2018: Godina pomame za kriptovalutama

Svaka uspešna nova tehnologija prolazi kroz svoj „Kambrijski period“; u geologiji, ovaj pojam označava eru procvata složenih formi života; U današnjem svetu virtuelnog novca, taj pojam označava eksploziju rasta upotrebe virtuelnog novca, koji nastojimo da koristimo u svakoj prilici. Elektronska pošta, internet-pretraga, društveno umrežavanje – svaka od ovih stvari je prošla kroz svoju fazu tipa “baš će ovo rešiti sve naše probleme!”, pre nego što smo shvatili gde je i kakva je njihova najbolja primena, ali ujedno shvatajući i koja su njihova ograničenja. I dok Bitcoin svakodnevno iskušava dokle može ići njegova vrednost, koja trenutno dostiže astronomske visine, kriptovalute i Blokčejn (Blockchain) tehnologija koja ih pokreće sada preuzimaju ulogu po principu „jedna tehnologija po svačijoj meri“.

Blokčejn je kriptografski zaštićeno distribuirano „knjigovodstvo“ – to je ono što štiti vas ili bilo koga drugog i potencijalne izrade kopije tog Bitkoina kojeg ste upravo kupili. Verovatno ste čuli za popularnost blockchain tehnologije u finansijskom poslovanju. U stvari, sve čega se opsetite – možete izraziti kroz blokčejn. Ambiciozni programeri i preduzetnici imaju za cilj da blokčejn iskoriste kako bi preradili doslovce sve: od metoda po kojem pratimo vlasništvo nad zemljištem, preko načina na kako distribuiramo lekove, do toga kako odobravamo diplome.

Neke od ovih ideja su sjajne, dok su druge smešne. Da li vam zaista treba blokchain da biste pokrenuli onlajn enciklopediju ili platili da vam stižu vesti od medijskih kuća? Bez obzira da li ćemo tako činiti ili ne, verovatno da ćemo tokom naredne 2018. godine videti kako se ove stvari razvijaju. Ovo je delom i zbog preplitanja rizičnog kapitala s apetitima investitora, uzbuđenih divljim vožnjama Bitkoina kroz svetske berze. Ali, to je takođe i zbog toga što je to bujni ali rasipnički proces pomoću koga tehnološka industrija određuje za šta je svaka nova platforma zaista dobra. A to je proces koji će proveriti da li je bitkoin mehur koji se vinuo do još većih visina ili će, možda, napokon prsnuti.

U narednoj godini, moto finansijsko-tehnoloških programera tebalo bi da glasi: “kripto-novčići za sve!” Početnim ponudama za kovanice (Initial Coin Offerings, ICOs), kojima se na svetsko tržište uvode nove kripto-valute, dosad je prikupljeno četiri milijarde dolara, uglavnom u prošloj godini – pretvorivši ih u jednu posebnu ludost i pomamu. Budućnost u će kojoj svako od nas imati svoju ličnu valutu i dalje ostaje u sferi neverovatnog i nezamislivog. Ali nije daleko dan kada će svaka velika tehnološka platforma izdavati svoj jedinstveni token – novčić – valutu – novac koji će važiti u njihovoj oblasti delovanja.

A pre no što se to dogodi , evo tri pitanja koja će industrija morati da reši: 1. Da li su ICO tokeni prvenstveno investicije ili alati? 2. Možemo li uopšte danas odustati od ideje da su kripto-valute nova vrsta tradicionalne gotovine? 3. I da li, opšte uzev, programeri mogu izaći na kraj s epidemijom tehničkih problema oko Bitkoina i ostalog kriptonovca (trenutno postoji preko 1000 kriptovaluta). Nastavak porasta kriptovaluta u 2018. godini zavisiće od toga koliko je napretka, po ovim pitanjima, moguće postići u kripto-svetu.

Šta je Token?

Početne ponude za kovanice (ICOs) započele su kao alternativno sredstvo za finansiranje novih protokola i infrastrukture u kripto-univerzumu. Kompanije, prolazeći kroz ovaj proces, stvaraju i prodaju tokene; tokeni se mogu skupljati kao investicije ili se pak mogu koristiti za izvršavanje zadataka na platformama s kojih potiču.

Neki projekti, u nadi da će ponovo ubediti skeptike i tako se kvalifikovati za veću količinu institucionalnog kapitala, eksplicitno modeluju svoje kriptovalutne projekte koristeći tradicionalne fondove (ili, kako se to u svetu finansija kaže, investiciona vozila). Start-up inkubator pod nazivom Sajens (Science) je, recimo, prikupio 12 miliona dolara tokom inicijalne ponude, ciljajući na iskorišćavanje prednosti ICO-manije kako bi povećao vrednost investicija u kompanije koje se bave trgovinom/ operacijama blokčejnom. Sajens je strukturirao svoju početnu ponudu kako bi  ispunio i zadovoljio pravila o hartijama od vrednosti i valutnoj autorizaciji, dok se sama kupovina tokom inicijalne javne ponude u Sajensu nije ni po čemu toliko razlikovala od kupovine tokom bilo koje tradicionalne početne runde investicija.

Drugi, pak, imaju nešto kompleksnije viđenje uloge tokena: Oni, naravno, mogu promeniti svoju vrednost i poslužiti kao investicije, mada ih mi stvaramo zato što oni imaju svoju posao i zadatak koji moraju da obave kako bi oblast novih tehnologija valjano funkcionisala. Inženjeri koji grade nove protokole i platforme ne uzimaju samo novac koji se prikupi tokom inicijalne ponude kriptokovanica (ICO); tokeni koje oni prodaju takođe stvaraju podsticaje i vrše osnovne funkcije u sistemima koje grade, tako da tokeni neće samo ležati na investicionim računima. To je pristup koji je bio prisutan kao „podloga“ koja leži iza skorašnje javne ponude u režiji firme Blokstek (Blockstack), startup firme koja predviđa postojanje decentralizovane mreže zasnovane po blokčejn principu, i u kojoj će vaše direktne interakcije sa preduzećima, organizacijama i pojedincima biti pokretane zahvaljujući njihovim tokenima. Sistem kojeg je demonstrirao Blockstack koristi sopstveni pregledač (brauzer) i planira prototipne aplikacije koje će nezavisni programeri stvoriti kako bi se koristili za skladištenje podataka ili iznajmljivanje kuće u stilu Airbnb-a, muzičko izdavaštvo ili, recimo, za ličnu zdravstvenu dokumentaciju.

U ovom trenutku, svet inicijalnih javnih ponuda kriptovaluta sretno prihvata oba ova modela. Za godinu dana od danas, trebalo bi da imamo više fakata i dokaza koji bi pokazali koji od njih ima više smisla. Investicioni model nudi više sigurnosti i obezbeđenja od moguće situacije da neka javna ponuda kriptonovca neće bude direktna i potpuna prevara; pristup tipa “stavi tokene u pogon” otvara više revolucionarnih tehničkih mogućnosti.

Budućnost bez keša

Bitcoin je javnosti prvi put objašnjen kao jedan vid digitalnog novca, i tako su uokvireni i njegovi naslednici i takmaci poput Lajtkoina, Fajlkoina, ili Etera (Litecoin, Filecoin, Ether). Svaka od ovih “valuta” na određene načine liči na tradicionalni novac – one su apstrahovane ekonomske vrednosti; njima je moguće trgovati; svaka od ovih kriptovaluta koristi jedinstvene simbole. Nijedna od njih, međutim, nije toliko pogodna da bi preuzela makar one najosnovnije uloge klasičnih valuta, kao relativno stabilnih posrednika u razmeni – to jest, da se njima na jednostavan način obavlja kupovina i prodaja stvari. Jer, ovakva virtuelna valuta ima previše „trenja“ i njom se stoga ne barata glatko kao što je to slučaj s tradicionalno uspostavljenim valutama. Svaka transakcija traje predugo, za njenu realizaciju se koristi previše energije i uključuje previše rizika (Bitcoin je, na primer, šokantno lako izgubiti – jedna pogrešna lozinka i već ste zapali u gotovo nerešivu nevolju).

Pre skoro godinu dana, kad je bitkoin u trgovini vredeo “samo” 1000 dolara – i svi su kolutali očima! – Kejd Mec (Cade Metz) je za magazin Wired tada izneo tvrdnju da”Bitcoin nikada neće postati (stvarna) valuta”. Ali, ta ideja o kriptovaluti ne nestaje tek tako. Ovde je zgodno, na primer, opsetiti se najnovije tužne priče o vlasniku bitkoina koji je pokušao da proda deo svog gazdinstva našavši se u teško savladivom lavirintu nevolja. Kako se žalio na Tviteru, “Još uvek je super složen za korišćenje, bilo da je žalosno nesiguran i/ili nebezbedan, iako sada imate i smešno visoke naknade, dugotrajna vremena potvrđivanja, super nepraktične razmene sa nultom privatnošću.” (Njegov identitet na Tviteru kazuje da je reč  o inženjeru zaposlenim Guglu, tako da verovatno nije neki tupan a nije ni tehnofobičan, s obzirom da je njegova struka u sferi visokih tehnologija).

U 2018. godini, najpametniji potez od strane kompanija koje prave javne ponude i finansijske proizvode nalik bitkoinu biće „odvikavavanje“ javnosti i medija od koncepta “digitalnog novca”. Digitalni novac je metafora koja u eri procvata nebrojenih kriptovaluta više nema smisla, i postaje način na koji ćemo početi da pravilno prihvatamo i shvatamo novu tehnologiju „nečega“ što izgleda kao novac, ali to, zapravo – nije.

Dalji rad na korigovanju grešaka: “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”

Najveći problemi sa Bitcoinom pojavili su se usled komplikovanog mehanizma kupovine i držanja bitkoina – mehanizma toliko nedostižnog da gotovo svi koji se bave Bitkoinom plaćaju trećim stranama da se njima bave. Ovi posrednici koji se brinu o vašem „kripto-novčaniku“ postaju, zapravo, tačke neuspeha čitavog sistema. Njih je moguće hakovati; njihovi sistemi padaju; vlade i regulatori im neprestano nalažu da prijavljuju transakcije za koje korisnici/vlasnici pogrešno smatraju da su anonimne.

Tokom naredne 2018. godine možete očekivati eskalaciju konkurencije među provajderima ovih usluga obezbeđivanja kripto-novčanika ne bi li zadobili poverenje svojih korisnika. Neće biti lako, s obzirom da je naduvana cena bitcoina dovela do opšte pomame, a masovna želja za uzimanjem učešća u sticanju Bitkoina umanjila je kapacitete ovih kompanija. Ali, ukoliko bitkoin ne reši ovaj problem, to cbi moglo uticati na čitavu perspektivu ove industrije jer će se za svaki novi oblik virtuelnog novca ili token koji započinje svoje funkcionisanje ovaj problem ostati prisutan i – sasvim isti.

Svaki od ova tri izazova sa kojima se susreću kriptovalute napokon se svodi na pitanje poverenja. Ironično, libertarijanski sanjari su Bitkoin i njegovu sabraću zamišljali kao “mesto nepoverenja i nepouzdanosti”, u kojem nije bilo potrebno da procenjujete reputaciju suparničke strane u bilo kojoj transakciji ili bilo kojoj posredničkoj instituciji, jer je čitav proces nepobitno garantovan blokčejn sistemom, odnosno kripto-sigurnosnim zapisom. Međutim, ništa što se danas događa u svetu javnih ponuda novih kriptovaluta i Bitkoina nije doprinelo da atmosfera i situacija oko ovakvog neopipljivog novca bude neizvesna. Jer, uvek postoje oni koji će hteti da se klade i ulažu naprosto jer veruju i nadaju se da će postići dobitak: Da li je moja kompanija kod koje držim svoj kripto-novčanik najpouzdanija? Koji token ima najviše šansi da potraje a da mu cena ne padne? Koji se programeri kreću u najpametnijem pravcu?

Ove opklade – opklade, jer su to ulaganja u kojima glavnu ulogu ima čista sreća – nastaviće se sve dok tržište bude raslo. Procvat kriptonovca ponikao je na obilju – kako kapitala (jer su veoma dugo kamatne stope bile veoma niske) tako i u tehničkim resursima (jer je bilo mnogo neupotrebljivih CPU-a pre nego što je počelo ovo ludilo oko virtuelnog novca). Pronalazač BitTorrent-a Brem Koen kaže da “Bitcoin radi veoma dobar posao – trošenja svakog raspoloživog resursa koji mu dopadne.” Tehnički resursi su počeli da se smanjuju, zbog čega su učesnici, tj. igrači ili „rudari“ primorani da kupuju skuplje grafičke kartice – Bitcoin rudari su dosad prikupili svu potrebnu opremu (hardver). I najmanji osećaj finansijske krize mogao bi umanjiti njima dostupna finansijska sredstva. Pravi test za kriptovalute – naredne godine a i nakon nje – biće sposobnost i kapacitet kriptovaluta da se razviju, kako bi postale efikasnije.

Jer, zapamtite: Kambrijska era je završila masovnom izumiranjem.

Scott Rosenberg, The Wired

 

Kina i e-oglašavanje: etika iznad profita

06

I pored problematičnog kršenja privatnosti, sumnjivih oglašivača i nebezbednog surfovanja svetskom računarskom mrežom, kineske firme za internet-oglašavanje i SEO optimizaciju doživljavaju vratolomni profitni rast, donosi u svom članku poslovni magazin The Economist.

Ipak, kinesko tržište onlajn pretraživanja već je neko vreme pod lupom vlasti – ne zbog eventualne cenzure ili nedostatka slobode izražavanja već zbog nedostatka bazične poslovne etike, ali i manjkavosti u bezbednosnim sistemima kineskih e-pretraživača.

08Dužnost velikih korporacija “nije ograničena samo na to ‘da ne bude zla'”, tvrdi Narodni dnevnik, popularno glasilo kineske Komunističke partije. Novine, kao glasnogovornik kineskog političkog mejnstrima, žele veću društvenu odgovornost kineskih firmi koje se bave poslovnim razvojem internet-pretraživača. Očigledno je da ovaj dnevnik želi da se „internet-preduzetnici“ i SEO firme aktivno uključe u “borbu za što čvršću poslovnu etiku kompanija”.

Gnev urednika je, pre svega, fokusiran na Baidu, najveću kinesku onlajn firmu za SEO optimizaciju i internet pretragu, usled skandala zbog oglasa koje objavljuje. Nepouzdane i neproverene informacije i objave rezultirale su sumnjivim medicinskim tretmanima koji su možda doveli do smrti pacijenta sa dijagnozom poodmaklog raka nakon što je, navodno, potrošio $30.000 na nadrilekare koji su se oglašavali na Baiduu. Ovaj slučaj nagnao je kineske regulatore da otvore istragu  koja se tiče ovakvih i sličnih reklamnih praksi e-kompanije. Ova vest je uticala da akcije Baidua ove nedelje strmoglavo padnu. Ovaj nered u sferi e-oglašavanja, koji je prouzrokovao tragediju usledio je nakon slučaja koji se dogodio u januaru. Tada je šef Baidua priznao da je njegova firma prihvatala uplate od navodno „nezavisnih zdravstvenih stručnjaka“, da bi ih „moderirala“ i diskretno protežirala na svojim online forumima za bolesne pacijente.

Opomena koju je u javnosti objavila ova novina se medijski oslonila na reklamni slogan Gugla, čiji je dugogodišnji moto bio “Ne budi zao” (Don’t be evil). Ovaj američki gigant za internet-pretragu se izvukao iz Kine tokom 2010. godine, radije nego da podlegne zvaničnoj cenzuri. Uprkos ovom naizgled principijelnom odlasku, Google zapravo i dalje čuva nekoliko svojih e-poslova nižeg profila koji nesmetano funkcionišu već šest godina. Priča se da bi Google Play, njegova onlajn prodavnica aplikacija za Android mobilne telefone, mogla da uskoro dođe u Kinu (što bi od ove kompanije zahtevalo da se ulaguje takozvanim „cenzorima“).

07Nevolje Baidua i iskušenja s kojima se suočava Google u osnovi imaju isti uzrok: Kina je ogromno tržište za svaku industriju, pa tako i za SEO poslove i onlajn optimizovano pretraživanje. Jedna kalkulacija i prognoza govori nam da će se prihodi otprilike udvostručiti, sa zaradom od oko 411 milijardi juana (63 milijarde dolara) do 2018. godine. Grupa M, filijala kineske megakompanije za oglašavanje WPP procenjuje da će ove godine otprilike polovina celokupne potrošnje na reklamne sadržaje otići na internet oglašavanje, za razliku od svega 15% koliki je bio udeo u e-oglašavanju pre pet godina – ovo je daleko više od svetskog proseka, koji iznosi 31%. Mobilno onlajn oglašavanje je 2015. skočilo za 178% i to na 90 milijardi juana (gotovo 12 milijardi evra).

Vratolomni rast e-oglašavanja i SEO optimizacije nosi sa sobom i svoje probleme i izazove. Nedavni izveštaji sa Univerziteta u Torontu otkrivaju da internet-pretraživači koje su razvili Baidu i druge koriste slabu ili nedovoljnu u enkripciju (zaštitu šifrovanjem), ujedno na svoju ruku i neovlašćeno prikupljajući ogromne količine nepotrebnih ličnih podataka. Pokazalo se da su kineski brauzeri veoma osetljivi i ranjivi na malver (Baidu tvrdi kako su njegovi pretraživači bezbedni, ali priznaje da ulaže kontinuirane napore da bi “značajno ojačala bezbednost informacija”.) Druga istraživanja ukazuju da 15-20% od približno 10 milijardi dnevnih klikova kojima se trguje na berzi oglašavanja u Kini generišu automatizovani “roboti” – a ne ljudi. Zlo ili ne, ovo partijsko glasilo (Narodni dnevnik) ima sva prava da apeluje na kineske internet-firme kako bi ove radile bolje, transparentnije i moralnije.

The Economist

Kraj Internet oglašavanja kakvo smo znali

Milioni ljudi odbijaju da dopuste da im nametljivi i nebitni oglasi koji odvlače pažnju opterećuju uređaje. Potrošači bi trebalo da iskoriste priliku i zahtevaju više uzajamno korisnih odnosa sa oglašivačima na mreži. Za MIT Technology Review piše Doc Searls

Moja sestra, penzionisani komandant američke mornarice, ima savršen vojni izraz za ono što ona radi sa svojim nedeljnim novinama čim stignu: ona ih”plevi”. Izbacuje ubačene reklamne dodatke i druge neželjene delove novina, ponekad čak i pre nego što novine unese u kuću. Isto važi i za liflete ubačene u elektronsko poštansko sanduče. Ono što je suštinski dobro: pšenica – prolazi kroz vrata, ono što je kukolj – ide u kantu.

Na mreži imamo blokatore oglasa koji automatski „pleve“ oglase sa sajtova. Vrlo je verovatno da će ih uskoro svi ljudi uključivati. U svom Digital News Report za 2015, Rojtersov Institut za proučavanje novinarstva je izvestio da 47 odsto anketiranih građana u Sjedinjenim Američkim Državama “redovno koriste softver za blokiranje internet oglasa.” Prema PageFair Adobe-ov izveštaj o blokiranju oglasa za 2015, broj ljudi širom sveta koji su blokirali oglase na svojim računarima prešao je prošlog maja 200 miliona.

Kako bojkot raste, mora da je ovo najveć “bojkot” i blokada reklama u istoriji. I ono može samo da ima trend uspona, sada kada i Apple podržava „blokiranje sadržaja“ (ad block) na svojim uređajima, otvarajući tako nove mogućnosti za korisnike da kontrolišu šta ulazi na virtuelna vrata njihovih uređaja a šta ostaje ispred njih.

Blokiranje oglasa nije nova stvar. Henrik Aasted Sorensen (Henrik Aasted Sørensen) je napisao originalnu Adblock aplikaciju program koji svako može preuzeti i pokrenuti u svom web brauzeru –  i to još 2002. godine. Ipak, ona je stekla popularnost tek deset godina kasnije. Šta se u međuvremenu promenilo?

Mislim da se najveći razlog zbog kojeg ljudi odbacuju oglase može sažeti u jednoj reči: praćenje. Tokom protekle decenije kompanije su sve više koristile tehnologiju ispod površine online oglašavanja da bi o korisnicima skupljale što više podataka mogu. Oglašivači ne moraju sami da razvijaju ovu skupljačku sposobnost oglasa: oni se oslanjaju na mreže koje isporučuju oglase tvrdeći da mogu da prikažu ljudima relevantne oglase bez obzira na to koje sajtove oni posećuju. Šošana Zubov (Shoshana Zuboff) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School) naziva tu rastuću praksu “kapitalizmom nadziranja (surveillance capitalism).

Možda je najbizarnija ilustracija kako ova praksa u suštini deluje poster koji su IBM i istraživačka firma Aberdeen Group odštampali 2013. godine i čije je ime “Velika destilerija. Na posteru je prikazan „clickstream“ – istorija našeg kliktanja mišem ili pokretanje prsta na mreži – na društvenim mrežama i iz drugih izvora podataka koji prolaze kroz cevi u veliki levak. Na dnu postera, slavine “optimizacija interakcije sa korisnikom ” i “marketing optimizacija”,  pune destilovani sadržaj  u prazne čaše na pokretnoj traci. Svaka prazna čaša predstavlja “pravu osobu” koja dobija “pravu ponudu” kroz “pravi kanal” u “pravom trenutku.” Na kraju svake pokretne trake svaka čaša „ispušta gasove“ na gore koji se potom skupljaju u „pokazatelje kampanje“ koji ponovo „hrane“ vrh rezervoara.

Ako pogledate brojeve u oblačićima iznad tih traka sa čašama, videćete da čak i ono što IBM i Aberdin zovu vrhunskim marketingom nastalim kao proizvod inteligentnog nadzora ponašanja korisnika, videćete da i u takvim slučajevima ispod 10 odsto korisnika odgovori na oglas. Mi se bavimo našim životima, radimo ono što nam se radi, što nije stvar za marketinške stručnjake, osim ako im mi kažemo da jeste.

Kada su istraživači pitali ljude zašto su počeli da koriste ad blokere, glavni razlog koji su navodili je da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka“.

0001Veoma je značajno to što su otkrili autori PageFair-Adobe izveštaja kada su pitali 400 Amerikanaca zašto su počeli da koriste ad bloker. Glavni razlog koji su naveli je da žele da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka.” Pre dvanaest meseci, firma za istraživanje javnog mnjenja Ipsos anketirala je ljude za potrebe preduzeća TRUSTe koja se bavi marketinškim uslugama i pronašla da je u međuvremenu briga ljudi za online privatnost porasla. Na vrhu razloga za zabrinutost je sledeće: ” Kompanije prikupljaju i dele moje lične podatke sa drugim kompanijama” Ljudi se sada toga plaše više nego što se plaše da ih vlada nadzire. Tako da nije ni čudo što je blokiranje oglasa enormno dobilo na popularnosti nakon što je postalo jasno da drugi mehanizmi za zaštitu lične privatnosti, kao što su “Do Not Track” (funkcija koju možete aktivirati u vašem web brauzeru da zahtevate da sajtovi ne prikupljaju informacije o vama ) – uglavnom bila ignorisana od strane oglašivača na netu. Kada se „Do NoT Track“ pokazao kao nemoćan i „bezub“, milioni ljudi pokazalo je da oglašivačima mogu da pokažu svoje očnjake.

To znači da smo stekli pregovaračku moć sa oglašivačima i izdavačima. Za šta treba da pregovaramo?

Prvi i najlakši odgovor je: oglašavanje koje se ne zasniva na na praćenju svakog našeg koraka. Drugim rečima, hoćemo oglašavanje na staromodni Madison Avenue način, isti onaj koji imamo u našem “oflajn svetu”.

Čak i ako ne volimo oglase koji udebljavaju naše časopise i prekidaju naše TV emisije, možemo barem da znamo ekonomsku ulogu koju oni imaju i cenimo najzanimljivije, koji mogu biti podjednako dobri koliko i roba koju promovišu. Ovi oglasi šalju snažne poruke o brendovima, a ipak poštuju našu privatnost – nemojte nam ugrađivati uređaje sa odašiljačima koji nas prate, i nemojte nas odvlačiti od onoga što radimo. Atraktivni onlajn oglasi kojih je pun Vogue i drugi kvalitetni offline mediji, reklamiraju pšenicu. Oni koji milione nas teraju da koristimo blokatore oglasa, reklamiraju kukolj.

Već sada postoje određena sredstva koja se bave „vršidbom“ ova dva, i oba su na Mreži. Najpopularniji blokator reklama, Adblock Plus, podrazumeva omogućavanje onoga što naziva “prihvatljivim” oglasima iako – što je kontraverzno – kompanija zarađuje putem naplate od nekih kompanija čije oglase prihvata. Mnogi alati za posmatranje i blokiranje oglasa –Bouncer, Disconnect, DoNotTrackMe, Ghostery, Lightbeam, NoScript, PrivacyFix, Privowny, i Web Pal, da pomenemo samo neke – takođe prozvode efekat blokade reklamnog kukolja.

Što je još važnije, neki od ovih alata može da evoluira do toga da zaista pomaže oglašavanju tako što će „uparivati“ potrošačku tražnju i ponude oglašivača na način koji se ne oslanja na podatke dobijene nadziranjem korisnika interneta. Govorim o tehnologiji koja ja nazivam “intentcasting” (uparivanje) To je mesto gde se ti i ja bavimo reklamiranjem, gde mi obaveštavamo tržište da nam je potreban neki proizvod ili usluga. Na primer: “Treba mi pumpa za poplavljen podrum, odmah” ili “Moram da očistim senzor na mom Nikon fotoaparatu bez slanja negde.”Ovakvi zahtevi (koji se zovu “kvalifikovani tragači” na strani primaoca) mogu se izdavati anonimno. ProjectVRM, koji ja vodim u Harvardovom Berkman Centru (Berkman Center for Internet and Society), ima registrovano gotovo dva tuceta startapa koji razvijaju „uparivanje“ i druge razvojne projekte.

Kreativni načini za korišćenje postojećih mreža za slanje oglasa na način koji olakšava kupcima da zadovolje specifičnu tražnju su u fazi razvoja. Oni koji razvijaju brauzere bi takođe mogli da razvijaju platforme za uparivanje.  Mozilla, tvorac Firefoxa, angažovala me je kao konsultanta (između ostalog) da pomognem da se to desi. A pošto Mozilla open sorsuje svoj kod, drugi proizvođači brauzera mogu da im se pridruže.

08Razmislite o tome koliko bi bilo smislenije da ostavimo kupce na miru i da im obezbedimo oruđa koja će im davati zaista korisne informacije na strani ponude na tržištu. Zatim razmislite o tome koliko novca se može uštedeti gašenjem marketinške mašinerije čija je svrha manipulisanje ljudima koji su već obeležili proizvod takve mašinerije kao „spam“. Konačno, razmislite o tome koliko bi onlajn svet bio ugodniji sa ovakvom solucijom.

Dok ta budućnost ne stigne, trebalo bi da omogućimo primanje reklama koje možemo da tolerišemo. Ovo predstavlja obavezu za oglašivače, da učine jasnim da ono što nam nude jeste „pšenica“, nešto što je dobro za nas. Način na koji je to moguće uraditi je isti onaj koji već znamo: dajte reklamama kreativnu umetničku formu. Zašto ne koristiti internet kao medij za to, a ne samo za kopanje po ličnim podacima koji se potom koriste da bi ste zatrpavali ljude reklamnim smećem, navodno pretpostavljajući šta oni traže, i – naravno – mnogo grešeći u tome.

U suprotnom, marketingaši vas samo pozivaju da ih „oplevite“.

Doc Searls je stariji urednik periodike Linux Journal i saradnik Centra za informativne tehnologije i društvo na Kalifornijskom univerzitetu (the Center for Information Technology and Society, the University of California) u Santa Barbari. On je takođe alumni saradnik Harvardovog Berkman centra za Internet i društvo

 

Doc Searls, MIT Technology Review