Mekinsi institut: Kovid-19 i veliko resetovanje, razlozi za optimizam

U svom poslednjem, 25. apdejtu situacije institut Mekinsi iznosi najnovije perspektive o pandemiji i njenom dvostrukom uticaju na živote i egzistenciju, kao i kako se poslovni subjekti mogu pripremiti za „sledeću novu normalu“.

Kompanijski rukovodioci u ovom trenutku gaje veće nade u izgledni oporavak ekonomija i privreda – ove njihove projekcije su pozitivnije nego što su bile dosad. Da li je kraj pandemije blizu, i da li je ovaj optimizam odraz napretka u rešavanju ?

Šest meseci nakon što je WHO proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, odgovori dati u poslednjoj Mekinsijevoj globalnoj anketi ukazuju na pozitivan pomak u raspoloženju i procenama koji se tiču privrede i ekonomije – kako na nacionalnom tako i na inernacionalnom nivou. Više od polovine svih anketiranih donosilaca poslovnih odluka zastupa stav da će ekonomski uslovi u njihovim zemljama biti bolji u narednih šest meseci, dok 30 odsto njih kaže da će se stanje pogoršati. To je najmanji procenat pesimista koje je Mekinsi imao u svojim anketama, započetim aprila 2020.

Anketirani u gotovo u svim regionima sveta gaje više optimistističkih nego pesimističkih pogleda na stanje sopstvenih ekonomija i privreda. Sledi graf očekivanih ekonomsko-privrednih uslova u anketiranim zemljama u narednih šest meseci (procenat ispitanika je prema lokaciji poslovnih prostora-kancelarija):

(Graf iznad: Kina, uz Hong Kong i Tajvan, n=103; Indija, n=74; Severna Amerika, n=259; Azija i Pacifik, n=136; Evropa, n=402; Latinska Amerika, n=80; Ostala brzo rastuća tržišta – Srednji Istok, Severna Afrika, Južna Azija i Podsaharska Afrika, n=84;)

Analizirajući odgovore anketiranih rukovodilaca, Mekinsijevo istraživačko odeljenje je napravilo jedan dublji uvid u situaciju, bacivši svetlo na razumevanje onoga što je potrebno za postizanje optimističnog ishoda. Ishodi i prognoze proistekli iz ove ankete, naravno, zavise od dosadašnjeg napretka – uz mogućnosti za još pozitivnije ishode. Nauka je dosad mnogo naučila o prirodi epidemije. Razvijena je naprednija dijagnostika, uključujući brze testove, od kojih se njih nekoliko može obaviti za petnaestak minuta. Postupak i procedure koje se sprovode nad inficiranima uveliko napreduju. Farmaceutske kompanije su pokazale izuzetno izgledne kandidate za buduću pouzdanu vakcinu i terapiju. Imajući sve ovo u vidu, potencijalni kraj pandemije je stvar bliske budućnosti.

Još jedno sveže istraživanje otkriva razmere poremećaja u radnim praksama i ponašanjima uzrokovanih koronom. Trećina anketiranih kompanija je ubrzala digitalizaciju svojih lanaca snabdevanja, polovina njih je ubrzala digitalizaciju svojih prodajnih kanala, a dve trećine ih je brže usvojilo veštačku inteligenciju i automatizaciju. U toku su i mnoge druge promene u strukturi i poslovnim rutinama kojih će se radna snaga pridržavati ubuduće.

Menadžeri bi trebalo da analiziraju podatke o ovim promenama, ali i mnoge druge vezane za korona-situaciju, i da se uhvate u koštac sa dugoročnim planom strateškog planiranja. Suštinsko pitanje glasi: koji je pravi način razmišljanja o 2021. i godinama koje će uslediti? Da li bi kompanije trebalo da uklone svoje barikade ili je za takvo šta prerano?

Pažnja najvećeg broja porodica je, pre svega, usmerena ne na radna mesta već na – edukativne ustanove. Mekinsijev najnoviji osvrt na edukativne metode i procedure usvajanja gradiva pre svega bacaju akcenat na ispitivanje varijabli koje ulaze u konačne odluke o ponovnom otvaranju edukativnih ustanova. Takođe, istraživači ovog instituta su prošle sedmice svoju pažnju usmerili na upravljanje kompanijskim fondovima i gotovinom tokom krize, kao i na izazove budžetiranja zdravstvenih sistema.

Rukovodioci svuda razmišljaju kroz konture onoga što se već neko vreme naziva „novom normalom“. Najnoviji skup informacija prisutan je u Mekinsijevom istraživačkom segmentu „Sledeća nova normala: digitalna sfera oporavka” (The next normal: The recovery will be digital). Koristeći se svojim profesionalnim i ekspertskim znanjima, analitički sektor ove kompanije je odabrao, organizovao i predstavio svoj set podataka sabranih u jedan jasan vodič-knjigu na 172 stranice. To je prvi od pet predviđenih setova podataka (besplatnih za onlajn preuzimanje); podaci se tiču praćenja trendova u ovoj „narednoj novoj normali“; Mekinsi je ovaj multimedijalni prikaz kreirao u saradnji sa Si-En-Bi-Sijem.

Moguće je, takođe, steći uvid i u kompletnu zbirku Mekinsijevih sadržaja povezanih sa koronom, takođe i sadržajne vizuale iz njihovih „tabela dana“; sabranih je to, analiziranih i jasno prikazanih prvih stotinu članaka na temu korona virusa, poslovanja, privatnog života, kao i privrednog oporavka. Mekinsijeva „kutija s alatom“ pomaže poslovnim liderima da pravovremeno i adekvatno odgovore na trenutnu pandemiju.

Uz sve to, Mekinsijevi urednici biraju slike, grafove i „statističke pite“ koje čitaocima omogućavaju jednostavnu i lako uočljivu vizuelizaciju.

 

McKinsey

 

Iz radijusa:

The Emotionally Challenging Next Phase of the Pandemic

Never Go Back to the Office

RAND, objavljena istraživanja

MIT (rubrika Covid-19)

Econ 3.0? What economists can contribute to (and learn from) the pandemic

Apple and Google have launched coronavirus exposure notifications without an app

Navigating a World Reshaped by Covid-19

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Džek Ma: priručnik za prevenciju i lečenje od virusa COVID-19

Džek Ma je finansirao i organizovao pisanje ovog priručnika, u kojem su sistematično obrađena sva dosadašnja iskustva.

∗  ∗  ∗

“Ovo je globalni rat bez presedana, a čovečanstvo se suočava sa istim neprijateljem u drugom ruhu, novim korona virusom. A prva linija fronta je bolnica, u kojoj su naši vojnici medicinski radnici.

Da bismo osigurali da se ovaj rat može dobiti, prvo moramo biti sigurni da je našem medicinskom osoblju zagarantovano dovoljno resursa, uključujući iskustvo i tehnologije. Takođe, moramo osigurati da je bolnica bojno polje gde eliminišemo virus, a ne mesto gde nas virus pobeđuje.

Stoga su Jack Ma fondacija i fondacija Alibaba sazvale grupu medicinskih stručnjaka koji su se upravo vratili sa pandemijske linije fronta. Uz podršku Prve pridružene bolnice, Medicinska škola Univerziteta u Džeđjanu (The First Affiliated Hospital Zhejiang, Zhejiang University School of Medicine, FAHZU) promptno su objavili vodič o dosadašnjim kliničkim iskustvima i kako lečiti ovu novu verziju korona virusa. Vodič za lečenje nudi savete i napomene protiv pandemije, a namenjen je prvenstveno medicinskom osoblju širom sveta, koje će se uskoro pridružiti u ovom ratu.

Zahvaljujem medicinskom osoblju iz FAHZU-a. Iako su preuzeli ogromne rizike u lečenju pacijenata sa COVID-19, u ovaj priručnik zapisali su svoje iskustvo danonoćnog lečenja.

U proteklih 50 dana su u FAHZU primljena 104 potvrđena pacijenta, među kojima 78 teških i kritično bolesnih. Zahvaljujući pionirskim naporima medicinskog osoblja i primeni novih tehnologija, do danas smo bili svedoci događaja na nivou čuda. Niko od tamošnjeg osoblja nije bio zaražen, a takođe nije bilo pogrešnih dijagnoza, pa tako ni fatalnih ishoda usled istih.

Danas, sa širenjem pandemije, ta su iskustva najvredniji izvor informacija i najvažnije oružje medicinskih radnika na kliničkom bojnom polju. Ovo je potpuno nova bolest, a Kina je prva bila na udaru pandemije.

Izolacija, dijagnoza, lečenje, zaštitne mere i rehabilitacija su započeli od nule, ali se nadamo da će, izlaskom ovog priručnika, lekari i medicinske sestre u drugim pogođenim područjima moći da nešto nauče iz našeg iskustva u trenutku kada ulaze na epidemijsko ratište, i da neće morati da počinju od nule.

Ova pandemija je opšti izazov s kojim se suočilo čovečanstvo u doba globalizacije. U ovom trenutku je međusobno deljenje resursa, iskustava i lekcija, bez obzira ko ste, naša jedina šansa za pobedu. Jer, pravi lek za epidemije nije izolacija, već saradnja.

Ovaj rat je tek počeo.”

Handbook of COVID-19 Prevention and Treatment

U kućnoj radinosti je lako napraviti svoju masku, koja postiže 90% efikasnosti fabrički proizvedene hirurške maske:

 

Evroazija: sinergija za prosperitet EU i Kine

Ove godine se očekuje intenzivna diplomatska aktivnost između Evropske unije i Kine.

I dok obe strane intenzivno pripremaju dva velika susreta zakazana za mart i septembar, oni, takođe, napreduju i ka konačnom zaključenju ‘Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama’ (Comprehensive Agreement on Investment), koji će ojačati ekonomske odnose između ova dva partnera.

Epidemija virusa korona nije uticala na partnerstvo između EU i Kine. Upravo suprotno: kriza je dovela do konkretne solidarnosti „na terenu“. Evropski lideri nisu na bilo koji način instrumentalizovali izbijanje epidemije u političke svrhe.

Peking i Brisel jasno prepoznaju da zajednički interesi koje dele uveliko prevazilaze ono što ih razdvaja.

Njihovo strateško strpljenje je dodatno učvršćeno sistemskom rutinom koja postoji u EU, jer su Evropljani odavno navikli na složenost svoje unutrašnje dinamike. S jedne strane, EU je obavezna na unutrašnja preispitivanja nakon Bregzita (jedan od prioriteta). S druge strane, Kina je ušla u novu fazu svog dugog puta civilizacijskog preporoda.

Međutim, Evropljani i Kinezi svesni su svojih prednosti koliko i njihove rastuće međuzavisnosti. Zajedno, njihovi stanovnici čine 25% svetske populacije i 35% svetske ekonomije. U 2019. godini, EU je bila najveći trgovinski partner Kine, dok je Kina drugi najveći trgovinski partner Evropskoj uniji.

Sinergija između EU i Kine doprinosi stabilnosti i napretku evroazijskog regiona. Inteligentna koordinacija strategije povezivanja Evrope i Azije ’Inicijativom za pojas i put’, koju je predložila Kina, predstavlja u brojkama 5,4 milijardi onih koji žive na evroazijskom prostoru - što je gotovo 70 procenata svetskog stanovništva – ali predstavlja i nove ekonomske i socijalne mogućnosti i šanse.

Jedna finansijski snažna i koordinirana saradnja Evropske unije i Kine, između ostalog, ima i pozitivne implikacije na Afriku. Može se spekulisati i o izgradnji indopacifičkog regiona, mada je afro-evroazijski kontinuitet - koji zahvata 85 odsto čovečanstva - koliko istorijska toliko i geografska realnost.

Obnovljeno kinesko-evropsko strateško partnerstvo bilo bi inkluzivno, jer pretpostavlja usklađivanje razlika pa, prema tome, svojom strukturom ne stoji ni nasuprot Sjedinjenih Država.

Moralna dužnost evropskih i kineskih lidera je da ukažu koju opasnost po svet predstavlja američka regresija ka jednostranosti i novim oblicima nacionalizma.

Ilustracija: Yahoo

U tom kontekstu, evropske i kineske diplomate trebalo bi da sarađuju u reformi glavnih multilateralnih institucija. Marginalizacija Svetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih nacija – u trenutku kada su upravo one najpotrebnije – trend je koji se mora što hitnije preokrenuti.

EU i Kina su već angažovane u širokom spektru saradnje. Međutim, artikulisanje njihovih strategija ka jednom ekološki održivom modelu ali i jednoj, generalno ekološki nastrojenoj civilizaciji bi trebalo da postane njihov glavni prioritet.

Evropa koja želi do 2050. postaje prvi klimatski neutralan kontinent, na svetu jeste ono što strukturira delovanje aktuelne predsednice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen. Paralelno s tim, kineski predsednik Si Đinping je s pravom stavio održivost životne sredine u središte kineske agende.

Ukoliko ove dve snage ostvare obostranu sinergiju, Evroazija bi mogla prednjačiti na globalnom putu kvalitetnog razvoja, shodno zadatim normama samoodrživosti i uz potpuno novu strategiju rasta.

Današnjem svetu koji se brzo menja je preko potrebna ekološka i humanistička, ali i društvena uravnoteženost. Kada je reč o pravoj „jednačini“ koja bi se uspostavila između socijalne pravde i ekonomske efikasnosti, evropsko i kinesko društvo već jesu moćne laboratorije.

Dok se trude da preurede svoje postavke, norme i delovanje u budućnosti, mudro negujući svoj odnos, evropski i kineski građani trebalo bi da su sve svesniji kako su oni ti koji su od suštinskog značaja za svet, čija budućnost zavisi od raznolikosti u kojima su utelovljeni.

 

(Autor je francuski sinolog i osnivač Evropsko-kineskog foruma)

 

David Gosset | China Daily Global | Updated: 2020-02-26 09:06

10 interesantnih kineskih startapa u 2020.

Postovi Aleksa Mičela na njegovom JournalBlogu ishodište su istraživanja jedinstvenih karakteristika svakog startup tržišta pojedinačno, u rasponu od izvora finansiranja, prethodnih uspeha / neuspeha, kao i krivulja rasta.

Protekla 2019. je bila, u najmanju ruku, veoma zanimljiva godina za kineske startape, kaže Alex Mitchell.

Iako su 2017. i 2018. bile neupitno godine masovnog rasta, 2019. je bila značajan korak unazad. Da li je to bila prekretnica i predznak nekih stvari koje dolaze? Ili je to bio tek zalet u “veliku 2020. godinu”? Samo će vreme dati odgovor…

Ovaj grafikon slikovito govori:

Kineske kompanije su do sredine prošlog novembra prikupile 35,6 milijardi dolara kroz 2047 rundi. U istom vremenskom rasponu prošle godine, kineske kompanije prikupile su 93,4 milijarde dolara kroz 2795 krugova finansiranja.

To je pad od 62% u dolarskom finansiranju, a i pad od 27% u iznosima finansijskih rundi.

Ovo predstavlja izuzetno veliku promenu, pa se logično nameće pitanje: Šta stoji iza ovog velikog pada investicija u kineske startup firme?

Trgovinski rat, možda ne biste poverovali, zasigurno nije pomogao. Neki novac rizičnog (venčer) kapitala zbog toga i dalje ostaje po strani i neupotrebljen, sve dok situacija oko budućih odnosa između Kine i Sjedinjenih Država ne postane jasnija.

Drugi razlog je nekoliko veoma visokih pokretačkih „implozija“. Bike sharing bio je masovan trend u 2017. i 2018. godini, da bi se ubrzo nakon toga potpuno ugasio, što je rezultiralo trenutnim nestajanjem nekoliko kineskih ’jednoroga’.

Međutim, brojni kineski startapi i dalje beleže ogroman rast.

I mada obim i brzina fijaska koji su iskusili bajk-šering startaperi verovatno dosad nije viđen u svetu ulagača rizičnog kapitala, ukupno dostupno tržište (Total Addressable Market, TAM) ovog neobičnog poslovnog modela ima značajno niži rast od drugih poslovnih grana u kojima je Kina verovatno svetski lider: recimo u – oblasti veštačke inteligencije.

Kina nastavlja da ubrzava svoje AI razvojne kapacitete i mogućnosti usled nekoliko važnih razloga:

1. AI kineske kompanije igraju po različitim pravilima: Kineski zakoni i propisi o privatnosti dramatično se razlikuju od onih u Sjedinjenim Državama. Ova jednostavna činjenica znači da kineske kompanije za veštačku inteligenciju mogu da prikupljaju i koriste podatke u obimu koji nikada ne bi bio moguć u Sjedinjenim Državama. Više podataka = bolji modeli.

2. Ulaganje u AI je nacionalni prioritet: u julu 2017. godine je kineski predsednik Si Đinping veštačku inteligenciju učinio nacionalnim prioritetom, obznanjujući „Plan razvoja veštačke inteligencije nove generacije“, čime je ovoj grani ispostavio zahtevne i kompetitivne ciljeve. Si želi da Kina do 2030. godine postane neprikosnoveni svetski lider u razvoju veštačke inteligencije, koja će samo u okviru granica ove zemlje vredeti barem 150 milijardi dolara. Takođe, njegov plan nije tek nekakav uzvišeni, „metafizički“ cilj, s obzirom da AI razvoj uključuje i ogroman priliv državnih subvencija za istraživanje i obrazovanje novih kadrova, kao i uspostavljanje mnogih novih institucija čije će glavno polje rada u budućnosti biti veštačka inteligencija.

Kako je ovih top 10 izabrano?

Kreator ove liste izglednih kineskih startapa u 2020. se krajem prošle godine mahom fokusirao na industrije u kojima Kina ima jedinstvene konkurentske prednosti. Kao što je već spomenuto, ona prvenstveno uključuje oblast veštačke inteligencije, autonomna vozila, a uskoro može uključivati i meso odgajano u laboratoriji.

Mičelova lista deset najinteresantnijih kineskih startapa na koje treba obratiti pažnju u ovoj godini takođe sadrži i nekoliko jednoroga za koje verovatno većina nas nije čula, i koji nalažu da idemo još dublje u potrazi za kineskim startapima koji su najspremniji da u narednih par godina dostignu profite koji će se izražavati u milijardama dolara.

Evo mojih “Top Ten”: deset kineskih startapa na koje treba obratiti pažnju u 2020:

1. WeRide

WeRide je zaigrao veliku igru ulažući u autonomna vozila. Novembra 2019. je u Guangdžuu lansirao svog probnog ‘robo-taksistu’ bez vozača. Kompanija ima 20 Nissan EV-ova i nudi vožnje na prostoru koji obuhvata 150  kvadratnih kilometara, radeći kroz partnerstvo sa najvećim taksi-operatorom u Južnoj Kini. Kompanija očekuje da u narednih nekoliko meseci ovom pilot-projektu pridoda još nekoliko desetina automobila.

Uz to, startup firma WeRide je bila visoko rangirana u izveštaju iz 2018. o rezultatima testova autonomnih vozila, objavljenom u Ministarstvu saobraćaja Kalifornije, najvažnijem svetskom probnom terenu za industriju autonomnih vozila.

Ovaj izuzetan učinak je doprineo da se WeRide odvoji od „velikog čopora“, obezbeđujući mu mogućnosti za razvoj svog poslovanja kako u zemlji tako i u inostranstvu.

Sedište: Guangdžu

Ukupno prikupljeno: $202M

2. DeepRoute

DeepRoute je još jedan kineski igrač u usponu koji se uključio u globalno nadmetanje za dominacijom na polju razvoja autonomnih vozila. Kompanija je u seriji A finansiranja prikupila sredstva u iznosu od 50 miliona dolara nakon što je osnovana tek februara 2019. godine (!) Jasno je da investitori veruju u ovaj tim genijalaca koji potiču sa prestižnih univerziteta širom sveta (Kina, Britanija, SAD, EU), a koji su već stekli karijere u kompanijama poput Gugla, Forda, Intela, GM-a, Baidu-a i Cruise-a. Lista se nastavlja.

Detalji o tome kako DeepRoute planira da odskoči i izdvoji se od rivala su ipak malo drukčije prirode od inače uobičajenog „razvijanja sistema za samostalnu vožnju nivoa 4“. Od ove kompanije bi tokom 2020. trebalo očekivati dobru zabavu.

Sedište: Šenžen, Kina

Ukupno prikupljeno: $50M

3. Pony.ai

Pony.ai novinarima nije nepoznat startup: Ovaj tehnološki jednorog postao je prva kineska kompanija koja je testirala robo-taksije na gradskim javnim putevima pre oko godinu dana. Kompanija, koja je osnovana tek 2016. godine je već izgradila impresivan fond od 264 miliona dolara.

U novembru 2019. godine, Pony.ai i Hyundai su predstavili svoj ‘BotRide’ – deljenje servisa autonomnih vozila na zahtev, koji radi u Irvajnu u Kaliforniji. Iako je ovo za sada samo pilot-projekat koji uključuje nekoliko stotina stanovnika, to je impresivan korak napred, sličan onom koji je napravila Guglova kompanija ‘Waymo One’ koja je u Arizoni odskora počela sa komercijalnim radom.

Sedišta: Peking, Guangdžu, Frimont (Kalifornija)

Ukupno prikupljeno: $264M

4. Whole Perfect Food

„Potpuno savršena hrana“ (WPF) se razlikuje od prva tri startapa koja sam predstavio na ovoj listi. U stvari, to čak i nije pravi „startup“. Kompanija je osnovana 1993. godine, pre nego što su mnogi osnivači gore navedenih startapa uopšte rođeni. Mičel je u svoju listu, ipak, uvrstio i WPF “jer se u njihovoj industriji dešavaju velike stvari i izvesno je da ih stoga treba pomno pratiti tokom 2020. godine”.

WPF je proizvođač „biljnog mesa“ sa godišnjom prodajom od 300 miliona juana (~ 45 miliona dolara). Sa globalnim usponom pokreta veštački proizvedenog mesa, WPF ima dobre šanse da u ovoj godini ostvari izuzetan poslovni rast. Osim što će povećati potražnju na svom domaćem tržištu, možda će biti u prilici da izvozi znatno više nego prethodnih godina.

Usled tako hitrog proširivanja biznisa tokom 2019. godine, moglo bi se očekivati da WPF ima dobre izglede da zauzme svoj deo tržišnog kolača, koji već „grickaju“ startapi poput ‘Impossible Foods’ i ’Beyond Meat’.

Sedište: Šenžen, Kina

Ukupno prikupljeno: Nije objavljeno

5. OmniPork

OmniPork iz Hong Konga je „proteinska poslastica“ spravljena od kombinacije soje, graška, gljiva i pirinča. Razvio ga je tim azijsko-kanadskih naučnika a proizvodi se na Tajlandu. Trenutno se isporučuje na pet tržišta u Aziji.

Slično kao kod WPF-a, i OmniPork je u dobroj poziciji da iskoristi makro-trendove u mesnoj industriji. Pored toga, Kina je usred velike epidemije svinjske groznice koja je ubila preko 100 miliona svinja, usled čega je došlo do dramatičnog porasta cena svinjskog mesa.

Takođe, OmniPork je oktobra 2019. u Kini otpočeo virtuelnu prodaju kroz Taobao, onlajn-radnju u vlasništvu Alibabe.

Sedište: Hong Kong

Ukupno prikupljeno: Nije objavljeno

6. Cambricon

Cambricon je proizvođač procesora za komercijalne aplikacije za dubinsko učenje (deep learning), uključujući pametne telefone, UAV-ove, autonomne automobile i tehnološku odeću (wearables). Kompanija je u 2017. i 2018. imala ulaganja u iznosu od 100 miliona dolara.

Iako je veliki deo tehnologije ove kompanije neverovatno složen i uključuje minucioznu arhitekturu mikro-čipova, ono što nije komplikovano je to da je Cambricon već pokazao veliku privlačnost za potencijalne ulagače, odnoseći trijumf u biznisima sa kompanijama kao što su China Telecom, ZTE i Kingsoft.

Ove godine treba obratiti pažnju upravo na Cambricon.

Sedište: Peking, Kina

Ukupno prikupljeno: $200M

7. Momenta

Osnovana 2016. godine, Momenta pravi „mozgove“ za kompanije koje se bave razvojem i proizvodnjom autonomnih vozila. Umesto da se fokusiraju na izgradnju automobila za samostalno upravljanje, u Momenti stvaraju softverske pakete za percepciju, semantičko mapiranje i planiranje ruta zasnovanih na podacima dobijenim preko senzora.

Highway Pilot je naziv njihovog poluautonomnog rešenja, koje je Momentin prvi masovni softver. Planiraju da uskoro lansiraju više autonomnih softverskih paketa, uključujući potpuno autonomno softversko rešenje za parking a i samostalni robo-taksi, koji će se primenjivati u gradskim uslovima.

Mičel hvali Momentin softver i ‘data-first’ pristup jer “Omogućavaju drugima da se snalaze u kapitalno intenzivnim sektorima – komponentama autonomnih vozila; njihov tim preferira rad na lakše skalabilnim (ali i dalje veoma izazovnim) setovima podataka i softveru.”

Sedište: Peking (Sudžou)

Ukupno prikupljeno: $203M

8. YITU

YITU Technology je osnovana 2012. Kombinuje AI sa industrijskim aplikacijama, uključujući one koje pokrivaju sektor bezbednosti, finansija, transporta i zdravstva.

YITU ima tri glavne oblasti poslovanja: Inteligentni gradovi, Inteligentno zdravstvo i biznis koji uključuje prikupljanje podataka.

Njihov proizvod nazvan „Inteligentni gradovi“ pomaže urbanistima i menadžerima da sprovedu AI rešenja u svojim gradskim prostorima, u rasponu od kontrole pristupa ili sprečavanja kriminala, pa do povećanja iskoristivosti lokalnih resursa.

U AI proizvodu koji se tiče zdravstva, YITU nudi platformu za kliničku dijagnostiku, a svoja istraživanja i razvoj fokusirali su na softversko-hardverskim rešenjima za procenu razvoja deteta. Konačno, YITU se svojim proizvodima usredsredio na aplikacije iz oblasti finansija i maloprodaje, i već je privukao veliku radoznalost i interesovanje.

Jasno je da se YITU razlikuje od drugih, a i portfolio mu je raznolik.

Sedište: Šangaj, Kina

Ukupno finansiranje: $381,8M

9. Tuya

Tuya je izgradila sve module i protokole koji pokreću „pametnu funkcionalnost“ kamera i foto-aparata, pametnog osvetljenja, uređaja za domaćinstvo i još mnogo toga. Takođe su izgradili svoj „softverski sloj“ i, uz njega, i tržište, kako bi ih profitno spojili.

Ono po čemu Tuya odskače od ostalih jeste upravo to koliko su u svoju proizvodnju bazirali na modelu “ključ u ruke”, integrišući svoje softvere u brojne OEM-ove (OEM, originalni proizvođač opreme; firme koje proizvode uređaje od delova kupljenih od drugih kompanija). Jednostavno pronađete modul koji vam je potreban na njihovoj veb-lokaciji za uređaj koji kreirate ili ste ga već napravili – i oni će vam stvoriti softver, ili obezbediti neki od svojih već postojećih, koji ćete moći da ugradite u vaš uređaj. I YITU, dakle, poput startapa ‘Momenta’, proizvodi „mozgove“ za opremu i uređaje (Turnkey proizvodnja funkcioniše po sistemu “ključ u ruke”, uz pružanje kompletnog proizvoda/usluge koji su odmah spremni za upotrebu).

Tuya obećava da će vam nabaviti prototip mobilne aplikacije za „pametne kuće“ po white-label principu u roku od jednog dana, ili, po potrebi, za masovnu proizvodnju (čija izrada iziskuje najviše dve nedelje). Ukoliko je istina da zaista mogu da ih isporuče u tim rokovima – onda je to veoma impresivan podatak koji svedoči o ulaganjima i naporima ove kompanije, kako bi njihova platforma i moduli pametnog doma postali tržišni standardi.

Sedište: Hangdžu, Kina; San Hoze, Kalifornija; Hariana, Indija

Ukupno prikupljeno: Nije objavljeno

10. 4Paradigm

 

4Paradigm je AI startap sa sedištem u Pekingu, koji se bavi softverom za mašinsko učenje (machine learning).

Nalik poslovnom modelu i proizvodima koje nudi startup YITU, i 4Paradigm u brojnim slučajevima primenjuje svoja rešenja u najrazličitijim granama poslovanja. 4Paradigm nudi, između ostalog, i softverske solucije za prepoznavanje rukopisa, sprečavanje prevara tokom B2C transakcija, kontrolu rizika, predviđanje prodaje, korisničke servise i još mnogo toga. Nesumnjivo je da će ova 2020. biti godina značajnog rasta ove kompanije.

Ostaje nam da gledamo svojevrsno nadmetanje, naime ko će zadobiti prednost u 2020. godini: 4Paradigm ili YITU?

Sedište: Peking, Kina

Ukupno prikupljeno: $140M

Startaperi vredni pažnje i pohvale:

Banma: Banma Network Technologies sarađuje sa auto-kompanijama, nudeći tehnologiju za operativne sisteme u vozilima.

G7: Pruža usluge u upravljanju kineskim auto-flotama, nudeći IoT / AI servis na preko 800.000 vozila. Umesto da jednostavno prati samo polaznu tačku i konačno odredište, G7 neprekidno prati i vremenske uslove, performanse vozača, temperaturu u prikolici, uslove na lokaciju i još mnogo toga.

 

Alex Mitchell, JournalBlog.com

Uber za rublje – i druge aplikacije koje menjaju Ugandu

Kao i mnoge druge zemlje u Africi, i Uganda ima živu IT i start-up scenu. Neka od IT rešenja koja se razvijaju su usmerena ka e-trgovini i otvaranju novih radnih mesta, ali druga koriste svoje kompjuterske veštine programiranja kako bi sačinili alate za rešavanje razvojnih izazova s kojima se ova zemlja konstantno suočava. Iz Kampale za BBC Africa piše Akwasi Sarpong.

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

Nicholas Kamansi, kreator aplikacije za posao pranja prljavog veša. Foto: BBC

To je na primer poznati problem mladih ljudi širom sveta – subota je, mamurni ste, i tu je velika gomila veša koja čeka da bude oprana i ispeglana za nedelju dana unapred.

Ali po hladnom subotnjem jutru u jednom od brojnih brdovitih predgrađa glavnog grada Ugande, Gloria uopšte nije prestrašena svojom gomilom prljave odeće.

“To je neverovatno, čak i sa mamurlukom, pa ipak ne moram da brinem o tome”, kaže Glorija, gledajući preko ramena u udobnosti svoje dnevne sobe.

Napolju, samohrana majka Naiga nadvija se nad gomilom odeće koju pere u tri velike posude sa sapunjavom vodom.

Poput mnogih drugih u Kampali, Naiga na ruke pere tuđi veš kako bi zaradila da plati kiriju i brine o svojoj devetomesečnoj bebi.

To je starovremski posao, ali su Gloria i Naiga došle u kontakt zahvaljujući vrhunskoj tehnologiji.

Joza (Yoza), lokalno razvijena android aplikacija, pomaže korisnicima da pronađu uslugu pranja. Yoza znači “prati” na ugandskom glavnom jeziku Lugandi. “Pre deset godina, to je bilo nezamislivo”, kaže Nikolas Kamanzi, jedan od koosnivača Joze. “Ali sada, ako neko samo skine našu aplikaciju na telefon, može da dobije ovu uslugu, a to je velika stvar. ”

Joza je neka vrsta ugandske verzije Ubera za prljavo rublje – tehnologija je iskorišćena za otkrivanje lokacija gde je potrebno oprati veš i istovremeno obavestiti se o utiscima korisnika o kvalitetu pružalaca usluga. Ali je potrebno lokalno znanje da bi se ovakva vrsta ideje sprovela u Ugandi.

Iako postoji dovoljno Uganđana iz srednje klase u mestima kao što je Kampala sa pametnim telefonima koji mogu da pristupe aplikaciji, malo žena koje peru veš ih poseduje. Zato ih Yoza poziva običnim telefonom da se prijave i potvrde da će prihvatiti posao.

Naiga je jedna od skoro 140 žena koje su se do sada prijavile da žele da rade u okviru ove mreže, a Kamanzi kaže da su neke od njih udvostručile svoje prihode.

“Vrednost je vrlo jasna” za žene koje peru veš, kaže gospodin Kamanzi. “Dajemo im više klijenata u njihovoj oblasti, tako da mogu da zarade više novca, brinu o svojoj porodici i plaćaju školarinu. ”

Joza je tipičan ugandski startap koji koristi inovativne načine za rešavanje lokalnog problema, u svojim ranim fazama, i sa malom bazom klijenata po međunarodnim standardima.

Ali, uprkos tome, gospodin Kamanzi kaže da je Joza, koja je pokrenuta u avgustu, komercijalno održiva.

Aplikacija "Joza" pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija “Yoza” pomaže da pronađete one koji mogda operu vašu odeću i veš. Foto: BBC

Aplikacija za uzgoj – svinja

Još jedna inovativna aplikacija je Pig + android aplikacija koju je razvio Lacel Technologies. Ona pomaže farmerima da prate svoje troškove, savetujući ih kako da hrane svoje svinje, pomažući u dijagnozi zdravstvenih problema.

Na farmi izvan Kampale, poljoprivrednik Keli Kasoze je veliki fan aplikacije – i činjenice da je efikasna u lokalnim okvirima.

“Neverovatno je da je ugandska, mislio sam da je britanska ili američka“, kaže on. “To mi govori da u Ugandi imamo talente”.

“Uganda je vrlo inovativna, nadam se da ćemo se razvijati brže od Amerike.”

Pig + ima samo oko 200 korisnika, tako američki tehnološki giganti verovatno još ne brinu zbog toga.

Pitam Marvin Bosura iz Lacel Technologies da li je kodiranje aplikacija način da se obogati, kao što je to san u Silikonskoj dolini. “Ja bih rekao da nije”, kaže on smejući se. “Naš podsticaj je rešavanje problema. Znajući da to što su moje četiri godine na univerzitetu pomoglo da 1.000 ljudi stane na svoje noge vredi mi daleko više od novca.”

Taj osećaj želje da se pomogne razvojnim izazovima Ugande je uobičajen među start-up firmama u ovoj zemlji.

Generacija bez naslednih bolesti krvi

Afrigal Tech je grupa mladih žena u 20-im godinama, koja razvija proizvod pod nazivom MDEKS. To je jeftin softverski i hardverski alat za postavljanje dijagnoze anemije srpastih ćelija, ozbiljnog naslednog poremećaja krvi. “Ako postavimo ovo u 3.000 ugandskih domova zdravlja, veoma mnogo ljudi će biti dosegnuto, i ako svi oni budu znali stanje svojih srpastih ćelija, na duge staze bilo bi lako dobiti generaciju bez srpastih ćelija”, kaže Bonita Beatris Nanziri iz Africagal Tech.

Africagal Tech tim se zalaže i za ulazak više ugandskih žena u IT sektor.

Oni se smeju na pitanje kakva su bila njihova iskustva kada su počinjale. ”Išle bismo na hakatone i tamo bi smo bile jedine devojke “, kaže gospođa Nanziri.

“Momci bi vas gledali kao da ste se možda izgubili ili zalutali na skup, kao da govore: ‘Kada stavite devojku u svoj tim, nećete učiniti ništa’.”

“Ali – kada bi se predstavila – shvatili bi da mogu nešto da učinim, i smejali bi se samima sebi. ”

Africalov tim nikada sebi nije dopustio da ih to koči.

”Ako izaberete tehnologije, morate biti otvoreniji i agresivniji “, kaže gospođa Nanziri. Ako uspeju da “razbiju” finansijske i tehničke probleme, oni računaju da će moći da izbace proizvod na tržište 2016. godine. Razvoj MDEKS traži sate posvećenosti, pisanje koda u kasnim noćnim satima i finansiranje prototipova iz sopstvenog džepa.

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Akwasi Sarpong i tim programerki napravili su aplikaciju-detektor za krvnu anemiju. Foto: BBC

Ugandska Silikonska dolina

Samofinansiranje je tipično za ugandske tech preduzetnike. Spoljna podrška dostupna je često u vidu nagrada na takmičenjima za inovativne proizvode podržanih od strane međunarodnih tech firmi.

Barbara Birungi je koosnivač Hive Co-lab, tech zajednice koja se nalazi u ulici Kampala koja je dom velikog broja startapova i tehnoloških kompanija.

Taj deo ulice se može smatrati ugandskom Silikonskom dolinom.

“Da budem iskrena, nezaposlenost je najpresudniji faktor“, kaže ona u odgovoru na pitanje šta privlači ljude ka start-up svetu. “Pokazali smo ljudima da mogu da urade nešto za sebe i da utiču na živote u njihovim selima“.

“Ljudi sada shvataju da ne moraju da čekaju posao i sami kreiraju nova radna mesta.”

Procenjuje se da više od 40.000 mladih ljudi svake godine diplomira na ugandskim univerzitetima. Sa samo oko 8.000 radnih mesta, mnogi diplomci su i dalje nezaposleni. Postoje ubedljivi razlozi zbog kojih su tech habovi i biznis inkubatori važni za negovanje ideja mladih ljudi u zemlji gde je najmanje 60% ljudi ispod 30 godina bez posla.

I kao što Joanita Nalubega iz Africal Tech objašnjava, pokušaj da dobijete pomoć od vlade može da bude frustrirajuće iskustvo.

”Ima previše birokratije”.

“Čak i ako ima volje, uvek postoji još jedna osoba koja bi trebalo da potpiše, previše je potpisa.”

Postoje i drugi izazovi, kao što je infrastruktura.

Fix My Community je inovativna platforma, po uzoru na Fix My Street u Velikoj Britaniji, koja omogućava stanovnicima da koriste SMS poruke da bi prijavili lokalne probleme vlastima. Ali, kada smo posetili jednu od njihovih pilot-stanica van Kampale, u kancelariji lokalne samouprave su nam rekli da im Internet ne funkcioniše nedeljama, tako da nismo mogli da vidimo aplikaciju u primeni.

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Prostor za startup saradnju Hive Co-Lab: vodeći tech-hub Kampale. Foto: BBC

Polaganje temelja

Dakle, da li bi vlada trebalo da uradi više, na primer, na smanjivanju birokratije, ili ulaganju u nove tehnologije?

Dejvid Turahi, direktor u Ministarstvu informatičkih i komunikacionih tehnologija, je oduševljeni promoter tech scene u zemlji. Ali on kaže da postoji granica do koje vlada može nešto da uradi. ” Imamo toliko izazova – HIV, ebola, epidemije.”

“Ako dajemo podsticaje, onda odakle da prikupljamo poreze? ”

Uprkos tome što se slaže da je birokratija problem, on kaže da je to bolest koja se neminovno javlja u svakoj strukturi vlasti.

Rešenje je po njegovom mišljenju veće uključivanje privatnog sektora.

“Tradicionalno, vlada nije biznismen“, kaže on. Prepreka može biti mnogo, ali ovi mladi Uganđani su inspirisani i neumorno investiraju energiju i napor na rešavanju problema u svom društvu.

Svi oni žele da vide svoje ideje i aplikacije kako poboljšavaju živote u realnom vremenu.

Ovo su još uvek veoma rani dani ugandske IT scene i izazovi sa kojima se oni suočavaju su ogromni. Ali, čak i ukoliko ova generacija start-upova nije ona koja će zabeležiti veći uspeh, oni ipak postavljaju solidne temelje za budućnost.

 

Akwasi Sarpong, Kampala, Uganda (BBC-Africa)