Kraj Internet oglašavanja kakvo smo znali

Milioni ljudi odbijaju da dopuste da im nametljivi i nebitni oglasi koji odvlače pažnju opterećuju uređaje. Potrošači bi trebalo da iskoriste priliku i zahtevaju više uzajamno korisnih odnosa sa oglašivačima na mreži. Za MIT Technology Review piše Doc Searls

Moja sestra, penzionisani komandant američke mornarice, ima savršen vojni izraz za ono što ona radi sa svojim nedeljnim novinama čim stignu: ona ih”plevi”. Izbacuje ubačene reklamne dodatke i druge neželjene delove novina, ponekad čak i pre nego što novine unese u kuću. Isto važi i za liflete ubačene u elektronsko poštansko sanduče. Ono što je suštinski dobro: pšenica – prolazi kroz vrata, ono što je kukolj – ide u kantu.

Na mreži imamo blokatore oglasa koji automatski „pleve“ oglase sa sajtova. Vrlo je verovatno da će ih uskoro svi ljudi uključivati. U svom Digital News Report za 2015, Rojtersov Institut za proučavanje novinarstva je izvestio da 47 odsto anketiranih građana u Sjedinjenim Američkim Državama “redovno koriste softver za blokiranje internet oglasa.” Prema PageFair Adobe-ov izveštaj o blokiranju oglasa za 2015, broj ljudi širom sveta koji su blokirali oglase na svojim računarima prešao je prošlog maja 200 miliona.

Kako bojkot raste, mora da je ovo najveć “bojkot” i blokada reklama u istoriji. I ono može samo da ima trend uspona, sada kada i Apple podržava „blokiranje sadržaja“ (ad block) na svojim uređajima, otvarajući tako nove mogućnosti za korisnike da kontrolišu šta ulazi na virtuelna vrata njihovih uređaja a šta ostaje ispred njih.

Blokiranje oglasa nije nova stvar. Henrik Aasted Sorensen (Henrik Aasted Sørensen) je napisao originalnu Adblock aplikaciju program koji svako može preuzeti i pokrenuti u svom web brauzeru –  i to još 2002. godine. Ipak, ona je stekla popularnost tek deset godina kasnije. Šta se u međuvremenu promenilo?

Mislim da se najveći razlog zbog kojeg ljudi odbacuju oglase može sažeti u jednoj reči: praćenje. Tokom protekle decenije kompanije su sve više koristile tehnologiju ispod površine online oglašavanja da bi o korisnicima skupljale što više podataka mogu. Oglašivači ne moraju sami da razvijaju ovu skupljačku sposobnost oglasa: oni se oslanjaju na mreže koje isporučuju oglase tvrdeći da mogu da prikažu ljudima relevantne oglase bez obzira na to koje sajtove oni posećuju. Šošana Zubov (Shoshana Zuboff) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School) naziva tu rastuću praksu “kapitalizmom nadziranja (surveillance capitalism).

Možda je najbizarnija ilustracija kako ova praksa u suštini deluje poster koji su IBM i istraživačka firma Aberdeen Group odštampali 2013. godine i čije je ime “Velika destilerija. Na posteru je prikazan „clickstream“ – istorija našeg kliktanja mišem ili pokretanje prsta na mreži – na društvenim mrežama i iz drugih izvora podataka koji prolaze kroz cevi u veliki levak. Na dnu postera, slavine “optimizacija interakcije sa korisnikom ” i “marketing optimizacija”,  pune destilovani sadržaj  u prazne čaše na pokretnoj traci. Svaka prazna čaša predstavlja “pravu osobu” koja dobija “pravu ponudu” kroz “pravi kanal” u “pravom trenutku.” Na kraju svake pokretne trake svaka čaša „ispušta gasove“ na gore koji se potom skupljaju u „pokazatelje kampanje“ koji ponovo „hrane“ vrh rezervoara.

Ako pogledate brojeve u oblačićima iznad tih traka sa čašama, videćete da čak i ono što IBM i Aberdin zovu vrhunskim marketingom nastalim kao proizvod inteligentnog nadzora ponašanja korisnika, videćete da i u takvim slučajevima ispod 10 odsto korisnika odgovori na oglas. Mi se bavimo našim životima, radimo ono što nam se radi, što nije stvar za marketinške stručnjake, osim ako im mi kažemo da jeste.

Kada su istraživači pitali ljude zašto su počeli da koriste ad blokere, glavni razlog koji su navodili je da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka“.

0001Veoma je značajno to što su otkrili autori PageFair-Adobe izveštaja kada su pitali 400 Amerikanaca zašto su počeli da koriste ad bloker. Glavni razlog koji su naveli je da žele da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka.” Pre dvanaest meseci, firma za istraživanje javnog mnjenja Ipsos anketirala je ljude za potrebe preduzeća TRUSTe koja se bavi marketinškim uslugama i pronašla da je u međuvremenu briga ljudi za online privatnost porasla. Na vrhu razloga za zabrinutost je sledeće: ” Kompanije prikupljaju i dele moje lične podatke sa drugim kompanijama” Ljudi se sada toga plaše više nego što se plaše da ih vlada nadzire. Tako da nije ni čudo što je blokiranje oglasa enormno dobilo na popularnosti nakon što je postalo jasno da drugi mehanizmi za zaštitu lične privatnosti, kao što su “Do Not Track” (funkcija koju možete aktivirati u vašem web brauzeru da zahtevate da sajtovi ne prikupljaju informacije o vama ) – uglavnom bila ignorisana od strane oglašivača na netu. Kada se „Do NoT Track“ pokazao kao nemoćan i „bezub“, milioni ljudi pokazalo je da oglašivačima mogu da pokažu svoje očnjake.

To znači da smo stekli pregovaračku moć sa oglašivačima i izdavačima. Za šta treba da pregovaramo?

Prvi i najlakši odgovor je: oglašavanje koje se ne zasniva na na praćenju svakog našeg koraka. Drugim rečima, hoćemo oglašavanje na staromodni Madison Avenue način, isti onaj koji imamo u našem “oflajn svetu”.

Čak i ako ne volimo oglase koji udebljavaju naše časopise i prekidaju naše TV emisije, možemo barem da znamo ekonomsku ulogu koju oni imaju i cenimo najzanimljivije, koji mogu biti podjednako dobri koliko i roba koju promovišu. Ovi oglasi šalju snažne poruke o brendovima, a ipak poštuju našu privatnost – nemojte nam ugrađivati uređaje sa odašiljačima koji nas prate, i nemojte nas odvlačiti od onoga što radimo. Atraktivni onlajn oglasi kojih je pun Vogue i drugi kvalitetni offline mediji, reklamiraju pšenicu. Oni koji milione nas teraju da koristimo blokatore oglasa, reklamiraju kukolj.

Već sada postoje određena sredstva koja se bave „vršidbom“ ova dva, i oba su na Mreži. Najpopularniji blokator reklama, Adblock Plus, podrazumeva omogućavanje onoga što naziva “prihvatljivim” oglasima iako – što je kontraverzno – kompanija zarađuje putem naplate od nekih kompanija čije oglase prihvata. Mnogi alati za posmatranje i blokiranje oglasa –Bouncer, Disconnect, DoNotTrackMe, Ghostery, Lightbeam, NoScript, PrivacyFix, Privowny, i Web Pal, da pomenemo samo neke – takođe prozvode efekat blokade reklamnog kukolja.

Što je još važnije, neki od ovih alata može da evoluira do toga da zaista pomaže oglašavanju tako što će „uparivati“ potrošačku tražnju i ponude oglašivača na način koji se ne oslanja na podatke dobijene nadziranjem korisnika interneta. Govorim o tehnologiji koja ja nazivam “intentcasting” (uparivanje) To je mesto gde se ti i ja bavimo reklamiranjem, gde mi obaveštavamo tržište da nam je potreban neki proizvod ili usluga. Na primer: “Treba mi pumpa za poplavljen podrum, odmah” ili “Moram da očistim senzor na mom Nikon fotoaparatu bez slanja negde.”Ovakvi zahtevi (koji se zovu “kvalifikovani tragači” na strani primaoca) mogu se izdavati anonimno. ProjectVRM, koji ja vodim u Harvardovom Berkman Centru (Berkman Center for Internet and Society), ima registrovano gotovo dva tuceta startapa koji razvijaju „uparivanje“ i druge razvojne projekte.

Kreativni načini za korišćenje postojećih mreža za slanje oglasa na način koji olakšava kupcima da zadovolje specifičnu tražnju su u fazi razvoja. Oni koji razvijaju brauzere bi takođe mogli da razvijaju platforme za uparivanje.  Mozilla, tvorac Firefoxa, angažovala me je kao konsultanta (između ostalog) da pomognem da se to desi. A pošto Mozilla open sorsuje svoj kod, drugi proizvođači brauzera mogu da im se pridruže.

08Razmislite o tome koliko bi bilo smislenije da ostavimo kupce na miru i da im obezbedimo oruđa koja će im davati zaista korisne informacije na strani ponude na tržištu. Zatim razmislite o tome koliko novca se može uštedeti gašenjem marketinške mašinerije čija je svrha manipulisanje ljudima koji su već obeležili proizvod takve mašinerije kao „spam“. Konačno, razmislite o tome koliko bi onlajn svet bio ugodniji sa ovakvom solucijom.

Dok ta budućnost ne stigne, trebalo bi da omogućimo primanje reklama koje možemo da tolerišemo. Ovo predstavlja obavezu za oglašivače, da učine jasnim da ono što nam nude jeste „pšenica“, nešto što je dobro za nas. Način na koji je to moguće uraditi je isti onaj koji već znamo: dajte reklamama kreativnu umetničku formu. Zašto ne koristiti internet kao medij za to, a ne samo za kopanje po ličnim podacima koji se potom koriste da bi ste zatrpavali ljude reklamnim smećem, navodno pretpostavljajući šta oni traže, i – naravno – mnogo grešeći u tome.

U suprotnom, marketingaši vas samo pozivaju da ih „oplevite“.

Doc Searls je stariji urednik periodike Linux Journal i saradnik Centra za informativne tehnologije i društvo na Kalifornijskom univerzitetu (the Center for Information Technology and Society, the University of California) u Santa Barbari. On je takođe alumni saradnik Harvardovog Berkman centra za Internet i društvo

 

Doc Searls, MIT Technology Review

Kako je španski Planet Toy okrenuo naglavce svet igračaka

 

02

Planeta igračaka (Toy Planet) već drugu godinu za redom objavljuje božićni katalog sa igračkama za decu namerno odbijajući da dečake i devojčice prikaže u ulogama koje im društvo pripisuje – devojčice u ružičastom, okružene šerpama i loncima, i dečake koji se isključivo igraju automobilčićima, replikama oružja ili se zanimaju različitim alatima.

Umesto toga, katalog španskog proizvođača pokazuje dečaka koji gura lutku u kolicima i devojčice koje voze motocikle i igraju se sa “uradi sam” dečjim kompletima.

01Kompanija je po prvi put pokrenula ovu inicijativu na svom Fejsbuk i Tviter nalogu postujući fotografije dece koja se igraju “neortodoksnim” igračkama pre tri godine, kaže direktor Planete igračaka Ignacio Gaspar. Reakcija je bila tako pozitivna da su izvršni direktori odlučili da stave ovu ideju na papir i tako je nastao božićni katalog Planete igračaka za 2014. godinu.

„Nadali smo se da će nam se pridružiti i drugi proizvođači, ali za sada, nismo primetili da je neko to zaista i učinio“, kaže Gaspar.

U stvari, zapazili su samo jednu fotografiju dečaka koji se igra gvozdenom peglom – igračkom u katalogu Korte Ingles (), vodećeg španskog lanca robnih kuća.

“To je još uvek nerešeno pitanje u industriji. Voleli bi smo da vidimo više kompanija koje bi nam se pridružile, kaže Gaspar koji namerava da i sledeće godine objavi katalog po istom antiseksističkom principu.

03Ali ove rodno neutralne fotografije odnose se samo na igračke koje proizvodi ovaj lanac i reklamira ih pod oznakom Planeta igračaka. Ostali proizvođači oklevaju da svoje igračke reklamiraju u novom kontekstu.

„Mnogi su nam čestitali, ali njihova podrška završava se na izraženim stavovima ali se ne reflektuje na njihovo ponašanje“, kaže Gaspar, koji ipak primećuje da su stvari polako počele da se menjaju.

“To i dalje ide teško. Ako se ovakva komunikacija ne podstiče, onda je stisnuti petlju i preuzeti inicijativu”, kaže on. “Ko to treba da uradi? Porodice? Kompanije? To je kao kada pas juri svoj rep”.

Ipak neke promene se vide. Na primer kuhinje – igračke su sada najčešće u uniseks izdanju i predstavljaju uobičajen element mnogih proizvođača, tim pre što danas mnogi očevi kuvaju kod kuće i mnogo više dečaka traži ovakve igračke. Isto vredi za igračke za male konstruktore, koje stiču sve više ljubitelja među devojčicama.

04Neke studije pokazuju da su devojčice sve zainteresovanije za superheroje, što je sve donedavno smatrano isključivo teritorijom dečaka. A zahvaljujući lobističkim grupama kao što je „Neka Igračke budu igračke“ (Let Toys Be Toys), sve veći broj radnji sa dečjim igračkama i robnih kuća uklanja nazive “za devojčice” i “za dečake” sa rafova sa igračkama.

Poslednji veliki lanac trgovina koji se priključio ovom klubu je američki diskontni lanac Target. Kako piše Vašington post (The Washington Post) Target je, zapravo, jednostavno organizovao igračke koje deca vole po temama, a ne po tome da li su namenjene devojčicama ili dečacima.

U stvari, primećuje Njujork Tajms, danas su “igračke znatno strože podeljene na ženske i muške nego pre 50 godina, kada su uloge odraslih žena i muškaraca bile mnogo oštrije razdvojene, kako navodi istraživač Elizabeta Svit (Elizabeth Sweet) , sociolog sa Kalifornijskog univerziteta Dejvis (University of California, Davis).

05Prema njenoj studiji, katalog Sirsa (Sears) imao je 1975. godine svega 2% svih igračaka katalogizovanih “za devojčice” i “dečake”, dok je, na primer, u katalogu za 2012. goidnu gotovo svaka igračka u Diznijevoj radnji bila striktno obeležena -“za dečake” i “za devojčice”.

Nešto slično dogodilo se i sa upotrebom ružičaste i plave boje. Do početka Prvog svetskog rata bela boja se koristila za oba pola, a ružičasto je izvorno bila boja koja je pre svega bila namenjena dečacima, dok se plava boja smatrala ženstvenijom, primećuje istoričar Džo Paoleti (Jo B. Paoletti) u knjizi “Roza i Plavo: Šta dečaci kažu devojčicama u Americi” (Pink and Blue: Telling the Girls from the Boys in America). Roza je počelo da vlada proizvodima za devojčice u 1980-im kada je diferencijacija polova po bojama postala mnogo izraženija.

Pre Planete igračaka jedan drugi proizvođač igračaka pokrenuo je sličnu inicijativu: pre tri godine Top Toys franšiza, “Igračke, to smo mi” (Toys ‘R’ Us) u severnoj Evropi objavio je katalog dečjih igračaka za švedsko tržište koji je takođe uobičajene polne uloge okrenuo naglavce, prikazujući dečake kako češljaju kosu lutaka i devojčice koje okidaju strele iz igračke – samostrela.

 

JAIME RUBIO HANCOCK (El Pais Madrid 3 NOV 2015)