5 rastućih industrija za pasionirane milenijumovce

Svi smo već čuli kako se generacija bebi-bumera (i, u suštini, svi ostali) žale na milenijumovce. Oni kažu da se milenijumovci, navodno, ponašaju kao da polažu prava na sve, da su lenji, „navučeni“ na svoje mobilne telefone i, što je po njima najgore od svega, da žele nagradu već samim tim što su se pojavili u nekoj trci, bez obzira da li su pobedili ili izgubili.

Ono što često nećete čuti, međutim, jeste da su milenijumovci uglavnom dobro obrazovani i generacija koja je već neko vreme potencijalno najpreduzetnija generacija. Iako nije pametno – a i nemoguće je – da naslikate celu generaciju u jednom ili dva široka poteza, sa sigurnošću se može reći ima i onih koji uspešno traže i pronalaze nove, jedinstvene i zanimljive industrije u kojima mogu naći priliku za razvijanje svog posla.

Milenijumovci, u stvari, brzo menjaju perspektive u pogledu zapošljavanja uopšte. Kako je sve više milenijumovaca koji, nakon što diplomiraju, postaju aktivna radna snaga, dugoročni ideali poput rigidnih rasporeda i čvrsto uspostavljene korporativne hijerarhije gledaju se u jednom novom svetlu.

Napokon, baš kao i svaka nova generacija pre njih, tako će i milenijumovci oblikovati ekonomiju shodno svojim predstavama. To se, zapravo, već dešava. Ako ste milenijumovac u potrazi za novom potencijalnom karijerom, obratite pažnju na sledeće industrije koje bi mogle odgovarati vašim ukusima i strastima.

1. Nekonvencionalno ulaganje

Odrastajući tokom Velike recesije tokom koje su iskusili otpuštanja i finansijska spasavanja od potonuća, milenijumovci su postali veoma skeptični prema tržištu akcijama tj berzi. Ukoliko ste milenijumovac koji bi da nađe načina kako i gde da investirate, ali ste oprezni usled nestabilne prirode berze, na raspolaganju su i neke druge opcije.

Jedna od ovakvih investicionih opcija leži u nekretninama. One obezbeđuju opipljiv izvor rada, dosta lične slobode, a ono što je možda i najzanimljivije za mnoge novopečene diplomce, ne uzima u obzir koliko ste duboko u dugovima, nastalim dizanjem studentske pozajmice kod banaka.

2. Uzrok kapitalizma

Više nego bilo koja druga generacija, milenijumovci izlaze u susret kompanijama koje vraćaju zajednici, ili koje iskreno učestvuju u značajnim dobrovoljnim davanjima. Iz toga proizilazi da milenijumovci traže zaposlenje kod kompanija koje, kao i oni, neguju iste vrednosti, poput dobrotvornih davanja i akcija.

Millenijumovci imaju tendenciju da svoju sreću u zapošljavanju potraže u biznisima koji su posvećeni svojim principima kao i industrijama koje rade na isti način. Sve veći broj kompanija nastoji da učestvuje u dobrotvornom poklanjanju, bilo da se radi kroz dobrotvorne organizacije ili kroz donacije i partnerstva sa spoljnim organizacijama.

3. Snimanje zvezda (bukvalno)

Do pre samo nekoliko godina, izjava da bi svako ko ne radi za NASA (ili neku od njenih stranih ekvivalenata) šetati Mesecom nije ni mogla da se čuje. Ovih dana, i taj „plod mašte“ približio se stvarnosti, a kompanije kao što su SpaceX i Blue Origin ulažu milijarde u privatna kosmička putovanja, koja su rezultat sasvim nove vrste preduzetništva.

Iako takve kompanije neće tek tako zaposliti nekoga sa ulice ko sanjari da postane astronaut, brzorastuća vazduhoplovna industrija bi mogla biti savršeno „sletno mesto“ i „pristajalište“, za posao i preduzetništvo dobro obrazovanog milenijumovca. Ko zna? Možda bi ste, u veoma bliskoj budućnosti, kao milenijumvac mogli postati, recimo, istraživač koji radi na novim konceptima raketnog pogona.

4. Uticaji potekli s vašeg – mobilnog uređaja

Mnogobrojni milenijumovci vični društvenim medijima otkrili su da je najbolji način da zarađuju za život tako što kače na Mrežu svoje selfije ili pročešljavaju internet ne bi li iznašli najposećenije mimove (memes) koje će potom – u svom videu preporučivati drugima. I dok starije generacije može uznemiravati pojam “slavne ličnosti u društvenim medijima”, činjenica je da je danas ovo izvesno uspešan karijerni put za nemali broj milenijumovaca.

Očigledno da nisu svi milenijumovci (a ni ostali, mlađi ili stariji od njih) predodređeni da ih milionske mase zaprate na Instagramu. Zapravo, vaše šanse da postanete senzacija u društvenim medijima verovatno su iste kao i verovatnoća da ćete postati astronaut. Imajući ovo u vidu, kao i prikladne okolnosti i (ne svakom) urođeni talenat za biznis i okretnost, mogli biste se potruditi pa da se izveštite u ovakvom „osvajanju“ društvenih medija; tako ćete uspešno plaćati svoje račune i izdržavati se: sa nekoliko dobro napisanih/snimljenih postova mesečno.

5. Čišćenje planete

Biti ekološki svestan nije više ekskluzivna teritorija onih koje su vaši roditelji verovatno voleli da nazivaju “hipicima koji grle drveće“. Milenijumovci, zapravo, pritiskaju velike korporacije da postanu ekološki svesne na isti način kao što ih pritiskaju na intenzivniji angažman u dobrotvornim aktivnostima.

Nove industrije, ili nove adaptacije starih industrija, usklađuju se danas sa izričitim normama o zaštiti životne sredine. Industrija solarne opreme ima veliki rast, kao i industrija električnih vozila. Zaštita životne sredine i očuvanje prirode, dobrotvorni angažman – sve ovde navedeno jesu ciljevi milenijumovaca – generacije koja u narednih nekoliko godina ne bi trebalo da ima problema s pomanjkanjem mogućnosti zapošljavanja.

Milenijumovci će, napokon, biti pozvani da preuzmu odgovornost za budućnost radne snage na isti način na koji su to nekad činili bejbi bumeri i drugi. Ono čemu sada prisustvujemo jeste otvaranje novog pristupa biznisu, usredsređen na fleksibilnost, slobodu i svest o Zemlji i onima koji je nastanjuju.

I dok pronalaženje dobrog posla nikada neće biti lako, milenijumovci mogu biti sigurni da postoje radna mesta koja su savršena za njih.

The Entrepreneur

“Društvenjaci”, miljenici tehnoloških biznisa

Sigurno će jednog dana sposobnost direktnog povezivanja nano-mašina sa našim mozgovima učiniti kompjuterske nauke kakve znamo zastarelima. Kada stručnjaci počnu da se svađaju zbog svoje “neporecive važnosti”, studenti koji na početku studija biraju glavni predmet počeće da shvataju kako opskurna veština ručnog kuckanja misterioznih i ezoteričnih simbola arkane više nije struka koja sigurno dobija. U ovom trenutku, međutim, za razliku od IT stručnjaka, čiji je posao siguran, samo su diplomci društvenih nauka ti koji se danas pitaju hoće li im svi ti radovi i knjige što promovišu isplativost i utrživost njihove struke doneti manje ili više nelagodnosti u budućnosti (ali ipak nelagodnosti, u svakom slučaju). Dve dopune ove rastuće oblasti pojavile su se baš na vreme, piše Timoti Obri u Njujork tajmsu, pokušavajući da pomire postdiplomsku paniku i trileme tipa “kuda da se denem nakon škole”, klasičan problem mladih u koji, prirodno i mladi iz ovogodišnje školske generacije mogu zapasti: jedna je knjiga Džordža Andersa, “Možete učiniti bilo šta: iznenađujuća sila ’beskorisnog’ obrazovanja u društvenim naukama“, a tu je i knjiga Rendala Strosa, “Praktično obrazovanje: zašto su diplomci drušvenih nauka sjajni zaposlenici” (George Anders: “You Can Do Anything: The Surprising Power of a ‘Useless’ Liberal Arts Education”, Randall Stross: “A Practical Education: Why Liberal Arts Majors Make Great Employees”).

Prema Andersu i Strosu, sektor koji se stalno i sve više širi sada proizvodi karijere u oblastima kao što su upravljanje projektima, regrutacija i odabir novih uposlenika, ljudski odnosi, brendiranje, analiza podataka, istraživanje tržišta, dizajn, prikupljanje sredstava ili obezbeđivanje resursa – da navedemo samo neke od novih poslova za društvenjake – sve su ovo profili koji naročito zahtevaju veštine koje se uče u oblasti humanističkih nauka. Da bi se razviljalo u ovim oblastima, mora se biti sposoban za efikasnu komunikaciju, biti sposoban tačno protumačiti suptilne društvene i emocionalne znake, praviti ubedljive argumente, brzo se prilagođavati fluidnim tj promenljivim sredinama, tumačiti nove oblike informacija dok ih pretvara u privlačan narativ i predviđati moguće prepreke i mogućnosti pre nego što se pojave. Obrazovni programi poput engleskog (tj ekspertize poznavanja bilo kog jezika) ili, recimo istorije, predstavljaju bolju pripremu za poslovanje budućnosti, tvrde ova dva autora, pre svega za potrebe novonastajućeg “sektora komunikacijskih veština” – veština daleko potrebnijih nego što su to danas stručno usmerene discipline poput inženjerskih nauka ili finansija. Iako se ne uspostavljaju u karijeri po nekom ustaljenom automatizmu, proučavanje humanističkih disciplina, kada i ukoliko se pravilno odrede i uspostave, na kraju rezultiraju zaposlenjem koje može biti isplativo i ispunjavajuće. Zaista, do trenutka kada dođu do onoga što Stros naziva “dobom vrhunskih zarada”, u dobi između 56 i 60 godina, majstori društvenih nauka godišnje zarađuju u proseku 2000 dolara više nego oni sa profesorskim stepenom (ako uračunamo napredne stepene u obe kategorije).

I dok tradicionalne matrice tipa “Možete uraditi bilo šta” i “Praktično obrazovanje” pružaju korisne komunikacijske tačke u prilog finansijskoj održivosti proučavanja društvenih veština, one mogu izazvati više strepnje nego nade. Obe matrice sadrže brojne anegdote o traženju posla, sve sa srećnim završetkom, ali putovanje do te srećne tačke uvek se pokaže zastrašujućim, dugačkim i riskantnim. Štaviše, stvarnost koja očigledno daje prednost novinarima u oblasti društvenih nauka je upravo ono što aktuelno tržište rada čini tako pretećim: ekstremna nesigurnost. Obučeni da budu fleksibilni i prilagodljivi, ovi studenti su, prema Andersovim rečima, dobro pripremljeni da se kreću na nestabilnom tržištu rada gde kompanije, oblasti, a ponekad i čitave industrije rastu i stropoštaju se u trenutku, gde automatizacija postaje dosadašnje dobro poznate veštine čini izlišnima i gde privremeni kratkoročni poslovi, frilenserski zadaci, honorarni, part time poslove, neplaćeni pripravnički staž i samozapošljavanje zamenjuju dugoročne pozicije stalno zaposlenih, koje uključuju prava i beneficije zaštićene sindikatima. Dok Anders, koji piše za časopis Forbes, očigledno želi najbolje za najsvežije diplomce iz društvenih nauka, njegov se motivacioni govor često sastoji od rebrendiranja opasnih tržišnih uslova 21. veka, kao dela uzbudljivih i novih graničnih područja. Nestabilnost može proizvesti “čudnovato skakanje s posla na posao” i veću “autonomiju”. Nedavni diplomci iz humanističkih disciplina, koji smatraju da su ovi uslovi ne baš primamljivi, kaže u svojoj knjizi Džordž Anders, jednostavno treba da otkriju pravi duh avanture – isti onaj duh koji ih je vodio do oblasti koje su izabrali da studiraju. Međutim, izgleda da je malo verovatno da će ih njegova analogija sa raftingom na uzburkanim vodama u tolikoj meri uzbuditi da bi poslodavcima neštedimice slali svoj motivaciona pisma i rezimee.

Ove dve knjige takođe pokreću teška pitanja o tome ko tačno može da svoju diplomu društvenih nauka pretoči u uspešnu karijeru. U skoro svim pričama, kandidati za posao moraju da prežive značajno zaostajanje pre nego što pronađu poziciju koja plaća račune, tokom koje su često prinuđeni da obavljaju dodatnu obuku ili prihvate slabo kompenzovani rad, oslanjajući se na finansijsku podršku svojih roditelja. Štaviše, u skoro svakom slučaju, završavaju u širokoj mreži istkanoj od članova svoje porodice i prijatelja. Predviđajući nešto loše, kao „ptica zloslutnica“ Stross, profesor biznisa na Državnom univerzitetu u San Hozeu, odlučio je da svoju studiju i proučavanje ograniči na diplomce Stenforda kako bi osigurao dovoljan broj uspešnih priča. Čak i ove osobe završavaju tako što jedva sastavljaju kraj s krajem. Ako je tako uspešnim „društvenjacima“ koji su briljirali na jednom Stenfordu koliko li je teže moralo biti onima sa manje veza i sa B.A. diplomama iz ne tako prestižnih škola?

Nije čudno da su prve generacije, radnici i studenti iz inostranstva toliko često privučeni predmetima iz oblasti tehnologije i biznisa, što im, izgleda, kasnije u karijeri obezbeđuje neposredniju „kopču“ između osiguranih akreditiva i stabilnijih karijera. Anders primećuje da Etsy, P2P vebsajt za onlajn trgovinu ručno izrađenim  i vintidž upotrebnim predmetima želi zaposlene koji mogu “vedro ćaskati i šegačiti se konceptualnim umetničkim delima jedne Dženi Holcer (Jenny Holzer), a da odmah potom pretope teoriju u praksu (tj. prodaju)” – ovo zvuči kao dobitna kombinacija za sve one koji imaju privilegiju da u svojoj struci govore slobodnijim, spontanijim jezikom. Moguće je, naravno, da diplomci društvenih disciplina pomognu studentima koji potiču iz radničke klase kako bi stekli sjajno poznavanje kulture i umetnosti, koja se, generalno, razvija među onima koji i inače pripadaju klasi bogatih ili visoko obrazovanim roditeljima, ali postoji visok stepen verovatnoće da oni koji imaju elitni bekgraund – a ne njihov stepen poznavanja scenskih umetnosti ili npr. istorije umetnosti – imaju najsigurniji prolaz karijernim oblastima o kojima Džordž Anders piše. On navodi studiju iz 2015. godine koja ukazuje na to da su studenti sa diplomom iz umetničko-društveno-humanističkih oblasti tek u nešto neznatnijem broju ušli u tehnološki sektor, dakle u samo malo manjoj stopi u poređenju sa studentima iz visoko rangiranih informatičko-tehnoloških škola (7,5 posto prema 9,9 posto). Međutim, u njegovom zaključku se ne pokazuje tačno koji su posao dobili različiti tipovi studenata ili za šta su i koliko plaćeni, a sam Anders priznaje da će možda biti neophodno dodatno usmeravanje u karijeri kako bi se studenti sa univerzitetima drugog reda pomoglo da njihovo dotadašnje „društvenjačko“ obrazovanje profunkcioniše na način na koji misli da treba.

Zagovornici humanističkog obrazovanja u savremenoj strukturi zapošljavanja zastupaće stanovište da bi intelektualna iskustva koja se crpu a potom i kale u ovim disciplinama trebalo da svima budu dostupna. Ako deca čiji roditelji redovno izdvajaju sredstva za njihovo dalje školovanje i budućnost ne moraju da iskušavaju od kakve je vajde i praktičnosti u životu proučavanje feminističke filozofije, zašto bi to onda trebalo da čine stipendisti – oni koji su svojim znanjem i sposobnošću stekli mogućnost da im školovanje i studije plati neko drugi a ne roditelji? Štaviše, mnogi profesori i studenti danas odbacuju široko rasprostranjen trend procene oblasti studija u smislu njihove kasnije „utrživosti“ po okončanju studija, gledajući tu „isplativost na tržištu rada“ kao na znak kapitulacije američkog univerziteta prema korporativističkoj, neoliberalnoj ideologiji.

Cilj društvenih nauka je, kako kažu akademci, prenositi znanje, promovisati sposobnosti za ozbiljna intelektualna istraživanja i podsticati kritičke perspektive prevladavajućih normi i pretpostavki, bez obzira na to da li takva obuka i edukacija privlače potencijalne poslodavce. Ali, što, onda, profesori ne žele da njihovi učenici dobiju dobar posao nakon fakulteta, posebno onih koji su opljačkani dugovima nastalih uzimanjem studentskih kredita? Zaista, s obzirom na ono što izgleda kao trajna budžetska štednja i natezanje kraja s krajem unutar američkog visokog obrazovanja, budućnost mnogih disciplina u humanističkim oblastima po svemu sudeći zavisi od sposobnosti percepcije diplomaca da iskoriste neku volšebnu šansu i otvore sebi vrata za zaposlenje u nekoj lukrativnoj „prirodnjačkoj“ profesiji. Tako se zagriženi zagovornici studiranja humanističkih nauka mogu naći u situaciji da, s jedne strane, odbijaju kriterijume koje Anders i Stros koriste kako bi potvrdili vrednost i održivost svojih pretpostavki, dok se potajno, s druge strane, očajnički nadaju da su prognoze i ishodi ova dva autora tačni. Po principu: Biti zadovoljan s onim čime raspolažeš, a nadati se nečemu “izgledno” boljem (na šta je neko negde ukazao)

Timoti Obri je vanredni profesor engleskog na njujorškom koledžu Baruh i autor knjige “Čitanje kao terapija: kakva savremeni roman i proza utiču na američku srednju klasu” (Reading as Therapy: What Contemporary Fiction Does for Middle-Class Americans)

Menja se način obavljanja posla – i to brzo

01

Način rada se tokom poslednje dve decenije duboko promenio sa tempom razvoja novih tehnologija, privrednim rastom i globalnim porastom on-demand radnih mesta. Ali, šta to znači za pravila rada i obavljanje posla – za sve nas koji smo nas već u tome – kao i za mlade profesionalce koji su tek na početku karijere?

To je tema o kojoj je nekoliko uticajnih osoba na poslovnoj mreži LinkedIn debatovala tokom prošle sedmice. Evo šta je njih dvoje imalo da kaže.

Naomi Simson, osnivač i direktor firme RedBalloon:

Radno mesto se preobražava – duboko i zauvek – piše Simsonova u svom postu o Pet novih pravila rada. Stara pravila izlaze kroz prozor, zamenjena novim normama, ponekad vođenih tehnologijom ili zahtevima-potrebama radnika.

Između starih pravila, koja postaju zastarela – i novih, koji ulaze u igru:

“Staro pravilo: putovati u kancelariju svakog dana. Novo pravilo: Rad se može obavljati bilo gde, bilo gde da ste na zemaljskoj kugli”, piše Naomi Simson. “Više nije toliko uobičajeno znati imena i lica svojih kolega – možete ih znati samo po e-mail adresi ili vremenskoj zoni u kojoj rade.”

02

Ovo takođe može značiti da imate zaista malo vremena kako biste se licem u lice susreli i pričali sa svojim menadžerom (s kojim obično komunicirate “licem u lice” – preko Skajpa), jer ona ili on može biti u drugoj zemlji, udaljen nekoliko vremenskih zona od vaše, piše na svom LinkeIn profilu Simsonova.

“Staro pravilo: rad je od devet do pet. Novo pravilo: dostupni ste (kada želite da radite) 24/7 “, napisala je ona. “To, svakako, varira u zavisnosti od hitnosti i zahteva vašeg poslodavca i profesije, ali, imajući u vidu prirodu našeg zauvek rastućeg onlajn prisustva, ovo bi moglo biti jednostavno, baš kao provera elektronske pošte u krevetu; rad na dokumentima u vozu; razmatranje prezentacije uz vašu večernju šolju čaja. Ova pravila su postala naša druga priroda – i sada radimo gde god da smo, kad god je to moguće.”

Naravno, dodaje Simsonova, uverite se da li ste prisutni sa ljudima koji su oko vas.

“Staro pravilo: ravnoteža posla i privatnog života su nekako dva različite, odvojene sfere. Novo pravilo: na ovaj ili onaj način, linija između života i rada je gotovo u potpunosti nestala”, piše Naomi Simson. “Ukoliko ste strastveni u onome što radite, nećete raditi ni jednog jedinog dana u vašem životu. Kada vrednujete sebe i upoređujete s drugima, kada ste prožeti vašim poslom i do kraja uronjeni u njega, ponosni na vaš doprinos u profesiji, vaš rad je tada podjednako važan kao i vaš dom – tada postoji potpuni spoj između rada i života – imamo samo jedan život, a od toga kako smo odlučili da provedemo svaki njegov trenutak zavisi i naše osećanje lične vrednosti i doprinosa.”

03

Ian C. Read, predsednik i izvršni direktor kompanije Pfizer:

Mladi profesionalci ulaze u svet koji se razlikuje od onog u kojem su svoj radni vek proveli njihovi roditelji. Rid je u svom postu na LinkedInu “Pet karijernih saveta za mlade profesionalce” ponudio savete za one koji tek počinju.

Evo nekih od njegovih saveta:

“Saznajte u čemu ste dobri i zatim to sledite i održavajte mu nivo. Odvajajte vreme kako biste se što bolje upoznali sa svojim jakim i slabim stranama i prepoznajte posao u kome ćete uživati”, napisao je Rid na svom LinkeIn profilu. “Ova poslovno-radna samosvest će vas postaviti daleko ispred vaših vršnjaka. A dobre su šanse da nećete biti uspešni u polju u kojem ne uživate.”

“Proširujte svoje iskustvo i vidike od samih početaka karijere. Divno je biti ekspert u određenoj oblasti, ali mislim da je isto tako važno proširiti paletu svojih sposobnosti i shvatanja još na početku svoje karijere. Ovo će obezbediti veću vrednost vašoj kompaniji a vama će otvoriti više mogućnosti za napredak u karijeri”, piše Rid.

“Vaš početni izbor zanimanja kojim ćete se baviti ne ograničava vas na vrste radnih uloga koje će vam biti dostupne kasnije tokom karijere. Kada počinjete, preispitajte koje su sve vaše opcije. Ne isključujte poziciju koja vas zanima samo zato što vam ne izgleda da ćete svoju viziju uklopiti sa krajnjim karijernim izborom”, završava Ijan Rid i dodaje: “Ne samo da me moj prvi posao kao internog revizora nije ograničavao, već mi je, zapravo, pomogao da proširim paletu svojih poslovnih uloga.”

 

BBC, INFLUENCERS| 31. 07. 2015.