Dafni Selfe: večna mladost i lepota

Nakon pauze od skoro šest decenija, jedan neočekivani susret u sedamdesetoj godini života je raketnom brzinom nanovo lansirao jednu od najgrandioznijih karijera u industriji visoke mode. I nakon dve decenije, Daphne Selfe (88) još uvek je živahna i prisutna u modnom biznisu. Fajnenšel Tajms donosi priču o ovoj nadasve interesantnoj preduzetnici, koja je vrlo unosnu nišu za svoj startup pronašla u modnoj industriji – i to sa 70 godina.

“Oduvek su me učili da, ako radite za nekog, tada budete što prijatniji i što je moguće više od pomoći. Nešto od toga je do vaspitanja. Moji roditelji su bili tako dragi, ali i strogi – takav njihov stav mi je usadio disciplinu i radnu etiku. Ovakav pristup životu, svetu i poslu mi je omogućio da imam karijeru u ovoj industriji onoliko dugo koliko imam.

Počela sam da radim kao model krajem 1940-ih, kada sam imala 20 godina. Tada je sve bilo sasvim drukčije. Morao si da za snimanja nosiš sav svoj pribor za ulepšavanje – šnale, češljeve i ukrase za kosu, tri para cipela, rukavice, šešire, nakit i, naravno – šminku. Sada odete na snimanje i na setu vas sve to, i još mnogo više, spremno čeka.

Ipak, moja rana karijera manekenke trajala je samo pet godina, sve dok se nisam udala. Bilo je to 1950-ih a tada naprosto, kao žena, ne biste očekivali da treba da idete na posao čak i posle venčanja. Moj suprug je, međutim, radio na televiziji, i – mada sam zastala sa karijerom modela – otpočela sam da, kao neku vrstu dodatnog posla, radim na dizajnu osvetljenja za raznovrsne zabavne TV emisije. Ovo je baš lep posao. Tada smo podizali dvoje male dece, pa sam imala tu privilegiju i mogućnost da ovo radim kao povremeni posao, umesto da radim svaki dan – tako mi je najviše odgovaralo.

Kako su godine prolazile, postajala sam sve poznatija kao dizajnerka svetla, a takođe sam uradila i neke filmove, snimivši i otkačene i pomalo “pomerene” reklame. Ali, 1998. godine, kada sam već napunila 70, sasvim neočekivano sam opet počela da radim kao model. Moj agent je u to vreme bio u potrazi za dva modela – muškarcem i ženom – koji bi se pojavljivali u kampanji za modnu kuću Red or Dead, sa prvim pojavljivanjem na Londonskoj nedelji mode. To je bilo vrlo neobično, jer se stariji modeli obično ne koriste na klasičnim modnim pistama. Stilista koji je radio ovaj šou mi je kasnije pomenuo da je modni magazin Vogue objavio članak o starenju, priču koju je svojim slikama opremio legendarni fotograf Nick Knight. Pokušala sam da postanem deo te priče i u tome sam uspela – iznad svih mojih očekivanja. Tada me je zapazio skaut agencije Models 1, a ja sam rešila da potpišem ugovor za njih.

Moj suprug je negde u to vreme preminuo, a ja sam mislila da će me ovaj angažmant držati zauzetom i odvratiti od preteranog bavljenja sobom i crnim mislima. U početku, modna industrija je na mene gledala kao na svojevrsni kuriozitet, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ali, ubrzo su počeli da me sve intenzivnije angažuju u svojstvu modela i – eto me – ovde sam, u modnoj industriji i 20 godina kasnije. Sada mogu da biram šta ću raditi. Pre nekoliko godina su me angažovali Dolce & Gabbana. Tu je bio i angažman za H&M u kampanji za njihovu obuću koja je veoma kul.  Radila sam i za kompaniju Vans a nedavno opet za H&M i njihov brend “Other Stories”.

Nisam sigurna u postojanje samo jednog ključa za održavanje aktivnog i zdravog života i u starosti. Pre će biti da je to kombinacija raznih stvari. Imam jagodice na svoju majku, što je veoma korisno (za žene i način na koji stare ženska lica). Geni su sasvim sigurno od pomoći. Takođe, trudim se da što je moguće više brinem o sebi. Još uvek mogu da vežbam i upražnjavam nešto od baleta i joge. Sve što ste u stanju da uradite – više je nego poželjno, čak i ako samo izađete da prošetate psa (ili, budimo iskreni, da on prošeta vas). Ishrana je takođe veoma bitna. Očigledno da mi se ukazuju svakojake prilike da izađem i jedem u restoranima, ali, uglavnom – ja sama kuvam za sebe. I jedem puno povrća.

I, da – ne verujem u estetsku hirurgiju.

Ali najvažnija tajna za uživanje dugovečnog života leži u tome kako vidite svet. Veoma sam energična i u sve se ulažem svim srcem – baš takva je bila i  moja majka, nepresušni izvor optimizma. Izgleda da stari gube ovo, posebno kada dođu u srednje godine. Postaju “nevidljivi”, iako ne bi trebalo. Ako ste prijatni i društveni, ako volite da izlazite, mešate se i komunicirate s drugima – i drugi će želeti da komuniciraju s vama. Isto tako, trebalo bi da uvek ostanete otvoreni za nova iskustva. U stanju sam da sve probam i pokušam u životu, pa makar jednom ili dvaput. Moja ćerka se bavi skajdajvom tj sportskim padobranstvom. Kada bi i meni, uprkos svojim godinama, bilo dozvoljeno da iskočim iz aviona – odmah bi to učinila.

U ovom delu sveta, nismo baš dobri sa starim ljudima. Provela sam dosta vremena radeći u Japanu, i tamo su prema starijim generacijama daleko pažljiviji – zaista brinu o njima.

I mi sa zapada smo nekada to imali, dok smo još uvek svi zajedno živeli u velikim srećnim porodicama. Lako se prisetim vremena kada su mi bili strašno interesantni razgovori s bakom.

Danas, ljudi  Zapada žive sami, a na starije članove porodice gleda se sa visine. Ne priznajemo mudrosti koje su stariji ljudi osvajali svojim životima i iskustvom. S druge strane, možda bi trebalo da i mi stariji uložimo više napora kako bismo se integrisali u društvo, a ne da životarimo kao nevidljivi i skrajnuti članovi društva.

Otkrila sam da je penzionisanje, zapravo, divna prilika da ponovo otkrijete i obnovite sebe,  radeći nešto novo. U vašim ste 60-tim godinama i trebalo bi da ste još uvek aktivni. Mnogi moji prijatelji su jedva čekali da odu u penziju, gledajući na penzionerske dane kao priliku da urade nešto potpuno drugačije. Uz malo sreće, imaćete još dobrih 20-tak godina da se igrate, da izlazite s društvom i uživate.

Što bi rekao moj 94-godišnji komšija, “uradi sve šta možeš – dok još možeš.”

FT

Kraj Internet oglašavanja kakvo smo znali

Milioni ljudi odbijaju da dopuste da im nametljivi i nebitni oglasi koji odvlače pažnju opterećuju uređaje. Potrošači bi trebalo da iskoriste priliku i zahtevaju više uzajamno korisnih odnosa sa oglašivačima na mreži. Za MIT Technology Review piše Doc Searls

Moja sestra, penzionisani komandant američke mornarice, ima savršen vojni izraz za ono što ona radi sa svojim nedeljnim novinama čim stignu: ona ih”plevi”. Izbacuje ubačene reklamne dodatke i druge neželjene delove novina, ponekad čak i pre nego što novine unese u kuću. Isto važi i za liflete ubačene u elektronsko poštansko sanduče. Ono što je suštinski dobro: pšenica – prolazi kroz vrata, ono što je kukolj – ide u kantu.

Na mreži imamo blokatore oglasa koji automatski „pleve“ oglase sa sajtova. Vrlo je verovatno da će ih uskoro svi ljudi uključivati. U svom Digital News Report za 2015, Rojtersov Institut za proučavanje novinarstva je izvestio da 47 odsto anketiranih građana u Sjedinjenim Američkim Državama “redovno koriste softver za blokiranje internet oglasa.” Prema PageFair Adobe-ov izveštaj o blokiranju oglasa za 2015, broj ljudi širom sveta koji su blokirali oglase na svojim računarima prešao je prošlog maja 200 miliona.

Kako bojkot raste, mora da je ovo najveć “bojkot” i blokada reklama u istoriji. I ono može samo da ima trend uspona, sada kada i Apple podržava „blokiranje sadržaja“ (ad block) na svojim uređajima, otvarajući tako nove mogućnosti za korisnike da kontrolišu šta ulazi na virtuelna vrata njihovih uređaja a šta ostaje ispred njih.

Blokiranje oglasa nije nova stvar. Henrik Aasted Sorensen (Henrik Aasted Sørensen) je napisao originalnu Adblock aplikaciju program koji svako može preuzeti i pokrenuti u svom web brauzeru –  i to još 2002. godine. Ipak, ona je stekla popularnost tek deset godina kasnije. Šta se u međuvremenu promenilo?

Mislim da se najveći razlog zbog kojeg ljudi odbacuju oglase može sažeti u jednoj reči: praćenje. Tokom protekle decenije kompanije su sve više koristile tehnologiju ispod površine online oglašavanja da bi o korisnicima skupljale što više podataka mogu. Oglašivači ne moraju sami da razvijaju ovu skupljačku sposobnost oglasa: oni se oslanjaju na mreže koje isporučuju oglase tvrdeći da mogu da prikažu ljudima relevantne oglase bez obzira na to koje sajtove oni posećuju. Šošana Zubov (Shoshana Zuboff) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School) naziva tu rastuću praksu “kapitalizmom nadziranja (surveillance capitalism).

Možda je najbizarnija ilustracija kako ova praksa u suštini deluje poster koji su IBM i istraživačka firma Aberdeen Group odštampali 2013. godine i čije je ime “Velika destilerija. Na posteru je prikazan „clickstream“ – istorija našeg kliktanja mišem ili pokretanje prsta na mreži – na društvenim mrežama i iz drugih izvora podataka koji prolaze kroz cevi u veliki levak. Na dnu postera, slavine “optimizacija interakcije sa korisnikom ” i “marketing optimizacija”,  pune destilovani sadržaj  u prazne čaše na pokretnoj traci. Svaka prazna čaša predstavlja “pravu osobu” koja dobija “pravu ponudu” kroz “pravi kanal” u “pravom trenutku.” Na kraju svake pokretne trake svaka čaša „ispušta gasove“ na gore koji se potom skupljaju u „pokazatelje kampanje“ koji ponovo „hrane“ vrh rezervoara.

Ako pogledate brojeve u oblačićima iznad tih traka sa čašama, videćete da čak i ono što IBM i Aberdin zovu vrhunskim marketingom nastalim kao proizvod inteligentnog nadzora ponašanja korisnika, videćete da i u takvim slučajevima ispod 10 odsto korisnika odgovori na oglas. Mi se bavimo našim životima, radimo ono što nam se radi, što nije stvar za marketinške stručnjake, osim ako im mi kažemo da jeste.

Kada su istraživači pitali ljude zašto su počeli da koriste ad blokere, glavni razlog koji su navodili je da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka“.

0001Veoma je značajno to što su otkrili autori PageFair-Adobe izveštaja kada su pitali 400 Amerikanaca zašto su počeli da koriste ad bloker. Glavni razlog koji su naveli je da žele da izbegnu “zloupotrebu ličnih podataka.” Pre dvanaest meseci, firma za istraživanje javnog mnjenja Ipsos anketirala je ljude za potrebe preduzeća TRUSTe koja se bavi marketinškim uslugama i pronašla da je u međuvremenu briga ljudi za online privatnost porasla. Na vrhu razloga za zabrinutost je sledeće: ” Kompanije prikupljaju i dele moje lične podatke sa drugim kompanijama” Ljudi se sada toga plaše više nego što se plaše da ih vlada nadzire. Tako da nije ni čudo što je blokiranje oglasa enormno dobilo na popularnosti nakon što je postalo jasno da drugi mehanizmi za zaštitu lične privatnosti, kao što su “Do Not Track” (funkcija koju možete aktivirati u vašem web brauzeru da zahtevate da sajtovi ne prikupljaju informacije o vama ) – uglavnom bila ignorisana od strane oglašivača na netu. Kada se „Do NoT Track“ pokazao kao nemoćan i „bezub“, milioni ljudi pokazalo je da oglašivačima mogu da pokažu svoje očnjake.

To znači da smo stekli pregovaračku moć sa oglašivačima i izdavačima. Za šta treba da pregovaramo?

Prvi i najlakši odgovor je: oglašavanje koje se ne zasniva na na praćenju svakog našeg koraka. Drugim rečima, hoćemo oglašavanje na staromodni Madison Avenue način, isti onaj koji imamo u našem “oflajn svetu”.

Čak i ako ne volimo oglase koji udebljavaju naše časopise i prekidaju naše TV emisije, možemo barem da znamo ekonomsku ulogu koju oni imaju i cenimo najzanimljivije, koji mogu biti podjednako dobri koliko i roba koju promovišu. Ovi oglasi šalju snažne poruke o brendovima, a ipak poštuju našu privatnost – nemojte nam ugrađivati uređaje sa odašiljačima koji nas prate, i nemojte nas odvlačiti od onoga što radimo. Atraktivni onlajn oglasi kojih je pun Vogue i drugi kvalitetni offline mediji, reklamiraju pšenicu. Oni koji milione nas teraju da koristimo blokatore oglasa, reklamiraju kukolj.

Već sada postoje određena sredstva koja se bave „vršidbom“ ova dva, i oba su na Mreži. Najpopularniji blokator reklama, Adblock Plus, podrazumeva omogućavanje onoga što naziva “prihvatljivim” oglasima iako – što je kontraverzno – kompanija zarađuje putem naplate od nekih kompanija čije oglase prihvata. Mnogi alati za posmatranje i blokiranje oglasa –Bouncer, Disconnect, DoNotTrackMe, Ghostery, Lightbeam, NoScript, PrivacyFix, Privowny, i Web Pal, da pomenemo samo neke – takođe prozvode efekat blokade reklamnog kukolja.

Što je još važnije, neki od ovih alata može da evoluira do toga da zaista pomaže oglašavanju tako što će „uparivati“ potrošačku tražnju i ponude oglašivača na način koji se ne oslanja na podatke dobijene nadziranjem korisnika interneta. Govorim o tehnologiji koja ja nazivam “intentcasting” (uparivanje) To je mesto gde se ti i ja bavimo reklamiranjem, gde mi obaveštavamo tržište da nam je potreban neki proizvod ili usluga. Na primer: “Treba mi pumpa za poplavljen podrum, odmah” ili “Moram da očistim senzor na mom Nikon fotoaparatu bez slanja negde.”Ovakvi zahtevi (koji se zovu “kvalifikovani tragači” na strani primaoca) mogu se izdavati anonimno. ProjectVRM, koji ja vodim u Harvardovom Berkman Centru (Berkman Center for Internet and Society), ima registrovano gotovo dva tuceta startapa koji razvijaju „uparivanje“ i druge razvojne projekte.

Kreativni načini za korišćenje postojećih mreža za slanje oglasa na način koji olakšava kupcima da zadovolje specifičnu tražnju su u fazi razvoja. Oni koji razvijaju brauzere bi takođe mogli da razvijaju platforme za uparivanje.  Mozilla, tvorac Firefoxa, angažovala me je kao konsultanta (između ostalog) da pomognem da se to desi. A pošto Mozilla open sorsuje svoj kod, drugi proizvođači brauzera mogu da im se pridruže.

08Razmislite o tome koliko bi bilo smislenije da ostavimo kupce na miru i da im obezbedimo oruđa koja će im davati zaista korisne informacije na strani ponude na tržištu. Zatim razmislite o tome koliko novca se može uštedeti gašenjem marketinške mašinerije čija je svrha manipulisanje ljudima koji su već obeležili proizvod takve mašinerije kao „spam“. Konačno, razmislite o tome koliko bi onlajn svet bio ugodniji sa ovakvom solucijom.

Dok ta budućnost ne stigne, trebalo bi da omogućimo primanje reklama koje možemo da tolerišemo. Ovo predstavlja obavezu za oglašivače, da učine jasnim da ono što nam nude jeste „pšenica“, nešto što je dobro za nas. Način na koji je to moguće uraditi je isti onaj koji već znamo: dajte reklamama kreativnu umetničku formu. Zašto ne koristiti internet kao medij za to, a ne samo za kopanje po ličnim podacima koji se potom koriste da bi ste zatrpavali ljude reklamnim smećem, navodno pretpostavljajući šta oni traže, i – naravno – mnogo grešeći u tome.

U suprotnom, marketingaši vas samo pozivaju da ih „oplevite“.

Doc Searls je stariji urednik periodike Linux Journal i saradnik Centra za informativne tehnologije i društvo na Kalifornijskom univerzitetu (the Center for Information Technology and Society, the University of California) u Santa Barbari. On je takođe alumni saradnik Harvardovog Berkman centra za Internet i društvo

 

Doc Searls, MIT Technology Review