Pan-dejting u pandemiji: Korona virus i jezik ljubavi

Vrli novi rečnik: Ako poželite da se sastajete tokom pandemije, savladajte korona-žargon.

Kada je reč o vezama, korona virus je promenio sve, od udvaranja i „strategije kopčanja“ do zajedničkog života: unošenje slenga koji će obuhvatiti zabavljanje, odbacivanje i raskantavanje. Da li vam je prijatelj rekao za njihovo veče provedeno u „korona-lingu“ (coronalingus), i to baš u trenutku kada ste se oporavljali od brutalnog „zumpinga“? Možda znate predanog „kuomoseksualca“. A ukoliko želite da tokom dugotrajnog karantina “pronađete ljubav” ili naprosto sačuvate vezu koja je blago svenula, ovaj mali rečnik novih kovanica vam može pomoći da naučite značenje „karantinskog šatrovačkog“.

ドライブスルーお見合い (doraibusurū o miai): Provodadžisanje u drive-through restoranima (imenica)

Japanski put ka ljubavi

Pre pandemije, japanski samci bi u lovu na supružnika često očijukali na zabavama i drugim prigodnim događajima koje organizuju agencije za spojeve. Izbijanje pandemije korona virusa je, na opštu žalost, stalo na put sastancima uživo, ali ne i odlučnosti usamljenih srca da pronađu svoju ljubav. Sada, kada masovna okupljanja predstavljaju rizik od zaraze, tako se i agencije za uparivanje prilagođavaju novonastaloj situaciji. Brojne „provodadžionice“ doživljavaju nagli porast interesovanja među onima koji su željni da se uvežu, kopčajući parove putem mrežnih „omiai“ sesija: „singlice“ razgovaraju i procenjuju međusobnu kompatibilnost putem veb-kamere, a katkad se zagreju i za „on-nomi“: onlajn ispijanje pića.

Neke od ovih agencija koje su još malko preduzetnije idu i korak dalje: Sada organizuju i “omiai-vožnju”, auto-sesije u kojima samci koketiraju iz svojih automobila, na praznim parkiralištima ili salama za venčanje. Mesecima zapreteni u svojim domovima, usamljeni i zabrinuti za budućnost, sve je više slobodnjaka spremnih da se oprobaju u novim oblicima omiaija kako bi pronašli dušu za druženje, čak i ako to uključuje nezgodna predstavljanja koja se realizuju sa sedišta automobila. Ako ništa drugo, ukoliko ovaj moto-dejt ne prođe najidealnije – sjajno je što učesnici u dotičnom mogu da se hitro odvezu.

Miki Kobajaši

∗  ∗  ∗

Virtuelni karantinski koitusi (glagol)

Seks… još neočekivaniji u pandemiji

Zagrejani dueti razdvojeni karantinom više nisu ograničeni na reči izgovorene u slušalice ili vrcave poruke kojima se zatrpavaju u kucanju, tokom kojeg iskaču sugestije putem prediktivnog teksta („koji ti je k…c i šta u vezi toga ima novo…?“). Umesto toga, oni mogu da, roku od nekoliko sekundi, pređu na slanje remek-dela svojih genitalija (doduše stilizovanih). Tokom pandemije „seksinga“, portmanto koji unosi zebnju u srca razboritih roditelja je evoluirao u „korona-lingo“ (važna napomena: nikako ne mešati s onom irskom avio-kompanijom).

Reč je pogrešna jer izostaje pravi smisao: razbijanje prljavog ekrana osetljivog na dodir verovatno pre vodi do anosmije (gubitka čula mirisa) nego do orgazma (ovde bi se daleko sretnije mogao upotrebiti izraz „farplay“: daljinska predigra). U svakom slučaju, dosta ljudi to radi. Snapchat, aplikacija na kojoj se mogu slati slike koje nestaju nakon što bivaju pregledane, namakla je 11 miliona korisnika dnevno otkako je karantin stupio na snagu (nisu svi bili u cilju seksualnog zadovoljenja ili nekog potonjeg viđanja uživo, naravno). Aplikacije za video-sastanke uvele su i video-uparivanja, što neizbežno dovodi do virtuelnih, jednokratnih druženja za jednu noć. Neki ljudi traže ljubav. Drugi samo pokušavaju da ublaže svoju frustraciju tokom karantina, bez namere da se sastaju kada se dotična izolacija ukine: Barem vas pametni telefoni oslobađaju stida, onako… ujutro. Mobilni je, ukoliko niste znali, ono što držite pred sobom: u nedostatku pametnijeg posla, dok se, istovremeno, spotičete. Ili zabijate u prolaznike…

Bo Frenklin

∗  ∗  ∗

Cuomosexual, zaljubljenici u Endrjua Kuoma (imenica)

(Ili: o privlačnosti jednog elokventnog političara)

Guverner Njujorka, Endrju Kuomo, imao je jednu daleko bolju verziju pandemije od većine političkih lidera. Epidemiolozi su pohvalili njegovu ranu i pravovremenu odluku da državu Njujork stavi u karantin. Zbog ovog poteza ga nisu pohvalili samo naučnici; Sve veći broj karantinom zatučenih Amerikanaca, uskraćenih u seksu i zaglavljenih u gledanje kablovske je u tom periodu preraslo u guvernerove poklonike, a zbog njegovog artikulisanog i empatičnog odgovora na pandemijsku krizu.

Ova brigada poklonika ima nekoliko javnosti poznatih članova. Trevor Noa („The Daily Show)“ se uživo u programu proglasio „kuomoseksualcem“ u emisiji „The Ellen Show“ – voditeljka, Ellen (Degeneres) je odgovorila „I ja se osećam kao kuomoseksualac“. Američki komičar Rendi Rejnbou je napisao pesmu a i pokrenuo liniju odeće posvećenu guverneru Kuomu: u jarko ružičastim džemperima, prslucima i majicama izjavljuju: „Od sada se identifikujem kao kuomoseksualac“… Rendi usput prodaje i kuomoseksualne šolje, maske za lice i tašne (U vreme pisanja ovog pisma, veruje se da je Kuomo i dalje solo).

Itan Kroft

∗  ∗  ∗

Zamping (Zumping)

Zamping, prekid veze tokom Zoom-a (imenica)

Digitalni zamping, čin vredan prezira

Telefon vam svetli i plavi kvadrat preplavljuje ekran: pozivnica za Zoom sastanak sa vašim dečkom. Pridružujete se pozivu. “Moramo da razgovaramo”, pucketa limenkasti glas. Ovo je, ubrzo shvatate, „smaranje“, ili zamping (Zoom-Dumping: zumping).

Slobodnjaci su se do pandemije retko „kopčali“ kroz video-pozive. Sada je tako normalno da „aspiranti“ tokom karantina flertuju kroz veb-kameru, obučeni u prigodne sveže košulje i patike za trčanje. Zoom, aplikacija koja obezbeđuje video konferencije je tokom pandemije osvojila ne samo radni već i društveni život. Ipak, neki su frustrirani jer su na video-pozivu „sapeti“ usled karantina, zbog čega se učesnici mogu osećati iscrpljeno i izolovani od slikice, malog prikaza vama nekako drage i daleke ali i često povremeno baš simpatične persone koja je s druge strane poziva… u Zumovoj virtuelnoj kutijici.

Koronanoja: paranoja izazvana karantinom – mnogima je to već problem. Na Zumu je neverbalne znakove poput kontakta očima i gestova rukama teško pokupiti iz mutnih piksela. Zvučnici su u prekidu i zvuk neretko zapinje. Osetljivi razgovori često deluju još hladnije i neprijatnije nego da su uživo. A tokom vašeg razgovora vas mami crveno dugme na ekranu, koje je „Kraj poziva“. Mnogi korisnici se odluče upravo na to.

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Koronavirus i zahlađenje odnosa

Zajedničko uživanje u daljinskom gledanju filmova i serija (glagol)

Vaša digital-dejting karta je istekla

Karantinu je već nekoliko meseci, a ponestalo vam je stvari, tema i misli za reći i iskazati, pa makar i po svaku cenu, iako vašeg sagovornika to nimalo ne interesuje, zapravo, ne postoji čak ni nezainteresovanost. Ali ne brinite: više ne morate da razgovarate tokom onlajn uparivanja. Neka povici Gordona Remzija na svoje zamenike flertuju umesto vas. Jer, vreme je za „koronavirus i hlađenje“: gledajte film ili TV emisiju sinhronizovano sa svojim virtuelnim partnerom, a istovremeno i sa njim, dok razgovorate.

Mnogi parovi razdvojeni karantinom koriste Netflix Party opciju, popularnu aplikaciju koja povezuje uređaje učesnika kako bi mogli istovremeno da gledaju isti strim (usluga nije povezana sa zvaničnim uslugama samog Netfliksa). Ostali koriste Zum i odbrojavaju do tri, a zatim pritiskaju reprodukciju na odvojenim ekranima. Neki dvojci koriste ovaj virtuelni bioskop kao priliku za (usiljenu?) raspravu o temama emisija koje gledaju, kao da su Demosteni koji nastupaju u digitalnom amfiteatru. Iznureniji parovi, pak, preferiraju tišu kontemplaciju. I svi se oni brinu zbog tehničkih problema i strašnog „zaostajanja“.

Video-dejting možete osećati kao nešto formalno, transakciono ili – kao iscrpljujuće. Pa ipak, „korona i zahlađenje“ omogućavaju uparenima da uživaju u zajedničkoj tišini. Više, ah i napokon, nisu prinuđeni da pronalaze 30 slobodnih minuta u njihovim podjednako jednoličnim danima, jer ima mesta i za neobavezno ćeretanje – što nije slučaj u svrhovitim razgovorima ili frenetičnom zapitkivanju. Ovo je zajedničko iskustvo tokom karantina, a kojeg često nema u takvim stvarima. Ili je to neka nova vrsta „ljubavnog ostrva“?

Džoš Spenser

∗  ∗  ∗

Karantinderen (QuaranTinderen)

Karantinski Tinder (glagol): Prelazak na  holandski pandemijski

Tokom poslednjih nekoliko meseci Ton den Bun, glavni urednik holandskog rečnika Van Dale se bavio sastavljanjem liste novih holandskih neologizama na temu korone: Trenutno ih ima više od 700 (!). Većinom se radi o složenim rečima, kao što je to, recimo, kovanica „Hoestschammte“ (blam, ako se zakašljete na javnom mestu) i QuaranTinderen (Karantinska upotreba dejting-platforme Tinder).

Den Bun pripisuje dužinu i raznolikost svog spiska holandskoj kreativnosti i želji da jezikom izrazi holandsku originalnost. Ima tek 24 miliona onih koji govore holandski, a mnogi od njih žele da svoj jezik učine relevantnijim, time što će ga “obojiti” redovnim dodavanjem novih reči. Međutim, retko ih upotrebljavaju. Zvaničnici iz zdravstva su u maju govorili da bi samci tokom karantina trebalo da organizuju ustaljeno seksualno druženje (sex buddy) kako bi smanjili svoj ukupni društveni kontakt. Za one kojima takav prijatelj(ica) izostaje – tu je Tinder, koji spada među najpopularnije holandske aplikacije za „uzajamno zabavljanje“.

Rouzen Lejk

∗  ∗  ∗

Kovidivors (Covidivorce)

Prekid izazvan kovidom (imenica): Pošast razlaza

Izreka da bliskost rađa prezir pokazala se tačnom za mnoge parove prisiljene da beskrajne mesece provode zajedno u izolaciji. Neki naprosto žele “da ih se bude otkačeno”, trudeći se svim silama da odvrate drugu stranu… po svaku cenu (smišljeno se ogaditi – provereno najlakši način za raskantavanje). Studije su pokazale da duži periodi bliskosti, poput Božića i drugih praznika, često dovode do rasta razmirica jer su parovi prinuđeni da se tada suoče sa osnovnim izazovima u svojim vezama. Pandemija, zapravo, ima sve elemente produženog božićnog boravka u krugu vama bliskih – samo bez poklona ili pečene ćurke. Sada, dok vladajuće strukture širom sveta ublažavaju svoje granične blokade, advokati za razvode se pripremaju za preokret „zajedničkog razvoda“ – razdvajanja izazvanih naprezanjem tokom međusobne danonoćne zavisnosti.

Pored neprekidne bliskosti, mnoge veze su i u finansijskim strepnjama, brizi o deci i kućnim poslovima. Takve tenzije mogu nadahnuti neke ljude da napuste brakove kojima su odavno nezadovoljni. Emocionalni korona-tobogan se nastavlja.

Neki parovi se okreću savetovalištima kako bi rešili svoje probleme. Drugi su stigli do kraja puta. U Britaniji je javna služba za pravne savete (‘Co-op Legal Services’) doživela porast (za 42% ) broja upita o razvodu tokom perioda karantina, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Slični trendovi zabeleženi su i u drugim zemljama sveta, uključujući Ameriku, Australiju i Saudijsku Arabiju. Nova bolest je na taj način pronašla brojne načine da uništi brojne živote.

Alija Šoaib

∗  ∗  ∗

冷静期 (Lěngjìng Qī)

1. Period hlađenja (imenica)

2. Čekanje od 30 dana za razvod u Kini

Kineska vlada želi da se parovi primire i „ohlade glave“, da bi potom nastavili dalje.

Kada je u aprilu počelo otvaranje nekih delova Kine, bilo je izveštaja o naglom porastu razvoda. Od Šangaja do Šenžena, parovi koji su se želeli da se razdvoje su opsedali ponovo otvorene vladine kancelarije – kako bi se registrovali za razvod.

Kada je reč o poništavanju braka, Kina spada u ona mesta mesta gde je to najlakše i najjeftinije odraditi. Kineske vlasti su, međutim, odlučile da to promene. U roku od nekoliko nedelja nakon popuštanja karantinskih mera, vlada je uvela 30-dnevno čekanje za parove koji se prijavljuju za razvod i taj je period zvanično priznat. Ideja je bila: dati parovima vremena da se predomisle. Nekoliko sati nakon ove vladine najave, termin „period hlađenja“ je postao viralan na Vejbou (Weibo), kineskoj verziji Tvitera.

Nekim korisnicima ove platforme je taj termin bio smešan, koristeći „hlađenje“ kako bi se narugali parovima koji nisu mogli da podnesu da budu zajedno u karantinu. Drugi su, pak, isticali kako bi ovaj zakon mogao da žrtve porodičnog zlostavljanja dovede u naknadnu opasnost od dodatnih 30 dana podnošenja nasilja u porodici. Dobrotvorne organizacije koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja u Pekingu i Hubeju su izvestile da je povećan broj incidenata tokom karantina. Mnogi komentatori su koristili još jedan popularni hashtag: „usprotivimo se periodu hlađenja“.

Drugi su pohvalili ovaj plan. Kineska stopa razvoda raste od 2003. godine, kada su ublaženi zakoni o razvodima. U nekim delovima Kine, stopa razvoda približava se američkoj stopi. To izaziva bes u zemlji koja voli da se pohvali svojim poštovanjem tradicionalnih porodičnih vrednosti – i gde se radna snaga smanjuje. Vlasti, napokon, moraju da gaje nadu da su neki parovi tokom karantina pronašli i nešto drugo izuzev svađe: da li će za devet meseci doći do skoka broja novorođenčadi?

 

Noelle Mateer (tekst), Jessine Hein (originalna ilustracija)

The Economist

Korona-Vavilon

Kako izvući smisao iz pandemijskog info-haosa, dok nam svakodnevno pristižu izjave, tekstovi, osvrti, mišljenja, teorije, i, ukratko, jedan “narativni Potop” na svim jezicima sveta? Odgovor na ovo pitanje pokušao je da pruži Džon Evans, šef tehničkog odseka pri softversko-konsultantskoj firmi HappyFunCorp.

Anna Goodson Illustration Company

Na sve strane, svakodnevno ako već ne i iz sata u sat bivamo zasuti podacima o „situaciji“, stanju“, „merama“ i COVID-19 hipotezama, spekulacijama ali i svakovrsnim i teorijama zavere. Čak i ako ste te sreće da vam priroda podari matematički um, uz nekakvo solidnije utemeljenje u kritičkom razmišljanju, onda, kako bi trebalo da se krećemo i orijentišemo u ovoj nesvakidašnjoj info-džungli?

Pod pretpostavkom, naravno, da uopšte želite da proniknete kroz sav taj haos; a i pod pretpostavkom da se dosad već niste odlučili za jednu komfornu, čvrsto ustanovljenu perspektivu i kruto postavljenu tačku gledišta. Pretpostavljajući da odolevanje bilo kakvoj promeni u vašem razmišljanju – bez obzira na to kakve sve nove informacije pritiču iz časa u čas – da svi ti uvidi u novopristigle informacije nisu postali temelj vašeg identiteta. Tužno je koliko često izgleda da je baš tako. To se odnosi na sve koji objavljuju informacije u stilu „Bil Gejts je…“, ili, pak, „mi smo virus“, pa i zabavnih, „to je samo grip“, ili, recimo „svako usporavanje pandemijske krivulje jasno pokazuje kako je nastupio trenutak za prekid masovne izolacije“… i brojne druge izjave sličnog tipa.

Uz svo to, možda s razlogom krajnje nevoljno ukazivanje korektnosti koju moramo imati i prema takvim stavovima, živimo u svetu u kojem vesti ili „vesti“ često iskaču i zaskaču sa svake grane i grančice društvenih medija, bez ikakvog korisnog konteksta ili razmišljanja. Sada smo u situaciji da moramo sebi obezbediti sopstveni neutralni kontekst i ostati što je moguće realističniji u ovom medijskom „vrlom novom svetu“. A učenje kako to postići, izgleda, postaje jedna od najvažnijih veština, potrebna da bismo izvukli smisao iz svega onoga što nas sustiže iz sata u sat.

Čak i da vam je priroda podarila veštinu razabiranja bitnog od nebitnog, prepoznavanja korisnog i važnog nasuprot pukim nagađanjima – pa, sada svi imamo prilike da uživo pratimo naučne pomake u borbi protiv virusa. Izvanredan posao se svakodnevno odrađuje, i to zadivljujućom brzinom. Živimo u čudesnoj eri. Ipak, ovaj proces može biti daleko neprozirniji nego što smo u stanju i zamisliti. Moramo znati kako razabrati preliminarne rezultate u odnosu na konačne naučne i faktima potkrepljene ocene i recenzije; razlučivati šta su teorijski modeli, koje treba posmatrati isključivo u odnosu na realne podatke, analizirajući i svo to obilje hipotetičkih spekulacija u odnosu na realnu sliku stvari, koja je prilično sumorna.

Ovo se odnosi koliko na inoviranje tretmana lečenja toliko i na fundamentalna istraživanja. Ako je vaše mišljenje o tome da efikasnost potencijalnog „leka X“ proističe pripadnosti vašem „političkom plemenu“ i narativu koji pristiže s vama omiljene političke strane – podržavajući neki pristup shodno nenaučnim afinitetima – onda ne samo što pogrešno interpretirate nauku već i plasirate loše podatke kao „validna saznanja“. A u međuvremenu – sam virus nema baš mnogo sluha za politiku, kao ni za bilo čije političke afinitete.

Moramo, takođe biti spremni da prihvatamo neizbežne ali esencijalno važne nijanse u razmišljanjima. Porazmislite o, recimo – plućnim ventilatorima. Na početku korona-sage, sa svih strana smo slušali kako nam je „očajnički potrebno što više ventilatora“, da bi se, nešto kasnije, plasiralo nešto kao pseudo-preteća objava, nagoveštaj da „ventilatori koji se preterano koriste ponekad mogu naneti više štete nego koristi“. Postoji mogućnost da obe ove stvari budu istovremeno istinite. Stoga, pokušajte se odupreti iskušenju da tu info-džunglu rešavate masovnom „sečom“ i cenzurom – i da pritom ne zapadate u drastična mentalna pojednostavljenja.

Dobar način za shvatanje i prevazilaženje globalne informativne „buke“ je u jednoj vrsti logičkog razvrstavanja onoga što nam pristiže; s tim u vezi, trebalo bi razlikovati tri kategorije informacija: A) ono za šta znamo da je istinito, B) ono što mislimo da je istinito, zaključci izvedeni iz srazmerno čvrsto utemeljenih dokaza i C) mišljenja i nagađanja.

Postoji puno C) izuzetno ograničenih polja dokaza koji se maskiraju kao B). Postoji, takođe, obilje sumornih činjenica koje su sada čvrsto utemeljene u kategoriji A), kao što su, recimo, izuzetno jasni i očigledni dokazi da je ovaj virus u stanju da zavlada bolnicama i klinikama – što i jeste realno stanje stvari – te da će još jedno vreme ostati neprepoznat ili kasno identifikovan a usled trenutnog nedostatka validnih testova (jer, oni sasvim pouzdani još uvek ne postoje). Ovo se iznova i iznova može primetiti širom sveta: u Vuhanu, u Lombardiji, Španiji, ili Njujorku.

Ranije je, recimo bilo pogrešnih, „low-grade“ spekulacija da bi „stopa smrtnosti prouzrokovana korona virusom mogla ići do 0,025%“. Sada, kada je ~15.000 Njujorčana već preminulo ili će se ubrzo pokazati da su preminuli, u gradu sa 8,5 miliona stanovnika – stopa smrtnosti od 0,15% za ceo grad, a ne samo među onima koji su zaraženi – izgleda da je krajnje vreme da se uz kategorije informacija A, B i C ovakve i slične špekulacije podvedu pod D): “pokazalo se potpuno pogrešnim”.

Važno je biti spreman da i sopstvena ubeđenja/verovanja, ukoliko se ispostave netačnim, „lako“ izmestimo u kategoriju D. Postoji mnogo toga što još uvek ne znamo, jer, mi još uvek učimo šta je to COVID-19. A ukoliko mislite da su vam danas poznati svi odgovori, uzmite u obzir izvesnost činjenice da ste u neverovatnoj zabludi. Možete biti ubeđeni u to da nikada nećete dobiti priliku da raspravljate s virusom i ubedite ga u ispravnost svojih uverenja. I zato, pokušajte ne samo da budete spremni već i željni da svoje stavove „menjate u hodu“, suočeni sa svakodnevno novopristiglim dokazima, koji neretko pobijaju ove sadašnje, u koje „čvrsto verujemo“.

 

(Nizvodno od izvora)

Johns Hopkins Coronavirus Resource Center

NYT: Tracking the True Toll of the Coronavirus Crisis

The Weirdest (Covid-19) Shit to Come Out of Silicon Valley

Can Gordon Ramsay Cook a Burger in 10 Minutes for a Front-Line Workers Charity? | Ramsay In 10 (#StayHome)

The Globe Theater Is Streaming Free Shakespeare Plays Through June

Stream productions from the comfort of your home

The ancient art of self-quarantine

 

Džon Evans, Tech Crunch

How to make sense of the coronavirus chaos

Foreign Affairs: Preuzima li Kina globalno kormilo od SAD?

Kina vuče poteze u smeru međunarodnog liderstva, dok SAD u isto vreme prave pogrešne korake, donosi američki spoljnopolitički magazin i portal Foreign Affairs. U njemu, Kurt Kembel i Raš Doši pišu da bi korona virus mogao preoblikovati globalni poredak.

Si Đinping tokom posete bolnici u Vuhanu (Xie Huanchi Xinhua / eyevine / Redux / FA)

Imajući u vidu stotine miliona onih koji su širom sveta u samoizolaciji, nova pandemija korona virusa je zaista prerasla u globalni slučaj. I dok njegove geopolitičke implikacije treba smatrati sporednim u pitanjima zdravlja i bezbednosti, dugoročno se može pokazati da te implikacije imaju podjednaku težinu – posebno kada je u pitanju globalni položaj Sjedinjenih Država. Globalni poredak ima tendenciju da se najpre postepeno menja, a zatim svi njegovi činioci odjednom. Neuspešna intervencija Britanije u Sueckom kanalu 1956. je pokrenula silaznu putanju britanske moći, označivši kraj njene vladavine kao globalne sile. Ukoliko se Sjedinjene Države što hitnije ne suoče sa sadašnjim trenutkom, današnji kreatori američke politike bi trebalo da priznaju da bi se ova pandemija mogla označiti kao još jedan „Suecki momenat“.

Svima je sada jasno, osim najzagriženijim pripadnicima stranaka da je Vašington propustio svoj prvi odgovor na ovu situaciju. Pogrešni koraci ključnih institucija, od Bele kuće i Odeljenja za unutrašnju bezbednost do Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) su potkopali poverenje u sposobnost i kompetentnost američke državne uprave. Javne izjave predsednika Donalda Trampa, ili njegovi ranojutarnji tvitovi iz Ovalne sobe su uglavnom poslužili za sejanje pometnje i širenje neizvesnosti. Kako javni tako i privatni sektor su ovom prilikom pokazali svoju slabu pripremljenost za proizvodnju i distribuciju sredstava potrebnih za testiranje i brzo reagovanje. Na međunarodnom planu, pandemija je pojačala Trampove instinkte za samostalnim delovanjem uz razotkrivanje koliko je, zapravo, Vašington nepripremljen za ulogu predvodnika globalnog odgovora na pandemiju.

Status Sjedinjenih Država kao globalnog lidera tokom poslednjih sedam decenija sazdan je ne samo na bogatstvu i moći već je, što je podjednako važno, izgrađen i na legitimitetu poteklom od upravljanja na domaćem terenu – u Sjedinjenim Državama, obezbđujući globalna javna dobra, uz sposobnost i spremnost da prikupljaju i koordiniraju globalne odgovore na krize. Pandemija korona virusa je stavila na iskušenje sva tri elementa američkog vođstva. Dosad je Vašington padao na ovom testu.

I dok Vašington propušta ovaj zamajac, Peking se kreće brzo i spretno ne bi li iskoristio čistinu stvorenu američkim greškama, popunjavajući nastali vakuum kako bi se pozicionirao u svojstvu globalnog lidera. Kina radi na tome da unapredi svoj sistem, uz pružanje materijalne pomoći drugih zemalja pa čak i pomažući u organizacionim aktivnostima rukovodstava drugih zemalja kako bi se primereno odgovorilo na globalnu epidemiju. Čistu drskost kineskih poteza teško je preceniti. Uostalom, upravo pogrešni koraci Pekinga – naročito napori da na početku krize prikriva ozbiljnost i brzinu širenja epidemije – doprineli su stvaranju te krize, koja sada pogađa veći deo sveta. Pa ipak, Peking shvata da ako se na njega gleda bude gledalo kao na zemlju predvodnicu, dok se na  Vašington istovremeno gleda kao da nije u stanju da to bude, ili da jednostavno ne želi to liderstvo – ova percepcija bi mogla bitno promeniti položaj Sjedinjenih Država u globalnoj politici i takmičenju za globalno vođstvo u dvadeset prvom veku.

Počinjene greške

Global Biodefense

Neposredno nakon izbijanja novog korona virusa, a to je COVID-19, pogrešni koraci kineskih lidera poljuljali su ugled svoje zemlje. Virus je prvi put otkriven u Vuhanu novembra 2019. godine, ali zvaničnici ga nisu otkrivali mesecima i čak su kaznili lekare koji su ga prvi prijavili, trošeći dragoceno vreme i odgađajući pokretanje hitnih mera za najmanje pet nedelja, čime su mogli da pripreme javnost, blagovremeno zaustavljajući putovanja i obezbeđujući široki obim testiranja. Čak i na vrhuncu krize, Peking je strogo kontrolisao informacije, izbegavajući pomoć od Američkog centra sa kontrolu bolesti (CDC) i ograničavajući putovanje osoblju Svetske zdravstvene organizacije u Vuhan, verovatno umanjujući zvanični broj infekcija i smrtnih slučajeva, te u više navrata menjajući kriterijume za registrovanje novih slučajeva COVID-19, možda i namerno manipulišući službenim brojem postojećih slučajeva infekcije.

Kako se kriza pogoršavala tokom januara i februara, neki posmatrači nagađali su da bi ovaj virus mogao čak i potkopati rukovodstvo Komunističke partije Kine. Zvali su ga kineskim „Černobilom“; Doktor Li Venlijang – mladi uzbunjivač kojeg je ućutkala vlada, i koji je kasnije podlegao komplikacijama uzrokovanim ovim virusom je bio upoređen sa „Tenkovskim čovekom“ na trgu Tjenanmen 1989. godine.

Ipak, početkom marta, Kina proglašava pobedu nad virusom. Mere masovnog karantina, zaustavljanje putovanja i potpuno gašenje životne svakodnevice u celoj zemlji zaslužni su za to njeno sprečavanje plimnog talasa infekcije; zvanična statistika, takva kakva je, izvestila je da su od sredine marta, brojke o novim slučajevima na dnevnom nivou padale na jednocifrene vrednosti, u odnosu na stotine njih koji su bivali svakodnevno registrovani početkom februara. Na iznenađenje većine onih koji su sve ovo posmatrali sa strane, kineski predsednik Si Đinping – oko kojeg je tokom prvih sedmica od izbijanja epidemije zavladao neuobičajen tajac – počeo je da se postepeno stavlja u središte kineskog odgovora na pandemiju. A ovog meseca je i lično posetio Vuhan.

Iako život u Kini tek treba da se vrati u normalu (i uprkos stalnim pitanjima o tačnosti kineske statistike), Peking radi na tome da ove rane naznake uspeha pretvori u jedan veći narativ koji će emitovati ostatku sveta: onaj koji Kinu čini ključnim igračem u nadolazećem globalnom oporavku, istovremeno uklanjajući svoje ranije loše upravljanje krizom.

Kritični deo ove priče je navodni uspeh Pekinga u borbi protiv virusa. Neprekinuti niz propagandnih članaka, tvitova i javnih poruka, odaslatih na raznim jezicima, ticao se postignuća Kine, uz akcenat na efikasnost njenog modela unutrašnjeg upravljanja krizom. „Snaga, efikasnost i hitrost Kine u ovoj borbi su naširoko cenjeni“, izjavio je portparol Ministarstva spoljnih poslova Džao Liđjan. Kina je, dodao je on, postavila “novi standard za globalne napore protiv epidemije.” Vrhovne vlasti su uvele strogu informativnu kontrolu i disciplinu u državnim organima, ne bi li tako istisle neke kontradiktorne narative.

Ove poruke Kine su tim pre glasnije jer stoji nasuprot nastojanjima Zapada, a posebno Sjedinjenih Država – neuspeha Vašingtona da proizvede odgovarajući broj testova na koronu, što znači da su SAD testirale relativno mali broj osoba u odnosu na broj svojih stanovnika, ili Trampova kontinuirana „demontaža“ infrastrukture kojom bi SAD trebalo da odgovore na pandemiju. Peking je iskoristio priliku za plasiranje svog narativa, potpomognutog trenutnom pometnjom u SAD, dok njeni državni mediji i diplomate redovno podsećaju globalnu javnost na superiornost kineskih napora, istovremeno kritikujući “neodgovornost i nesposobnost takozvane političke elite u Vašingtonu“, kao što je to stavila u uvodnik državna novinska agencija Sinhua.

Kineski zvaničnici i državni mediji čak su insistirali na tome da korona virus, zapravo, nije izašao iz Kine – uprkos ogromnoj količini dokaza koji stoje nasuprot njihovoj tezi – ne bi li time umanjili svoju krivicu za globalnu pandemiju. Ovaj pokušaj sadrži elemente sveobuhvatne ruske kampanje potpomognute dezinformacijama, uz portparola kineskog ministarstva spoljnih poslova i preko deset diplomata čiji su se šture izjave pojavljivale u novinskim člancima, u kojima su oni optuživali američku vojsku za širenje korona virusa u Vuhanu. Ove akcije, u kombinaciji sa neverovatnim masovnim proterivanjem novinara iz tri vodeća američka lista, nanose štetu kineskim pretenzijama na preuzimanje uloge globalnog lidera.

Kina pravi, svet uzima

CDC.gov

Kineski predsednik Si Đinping, navodi se u članku zvaničnog Stejt Departmenta, shvata da globalno obezbeđivanje roba može dodatno ojačati njene pretenzije na globalno liderstvo, na koje pretenduje usled svoje narastajuće moći. Poslednjih nekoliko godina, Si je pritiskao kineski politički aparat ka polju spoljne politike i što češćem razmišljanju o strategijama usmeravanja reformi ka „globalnom upravljanju“; a korona virus nudi priliku za sprovođenje ove teorije. Uzmite u obzir sve popularnije medijske prizore pomoći u medicinskom materijalu koji Kina pruža ostatku sveta – uključujući maske, respiratore, ventilatore i lekove. Na početku krize, Kina je kupila i proizvela (a i dobila kao pomoć) ogromne količine svega toga. Danas, ona je u mogućnosti da takvu pomoć šalje drugima.

Kad nijedna evropska država nije odgovorila na hitan poziv Italije da joj pošalju medicinsku i zaštitnu opremu, Kina se javno obavezala da će joj poslati 1.000 ventilatora, dva miliona maski, 100.000 respiratora, 20.000 zaštitnih odela i 50.000 test-opreme. Kina je, takođe, poslala medicinske timove i 250.000 maski u Iran, poslavši zalihe i u Srbiju, čiji je predsednik odbacio evropsku solidarnost kao „bajku“, proglasivši da je „jedina zemlja koja nam može pomoći – Kina“. Džek Ma, koosnivač Alibabe je obećao da će u Sjedinjene Države poslati velike količine testnih setova i maski, kao i 20 hiljada test-setova i 100 hiljada maski u sve 54 zemlje Afrike.

Prednost koju Peking zadobija slanjem materijalne pomoći ostalima dodatno je pojačana jednostavnom činjenicom da je gro onoga od čega svet zavisi u borbi protiv korone proizvedeno u – Kini. Ona je već glavni proizvođač hirurških maski; sada je, industrijskom mobilizacijom veoma nalik ratnoj mobilizaciji povećala proizvodnju maski za preko deset puta, pružajući joj mogućnost da sve to prosledi ostatku sveta. Kina, takođe, proizvodi otprilike polovinu N95 respiratora kritičnih za zaštitu zdravstvenih radnika (primorala je strane fabrike u Kini da ih izrađuju i zatim direktno prodaju kineskoj vladi), dajući joj još jedno spoljnopolitičko sredstvo u formi – medicinske opreme. U međuvremenu, antibiotici su postali kritično važni za rešavanje nastalih sekundarnih infekcija nastalih virusom COVID-19, a Kina proizvodi ogromnu većinu aktivnih farmaceutskih sastojaka potrebnih za njihovu proizvodnju.

Sjedinjenim Državama, nasuprot tome, nedostaje snabdevanje i sposobnost da zadovolji sopstvenu veliku potražnju, a kamoli da pruže pomoć u kriznim zonama sveta. Slika je mračna. Smatra se da američke strateške nacionalne zalihe – nacionalna rezerva kritičnih medicinskih potrepština – raspolaže sa tek jednim procentom potrebnih maski i respiratora, a možda i deset procenata ventilatora potrebnih za borbu sa pandemijom. Ostatak će morati da se nadoknadi uvozom iz Kine ili brzo uvećanom domaćom proizvodnjom. Slično tome, kineski udeo na američkom tržištu antibiotika iznosi više od 95%, a većina sastojaka se ne može proizvesti u SAD. Iako je Vašington na početku krize ponudio pomoć Kini i ostalima, ta je ponuda sada umanjena trenutnom situacijom, jer je došlo do uvećanja domaćih potreba; Peking, nasuprot tome, nudi pomoć upravo kada su globalni zahtevi za medicinskom opremom najveći.

Odgovor na krizu, međutim, nije povezan samo sa materijalnim dobrima. Tokom krize uzrokovane virusom Ebole 2014–15., Sjedinjene Države su okupile i vodile koaliciju sastavljenu od desetak zemalja kako bi se suprotstavile širenju bolesti. Trampova administracija je dosad  odustajala od sličnog napora da odgovarajuće reaguje na izbijanje globalne epidemije. Čak je izostala i koordinacija sa saveznicima. Čini se da Vašington, recimo, nije prethodno obavestio svoje evropske saveznike – pre no što je i praktično uveo zabranu putovanja iz pravca Evrope ka SAD.

Kina je, nasuprot tome, preduzela snažnu diplomatsku kampanju kako bi sazvala desetine zemalja i stotine zvaničnika, uglavnom putem video-konferencija, a sve u cilju razmene informacija o pandemiji i razmeni dosad stečenih kineskih iskustava. Kao i veliki deo kineske diplomatije, ovi napori za sazivanje donosilaca odluka u svetskim razmerama se uglavnom sprovodila na regionalnom nivou ili preko regionalnih tela. Oni uključuju komunikaciju sa zemljama centralne i istočne Evrope, kroz mehanizam „17 + 1“, uz pomoć sekretarijata Šangajske organizacije za saradnju, i uz deset ostrvskih država iz Pacifičkog basena i grupacija širom Afrike, Evrope i Azije. Za to vreme, Kina naporno radi na globalnom razglašavanju takvih svojih inicijativa. Gotovo svaka priča na naslovnoj strani kineske štampe, one koja radi u cilju inostrane propagande, reklamiraju se napori Kine da pomogne raznim zemljama kako robom tako i presudno važnim informacijama, istovremeno naglašavajući superiornost pekinškog pristupa.

Kako predvoditi

SCMP.com

Glavna prednost Kine u njenom nastojanju za globalnim vođstvom – suočena sa globalnom pandemijom – bila je uočena u neadekvatnosti američkih reakcija i usredsređenost američkog državnog aparata na domaću scenu. Stoga će konačni uspeh kineske potrage zavisiti koliko od Vašingtona toliko i od Pekinga. U trenutnoj krizi, Vašington i dalje može da „plimni talas globalnog uticaja“ preokrene u svoju korist, ukoliko se pokaže da je sposoban da uradi ono što se od lidera i očekuje: rešavati probleme u svojoj kući, snabdevati ostatak sveta globalnim javnim dobrima bitnim za zaustavljanje pandemije, i koordinirati globalni odgovor na koronu.

Prvi od tih zadataka – zaustavljanje širenja bolesti i zaštita najranjivijeg stanovništva u Sjedinjenim Državama – jeste najhitnija stavka i uglavnom je pitanje domaćeg upravljanja, a ne geopolitike. Ali, od toga kako se Vašington bude nosio sa ovim izazovom zavise i eventualne geopolitičke implikacije, i to ne samo u onoj meri u kojoj bi se ticalo ponovnog (ne)uspostavljanja poverenja u reagovanje Amerike. Ukoliko, recimo, američka federalna vlada bude odmah podržala investicionu injekciju kroz subvencije, kojima bi se povećala domaća proizvodnja maski, respiratora i ventilatora – prigodna reakcija koja odgovara hitnosti koju iziskuje i svako realno ratno stanje, pa i ovo, koje je proglašeno usled pandemije – što bi ujedno spasilo živote mnogih Amerikanaca, a i pomoglo drugima širom sveta u globalnom podmirivanju potreba za medicinskom opremom i lekovima.

Iako Sjedinjene Države trenutno nisu u stanju da ispune hitne zahteve u medicinskom materijalu koje je pred nju postavila aktuelna pandemija, njena kontinuirana globalna prednost u biološkim disciplinama i biotehnologiji mogu biti od neslućenog značaja u pronalaženju stvarnog rešenja za krizu: vakcini. Vlada SAD može pomoći pružanjem podsticaja  američkim aboratorijama i kompanijama da preduzmu medicinski „Menhetn projekat“ kako bi što pre osmislile, klinički testirale i masovno proizvele vakcinu. Budući da su ova nastojanja (trka u pronalasku vakcine) veoma skupi i zahtevaju zastrašujuće velike investicije, izdašno finansiranje od strane vlade i bonusi onima koji budu zaslužni za uspešnu proizvodnju vakcine mogu napraviti globalni preokret. A vredno je i napomenuti da, uprkos rđavim koracima Vašingtona, i njenih državnih i lokalnih vlasti – neprofitne i verske organizacije, univerziteti i kompanije ne čekaju da se američka federalna vlada „dogovori sa samom sobom“ pre nego što počnu da preduzimaju konkretnu akciju. Kompanije i istraživači koje finansiraju Sjedinjene Države već napreduju prema iznalasku vakcine iako će za njen izlazak, čak i u najboljem scenariju, proći neko vreme (mereno u mesecima) – pre nego što iko bude odista spreman za proizvodnju vakcine namenjene širokoj upotrebi.

Iako svoje aktuelne napore usredsređuje na stanje u svom dvorištu, Vašington ne može tek tako ignorisati potrebu za koordiniranom globalnom akcijom. Jedino bi snažno liderstvo bilo u stanju da reši probleme globalne koordinacije vezane za ograničenje interkontinentalnih putovanja, razmenu ključnih informacija i protok kritičnih roba. Sjedinjene Države su decenijama uspešno pružale takvo vođstvo – a to moraju i ponovo učiniti.

To liderstvo će, takođe, zahtevati i efikasnu saradnju sa Kinom, umesto da nas nagriza rat izjavama oko toga „ko je bolje reagovao“. Jer, malo je toga što se postiže upornim isticanjem porekla ovog virusa – koji su već opšte poznati uprkos kineskoj propagandi – ili upuštanja u sitne retoričke razmirice sa Pekingom. I dok kineski zvaničnici optužuju američku vojsku za širenje virusa i oštro kritikuje američke napore, Vašington bi trebalo da odgovori onda kada je to zaista potrebno i generalno se odupre iskušenju da Kinu postavlja u središte svojih „anti-pandemijskih poruka“. Većina zemalja koje se nose s trenutnim izazovom bi radije da čuje jednu američku poruku svetskoj javnosti u kojoj se naglašava ozbiljnost zajedničkog globalnog izazova, kao i najava mogućih budućih koraka (uključujući uspešne primere reakcije na koronu u demokratskim društvima poput Tajvana i Južne Koreje). A odista je puno toga što bi Vašington i Peking mogli zajednički učiniti za opštu dobrobit sveta: zajednička unisona koordinacija u pronalaženju vakcine i kliničkim ispitivanjima, kao i fiskalni podsticaji od strane države; razmena informacija; saradnja na mobilizaciji industrije (na primer, obostrana angažovanost na mašinama za proizvodnju kritičnih komponenti plućnog respiratora, ili nekih njegovih delova); uz sve to, i zajedno nudeći svoju pomoć drugima.

Konačno, korona virus bi čak mogao i poslužiti kao poziv čitavom svetu na predostrožnost i pozornost koju mora održavati u budućnosti, podstičući napredak u drugim globalnim izazovima koji takođe zahtevaju američko-kinesku saradnju, poput problema izazvanih klimatskim promenama. Na ovakav korak ne bi trebalo gledati – a on od ostatka sveta ne bi ni bio shvaćen – kao ustupak kineskoj sili. Umesto toga, ova bi situacija mogla, na neki način, voditi ka vraćanju vere u budućnost američkog liderstva. I u trenutnoj krizi, kao što je to danas opšta geopolitička slika, Sjedinjene Države mogu učiniti dobro – čineći dobro.

Kurt M. Campbell, Rush Doshi, Foreign Affairs

Dona Rotuno: pozitivni pokreti (i opasni efekti)

“Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna prava”, rekla je Dona Rotuno (Donna Rotunno), glavna braniteljka Harvija Vajnstina, koja se suočila sa kritikama feministkinja.

Harvi Vajnstin, drugi zdesna, napušta zgradu suda na Menhetnu sa svojom glavnom braniteljkom, advokaticom Donom Rotuno, koja je svoju karijeru gradila odbranom muškaraca optuženih za seksualne prestupe (Foto: Mary Altaffer/ AP)

Prošlo je oko sat vremena od početka suđenja Harviju Vajnstinu po optužbi za silovanje, kada je u napad krenula glavna zastupnica njegove odbrane. Tužiteljka je nedavno nazvala “gadošču” medijske napade sa ciljem diskreditacije žena koje optužuju Vajnstina, zamolivši sudiju da suđenje više ne bude zatvoreno za javnost.

Glavna zastupnica Vajnstinove odbrane, Dona Rotuno (Donna Rotunno), inače advokat bez premca, bacila se na tužiteljku, Džoan Iluzi (Joan Illuzzi).

“Gospođa Iluzi stoji pred nama u ovoj sudnici i mog klijenta naziva predatorom, a onda još ima nerv da uz to kaže kako ne bi trebalo da izađem pred ovaj sud i diskutujem o ovom slučaju”, rekla je gospođa Rotuno. „(Iluzi) Želi da bude osuđen od svih – pre no što ijedan dokaz dođe pred ovaj sud.“

Mnogo pre no što je lavina optužbi protiv gospodina Vajnstina pokrenula “zamajac” globalne reakcije/stava zbog seksualnog uznemiravanja, g-đa Rotuno je u kontinuitetu gradila svoju karijeru advokatice-krivičarke u Čikagu, uz jednu neobičnu specijalnost: branila je muškarce optužene za seksualne prestupe.

Kako je pokret #MeToo postajao globalno prepoznatljiv, ona je prihvatila ulogu oponenta, tvrdeći da javna “užurbanost” presuđivanja muškarcima optuženim za seksualno zlostavljanje i napastvovanje uništava njihovu reputaciju i karijeru bez prethodno dužnožću propisanog postupka, koji uključuje i respekt prema optuženom. Čak i ako je pokret pomogao feminističkoj stvari, rekla je Rotuno, cena tog postignuća je postala previsoka.

“Ako imamo 500 pozitivnih stvari koji potiču iz feminističkog pokreta – ali onaj jedan negativan preraste u situaciju koja vam oduzima pravo na pravični postupak i pošteno suđenje, kao i pretpostavku nevinosti – onda po meni, nijedna od tih (pozitivnih) stvari ne može prevagnuti nad tom jednom lošom“, rekla je ona u intervjuu. “Ne možemo imati pokrete koji nam oduzimaju naša osnovna ljudska i građanska prava.”

Gospodin Vajnstin, koji nije krio da za svog glavnog branioca angažuje ženu je maja 2018. zamolio  sud da gospođu Rotuno imenuje za liderku njegovog advokatskog tima, nakon što su se razdvojili od prethodne dve grupe njegovih advokata koje su vodili muškarci.

Gospođa Rotunno se otad pojavila kao paradoksalna i polemična figura, odlučna da brani muškarca koga su brojne žene označile kao oličenje šovinizma i seksualne nedoličnosti.

To joj je priuštilo prezir nekih zagovornika prava žena, koji su sugerisali da bi je vođenje Vajnstinove odbrane moglo motivisati koliko profesionalnim priznanjem i raketnim usponom u budućoj karijeri koji će joj doneti ovaj slučaj, toliko i svojim profesionalno-etičkim principima kojih se drži.

“Njena spremnost da tvrdi kako je #MeToo otišao predaleko samo ide u prilog njenom neprekidnom nizu visokih honorara, ali ne i u prilog činjenicama”, rekla je Džejn Mening, zagovornica žrtava silovanja i bivša tužiteljka za seksualne zločine u Njujorku.

Iako je pokret ohrabrivao žene da govore o seksualnom napastvovanju, ističući neuspehe zakona u sprečavanju nekih muškaraca odgovornih za seksualne prestupe, prema mišljenju gospođe Rotuno, društveno, običajno i kulturno “klatno” je previsoko zamahnuto. Ona je rekla da su mnogi njeni klijenti smatrani krivima – sve dok nije bila dokazana njihova nevinost.

Iako žene nikada ne bi trebalo da bivaju prisiljene da čine stvari koje ne žele, Rotuno smatra da i one moraju snositi odgovornost za svoje odluke.

„Ne možete uzurpirati obe strane ovog problema i pritom sebi reći: „Trebalo bi da sam u mogućnosti da radim što god poželim – bez posledica. A mogla bih se (tako) postaviti u bilo kojoj situaciji u kojoj poželim – da igram žrtvu“, navela je gospođa Rotuno. “Imati seks na dobrovoljnoj bazi sa nekim – čak i ako ga imate nerado – činjenično nije krivično delo.“

Ona je još dodala i da „Ono što se dešava sa pokretom #BelieveAllWomen jeste da bi trebalo da vam bespogovorno verujemo, bez ikakve povratne reakcije, pitanja ili unakrsnog ispitivanja. Mislim da je to opasno.”

“Dobrovoljno konzumirati seks sa nekim, čak i ako ga u tom trenutku nerado upražnjavate, činjenično nije zločin: jer, bili ste u intimnom kontaktu svojom voljom”

Gospođa Rotuno je odrasla u predgrađu Čikaga, unuka je policajca a ćerka majke učiteljice i biznismena koji radi u prehrambenoj industriji.

Gospođa Rotuno je još kao dete postala fascinirana sudnicom i dogadajima vezanim za pravo i pravdu, jer je odmalena gledala televizijske serije poput “Papirologije” (The Chase Paper), u kojoj je glavna junakinja bila o studentkinja sa Harvarda, koja je na ovom univerzitetu pohađala prvu godinu prava.

Otišla je na lokalni katolički koledž a diplomirala na pravnom koledžu  Čikago-Kent, da bi se 1997. zaposlila kao “papirolog” odnosno administrativna službenica u kancelariji državnog pravobranilaštva okruga Cook. Tri godine kasnije, postala je pomoćnica državnog pravobranioca u Ilinoisu, radeći na slučajevima nasilja u porodici i krivičnim delima teškog nasilja.

U privatnu praksu prelazi 2003. radeći sa još jednim advokatom, a dve godine kasnije, sa svojih 29. godina, osnovala je sopstvenu advokatsku firmu.

“Odlučila je da uradi nešto što mnoge žene ne rade”, rekao je Dejvid Erikson (David A. Erickson), sudija u penziji, koji je nekada bio njen nadređeni u državnom pravobranilaštvu. “Ona u bitku ide samostalno.”

U Čikagu je postala poznata po svom ličnom stilu i pobedama na suđenjima za krivične prestupe, specijalizujući se za seksualne zločine.

“Posedovala je veliko znanje i umešnost u baratanju činjenicama i zakonima”, rekao je Stenli Stalvort (Stanley Stallworth), advokat iz Čikaga, koju je gđa Rotuno uspešno branila od optužbi za seksualne napade. “Kada je u sudnici, ona je pravi buldog.”

Ulazeći u sud jednog tipičnog jutra, prošlog avgusta, gospođa Rotunno – koja je rekla da veruje da „porotnici cene ljude koji se ponose time kako se oblačite“, nosila je crnu suknju Salvatore Ferragamo sa geometrijskim šarama i bluzu i velikom kožnom torbom na levom ramenu. Njene “Jimmy Choo” visokih potpetica odzvanjale su podom sudnice. Oko vrata je imala zlatni lančić prefinjene izrade na kojem je pisalo: “Not Guilty.”

Gospođa Rotuno, koja sebe opisuje kao “zdravorazumski nezavisnu (osobu)”, rekla je da joj je “odvratno” to što je pokret #MeToo uticao na sinergiju i rutinske razmene, davanja i primanja, koji su oduvek postojali između muškaraca i žena.

“Žalosno je to”, rekla je Rotuno, “što su muškarci zabrinuti da li će biti ugodni i prijatni ženama.”

Dona Rotuno napušta sud sa svojim klijentom Demarkom Vajtlijem (u sredini) i advokatom Dejvidom Jegerom. Tokom godina svoje privatne advokatske prakse je izgubila tek jedan slučaj po osnovi optužbe za seksualne prestupe (Joe Lewnard/Daily Herald)

Kada je reč o slučajevima seksualnih zločina, gospođa Rotuno je na suđenju izgubila samo jednom. Crtež napravljen u sudnici tokom tog slučaja je okačila na zid svoje kancelarije.

Njen klijent Demarko Vajtli (Demarco Whitley), tada sa 19 godina, nekada je u školi bio ragbista, a optužen je za silovanje 15-godišnje devojčice i osuđen na 16 godina zatvora. Gospođa Rotuno veruje da je “pravi počinilac” rođak gospodina Vajtlija, koji je takođe optužen da je učestvovao u nasrtaju, ali koji je pre suđenja poginuo u saobraćajnoj nesreći. Njen klijent je, kako je rekla, “nasledio njegovu krivicu.”

Ona je tinejdžerku uhvatila u svoj baraž brutalnog unakrsnog ispitivanja, jer “njena priča nije sjajna.” Nakon toga, ona je od tužioca zatražila da devojci pošalje poruku: “Reci joj da moram da obavim posao. Ne želim da je definiše ovo što se događa (u sudnici i medijima).”

Ta spremnost da bude tvrda prema onima koji optužuju joj je poslužila u drugim slučajevima. Rotunova je, recimo, 2014. godine izvojevala oslobađajuću presudu za Elhadžiju „Hadža“ Gueju, poznatog modnog dizajnera optuženog za pokušaj silovanja jedne žene u stambenoj zgradi u kojoj su oboje živeli. Porota je osnovano posumnjala da je zločin uopšte počinjen nakon što je gospođa Rotuno utvrdila da je ta žena bila podmetnuta Gueju – kako bi se od njega iznudilo 50 hiljada dolara.

Advokati odbrane i tužioci koji je znaju kažu da je gospođa Rotuno vešta u pretraživanju dokaza i iznošenju nedoslednosti u svedočenjima. „Kada uđe u sudnicu, zna šta piše na svakom parčencetu papira koji joj je dat“, rekla je Maraja Mekarti (Maria McCarthy, tužiteljka okruga Kuk, koja se ovom prilikom suočila na sudu sa gospođom Rotuno.

Njeno umeće u unakrsnom ispitivanju bilo je očigledno na nedavnom saslušanju u Čikagu, kada je nežno ali ipak odsečno i ironično ispitivala mladu devojku koja je rekla da ju je otac pljunuo i gurnuo.

Gospođa Rotuno je otkrila da je devojčin iskaz u suprotnosti sa njenom ranijom izjavom. Zatim je gospođa Rotunno tvrdoglavo i korak po korak utvrđivala kako je devojčicina majka, zajedno sa ćerkom, skovala osvetu protiv oca, te da je njihovo dete iskoristila kao sredstvo kojim će ovo postići. Sudija je odbacio optužbe iz ovog slučaja.

Veština gospođe Rotuno u podrivanju optužbi svedoka biće testirana i na suđenju Vajnstinu. Kancelarija okružnog tužioca Menhetna planira da pozove šest žena da svedoče o svojim navodima, naime, da je gospodin Vajnstin na njih seksualno nasrnuo, mada je većina tih incidenata prestaro da bi se optuženi mogao teretiti za odvojena krivična dela.

Slučaj tužilaštva skoro u celosti zavisi od toga da li će porota verovati ženama koje svedoče, budući da je veoma malo fizičkih dokaza ili uopšte ne postoje. G. Vajnstin je optužen za silovanje jedne žene u hotelskoj sobi na Menhetnu 2013. godine i prisiljavanje druge na oralni seks u njegovom stanu 2006. godine. Ostale će biti pozvane kako bi demonstrirale obrazac ponašanja optuženika u njihovim slučajevima.

Kao žena, gospođa Rotuno predviđa da može da zauzme oštriji stav u odnosu na optužbe protiv gospodina Vajnstina, a da ne izgleda kao nasilnik. Porota će, kako je izjavila, jednostavno videti dve žene koje razgovaraju.

Glorija Olred (Gloria Allred), koja zastupa dve žene po njihovim optužnim navodima protiv gospodina Vajnstina, nije se složila s njenom izjavom. “Nasilnik je nasilnik, bez obzira na pol”, rekla je gospođa Olred. “Ne verujem da je primereno zaskočiti i otrovati žrtvu na mestu njenog svedočenja.”

Olred je još dodala da “Ukoliko je to njena strategija, možda će otkriti da će se njujorška porota zgaditi tom taktikom.”

Tužioci su nagovestili da će gospodina Vajnstina oslikati kao moćnog filmskog producenta koji je prisiljavao žene i manipulisao njima kako bi od njih iznudio seks.

Gospođa Rotunno rekla je da bi njen posao bio da ubedi porotu ne samo da su seksualni susreti bili izvršavani uz obostranu saglasnost, već i da su žene takođe manipulisale gospodinom Vajnstinom. Ona je istakla da su obe žene održavale odnose sa gospodinom Vajnstinom i nakon navodnih napada.

“Da, on je moćan momak”, izjavila je Dona Rotuno. „Ali mislim da su ga, pošto je on moćan momak, iskorišćavale i iskorišćavale i iskorišćavale za sve što su mogle.“

 

Jan Ransom, Kerry Kasper, New York Times (Jan. 14, 2020)

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Kineski vojni radar u globalnom ratu protiv komaraca i bolesti koje prenose

Kineski naučnici razvijaju uređaj kojim bi otkrili let insekata sa krilima na udaljenosti od 2 km – izum koji bi se mogao iskoristiti za spasavanje miliona života. Priču donosi South China Morning Post.

Prema naučnicima uključenim u ovaj istraživački projekat, kineska vlada razvija super osetljivi radar koji može otkriti rad krila komaraca u radijusu do 2 kilometra.

Prototip uređaja testira se u vojnoj laboratoriji na Tehnološkom institutu u Pekingu (BIT), rekao je jedan od naučnika uključenih u razvoj ovog sistema. Ovaj program uključuje osetljivu tehnologiju koja se već koristi u kineskim sistemima raketne odbrane.

“Identifikovanje i praćenje pojedinačnih ciljeva veličine komaraca više nije naučna fantastika”, rekao je. “Mi smo, zapravo, veoma blizu tačke gde će ova tehnologija iz laboratorije biti upotrebljena kako bi spasavala živote.”

Ukoliko niste znali, komarci su oduzeli više ljudskih života nego svi ratovi u istoriji zajedno. prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, njihovi zarazni ujedi i dalje svake godine uzrokuju više od milion smrtnih slučajeva.

Insekti imaju ulogu prenosilaca širokog spektra mikroorganizama koji su uzročnici brojnih bolesti, od malarije i žute groznice, do denge i novijih virusa kao što je zika.

Kina razvija nove radarske tehnologije kako bi otkrila neprijateljske stelt letelice, a nus-efekat ovog razvoja je primena ove opreme u detekciji rojeva komaraca-koji prenose smrtonosne bolesti.

Suzbijanje ovih dosadnih prenosilaca infekcija spada u glavne ciljeve, a sa ciljem očuvanja zdravlja nacije. Komarci mogu doleteti i odleteti praktično bez traga – njihovo poznato zujanje može nas upozoriti ali samo kada su već sasvim blizu nas – a tada je već kasno.

Nakon višedecenijskog razvoja, savremeni vojni radari danas mogu izdvojiti i identifikovati odjeke sa udaljenosti koje su više nego impresivne. Uzmimo kao primer radar Američke agencije za protivraketnu zaštitu koji operiše na  “X” tj mikrotalasnim frekvencijama (7.0 do 11.2 GHz), koji može otkriti objekat veličine lopte za bejzbol na oko 4000 kilometara udaljenosti.

Kina je razvila radarske sisteme sličnih naprednih karakteristika kako bi pratila vojne projektile i stelt avione, premda neki naučnici angažovani na ovim vojnim projektima smatraju da se ovakva tehnologija može koristiti i za borbu protiv komaraca; upravo su oni i ubedili kinesku vladu da finansira njihova dalja istraživanja radarske tehnologije u mikrotalasnom („X“) frekventnom opsegu.

Tim predvođen Long Tengom je krajem prošle godine dobio finansijsku podršku vlade u visini od preko 82 miliona juana (12,9 miliona dolara) kako bi konstruisao radar za detekciju komaraca i drugih štetočina, i koji bi mogao biti testiran praktično na terenu.

Prema podacima s interneta i univerzitetskih veb-stranica, Long je direktor BIT-ovog instituta za istraživanje radarskih tehnologija i vodeći je naučnik u ključnom razvojnom programu vojnih radara u Kini. On dosad nije komentarisao ovu priču koja se pojavila u svetskim medijima.

Prema naučniku angažovanom na ovom projektu, radar funkcioniše tako što emituje brze impulse elektromagnetnih talasa koji se prostiru na mnogobrojnim frekvencijama. Kada neki od ovih radio-talasa „naleti“ na komarca, odbija se o njega i vraća nazad ka radaru, noseći sa sobom informacije koje uključuju podatke o vrsti komarca, polu, brzini i pravcu u kojem leti, kao i da li je insekt – jeo.

Radar se, na primer, može montirati na krovu koji gleda na naselja i stambene objekte, i koristiti ga za određivanje položaja velikih kolonija komaraca, njihovih područja razmnožavanja i mesta odmora. Ukoliko kolonija migrira u neko susedno područje, domaćinstva tih oblasti mogu biti pravovremeno upozorena.

Naučnici drugih zemalja koriste civilne radarske mreže za praćenje kretanja grupe – jata ptica ili većih insekata poput skakavaca ili moljaca; ipak, veruje se da je ovo prvi pokušaj upotrebe radara za praćenje komaraca i njihovih rojeva.

Ovaj istraživač istakao je da je prototip postigao osetljivost koja je bez presedana, upravo jer su kineske vlasti dozvolile timu da izgradi sistem upotrebom najnovije tehnologije vojnih radara.

Ovaj radar, recimo, poseduje antenu zadnje generacije, nalik onoj koja se koristi na najnovijim kineskim vojnim brodovima. Antena može istovremeno da usmerava i odašilje snopove mikrotalasa u različitim pravcima i u stanju je da detektuje rakete ili vojne mlaznjake daleko brže od konvencionalnih radara, koji koriste rotirajuće tanjire.

Ovaj radar, takođe, poseduje jednu zasebnu antenu za generisanje radio-talasa koji osciliraju u više pravaca. Funkcionišući po principu poznatom kao polarizacija, ona pruža detaljne informacije o meti, tako da istraživači mogu razlikovati gladnu ženku komarca koja sisa krv, od mužjaka, koji je potpuno bezopasan i ne napada ljude već se isključivo hrani polenom.

Potom u igru ulazi superbrzi računar, koji koristi algoritam za istovremeno identifikovanje i praćenje kretanja velikog broja komaraca u istom roju ili zajednici na nekom području.

Ovaj projekat je plod saradnje bihejviorista specijalizovanih za ponašanje insekata i naučnika iz mnogih drugih disciplina. Radar obezbeđuje ogromne količine podataka i mogao bi pomoći biolozima i entomolozima da saznaju više o individualnom i kolektivnom ponašanju štetočina, što bi moglo dovesti do novih strategija za borbu protiv širenja bolesti koje prenose komarci.

Istraživački tim napravio je pomak u već postojećoj tehnologiji, a može se odmah primeniti u vojne svrhe, bez ikakvih prepravki ili modifikacija. Anonimni istraživač koji je pristao da govori o ovom kineskom radaru takođe je odbio da kaže kada će prvi radar biti završen i aktiviran.

“Trenutno gradimo jednu ili dve jedinice. Nadamo se da će u budućnosti biti proizveden veliki broj ovakvih radara, i da će biti instalirani širom zemlje kako bi se formirala velika mreža za praćenje ne samo komaraca već svake životinjske vrste koja leti”, rekao je on.

Ji Ženjan, priznati istraživač vojne radarske tehnologije i zamenik direktora elektrotehničkog odeljenja Instituta za tehnologiju u Harbinu izjavio je da je identifikacija i praćenje tako majušnih ciljeva udaljenih kilometrima izuzetno teško.

Postojeća tehnologija vojnog radara mogla bi otkriti male, nekooperativne signale udaljene stotina pa i hiljadama kilometara, ali komarci su bili “druga priča”, rekao je on.

Ji, mada vrhunski svetski ekspert u oblasti radarskih tehnologija, ipak nije aktivno uključen u projekat. On je izjavio da je komarce teže detektovati nego stelt avion poput lovca F-22, koji ima poseban premaz i geometrijski dizajn prilagođen „prelamanju“ radarskih talasa, a samim tim i izbegavanju uočavanja na radarskim ekranima.

“Krila komarca se, naravno, umnogome razlikuju od metalnih krila vojnog mlaznjaka, a isto je i s njihovim sastavom, oblicima i pokretima. Radar za detekciju komaraca iziskuje potpuno novi set algoritama”, rekao je Ji.

Najveći izazov dolazi iz neposredne okoline, pošto se radarski talasi koji se odbijaju o komarce i vraćaju u radar izuzetno slabi, pa bi lako mogli biti preplavljeni bukom koja potiče iz pozadine. Filtrirati pozadinsku buku i iz nje izdvojiti autentičnu frekvenciju/signal komaraca ili njihovog jata bilo je više nego komplikovano.

“Dakle, ono što savršeno dobro funkcioniše u laboratoriji možda neće biti tako uspešno na terenu”, rekao je Ji.

Liju Singje, profesor entomoloških studija na Kineskom poljoprivrednom univerzitetu u Pekingu izjavio je da bi program radarskog uočavanja insekata imao neprocenjivu ulogu u borbi protiv štetočina, jer bi radari pažljivo nadgledali komarce i druge sitne insekte – prenosioce teških bolesti.

On je rekao da su neki regioni Kine, naročito njen severoistočni deo, tropske zemlje i Afrika i dalje na udaru komaraca i da trpe od posledica bolesti koje prenose.

Razlike u ponašanju, poput oblika i brzine zamaha krila kao i načina njihovog kretanja mogu se identifikovati upravo radarom, pružajući naučnicima “precizno navođeno oružje u ratu protiv najsmrtonosnijeg stvorenja na Zemlji”, rekao je Liju. “Ovaj radar mogao bi spasti milione života.”

Ovaj članak pojavio se 31. marta 2018. u štampanom izdanju South China Morning Posta (SCMP)

Srodni link: Kako izbrisati komarce i iskoreniti malariju? Odgovor na ovaj izazov možda leži u jednoj vrsti mutirane gljivice.

Šta sve možeš kad si Robinhood

Procena vrednosti start-up firme za aplikacije Robinhood, koja je sa svojim akcijama izašla na berzu, dostigla je više od pet i po milijardi dolara.

Ruska kompanija DST Global, predvođena ruskim milijarderom Jurijem Milnerom je u drugoj investicionoj rundi podigla inicijalni ulog na350 miliona dolara. U ovom trenutku, Robinhood vredi 5.6 milijardi dolara

Prema pouzdanim izvorima, vrednost startapa Robinhood Markets Inc. procenjena je na oko 5,6 milijardi dolara u novom krugu finansiranja, što je četvorostruko povećanje tokom samo jedne godine; ovakva situacija samo je odraz izuzetnog rasta popularnosti koju su među milenijumskom generacijom zadobile aplikacije za berzansku trgovinu.

Ovaj start-up iz Silicijumske doline je u završnoj fazi obezbeđivanja oko 350 miliona dolara od grupe investitora na čijem je čelu ruska firma DST Global, prema učesnicima koji su upoznati sa prikupljanjem ovih sredstava.

DST je pre godinu dana vodio zadnju rundu dokapitalizacije ove start-up firme, nakon kojeg je kompanija vrednovana na 1,3 milijarde dolara.

Portparol Robinhood-a u ovom trenutku odbija da komentariše aktuelne poteze firme koju predstavlja.

Ova senzacionalna procena uvrstila je Robinhood među 15 najvrednijih kompanija za privatne tehnologije u Sjedinjenim Državama, što predstavlja ambiciozna predviđanja investitora da firma može privući značajan deo tržišta finansijskim uslugama.

Berzanska aplikacija ove firme, kreirana pre tri godine, dosad je privukla više od četiri miliona korisnika čime je približno udvostručila korisnički pul u odnosu na prethodnu godinu – ponudom besplatnog trgovanja akcijama, čime se podrivaju čak i diskontni brokeri, koji po običaju naplaćuju male naknade za svoje usluge.

Pitanje je da li će Robinhood imati dovoljnu moć ubeđivanja kako bi svoje korisnike uverio da plaćaju premijum usluge, kao što je „Gold“, koja, recimo, počinje od 6 dolara mesečno i obezbeđuje mogućnosti trgovanja nakon radnog vremena kao i pozajmljivanje kapitala. Robinhood, takođe, zasniva svoju zaradu i kroz kamate na računima klijenata, kao i prodajom njihovih akcija berzanskim dilerima (onima koji diluju hartijama od vrednosti ili drugom imovinom, koji ih kupuju ili prodaju po određenim cenama u svako doba).

Od prošle godine, srednja starost korisnika Robinhood-a je bila oko 30 godina, što znači da nije previše verovatno da će imati dovoljno novca na rezervnim računima koji bi potrošili na zamašnije brokerske aktivnosti, u poređenju sa starijim klijentima. Kompanija računa na to da će sredstva mlađih investitora vremenom narastati, i da će biti u mogućnosti da ii prodaju dodatne usluge. Robinhood nastoji da smanji troškove tako što izbegava izdavanja za marketing, a takođe smanjujući i opšte troškove.

Investitori, isto tako, vide priliku u nedavnom uvođenju Robinhood-a u trgovinu kripto-valutama poput bitkoina, prema osobi upoznatoj s investicionim planovima ove firme. Ova trgovanja se takođe obavljaju bez provizije.

Trenutno vrednovan oko 5,6 milijardi dolara, Robinhood je već procenjen na trećinu E* Trade Financial Corp., koja ima tržišnu kapitalizaciju od 15 milijardi dolara (E*Trade je kompanija za finansijske usluge koja pruža onlajn posredovanje i srodne proizvode i usluge pre svega pojedinačnim maloprodajnim investitorima). Za investitore u ovom najnovijem krugu, da bi zaradili povraćaj svojih investicija, ukoliko žele solidniji povraćaj uloženih sredstava, mogu biti sigurni da će Robinhood u budućnosti biti evaluiran takođe toliko: 15 milijardi dolara!).

Robinhood su 2012. godine osnovala dva 20 diplomca matematike sa Stenforda, Vladimir Tenev (poreklom Bugarin) i Baiju Bhatt (druga generacija Amerikanaca, indijskog porekla). Danas, u svojim 30-tim godinama, dvojica osnivači kažu da su 2011. pronašli inspiraciju u pokretu Occupy Wall Street, želeći da ovom aplikacijom obezbede da finansijske usluge budu dostupne svima, bez obzira na prihode.

Otuda i ime aplikacije subverzivnog naziva, “Robin Hud”, heroja iz naroda koji “uzima od bogatih da bi davao siromašnima”

Evo i jednog dobrog saveta mladima u Srbiji: Milenijimovci u Americi, umesto krpica i putovanja, svoje pare troše na nešto mnogo pametnije – ulažući ih u kupovinu berzanskih akcija.

Milenijumovci (oni koji su rođeni posle 1980. godine), umesto kafe i proizvoda na “Amazonu”, kupuju akcije na berzi, pokazala su istraživanja, a potvrdio Vlad Tenev, jedan od osnivača i glavni izvršni direktor startup firme Robinhood u intervjuu za “Biznis insajderov” podkast pod nazivom “Success! How I Did It” (Kako sam postigao uspeh).

On kaže da milenijumovci koriste njihovu aplikaciju za besplatnu trgovinu akcijama i dodaje da “zapravo pružamo mogućnost ljudima da rade nešto što nisu mogli nikada pre”.

Podaci prikupljeni tokom nekoliko godina aktivnosti na aplikaciji pokazuju da prosečan 30-godišnjak češće kupuje akcije nego što ih prodaje i da će pre kupiti nekoliko deonica različitih firmi kako bi imao što raznovrsniji asortiman.

Umesto da ulažu ušteđevinu sa računa, milenijumovci na Robinhood-u radije investiraju novac koji bi inače potrošili na stvari koje su poželjne, ali ne i neophodne, na primer, kafu ili proizvode koje se nude na “Amazonu”. Podaci takođe pokazuju da milenijumovci zarađuju i uspevaju da uštede novac upravo zahvaljujući Robinhood aplikaciji.

– Ovi ljudi kupuju jednu ili dve deonice sa 50 različitih stokova i stvaraju bogat portfolio, a pritom troše veoma male količine novca. Takva vrsta transakcije nekada bi koštala hiljade dolara i ljudi to naprosto ne bi uradili – objašnjava Tenev.

Mnoge osobine milenijumovaca su iznenađujuće, kaže on.

– Tokom nekoliko godina korišćenja aplikacije prikupili smo zaista zanimljive podatke i možemo da pratimo ponašanje ljudi koji duže koriste aplikaciju. Korisnici koji su se pridružili pre dve godine imaju više novca na računu nego što su prijavili pre dve godine. Naša ideja je bila da Robinhood posluži i kao instrument štednje, a naša očekivanja se izgleda potvrđuju – rekao je Tenev.

Dakle, ukoliko volite da trgujete deonicama, Robinhood je aplikacija za vas. Omogućuje trgovanje u realnom vremenu i nije potrebno ništa uplatiti unapred. Za skeptike – aplikacija je zaštićena do 500.000 dolara.

Robinhood aplikacija, koja inače omogućava trgovanje deonicama, a bez plaćanja taksi, planira da uđe i na tržište kriptovaluta. Tako je korisnicima u Sjedinjenim Američkim Državama već od februara omogućeno da trguju bitkoinom i i itirijumom (ethereum) bez plaćanja nadoknada, a očekuje se da će im se uskoro pridružiti i ostale kriptovalute.

Trgovanje bez plaćanja taksi predstavlja prednost koju Robinhood ima u odnosu na druge platforme, poput Coinbase, gde takse iznose između 1,5% i 4%. Razlog za ovu odluku je prilično jednostavan, budući da mu je cilj da privuče još korisnika, pa iz kompanije tvrde da se situacija ni u budućnosti neće menjati, kao i da ne planiraju profit koji bi došao od taksi koje bi korisnici plaćali. Oni ističu da je osnovni cilj Robinhood Crypto da poboljša usluge koje korisnici potražuju, te na taj način stimuliše nove klijente da im se pridruže.

Budući da je vrednost kriptovaluta prilično nestalna, Robinhood Crypto korisnicima nudi procene, pa kada potvrde kupovinu ili prodaju, aplikacija pretražuje ponude na tržištu, kako bi pronašla najpovoljniju. Kako bi se kontrolisala nestalna vrednost, ovaj servis, u slučaju da ne može da pronađe ponudu koja je u granicama onoga što korisnik traži, čeka sve dok se ova ne pojavi, te potom o njoj obaveštava korisnika. Kada usluga bude postala dostupna u februaru, moći će da je koriste u nekoliko američkih država – Kaliforniji, Masačusetsu, Misuriju, Montani i Nju Hempširu, a Robinhood Crypto, kako navode mediji, planira da se uskoro proširi na još država, te podrži i druge kriptovalute – bitcoin cash, litecoin, ripple, ethereum classic, zcash, monero, dash, stellar, qtum, bitcoin gold, omisego, NEO, lisk i dogecoin.

Rolfe Winkler, Douglas MacMillan

WSJ

Da li je engleski dostigao svoj maksimum?

Britanska premijerka Tereza Mej je prošlog meseca u Kini prisustvovala lansiranju kampanje Britanskog saveta pod nazivom „Engleski je sjajan“ sa namerom da se u svetu podstiče dalja zainteresovanost za engleski jezik i stiču znanja o istom. Ovo bi moglo da zazvuči poput Trampove krilatice, “Učinimo Ameriku opet sjajnom”, mada, u stvari, dolazi sa jače pozicije. Van je svake sumnje da je upotreba engleskog veća i raširenija no ikada, a on daleko rasprostranjeniji od bilo kog drugog jezika. Sve svetske sile koje ne govore engleski u ovom našem globalizovanom svetu prepoznaju ga kao prvi strani jezik nužan da se nauči; on je, što je takođe jedinstveno, u praktičnoj upotrebi širom sveta. Britanski savet procenjuje da engleski danas govori oko 1,75 milijardi ljudi, što je četvrtina svetske populacije. Osnove engleskog podučavaju se u svim kineskim školama; to je i radni jezik čitave Evropske unije.

U informativnom servisu kanala France 24, engleski se koristi očigledno češće nego maternji francuski. Upotreba engleskog je obaveza svih pilota aviona i kontrolnih tornjeva, i to 24/7. Engleski se uočava i kao suštinska osnova za dalji napredak na nekim neverovatnim mestima: na primer, pre 14 godina, premijer Mongolije – zemlje koja nema istorijske veze s engleskim govornim područjem – odlučio je da bi engleski trebalo da odmeni ruski u svim školama, kao deo njegove težnje da Ulanbator postane centar za usluge telefonskih operatera. Jedan od šest Rusa tvrdi da ga govori. Engleski je očigledno jezik kojeg biraju oni koji imaju globalne aspiracije, bez obzira kakav je njihov politički stav prema anglosaksonskim silama.

Ovo globalno prihvatanje engleskog jezika, danas poprilično odmaknuto od zona uticaja nekadašnje britanske imperije a podalje i od „zadnjeg dvorišta“ Sjedinjenih Država, uspešno je narastalo tokom samo jednog veka –  uredno i, što je pomalo paradoksalno – počev od Versajskog sporazuma iz 1919. godine. U znak poštovanja prema Sjedinjenim Državama, ovo je bio prvi međunarodni ugovor napisan na engleskom (poznat i kao Pariska mirovna konferencija 1919); tada se, međutim, takođe ispostavilo da je ovaj datum obeležio početak pada najveće svetske institucije za protežiranje engleskog jezika, britanske imperije. Međutim, sa aspekta jezika, britanske vlasti imale su tu sreću da je anglofonski uticaj Britanije u svetu nasledio „rođak“ iz Severne Amerike, tako da je uobičajeno istorijsko zaostajanje bilo prikriveno, uzevši prividno drugu formu. Britanska politička komanda i linija doveli su i do jezičke imitacije koju su, zajedno s politikom, Amerikanci uvezli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Čak i u momentu kada je Britanija počela da ekonomski opada, njena već dobro utemeljena pozicija u svetu odražavala se kroz snažnije tretiranje engleskog kao jezika kojeg treba učiti u globalnim okvirima.

Međutim, tokom čitavog ovog perioda, naročito od 1920-ih do 90-tih godina prošlog veka, menjao se i fokus američke ekspanzije koji se pomakao od Severne Amerike ka svetu, što je dovelo do uticaja na trgovinu, inženjerstvo, telekomunikacije, rudarstvo, medije, nauku i finansije, dok je američki dolar u međuvremenu zamenio funtu sterling u ulozi svetske rezervne valute. Potom je 90-tih usledila digitalna informatička revolucija, stvarajući nova bogatstva čije je stecište bilo u Silicijumskoj dolini, na razmeđi iz dvadesetog u 21. vek. Sve su to bile za svet pozitivne uloge engleskog jezika u globalnim okvirima (uloga koju je uspostavila Britanija), mada je trebalo očekivati da ovaj vrhunac dostigne nešto kasnije, u periodu porasta njene „meke moći“ (soft power) i sve veće popularnosti američke kulture.

Tu se radi upravo o tom zaostajanju rasta engleskog jezika – on  odražava dosadašnji uticaj Sjedinjenih Država koji sada doživljavamo. Pa ipak, sve ovo dešava se u 21. veku – kada ostale nacije u usponu, posebno u Aziji ali i u Južnoj Americi i Africi, daleko nadmašuju SAD (a da ne pominjemo Britaniju i Evropsku uniju) u stopama ekonomskog rasta. Ovo je neverovatan spoj i stanje stvari u dosadašnjoj svetskoj istoriji. I sada se pojavljuju dva pitanja. Da li je položaj engleskog realno preimućstvo za one zemlje u kojima je on maternji jezik? I kolika je verovatnoća da će engleski zadržati ovu poziciju na neograničen rok?

Imajući u vidu ovu početnu prednost engleskog kao maternjeg jezika, koju građani nekih zemalja imaju za svoju sretnu sudbinu datu rođenjem, očigledno da su neke neposredne prednosti nesporne. Ovaj jezik pruža direktan pristup glavnom medijumu svetske komunikacije: dobro je imati unutrašnji uvid u “informacije koje možemo iskoristiti”, kao i olakšan pristup koji dobro obrazovani anglofoni imaju prilikom konkurisanja za dobre i uticajne poslove/pozicije. Engleski je, takođe, omogućio anglofonim zemljama da „naplaćuju“ neku vrstu „zakupa“ za omogućavanje prijema ostalih (ne-anglofonih) u ovu jezičku elitu: anglofone nacije svake godine ubiraju ogromne zarade od kurseva i podučavanja engleskog kao stranog jezika (samo u Britaniji danas zarada je preko 2.24 milijardi evra godišnje, uz predviđanje da će do 2020. dostići 3.35 milijardi evra), uz dominaciju globalnim izdavačkim tržištem na engleskom jeziku (preko 1,5 milijardi evra izvoza u 2015. godini). Ovo je još jedan spin-off iz nedavne istorije britanske dominacije, kao što je nekad to bio i položaj Griničovog meridijana (koji je neka vrsta „nule“ u koordinatnom sistemu tj centra koordinata globalne orijentacije), svakodnevno obezbeđujući dobre prilike i pogodnosti za globalnu trgovinu između Azije i Amerike, ili pogodnosti za združena ulaganja, a time i razvoj globalnih finansija, sa londonskim „Sitijem“ kao njihovim centrom (barem je to bio slučaj sve donedavno).

Ali, posebno poznavanje jezika predstavlja prednost koja se prebrzo umanjila onda kada je engleski postao globalna svojina. „Globalni engleski“ otada ima samo istorijsku vezu sa Britanijom ili SAD, dok dobro poznavanje ovog jezika više nije isključiva ekskluziva onih kojima je engleski maternji. Čak i kratkoročne, iznenadne i nepredviđene prednosti išle su pod ruku sa svojim moralnim dilemama. Pretpostavka o „ekskluzivnom pravu“ može čak izazvati samozadovoljstvo kod kuće, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i nezadovoljstvo u inostranstvu – što je očigledno bio slučaj tokom aktuelnih pregovora o “razvodu” između Britanije i Evrope.

Teško je naglasiti ranjivost jezika kao što je engleski – koji se širio planetom, ne bivajući zabranjivan a ni „hotimičan“, već s namerom proučavan – i to daleko od svoje domovine, a čak ga je bio glas kako je to “jezik slobode”. Ipak, ovo samo po sebi nije ništa novo. Transnacionalni „lingva franka(lingua franca, izraz koji se koristi za bilo koji jezik čija upotreba u velikoj meri prelazi granice zemlje u kojoj se govori), koji su nekada uspostavljeni, uvek odišu osećajem trajnosti. Ipak, kada se okolnosti menjaju, i ovakvi širom planete uspostavljeni jezici padaju. Padaju onako kako padaju i imperije. A promena je, sada sasvim uočljivo, na pomolu.

Tako je, prirodno, za očekivati da nakon što se nove sile poput Kine, Indije ili Brazila uspostave ekonomski i politički (a verovatno i vojno), tako će se globalno osetiti i njihov jezički i kulturni uticaj među onima koji žele da se bave ovim zemljama (pre svega u biznisu, ali i u domenu kulture), a takođe i između samih novouspostavljenih sila. Ali kao i kod svih novih dominantnih jezika, postojaće jedna zadrška i zaostajanje. Upotreba drugih jezika neće biti toliko dobar odraz ekonomske moći novih sila, već će njihov globalni  jezički uticaj kaskati.

Ako se fokus stavi na Kinu, recimo, svet može imati manje entuzijazma za “skrivenu ruku” slobodnih tržišta Adama Smita. Ukoliko se pojave drugi centri, rezultat će možda biti jedna polivalentna mešavina koja će sadržavati lokalne islamske, budističke ili hinduističke tradicije. Razvijanje tehnologija prevođenja može učiniti da jezici u velikoj meri postanu smenjivi i zamenljivi, stavljajući kulturu nacija iz kojih potiču u zadnji plan. Bez obzira na to, neće biti nikakvog posebnog odstupanja od trenutne tradicije globalnog komuniciranja, koje se danas obavlja mahom na engleskom.

Ovakvo šta se, uostalom, već desilo u 17. veku kada je nova globalna sila, Francuska, preuzela vodeću ulogu, a francuski postao zajednički jezik civilizovane Evrope. Francuski – sa jakim prosvetiteljskim implikacijama – zamenio je latinski jezik koji je imao ulogu lingva franke tokom čitavih 15 vekova. Na jedan drukčiji način to se dogodilo i u 19. veku, kada su imperijalne „mirođije u svakoj čorbi“ – u svakom slučaju uljezi i neželjeni – Rusija i Britanija – ukinuli Farsi na svojim azijskim teritorijama uticaja. Pre toga, Farsi je bio predominantan 800 godina kao jezik muslimanske kulture, trgovine i politike.

Prema tome, kada je o engleskom jeziku reč, verovatno je da će njegov trenutni vrhunac biti i nadalje dobar kao i dosada, mada je njegova slava kao svetskog jezika trajala svega nekoliko vekova: gotovo iznenadni i kratak uspeh koji se ne ponavlja, i koji još uvek nije uporediv sa onim uspehom koji su imali njegovi prethodnici – latinski ili farsi.

Čak i u sadašnjoj formi, njegov pad će se verovatno poklopiti sa najnovijim usponom Kine, čija je (dokumentovana) istorija trajala tri hiljade godina (a verovatno i mnogo duže, računajući ono vreme koje nije dokumentovano).

Kineski je, takođe, sjajan.

The Guardian

 

Kako rast izvoza američke nafte u Kinu menja globalna pravila igre

Malo po malo, američka naftna industrija okrenula je naglavce svetsko tržište naftom, piše Rojtersov dopisnik iz Singapura Hening Glojstejn

Pre svega, niz oštrih padova američkog uvoza sirove nafte potkopali su ovo najveće tržište, na koje se proizvođači poput OPEC-a oslanjaju već dugi niz godina. Danas, eksplozivni izvoz američke nafte – koju je Vašington do pre samo dve godine uglavnom zabranjivao – postao je izazov i za poslednji region kojim OPEC još uvek dominira: Aziju.

Izvoz američke nafte u Kinu naglo je porastao, uspostavljajući trgovinu između dve najveće svetske sile koja do 2016. godine jednostavno nije postojala ni teoretski, pomogavši na taj način Vašingtonu u njegovim naporima da nekako umanji ogroman trgovinski deficit koji Sjedinjene Države imaju sa Kinom.

Ova transformacija se ogleda u brojkama objavljenim u poslednjih nekoliko dana. Te cifre pokazuju da SAD sada proizvode više sirove nafte čak i od najvećeg izvoznika, Saudijske Arabije, što znači da će Amerikanci do kraja ove godine najverovatnije preoteti od Rusa titulu najvećeg svetskog proizvođača.

Podaci o ovom rastu iznenadili su čak i zvaničnu američku administraciju, koja je prošle nedelje povećala svoju prognozu proizvodnje sirove nafte za 2018. godinu, na 10,59 miliona bpd, što je povećanje za 300.000 barela na dan od njihove poslednje prognoze (samo nedelju dana ranije).

Kada su se 2016. na svetskom tržištu pojavili kontigenti američke frekovane nafte namenjene izvozu, prvi brodovi ovog energenta otišli ​​su ka partnerima iz Sporazuma o slobodnoj trgovini, Južnoj Koreji i Japanu. Malo ko je očekivao da će Kina postati njen glavni kupac.

Podaci koje ima Tomson Rojters Eikon ukazuju da su američke isporuke sirove nafte Kini skočile od nule (sve do 2016. godine) na rekordnih 400.000 barela dnevno (bpd) u januaru 0ve godine, vrednih gotovo milijardu dolara. Pored toga, pola miliona tona američkog tečnog prirodnog gasa (LNG) vrednog skoro 300 miliona dolara je ovog januara otišlo iz Sjedinjenih Država put Kine.

Sažimanje trgovinskog viška Kine

Prihvatanje Kine da bude snabdevana američkom naftom i gasom će pomoći smanjenju ogromnog trgovinskog suficita kojeg Kina ima sa Sjedinjenim Državama, i može doprineti suprotstavljanju navodima američkog predsednika Donalda Trampa da „Peking trguje nefer“.

“Trampova administracija vrši ogroman pritisak na Kinu, primoravajući „Azijskog tigra“ da izbalansira svoj trgovinski saldo sa SAD… Kupovina američke sirove nafte očigledno pomaže u ostvarenju tog cilja, kako bi Amerikanci smanjili disbalans”, rekao je Marko Danand (Marco Dunand), izvršni direktor i koosnivač trgovačke kuće Mercuria.

Kako je američki izvoz energenata porastao, tako se i kineski robni suficit sa SAD u januaru smanjio na 21.895 milijardi dolara, sa decembarskih 25.550 milijardi dolara, prema zvaničnim kineskim brojkama objavljenim u četvrtak 15. februara.

Prodaja energenata Kini je i dalje skromna u poređenju sa 9,7 milijardi dolara vredne nafte koju je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) isporučila Kini u januaru. Međutim, Amerikanci su već „zasekli“ prilično dobar deo tržišnog kolača, pojavljujući se kao ozbiljan igrač na tržištu kojim dominiraju zemlje poput Saudijske Arabije i Rusije – preteći da u budućosti prerastu u još snažniju konkurenciju.

“Na američku sirovu naftu gledamo kao na ‘nadopunu’ (supplement) našoj velikoj bazi sirove nafte” sa Bliskog istoka i iz Rusije, rekao je rukovodilac rafinerije u Sinopec-u, glavnom kineskom energetskom gigantu, odbijajući da bude imenovan jer nije bio u mogućnosti da javno nastupi pred medijima.

Ovaj rukovodilac rekao je da Sinopec ove godine traži način da od Amerikanaca naruči još veće količine nafte.

Izvrtanje naglavce

Prošlog četvrtka su zvanično prikazane brojke obelodanile da je kineski uvoz u januaru porastao na rekordnih 9,57 miliona barela.

U međuvremenu, uvoz sirove nafte u SAD pao je ispod 4 miliona barela na dan (bpd), u odnosu na rekordnih 12,5 miliona bpd u 2005. godini.

Gledajući prema proseku decembarskih i januarskih količina, američka prodaja nafte i gasa Kini bi vredela oko 10 milijardi dolara godišnje. Ako se  izvoz u Japan, Južnu Koreju i Tajvan, ova brojka se udvostručuje.

Američki izvoz bi bio još veći, ali postoje infrastrukturna ograničenja: nijedna američka luka tehnički nije u stanju da opslužuje najveće tankere za naftu, poznatijih pod nazivom „Vrlo veliki prevoznici sirove nafte“ (VLCC, Very Large Crude Carriers).

Da bi se ovo rešilo, jedan od najvećih objekata u Meksičkom zalivu, Lučki ofšor servisi za naftu države Lujzijane (Louisiana Offshore Oil Port Services, LOOP), su u fazi širenja kako bi se uskoro moglo rukovati najvećim, VLCC tankerima.

Koliko košta nafta u odnosu na druge: za kineske kupce je najatraktivnija niska cena američke nafte. Zahvaljujući brzom procvatu „frekinga“ – dobijanja nafte na tehnološki “prljav” način iz uljnog škriljca – američka sirova nafta je jeftinija od bilo koje druge nafte.

Na cenovnom nivou od oko 60,50 dolara po barelu, američka nafta trenutno je za oko 4 dolara po barelu jeftinija od Brenta; uzgred, Brent je neka vrsta „etalona“, na osnovu koje se formira cena većine ostale sirove nafte na svetskom tržištu.

Za mnoge etablirane izvoznike nafte, poput OPEC-a koji je dominantan na Bliskom istoku, ili Rusije, koje su svoju proizvodnju smanjivale tokom 2017. godine – u pokušaju da povećaju cene – ovi novi naftni tokovi označavaju veliki gubitak tržišnog udela.

“OPEC i Rusija prihvatili su da će SAD postati veliki proizvođač zato što su naprosto želele da dobiju cenu koja postoji danas”, rekao je Marko Danand  iz energetske grupe „Mercuria“.

Od početka OPEC-ovog smanjenja ponude i snabdevanja naftom u januaru 2017, cene ovog energenta porasle su za 20 odsto, iako su cene ovog februara ponovo bile pod pritiskom – u velikoj meri usled pada američke proizvodnje.

Svetska „poplava“ američke nafte može čak promeniti način na koji se dosad uspostavljala cena sirove nafte.

Većina proizvođača OPEC-a prodaje sirovu naftu na osnovu dugoročnih ugovora, dok se cena nafte određuje na mesečnom nivou i nikada nije potpuno ista, a ponekad se određuje i retroaktivno. Nasuprot tome, proizvođači iz SAD izvoze na osnovu teretnih troškova i zastupljenosti svoje cene sirove nafte naspram one drugih proizvođača.

Ovo je dovelo do porasta obima buduće američke trgovine naftom a time i budućih prihoda, poznatih kao fjučersi West Texas Intermediate (WTI), ostavljajući obim ostalih fjučersa, poput „Brenta“ ili „Dubaija“, daleko iza sebe (Fjučers predstavlja obavezu da se kupi ili proda određena roba ili finansijska aktiva kao što su npr. žito, zlato, nefta, gas, sirovine ili hartije od vrednosti određenog dana, po unapred određenoj ceni. Fjučers ugovor, kao i terminski ugovor, predstavlja sporazum između dve strane o kupovini ili prodaji aktive u poznato buduće vreme za poznatu cenu. Termin “fjučers” sam sebe objašnjava – ovi ugovori se izvršavaju u budućnosti. Dakle, fjučers je ugovor koji zahteva isporuku određenog sredstva po tačno određenoj ceni u budućnosti. Kupac fjučers ugovora dužan je da kupi sredstvo unapred određenog dana, dok je prodavac sa svoje strane dužan da ga proda. Obe obaveze odnose se na standardnu količinu sredstava i izvršavaju se u budućnosti po ceni koja je dogovorena u trenutku kupovine).

“Kupci, kao i prodavci američke nafte započeli su hedžovanje WTI-ja”, rekao je Džon Driskol, direktor konsultantske kompanije JTD Energy Services iz Singapura.

Uprkos svim ovim izazovima tradicionalnog naftnog poretka, već etablirani proizvođači nastupaju i dalje hrabro.

“Nimalo ne brinemo oko rastućeg američkog izvoza nafte. Naša pouzdanost kao dobavljača je bez premca, a imamo najvišu bazu kupaca sa dugoročnim ugovorima o prodaji “, kaže Amin Naser, predsednik i glavni izvršni direktor Saudi Aramco-a, državnog naftnog behemota Saudijske Arabije.

(Hedžing, hedžovanje: Smanjenje rizika pri transakcijama koje se obavljaju u stranim valutama, osiguravanje od nepredvidivosti deviznog kursa, smanjenje rizika po imovinu koja je iskazana u stranoj valuti, ili osiguranje od rizika koji proizilazi iz poslovanja. Kada čovek kupi osiguranje za kuću, on se hedžovao od požara, provale ili drugih nesrećnih slučajeva. Ukoliko postoji opasnost da menica neće biti naplaćena na iznos koji glasi, ili bar ne do datuma njenog dospeća, vlasnik te menice, ako ne želi da snosi rizik, hedžuje se tako što menicu prodaje po nešto nižoj vrednosti od one na koju sama glasi. Na taj način on je prebacio rizik na novog vlasnika, koji za prihvatanje takve vrste rizika ostvaruje zaradu – ako i kad potraživanja naplati. Hedžing tehnike su često komplikovane – uključuju i korišćenje takozvanih finansijskih derivata – opcija i fjučersa. Investitori hedžuju neku investiciju tako što istovremeno ulažu u drugu investiciju koja je u suprotnosti s prvom. To često rade privatni investicioni hedž fondovi, koji ulaganjem u različite delove tržišta nastoje da obezbede prihode svojim investitorima, koji po pravilu u svakom trenutku iz njih mogu da se povuku. Bilo je predloga da se osnuje i jedna agencija za hedžovanje. Jedan kontroverzni bloger i bivši savetnik mnogih (Donald Laskin) napisao je da je hedžovanje “konspiracija koja vas održava siromašnim i glupim”).

Henning Gloystein, Reuters

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”