Da li je na vidiku Hladni rat sa Kinom?

Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.

Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.

Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.

Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti –  ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.

Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.

Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.

Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.

Kineska kontra-strategija

Foreign Affairs

Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.

Takođe, kineska vlada nastoji  da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom  julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.

Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih  na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.

Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.

Duga promena pravca

Modern War Institute – West Point

Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.

Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.

U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.

Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.

 

(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)

 

Foreign Affairs

Rad na daljinu, inovacije i pojava nove vrste preduzetnika

Kako će rad na daljinu transformisati područje inovacija i uspostaviti novu vrstu preduzetnika? Da li će preduzetnici „pobeći“ iz Silicijumske doline i Njujorka tokom ove „nove normale“, novouspostavljene privatne i poslovne svakodnevice? I, kako će izmeštenost iz kompanija i rad od kuće uticati na kvalitet, brzinu i količinu inovacija i svežih ideja? Da li će njihov broj i kvalitet opasti usled novonastale situacije prouzrokovane koronom? Budućnost rada je česta tema poslovnog magazina ‘The Entrepreneur’, iz kojeg slede dva teksta.

San Francisko, Njujork, Berlin, Singapur: zajedničko svakoj od tih velikih svetskih prestonica je što, ujedno, spadaju među glavna žarišta inovacija. U ovim gradovima uvek vladaju poslovni metež i gužva, i to s razlogom: u njima se održavaju kritično važni susreti na kojima se razgovara o budućnosti. Preduzetnici i kreatori ideja se u njima pronalaze, potom zajednički izmišljajući neke nove tehnologije. Vunderkindi se u njima sastaju kako bi uz omiljene šoljice kafa porazgovarali o svojim startaperskim idejama.

Unutar takvih urbanih ekosistema je prisutno nešto u vezi sa fizičkim okruženjem i interakcijom licem-u-lice; to „nešto“, što čovečanstvu omogućava da osmisli a potom i realizuje inovacije koje menjaju pravila igre. Ipak, koračajući ka tome da rad na daljinu postane svačija trajna budućnost, Facebook, Google i Siemens su svojim zaposlenima rekli da od jula 2020. mogu da rade od kuće. Priroda mnogih poslova se promenila, a rad na daljinu postao je „nova normala“ – novouspostavljena svakodnevica. Ovaj pomak ka „digitalno podrazumevanom“ i strukturama koje daju prvenstvo izmeštenom odnosno onlajn obavljanju zadataka od kuće je širom SAD dostigao svoj maksimalni kapacitet; to je, s druge strane, dovelo do toga da inovacije poprime jedno novo lice.

Tvrdi se, međutim, da bi fizička izolacija zaposlenih mogla potencijalno ometati osmišljavanje i dalji razvoj inovacija i  proizvoda. Tajler Kauen je u Blumbergovoj rubrici ‘Lični stav’ napisao da „Iako tehnološke kompanije postaju sve bitnije, geografska distribucija njihovih aktivnosti će ih, takođe, učiniti i manje jedinstvenima. Počeće da liče na jedan sveprisutni, tipični, zapravo tipizirani profil radne snage, sa svim rutinama i birokratijom s kojom se suočava većina drugih kompanija. Imaće, isto tako, i manje ’vatre u stomaku’; manje unutrašnje inspiracije za odmak od već postojećih pravila i institucija, ili njihovim radikalnim izmenama.“ Jasno je da aktuelni nedostatak povezanosti – trenutni izostanak reda i nekoherentnost čitave situacije – može imati negativne posledice po kompanije i kreiranje novih ideja koje menjaju anticipaciju, prethodno stanje stvari. Bez obzira na ovu činjenicu, izgleda da gro zaposlenih nije uzdrmano novonastalom situacijom. U stvari, članak takođe iznosi podatak da bi 60% Amerikanaca želelo da nastavi sa radom od kuće – čak i pošto pandemija umine.

I druga studija Gugla o izmeštenoj radnoj snazi „nije otkrila bilo kakvu razliku u efikasnosti, učinku ili unapređenjima za pojedince i timove čiji rad zahteva saradnju sa kolegama širom sveta u odnosu na Guglove, koji veći deo svog dana provode radeći sa kolegama u istoj kancelariji. ”

IBM, inače pionir rada na daljinu je još pre nekoliko godina eliminisao gotovo sav svoj kancelarijski rad, a zatim objavio izveštaj pod naslovom „Preispitivanje savremenih mitova o radu na daljinu, dokazi o napretku izmeštenog rada“ (Challenging the modern myths of remote working, the evidence for the upside of teleworking) . Zapravo, ova kompanija je već 2014. ponosno isticala taj svoj inovativni i u to vreme još uvek savremeni poslovni model, po kojem preko 40% njihovih zaposlenih radi na daljinu, od svojih kuća. Daljinski rad ima potencijal da prebriše tradicionalna čvorišta inovacija poput Silicijumske doline, jer je podstakao preduzetnike da se „rasprše“ po svojim matičnim zemljama, i to po dosad nezabeleženoj stopi odlazaka-izmeštanja iz kompanijskih u privatne prostore.

Kancelarije su ukinute za’ Discord’ servere, Zoom, Slack i slične onlajn aplikacije koje sada rutinski obezbeđuju sastanke zaposlenih na daljinu. Tokom poslednjih nekoliko meseci, što je potvrđeno iz više izvora, zaposleni se udaljavaju iz gradova, odlazeći u negradske i ruralne oblasti. Može li ova pandemija da istinski decentralizuje sve prethodne tehnološke mogućnosti, ne bi li se tako ostalo podalje od samo nekoliko doskora bitnih žarišnih tačaka poput San Franciska i Njujorka?

Po viđenju analitičara iz Blumbergove rubrike „Laboratorija Grada“ (CitiLab), gradovi koji dosad nisu bili prepoznavani kao čvorišta inovacija su počeli sa programima finansijskih i drugih podsticaja „kako bi privukli zaposlene iz hajtek grana biznisa da rade od kuće – na novim lokacijama“. U članku se dalje kaže da “Zaposleni dokazuju šefovima da je rad na daljinu ne samo moguć već i poželjan poslovni model – barem za sada – pa izgleda da ovakva budućnost rada sa bilo kog mesta danas izgleda daleko manje hipotetična. Dakle, umesto što pokušavaju da svojim podsticajima za ekonomski razvoj namame čitave kompanije, sve više gradova počinje da cilja na pojedince, koji odjednom imaju posrednika čiji je zadatak da odaberu za njih najpogodniji grad, i to shodno svojim zaslugama a ne zvučnosti imena svoje kompanije“.

Ova dešavanja imaju velike implikacije po globalni inovacioni pejzaž. Baš kao i u Firenci u 16. veku, kreativnost nikada nije prestajala. Ovi novi izazovi mogu promeniti mesta poput Njujorka i Silicijumske doline – ili ih čak učiniti irelevantnima – mada će se, verovatno, pojaviti negde drugde, i u drugačijem obliku.

Takođe je važno napomenuti da, kada je reč o zajednički postignutom izumu, najvažniju tačku predstavlja poverenje među partnerima. Dejvid Šrajer, programski direktor u ’Oxford Cyber Futures’ je za ‘Raconteur’ rekao da je „Istraživanje MIT-a pokazalo da uspešni inovatori grade temelj poverenja oko mikro-interakcija koje se javljaju na radnom mestu. A Alen Karv pokazuje da, ako nekoga ne susretnete uživo, licem u lice, onda sa njim i ne sarađujete.” Stoga je rad na daljinu odsekao vitalni deo načina na koji ljudi izmišljaju i stvaraju ideje – a to je poverenje u fizičko okruženje; „oslanjanje na nešto konkretno“.

Bilo bi, međutim, preterano reći da će rad na daljinu značiti i “kraj” inovacija. Prema Raconteur-u i profesoru Berndu Irlenbuschu, koji je vodio studiju pod nazivom ‘Inovacija i komunikacijski mediji u virtuelnim timovima: eksperimentalna studija Univerziteta u Kelnu i Univerziteta Lajbnic u Hanoveru’, u kojem se kaže da je „Prethodno istraživanje pokazalo da su kreativne performanse znatno umanjene onda kada izostane komunikacija licem u lice. Međutim, trenutna blokada je podstakla usvajanje novih tehnologija za obavljanje zajedničkih zadataka, onda kada članovi tima rade od kuće. Video-konferencije mogu umanjiti jaz koji se trenutno isprečio između čoveka i njegovih kreativnih performansi.“

Ljudima će i dalje biti potrebno poverenje u konkretne (a ne virtuelne) međuljudske relacije da bi razvijali ideje, posebno zato što kreativnost dolazi naglo i često neočekivano. Radićemo na daljinu, ali je konkretni, međusobni ljudski kontakt uvek bio sastavni deo naše DNK; stoga ćemo morati da uspostavimo nove rutine sa ‘proširenom’, virtuelnom stvarnošću (augmented reality), kao što su to sada onlajn sastanci koji se mogu uspostaviti radi podsticanja saradnje ali i unošenja veće crte ljudskosti, umesto što se isključivo oslanjamo na hladne, neemotivne internet-sastanke.

Najvažnije što proizlazi iz svih ovih informacija je da, kao rezultat naših trenutnih izazova, oblast inovacija više nikada neće biti ista. Daljinski rad znači da se pojavila jedna nova vrsta preduzetnika, a oni koji se takvoj rutini najbrže prilagode biće najbolje pripremljeni za dalji napredak.

Unapređenje produktivnosti i života u eri daljinskog rada: 10 neizostavnih alata

Ili, najkraće rečeno: Kalendar je vaš šef. Tako barem tvrdi Brajan Edmondson, čiji se osvrti i rutine zasnivaju na dugogodišnjem iskustvu u “radu na daljinu”.

Na izmaku svakog radnog dana, pločicu s natpisom „otvoreno“ na vratima svoje kućne kancelarije preokrećem u „zatvoreno“, da bih potom prošao hodnikom na putu ka kuhinji – treba pripremiti večeru.

Ima već gotovo petnaest godina kako radim od kuće. Danas sam u tom iskustvu, usled globalne zdravstvene krize, manje usamljen nego ikada pre. Iako rad od kuće može zvučati idilično – utiranje staze ličnim vizijama uz celodnevni rad u pidžami – ta izmeštenost ima svoje jedinstvene izazove koje je ponekad teško predvideti.

Dva su velika izazova za većinu ljudi koji rade od kuće.

Jedan od njih je – kako ostati produktivan.

Drugi je: ne dopustiti da vam posao preuzme čitav život.

Za 15 godina koliko radim od kuće, razvio sam arsenal od 10 rutina koje mi pomažu da pobedim oba ova izazova… ili da, barem, većinu vremena uspem da nadvladam izazove rada od kuće. Te sam „forice“ pokazao mnogima u svojoj konsultantskoj praksi… lični uvidi i finese koje, naprosto, funkcionišu.

Nijedan sistem nije savršen, ali smatram da ove strategije doprinose dostizanju izuzetno produktivnog rada od kuće, istovremeno održavajući zdravu ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Čuvajte svoje vreme

Čudna se stvar dogodi onda kada ljudi saznaju da ne ulazite u kancelariju svaki dan. Počinju da vas pozivaju na „konsolidaciju“ i „popunjavanje brojnog stanja“ tokom radnih sati – baš u trenucima kada treba da radite.

Upoznao sam nekoliko ljudi koji zaista mogu da vode takav fleksibilan način života, a da uz to nisu sebi postavili striktno radno vreme, mada većina onih koji rade od kuće moraju da decidno kažu „ne“ svemu onome što im tokom radnog dana uništava aktivnu poslovnu satnicu.

Organizovanje po kalendaru

Ovo se nadovezuje na poslednji savet, premda je malo drukčije. Sve predstojeće obaveze ubeležite u svoj kalendar. Koristim Google kalendar, ali vi možete i onaj koji ima Apple, Outlook kalendar itd. Dođavola, znam barem njih nekoliko koji i dalje zadovoljno i funkcionalno koriste svoje kalendare-rokovnike od hartije, svojeručno upisujući predstojeće obaveze.

Ključno je da u vaš “radni skican-blok” upisujete termine za sve što imate na rasporedu. Ako radite od osam ujutro do pet popodne, uz jedan ​​sat za ručak, stavite i njega u kalendar obaveza. Ako vežbate, recimo tri termina sedmično, i njih stavite u raspored obaveza.

Omogućavanje opcije kalendara određuje vam šta konkretno treba da radite u bilo kom zadatom trenutku; to će vas rasteretiti od nebitnosti, što je mnogima pomoglo da postanu daleko produktivniji.

Iako sam samozaposlen i imam svoj privatni posao, još uvek imam šefa: svoj kalendar.

Izađite iz kuće

Kada radite od kuće, izlazak iz privatnog prostora vam često može izgledati kao „prenaporan“. Poslovi koje biste obično pozavršavali na putu od kancelarije ka kući se, po pravilu, često odlažu.

Međutim, izlazak iz kuće je važan za većinu ljudi kako bi održali nivo svoje produktivnosti na višem nivou.

Prošetajte. Sedite sa laptopom na trem (ko ga ima), ili na terasu i sunčajte se. Učinite nešto u čemu ćete uživati – izvan svoja četiri zida.

U uvodu ovog članka sam pomenuo natpis – pločicu koju imam na vratima svoje kućne kancelarije. Na jednoj strani stoji „otvoreno“, a na drugoj „zatvoreno“. Kada radim, okrećem je na „otvorenu“ stranu, a kada nisam aktivan, obrnem na „zatvorenu“. Ovu pločicu možete nabaviti u vašoj lokalnoj knjižari ili papirnici, ili je izraditi kod gravera ili čak u fotokopirnici. Koliko god ovo glupo zvučalo… stvarno funkcioniše, ako se obavežete da nećete raditi kad vam znak ukaže da je vaša kućna kancelarija zatvorena.

Kada radite od kuće, lako je poželeti da izgledate produktivno i pustite da se vaše radno vreme „pretoči“ i iscuri u privatni deo. Ali, sledeća stvar koju treba da znate je da ćete u tom slučaju raditi do kasno u noć, ili do ranih jutarnjih sati, pitajući se na šta vam je i kuda otišao protekli dan.

Radeći od kuće, otkrio sam da sam mnogo produktivniji i srećniji kada imam jasne granice između poslovnog i privatnog života.

Usredsredite se na tekuće zadatke

Mnogo mi je vremena trebalo da ovo i konkretno savladam. Kada radite od kuće, okruženje vas može ometati u mnogo većoj meri nego kada radite u kancelariji. Ako želite da uživate u svom poslu a ne budete sve vreme pod stresom, važno je da se usredsredite na zadatak koji trenutno obavljate, a zatim da pređete na nešto drugo.

Jer, fokus je veština koja se može naučiti, a i vredna je učenja.

Nabavite softver za blokiranje veb-lokacija

Većina onih koji rade od kuće radi sa svojih računara. Veoma je primamljivo želeti da brzo proverite Fejsbuk, pogledati neki preporučeni Jutjub video ili pročitati neku kratku vest. Pre nego što se setite gde ste i koja je svrha vašeg boravka u kancelariji, taj se „brzi prelet“ pretvara u 20 ili 30 minuta, a lako i više. Naravno, ovo vam ne pomaže da završite posao, impresionirate šefove ili zaradite ekstra-novac.

Ako vas redovno privlači pretraživanje interneta umesto da radite, onda bi trebalo da ozbiljno porazmislite o nabavci nekog od mnogobrojnih programa za blokiranje veb-stranica. Postoji mnogo dodataka za Guglov pretraživač Chrome, koji u tom smislu dobro funkcionišu. Lično volim ‘StayFocused’, zbog njegove fleksibilnosti.

Obucite se kao da ste “zaista na poslu”

Iako je celodnevni rad u vašim pidžamama fantazija o kojoj mnogi ljudi sanjaju, u stvarnosti je malo drukčije: većini ljudi koje znam je odevanje „kao da idu na posao“ rutina koja im u velikoj meri može pomoći da funkcionišu u ispravnom, primerenom mentalnom okviru.

Smatram da, ukoliko izgledam reprezentativno, radim više i pametnije nego ako sedim u pidžami.

Uzgred, VEOMA je lako protraćiti vreme kad radite od kuće. Jedna stvar koja zaista pomaže je korišćenje aplikacije za praćenje vremena. Otkrio sam da jednostavan način evidentiranja vremena koje utrošite na svaki zadatak može uneti element odgovornosti i pomoći vam da budete daleko produktivniji.

Sviđa mi se dodatak Toggle (štikliranje) ugrađen u Guglov pretraživač Chrome. Jednostavan je za upotrebu i odlično radi posao.

Ustanite i mrdnite

Nadvijati se nad monitor po čitav dan je užasno za leđa i torzo. Većini ljudi ide bolje ako na svakih par sati ustanu od posla i izdvoje nekoliko minuta za kratku šetnju, vežbe, ili možda urade neki mali poslić oko kuće.

Ukoliko koristite sistem za poboljšanje i optimizaciju produktivnosti poput ’Pomodoro Technique’, ovo je automatski ugrađeno u vaš raspored. Takođe, Apple Watch me podseća da ustanem i dam sebi pauzu od deset minuta uoči svakog punog  sata.

Obavezno odvojite trenutak za svoja zadovoljstva

Prilikom unošenja obaveza u vaš radni kalendar, neizostavnono u njega uvrstite stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. To bi moglo biti kuvanje neke fine večere, bavljenje nekim majstorlukom ili poseta onima koje volite.

Samo raditi „bez i trunke zabave“ je rutina koja nikome ne donosi dobra. Zakazivanje vaših „štihova“ i ličnih zadovoljstava pružiće vam nešto u čemu ćete uživati, a usput ćete napuniti svoje baterije kako biste po povratku na posao bili produktivni.

Kao što sam ranije spomenuo, kalendar je moj šef; srećom, ovaj šef zahteva da radim stvari koje mi donose zadovoljstva.

Bez obzira da li godinama radite od kuće ili se, kao i mnogi drugi, i dalje prilagođavate radu od kuće, bilo koji od ovih saveta može vam pomoći da budete produktivniji, razdvojite poslovno od privatnog vremena, ali, svakako, obavezno odvojite i vremena za uživanje u životu. Pokušajte sa jednim, dva ili svih deset „štosova“ i odmerite koji vam od njih koriste.

 

Iz radijusa:

10 Tips From CEOs on Working From Home Effectively and Happily

How to Effectively Work from Home During a Pandemic

3 Ways Strong Leaders Can Support Work-From-Home Employees

7 ways business can be agents for peace

The new ‘Business For Peace’

O Tviteru, kripto-valutama, hakerima i njihovim “zabavama”

Provalom širokih razmera, hakeri su na Tviteru doprli do naloga Bila Gejtsa, Kanje Vesta, Ilona Maska, Džoa Bajdena i Baraka Obame.

Foto: Twitter

Svi koji na Tviteru prate lične naloge globalno poznatih korisnika, tehnoloških kompanija i „menjačnica“ kripto-valuta su pre nekoliko dana „preusmereni“ kako bi poslali novac na izvesne naloge uvezane sa kriptovalutnim menjačnicama.

Tviter nalozi nekih svetski poznatih ličnosti, uključujući one Baraka Obame i Ilona Maska bili su tek neke od meta opsežnog napada koji stručnjaci za bezbednost nazivaju najvećim hakerskim incidentom u novijoj istoriji kompanije. Juirim Čoi (Euirim Choi) iz Volstrit žurnala izveštava o ovom hakerskom „nestašluku“, koji izgleda da se razlikuje od ostalih mahom prepoznatljivih sajber-provala sigurnosnih sistema.

Twitter Inc. [US: TWTR] se pretprošle srede našao na udaru napada širokih razmera, omogućivši hakerima da preuzmu niz naloga brojnih tviteraša. Na udaru su se našle poznate ličnosti: političari, milijarderi (Bil Gejts), globalne estradne superzvezde (Kanje Vest), perjanice američkih Demokrata (Džo Bajden i nekadašnji američki predsednik u dva mandata, Barak Obama), ali i kompanijski kolosi kakav je Apple Inc.

Napad, kojeg stručnjaci za bezbednost ocenjuju kao najznačajniji hakerski incident u dosadašnjoj istoriji Tvitera je otpočeo u sredu 15. jula tokom jutarnjih časova (američka istočna obala, EDT), ušavši u navedene naloge, od kojih su mnogi povezani sa digitalnom valutom bitcoin; po provaljivanju u nalog tviteraša, počinioci su počeli da ostavljaju poruke u kojima traže da tviteraši novac pošalju na neke hakerske Tviter naloge, vezane za kripto-valute. Napadi su se brzo proširili i na naloge poznatih osoba i kompanija, pri čemu su lažne poruke ponekad dobijale hiljade lajkova pre nego što bi bile skinute, samo da bi se nedugo potom ponovo objavile, ponekad i na istom nalogu.

Tviterov zvanični „bezbednjački“ nalog, koji ova kompanija koristi u cilju obaveštavanja korisnika o svim pitanjima vezanim za sigurnost te platforme je u sredu 15. jula, oko 17:45 (EDT) postavila tvit da kompanija istražuje ovaj incident i preduzima korake da ga otkloni. U roku od približno pola sata, kompanija je preduzela vanredne mere ograničavanja postova, koje su mogli kačiti samo oni tviteraši čiji su nalozi do tog trenutka prošli bezbednosnu proveru i označeni kao sigurni (plavim kvačicama), a koje Tviter generalno koristi da bi označio neke istaknutije, odnosno, široj javnosti poznatije korisnike.

Tviter je takođe objavio da veruje da su hakeri izvršili napad targetujući zaposlene koji imaju pristup unutrašnjim sistemima i kompanijskim alatkama. Hakeri su možda pristupili informacijama, ili se pak uključili u druge zloćude aktivnosti, objavio je Tviter, dodajući da još uvek istražuje incident.

Kompanija nije rekla koliko su dugo hakeri bili u stanju da pristupaju njenim unutrašnjim sistemima. Tviter je objavio da je imao ograničen pristup unutrašnjim sistemima, a kao odgovor na hakovanje i zaključane naloge u koje je provaljeno.

„Težak dan za nas u Tviteru. Svima nam je teško zbog ovoga što se dogodilo “, tvitovao je u sredu popodne izvršni direktor Džek Dorsi, dodajući da ova kompanija još uvek proverava u prirodu problema, kao i da će dati više informacija čim bude u mogućnosti.

Obim ovog napada, kao i napori zaposlenih u Tviteru da ga stave pod kontrolu, učinili su ovaj incident najvećim sigurnosnim propustom ove platforme, namećući pitanja o ovoj društvenoj platformi koja je zauzela centralno mesto u političkoj, kulturnoj i poslovnoj komunikaciji kako u SAD tako i u svetu.

Na hakovanim nalozima su postavljene poruke sličnog zahteva, naime, da se novac pošalje na njihove (hakerske) kripto-valutne naloge.olivier douliery/Agence France-Presse/Getty Images/WSJ

Akcije Tvitera su do srede 15. jula ove godine porasle za 11,29%, pre nego što su istog tog dana takođe pale, i to za više od tri procenta.

Republikanski senator iz Montane Džoš Hauli (R., Mo.) je Dorsiju uputio pismo u kojem traži njegovu saradnju sa Ministarstvom pravosuđa i Saveznim biroom za istrage, a sve u cilju zaštite platforme.

 „Zabrinut sam što ovaj događaj može predstavljati ne samo koordinirani skup zasebnih hakerskih incidenata, već i uspešan atak na bezbednost samog Tvitera“, napisao je Hauli.

FBI je saopštio da je upoznat s ovim hakerskim upadom, ali je odbio da dalje komentariše.

Metoda korišćena u proboju Tviterove odbrane i motivi hakera su pre deset dana ostali nejasni, a neki stručnjaci za bezbednost rekli su da šteta od upada lako može nadmašiti bilo kakav napor da se od ucenjenih tviteraša izdejstvuje kripto-valuta.

Još uvek postoji mnogo neodgovorenih pitanja o tom kršenju, rekao je Dejvid Kenedi, izvršni direktor konsultantske firme za bezbednost TrustedSec LLC. “(Oni u Tviteru) Još uvek ne znaju kolika je i kakva šteta ili dužina trajanja napada, ili po kom su sistemu hakeri zadobili pristup (nalozima tviteraša)”, rekao je.

“Na Tviteru trenutno nije ništa sigurno”, dodao je Kenedi.

Čini se da se napad u sredu 15-og razlikuje od prošlih sigurnosnih incidenata na Tviteru, rekao je Majkl Kouts, bivši šef službe za informatičku sigurnost platforme. „Ovaj proboj je jedinstven po količini i obimu broja kompromitovanih odnosno zaposednutih naloga“.

Izgleda da je, tokom trajanja ovog napada, nalog Ilona Maska, izvršnog direktora kompanije ‘Tesla’ bio među prvima na udaru, zajedno s nalozima kripto-valuta Bitcoin i Ripple, kao i zvaničnog naloga popularne digitalne valute, Coinbase.

Napad se ubrzo proširio platformom, upadanjem u naloge brojnih poslovnih lidera i drugih uglednih ličnosti, uključujući Bila Gejtsa, izvršnog direktora ‘Amazona’ Džefa Bezosa, izvršnog direktora ’Berkšir Hataveja’, Vorena Bafeta, i neke poznate političare (poput nekadašnjeg predsednika Baraka Obame i demokratskog predsedničkog kandidata i bivšeg potpredsednika, Džoa Bajdena). Ovaj prolazak kroz Tviterov „firewall“ pogođeni su i manje poznati korisnici.

Čini se da su ove ucenjivačke objave navele brojne korisnike da pošalju novac. Prema izveštaju sa  Blockchain.com, „menjačnice“ kriptovaluta, na Bitcoin adresu prikazanu na nalogu Džoa Bajdena „pristiglo“ je preko 100 hiljada bitkoina. Možda su u ovu šemu bili uključeni i drugi Bitcoin nalozi, što će se videti tek nakon istrage.

“Tviter je zaključao (Bajdenov) nalog odmah nakon hakerskog isticanja adrese za slanje novca, uklonivši dotični tvit”, rekao je zvaničnik Bajdenove kampanje. “Ostajemo u kontaktu sa Tviterom po ovom pitanju.”

Portparol Baraka Obame je odbio da komentariše ovaj slučaj. Na poziv da prokomentarišu ovaj slučaj, Ilon Mask, kao i predstavnici za javnost Bezosa i Epla nisu odmah odgovorili. Gejtsov portparol je potvrdio da Tviter radi na sređivanju njegovog naloga.

Iz kompanije Coinbase kažu da prate kriptovalutne prevare na Tviteru, i da rade na blokadi transakcija sa svoje platforme na adrese postavljene 15. jula na naloge poznatih i manje poznatih tviteraša. U zvaničnom saopštenju firme ‘Binance’, još jedne virtuelne kriptovalutne menjačnice, navodi se da nijedan njen korisnik nije poslao bilo kakva sredstva na naloge kripto-valutnih hakera, i da je reč o hakerskim nalozima koji nisu bili „usidreni“ na Binance platformi. Kraće, nikakav novac nije sa ovih lažnih tvitova preusmeravan na bilo koji kripto-nalog vezan za Binance platformu.

Steven Ženg, stručnjak portala-publikacije ’The Block’ specijalizovane za kripto-imovinu i virtuelne valute je ovim povodom rekao da je uočio da će nalozi za razmenu kripto-valuta na Tviteru, uključujući i nalog kripto-platforme Binance, biti među prvima koji bi se mogli naći na udaru ove provale. Nakon nekog kraćeg vremena je došlo do toga da je veći broj naloga – poput onog koji na Tviteru ima Ilon Mask – počeli da bivaju „preuzeti“ za tvitovanje poruka od strane hakera.

Otkad postoji, Tviter je bio na udaru napada. Prošlog avgusta je lični nalog Džeka Dorsija bio na udaru hakera, kada je sa njega poslato više lažnih i rasističkih tvitova. Ta je provala pripisana hakerima koji su koristili relativno novu metodu, „SIM swapping“, na čijem su udaru mahom ljubitelji i korisnici kripto-valuta. „Svopovanjem“ kriminalci maskiraju svoje hakerske radnje kako bi prevarili telekom kompanije, koristeći telefonski broj žrtve mobilnog telefona, koji pada pod kontrolu hakera. Preuzimanjem, recimo, upravljanja nad Dorsijevim mobilnim telefonskim brojem, hakeri bi bili u mogućnosti da resetuju njegovu lozinku na Tviteru i preuzmu kontrolu nad njegovim nalogom, kažu bezbednosni stručnjaci.

Brojni nalozi istaknutih ličnosti su, recimo, hakovani 2017. i korišćeni za emitovanje pro-Turskih poruka. Hakeri su 2009. uspeli da privremeno usmere najveći deo saobraćaja na Tviteru na veb-lokaciju s antiameričkom porukom grupe koja sebe naziva “Iranskom sajber-armijom.”

Dorsi je bio pod sve većim pritiskom investitora s većinskim udelom (Elliott Management Corp.), kako bi povećao prihode. Nakon što su prethodno kupili akcije vredne više od milijardu dolara i tražili Dorsijevo istupanje s funkcije, vrh kompanije Elliott i njen izvršni direktor postigli su primirje koje ga je zadržalo na mestu. Tviter se složio da imenuje nove članove odbora i izvrši otkup deonica u vrednosti od dve milijarde dolara.

Tviter je trebalo da 23. jula prijavi svoju zaradu.

 

Volstrit žurnal

 

Srodni linkovi:

How to Protect Yourself Against a SIM Swap Attack

SIM Swapping: What You Need to Know

The SIM Hijackers

What is SIM Swap?

Kapitalizam posle kapitalizma

Sledi prikaz knjige Paula Masona „Postcapitalism: A guide to our future“/ Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost“, koji se pojavio na na blogu Global Inequality ekonomiste Branka Milanovića, autora ovog teksta, kao i na i veb-sajtu Peščanik.

U pitanju je veoma ambiciozna knjiga. Na manje od 300 strana Pol Mejson tumači ne samo proteklih 300 godina istorije kapitalizma i pokušaja da on bude zamenjen nečim drugim (socijalizmom), nego i pokazuje kako će se on transformisati u budućnosti i predlaže skup politika koje će olakšati tu transformaciju. Ali to nije površno napisana knjiga, kao što bi neko mogao pomisliti poredeći širinu obuhvaćenih tema i neveliki broj strana. Čitaoce ne treba da zavara ni Masonov popularni stil. Način na koji piše je možda novinarski, ali pitanja koja otvara, kvalitet rasprave i postavljeni ciljevi su prvorazredni.

Masonova knjiga se može čitati na više načina. Možemo se fokusirati na završna tri poglavlja programske prirode, u kojima on izlaže pozitivno određene ciljeve za novu levicu. Ili možemo raspravljati o autorovoj veri u ciklični razvoj kapitalizma, koji pokreću dugoročni Kondratijevljevi ciklusi (prema Masonovoj računici trenutno smo u uzlaznoj fazi petog ciklusa). Ili bismo se mogli zadržati na njegovom kratkom, ali veoma upečatljivom prikazu istorije radničkog pokreta (7. poglavlje), na jednom od retkih mesta gde se slaže s Lenjinom u mišljenju da radnici u najboljem slučaju mogu dostići „sindikalnu svest“ i da nisu zainteresovani za rušenje kapitalizma. Ili bismo mogli postaviti pitanje koliko je zaista korisno Masonovo oživljavanje Marxove radne teorije vrednosti.

Neću uraditi ništa od toga, jer je ovo relativno kratak prikaz. Ograničiću se na Masonove poglede na aktuelno stanje kapitalizma i objektivne sile koje, kako on tvrdi, neizbežno vode u postkapitalizam. Suština njegovog argumenta je u tvrdnji da, zahvaljujući delovanju mehanizama ekonomije obima, informatička tehnološka revolucija svodi granične troškove proizvodnje praktično na nulu, budući da količine kapitala i rada opredmećene u takvim proizvodima teže nuli. Zamislite elektronski nacrt predmeta koji treba napraviti pomoću 3D štampača ili softver koji upravlja radom mašine: posle inicijalne investicije u takav proizvod, tu praktično više nema potrebe za ljudskim radom, a budući da kapital (softver) ima takoreći beskonačni radni vek, udeo kapitala „opredmećen“ u svakoj jedinici proizvoda je minimalan („ideal je mašina koja traje večno ili se može zameniti bez troška“, str. 166).

Kada granični troškovi proizvodnje padnu na nulu, sistem cena više ne funkcioniše, pa otuda više ne može postojati ni standardni kapitalizam: ako je profit ravan nuli, nema kapitalističke klase, nema viška vrednosti, nema pozitivnog graničnog proizvoda kapitala, pa ni rada za nadnicu. Približavamo se svetu obilja u kome uobičajena pravila kapitalizma više ne važe. To je nešto slično svetu u kojem je temperatura pala na apsolutnu nulu ili svetu u kome su vreme i energija postali jedno. Drugim rečima, svet suštinski različit od sveta u kakvom danas živimo, a kome se, tvrdi Mason, neizbežno približavamo.

Šta kapitalisti mogu preduzeti da ne budu izbrisani iz postojanja? Postoje tri rešenja koja će poznavaocima marksističke literature iz druge decenije 20. veka, kada su se vodile slične rasprave, izgledati poznato. Prvo rešenje je uspostavljanje monopola, upravo ono što Apple, Amazon, Google i Microsoft danas pokušavaju da urade. Ekonomija se može monopolizovati i kartelizovati, kao što je bio slučaj poslednjih decenija 19. i prvih decenija 20. veka.

Drugo rešenje je proširivanje zaštite intelektualne svojine. I ponovo, gore pomenute kompanije, kao i autori popularnih pesama i Disney, upravo to i rade, i to sve agresivnije, koristeći moć državnog aparata. (Čitaoci verovatno znaju da zaštita vlasničkih prava podiže troškove po jedinici proizvoda i tako sprečava da granični troškovi proizvodnje spadnu na nulu.)

Treće rešenje je kontinuirano širenje „polja delovanja“ kapitalizma: ako se profiti u jednoj oblasti kreću ka nuli, vreme je za prelazak u neku drugu oblast, u „večnoj trci ka ivici haosa“ između rastuće ponude i opadajućih cena, ili… možemo pronaći nove stvari koje ćemo komercijalizovati i komodifikovati.

Čitaoci Rose Luxemburg će ovde prepoznati veoma sličnu ideju – da opstanak kapitalizma zavisi od kontinuirane interakcije sa nekapitalističkim načinima proizvodnje; kada ovi jednom budu iscrpljeni, kapitalizam će završiti u svetu nultog profita. Ista ideja ima još dublje korene kod Ricarda, koji je smatrao da će, ukoliko ne budu ukinute protekcionističke mere za zaštitu domaćih proizvođača hrane („Corn laws“), sav kapitalistički profit pojesti zemljoposedničke rente, što će ugušiti razvoj; ili kod Marxa, u „zakonu o tendenciji opadanja profitnih stopa“, koja je rezultat kapitalno sve intenzivnije proizvodnje.

Masonovi nalazi u tom pogledu nisu novi, ali novo je njihovo situiranje u sadašnju fazu razvoja kapitalizma i okruženje informatičke revolucije. Sva tri metoda kojima kapitalisti pokušavaju da reše problem neizbežnog pada profitnih stopa pokazali su se kao nedovoljni. Prihvatanje monopola kao načina održavanja kapitalizma u životu podrazumeva ukidanje tehnološkog razvoja. Kapitalizam bi postao „regresivan“ sistem. Malo je onih koji bi se sporili sa Masonovim stavom da treba sprečiti monopole koje danas grade Amazon i Microsoft. Isto važi za zaštitu vlasničkih prava intelektualne svojine koju je, uostalom, ionako sve teže zaštititi.

Uz tendenciju opadanja profita i nemogućnost da se vlasnička prava zaštite, jedino preostalo rešenje je komercijalizacija svakodnevnog života (novo „polje delovanja“). Tako Mason objašnjava pokušaje kapitalista da uđu na područje transakcija koje su nekada bile netržišne: da stvaraju nove robe od naših domova koje izdajemo na dan, od naših kola, našeg slobodnog vremena. Praktično svaka ljudska interakcija će morati da se komodifikuje: majke će naplaćivati jedan peni za guranje tuđeg deteta na ljuljašci u parku. Ali to, tvrdi Mason, ne može dugo trajati, jer postoji prirodna granica onoga što su ljudi spremni da prihvate u procesu komodifikacije svakodnevnih aktivnosti: „ljude koji se besplatno ljube na ulici morali bismo da tretiramo onako kako su tretirali lovokradice u 19. veku“ (str. 175).

Mislim da su Masonovi argumenti do ove tačke veoma uverljivi, ali tu sam u iskušenju da se raziđem sa njim. Njegovo objašnjenje zašto živimo u doba nezapamćene komodifikacije privatnog života je na mestu. Ali on nije u pravu kada optimistički veruje da postoje granice komodifikacije, kao i kada naglašava sve veći značaj netržišnih transakcija (besplatan softver, besplatno pisanje blogova sličnih ovome itd).

Pođimo od druge tačke. Mason preteruje u značaju koji pripisuje novim tehnologijama i novim robama koje se razvijaju zajedničkim radom i besplatno se distribuiraju. Da, mnogo toga se može dobiti besplatno, ali čak i kada je to naizgled rezultat volonterskog rada, u pozadini se krije još nešto: možete besplatno pisati kompjuterski kod ili tekstove, ali to činite da biste uticali na druge, da biste bili primećeni i konačno plaćeni. Mason je knjigu verovatno pisao besplatno; ali njen uspeh će osigurati da on bude plaćen za sledeću stvar koju uradi ili napiše. Zato je pogrešno fokusiranje na prvo uz zanemarivanje drugog.

Gde on greši u tumačenju komodifikacije? Ona nam nije samo spolja nametnuta od strane kompanija u potrazi za profitom. Mi dobrovoljno sarađujemo u tom procesu, jer su kroz dugotrajnu socijalizaciju u kapitalizmu i zahvaljujući njegovom globalnom dosegu, i otuda mimikriji onih koji nisu bili na taj način socijalizovani – ljudi postali kapitalističke računske mašine. Svako je danas mali centar kapitalističkog rezonovanja kojim se našem vremenu, našim emocijama i porodičnim odnosima određuju implicitne cene.

Krunski uspeh kapitalizma je u tome što je transformisao ili izgradio ljudsku prirodu na takav način da smo svi postali kalkulatori „zadovoljstva i bola“, „dobitka i gubitka“, čak toliko da i ako bi kapitalistička fabrička proizvodnja danas nestala, mi bismo nastavili da jedni drugima prodajemo usluge za novac: postali bismo male kompanije. Zamislite ekonomiju (naizgled sličnu veoma primitivnim ekonomijama) u kojoj se sva proizvodnja obavlja kod kuće. To bi trebalo da bude savršen model netržišne ekonomije. Ali ako bismo takvu ekonomiju dobili danas, ona bi u celosti bila kapitalistička, jer bismo robe i usluge prodavali jedni drugima: komšinica vam ne bi besplatno pričuvala decu; niko vam ne bi besplatno poklanjao spremljenu hranu; supružnici bi plaćali za seks i tako dalje. To je svet kakvom se približavamo. Zato je verovatnije da polje kapitalističkog delovanja neće imati granica, jer će uključivati sve i svakoga. „U doba kognitivnog kapitalizma fabrika je čitavo društvo“ (str. 139).

Kapitalizam će trajati veoma dugo zato što je uspešan u transformisanju ljudskih bića u računske mašine obdarene potrebama kojima nema granica. Ono što je David Landes video kao jedan od glavnih doprinosa kapitalizma: bolje korišćenje vremena i mogućnost da sve bude izraženo kroz apstraktnu kupovnu moć – sada ulazi na teren privatnog života. Kapitalistički model proizvodnje u fabrikama nam neće biti neophodan ako se svi pretvorimo u centre kapitalističke aktivnosti.

Global inequality, 29.12.2017.
Peščanik.net, 02.01.2018.

Britanija na raskršću

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osećam izvesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vere da je racionalna i argumentovana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može uticati na dalji tok događaja?

Pre nešto više od trećine stoleća, na obe strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Pre toga, u posleratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osećali svi. Dohoci u SAD su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne lestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obe partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena posle Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoleća, bez finansijskih kriza.

Istoričari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je sledilo: rast se usporio, a nejednakost je počela da raste. U SAD dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 odsto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni srećnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego pre 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je sprečio neke od teških posledica koje su se osetile u Americi, gde očekivani životni vek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditovana. Deregulacija je donela umnožavanje novih metoda manipulisanja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu doneli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dve različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen predlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. veka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i merama štednje? To što nikada nisu donele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Video sam neuspeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; takođe ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele da opstanu znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba da ulaže u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i opštem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala predlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, takođe može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umesto toga, Britanija treba da poveća poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mesta, a smanji ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udela u porezu deo je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditovanoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigde nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji posle brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više da ulaže ukoliko želi da očuva visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. veku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim delovima stanovništva zbog pretnje dugovima za studentske kredite koji se mere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Prospect Magazine, 09.10.2017.

Peščanik.net, 18.10.2017.

Kako pametni telefoni zaposedaju naše umove (2/2)

U jednoj studiji sprovedenoj na Univerzitetu Eseks u Britaniji, 142 učesnika podeljeno je u parove, od kojih je zatraženo da privatno razgovaraju 10 minuta. Polovina ih je razgovarala sa svojim mobilnim telefonima u sobi, dok druga polovina nije imala svoje telefone. Ispitanici su zatim dobili testove afiniteta, poverenja i empatije. “Već i samo prisustvo mobilnih telefona”, rekli su 2013. istraživači u “Časopisu za društvene i lične odnose” (Journal of Social and Personal Relationships), “inhibiralo je tj zakočilo razvoj međuljudske bliskosti i poverenja“, pritom smanjujući “stepen do kojeg su pojedinci osećali empatiju i razumevanje upućene iz pravca svojih partnera“. Nedostaci su bili najsnažniji upravo u trenucima kada se razgovaralo o “lično važnoj temi”. Rezultati eksperimenta potvrđeni su u narednoj studiji istraživača sa „Virginia Tech“ politehničkog univerziteta, objavljenoj 2016. godine u časopisu “Environment and Behavior”.

Dokazi da naši mobilni telefoni mogu da nam doslovce „uđu u glavu“ i zaposednu je takvom snagom više su nego uznemirujući. Oni sugerišu da su naše misli i osećanja u glavama daleko od toga da budu netaknuti, odeljeni i nezavisni, kao i da mogu biti iskrivljeni od strane spoljnih sila kojih čak i nismo svesni.

Naučnici već dugo znaju da je mozak ne samo sistem za razmišljanje već je i nadzorni sistem pomoću kojih „nadgledamo“ svet oko sebe. Njegova pažnja je okrenuta ka svakom objektu koji je nov, intrigantan ili na neki drugi način upečatljiv – ovakva mentalna reakcija se u psihološkom žargonu naziva “salience” (isturenost). Mediji i komunikacioni uređaji, od telefona do televizora, oduvek su se nalazili uvezani u ovaj naš instinkt. Bez obzira da li su uključeni ili isključeni, ovi uređaji održavaju neprekidno snabdevanje informacijama i iskustvima. Po svom konceptu i dizajnu, napravljeni su da privlače pažnju na način na koji prirodni predmeti to nikad nisu mogli.

Ali, ukoliko se samo osvrnemo na istorijat zavodljivosti medija, pametni telefon se izdvaja od svih ostalih. Mobilni uređaji su naprosto magnet za privlačenje svačije pažnje, za razliku od onoga čime su se naši umovi morali baviti pre no što su se pojavili. Zbog toga što je u telefon upakovano toliko oblika informacija i toliko korisnih i zabavnih funkcija, on dejstvuje na naše umove na način koji dr. Vord naziva “supernormalnim stimulansom“, i to onakvim koji je u stanju da “prigrabi” našu pažnju kad god je obuzeta okruženjem – što je, u stvari – neprestano. Zamislite kombinaciju poštanskog sandučića, novina, TV-a, radija, foto-albuma, javne biblioteke i burne žurke kojoj prisustvuju svi koje poznajete, a zatim ih sve „sabijete“ u jedan, mali, sjajni svetlucavi objekt. Upravo nam se na taj način oličava svaki pametni telefon. Stoga nije ni čudno što nismo u stanju da svoje misli odvojimo od ove spravice.

Ironija zavodljivosti pametnog telefona je u tome što su kvaliteti koje smatramo najprivlačnijim – njihova konstantna povezanost sa mrežom, brojnost njihovih aplikacija, njihov odziv na naše potrebe i prenosivost – upravo isti oni kvaliteti koji ovim spravama obezbeđuju tako silovit uticaj i dominaciju nad našim umovima. Proizvođači telefona kao što su Apple i Samsung i pisci aplikacija poput Fejsbuka i Gugla dizajniraju svoje proizvode na način koji nam sugeriše da na njih obraćamo što je moguće više pažnje tokom svakog sata kada smo u budnom stanju, a mi im se “zahvaljujemo” tako što svake godine kupujemo milione gadžeta i preuzimamo milijarde mobilnih aplikacija.

Pre četvrt veka, kada smo prvi put počeli da se priključujemo na internet, mi smo „kačenje na Mrežu“ prihvatali u dobroj veri da će nas Mreža učiniti pametnijima: Više informacija bi, po logici stvari, trebalo da proizvede oštrije rasuđivanje. Sada znamo da to nije tako jednostavno. Način na koji je jedan medijski uređaj osmišljen i korišćen vrši barem toliko uticaja na naše umove koliko to čine i informacije koje uređaj obezbeđuje.

Onoliko čudno koliko to može biti, ispada da se ljudsko znanje i razumevanje mogu – umanjiti tehnologijom, i to upravo zato što nam gadžeti omogućavaju lakši pristup onlajn skladištima podataka – što mobini uređaji, između ostalog, i jesu. U jednoj naučnoj studiji iz 2011. objavljenoj u magazin Sajens, tim istraživača na čelu sa psihologom Betsi Sperou (Batsy Sparrow) sa Univerziteta Kolumbija, i Danijelom Vegnerom, iskusnim harvardskim stručnjakom za oblast pamćenja, dali su grupi studenata volontera da pročitaju 40 kratkih, činjeničnih izjava (kao što su “Spejs šatl Kolumbija se februara 2003. raspao tokom ponovnog ulaska u atmosferu iznad Teksasa“), a oni bi te izjave potom kucali u računar. Polovini ispitanika rečeno je da će mašina sačuvati ono što su kucali; drugoj polovini ispitanika kazali su da će izjave odmah biti izbrisane.

Nakon toga, istraživači su od subjekata tražili da zapišu što više izjava kojih se mogu setiti. Oni koji su verovali da su činjenice zabeležene na računaru pokazali su daleko slabiju moć prisećanja na ono što je rečeno od onih koji su pretpostavili da činjenice neće biti uskladištene. Pretpostavka da će informacija biti dostupna u digitalnoj formi čini se da umanjuje mentalne napore koje ulažemo kako bismo nešto zapamtili. Istraživači su ovaj fenomen nazivali Google efektom, primetivši ujedno i njegove široke implikacije: “Pošto su internet-pretraživači za nas uvek dostupni, često ne možemo biti u stanju da osećamo kako je te informacije potrebno da „ukucamo i urežemo“ u sopstvenu memoriju – Kad nam zatreba bilo kakav podatak, umesto na sećanje oslanjamo se na mobilne uređaje i računare, gde ćemo ih potražiti.”

Sada – kada su naši telefoni postigli nepojmljivo lako prikupljanje informacija sa svetske računarske mreže – verovatno da će se naš mozak otarasiti još većeg dela svojih memorijskih sposobnosti zarad oslanjanja na „pamćenje“ koje nam na ugodan i lagodan način obezbeđuje svakovrsna tehnologija. Kada bi jedina stvar dovedena u rizik bilo to sećanje na proste činjenice, onda oslanjanje na mašine možda i ne bi bilo toliko bitno. Međutim, kako je filozof i pionir savremene psihologije Vilijam Džejms rekao na predavanju iz 1892. godine, veština pamćenja je veština razmišljanja”. Jedino  informacijom pohranjenom i „urezanom“ u naše biološko pamćenje možemo tkati bogate intelektualne asocijacije, koja čine samu suštinu našeg ličnog znanja i podstiču nas na kritičko i konceptualno razmišljanje. Bez obzira koliko se informacija vrti oko nas, što je naša memorija oskudnija a pamćenje slabije,  to je oskudnije i razmišljanje, koje je neizbežno povezano s našim sećanjem.

Ova priča ima preokret. Ispostavlja se da nismo naročito dobri u razlikovanju znanja koje držimo u glavama od informacija koje nalazimo na našim telefonima ili računarima. Kao što su Vegner i Vord objasnili u članku Scientific American iz 2013. godine, potraživanje informacija putem uređaja često u nama izaziva nelagodnost nastalu zabludama naše inteligencije. Čini se da su “sopstveni mentalni kapaciteti” generisali informacije, a ne naši uređaji. “Dolazak ’doba informacija’ stvorio je generaciju čoveka koja smatra da zna više nego ikada ranije”, zaključili su naučnici, iako, u stvari “može biti da saznaju čak sve manje o svetu oko njih”.

Ovaj uvid baca svetlo na aktuelnu krizu generisanu lakovernošću našeg društva, u kojem ljudi prebrzo poklanjaju poverenje lažima, dok se poluistine šire putem društvenih medija od strane ruskih agenata i drugih štetnih činilaca. Ako je vaš telefon potkopao moć vaše razboritosti, poverovaćete u sve što vam se kaže.

Podaci su, kako je romanopisac i kritičar Sintija Ozik (Cynthia Ozick) jednom napisala, “sećanje bez istorije”. Njeno zapažanje ukazuje na problem nastao onda kada našim pametnim telefonima dozvolimo da komanduju našim mozgovima. Onda kada naše intelektualne i memorijske sposobnosti prenesemo na gadžet, žrtvovali smo našu sposobnost pretvaranja informacije u znanje. Dobijamo podatke, ali gubimo značenje. Nadgradnja naših gadžeta neće rešiti ovaj problem. Našem umu moramo dati više prostora za sopstveno razmišljanje i memorisanje. A to znači da je naš mozak konačno napravio distancu između nas i naših telefona.

Nicholas Carr, Wall Street Journal

Kako pametni telefoni zaposedaju naše umove (1/2)

Istraživanja sugerišu da, dok raste zavisnost mozga od mobilne tehnologije, istovremeno naš intelekt slabi.

I tako ste konačno kupili i taj novi iPhone. Ukoliko spadate u tipičnog vlasnika dotičnog mobilnog uređaja, izvlačićete ga i koristiti 80 puta dnevno, prema podacima koje prikuplja Apple, kompanija koja proizvodi ajfon. To znači da ćete se s ovim svetlucavim malim pravougaonikom konsultovati skoro 30.000 puta tokom naredne godine. Vaš novi pametni telefon, kao i vaš stari, postaće vaš stalni saputnik, pouzdana desna ruka i pomagalo – vaš učitelj, sekretar, ispovednik, guru. Vi i vaši mobilni uređaji bićete nerazdvojni.

Pametni telefon predstavlja jedinstven slučaj u analizama lične tehnologije. Brinemo se o ovom gadžetu manje-više  24 sata dnevno a koristimo ga na bezbroj načina, konsultujemo svoje aplikacije, proveravamo njegove poruke i obaveštenja koja neprekidno pristižu. Pametni telefon postao je svojevrsno spremište u kojem čuvamo a potom i delimo snimke, muziku, slike i sve ono što definiše način na koji razmišljamo, šta doživljavamo i ko smo. U istraživanju Galupa iz 2015. godine, više od polovine vlasnika ajfona izjavilo je da ne mogu da zamisle život bez svog „mobilnog ljubimca“.

Što se nas samih tiče, imamo dobre razloge zbog čega volimo naše telefone. Teško je zamisliti drugi proizvod koji nam je pružio toliko korisnih funkcija u tako zgodnom obliku. Pa ipak, dok naši telefoni nude udobnost i razbibrigu, oni s druge strane takođe „neguju“ i našu anksioznost. Njihova izvanredna korisnost obezbeđuje im da ih gledamo kao na jedinstveni oslonac, koji u ogromnoj meri utiče na naše razmišljanje i ponašanje. Pa, s obzirom na sve ovo, šta se dešava sa našim umovima kada dozvolimo jednoj alatki da na ovakav način uspostavi dominaciju nad našom percepcijom i spoznajom?

To su pitanje počeli da istražuju naučnici – a ono što otkrivaju je koliko fascinantno toliko i zabrinjavajuće. Ne samo da naši telefoni oblikuju naše misli na dubok i komplikovan način, već posledice ostaju čak i onda kada ne koristimo naše mobilne uređaje. Onoliko koliko raste zavisnost našeg mozga od tehnologije, kako ovo  istraživanje sugeriše, toliko u isto vreme slabi naš intelekt.

Edrijen Vord (Adrian Ward), kognitivni psiholog i profesor marketinga na Teksaškom Univerzitetu u Ostinu već deceniju proučava način na koji pametni telefoni i internet utiču na naše misli i prosuđivanje. U svom radu, kao i radovima drugih istraživača, on se suočio sa sve većim brojem dokaza da korišćenje pametnog telefona – ili čak kada samo čujete jedan signal njegovog zvona ili zujanje kada vibrira – stvara pravi nalet distrakcija tj ometanja koje otežavaju koncentraciju na težak problem ili posao. Podeljenost pažnje je, u tom slučaju, ono što ometa razmišljanje i performanse.

Jedna studija iz eksperimentalne psihologije od januara 2015. godine, u kojoj je učestvovalo 166 ispitanika, otkrila je da kada nam telefon zazvoni ili zazuji u trenutku kada smo usredsređeni na neki izazovan radni zadatak, naša se usredsređenost smanjuje a naš rad postaje nemaran, neuredan i aljkav – bez obzira da li proveravamo telefon ili ne. Još jedna studija iz 2015. godine, u kojoj je učestvovao 41 korisnika ajfona, a koji se pojavio u publikaciji „Journal of Computer-Mediated Communication“ pokazao je da kada ljudi čuju zvono svog telefona, ali nisu u mogućnosti da odgovore, raste njihov krvni pritisak, puls im se ubrzava a sposobnosti rešavanja problema opadaju.

Ranija istraživanja nisu objasnila da li i kako se pametni telefoni razlikuju od mnogih drugih izvora ometanja koji nas guše u životu. Vord je podozrevao da je veza koju imamo s našim telefonima postala tako intenzivna da već samo njihovo prisustvo može smanjiti našu inteligenciju. Pre dve godine je, sa svojim kolegama – Kristen Djuk i Ajlet Gnizi sa Kalifornijskog i univerziteta u San Dijegu i Martenom Bosom, bihejvioristom sa instituta Disney Research – otpočeo genijalni eksperiment kako bi testirao svoje pretpostavke.

Istraživači su regrutovali 520 studenata na UCSD-u i dali im dva standardna testa za procenu intelektualne britkosti. Jedan test ispitivao je “raspoložive kognitivne kapacitete”, meru kako se čovek može u potpunosti usredsrediti na određeni zadatak. Drugi je procenjivao “fluidnu inteligenciju”, sposobnost osobe da tumači i reši nepoznat problem. Jedina varijabla tj promenljiva u eksperimentu bila je lokacija pametnih telefona ispitanika. Neki od studenata su zamoljeni da svoje telefone stave pred sebe na sto; drugima je rečeno da ih stave u džepove ili torbice; ostali su morali da ih odlože u drugu prostoriju.

Rezultati su bili frapantni. U oba testa, ispitanici čiji su telefoni bili u njihovoj neposrednoj blizini, ispred njih na stolu, ispostavili su najgore rezultate, dok su oni koji odložili svoje telefone u drugu prostoriju napravili najbolje rezultate. Studenti koji su držali svoje telefone u džepovima ili torbama bili su sredini.

Zaključak: Što su mobilni uređaji bili bliži subjektima, to su njihove mentalne sposobnosti više opadale.

U naknadnim intervjuima, skoro svi učesnici su izjavljivali da ih njihovi mobilni telefoni nisu odvraćali niti su ih ometali – da zapravo nisu ni razmišljali o mobilnim uređajima tokom eksperimenta. Ostali bi nesvesni njihovog prisustva čak i pošto bi im telefoni, zapravo, evidentno poremetili pažnju i razmišljanje.

Drugi eksperiment koji su istraživači sproveli dao je slične rezultate, istovremeno otkrivajući da što su se učenici više oslanjali na svoje telefone u svakodnevnom životu, tim je veća bila šteta po kognitivne funkcije koju bi pretrpeli.

U aprilskom izdanju publikacije „Journal of the Association for Consumer Research“, pojavio se članak u kojem su dr. Vord i njegove kolege napisali da “integracija pametnih telefona u svakodnevni život”, čini se, dovodi do “odliva mozgova” koja može da umanji takve vitalne mentalne veštine kao što su “učenje, logičko razmišljanje, apstraktna misao, rešavanje problema i kreativnost“. Pametni telefoni postali su toliko isprepletani s našim postojanjem da, čak i kada ne kuckamo ili piljimo u njih oni, ipak, privlače našu pažnju, preusmeravajući dragocene kognitivne resurse. Samo suzbijanje želje da proverimo naš telefon, što rutinski i podsvesno činimo tokom dana, već samo po sebi može oslabiti i iznuriti naše razmišljanje. Činjenica da većina nas sada obično drži mobilne telefone “u blizini“ i „na vidiku”, kako ističu istraživači, samo uvećava gubitke naših mentalnih sposobnosti.

Nalazi dr. Vorda su u skladu sa drugim nedavno objavljenim istraživanjima. U sličnoj ali manji studiji iz 2014. godine (koja uključuje 47 ispitanika) u časopisu „Socijalna psihologija“, psiholozi sa Univerziteta Južni Mejn utvrdili su da su ispitanici koji su imali svoje telefone u vidokrugu, iako su ovi bili isključeni, tokom dva zahtevna testa ispitivanja saznajnih i sposobnosti usredsređivanja, pravili su znatno više grešaka nego što je to činila kontrolna grupa čiji su telefoni ostali izvan njihovog vidokruga. (Obe grupe su imale približno iste rezultate na setu lakših testova).

U drugoj studiji, objavljenoj u aprilskom izdanju publikacije „Applied Cognitive Psychology“, istraživači su ispitivali kako pametni telefoni utiču na učenje u klasi sa 160 učenika na Univerzitetu Arkanzas u Montičelu. Otkrili su da su studenti koji nisu uneli svoje telefone u učionicu postigli bolji uspeh za čitavo jedno slovo (ili ocenu, kada se ocenjuje brojevima) na testu prikazanog materijala od onih koji su doneli svoje telefone. Nije bilo važno da li su učenici koji su imali telefone koristili te iste ili ne: svi su postigli jednako loše rezultate. Studija koja je ispitivala 91 srednju školu u Britaniji, i koja je prošle godine objavljena u časopisu „Labor Economics“, utvrdila je da kada škole zabrane pametne telefone, rezultati ispitivanja učenika znatno porastu, dok najslabiji učenici imaju najviše koristi.

Ne radi se samo o načinu na koji rezonujemo onda kada kada su naši mobilni telefoni u blizini. Izgleda da trpe naše društvene sposobnosti i veze. Zbog toga što pametni telefoni služe kao konstantni podsetnik na sve prijatelje s kojima možemo da ćaskamo elektronskim putem, oni se uvlače u naše umove u ličnoj komunikaciji sa ljudima, čineći našu konverzaciju površnijom i manje zadovoljavajućom.

Savet preduzetnicima koji kreću ka Evropi (2/2)

Martin Varsavsky, poznati svetski konsultant specijalizovan za tehnološke startap firme, objašnjava razlike između evropskog i američkog preduzetništva, iznoseći dobre i loše strane oba poslovna modela.

Dakle, dok je evropska zdravstvena zaštita besplatna ili skoro besplatna po američkim standardima, na mnogim mestima u Evropi prisutna je zloupotreba sistema zdravstvene zaštite kako bi se radilo manje i uživalo u plaćenom bolovanju. Uzgred, u Sjedinjenim Državama dešava se nešto upravo suprotno: u brojnim situacijama postoje radnici koji su zaista bolesni, ali i pored svega nastavljaju da rade jer se boje za svoja radna mesta. Ovo je jednako loše kao i evropska zloupotreba naloga za bolovanje.

Tu su, zatim, pitanja koja se odnose na oporezivanje. U SAD je opšti koncept da zaposleni treba da budu nagrađeni nižim poreskim stopama kada svoju ušteđevinu ulože u posao ili investiraju na nekoj drugoj strani. Profit nastao takvim investicijama ima niže poreske stope. Isto je i u Evropi. Međutim, u Americi se takođe podrazumeva da isto važi i za deonice, koje se oporezuju po stopi istoj kao i kapitalna dobit.

Nasurot tome, u većem delu Evrope (osim sve donedavno u Britaniji), kapitalni dobici oporezivani su kao običan prihod; da stvar bude još gora, često se dešava da se novčana masa smatra prihodom, što ima implikacije kako prema načinu oporezivanja tako i prema od vlade propisanim paketima za otpremninu. Dakle, ako zaposleni ima akcije firme na berzi u jednoj godini, može se dogoditi da kompanija ne može sebi priuštiti da njega ili nju otpusti naredne godine. Paketi prinudne otpremnine se u Evropi ne zasnivaju na prosečnoj zaradi već na prošlogodišnjoj zaradi zaposlenih. Već i samo iz tog razloga, teško je ponuditi zaposlenima akcije po evropskim pravilima, a ista stvar se dešava i sa bonusima. Amerikancima je omogućeno da kupuju i prodaju svoje deonice u bilo koje vreme, dok su evropske akcije oročene, i do datuma oročavanja uopšte ne moraju biti prodate.

Bonusi su u Evropi veoma nezgodna tema. Opet se radi o tome kako je u EU tržište rada neverovatno regulisano. Ukoliko, dakle, plaćate bonus ili imate vrlo specifičan ugovor koji objašnjava kako je taj bonus zarađen, ili zaposleni može da zahteva isti bonus i naredne godine – čak i ako on ili ona nije uradila ono što je on ili ona uradila godinu pre, ili čak ukoliko kompanija posluje daleko lošije. Za mene je ovo bio šok,  nakon što sam shvatio koliko će me to koštati. Napokon, ono što mnogi evropski poslodavci čine je ne ponuditi akcije zaposlenima ili im dati male bonuse. Ono što ovi zakoni čine je da poslodavce primoraju da zaposlenima daju niske fiksne naknade, ne očekujući, s druge strane, ni neko izuzetno zalaganje. Ovo je loše po evropsku privredu, u današnjem svetu u kojem je potrebna vrhunska izvrsnost da biste opstali u globalnom biznisu. Ali to je način na koji funkcionišu evropska pravila: Manja ukupna plata – manji ukupni rezultati. U vezi sa ovim, regulisano je radno vreme i prinudni odmori. U Evropi postoji opšte uverenje da je rad kazna, a da je uloga vlade da zaštiti ljude od prekomernog posla. Kao da je radi u start up firmi isti kao u rudniku uglja.

Dakle, postoje mnoga pravila koja otežavaju dvanestočasovni dnevni rad, tako neretko potreban da bi startup profunkcionisao u svojim prvim mesecima. Naporno raditi i raditi prekovremeno je u Evropi, zapravo, nelegalno. Da, znam da zvuči čudno, ali ne samo što je nezakonito – jer poslodavac traži od radnika da radi prekovremeno i da ne koristi odmore – već je protivzakonito i da zaposleni to čini na svoju ruku, čak i ukoliko ta osoba zaista više voli da bude na poslu nego kod kuće ili na odmoru. Postoji, opet, problem rascepa između onoga što je startaperskoj poslovnoj sceni nužno potrebno i onoga šta evropski poslovni zakoni regulišu. Tu je i odredba zapisana u nekim finansijskim transakcijama, koja određuje da prodavac svog biznisa dobija dodatne uplate na osnovu budućih performansi posla kojeg je prodao. Ne računajući dobitke sa berze na kojoj ima akcije startapa u kojem su zaposleni, američki inženjeri zarađuju između dva i tri puta više nego što zarade njihove kolege u Evropi. Dakle, teško je uočiti kako to evropski zakon o radu štiti inženjere, a posebno inženjere u start-up preduzećima.

U Americi se vodi velika debata o jednakim mogućnostima, ali Evropa ide korak dalje – Evropi nisu dovoljne jednake mogućnosti već, umesto toga, Evropljani očekuju i jednakost u rezultatima. Iznenađujuće je to što je obrazovni sistem u evropskim zemljama veoma konkurentan i diskriminatoran, a zasnovan je na sistemu ocenjivanja. Mnogo je teži nego, recimo, američki srednjoškolski sistem. I kasnije, kao studenti, Evropljani su rangirani i podeljeni, ali jednom kada dođu u zrelo doba od njih se očekuje da uglavnom rade isto i zarađuju isto, čak i ako se njihovi učinci razlikuju.

Posmatrano iz ove perspektive, ima nečeg “antievropskog” u kulturi zalaganja isključivo za ličnu korist – kulturi koju gaji poslovni ekosistem Silicijumske doline. Ovo sam doživeo u Ya.com, kroz koji je za dve godine prošlo oko $70 miliona dolara u deonicama, i to podeljenih među 20 zaposlenih. Nakon nekog vremena, zaposleni su mi rekli da je teško obogatiti se ukoliko se poštuje kultura “silikonskog” poslovnog kodeksa. Da biti najbogatija osoba u porodici ili među prijateljima stvara reakciju koja utiče na njihove lične živote. Dakle, ako biti bogat nije poželjno u Silicijumskoj dolini, šta je, onda, pokretač uspeha? Srećom, u Evropi su brojni oni koji poseduju izuzetno čvrstu radnu etiku i ponos za ono što rade. Za mene je najbolje svedočanstvo ovoga open source pokret. Evropljani su bili i ostali glavni pokretači razvoja softvera otvorenog koda, veoma često radeći potpuno besplatno, ali sa ogromnim osećajem ponosa.

Dakle, ako ste američki preduzetnik koji kreće u Evropu, morate da shvatite i prihvatite da su Evropljani različiti, i stoga naučiti da živite sa svojim mentalitetom.

Manje se fokusirajte na zadatak da vaše zaposlene učinite bogatima, koji će to svakako ceniti, mada retko i kazati kako je njihov cilj u životu da se obogate; umesto toga, više se usredsredite na stvaranje okruženja izvrsnosti u kojoj bi zaposleni mogli biti ponosni na ono što rade i dobiti više od proseka, ali ne mnogo više, kada se oduzmu porez, zdravstveno i penziono osiguranje. Morate imati razumevanja i respekta za činjenicu da Evropljani imaju život van svog posla, i da, zapravo, to delimično može biti razlog što u proseku žive četiri godine duže od Amerikanaca. A to može biti razlog zašto i vi sami, kao američki preduzetnik, u stvari možete uživati boraveći i radeći u Evropi. Nisam se pomerio u Evropu iz Njujorka zbog toga što sam tražio posao; Preselio sam se tamo u jer sam bio u potrazi za životom. I – jedan takav sam tamo i pronašao. To je razlog zašto se mnogi Amerikanci sele u Evropu. Čak i danas, živeći ponovo u Americi,  više nisam osoba koja je ostavila Njujork pre mnogo godina otisnuvši se ka Starom kontinentu. Evropa me je promenila nabolje.

Ako ste Amerikanac (iz SAD), to znači da imate urođeni karakter tipa “mogu ja to”: pozitivan pogled na suočavanje sa problemima, dakle, imate veoma pozitivan stav o svojoj sposobnosti da postignete uspeh. To je taj “Can-Do” stav Amerikanaca koji je teško ponoviti u Evropi, a koji je Evropi zaista potreban, ali ga retko gde ima. Amerikanci veruju kako mogu osvojiti svet svojim proizvodima i uslugama. I Evropljani mogu imati takav stav, ali je on u njihovoj poslovnoj kulturi neuporedivo manje uvrežen . U čitavoj Evropi je u poslednjih 30 godina samo jedna kompanija bila svrstana među najvrednije u svetu – španski Inditex, modna kompanija koja stoji iza Zare. Osim nje, većina evropskih kompanija koje spadaju među najvrednije su veoma stare. Uporedite ovo s jednim Guglom, Fejsbukom, Amazonom… sve su to potpuno nove kompanije koje spadaju među najvrednije na svetu. Ovde je problem u tome što je Evropljane teško ubediti da u svom poslu mogu da osvoje svet. A to je već pitanje kulture i mentaliteta.

Otuda mnoge svetski poznate evropske tech-kompanije poput Skajpa završe u američkim rukama. Spotify će verovatno uskoro proći kao i Skype. Ispada da Amerikanci lakše nego Evropljani poveruju u čudesno dobre evropske firme, i da su stoga spremni da rizikuju, kladeći se na njih i ulažući trud, hrabrost i novac. Takođe, vrlo je malo evropskih venčer kapitalista svetske klase (izuzeci su Index Ventures i Atomico); nema takvih evro-kompanija s gomilama novca kojeg imaju jedan Google, Apple ili Microsoft (čime ove kompanije obezbeđuju i niz veoma bitnih finansijskih linija za vrhunske start up firme). Poslednja kompanija koja je to uradila kupivši dve moje “anđeoske investicije” bila je Nokia. Suština je da jedna sjajna startap kompanija u Berlinu verovatno vredi izrazito manje od identične kompanije smeštene u Silicijumskoj dolini. Tužno ali istinito.

Dakle, ako ste Amerikanac i uz to još i preduzetnik, da li bi trebalo da se preselite u Evropu? Pa, neki koji su to uradili prošli su dosta dobro. Moj prijatelj Zaryn Dentzel, osnivač kompanije Tuenti je jedan od njih. I pored svega, nemojte načiniti neki značajan korak pre nego što zaista shvatite kako i koliko se Evropa razlikuje od Sjedinjenih Država. Osim Francuske, koja izgleda kao da se kreće u suprotnom smeru, Evropa se menja nabolje. Postaje sve lakše biti preduzetnik u njoj, a u Evropi zahvaćenoj krizom preduzetnici konačno zadobijaju daleko više poštovanja.

 

 

MartinVarsavsky.net

 

Najluđi patenti tehnoloških giganata (1/2)

Od Eplove papirne kese i staklenog stepeništa, do Guglove „ingeniozne“ bejzbol kape za video snimanje – Najveće tehnološke kompanije su se svojski potrudile kako bi zaštitile svoje “epohalne” ideje.

01

Ljudi i kompanije skloni su da patentiraju svoje najluđe ideje, kako bi time obezbedili da niko drugi ne može da ih preduhitri u prijavi “epohalne” ideje… ili, možda, kako bi naknadno zaradili novac pošto dobiju parnicu na sudu – novac „zarađen“ tužbom protiv kradljivca patenta.

U nekim slučajevima kompanije podnose zahtev za patentiranje najjednostavnijih predmeta. Epl je tako patentirao “torbu”, dok je Amazon patentirao „način fotografisanja proizvoda ispred bele pozadine”. Čudno zvuči – a i jeste čudno.

Evo nekih najjednostavnijih ideja ali i par najsloženijih; sve su one proizvod mozganja zaposlenika u najvećim tehnološkim firmama današnjice; zaposlenih koji su dali sve od sebe kako bi obezbedili da “sjajne ideje” budu i zakonom zaštićene.

Bacimo pogled na neke od najluđih, prilično bizarnih a uz to i podosta smešnih tehnoloških patenata.

Google

131. Reklame koje reaguju na vremenske uslove

Gugl, koji najveći deo svog novca ubira od reklama, podneo je 2012. patent pod nazivom “Oglasi zasnovani na vremenskim uslovima”. Ova patentirana tehnologija u stanju je da detektuje vremenske uslove i, shodno situaciji, plasira korisnicima odgovarajuće reklame. Na primer, ako ste u izuzetno hladnom okruženju, možete dobiti reklame za zimske jakne ili grejne sisteme za vaš dom.

2. Strip-oznake za obeležavanje vašeg onlajn-statusa

I dok GIF animacijama i memovima i dalje raste popularnost, Gugle je “preuzeo na sebe” da se pozabavi ovakvim i sličnim vizuelnim sadržajima: Tokom 2010. godine, Guglovci su podneli zahtev za patent tehnologije pod nazivom “Samo-stvarajući stripovi u društvenim mrežama i ostalim komunikacijama”. Ovaj izum trebalo bi da korisnicima  omogući da kreiraju stripove, koje mogu postavljati u obliku svojih statusa na društvenim mrežama. Ova tehnologija, u suštini, omogućava korisnicima da svoje onlajn statuse, komentare, pa čak i komentare prijatelja postave u formi šarenog stripa.

123. Tetovaža koja komunicira s pametnim telefonom

Gugl je 2012. podneo patent koji je možda i najneshvatljiviji od svih u ovoj priči o “epohalnim tehno-izumima”. O svrsi ovog patenta teško je iskazati bilo šta suvislo, mada je suština iskazana ovako: “Privremena elektronska tetovaža komunicira sa mobilnim uređajem”. U suštini, Gugl je patentirao digitalnu, privremenu tetovažu za grlo koja vaš glas emituje na vaš smartfon (slično laringofonu). Tetovaža uključuje mikrofon i izvor električne energije.

104. Bejzbol kapa s video-kamerom

Izgleda da je Gugl dobrano zabasao grlom u jagode svojom ozbiljnim zanimanjem za nosive tehnologije tj „wearables“ (da ne pominjemo još ozbiljnije sume novca utrošene na dotičnu). U februaru ove godine, Guglu je odobren patent za bejzbol kapu sa prenosivom video-kamerom montiran na šiltu tj. obodu kačketa. Ova njihova kapa će, kako se nadaju, omogućiti korisnicima da fotografišu, snimaju video-zapise ali i da ovaj saržaj potom strimuju na društvene mreže. Kamera će, takođe, zahvaljujući prigodnoj aplikaciji, biti u stanju da se povezuje sa pametnim telefonom korisnika.

Poput svojih već neslavno propalih naočara, i kačket će korisnicima omogućavati preslušavanje i pregled s audio i video-snimaka preko “koštane provodljivosti u lobanji nosioca.”

Kačket ili tetovaža, pitanje je sad: samo je pitanje šta je od ta dva luđe.

Apple

1. Staklena stepeništa

Od hotela s pet zvezdica do luksuznih i kitnjastih poslovnih zgrada – čini se da je Epl svojim patentom spiralnog stepeništa od stakla samo zaštitio nešto već viđeno a poprilično uobičajeno u savremenoj arhitekturi. Ispostavilo se da je 2003. Epl podneo zahtev za patent staklenog stepeništa koje je, uostalom, već ranije viđeno u njegovim gotovo svim većim radnjama smeštenim u metroplama (kao što su Njujork ili Pariz). Ovoj kompaniji je 2013. odobren još jedan patent, ovog puta za spiralna staklena stepeništa, koja su debitovala na otvaranju njihove prodavnice u Šangaju.

082. Pametni bicikli

Gugl je 2010. već počeo da razmišlja o proizvodima koji bi mogli da se pojave nakon pametnih telefona, tableta i laptop računara. U tom nastojanju, Epl je patentirao pametni bicikl koji je povezan s ajfonom i ajpodom bicikliste. Ovaj bicikl poseduje senzore koji se povezuju na mobilne podatke o brzini, rastojanjima, kilometraži, vremenu, srčanom ritmu, nadmorskoj visini, usponima i još mnogo toga.

053. Eplova papirna vreća

Epl je 2016. podneo još jedan prosto neizdrživo jednostavan patent: svoju “vreću”. I zaista, ovo je i doslovce naziv patenta: “vreća”. Šta je to što bi ovu Eplovu papirnu kesu činilo drugačijom od bilo koje druge papirne kese? To što je 60% papira Eplove vreće moguće reciklirati – barem tako tvrde iz same kompanije. I mada ovo ne mora da zvuči impresivno za tako inovativnu kompaniju, ispostavilo se da je pravi trik u tome kako je Apple smislio da ova vreća bude izdržljiva. Naime, vreće proizvedene od tako visokog nivoa recikliranog materijala su po običaju značajno slabije i poroznije od uobičajenih, nerecikliranih.

IBM02

1. Poslovni i-mejl sistem za automatske odgovore u odsustvu

Odavno je stvar uobičajene profesionalne etikecije da poslodavac postavi automatizovani i-mejl sistem preko kojegbie zaposleni slao odgovor na poslovne poruke svojih kolega u trenucima kada nije na svom radnom mestu – popularno nazvan “OOO” (Out-of-Office-System), Radi se o, kako mu sam naziv kaže, slanju automatizovanog tipskog odgovora svakome ko vam šalje poruku dok ste odsutni. Ovo je, inače, tako i toliko uobičajena stvar da nikome ne bi palo na pamet da to i zaštiti kao ekskluzivno svoj patent… nikome – izuzev Aj-Bi-Emu.

06IBM je januara 2017. godine zaštitio patent za Out-of-Office email sistem. Aj-Bi-Em je zahtev za ovaj patent podneo još 2010. godine i – nakon početnog odbijanja – nastavio da lobira za njega. “IBM je pre sedam godina sportski primio udarac, prevazilazeći početno odbacivanje uz prosto obrazloženje da je metod funkcionisanja patenta sproveden u kompjuterskom hardveru“, prema izveštaju iz Electronic Frontier Foundation. Februara 2017. godine, nakon što je kritika javnosti rafalno osula paljbu na račun IBM-a (a sam patent čak i osvojio EFF-ov nagradu “Najstupidnijeg patenta meseca”), Aj-Bi-Em je “odlučio da ovaj svoj patent ustupi javnosti na korišćenje“.

 

Multinacionalke: sinonim za kompanije u nevolji

Preporod i izlečenje svetske ekonomije i privrede nisu ni na vidiku a globalne američke firme postale su iznenađujuće ranjive; stoga su, daleko pre Trampovog upozorenja da vrate svoje poslovanje u Ameriku, počele da pakuju kofere i vraćaju se kući. Jer, nije u pitanju samo “nepravda” jer ne plaćaju poreze američkim vlastima; na pakovanje su ih primorale lokalne kompanije koje su postale sve jače, rafiniranije i konkurentnije. Oni se vraćaju kući ne zato što im Tramp to “naređuje”, već zato što su njihovi poslovi sve neuspešniji a profiti sve tanji, piše londonski The Economist.

Među brojnim stvarima koje Donald Tramp ne voli jesu – velike globalne firme. Bezlične i raskorenjene, optužuju ih za izazivanje “pokolja” običnih Amerikanaca, naime, zbog izmeštanja radnih mesta i fabrika u inostranstvo. Njegov odgovor na ofšor poslovanje je: zauzdati ovakve maroderske kompanije. Nižim porezima keš treba vratiti u zemlju, kaže on, dok bi carinske takse trebalo da američke proizvođače osujeti u formiranju prekograničnog lanca snabdevanja američkog tržišta proizvodima koje su proizveli u ofšor (neoporezovanim) zonama. Takođe, sadašnje trgovinske dilove trebalo bi propisima drukčije regulisati. Da bi izbegli kazneni tretman, “sve što treba da urade je da ostanu (u zemlji)”, poručio je ove nedelje američkim poslovnim bosovima.

Takođe je neobičan Trampov agresivno protekcionistički ton. Ali, on u mnogo čemu kaska iza aktuelnog trenutka. Multinacionalne kompanije, svojevrsni posrednici koji stoje iza globalne integracije, otpočele su svoje povlačenje dobrano pre populističke „pobune“ iz 2016. godine. Njihove finansijske performanse toliko su se strmoglavile nadole da više ne uspevaju da nadmaše lokalne firme. Mnogi su iscrpli svoje sposobnosti da umanje troškove i poreze kao i da nadigraju svoj lokalne konkurente. Trampovi bočni napadi upereni su ka (multinacionalnim) preduzećima, koja su iznenađujuće ranjiva i, u mnogim slučajevima, već su odavno počela da se pakuju i idu kući. Uticaj ovih dešavanja na globalnu trgovinu biće dubok.

05

Kraj arbitraže

Multinacionalne kompanije (one čiji se veliki deo poslovanja odvija van njihove kuće i regiona, obavljajući ga u inostranstvu) zapošljavaju samo jednog u 50 svetskih radnika. Ipak, i ova cifra nešto znači i pokazuje. Nekoliko hiljada firmi utiče na ono što milijarde ljudi gleda, jede i nosi. IBM, Mekdonalds, Ford, H&M, Infosys, Lenovo i Honda su odavno reper za menadžere. Oni koordiniraju lance snabdevanja koji čine preko 50% ukupne svetske trgovine. Multinacionalke čine trećinu vrednosti svetskih berzi i vlasnici su lavovskog udela nad svojom intelektualnom svojinom: od donjeg rublja, preko softvera za virtuelnu realnost, do lekova protiv dijabetesa.

Globalne korporacije doživele su svoj bum početkom 1990-ih, u trenutku kada su Kina i bivši sovjetski blok počeli da se otvaraju a Evropa da se integriše. Investitorima se tada dopadala ekonomija koju su globalne kompanije vodile, pre svega njihov veliki obim i efikasnost. Umesto da rade kao svojevrsni „nacionalni feudi“, globalne firme počele su da razdvajaju i usitnjavaju svoje funkcije i delatnosti. Kineska fabrika može da koristi alat iz Nemačke, da ima vlasnike koji su u Sjedinjenim Američkim Državama, da plaćaju porez u Luksemburgu i prodaju svoju robu i usluge u Japanu. Vlade bogatih zemalja sveta priželjkivale su da njihovi nacionalni poslovni šampioni potuku i „ostatak“ planete. Vlade zemalja čije su privrede doživljavale brzu ekspanziju  pozdravile su dolazak poslova za nove radnike, izvoznu orijentaciju i tehnologije koje su globalne kompanije donele sa sobom. Bilo je to zlatno doba.

Esencijalni zahtev koji je uslovljavao porast globalnih firmi bio je sadržan u njihovom zahtevu da i u inostranstvu budu superiorne mašine za pravljenje novca. Potvrda ovoga nalazi se u stalnom osipanju poslovanja (videti brifing). U proteklih pet godina, profit multinacionalnih kompanija pao je za 25%. Povrat na kapital pao je na najniži nivo u protekle dve decenije. Jak dolar i niske cene nafte delimično mogu objasniti ovaj pad. Superzvezde tehnoloških industrija i firme sa jakim brendovima i dalje posluju uspešno.

Ali, nelagodnost je preširoko i predugo rasprostranjena da bi se u trenu mogla tek tako odbaciti. Oko 40% svih multinacionalnih kompanija ima sporiji rast i manji povrat kapitala od lokalnih firmi koje rade u domaćem dovrištu. Kraće rečeno – gosti počinju da gube, dok domaći počinju da vode.

03

Udeo multinacionalki u globalnom profitu pao je sa 35%, koliki je bio pre jedne decenije, na današnjih 30%. Za mnoge industrijske, finansijske i proizvodne grane, za proizvodnju, za oblast prirodnih resursa, medije i telekomunikacione kompanije, globalna dostupnost širom planete postala je teret, a ne prednost.

To je zato što se, nakon 30 godina arbitraže*, ovaj „lansirni prozor“ zatvara. Poreski računi firmi bili su na najnižem mogućem nivou, a sada poreske stope rastu; fabričkim radnicima u Kini plate rastu. Lokalne firme  postale su daleko sofisticiranije. One mogu da „pozajme“, prekopiraju ili izmeste/uvezu inovacije globalnih firmi bez troškova za skupe kancelarije izgradnju fabrika u inostranstvu. Od američkog frekinga (dobijanja nafte iz škriljaca) do brazilskog bankarstva, od kineske e-trgovine do indijskih telekomunikacija – kompanije na samom vrhu su one koje posluju lokalno, a ne globalno.

(arbitraža*: istovremena kupovina i prodaja vrednosnih papira, valute ili robe na različitim tržištima ili u izvedenim oblicima, kako bi se iskoristile različite cene za istu robu/uslugu/imovinu)

Promene političkog pejzaža industrijskim gigantima čak više otežava stvari nego ostalim igračima. Tramp je najnovija i najoštrija manifestacija aktuelne i globalne promene: ugrabiti više novca nego što su to u stanju multinacionalne kompanije. Kina od globalnih firmi ne želi više samo odavno prisutne globalne lance snabdevanja/prodaje, već i njihove intelektualno najnaprednije aktivnosti, kao što su istraživanje i razvoj (R&D). Evropa i Amerika su se prošle godine borile oko toga ko bi trebalo da dobije $13 milijardi dolara, koliki je porez koji Apple i Pfizer plaćaju na godišnjem nivou. Od Nemačke, pa sve do Indonezije – posvuda su zavladali sve strožiji zakoni koji se tiču preuzimanja, trustova i (neovlašćenog) korišćenja podataka.

Trampov dolazak samo će ubrzati jedan „krvavi“ proces restrukturiranja. Mnoge firme su, naprosto, prevelike: One će biti primorane da smanje svoja carstva. Drugi, pak, puštaaju još dublje svoje korene na tržištima gde posluju. General Electric i Siemens ‘lokalizovali’ su lanac snabdevanja, proizvodnje, radnih mesta i poreza u regionalne ili nacionalne jedinice. Druga strategija je da postanu “neopipljive”. Poslovne zvezde Silicijumske doline, od Ubera do Gugla, i dalje se šire svetom. Firme za brzu hranu i hotelski lanci prelaze sa „šamaranja hamburgera i prenoćišta“ na franšizno poslovanje: počinju da prodaju prava za brendiranje. Ali, takve virtuelne multinacionalke posebno su osetljive na populizam jer stvaraju malo direktnih radnih mesta, plaćaju mali porez i nisu zaštićeni trgovinskim pravilima i zakonima koji važe isključivo za sektor fizičke robe, a ne one virtuelne.

02

Preuzimanje kontrole

Povlačenja globalnih firmi pružiće političarima osećaj bolje kontrole nad kompanijama koje obećavaju da će se povinovati njihovim zapovestima. Ali, neće svaka zemlja moći da u istoj multinacionalki dobije veći udeo u proizvodnji, broju radnih mesta i porezima. A prebrzo izjednačavanje dominantnih oblika poslovanja u poslednjih 20 godina može biti jedna izuzetno haotična stvar. Mnoge zemlje sa trgovinskim deficitom (uključujući, kako nova britanska vlada naziva svoju zemlju, “Globalnu Britaniju) oslanja se na protok kapitala koji im pritiče iz multinacionalnih kompanija. Ukoliko profiti firmi budu i dalje padali, vrednost na berzi će im verovatno pasti.

Šta se događa kada je reč o biračima i potrošačima?

Pa, svi oni redom kuckaju po ekranima, nose odeću i čuvaju zdravlje koristeći proizvode firmi koje su im odbojne jer su nemoralne, izrabljivačke i drže se po strani. Zlatno doba globalnih firmi bilo je takođe i zlatno doba za izbor i efikasnost potrošača. Njihova propast može učiniti da svet izgleda pravedniji. Ipak, povlačenje multinacionalnih kompanija i povratak „domu svome“ ne može vratiti i sve izgubljene poslove koje su im Tramp i njemu slični obećavali. A to će značiti rast cena, što automatski umanjuje konkurenciju i usporava inovacije koje su suština konkurentnosti svakog, pa i američkog, proizvoda. Vremenom, milioni malih preduzeća koja svoju trgovinu i posao obavljaju preko nacionalnih granica moći će da zamene velike firme kao prenosioce ideja i kapitala. Njihova je težina, međutim, mala. Pa ipak, ima još onih koji će se sa žaljenjem evocirati na doba kada su globalne kompanije vladale svetom biznisa, žaleći zbog njihovog odlaska.

The Economist (štampano izdanje, rubrika Leaders, Retreat 28jan)