„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

Pandemija i urbanizam: priprema za veliki povratak grada

Vizionarski odgovori na katastrofe su menjali život gradova nabolje.

Šesnaestog decembra 1835. godine, reke Njujorka pretvorile su se u led a Donji Menhetn je planuo. Dim se prvo probio kroz prozore petospratnog skladišta u blizini južnog kraka Menhetna. Ledene oluje su duvale u fasade obližnjih zgrada, i za nekoliko sati je centralna poslovno-trgovačka oblast postala gradska lomača, uočljiva sa preko sto pedeset kilometara.

Vatrogasci su bili nemoćni. U bunarima i cisternama je bilo malo vode koja je doticala, a reke su se tokom noći zamrzle – momenat kada su temperature, po jednom izveštaju, pale na 17 stepeni ispod nule. Požar je obuzdan tek pošto je gradonačelnik Kornelijus Lorens naredio gradskim vlastima da miniraju objekte u neposrednoj blizini požara, suspregnuvši plamen kontrolisanim eksplozijama.

A onda je iz ruševina izrastao jedan novi Menhetn: sazdan od kamena a ne od drveta, sa širim ulicama i višim zgradama. Najvažnija inovacija je, međutim, ležala izvan grada. Šezdeset pet kilometara severnije, njujorški zvaničnici su u okrugu Vestčester kupili veliko parče zemljišta koje se protezalo sa obe strane reke Kroton. Izgradili su branu na reci da bi stvorili jezero od 400 jutara (1.6km²) , kao i sistem podzemnih tunela za dotok pitke vode do svakog kutka Njujorka.

Inženjerski trijumf poznat kao ‘Krotonov akvadukt’ je otvoren 1842. Ovaj vodeni put je vatrogascima obezbedio obilne zalihe tekuće vode, čak i zimi. Što je još važnije, obezbedio je dotok čiste vode za građane, koji su prethodnih godina patili od jedne vrste epidemije izazvane zagađenom vodom; ova katastrofa je pokrenula revoluciju u higijeni. Tokom naredne četiri decenije stanovništvo Njujorka se učetvorostručilo, skočivši na 1,2 miliona – grad je bio na putu da postane jedna sasvim moderna metropola.

Grad 21. veka je „dete katastrofe“. Današnji komfor i infrastruktura koju uzimamo zdravo za gotovo iznedreni su iz viševekovnih nevolja: vatre, poplave i kuge. Visoke zgrade, podzemna železnica i podzemni kanali, sistemi za dovod pitke i odvođenje otpadnih voda, građevinska regulativa i propisi o javnom zdravstvu – sve je ovo iskovano tek nakon gradskih katastrofa, od strane vizionara i onih koji su taj grad vodili. Prirodne, uz one katastrofe koje je proizveo čovek su milenijumima oblikovali naše najveće gradove, ali i naše ideje o ljudskom napretku.

Nekada veoma praktični i korisni, drevni akvadukti Rima više nisu funkcionisali – prvo su ih oštetili osvajači, da bi ih zatim opustošili – gradsko stanovništvo se smanjilo na nekoliko desetina hiljada, ponovo oživljavajući tek tokom Renesanse, kada su inženjeri obnovili kontrolisani protok pitkih i otpadnih voda. Posledice Lisabonskog zemljotresa su se 1755. pokazale toliko poražavajućima da je prosvetiteljske filozofe poput Žan-Žaka Rusoa nagnao da se upitaju o realnim dometima gradske civilizacije, pozivajući na povratak u „prvobitno stanje“ odnosno, u “svet prirode i njenih iskonskih početaka”. Ipak, ovakve kataklizme su dovele i do rođenja jednog novog inženjerstva, onog koje je evoluiralo do tačke kada se čovek izveštio u građenju otpornijih objekata, posebno u večito trusnim područjima poput San Franciska i Tokija, ali i nebrojeno drugim urbanim naseobinama.

Američki površni i tragičarski odgovor na pandemiju je učinio da Amerika pre liči na devastiranu nego li najbogatiju zemlju u istoriji. Prelistavajući ovogodišnje sudbinsko-morbidne naslove, lako bi se moglo poverovati da smo izgubili sposobnost efikasnog odgovora na krizu. A možda i jesmo. Pa ipak, velika kriza uvek nađe način da razotkrije gde je nastupio lom, pružajući šansu novoj generaciji lidera da izgrade nešto bolje. A ponekad su efekti njihovih izbora dalekosežniji nego što se može i pomisliti.

Izum javnog zdravstva

I, kako je već Čarls Dikens opisao u jednom svom poznatom osvrtu, britanski gradovi su tokom prvih godina industrijske revolucije bili mračni i kužni. London, Birmingem, Mančester, Lids nisu patili od pojedinačnih epidemija koliko od preklapanja neprekidnih epidemijskih talasa: gripa, tifusne groznice, tifusa i tuberkuloze. Takođe su bili pretrpani otpacima, koji su se gomilali u podrumima, izlivajući se iz oluka, truleći na ulicama i začepljujući reke i kanale. U Notingemu – rodnom mestu Luditskog pokreta, koji je nastao u znak protesta protiv automatizacije tekstilne industrije – jedan galon rečne vode (oko 3.7l) je sadržavao 45 grama čvrstog otpada. Samo zamislite trećinu jedne šolje nepatvorene kanalizacije u jednom galonskom bokalu.

Nijedna epidemija tokom ere industrijalizacije nije toliko šokirala britansko društvo kao epidemija kolere 1832. godine. Prosečni životni vek pri rođenju je u zajednicama od sto i više hiljada žitelja pao na samo 26 godina. Kao odgovor na to, mladi vladin zvaničnik po imenu Edvin Čedvik, član nove Komisije za siromašne (preteča današnjeg Ministarstva za socijalna pitanja) je sproveo inspekciju gradske sanitarne infrastrukture. Ne baš elegantan i atraktivan, poznat po uvrnutom humoru ali i kao briljantni štićenik utilitarnog filozofa Džeremija Bentema, Čedvik je za vladu i strukture upravljanja imao možda previše dalekovide ideje. One su uključivale skraćenje radne satnice, prebacivanje troškova održavanja zatvora na „preventivni rad policije“ i ustanovljavanje vladinih penzija. U saradnji sa vladinim timom istraživača, Čedvik je pokrenuo jednu od najranijih studija javnog zdravstva u istoriji – mešavinu izrađivanja mapa, popisa stanovništva i „ronjenja“ po kontejnerima. Posmatrali su kanalizaciju, deponije i vodotokove. Intervjuisali su policajce, fabričke inspektore i mnoge druge dok su istraživali vezu između načina na koji je koncipiran grad i širenja epidemijskih bolesti.

Konačni izveštaj iz 1842. pod nazivom „Higijenski uslovi življenja britanskog radništva“ je izazvao revoluciju. Uobičajena onovremska mudrost je pretpostavljala da je bolest uglavnom rezultat individualnih moralnih nedostataka. Čedvik je pokazao da su bolesti prouzrokovane propustima u razvoju gradske sredine. Bolesti u gradovima su u Britaniji, po njegovom proračunu, svake decenije prouzrokovale preko milion nove siročadi, dece čiji su roditelji umirali od gradskih epidemija. Broj onih koji su umirali od siromaštva i bolesti u britanskim gradovima bilo koje godine tokom 1830-ih, kako je utvrdio, premašivao je godišnji broj poginulih u bilo kom vojnom sukobu u istoriji Britanskog carstva. Izbijanje kolere bio je glavni događaj koji je primorao britansku vladu da računa sa troškovima industrijskog kapitalizma. Isto tako, taj proračun i ocena bi izmenili i način na koji su zapadni gradovi razmišljali o ulozi države pri obezbeđivanju javnog zdravlja.

Šta je bio izvor problema u slučaju kolere? Sva ta prljava voda. Čedvik je preporučio britanskoj vladi da poboljša sisteme odvoda otpadnih voda i stvori lokalne savete koji će uklanjati smeće i „smetnje“ iz domova i sa ulica – ljudski i životinjski otpad. Njegova ispitivanja su 1848. inspirisala definisanje dve ključne tačke britanskog nacionalnog zakonodavstva: Zakon o javnom zdravstvu i Zakon o uklanjanju smetnji i sprečavanju bolesti. Novi nacionalni zdravstveni odbor je konstantno održavao pritisak na javne uprave. Plodovi inženjerstva (popločavanje ulica, uvođenje čiste i odvođenje otpadnih voda) i nauke (bolje razumevanje bolesti) doprineli su zdravijem i dužem životu stanovništva. Očekivani životni vek je 1880. u Engleskoj i Velsu dostigao do četrdesete godine, da bi 1940. premašio šezdesetu.

Čedvikovo nasleđe je išlo dalje od puke statistike dugovečnosti; Iako se ne spominje često kao Karl Marks ili Fridrih Engels, njegov rad je imao ključnu ulogu u pokretanju jedne postepene revolucije u javnoj upravi Zapada. Zdravstvena zaštita i prihodovna podrška države (institucionalizacija socijalne politike), koji čine većinu troškova gotovo svake razvijene ekonomije u 21. veku, iznedreni su iz Čedvikovih izveštaja i nalaza. Dejvid Rosner, profesor istorije i javnog zdravlja sa njujorškog Univerziteta Kolumbija je to opisao jednostavno i upečatljivo: „Kada bih morao da odaberem samo jednu osobu koja je istinski promenila svet i epidemijske krize gradova, onda bi to bio Edvin Čedvik. Njegov populacioni pristup epidemijama iz 1830-ih je razvio potpuno novi način razmišljanja o bolestima u narednih pola veka. Čedvik je izmislio čitav savremeni etos javnog zdravstva Zapada“.

Zašto imamo nebodere

Svi znaju priču: U noći 8. oktobra 1871. godine je na jugozapadu Čikaga izbio požar u štali čiji su vlasnici bili Patrik i Ketrin Oliri. Legenda je za to okrivila kravu koja je prevrnula fenjer. Bez obzira na uzrok, olujni vetrovi su poterali vatru na severoistok, prema jezeru Mičigen. U zaostaloj, rastrošnoj eri 19. veka koji je simbolizovao gradsku ekspanziju, dve trećine čikaških građevina je bilo sazdano od drveta, što je grad učinilo savršenom potpalom. Požar je tokom naredna tri dana progutao dvadeset hiljada zgrada, dok je 300 ljudi skončalo u ovoj “kutiji šibica”. Trećina grada je ostala bez krova nad glavom. Čitava poslovna oblast – gotovo osam kvadratnih kilometara – pretvorena je u zgarište.

Čikago tribjun je 11. oktobra, dok je grad tinjao, objavio uvodnik s velikim naslovom: „Oraspoložite se“. Novine su potom nastavljale: „Usred katastrofe kojoj nema ravne u svetskoj istoriji, gledajući zgarišta kuća podizanih tokom tri decenije, žitelji ovog nekada lepog grada rešili su da ponovo podignu Čikago.“ A to im je, zapanjujućom brzinom, i uspelo. Do 1875. godine, turisti koji su pristizali u Čikago tražeći ostatke i tragove ovog požara žalili su se jer se, eto, „malo šta može videti“. Stanovništvo ovog grada se u narednih dvadeset godina utrostručilo, dostižući milion žitelja. Do kraja XIX veka su na zgarištu poslovnog kvarta nikle brojne zgrade, više od bilo koje druge slične vrste. Njihova dotad neviđena visina im je podarila i novo ime: neboderi.

Požar u Čikagu je omogućio uspon nebodera i visokogradnje na tri načina. Prvo, obezbedio je zemljište za podizanje novih zgrada. Požar je možda uništio poslovnu četvrt, ali je železnički sistem ostao netaknut, stvarajući idealne uslove za novogradnju. U Čikago se slilo toliko kapitala da su cene nekretnina u centru grada zapravo porasle u prvih 12 meseci nakon požara. „Požar iz 1871. je uništio bogato poslovno srce grada, tako da je bilo puno novca i motiva za hitnu obnovu“, rekao mi je Džulijus L. Džons, pomoćnik kustosa Čikaškom istorijskom muzeju. „A moglo je ispasti i drukčije: da je vatra uništila samo siromašna područja, poštedevši banke i poslovne kancelarije.“ Štaviše, rekao je prof. Dejvid Rosner, grad je iskoristio ostatke i “repove” požara kako bi „produžio“ svoju obalu do jezera Mičigen, jer je vatrena stihija obezbedila još više građevinskog zemljišta.

Drugo, kombinacija regulatornog i tehnološkog razvoja promenila je ono sa čega je Čikago ponikao. Osiguravajuće kompanije i gradske vlade su naložile izgradnju vatrootporne konstrukcije. Prvo je Čikago obnovljen ciglom, kamenom i gvožđem. Ali, vremenom, nagon za stvaranjem vatrootpornog grada u okruženju je dovelo do rasta cena nekretnina, što je, pak, podstaklo arhitekte i građevince da eksperimentišu sa čelikom – materijalom koji je tek tada postajao pristupačan za primenu u ondašnjim građevinskim novacijama. Ramovi čeličnih skeleta ne samo što su pružali bolju zaštitu od vatre već su, takođe, bili u stanju da izdrže veći teret, omogućavajući zgradama da rastu uvis.

Nevolja prisiljava ljude da postavljaju osnovna pitanja: čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

Treće, i najvažnije; rekonstrukcija nakon požara je bila povod za okupljanje mladih arhitekata koji su se, na kraju, međusobno utrkivali ko će od njih projektovati višu zgradu. U najjednostavnijoj verziji ove priče, vizionar i arhitekta Viljem Le Baron Dženi je vodio izgradnju prvog nebodera u istoriji, 42 metra visoke zgrade otvorene 1885. Izum nebodera je, međutim, bio rezultat timskog napora, sa Dženijem koji je ostalim projektantima služio kao neka vrsta igrača-trenera. 1882. Dženijev učenik, Danijel Barnem je u saradnji sa Džonom Rutom, koncipirao ove „četrdesetometarke“, s naglaskom na zgradu ‘Montauk’, koja je bila prva čelična visokogradnja u Čikagu. Još jedan Dženijev štićenik, Luis Saliven, zajedno sa Dankmarom Adlerom je projektovao 41 metar visoki ‘Vejnrajt’, prvi neboder u Sent Luisu. Rusko-američka spisateljica Ajn Rend je decenijama potom, u svom romanu „Veličanstveni izvor“ (The Fountainhead, 1943) utemeljila svoj lik mladog arhitekte Hauarda Rorka na izmišljenoj verziji Salivena i njegovog štićenika, Frenka Lojda Rajta. Lažni je narativ da su „Saliven i Rajt prikazani kao usamljeni orlovi, paragoni robusnog individualizma“, napisao je Edvard Glejzer u ‘Trijumfu grada’, dodajući da „Oni to nisu bili. Bili su sjajni arhitekti duboko uronjeni u lanac urbanističkih inovacija. “

Nemoguće je steći uvid u broj gradova koji su imali koristi od ovih uspešnih čikaških eksperimenata u podizanju visokih čeličnih konstrukcija. Omogućavajući građevincima da u visokogradnji pridodaju velike podne površine – bez potrebe za eksploatacijom dodatne površine zemljišta u širinu – neboder je, takođe, podstakao veću gustinu naseljenosti. Pronalaženje načina za bezbedno uklapanje većeg broja ljudi u gradove je dovelo do bržeg tempa inovacija, značajnijih eksperimenata u maloprodaji i širenje palete mogućnosti za porodice sa srednjim i niskim prihodima, omogućavajući im da se nastane u blizini poslovnih centara. Ljudi u gusto naseljenim oblastima takođe poseduju manje automobila, i zato svaki vlasnik vozila svake godine sagori stotine galona benzina manje od onih koji žive u vangradskim oblastima. Ekološki i ekonomski, kao i u pogledu jednakosti i mogućnosti, neboder – iskovan u arhitektonskom miljeu Čikaga nakon požara – predstavlja jedan od trijumfalnijih izuma u istoriji savremenog urbanizma.

Kroćenje parne džungle

U Njujorku se desetog marta 1888. godine „dogodilo“ jedno divno subotnje popodne. Volt Vitmen, „službeni pesnik“ njujorškog ‘Herald tribjuna’ je iskoristio taj vikend da obeleži kraj zime: “Forth from its sunny nook of shelter’d grass—innocent, golden, calm as the dawn / The spring’s first dandelion shows its trustful face.” Te subote uveče je gradski meteorolog, u lokalnim novinama od srca prepoznat kao „vremenski prorok“, predvideo „lepše vreme praćeno kišom“. A onda je meteo-mag otišao kući i uzeo slobodnu nedelju.

U međuvremenu su se dve oluje spojile u jednu. Iz Meksičkog zaliva se ka severu valjao sloj tamnih oblaka punih vode, dok je iz pravca Velikih jezera nastupao hladni vazdušni front koji je Minesotu već zasipao snegom, kotrljajući se dalje na istok. Ova dva fronta su se sudarila i spojila iznad Njujorka.

U ponedeljak, na dan kada je objavljena Vitmenova pesma, stanovnici su se probudili usred najgore mećave u istoriji SAD. Do četvrtka ujutro, oluja je u severoistočne delove države Njujork nanela sloj snega dubok preko 130 centimetara. Snežni nanosi su obrazovali formacije visoke i preko pet metara. Dostava hrane je bila obustavljena, a majkama je nedostajalo mleka. Stotine ih umrlo od gladi i izloženosti hladnoći. Kao i Lisabonski zemljotres, koji se dogodio pre više od jednog veka, tako i njujorška mećava iz 1888. godine nije bila samo prirodna katastrofa; bio je to i psihološki udarac. Velika njujorška mašinerija je ukočila i zaćutala. Gradska elektro-mreža, tada još u povojima, zamrla je. Poslovi i privreda su prestali da funkcionišu. Njujorški Weekly Tribune je 14. marta izvestio da su se „Nadzemna i izdignuta železnica kompletno pokvarili“:

Od automobila na ulicama nije bilo nikakve vajde, a prigradska železnica je blokirana smetovima; prekinute su telegrafske veze; berze nisu radile a gradonačelnik nije dolazio u svoju kancelariju; grad je bio ostavljen da funkcioniše hotimično i neplanski; vladao je haos.

Njujork, koji je sada bio zatrpan snegom, podsećao je na džunglu parnih mašina. Infrastruktura izdignute železnice je sablasno zveckala kvartovima kroz koje se protezala; žice i kablovi elektro-mreže duž ulica su se upetljali i visili sa hiljada stubova. Ipak, dve decenije nakon oluje, vozovi i žice su uglavnom nestali – barem onoliko koliko je neko iznad tla to mogao da vidi. Njujorški čelnici su shvatili da će – ukoliko žele da zaštite najvažnije elemente svoje infrastrukture od vremenskih nepogoda – morati da je stave pod zemlju.

Nakon nezapamćene mećave, prvo što je Njujork učinio bilo je ukopavanje kablova i žica. Početkom 1889. godine, telegrafska, telefonska i komunalna preduzeća dobila su rok od 90 dana da se oslobode sve svoje dotad vidljive infrastrukture. Industrijska „šuma komunalnih stabala“, odnosno, šarolikih namenskih stubova je počišćena, što je nekim stanovnicima omogućilo da po prvi put vide ulicu ispred svojih prozora. Pokazalo se da su podzemni vodovi jeftiniji za održavanje i da bi mogli ući u veću širinu opsega – što je na kraju značilo više telefona i više električne energije.

Drugo, i još važnije: Njujork je ukopavanjem svoje nadzemne železnice stvorio najpoznatiji metro-sistem u SAD. „Podzemni sistem brzog tranzita učinio je ono što izdignuta železnica nije mogla“, pisao je Njujork tajms u danima nakon snežne oluje, stavljajući akcenat na „neadekvatnost povišenog železničkog sistema u takvoj nuždi“. Čak i bez mećave – što prikazuje i Doug Most u svojoj „hronici nauke o podzemnoj železnici“, knjizi ‘The Race Underground’ – ulice Njujorka su postale neprohodne usled gužve pešaka, kolica, konja i kočija. Godinu uoči mećave, nadzemna železnica je zabeležila porast od 13 miliona putnika. Potreba za nekim alternativnim – verovatno podzemnim – vidom prevoza je bila očigledna. London je otvorio prvi deo svog metroa nekoliko decenija ranije. U Njujorku je ova mećava bila okidač za ubrzanu gradnju metro-sistema.

„Njujork je ponikao na katastrofama“, rekao je nedavno Mičel L. Mos, profesor urbanističke politike i planiranja na Njujorškom univerzitetu. „Tu je požar iz 1835. godine i izgradnja ‘Krotonovog akvadukta’. Tu je snežna oluja iz 1888. godine i izgradnja podzemne železnice. Tu je požar u fabrici košulja ‘Triangle Shirtwaist’ (1911), koji je na Menhetnu ubio 146 radnika. Frensis Perkins bi rekla: „Sporazum o novom poslovanju (Nju dil) je, zapravo, začet ovim fabričkim požarom, jer je katastrofa dovela do pojave njujorške državne komisije za uslove rada koja je, zauzvrat, doprinela uvođenju osmočasovnog radnog dana. Na sve ove katastrofe, Njujork je odgovarao promenama nabolje.“

Oktobra 1904. godine, nakon dugogodišnjih političkih borbi, pregovora sa dobavljačima i inženjerskih izazova, otvorena je prva njujorška metro-linija. Tlocrt ove trase (gore desno) bio je „gromolik“, jer je podsećao na izlomljenu strelicu; vodio je severno od gradske kuće do Velike centralne stanice (Grand Central Station), kačeći na zapadu 42. ulicu, a zatim ponovo skrećući ka severu i Tajms skveru, vodeći sve do 145. ulice i Brodveja, do Harlema. Linija podzemne železnice sa 28 stajališta, kojom je upravljala kompanija Interborough Rapid Transit je bila poznata kao IRT. Nekoliko meseci kasnije, Njujork se suočio sa presudnim testom: još jednom velikom zimskom olujom. I dok je mećava besnela, donosioci odluka u kompaniji IRT su izvestili o „446.000 prevezenih putnika“, rekordnom dnevnom maksimumu postignutom „bez ijedne nezgode“.

Pronaći našeg “unutarnjeg Čedvika”

Ne prizivaju sve nesreće bolje anđele naše prirode. Kompletno istraživanje urbanih katastrofa moglo bi pokazati nešto što je bliže suprotnom stanju stvari: kontrast uvrežen u večiti status kvo, „sklonost nepromenjenom stanju“, koji se može pokazati snažnijim od potrebe za hitnim promenama. Kako su proizvodna radna mesta opadala u drugoj polovini 20. veka, tako su gradovi poput Detroita i Jangstauna u Ohaju počeli da propadaju jer njihovi lideri nisu bili u stanju da predvide šta će sve zahtevati tranzicija u postindustrijsku budućnost. Jednom kada se unište poslovne oblasti – kao što je to zadesilo Čikago 1871. godine – priliv svežeg kapitala može postati spas iz takve situacije. Ali, kada su gradske žrtve isključivo siromašni ili pripadnici manjina, obnova nakon krize može teći sporo, ako se uopšte i dogodi. Uragan Katrina je 2005. poplavio Nju Orleans, raselivši nebrojeno mnogo svojih žitelja s niskim primanjima; mnogi od njih se više nikada nisu vratili u jedan od najlepših američkih gradova. Neke kataklizme se ne tiču toliko štete na objektima koliko nejednakosti i nepravde. „Prirodne katastrofe same po sebi ne čine ništa u zaustavljanju društvene nepravde“, primećuje Keanga-Jamahta Tejlor, profesorka afroameričkih studija na Prinstonu. „Bez društvenih kretanja ili društvenih preokreta, priznavanje nejednakosti nikada ne napreduje dalje od priznanja da je ’pred nama još dug put’.“

Njujork 1888. nije reagovao na mećavu gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita.

Ipak, katastrofe mogu da naše duhove usredsrede na zajedničku krizu, sruše političke i regulatorne barijere koje stoje na putu napretka i podstaknu tehnološke skokove, spajajući talente i novac u rešenje za velike probleme. „Katastrofe samo razotkrivaju već postojeće problematične tačke, i time stvaraju priliku da se malo vratite nazad i učinite ono što je trebalo učiniti u prvom mahu“, rekao je Mičel Mos. Njujork 1835. godine nije morao da pretrpi jedan toliko razoran požar da bi postao svestan potrebe za kaptivacijom i kanalisanjem izvora slatke vode. Pa ipak, tek je požar na Donjem Menhetnu “inspirisao” gradske čelnike da preduzmu konkretne korake.

Uobičajena odnosno „normalna“ vremena nisu zgodna za neko sporije, promišljenije preispitivanje prirodnih katastrofa. Kada bacimo pogled na svet oko sebe – na zastarelu ili raspadajuću infrastrukturu, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, rasizam i siromaštvo – isuviše je lako gajiti stav površne rezignacije tipa “upravo je sve onako kako je oduvek i bilo”. Nevolja nas može prodrmati iz transa samozadovoljstva i prisiliti nas da postavljamo prvobitna pitanja o svetu: Čemu služi zajednica i kako se ona sastavlja? Koje su njene osnovne potrebe i kako da ih obezbedimo?

To su pitanja koja bi trebalo da postavljamo o svom svetu dok se suočavamo sa pandemijom korone, usput razmišljajući o tome šta bi trebalo da usledi nakon nje. Najvažnije promene po okončanju ranijih katastrofa su prevazilazile samu katastrofu: One su u potpunosti objašnjavale uočene probleme ali i rešenja za njih. Njujork nije reagovao na mećavu 1888. gomilanjem lopata za sneg. Stvorio je čitavu infrastrukturu podzemne elektro-mreže i tranzita koji su grad učinili čistijim, pravednijim i efikasnijim.

Kao i u prošlosti, odgovor na kovid-19 bi na sličan način mogao biti dalekosežan. Najveća pouka se možda nalazi u saznanju da su, što se tiče opšte zdravstvene zaštite, moderni gradovi neadekvatno koncipirani – i to ne samo neadekvatno u odnosu na aktuelnu pandemiju već i u odnosu na druge vidove zaraznih bolesti i uslova u kojima se urbana sredina nalazi, poput zagađenja (koje doprinosi poboljevanju), ili prenaseljenosti (koje doprinosi širenju bolesti). Šta ako bismo osmislili gradove zasnovane na jednoj drukčijoj, svesnijoj odbrani od svih pretnji po naše zdravlje?

Odgovor na to bi mogao započeti garancijom univerzalne zdravstvene zaštite, bez obzira na specifični mehanizam. Kovid-19 je pokazao da je naše preživljavanje neraskidivo povezano sa zdravljem stranaca, “onih koji dolaze spolja”. Usled nejednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, mnogi građani – posebno Amerikanci sa niskim primanjima i nebeli Amerikanci – bili su nesrazmerno teže pogođeni pandemijom. Bilo je verovatnije da oni sa niskim primanjima žive u višegeneracijskim domaćinstvima, čineći puteve prenosa raznovrsnijim. Onima koji već žive u takvim kritičnim, prethodno postojećim uslovima, često nije bio dostupan rutinski pristup preventivnoj nezi – a među ljudima koji potiču iz takvih sredina je, tim sledom, i stopa smrtnosti od korone bila veća. Što se tiče zaraznih bolesti, rizik po bilo kog pojedinca predstavlja rizik po sve. U međuvremenu, usled svoje veličine, gustine i izloženosti stranim putnicima, najveći teret ove pandemije su isprva snosili ljudi iz gradova. Stoga, nema razloga za stav i razmišljanje da će se ovaj obrazac promeniti. U doba pandemija, univerzalna zdravstvena zaštita nije samo zaštitna mreža već je i stvar koja se tiče nacionalne bezbednosti.

Dva su načina na koje bi gradski čelnici mogli rekoncipirati gradove kako bi spasli živote građana. Prvo, mogli bi da zaustave motorni saobraćaj. Iako se može učiniti da je problem saobraćaja izmešten podalje od trenutnog problema s pandemijom, studija iz 2013. je otkrila da dugoročno izlaganje zagađenju automobila i kamiona u SAD prouzrokuje 50.000 prevremenih smrtnih slučajeva na godišnjem nivou. Respiratorni uslovi otežani zagađenjem mogu povećati ranjivost na druge bolesti, uključujući i one zarazne. Globalni karantin usled pandemije nam je ukazao kako bi mogla izgledati alternativna budućnost urbanih konglomerata. Gradovi bi mogli ukloniti većinu automobila iz gradskih područja i „vratiti“ ulice građanima. Kratkoročno, ovo bi pomoglo našim naporima u borbi protiv pandemije, dajući restoranima i barovima više otvorenog prostora. Dugoročno, to bi nabolje transformisalo gradove – bilo bi dodato znatno više prostora za šetače i biciklističke staze, a urbani način življenja bi ih učinio zdravijim i atraktivnijim.

Drugo, gradovi bi mogli da iz temelja preispitaju svoj dizajn, kao i namenu modernih zgrada. Buduće pandemije izazvane virusima koji se prenose vazduhom su neizbežne – istočna Azija ih je u ovom veku već imala nekoliko; pa ipak previše modernih zgrada postiže energetsku efikasnost – sprečavanjem protoka svežeg vazduha koji pritiče spolja, urbane sredine se „zapečate“ – stvarajući tako savršenu Petrijevu posudu za bilo koju bolest koja uspeva u neprovetravanim enterijerima. Gradske vlasti bi trebalo da osavremene standarde ventilacije kako bi kancelarije postale manje rizična mesta. Zatim, uzimajući u obzir da sve više Amerikanaca radi na daljinu kako bi izbeglo prenatrpane vozove i loše provetrene kancelarije, lokalne vlasti bi isto tako trebalo da podstaknu građevinske preduzimače da prazne zgrade pretvore u stambene komplekse, donošenjem novih zakona o zoniranju ali i poreskim olakšicama. Pretvaranje praznih kancelarija u stanove bi povećalo broj stambenih jedinica u bogatijim gradskim sredinama, koje i inače pate od nedostatka pristupačnih mesta za život; proširilo bi, takođe, poresku osnovicu ali i dodatno smanjilo vožnju do posla, dopuštajući većem broju porodica da imaju domove u centru grada.

Sve u svemu, ovo je vizija prepravljenog grada 21. veka, koji uzima u obzir javno zdravlje, i ujedno postižući fini trik da istovremeno bude naseljeniji a i prostraniji. Urbano okruženje sa upola manje automobila bi predstavljao, zapravo, trijumf. Vrednost zatvorenih kancelarijskih i maloprodajnih prostora bi se umanjila, dok bi oni otvoreni postali sve važniji, a gradske ulice bi bile vraćene ljudima.

„Trenutno, uz sveprisutnu koronu, svi polažemo nade u jedno – jedan lek, jednu vakcinu – i to govori koliko je naša vizija društva postala sužena“, kaže Rosner, istoričar javnog zdravlja sa univerziteta Kolumbija. Njegov heroj, Čedvik, otišao je korak dalje. Koristio je egzistencijalnu krizu kako bi prepisao preventivna pravila modernog upravljanja. Oblikovao je naše razmišljanje o odgovornosti države prema siromašnima onoliko koliko je preoblikovao savremeni grad. Trebalo bi gajiti nadu da će naš odgovor na ovogodišnju pandemiju biti „čedvikovski“ –  po svojoj sposobnosti da nam pomogne u sagledavanju postojeće nepravde, koju je ova pandemija potpuno ogolila.

Jednog dana, kada korona bude tek bleda uspomena, neki istoričar gradskih katastrofa bi, gledajući zapise ovog našeg trenutka, mogao zapaziti da su ljudi nakon požara gledali u nebo; da su im pogledi nakon mećave bili uprti nadole, u tle; a da su se, posle kuge, napokon, osvrnuli oko sebe, susrevši jedni druge.

∗  ∗  ∗

Ovaj članak će se pojaviti u štampanom izdanju oktobarskog “Atlantika”, pod naslovom „Kako je katastrofa oblikovala savremeni grad“ (How Disaster Shaped the Modern City).

* Ilustracije: Mark Harris; slike kompanije Interborough Rapid Transit; Nacionalna meteorološka služba; Wiley & Putnam / Artokoloro / Britanska biblioteka / Alamy; Thomas Kelly /Američka  Kongresna biblioteka

* Derek Tompson za magazin Atlantik piše o ekonomiji, tehnologiji i medijima. Autor je „Hit Mejkera“ i voditelj podkasta Crazy/ Genius.

Mirnim putem, na kraju puta – zbogom Hong Kongu

Odgovor Pekinga ovog puta nije ni nalik onom od pre tri decenije sa trga Tjenanmen: Šenžen, urbani, industrijski i poslovni titan i prvi „komšija“ Hong Konga planira da se čitav biznis, industrija i poslovi „izvuku“ iz „Mirisnog zaliva“ (prevod sa kantonskog za Hong Kong) i prebace u ovaj grad. Kina, kao odgovor na ovu situaciju, podseća da se njeni planovi projektuju u periodu od hiljadu i više godina od danas, i to je ono u čemu se istok tako razlikuje od zapada. I zato, možda ovo bude jedno prilično kratko „zbogom“, kojim će Hong Kong biti ispraćen na put koji mu predstoji – bez podrške svoje matice, piše kolumnista dnevnog lista-portala South Morning China Post.

Alex No (SCMP)

U skorijoj budućnosti, ukoliko ne promeni kurs, Hong Kong će biti nesigurniji i nestabilniji, dok će Šenžen biti sve manje neslobodan a sve prosperitetniji.

Hong Kong je bio zabludeli sin Kine. Sada brzo postaje crna ovca porodice. Trebalo je da pod svoje okrilje uzme Šenžen. Ali, mlađi brat se pokazao daleko uspešnijim i pouzdanijim.

U međuvremenu, jednom visoko cenjeni sin povremeno pati od faza mentalnog sloma, što dovodi do sve težeg samopovređivanja. Hong Kong ne može da odluči da li je istočni ili zapadni, kineski ili belog čoveka sa zapada.

Ponekad, čak, poriče da je kineski i pokušava da odbaci svoju porodicu. Ovakvi samoinicijativno stvoreni problemi trebalo bi biti očigledni za sve koji sa strane posmatraju uz malo objektivnosti i zdravog razuma. Ali, na zapadu, roditelji su ti koji uvek snose krivicu.

Roditelji, doduše, počinju da shvataju da je bludni sin zapravo izgubljen slučaj, sa grandioznim snovima o svojoj sopstvenoj vrednosti i iskrivljenim identitetom. Nije ni čudo što su odlučili da bogatstvo i zaostavštinu porodice prenesu svojoj „polubraći“ i „polusestrama“.

Uzgred, Kina je predstavila detaljan plan reformi kako bi Šenžen postao model grada za čitav svet.

Pet razloga da živite u Šenženu (a ne u Hong Kongu). Foto: Financial Times – Property Listings

Tako bi trebalo čitati i razumeti novu direktivu koju je objavilo kinesko Državno veće, a kojom je najavljena nova politika podizanja statusa Šenžena kao autonomnije regije i posebne ekonomske zone (status zapravo identičan onom koji danas ima Hong Kong – za početak). Reforme će se u tom pravcu događati u najbržim i najširim potezima, i to pre svega u pravnom, finansijskom, medicinskom i socijalnom sektoru – za početak.

Već godinama nacionalno IT i startup središte, kao i čvorište visokih tehnologija, Šenžen će reformisati poslovnu regulativu, zakone i propise biznisa u skladu sa međunarodnim standardima, istovremeno predlažući povoljniju regulativu i uslove za podsticanje domaćih i stranih investicija i akvizicija.

 

SCMP

 

Bitkoin: troskok u bunar

Trenutno najpopularniji virtuelni novac je za 6 nedelja izgubio više od polovine svoje vrednosti.

„Diskontna rasprodaja“ bitkoina inicirana je pooštravanjem regulatornih mera i mogućih sankcija za nepravilnu (ilegalnu) upotrebu kripto-valuta.

Vrednost ove vrste novca je u samo jednom danu pala ispod 8.000 dolara, nastavljajući tako svoj pad koji traje od početka ove godine; u toku je „rasprodaja“, izazvana proširenjem zakonskih sankcija na kripto-valute.

Kasno u petak 2. februara u Njujorku, bitkoin se oporavio skočivši na 8.524 dolara, što je pad za 6,8 odsto manji nego dan ranije, kada mu je vrednost otišla ispod 7.700 dolara. Bio je to najniži nivo od novembra 2017.

Na svojoj najnižoj tački, digitalna valuta u decembru pala je za oko 60% u odnosu na rekordni iznos od 19,783 dolara (prošli decembar), prema istraživanju veb-sajta CoinDesk Inc. Ovo je treći najveći pad bitkoina u poslednjih pet godina. Padao je 76% u proleće 2013. godine, a od novembra 2013. do januara 2015.  pao je za 85%.

Oštra kolebanja vrednosti Bitkoina sjajno ilustruju koliko digitalna valuta, zapravo, ostaje veoma nelikvidna i nestabilna investicija, posebno u odnosu na tržište akcija, obveznica ili valuta.

Bitkoin je tokom svoje devetogodišnje istorije imao pet ekstremnih vrednosnih uzleta i sunovrata, od vrha nadole i obratno, sa više od 70% fluktuacije u svakom pomeraju, rekao je Čarli Bileljo, direktor istraživačkog odeljenja njujorške savetodavne kompanije Pension Partners. Padao je bitkoin 2010. čak i 94% u roku manjem od mesec dana, a onda opet u petomesečnom periodu 2011. godine, ali je u oba navrata ponovo skočio.

Nedavni padovi bitkoina čine daleko ozbiljnijim osećaj (ne)utemeljenosti trgovine kripto-valutama, s obzirom na to da magnituda vrhova i padova njihove cene nudi jednu dozu zdrave realnosti novim investitorima, koji su tokom prošle godine svoj novac nemilice ulagali u kripto-valute. Mnogi od njih bili su privučeni mogućnošću ulaganja u valute koje su van kontrole centralnih banaka i vlada, ali sada moraju da podlegnu snagama tržišta.

“U poslednje vreme, kada se radi o kripto-valutama, naslovi u medijima uglavnom su bili negativni”, napisao je u poruci klijentima Tomas Li, upravljački partner pri njujorškom savetodavnom fondu Fundstrat Global Advisors. “Nekoliko nedelja je bilo strašno, ali fundamentalna pozitivna priča za kripto-valute ostaje netaknuta”, dodao je Li, pozivajući se na izuzetno interesovanje koje „milenijumska generacija“ pokazuje za kripto-valute.

Robinhood, onlajn aplikacija za trgovinu virtuelnim novcem koja je prvenstveno usmerena na mlade klijente, izjavila je prošle sedmice da je više od milion ljudi pristupilo njihovoj listi čekanja kako bi započelo trgovinu kripto-valutama, nakon što je najavio planove o ponudi usluga u oblasti kripto-trgovine.

U međuvremenu, neke velike banke stavljaju blokadu na kupovinu bitkoina. JPMorgan Chase & Co., Citigroup Inc. i Bank of America Corp. su pre 3 dana (petak) izjavili da vlasnicima kreditnih kartica više neće dozvoliti njihovo korišćenje za kupovinu bitkoina.

Možda najveći razlog za nagli „strmoglav“ bitkoina leži u pojačanoj zakonskoj/regulatornoj kontroli. Indija je najsvežiji primer pojačanog oblika sankcionisanja kripto-valuta, krenuvši tako stopama Kine i Južne Koreje. Taj pritisak pokazuje da vlasti sve većeg broja zemalja iz korena menjaju svoje stavove, pa će sada biti daleko teže zaobići kontrolu nego što je to dosad bio slučaj.

Bitcoin je u januaru pao za 28%, što je najjači mesečni pad u protekle tri godine.

Na tržištu bitkoin fjučersa, u kome se trgovci mogu „kladiti“ na uspone ili padove u digitalnoj valuti, hedž fondovi su prebacili svoje pozicioniranje tako da loše opklade (bearish) premašuju broj onih koje imaju dobre šanse da se ostvare (bullish), i to za više od 3 prema 1, a po podacima Komisije za trgovinu robnim berzama objavljenim u petak (Commodity Futures Trading Commission, CFTC). Nedelju dana ranije, hedž-fondovi bili su pristrasni prema strani koja je imala dobre šanse (bullish), pokazuju podaci CFTC-a.

Sadašnje raspoloženje je daleki odjek situacije s kraja prošle godine, kada je manija za investiranjem u kripto-valutu dosegla nivo groznice i pošasti. Popularna bitcoin kompanija pod nazivom Coinbase je zakratko privlačila oko 100.000 novih kupaca dnevno (oko Dana zahvalnosti), dok je bitkoin tada skočio na 10.000 dolara. Taj skok bio je neverovatan: sa vrednosti manje od $1000, koliko je bitkoin vredeo početkom 2017. godine.

Cene su se više nego udvostručile od tog trenutka, dostigavši svoj vrhunac 17. decembra prošle godine, kada je cena bitkoina iznosila 19.783,21 dolara. A potom je usledilo šestodnevno isklizavanje nadole.

Aleks Bin, 30-godišnjak iz Nešvila u Tenesiju je upravo u momentu kada je bitkoin bio najjači, uspeo da se „iskešira“ (tj. unovči ga u pravu valutu). On je rekao da je nedavno prodao svu svoju „kolekciju“ bitkoina, zaradivši na virtuelnom novcu preko 60.000 (pravih) dolara.

Bin, koji inače piše i prodaje knjige za decu onda kada nije na poslu (odeljenje Ministarstva za rad  i zapošljavanje Tenesija) je u jednom intervjuu izjavio da je prošlog septembra kupio većinu svojih bitkoin novčića, pre nego što je njihova cena skočila narednih meseci – i to za preko 500%.

“Bilo je dana kada biste se svakog jutra budili s novih 5.000 ili 10.000 dolara dobiti”, rekao je on. “Činilo se kao da se taj sled događaja neće okončati, mada biste već mogli da pretpostavite kako [to] neće još dugo potrajati.”

I nije.

Aleks Bin je u svom portfelju zadržao izvesnu količinu „lajtkoina“ (litecoin) – alternativne digitalne valute. U decembru je, prema istraživanju CoinMarketCap, njegova cena pala za više od 60%.

Bin je sedmicu u kojoj je prodavao svoje bitkoine nazvao “strašnim scenarijem”.

Indijski ministar finansija Arun Đaitli izjavio je dan pre (četvrtak, 1.feb) da aktuelna indijska vlada ne priznaje digitalni novac kao zakonsko sredstvo, te u tom smislu i “preduzima sve mere kako bi eliminisala korišćenje ovih kripto-sredstava u finansiranju nelegitimnih aktivnosti, ili ga suzbila kao deo platnog sistema.”

Vaibhav Parik, partner u indijskoj pravnoj firmi Nishith Desai Associates rekao je da su neki ljudi pogrešno protumačili odluke indijske vlade, pogrešno zaključivši da je vlada zabranila bitkoin.

“Indijska vlada je samo rekla kako će se pobrinuti da iskoreni upotrebu bitkoina u nezakonite svrhe, a ne kako će zabraniti i samu valutu”, rekao je on.

Druge vlade, posebno one u Aziji primenjuju strog pristup kripto-valutama.

Južna Koreja primenjuje novu zakonsku regulativu koja ima za cilj hlađenje tržišta bitkoina. Kina je otišla još dalje, naredivši razmenu čitave količine kripto-valuta do nivoa njihovog gašenja i ograničavajući operacije „bitkoin rudarenja“, tokom kojih se bitkoini „kuju“, odnosno generišu.

U Japanu je 530 miliona dolara NEM kripto-valute „počišćeno“ u pljački kripto-berze Coincheck Inc.

U Sjedinjenim Državama, regulatorni organi upozoravaju javnost na postojeće prevare koje se vrše tokom „inicijalne ponude novčića“ – novom obliku prikupljanja sredstava kojim kompanija stvara novi virtuelni novčić ili token i nudi ga (tj licitira njegovu vrednost) na javnoj prodaji. Ovakve početne ponude privukle su milijarde dolara.

Čak je i Facebook Inc. u problemu sa kripto-valutama. Ovaj društveni medij je prošle nedelje izjavio da će zaustaviti prikazivanje reklama koje promovišu kripto-valute i početne ponude novčića.

“Mislim da se kraj ovom nizu još uvek ne nazire, ali svakako ih (kripto-valute) neću doticati dokle god ne postignu veću stabilnost”, rekao je Bin.

Steven Russolillo, Kenan Machado / AnnaMaria Andriotis, Alexander Osipovich (Wall Street Journal, 2feb 2018)

Bitcoin: pretnja po bezbednost EU i UK

Britanci i Evropska unija žele da stanu na put sajber kriminalu i izbegavanju poreza kroz pranje novca putem kripto-valuta, donosi londonski Gardijan

Kripto-valute dostigle su svoje rekordne vrednosti uprkos vestima da engleski Trezor planira obustavlja anonimnost trgovaca.

Britanija i vlade zemalja Evropske unije planiraju akciju protiv bitkoina usled rastuće zabrinutosti da se digitalna valuta koristi za pranje novca i utaje poreza

Trezor planira da reguliše bitkoin i druge digitalne valute kako bi ih uskladio sa finansijskim zakonodavstvom protiv pranja novca i borbe protiv terorizma. Trgovci će biti prisiljeni da otkriju svoj identitet, okončavajući anonimnost koja je ove valute činila atraktivnom za trgovinu drogom i druge nelegalne aktivnosti.

Prema planu koji če pokrivati čitavu EU, online platforme na kojima se trguje bitkoinima biće u obavezi da posvete dužnu pažnju klijentima kao i da prijavljuju sumnjive transakcije. Vlada Britanije pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, kako bi se osiguralo da nadležne institucije nadgledaju svoje aktivnosti.

Iz britanskog Trezora poručuju da “Radimo na rešavanju zabrinutosti u vezi sa korišćenjem kripto-valuta, razgovaramo o donošenju platformi za razmenu virtuelnih valuta i nekih obezbedilaca „digitalnih novčanika“  ali da oni budu smešteni u okviru regulacije finansiranja pranja novca i finansiranja terorizma”.

Očekuje se da će ova pravila stupiti na snagu u narednih nekoliko meseci. Iz Trezora poručuju da se digitalne valute mogu koristiti za omogućavanje kao i olakšavanje sajber kriminala. Takođe, kako kažu, “Malo je trenutnih dokaza da se virtuelne valute koriste za pranje novca, iako se očekuje porast rizičnosti za tako nešto.”

Šefovi banaka Goldman Sachs i JP Morgan kritikovali su bitkoin kao sredstvo za vršenje prevarnih radnji i drugih zločina. Pa ipak, ser Džon Kunlif (Jon Cunliffe), zamenik guvernera Engleske Banke je prošle sedmice rekao da je obim digitalnih valuta premali po da bi predstavljao sistemsku pretnju globalnoj ekonomiji. On je takođe upozorio da je bitkoin investitorima potrebno “da rade svoj domaći zadatak”.

Bitkoinom se u ponedeljak trgovalo po ceni od 11.566 dolara. U nedelju je zabeležio rekordnu vrednost od 11.800 dolara, ali je pao na 10.554 dolara zbog vesti o regulatornoj represiji.

Laburistički ministar za pitanja iz oblasti rada i zapošljavanja Džon Man (John Mann), član odbora Donjeg doma za pitanja Trezora, predložio je da poslanici veoma pažljivo pogledaju i duboju uvid u buduću regulaciju virtuelnih valuta.

On je za Dejli telegraf rekao da se “Ovi novi oblici razmene brzo šire i stoga se moramo pobrinuti da ništa nepoželjno ne ostavimo za sobom – ovo je od posebne važnosti u smislu pranja novca, terorizma ili klasične krađe.

“Bilo bi dobro kada bismo blagovremeno dobili pravi uvod to šta to, zapravo, znači. Možda je reč o tome da želimo da ubrzamo našu upotrebu ovakvih stvari u ovoj zemlji, ali ono što čini da sve ovo bude još važnije jeste to što nemamo regulatorni zaostatak.”

Stiven Barkli (Stephen Barclay), ekonomski sekretar Trezora je u oktobru, u pismenom odgovoru parlamentu izneo vladine planove. “Britanska vlada trenutno pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, koje će platforme za razmenu virtuelnih vrednosti i obezbedioce digitalnog novčanika povezati s regulativom o finansiranju pranja novca i finansiranju terorizma. Ovo će dovesti do toga da aktivnosti ovih preduzeća nadgledaju nacionalni organi kompetentni za ove oblasti.

“Vlada podržava nameru koja se nalazi iza ovih amandmana. Očekujemo da će se ovi pregovori zaključiti na nivou Evropske unije krajem 2017. ili početkom 2018. godine. “

Šta je bitkoin i da li je to loša investicija?

Bitkoin je prva, i najveća, “kripto-valuta” – digitalizovano sredstvo plaćanja kojim se može trgovati. Da je bitkoin loša investicija – to je pitanje vredno 97 milijardi dolara (doslovno, pošto je to trenutna vrednost svih bitkoina u opticaju). Bitkoin se može koristiti samo kao sredstvo razmene i u praksi je daleko važniji za “crnu ekonomiju” nego što je za većinu legitimnih načina njegove upotrebe. Nedostatak bilo kog centralnog autoriteta čini bitkoin izuzetno otpornim na cenzuru, korupciju – ili, pak regulativu. To znači da je privukao čitav niz pristalica, od libertarijanskih monetarista – koji uživaju u ideji o valuti bez inflacije i bez centralne banke – do dilera droge koji vole činjenicu da je teško (ali ne i nemoguće) pratiti bitkoin transakciju sve do fizičke osobe koja vrši tu transakciju.

Gardijan

Reci mi šta piješ i reći ću ti kako se osećaš

Izbor pića ‘određuje raspoloženje’, kažu istraživanja – kao i oni koji piju.

Različite vrste alkoholnih pića menjaju i oblikuju vaše raspoloženje na različite načine, kaže studija koja je proučavala povezanost između vrste pića i emocija koje ona proizvode. Svako piće proizvodi određeni efekat, u smislu emocija, kao i njihovog intenziteta, rezultati su britanskih istraživanja a prenosi Bi-Bi-Si.

Žestoka pića mogu u nama proizvesti osećaj ljutine, telesne uzbuđenostii ili tuge, dok crveno vino ili pivo mogu učiniti da se opustite, kažu istraživači.

Studija objavljena u časopisu BMJ Open imala je veoma reprezentativan uzorak od gotovo 30 hiljada ljudi starosti između 18 i 34 godine iz 21 zemlje.

Svi ispitanici su pili pivo, vino i „žestinu“, a mnogi od njih izjavili su da je svaka vrsta alkohola imala drugačiji efekat na njih.

I mada nam nekoliko pića mogu prijati, istraživači se nadaju da će njihovi nalazi pomoći da se istakne opasnost od konzumiranja alkohola.

Ljutiti ispadi

Mi, tokom vremena, razvijamo toleranciju prema alkoholu, što može završiti u neugodnom obliku: da nam je, vremenom, potrebno da popijemo više alkohola kako bismo osetili iste “pozitivne” efekte koje smo osećali „onda kada smo nekad počinjali da pijemo“.

I ne samo to –  postoji rizik od negativnih indikacija, kaže istraživač u ovoj studiji, prof. Mark Bellis iz trusta Velške zdravstvene agencije (Public Health Wales NHS Trust).

Anonimno onlajn istraživanje koje je angažovalo anketare preko reklama u štampi  i na društvenim medijima, otkrilo je sledeće:

Crveno vino je ispitanike činilo da se osećaju više letargičnim nego kad bi pili belo vino;

Ispitanici su u najvećem broju slučajeva izjavljivali da se osećaju opušteno onda kada piju crveno vino ili pivo;

Više od 40% ispitanika reklo je da su žestoka pića učinila da se osećaju seksi;

Više od polovine reklo je da im žestoka pića ulivaju energiju i samopouzdanje;

Međutim,, oko trećina ispitanika reklo je da oseća agresivnost onda kada pije  žestoka pića;

Konzumiranje žestokih pića je više od svih ostalih vrsta alkohola povezivano sa osećanjima agresivnosti, bolesti, nemira i sete;

Znatno je verovatnije da će muškarci pre nego žene osećati agresivnost povezanu sa svim vrstama alkohola, naročito ako se radi o onima koji su pili značajnije količine alkohola;

Međutim, rezultati pokazuju povezanost između vrsta pića i vrste raspoloženja koje ona proizvode u nama, ali ne objašnjavaju razloge zbog kojih dolazi do navedenih promena.

Profesor Belis je izjavio da okruženje u kojem se alkohol konzumira predstavlja važan faktor koji je studija nastojala da uzme u obzir, kao i to da li se pilo  kod kuće ili napolju – što je takođe imalo značaja.

“Mladi ljudi često uveče piju žestinu, onda kada izađu, dok se vino (generalno) više pilo kod kuće, uz obrok.

“Postoji i element očekivanja određenog efekta kada nešto popijemo. Neko ko želi da se opusti mogao bi u tom slučaju da izabere pivo ili čašu vina”.

On je još dodao i da je način na koji je piće reklamirano imalo moć da podstakne ljude da odaberu baš neko određeno piće koje bi odgovaralo određenim raspoloženjima (koja su očekivali da će im to piće pružiti), ali da je to mogao biti mač s dve oštrice ukoliko bi piće izazvalo negativne emocije.

“Ljudi se mogu osloniti na alkohol,koji bi im pomogao da se osećaju na određen način. Ljudi mogu piti kako bi se osećali sigurnije ili opuštenije, ali takođe rizikuju i druge negativne emocionalne reakcije”.

Belis i njegove kolege sa Kings koledža u Londonu rekli su da nalazi pokazuju da su zavisnici od alkohola neretko želeli da se oslone na piće kako bi u sebi proizveli pozitivne emocije upravo vezane za određeno piće. U tom slučaju, kada su postojala i jasna očekivanja koja je ispitanik gajio prema određenoj vrsti alkohola, postojala je pet puta veća verovatnoća da će osećati više energije (nego oni koji piju malo do umereno).

On je takođe rekao da je studija osvetlila razliku između muških i ženskih emocionalnih odnosa prema različitim alkoholnim pićima.

“Kod žena smo imali snažnije emocionalne odnose u gotovo svakoj vrsti emocija, izuzev agresivnosti.”

Agresivnost, rekao je Belis, bilo je ona vrsta osećanja koja se značajno više primećivala kod muškaraca.

Džon Larsen, iz nezavisne britanske organizacije Drinkaware rekao je da “Ova studija ukazuje na važnost razumevanja razloga zbog kojih ljudi odlučuju da piju određena alkoholna pića, kao i kakav efekat očekuju da će određeno piće imati na njih.

“Uputstvo kojeg se pridržava medicinsko osoblje u Britaniji, a koje važi podjednako i za žene i za muškarce, kaže da je za bezbedno očuvanje niskog nivoa rizika koje preterana konzumacija alkohola ima po zdravlje najsigurnije ne piti više od 14 jedinica nedeljno, na redovnoj bazi.”

Ovih „14 jedinica“ je zapravo jednako 12 jedinica žestokog pića, odnosno tri i po litre piva (tj. šest engleskih pinti), ili šest čaša od po 175ml vina nedeljno.

Stručnjaci kažu da bi postavljanje minimalne jedinične cene od 50 penija po jedinici doprinelo smanjenju smrtnih slučajeva vezanih za zloupotrebu alkohola.

Politika minimalne cene pića u Škotskoj stupa na snagu 1. maja 2018. godine.

Zakonodavstvo i pravnu regulativu kojom bi se uspostavila minimalna cena jednog pića (volumen jedinice zavisi od vrste piće tj procenta alkohola koje sadrži) trenutno se aktivno razmatra u vladi Velsa kao i u irskom senatu. Još uvek nema planova da se isto to uradi u Engleskoj, mada iz Ministarstvo unutrašnjih poslova Engleske kažu da takođe razmatraju sprovođenje ovakve „trezvenjačke“ politike.

BBC

Britanija na raskršću

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osećam izvesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vere da je racionalna i argumentovana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može uticati na dalji tok događaja?

Pre nešto više od trećine stoleća, na obe strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Pre toga, u posleratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osećali svi. Dohoci u SAD su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne lestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obe partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena posle Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoleća, bez finansijskih kriza.

Istoričari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je sledilo: rast se usporio, a nejednakost je počela da raste. U SAD dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 odsto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni srećnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego pre 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je sprečio neke od teških posledica koje su se osetile u Americi, gde očekivani životni vek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditovana. Deregulacija je donela umnožavanje novih metoda manipulisanja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu doneli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dve različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen predlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. veka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i merama štednje? To što nikada nisu donele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Video sam neuspeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; takođe ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele da opstanu znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba da ulaže u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i opštem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala predlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, takođe može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umesto toga, Britanija treba da poveća poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mesta, a smanji ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udela u porezu deo je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditovanoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigde nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji posle brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više da ulaže ukoliko želi da očuva visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. veku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim delovima stanovništva zbog pretnje dugovima za studentske kredite koji se mere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Prospect Magazine, 09.10.2017.

Peščanik.net, 18.10.2017.

Moskovski taksi: Mala bara – puno krokodila

U Moskvi vlada žestok rat između tradicionalnih taksista i vozača koji taksiraju koristeći mobilne aplikacije. Ovaj novi vid pružanja prevoznih usluga doprinosi drastičnom smanjenju troškova vožnje a “klasični” taksisti kažu da je postalo nemoguće raditi, prenosi The Moscow Times.

Cena usluga koje u Moskvi nudi Uber i druge slične onlajn taksi službe sada se takmiče, verovali ili ne – sa cenom javnog prevoza. I zato nije ni čudo što moskovski taksisti osećaju ogroman pritisak.

“Kako da gorivo, vozila i popravke poskupe i dostignu neku iole podnošljiv donji prag zarade, kada taksi usluge postaju sve jeftinije?”, pita se Aleksej Lukin koji pripada “staroj gardi” taksista. On je i osnivač jedne moskovske onlajn grupe tradicionalnih taksi prevoznika koja nastoji da se suprotstavi poslovima koje im „uzimaju“ Uber i njemu slične aplikacije za iznajmljivanje prevoza.

Kao i ostali taksisti širom sveta, i Aleksej je ljut i ogorčen. Ovog maja je učestvovao u organizovanju protestne vožnje tokom koje su on i njegove kolege blokirali centralnu saobraćajnicu „Baštenski prsten“ (Sadovoe Koljco, Садо́вое кольцо́)”, glavni put koji deli/ razgraničava centar ruske prestonice od njenih predgrađa.

Grupa koji je Lukin pokrenuo takođe ohrabruje i inicira ostale metode protesta, uključujući tu i uvođenje “tihih sati” tokom kojih on i drugi taksisti složno bojkutuju primanje naloga za vožnju od svojih aplikacijskih provajdera taksi usluga, kao što je, recimo, Uber.

Na korporativnom nivou, taksi udruženja kao što su to „Ujedinjeni ruski prevoznici“ (URP), predlažu korekcije minimalne naknade za usluge koje nude moskovska taksi udruženja. Ova organizacija je pripretila da će podneti zvaničnu žalbu Ruskom saveznom regulatoru za zaštitu konkurencije.

Izgleda, međutim, da nijedna od ovih mera za sada ne deluje. Udruženja taksista neuspešno pokušavaju da se izbore sa, kako kažu, agresivnom, „predatorskom“ cenom moskovskih onlajn taksi službi. Ali, za sada, građani Moskve su ti koji kao klijenti žanju sve prednosti nastale ovom situacijom. Cene taksi vožnji su u večitom padu, čekanja na vozilo sve su kraća, a sama vozila kao i vožnja sve su udobniji.

Fiksna tarifa

Tokom poslednja tri meseca, tri glavna aplikacijska taksija u Moskvi – Yandex, Gett i Uber – uveli su fiksne tarife. Prednost: Putnici znaju koja je cena i koliko će koštati vožnja pre no što uđu u auto, a ne postoji ni opasnost da vam nečuvene moskovske saobraćajne gužve drastično podižu troškove vožnje.

“Fiksne tarife su potpuno u korist putnika jer ih ni na koji način ne mogu neprijatno iznenaditi tokom same vožnje”, rekao je generalni direktor moskovske filijale Ubera Moskva Vitalij Bedarev.

U svom pisanom odgovoru magazinu Moscow Times (MT), pres-služba Jandeksa takođe je pohvalila nedavno uvedenu meru fiksne tarife. Korisnici Yandex-a u Moskvi primetili su i značajno kraće čekanje na voizilo (za 29%). Broj dnevnih vožnji koje taksisti realizuju tokom jednog dana takođe su porasli u proseku za 15 odsto, a objavljeno je i povećanje prosečne zarade koju taksisti imaju po satu vožnje.

Pored uvođenja fiksne stope, taksi-aplikacije nude i druge popuste za putnike a naknadu tj „kompenzaciju“ za same taksi-vozače. Uber je za Moscow Times izjavio da smanjuje neke tarife u sklopu svoje marketinške kampanje, čineći vožnju taksijem u Moskvi još pristupačnijom za putnike – i to „o svom trošku“. Dakle, Uber ulaže u povećanje tržišnog udela na moskovskom taksi-tržištu.

“Naravno, mi ne gubimo novac na sve naše vožnje”, rekao je Bedarev MT-u.

Njihovi konkurenti sada primenjuju istu logiku. Kao rezultat toga, Moskovljani odnedavno osećaju dodatno pojeftinjenje taksi usluga. Cena nekih vožnji u Uberu konkurentna je moskovskom javnom prevozu: metrou, tramvajima i autobusima.

Pa ipak, vozači su ti koji na kraju gube kako bi platili ceh sve veće cenovne pristupačnosti u Digitalnom dobu. Ekonomija deljenja pogodila je mnogobrojne struke i profesije pa sada tradicionalni moskovski taksisti nemaju vremena za pristojan obrok već jedu u hodu, najčešće “ciglice” (kesice s instant-supicama, rezancima i nečim nalik sosu). Ovo je u novije vreme oličenje borbe za opstanak moskovskog taksi vozača: pod stalnim pritiskom aplikacijskih službi za prevoz, oni sada nemaju vremena ni da pristojno ručaju, hraneći se gotovim i konzerviranim jelima.

“Radimo duplo više a zaradimo triput manje”, žali se Aleksej.

“Naš posao je u poslednja tri meseca postao još nesnosniji”, potvrđuje Mansurjon, koji je pre godinu dana počeo da radi kao moskovski Uber-taksista. On je prošle zime mogao da za 10 vožnji uzme 6.000 rubalja dnevno (110 dolara). Mansurjon kaže da sada mora da obavi 20 vožnji kako bi zaradio 3500-4000 rubalja.

Slobodno tržište: „Mala bara – puno krokodila“

Moskovski taksi-propisi su među najliberalnijima u svetu. Ne postoje fiksni minimalni troškovi ili regulativom zacrtane kvote. Taksi licencu je lako dobiti, što je članove tradicionalnih taksi sindikata i udruženja nagnalo da pokrenu pitanja bezbednosti u saobraćaju.

Moskovske gradske vlasti takođe su se (nenamerno) okoristile o tri najjača igrača u borbi za profitni taksi-kolač. Lokalni propisi su stvar politike, a političari u moskovskoj gradskoj zoni povećavaju troškove posedovanja i upotrebe automobila u gradu. Ulice su sve pretrpanije i na njima ima sve manje prostora, cene parking-mesta nastavljaju da rastu, baš kao i saobraćajne i parking kazne, ali… ne i cene taksi usluga.

Sa taksijima koji su sve praktičniji i pristupačniji, tradicionalni “ciganski” tj. nelegalni taksisti koji voze „na kvaku“ za smešno malu naknadu praktično su nestali sa moskovskih ulica. U Moskvi, gradu sa 15 miliona stanovnika, posedovanje automobila više nije potrebno.

Gledano iz ove perspektive, izgleda da Moskva sve više i više liči na zapadne metropole. Stoga i nije čudo što prolazi kroz iste probleme i razdore od kojih pate i druge svetske metropole; na delu je, zapravo, globalna bitka na život i smrt između tradicionalnih taksista i aplikacija za taksi-usluge. Ali, za razliku od, recimo, Francuske – čija je nacionalna vlada raskrstila sa klasičnim taksistima ali takođe i pritegla Uber suzbivši ga kao nelojalnu konkurenciju – ruski regulatori tržišta taksi uslugama uveliko se klone bilo kakvog “konflikta”.

“Problem predatorskih cena koje nameću provajderi taksi-aplikacija postaje sve kritičniji i zahteva regulatorni odgovor”, rekao je Bogdan Konošenko, vlasnik jednog od mnogobrojnih taksi udruženja i član moskovske trgovinske komore. Konošenko predlaže da se aplikacijama za taksi prevoz zabrani subvencionisanje njihovih vozača. Bez dodatnih plaćanja prema vozačima koje digitalne taksi kompanije trenutno pružaju, tržište će se stabilizovati a cena tarife biće fer, kaže on. U suprotnom, ko god da pobedi u ovom ratu cena i osvoji monopolski položaj na tržištu, moraće da nadoknadi prethodna ulaganja u rušenje cena prevoza.

Uber je do sada odbacivao ovaj predlog. “Ovo je čudan predlog”, kaže Bedarov. “Zašto bi neko zabranjivao nešto što ide u prilog vozača?”

U ovom trenutku, monopolizacija moskovskog tržišta taksi uslugama deluje kao zastrašujuća priča, kaže Mihail Blinkin, šef Instituta za saobraćajnu ekonomiju na Višoj ekonomskoj školi. Ali, neregulisano (ili, bolje rečeno, “preslobodno”) moskovsko tržište može imati i samokorektivno delovanje. “Onog trenutka kada klijenti osete da cene taksi usluga ne odražavaju stvarno stanje stvari, moskovski „ciganski taksi“ lako bi mogao ponovo osvanuti na ulicama, čime bi se ponovo obezbedila trenutno narušena ravnoteža”, kaže on.

Takođe, nema indicija da će savezne ili lokalne vlasti zatražiti povećanje regulative. Dakle, verovatniji scenario je da će cene moskovskog taksija biti još niže nego što su sada, što će vršiti dodatni pritisak na vozače. Dobro je poznata činjenica da ruska privreda trpi od državne kontrole a i od teškog oblika korupcije. Međutim, moskovsko taksi tržište izgleda da je ovde nešto posebno: sa neverovatnom konkurencijom i minimalnim regulatornim uplivom države, ruska prestonica čini se kao savršeni mikrokosmos jedne Rusije koja postaje ekonomski liberalna.

 

Ovo može biti odgovor na pitanje i dileme nesretnog Alekseja Lukina.

 

The Moscow Times

Čuvajte zaposlene kao što čuvate – novac

Šta bi bilo da kompanije upravljaju ljudskim resursima onako pažljivo kao što to čine kada upravljaju novcem? Za Harvard Business Review piše Erik Garton

Današnji rukovodioci provode puno vremena u upravljanju bilansom stanja, uprkos činjenici da dotični ne predstavlja izvor u kojem bi njihove kompanije oskudevale – ono u čemu vlada najveća oskudica u svetu biznisa jesu ljudski resursi odnosno ljudski kapital. Naime, finansijskog kapitala danas ima u relativnom obilju a i jeftin je. Prema podacima Bain’s Macro Trends grupe (BMTG), globalne zalihe kapitala iznose gotovo desetostruko od iznosa globalnog BDP-a. Kao rezultat ovog preobilja kapitalom, tu je globalno kvantitativno popuštanje, relativno niska potražnja za ulaganjima u R&D (istraživanje i razvoj), kao i u kapitalne projekte: cena zaduživanja nakon odbitka poreza je za mnoge kompanije na nivou inflacije ili je blizu nje, što stvarne troškove zaduživanja drži blizu nule.

Nasuprot tome, najoskudniji resurs današnjice, kojeg uvek nedostaje je – vaš ljudski kapital; on se meri vremenom, talentom i energijom vaše radne snage. Vreme, bilo mereno satima u jednom danu ili danima/godinama u karijeri, ima svoj kraj tj konačno je. Večita je oskudica i u ključnim talentima, onima koji čine da vaša kompanija odskače od rivala. Statistika pokazuje da u prosečnoj kompaniji ima samo oko 15% zaposlenih čiji su kvaliteti na dovoljno visokom nivou da bi odlučujuće odskakali od ostalih, a sa njima i vaša firma u odnosu na konkurenciju. Ispostavlja se da je pronalaženje, negovanje i zadržavanje ovakvih talenata teško izvodljivo – toliko da mediji specijalizovani za biznis govore i pišu o “ratu” za pridobijanje talenata, kao i “lovu” na iste. Energija i energičnost u poslovanju je, takođe, nešto što je teško imati i postići. Iako neopipljiva, može se meriti po broju nadahnutih radnika u redovima vaših zaposlenika. Na osnovu jednog istraživanja, došlo se i do podatka da su inspiracijom pokretani zaposlenici triput produktivniji od nezadovoljnih radnika, mada je takvih – malo. U većini poslovnih sistema – bili to startapovi, korporacije ili globalne kompanije – samo jedan od osam zaposlenih poseduje inspiraciju potrebnu da posao “poleti”.

Tako stoje stvari. Finansijskog kapitala ima u izobilju, ali se njim pažljivo upravlja; ljudski kapital je retka i dragocena pojava, ali se njim ne upravlja pažljivo niti se neguje. Zašto? Pa, delimično i zato što cenimo i nagrađujemo dobro upravljanje finansijskim kapitalom koji je i te kako opipljiv. A možemo ga uvek i lako premeriti, dok ljudski kapital nije baš lako vrednovati. Veliki i globalno poznati izvršni direktori su danas visoko cenjeni i traženi upravo zbog svog pametnog upravljanja i alokacije finansijskog kapitala; današnji “egzekutivci” bi, međutim, trebalo da budu jednako dobri i u upravljanju ljudskim a ne samo finansijskim kapitalom.

Kako se može poboljšati upravljanje ljudskim kapitalom?

Nastojite svim sredstvima da ga – izmerite. Kao što poslovica kaže, ne možete upravljati onim što je nemoguće premeriti. Svetom biznisa je već dugo prisutna prava papazjanija od skraćenica (ROA, RONA, ROIC, ROCE, IRR, MVA, APV i sl.), i sve se odnose na merenje našeg finansijskog kapitala. Ali, da biste izmerili ljudski kapital, možete primeniti pokazatelje kao što je indeks produktivnih moći koji se fokusira na cenu kompanijskih kadrovsko-organizacionih opterećenja, kao i na prednosti efikasnog upravljanja talentima i energijom ukupne proizvodne moći vaše kompanije. Možete meriti količinu i vrednost vremena uloženog u poslovne projekte ili inicijative, a možete meriti i isplativost vremena potrošenog na unapređenje biznisa. Možete aktivno meriti i broj ključnih talenata koje imate u okrilju vaše firme. Kada je Caesars Entertainment, kompanija za proizvodnju video-igara reorganizovala svoje operacije u 2011. godini, seniorski tim ove firme ne samo da je razvio bazu podataka o performansama i potencijalu vrhunskih 2.000 rukovodilaca preduzeća, već je takođe analizirala sposobnosti prvih 150 da preuzmu na sebe nove i različite poslovne profile.

Ulažite u ljudski kapital baš kao što ulažete u razvoj finansijskog kapitala. Svet biznisa je za finansijski kapital razvio pojmove poput “oportunitetnih troškova”, koji se ogledaju u ponderisanoj prosečnoj ceni kompanijskog kapitala. Merimo dugoročnu vrednost investicija, a takođe uspostavljamo minimalno prihvatljive stope povraćaja po projektu pre no što uložimo i jedan dolar svog kapitala. Upražnjavamo Monte Karlo simulacije kojima se procenjuju varijacije u povraćaju uloženog novca u uslovima velike tržišne neizvesnosti. Kada je reč o ljudskom kapitalu, moramo početi da razmišljamo o oportunitetnim troškovima za svaki sat utrošenog vremena. Jedan od načina da se to uradi je merenje troškova nastalih utroškom vremena za – poslovne sastanke.

Moje kolege u kompaniji Bejn (Bain) izračunale su da jedan nedeljni sastanak upravnog odbora u prosečnom preduzeću godišnje “pojede” 300.000 sati vremena za podršku odboru od strane svih ostalih odeljenja kompanije. Kada je Woodside, australijska kompanija za naftu i gas odlučila da pažljivije osmotri cenu sastančenja kompanijskog vrha, otkrila je da su ove seanse “pojele” čak 25% -50% vremena svog ostalog kompanijskog osoblja. Uzmimo kao primer pilot-projekte. Dužina susreta/sastanaka na kojima se razmatraju ovakvi probni modeli su u proseku redukovani za 14%. Ova ušteda vremena predstavlja sedam odsto vremenskih kapaciteta stalno zaposlenih s punim ranim vremenom. Stoga bi o projektima uvek valjalo misliti i sa stanovišta odnosa uštede/utroška vremena i novca, a pre svakog novog sastanka ili nove inicijative obavezno uključivati oportunitetni utrošak vremena i talenta potrebnih barem za minimalnu isplativost nekog budućeg projekta.

Kontrolišite i nadgledajte. Timovi sastavljeni od stručnjaka za planiranje i analizu mere stvarne i očekivane rezultate finansijskog kapitala. Odbori za upravljanje investicijama procenjuju nova ulaganja. Planove za kapitalne troškove treba podvrgavati detaljnim kontrolama izvršnog odbora. Svi moramo podnositi zahteve za odobrenje novca kako bismo dobili potrebna sredstva. Slično tome, trebalo bi da i nad ljudskim kapitalom vršimo periodične procene mogućnosti kontrole nad organizacionim troškovima koje imamo u našoj firmi, kao i koje akcije treba preduzeti kako bismo ih maksimalno suzbili. Brojni značajni alati za obradu podataka, kao što je Microsoft Workplace Analytics, mogu nam pružiti detaljne preglede i informacije o tome kako koristimo vreme na poslu. Kada je reč o izuzetnim (a i o onim manjim) talentima, moramo biti u stanju da doznamo koji su to ljudi u našoj firmi sposobni za stvaranje ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju, kao i da li su raspoređeni na kritično važne pozicije i zaduženja.

Razmotrimo slučaj jednog B2B dobavljača koji je želeo da pronikne u to šta neke prodavce čini vrhunskim igračima. Statistička analiza metrike rađene Majkrosoftovim softverom Workplace Analytics i drugih faktora otkrili su razlike  u načinima na koji vrhunski izvođači troše svoje vreme u odnosu na one koji su bili prosečni. Neke od tih razlika bile su očigledne: oni najbolji predstavnici prodaje su sa svojim potencijalnim klijentima provodili u proseku četiri sata više nedeljno od “običnih” uposlenika; među najtalentovanijima je takođe i 25% veća verovatnoća da će klijentima prodati ne samo jedan već više različitih proizvoda. Međutim, ispostavilo se da je ponašanje super-talentovanih zaposlenih ponekad bilo iznenađujuće. Na primer, vrhunski radnici imali su tri puta veće šanse za ostvarivanjem uspešne komunikacije u više radnih grupa unutar svoje firme. Drugim rečima, talenti su se povezivali s onim radnicima koji bi im mogli pomoći pri rešavanju problema s klijentima (kao što je osoblje stručno osposobljeno za finansije, pravnu regulativu, cene ili marketing.

Prepoznajte i nagradite dobro kompanijsko upravljanje vremenom, talentima i energijom. Istorijski gledano, uspešna ulaganja finansijskog kapitala mogu izgraditi nečiju karijeru. Promenljiva naknada se često vezuje za neku meru ekonomski dodate vrednosti. Iako većina kompanija ne nudi doživotno zaposlenje, one bi za svoje top talente ipak trebalo da nađu načina kako da kreiraju dugoročnu podelu zadataka i svakog dana rade naporno kako bi za njih uvek iznova pronalazili angažman. Ovo se najbolje sprovodi stvaranjem inspirativnog radnog okruženja, orijentisanog na rezultate. Kada je Rejd Hofman (Reid Hoffman) osnovao LinkedIn, obećao je sebi da će ta kompanija pomoći unapređivanju karijera talentovanih radnika koji su potpisivali ugovore na dve do četiri godine i imali značajan doprinos – bilo da bi im LinkedIn obezbedio neko sjajno nagradno putovanje ili podržavajući njihove napore da krenu dalje, ili da promene poziciju. Ovaj pristup pomogao mu je da u svoju kompaniju privuče i zadrži one radnike koji poseduju najbolje preduzetničke kvalitete.

Lidere bi trebalo procenjivati i nagrađivati shodno “koeficijentu inspiracije” koju poseduju. Lidere, takođe, treba ocenjivati i nagrađivati shodno sposobnosti da izgrade i odneguju kompanijske talente, to jest, koliko su pojedinaca s visokim potencijalima regrutovali, kako i koliko su ih razvijali, da li su ih zadržali. Tu je i tzv. “trgovinski bilans talenata”: kolika je čista dobit firme od “uvoza” visoko-potencijalnih talenata, minus njihov “izvoz” odnosno odliv istih. Stvarne vrednosti jedne kompanije – kako piše u poznatom priručniku “Netflixa” za odabir kadrova – ogleda se u tome “ko će od zaposlenih biti nagrađen, ko unapređen, a ko otpušten.”

Ovo su samo neki od načina na koji bi se moglo otpočeti sprovođenje veće discipline u upravljanju ljudskim kapitalom. Verovatno da postoji daleko više kreativnih rešenja. Vreme je ograničen resurs. Talenat je oskudan fenomen kojeg nema svako, i zato vredi boriti se da ga pridobijemo. Energija može biti stvarana ili uništavana. Što pre počnemo da delujemo po ovim pravilima, pre će nam se isplatiti ljudski kapital zbog kojeg je vredelo boriti se.

 

HBR

Globalni građani, lokalni zabušanti

Britanska premijerka Tereza Mej je oktobra prošle godine šokirala mnoge kada je kritikovala ideju globalnog građanstva. “Ukoliko ste ubeđeni da ste građanin sveta”, rekla je ona, “onda nigde niste građanin.”

11

Njena izjava naišla je na podsmeh ali i uznemirenost u finansijskim medijima i među liberalnim komentatorima. “Najkorisniji oblik državljanstva ovih dana”, poučno je komentarisao jedan analitičar, “posvećen je ne samo dobrobiti jedne, recimo, berkširske parohije već čitave planete.” Magazin The Economist ovu njenu izjavu deklarisao  je kao „neliberalni preokret“. Jedan ekspert ju je optužio za odricanje od ideja prosvetiteljstva, upozorivši je da se u njenom govoru mogu čuti “odjeci 1933”.

07Znam kako izgleda “globalni građanin”, piše ugledni američki ekonomista turskog porekla Deni Rodrik na sajtu „Udruženi poduhvat“ (Project Syndicate) i dodaje: „njegov savršen primerak vidim svaki put kad prođem kraj ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živeo u drugoj, a nosim pasoš obe. Pišem o globalnoj ekonomiji a moj rad me, sticajem okolnosti, odveo do mnogih udaljenih mesta planete. Provodim više vremena putujući po drugim zemljama nego što ga provodim u obe zemlje čiji sam državljanin.“

Većina mojih bliskih kolega na poslu su, poput mene, na sličan način, rođeni u inostranstvu. Prosto proždirem vesti iz sveta, dok, s druge strane, skoro svake nedelje i dalje uporno ne otvaram lokalne novine na koje sam pretplaćen. U sportu, nemam pojma kako stoje moji domaći američki (i turski) timovi, ali sam zato pasionirani obožavalac fudbalskih timova s druge strane Atlantika, u Evropi.

13

Pa ipak, i pored sve okrenutosti ka spoljnom svetu, ka „globalnom građanstvu“, izjava premijerke Mej ipak pogađa u žicu. Ona sadrži jednu suštinsku istinu: zanemarivanje o kojem govori mnogo kazuje o tome kako smo – kako se svetska finansijska, politička i tehnokratska elita – distancirala od naših sunarodnika i tako među njima izgubila poverenje.

17Počnimo prvo sa stvarnim smislom „građanina“, i to onakvog kakvim ga definiše Oksfordski rečnik engleskog jezika: “Građanin je pravno priznati subjekat ili državljanin neke zemlje ili Zajednice” (“a legally recognized subject or national of a state or commonwealth”). Stoga, državljanstvo pretpostavlja oblik vladavine (tj. državno uređenje) “države ili državne zajednice (komonvelta) čije je on član”. Zemlje imaju takve oblike vladavine, takve državne i političke zajednce – ali ne i svet.

Zagovornici globalnog građanstva brzo i spremno priznaju da, kada razmišljaju o globalnom građanstvu nemaju na umu nikakvo doslovno i striktno značenje ovog pojma. Oni, uglavnom, razmišljaju figurativno. Tehnološka revolucija u telekomunikacijama i ekonomska globalizacija, kako oni tvrde, povezala je građane svih zemalja do jednog zajedničkog nivoa. Svet se smanjio, a moramo delovati imajući na umu globalne implikacije. I pored toga, svi u sebi nosimo veći broj „preklapajućih“ identiteta. Globalno građanstvo ne istiskuje – a i ne treba da istiskuje – odgovornost u lokalnim ili nacionalnim okvirima, „kod svoje kuće“.

Sve je ovo lepo i dobro. Ali, šta su zaista globalni građani?27

Pravo državljanstvo podrazumeva interakciju i razmatranje problema sa ostalim građanima s kojima se deli zajednička politička zajednica. To znači da pravi građani drže odgovornim donosioce odluka na lokalnom ili nacionalnom nivou, uzimajući pritom učešća u politici oblikovanja političkih ishoda. U tom procesu, moje ideje o poželjnim ciljevima i sredstvima suočavaju se i bivaju iskušavane u odnosu na one koji su moji sugrađani.

09Globalni građani nemaju ista prava i odgovornosti. Njima niko ne treba da bude odgovoran, a i ne postoji niko kome oni moraju da se (o)pravdaju. Oni, u najboljem slučaju, formiraju zajednice sa svojim istomišljenicima-pojedincima iz drugih zemalja. Njihove kolege nisu građani zemalja iz kojih potiču a koji komuniciraju s ostalima na globalnom planu; oni su, po sopstvenom opredeljenju, “globalni građani” – u svim drugim zemljama čiji građani oni nisu.

Globalni građani, naravno, imaju pristup (i) svojim domaćim političkim sistemima, kako bi kroz njih gurali svoje ideje. Politički predstavnici se, međutim, biraju kako bi zastupali interese onih građana koji su ih izglasali da bi ovi uspešno radili u tim državnim kancelarijama koje su im upravo ti birači obezbedili – i to u njihovo ime, u ime onih koji su ih izglasali. Nacionalne vlade imaju za cilj da se brinu o nacionalnim interesima, i to s pravom. Ovo ne isključuje mogućnost da konstituenti mogu delovati čak i sa prosvećenih pozicija ličnog interesa, ali da pritom uzmu u obzir posledice koje će njihove odluke i delovanje imati po druge, naravno – u domaćim okvirima.

Ali, šta se dešava kada ono što bi trebalo da predstavlja dobrobit po lokalno stanovništvo dođe u sukob sa dobrobiti stranaca – što je čest slučaj?14Nije li, u takvim situacijama, ovo svojevrsno nepoštovanje njihovih sunarodnika upravo ono što toj tzv. kosmopolitskoj eliti daje njihov negativan predznak?

24Globalni građani brinu da će interesi globalnih dobara biti ugroženi onda kada svaka vlada bude sledila isključivo svoje uske interese. Ovo je svakako problem sa pitanjima koja se zaista tiču globalnih dobara i resursa, kao što su klimatske promene ili pandemija. Ali u većini privrednih oblasti – poreza, trgovinske politike, finansijske stabilnosti, fiskalnog i monetarnog upravljanja – ono što ima smisla iz globalne perspektive takođe ima smisla iz domaće perspektive. Ekonomija uči da zemlje treba da svoje ekonomske granice održavaju otvorenima – da svaka zemlja treba da je platno sposobna, sigurna po pitanju potraživanja, sposobna za plaćanja i davanja kredita, solidna i pouzdana u poslovanju, da ima dobru bonitetnu regulativu i zaštitu od  sistemskih rizika na globalnom finansijskom tržištu, uz politiku pune zaposlenosti: ne zato što su dobri za druge zemlje, već zato što služe za povećanje domaćeg privredno-ekonomskog učešća na globalnom planu.

Naravno, neuspesi nekih politika – kao što je, na primer, protekcionizam – nisu prisutni u svim ovim oblastima. Ovo je, međutim, odraz slabog domaćeg upravljanja a ne nedostatak kosmopolitizma. Oni su rezultat ili nesposobnosti politicke elite da ubede domaće biračko telo u prednosti alternativa, ili od njihove nespremnosti da se usklađuju, kako bi se osiguralo da svi građani i zaista u realnosti imaju koristi od političara i njihovog upravljanja privredom i ekonomijom.

Skrivanje iza kosmopolitizma u takvim slučajevima – onda kada se, recimo, zalažu za trgovinske sporazume – predstavlja slabu zamenu za uspešne političke borbe prema sopstvenim zaslugama. Ovo, takođe, i unekoliko obezvređuje valutu kosmopolitizma onda kada nam je ovaj zaista potreban, kao što to činimo u borbi protiv globalnog zagrevanja.

16

Malo je njih tako uspešno i pronicljivo tumačilo tenzije koje postoje između naših različitih identiteta – lokalnom, nacionalnom, globalnom – kao što je to činio filozof Kvame Entoni Apija (Kwame Anthony Appiah). U ovom dobu “planetarnih izazova i međupovezanosti zemalja”, napisao je u on reagujući na  stavove britanske premijerke, “nikada nije bio potrebniji osećaj za zajedničku ljudsku sudbinu.” Teško je ne složiti se s ovim.

29Pa ipak, jedan kosmopolita često će naići na lik iz „Braće Karamazov“ Fjodora Dostojevskog: onaj koji otkriva da što više voli čovečanstvo u celini, manje voli ljude pojedinačno. Globalni građani treba da se čuvaju kako se njihovi visoki ciljevi ne  bi pretvorili u izgovor za izbegavanje svojih dužnosti koje imaju prema sunarodnicima.

Primorani smo da živimo u svetu kakav imamo, sa svim svojim političkim podelama, a ne u svetu kojeg želimo da imamo. Najbolji način rada u cilju sprovođenja globalnih interesa jeste živeti shodno svojim odgovornostima i to u okviru političkih institucija koje su važne: onih koje i u stvarnosti zaista postoje.

Dani Rodrik, Project Syndicate