i zadržavanje ovakvih talenata teško izvodljivo – toliko da mediji specijalizovani za biznis govore i pišu o “ratu” za pridobijanje talenata, kao i “lovu” na iste. Energija i energičnost u poslovanju je, takođe, nešto što je teško imati i postići. Iako neopipljiva, može se meriti po broju nadahnutih radnika u redovima vaših zaposlenika. Na osnovu jednog istraživanja, došlo se i do podatka da su inspiracijom pokretani zaposlenici triput produktivniji od nezadovoljnih radnika, mada je takvih – malo. U većini poslovnih sistema – bili to startapovi, korporacije ili globalne kompanije – samo jedan od osam zaposlenih poseduje inspiraciju potrebnu da posao “poleti”.

Tako stoje stvari. Finansijskog kapitala ima u izobilju, ali se njim pažljivo upravlja; ljudski kapital je retka i dragocena pojava, ali se njim ne upravlja pažljivo niti se neguje. Zašto? Pa, delimično i zato što cenimo i nagrađujemo dobro upravljanje finansijskim kapitalom koji je i te kako opipljiv. A možemo ga uvek i lako premeriti, dok ljudski kapital nije baš lako vrednovati. Veliki i globalno poznati izvršni direktori su danas visoko cenjeni i traženi upravo zbog svog pametnog upravljanja i alokacije finansijskog kapitala; današnji “egzekutivci” bi, međutim, trebalo da budu jednako dobri i u upravljanju ljudskim a ne samo finansijskim kapitalom.

Kako se može poboljšati upravljanje ljudskim kapitalom?

Nastojite svim sredstvima da ga – izmerite. Kao što poslovica kaže, ne možete upravljati onim što je nemoguće premeriti. Svetom biznisa je već dugo prisutna prava papazjanija od skraćenica (ROA, RONA, ROIC, ROCE, IRR, MVA, APV i sl.), i sve se odnose na merenje našeg finansijskog kapitala. Ali, da biste izmerili ljudski kapital, možete primeniti pokazatelje kao što je indeks produktivnih moći koji se fokusira na cenu kompanijskih kadrovsko-organizacionih opterećenja, kao i na prednosti efikasnog upravljanja talentima i energijom ukupne proizvodne moći vaše kompanije. Možete meriti količinu i vrednost vremena uloženog u poslovne projekte ili inicijative, a možete meriti i isplativost vremena potrošenog na unapređenje biznisa. Možete aktivno meriti i broj ključnih talenata koje imate u okrilju vaše firme. Kada je Caesars Entertainment, kompanija za proizvodnju video-igara reorganizovala svoje operacije u 2011. godini, seniorski tim ove firme ne samo da je razvio bazu podataka o performansama i potencijalu vrhunskih 2.000 rukovodilaca preduzeća, već je takođe analizirala sposobnosti prvih 150 da preuzmu na sebe nove i različite poslovne profile.

Ulažite u ljudski kapital baš kao što ulažete u razvoj finansijskog kapitala. Svet biznisa je za finansijski kapital razvio pojmove poput “oportunitetnih troškova”, koji se ogledaju u ponderisanoj prosečnoj ceni kompanijskog kapitala. Merimo dugoročnu vrednost investicija, a takođe uspostavljamo minimalno prihvatljive stope povraćaja po projektu pre no što uložimo i jedan dolar svog kapitala. Upražnjavamo Monte Karlo simulacije kojima se procenjuju varijacije u povraćaju uloženog novca u uslovima velike tržišne neizvesnosti. Kada je reč o ljudskom kapitalu, moramo početi da razmišljamo o oportunitetnim troškovima za svaki sat utrošenog vremena. Jedan od načina da se to uradi je merenje troškova nastalih utroškom vremena za – poslovne sastanke.

Moje kolege u kompaniji Bejn (Bain) izračunale su da jedan nedeljni sastanak upravnog odbora u prosečnom preduzeću godišnje “pojede” 300.000 sati vremena za podršku odboru od strane svih ostalih odeljenja kompanije. Kada je Woodside, australijska kompanija za naftu i gas odlučila da pažljivije osmotri cenu sastančenja kompanijskog vrha, otkrila je da su ove seanse “pojele” čak 25% -50% vremena svog ostalog kompanijskog osoblja. Uzmimo kao primer pilot-projekte. Dužina susreta/sastanaka na kojima se razmatraju ovakvi probni modeli su u proseku redukovani za 14%. Ova ušteda vremena predstavlja sedam odsto vremenskih kapaciteta stalno zaposlenih s punim ranim vremenom. Stoga bi o projektima uvek valjalo misliti i sa stanovišta odnosa uštede/utroška vremena i novca, a pre svakog novog sastanka ili nove inicijative obavezno uključivati oportunitetni utrošak vremena i talenta potrebnih barem za minimalnu isplativost nekog budućeg projekta.

Kontrolišite i nadgledajte. Timovi sastavljeni od stručnjaka za planiranje i analizu mere stvarne i očekivane rezultate finansijskog kapitala. Odbori za upravljanje investicijama procenjuju nova ulaganja. Planove za kapitalne troškove treba podvrgavati detaljnim kontrolama izvršnog odbora. Svi moramo podnositi zahteve za odobrenje novca kako bismo dobili potrebna sredstva. Slično tome, trebalo bi da i nad ljudskim kapitalom vršimo periodične procene mogućnosti kontrole nad organizacionim troškovima koje imamo u našoj firmi, kao i koje akcije treba preduzeti kako bismo ih maksimalno suzbili. Brojni značajni alati za obradu podataka, kao što je Microsoft Workplace Analytics, mogu nam pružiti detaljne preglede i informacije o tome kako koristimo vreme na poslu. Kada je reč o izuzetnim (a i o onim manjim) talentima, moramo biti u stanju da doznamo koji su to ljudi u našoj firmi sposobni za stvaranje ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju, kao i da li su raspoređeni na kritično važne pozicije i zaduženja.

Razmotrimo slučaj jednog B2B dobavljača koji je želeo da pronikne u to šta neke prodavce čini vrhunskim igračima. Statistička analiza metrike rađene Majkrosoftovim softverom Workplace Analytics i drugih faktora otkrili su razlike  u načinima na koji vrhunski izvođači troše svoje vreme u odnosu na one koji su bili prosečni. Neke od tih razlika bile su očigledne: oni najbolji predstavnici prodaje su sa svojim potencijalnim klijentima provodili u proseku četiri sata više nedeljno od “običnih” uposlenika; među najtalentovanijima je takođe i 25% veća verovatnoća da će klijentima prodati ne samo jedan već više različitih proizvoda. Međutim, ispostavilo se da je ponašanje super-talentovanih zaposlenih ponekad bilo iznenađujuće. Na primer, vrhunski radnici imali su tri puta veće šanse za ostvarivanjem uspešne komunikacije u više radnih grupa unutar svoje firme. Drugim rečima, talenti su se povezivali s onim radnicima koji bi im mogli pomoći pri rešavanju problema s klijentima (kao što je osoblje stručno osposobljeno za finansije, pravnu regulativu, cene ili marketing.

Prepoznajte i nagradite dobro kompanijsko upravljanje vremenom, talentima i energijom. Istorijski gledano, uspešna ulaganja finansijskog kapitala mogu izgraditi nečiju karijeru. Promenljiva naknada se često vezuje za neku meru ekonomski dodate vrednosti. Iako većina kompanija ne nudi doživotno zaposlenje, one bi za svoje top talente ipak trebalo da nađu načina kako da kreiraju dugoročnu podelu zadataka i svakog dana rade naporno kako bi za njih uvek iznova pronalazili angažman. Ovo se najbolje sprovodi stvaranjem inspirativnog radnog okruženja, orijentisanog na rezultate. Kada je Rejd Hofman (Reid Hoffman) osnovao LinkedIn, obećao je sebi da će ta kompanija pomoći unapređivanju karijera talentovanih radnika koji su potpisivali ugovore na dve do četiri godine i imali značajan doprinos – bilo da bi im LinkedIn obezbedio neko sjajno nagradno putovanje ili podržavajući njihove napore da krenu dalje, ili da promene poziciju. Ovaj pristup pomogao mu je da u svoju kompaniju privuče i zadrži one radnike koji poseduju najbolje preduzetničke kvalitete.

Lidere bi trebalo procenjivati i nagrađivati shodno “koeficijentu inspiracije” koju poseduju. Lidere, takođe, treba ocenjivati i nagrađivati shodno sposobnosti da izgrade i odneguju kompanijske talente, to jest, koliko su pojedinaca s visokim potencijalima regrutovali, kako i koliko su ih razvijali, da li su ih zadržali. Tu je i tzv. “trgovinski bilans talenata”: kolika je čista dobit firme od “uvoza” visoko-potencijalnih talenata, minus njihov “izvoz” odnosno odliv istih. Stvarne vrednosti jedne kompanije – kako piše u poznatom priručniku “Netflixa” za odabir kadrova – ogleda se u tome “ko će od zaposlenih biti nagrađen, ko unapređen, a ko otpušten.”

Ovo su samo neki od načina na koji bi se moglo otpočeti sprovođenje veće discipline u upravljanju ljudskim kapitalom. Verovatno da postoji daleko više kreativnih rešenja. Vreme je ograničen resurs. Talenat je oskudan fenomen kojeg nema svako, i zato vredi boriti se da ga pridobijemo. Energija može biti stvarana ili uništavana. Što pre počnemo da delujemo po ovim pravilima, pre će nam se isplatiti ljudski kapital zbog kojeg je vredelo boriti se.

 

HBR

Sprintom do vrha ili: uspon vrhunskih kineskih vina

Ukoliko vam se posreći da na retko vedar dan posetite kinesko vinogorje „Grejs“ na 500 kilometara jugozapadno od Pekinga, moglo bi vam se dogoditi da ga lako pomešate s nekom od trendi vinarija u Toskani. Balkonska vrata italijanske vile otvaraju se pravo ka bujnim špalirima vinove loze koja se proteže sve do ivice horizonta, gde planine lelujaju kroz slojeve toplog vazduha. Raštrkani piknik stolovi leže u vrtu pod tanušnim stablima, uz šuštanje lišća na suvom vetru, upečatljivo opisuje Tony Perrottet za dnevni list The Australian.

Prođite kroz vrata ove vinarije, i već ćete biti korak bliže srcu provincijalne Kine. Uske, asfaltirane staze vode do farmerskih sela u kojima se i sada mogu uočiti ruševne fasade i ostaci starih, krečom ispisanih parola Komunističke partije Kine; na fasadama i dalje vise pocepane crvene zastave. Na ulici, zaglušujuća buka jednog prastarog motocikla, relikta iz Maovih dana; u vinograde kreću berači grožđa sa svojim tradicionalnim, širokim seljačkim kapama – ovakvu scenu zatičemo u oblasti vinogorja Grejs.

U daljini na horizontu leže poluzaboravljeni puteljci i staze provincije Šansi (Shanxi), regiona o kojem se znalo još u doba kineskih careva; ova je oblast bila poznata kao bogati trgovački centar. Samo nekoliko minuta vožnje odatle leže ostaci drevne i slavne kineske istorije: tu je ogromno plemićko imanje i na njemu kuće porodice Čang, luksuznog prebivališta trgovaca čajem tokom dinastije Ming.

Vinogradi Grejs gledaju u budućnost Kine. Elegantnom trpezarijom ukrašenom savremenim umetničkim delima razletela se mala armija poslužitelja koji profesionalno i nečujno klize oko gostiju. I dok se u kuhinji ovog zdanja priprema gozba sa sjajnim poslasticama iz oblasti Šansi, uključujući “kineske rezance na makaze”, sotiranu rečnu ribu i pržene kolače “Bing”, uz probrana vina koja se gostima dosipavaju u redovnim intervalima – bili su tu najbolji Kaberne, baršunasto „Predsedničko“ Grand Reserve vino koje je čuveni američki vinski kritičar Robert Parker stavio na 85. mesto zbog svog suptilnog ukusa s aromom kupine, lovorovog lista, bibera i kedra. Inače, oznaka „Reserve“ ili „Riserva“ na vinima asocira na nešto skupo, posebno, kvalitetno, na neki način i ekskluzivno. Međutim, u stvarnosti se dešava da vinari, u želji da što bolje i skuplje prodaju svoja vina, često okite svoje etikete ovim izrazom – pa i onda kada se radi o tek prosečnom vinu; tako se može desiti da platite više nego što bi trebalo, ili bar više nego što bi vas koštalo neko stvarno posebno vino bez natpisa Reserve. Drugi će, još gore, na nekom jako jeftinom vinu napisati Gran Reserva jer je odležalo. Nema jeftinih a dobrih vina, ali, isto tako, ni sva skupa vina ne moraju da budu dobra. Zato, probajte što više različitih vina pa ćete tako sami otkriti svoje omiljeno vino u kome ćete često uživati. A do tada – uživajte u istraživanju.

Vinarija Grejs odvažno predvodi jedan od najneverovatnijih kineskih trendova, kao najuspešnija vinarija iz novog talasa butik-vinarija. Danas Kina ima više od 400 takvih vinograda u zemlji, uglavnom u suvim regionima Šansi i Ninšja na severu, dok enološki konsultanti koji pomažu Kinezima dolaze iz Francuske, Kalifornije i Australije – sve je ovo postalo uobičajeno, kao što je danas već potpuno uobičajena slika viđati inostrane IT stručnjake zaposlene u Šangaju.

Štaviše, renomirani vinski kritičari su od 2012. počeli da obraćaju pažnju i na kineska vina. Te su godine u Pekingu pobedila četiri kineska crvena vina, predvođena već pomenutim Grace’s Chairman’s Reserve, potukavši tada francuski Bordo na testu ukusa i bukea naslepo, u kojem su učestvovale međunarodne sudije. Iako su neki u Francuskoj ovaj test proglasili „nepoštenim i prljavim“ – trebalo je da vina budu jeftinija od 100$, uključujući i porez od 48% na ona iz uvoza – ovaj iznenađujući rezultat ohrabrio je Kineze da s punom ozbiljnošću priđu proizvodnji vina kao važnoj grani kineske industrije.

Afinitet za kulturu gajenja vinove loze deluje nam prilično daleko od Srednjeg kraljevstva. Kinezi su se tokom četiri milenijuma uglavnom družili s pirinčanim vinom, tamnim i izuzetno žestokim alkoholnim napitkom čiji ukus podseća na suvi šeri. I – kao i mnogi neupućeni autsajderi – kada mi je prvi put ponuđena čaša kineskog vina u jednom izuzetno otmenom šangajskom restoranu, „Mišel na nasipu“ (M on the Bund), mislio sam da je to nekakva šala. Ideja je bila upravo takva: izazvati kod gostiju komentare u vezi njegovih „toksičnih sporednih efekata“ – recimo, gubljenja osećaja za ukus na jeziku, ili čak i vida na jednom oku.

“Da ste to rekli pre nekoliko godina, možda biste bili u pravu” kaže Mišel Garno (Michelle Garnaut), Australijanka koja u Kini drži nekoliko skupih restorana poput M on the Fringe, Capital M, M on the Bund i The Glamour Bar. Pruža mi čašu vrsnog šardonea iz zadnje berbe, dok stojimo na balkonu okrenuti ka neverovatnoj panorami kojom dominiraju futuristički neboderi. Prvi gutljaj je iznenađenje: jasna i svetla aroma, sa suptilnim ukusom nektarine.

U Kini je vino od grožđa svoj komercijalni uspon prvi put doživelo 1892. godine, kada je korišćena i uzgajana loza uvezena iz Kalifornije, dok je širi zamah proizvodnje ponovno otpočeo tokom 1980-tih, pošto je kineska privreda usvojila neke odlike kapitalizma. Akcenat je tada, međutim, bio na kvantitetu a ne na kvalitetu. Želeći da baci makar letimičan pogled na vinariju koja pripada „staroj školi“ proizvodnje vina, pisac ove priče Toni Perotit se jednog blago kišnog popodneva uputio ka nasledniku originalnog proizvođača iz 1892., vozeći do vinarije neobičnog imena „Zamak Čangju“ (Chateau Changyu AFIP Global), smeštenoj u seoskoj oblasti na 90 minuta putem severoistočno od Pekinga.

Vinograd nije bilo teško uočiti, jer je, što i njegovo ime sugeriše, na posedu  sazidana neverovatna reprodukcija francuskog klasičnog zamka, sa svojom elegantnom kupolom koja se izdiže nad zelenim vinogradima. „Osećaj da sam zabasao u pravu diznijevsku fantaziju još se više pojačao na ulasku u „Strani grad“, jedno od krila kompleksa vinarije i nestvarnu imitaciju srednjovekovnog evropskog sela – sve zajedno sa srednjovekovnom crkvom i radnjom po imenu Sveti gral; tog trenutka sve je bilo pusto, a domaćini su očekivali nove ture autobusa punih turista.

Na put do vinarije pratio me je Džim Bojs koji živi i radi u Pekingu, vinski bloger razbarušenog izgleda čiji je opori humor podsećao na Njumana iz TV serije Sajnfeld. Mladi vodič, devojka po imenu Nan Sja vodi nas u istraživanje vinskih podruma ukrašenih grbovima i živopisnom heraldikom a la Kralj Artur; tu je i muzej u kome je na vidnom mestu istaknuta fotografija vina Čangju, posluženog predsedniku Obami tokom državne večere. Naša „turneja“ završava u ogromnom prostoru za degustaciju, gde nas je mlada somelijerka poslužila šardoneom iz 2008. na sobnoj temperaturi, ulepšanog muzičkim ugođajem lift-verzije pesme iz „Titanika“.

“Opisao bih ovo vino kao slabo”, primećuje Bojs. “Buke mu ne ostaje u nosu. Ali je, ako ništa drugo, veoma bistro.” Kada mu je rečeno da se na tržištu prodaje za više od $120 po boci, Bojs je skoro ispustio čašu. “Mogu da kupim bocu čileanskog za $15 u bilo kom supermarketu u Pekingu – i bilo bi bolje od ovoga! Zašto bih kupovao baš ovo vino?” Naša somelijerka se smeška, šireći dlanove ka nama. “Ne znam!”

Nan Sja je potpuno neuznemirena ovim lošim komentarom. “Možemo li da se slikamo svi zajedno?” Pruža Bojsu svoju vizit-kartu, „u slučaju da negde sa strane čuje za posao u nekoj drugoj vinariji“.

Nakon iskustva sa Čangjuom, lako je razumeti zašto je pojava manjih proizvođača kao što je Grejs izazvala takvo uzbuđenje među kineskim ljubiteljima vina. Kinesko vinarstvo je još uvek u ranoj fazi, a vinski butici su skupi zbog malog obima proizvodnje i visokih transportnih troškova; zato je cena vina u maloprodaji između $50 i $100, a proizvodnja u nekim vinogradima gotovo zanemarljiva. Pa ipak, ne može se osporiti istinski potencijal jer Kina ima tle, klimu i sve vrhunske tehničke aspekte za proizvodnju vrhunskih vina; raspon i paleta domaćih vina se stalno i ubrzano uvećava – kao i sve ostalo u Kini.

Uspeh Vinograda Grejs predstavlja model budućeg razvoja kineske vinske industrije – čak je i način na koji je ova vinarija uspela podseća na zaplet iz nekog TV rijalitija. “Nazivaju nas čudom”, kaže Džudi Čen, izvršna direktorka ove porodične firme, kojoj je bilo tek 24 godine kada je 2002. preuzela poslovne uzde ove tada pet godina stare vinarije.

Počevši svoju karijeru kao bankarka Goldman Saksa u Hong Kongu, jedino što je Džudi znala o vinima bilo je njeno tinejdžersko iskustvo s odmora u Burgonji, gde je popila dve čaše crvenog vina i potom zaspala na kauču. “Kada su mi vinari pomenuli Cabernet sauvignon, nisam imala pojma o čemu su mi to pričali,” kaže ona.

Džudi Čen je brzo angažovala vinskog konsultanta, Australijanca Kena Marčisona; u cilju poboljšanja kvaliteta, morao je da povadi polovinu već postojećih čokota. Ubrzo je vinograd Grejs privukao pažnju međunarodne enofilske javnosti (uzgred, Marčison je prošle godine otišao iz Grejs vinograda pravo u penziju).

Ključni proboj na tržište dogodio se u trenutku kada je legendarna hotelska grupa „Peninsula“ počela da služi Grejsova vina. Uskoro je usledio još jedan kineski hotel sa pet zvezdica. I tako se zavrtela priča sa kineskim vinima, koja postaju sve popularnija.

Džudi Čen kaže da aktuelni restorani za srednju klasu Kineza čine glavni deo tržišta, mada su među strancima još uvek prisutne predrasude o kineskim vinima. “Ljudi zaboravljaju da su, kada su kalifornijska i australijska vina prvi put izašla na tržište, potrošači bili veoma, veoma skeptični. Francuzi su decenijama gledali prezrivo i s visine na kalifornijsko carstvo vina, Dolinu Napa“, kaže ona.

Mnogi veruju da profitne šanse i izgledi za lokalne vinare u budućnosti mogu biti samo još bolji.

“Tačno je da kineska vina još uvek ne poseduju prepoznatljiv identitet, za razliku od, recimo, klasičnih kalifornijskih vina iz doline Napa ili onih iz Južne Australije, iz doline Kler (Clare Valley)“, kaže Dejvid Šumejker, somelijer u šangajskom hotelu Pudong Shangri-La. “Ali, vrlo brzo ćemo biti u mogućnosti da probamo njihova vina i kažemo: ‘Ah, pa to je klasika… dobri stari Šansi’.”

 

Tony Perrottet, The Australian