Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Ko su i kakvi bili originalni anti-vakseri?

Kako je pregalaštvo izumitelja vakcinacije Edvarda Dženera doprinelo današnjim kulturnim sukobima.

Septembra 1798. godine je objavljena knjiga s neobičnim premisama koja je trebalo da promeni svet. Na prvi pogled, „Ispitivanje kravljih boginja“ je pre ličilo na objavljivanje poteklo iz sujete nego na jednu od najvećih prekretnica u istoriji medicine. Njegov autor, lekar po imenu Edvard Džener (Edward Jenner), bio je nepoznat izvan glosterskog seoskog okruga.

U ilustrovanom priručniku na 75 stranica, Džener je objasnio kako bi se ljudi mogli zaštititi od malih boginja, veoma sličnih kravljim samo daleko smrtnonosnijim – užasno svirepe bolesti koja je u vreme do pronalaska vakcine ubijala jednu na 12 zaraženih i ostavljala mnoge preživele s trajnim ožiljcima i zdravstvenim posledicama – primenjujući „pelcovanje“ odnosno jednu vrstu „fiziološkog kalemljenja“ – upravo koristeći uzorak kravljih boginja – ubacujući u ljudsko telo nedovoljno poznatu bolest koja je prevashodno pogađala stoku. Ovaj izvanredni i potpuno revolucionarni postupak nazvan je vakcinacijom, od latinskog naziva za kravu.

“Zarazni sadržaj”: Naslovna stranica knjige Edvarda Dženera

Ova “Istraga” odnosno ispitivanje je odmah postala senzacija. U roku od nekoliko godina, vakcinacija je prerasl u glavne tokove medicinske prakse u Britaniji, Evropi i Severnoj Americi, dok ju je kralj Španije proglasio “božanskim darom”, uredno prosleđivan svima koji su u ime španske krune hitali ka njenim kolonijama širom sveta. U vreme kada je Džener umro (1823.), milioni su ga smatrali herojem. Njegovi obožavaoci su bili Indijci, ruska carica (koja mu je iz zahvalnosti poslala dijamantski prsten) i Napoleon, koji „ovom čoveku nije mogao ništa da odbije“ iako su Francuska i Engleska u to vreme bile u ratu. Luj Paster (Louis Pasteur) je 1881. predložio da se termin ‘vakcinacija’ koristi za bilo koju vrstu ovog postupka, primenjivanog na različita oboljenja.

Ali, Dženera nisu svi gledali kao sveca. Princ Albert je 1858. godine na Trafalgar Skveru otkrio njegovu statuu, usred mnogo pompe ali, s druge strane i „izvesnih okolnosti“ Negodovanje je bilo toliko da je dve godine kasnije statua bila odneta do odmarališta u „manje istaknut i bitan“ ambijent kraljevskih parkova Kensington Gardens. Dženerovi najraniji i najglasniji protivnici bili su ljudi iz crkve, koji su smatrali da su „boginje Bogom data činjenica života i smrti“. Protivnici vakcinacije su razmišljali ovako: „Ako je Svemogući odlučio da će nekoga pogubiti tako što će na nekoga poslati boginje, onda bi svaki pokušaj da se potkopa ta božanska namera bio bogohuljenje“. Vakcinacija je među nekima takođe bila smatrana za „bestijalnu“, jer su ljudi, navodno, „bivali trovani odvratnim stvarima izvučenim iz inficiranih životinja“. Čak su se i verujući zalagali za stanovište da „boginje predstavljaju Silu dobra, jer imaju tendenciju da umanjuju broj dece među siromašnima“: ako bi se vakcinaciji omogućilo da prevlada kao trend u zdravstvu, društvom bi brzo prevladale niže klase.

Dobri doktor: Portret Edvarda Dženera

I neki lekari su, takođe, bili brzi i poslovični da „uspuze“ lestvicom lekarske hijerarhije koristeći se gorljivom retorikom protiv vakcinacije. Mnogima od nih je priticao uredan prihod od beskorisnih ali unosnih „lekova“ za male boginje, poput pijavica, purgativa ili srebrnih igala kojima se „oslobađao“ žućkasti gnoj iz hiljada pustula (zagnojenih gnojnih žlezda) koje bi prekrile sve delove pacijentove kože. Za njih je Dženerova „istraga“ predstavljala egzistencijalnu pretnju koju je trebalo neutralizovati po svaku cenu. Jezivi izveštaji o opasnosti od vakcinacije počeli su da se pojavljuju u medicinskim časopisima i popularnoj štampi. Pišući kao “Dr. Veverica”, jedan lekar je tvrdio da vakcinacija može da na čoveka prenese svojstva goveda: pelcovana deca bi mukala i rikala, trčeći na sve četiri i, ako je verovati ovom medicinskom svaštaru, razvijala kod dece izrazito „kravlje“ crte lica. Iznenađujuće ali istinito, uverenje da „vakcinacija može decu pretvoriti u stoku“ je zavladala Engleskom – masovna zabluda koju je svojim satiričnim crtežima ismevao karikaturista Džejms Gilrej.

U manje preterane opasnosti od vakcinacije trebalo je uključiti i tuberkulozu, ludilo, sepsu odnosno trovanje krvi, rak i sifilis. Lora C. Little, vatrena američka aktivistkinja i „terapeutkinja prirodnim sredstvima“ je sačinila opsežnu listu „Zločina (proizvedenih) kravljih boginja“ (1906). Litl je koristila njene novine „The Liberator“ za napade na vakcinaciju (kao i napade na veliki biznis, šećer, ili prisilnu kastraciju počinitelja seksualnih napada). Ona je bila uverena da je vakcinacija „cinična prevara“, koju je javnosti „utrapila“ masovna zavera lekara, proizvođača vakcina i vladinih zvaničnika. „Zločini zaverenika kravljih boginja“ sadržavali su preko 300 grafički prikazanih (nacrtanih) slučajeva teških i često smrtonosnih bolesti za koje je verovala da su uzrokovane vakcinacijom. Slučaj br. 275 je, recimo, bio mladić sa tumorom veličine ljudskog torza koji je „očigledno“ izrastao na mestu gde je pacijentu data vakcina, dok je slučaj br. 30 bio njen sin, koji je umro (od difterije) u dobi od sedam godina, ubrzo nakon što je „izvučen“ iz učionice i prisilno vakcinisan.

Uočite razliku: Dva školarca usred epidemije malih boginja u Lesteru iz 1900.

Pristalice vakcinacije istakle su da ovi slučajevi – iako tragični – ne mogu biti definitivna “kruna optužnice” protiv vakcinisanja. Nažalost, tvrdnje anti-vaksera su u sebi imale nekoliko bolnih istina; vakcinisanje može izazvati trovanje krvi; to nije mogao biti prvi čovekov instinkt u doba pre teorije o postojanju zaraznih klica – da čovek pristaje na vakcinu jer mu je od pomoći – ali nas ne iznenađuje danas, kada je ona postala zdravstveni standard. Budući da se gnoj od kravljih boginja sakupljao u uslovima koji su daleko od sterilnih uslova, često u sebi skrivajući bakterije sa farmi, nije ni čudo što se u to vreme vakcina smatrala (i) opasnom. Jedan mrtvozornik je 1865. nevoljno priznao vezu između vakcine i smrti petnaestogodišnje devojčice, ispitivanjem utvrdivši da je umrla od trovanja krvi: „Smrt ne mogu da pripišem bilo čemu drugom osim vakcinaciji“. Sifilis se može proširiti uobičajenom praksom da se u jednoj grupi prvo vakciniše beba, a zatim se za pravljenje vakcine upotrebi tečnost (gnoj) iz bebinog plika – način za „pelcovanje“ sve druge dece. Kongenitalni sifilis, koji je fetus pokupio in utero (tokom boravka u majčinom stomaku pre rođenja), često bi ostao neotkriven kod beba i vakcinacija ga je lako prenosila – što je jasno pokazalo i izbijanje nekoliko epidemija sifilisa nedugo po vakcinaciji.

Kako su „eskadroni“ i buljuci protivnika vakcinacije reagovali na dokaze da bi vakcinisanje moglo biti rizično po zdravlje pa čak i smrtonosno? Jednom rečju, loše. Pet stotina lekara koji su potpisali svoje otvoreno pismo objavljeno u londonskom Tajmsu  su negirali da vakcinacija može proširiti sifilis bili su ili lažljivci ili neoprostive neznalice kada je reč o činjenicama da su žarišta sifilisa prijavljivana upravo kod tek vakcinisane dece. I sam Džener je možda prouzrokovao smrt trovanjem krvi jednog od svojih mladih zamoraca; njegovo “epidemiološko ispitivanje” je ‘nadvisilo’ nezgodnu činjenicu da je dečaka uhvatila “zarazna groznica” ubrzo nakon vakcinacije. Džener je bio uveren da je njegovo otkriće savršeno, insistirajući da jednokratno vakcinisanje u veoma mladom dobu osigurava doživotnu zaštitu. Njegov diktat postao je uobičajena praksa u Engleskoj, čak i nakon što su druge zemlje uvele ponovnu vakcinaciju (re-vakcinaciju) tokom ranog punoletstva jer je bilo jasno da imunitet vremenom nestaje, i da oni koji su vakcinisani samo jednom mogu još uvek da dobiju male boginje.

Ovo bi moglo naštetiti Prvoj vakcinaciji Edvarda Dženera iz 1796 (Slika: Melingue Gaston)

Jedno racionalno uverenje javnosti da su zagovornici vakcine (svesno) umanjivali rizike i nuspojave vakcine objašnjava zašto su eksperimenti Engleske sa obaveznom vakcinacijom bili tako nesrećno neuspeli. Od sredine 19. veka, roditelji koji su odbijali da im se deca vakcinišu protiv malih boginja bivali bi novčano kažnjavani ili čak privođeni u zatvor. Zakoni su bili nedorečeni i bez osećaja za stanje stvari. Jedna mlada majka je udavila sebe i svoje dete, kako bi poštedela sebe i dete svih mogućih strahota i nus-efekata vakcine. Širom Engleske su javno spaljivane uredbe o vakcinaciji, pri čemu se ispostavilo da su čitavi gradovi podržavali puštanje zatvorenika koji su robijali zbog kršenja zakona. Došlo je do poplave dobrovoljaca za front otvoren protiv vakcinacije. Jedan od zapaženijih „preobraćenika“ bio je i Džordž Bernard Šo, koji je dobio boginje uprkos vakcinisanju, i koji je vakcinaciju opisao kao „posebno gadno poigravanje čarobnjaštvom“. Uredbe su konačno poništene 1909. godine, nakon što Kraljevska komisija nije uspela da donese jednoglasnu presudu o pozitivnim znanjima i iskustvu nastalim vakcinacijom ili na neki drugi (naučni) način. Ova žalosna epizoda pruža važnu lekciju svima koji veruju da je obavezna („prinudna“) vakcinacija odgovor na urušavanje poverenja javnosti u MMR vakcinu.

U Indiji pod britanskom vladavinom su vlasti bile toliko prilježno prionule na masovnu vakcinaciju da su, zarad nje, pribegavale prevarama. Kada su pobožni Hindusi odbili da im „ubrizgavaju“ ono što su nazivali „proizvodima govečeta“, zastoj u vakcinaciji je bio otklonjen srećnim “otkrićem” drevnog sanskritskog teksta koji je pokazao da su, sasvim neverovatno, hinduistički lekari otkrili vakcinaciju još mnogo vekova ranije. Tek nakon što je kampanja vakcinacije bezbedno započela, istina je otkrivena: stručnjak Britanskog muzeja zadužen za sanskrit falsifikovao je „drevni“ rukopis u hotelskoj sobi u Madrasu. Da li se može prihvatiti jedno takvo „izneveravanje nečije pobožnosti“, iako je, na kraju, bilo dobro i urađeno iz plemenitih pobuda?

Počeh li da vam mučem: slika „Predivni efekti kravljih boginja” prikazuje Džejmsa Gillreja (1802) koji ismeva sve one koji su verovali da bi vakcinacija mogla da ljude pretvori u stoku

Već se u sam osvit vakcinacije rasplamsao rat dezinformacijama, kojeg su propagirale i zagovarale obe strane. Anti-vakseri su lagali, spinovali tj. izvrtali statistiku, izmišljajući zastrašujuće priče i zatomljavajući gole naučne činjenice koje su delovale pogubno po njihovu teoriju. Oni su, na neki način, veoma konkretan, počinili zločin protiv fakata medicine, nauke i samog čovečanstva, izlažući milione ljudi opasnostima od infekcija koje su se mogle sprečiti. Druga strana je, pak, možda kriva za daleko manje teške zločine, ali nije bez neke krivice: “Preobraćenički impuls” i želja pro-vakserski nastrojenih naučnika da se vakcina koristi u što je moguće većoj meri ih je naterala da potcene postojeće rizike, dajući time „municiju“ za argumente protiv vakcinacije. Dženerov pronalazak je do danas spasao bezbroj života, ali je beskompromisna zadrtost njega i njegovih sledbenika iznedrila kulturu nepoverenja, koja traje sve do danas.

 

Geret Vilijems je profesor na Univerzitetu u Bristolu i autor knjige “Anđeo smrti: priča o malim boginjama” (Angel of Death: the story of smallpox). Njegova najnovija knjiga zove se „Razbijanje dvostruke spirale: izgubljeni junaci DNK“ (Unravelling the Double Helix: the lost heroes of DNA).

The first vaccination of Edward Jenner: photo by Christophel Fine Art/Universal Images Group via Getty Images

James Gillray and photo of two schoolboys: Images reproduced by kind permission of Dr Jenner’s House, Berkeley

Portait of Edward Jenner and title page of the Inquiry: IDS / Science photo Library

Gareth Williams | August 30th 2019

 

1843 Magazine

Okeane i plaže najviše zagađuju – pikavci

Zabrana plastičnih slamki? Ah, pa to je sasvim „demode“. Evo i najnovijih podataka: opušci cigareta su ubedljivo najveći izvor smeća na svetskim plažama, u morima i okeanima.

Opušci od cigareta već dugo vremena važe za otpadak  koji se u protekle 32 godine najviše prikupljao na plažama širom sveta – dosad je prikupljeno više od 60 miliona pikavaca.

Ekolozi su sistematski nastojali da uoče glavne „mete“, pokušavajući da ih eliminišu ili izoluju kao velike izvore okeanskog zagađenja – prvo plastičnih kesa a potom i plastičnog pribora za jelo, uz slamke za napitke. Oko 15 priobalnih gradova je ove godine zabranilo plastične slamke, dok mnogi ozbiljno razmišljaju o njihovoj zabrani, uključujući Kaliforniju i Havaje.

Pa ipak, najveći zagađivač svetskih okeana je mali ali sveprisutni – pikavac. Uz to, ovaj je otpadak uglavnom izmicao tokom saniranja plaža, mora i okeana. Iako je dosad bio ispod radar, to bi se uskoro moglo promeniti, ukoliko grupa predanih aktivista bude našla načina kako.

Vodeći stručnjaci za duvan i duvansku industriju, kalifornijski zakonodavci ali i surferske organizacije širom sveta samo su neki od sve glasnijih zagovornika koji tvrde da bi trebalo zabraniti filtere cigareta. Nastupajuća kampanja pokrenuta je s nadom da će biti podstaći povezivanje aktivista koji se fokusiraju na ljudsko zdravlje sa onima koji su fokusirani na životnu sredinu.

“Prilično je jasno da od filtera i opušaka nema nikakve koristi po zdravlje. Oni su samo marketinški alat, a konzumentima duvana samo olakšavaju produžavanje njihovih pušačkih navika”, rekao je Tomas Novotni (Thomas Novotny), profesor javnog zdravstva na Državnom univerzitetu u San Dijegu. “Opušak je, takođe, glavni zagađivač, uz  već postojeći plastični otpad. Čini mi se nedopustivim da i dalje dozvoljavamo ovo (zanemarivanje opušaka kao najvećeg zagađivača)”, dodaje Novotni.

Skupština Kalifornije predložila je zabranu cigareta sa filterima, ali nije mogla da dobije i konkretan predlog po kojem bi se delovalo „na  terenu“, izvan skupštinskog odbora. Senator iz države Njujork napisao je ovaj zakonodavni akt po kojem bi se uvelo refundiranje tj delimični povraćaj novca , mada je ta ideja takođe zaustavljena. San Francisko je napravio najveći potez – 60 centi po paketu, što je na godišnjem nivou oko tri miliona dolara, u svrhu smanjenja troškova čišćenja opušaka sa plaža i iz okeana.

„Otpadak koji najviše zagađuje svet”

Pikavci su sada, takođe, postali i predmet pažnje jedne od najvećih američkih anti-pušačkih organizacija, „Truth“. Ova organizacija koristi sredstva dobijena zakonskim rešenjem koje postoji između državnih advokata i duvanskih kompanija o vansudskom poravnavanju kroz odštetu koja se plaća žrtvama pušenja. Grupa je prošle sedmice iskoristila dodelu američke nacionalne televizijske nagrade, Video Music, promovišući svojim klipom pokretanje nove kampanje za borbu protiv opušaka. Kao i u nekoliko ranijih reklama kojima se dotična kampanja emituje preko društvenih medija, organizacija Truth kreće u potragu za “predmetom koji najviše zagađuje svet”.

Nije ni čudo što su baš filteri cigareta i opušci privukli pažnju javnosti. Uz ogromnu većinu od 5,6 milijardi cigareta, koliko se svake godine proizvede širom sveta, idu i filteri od celuloznog acetata. Ovo je jedan oblik plastike čiji raspad u prirodi može trajati deceniju ili čak više. Prema Novotniju, koji je i pokrenuo ovaj projekat (Cigarette Butt Pollution Project), svake godine biva odbačeno čak dve trećine ovakvog filter-smeća.

Svake godine, još od 1986-te, dakle 32 godine uzastopno, organizacija Zaštita okeana“ (Ocean Conservancy) sponzoriše čišćenje plaža širom sveta; njihovo zapažanje je da su opušci cigareta najčešće prikupljani otpadak sa svetskih plaža, sa dosad ukupno više od 60 miliona sakupljenih pikavaca. To iznosi oko jedne trećine svih prikupljenih otpadaka, a i više od čitave količine prikupljene plastične ambalaže, kutija, poklopaca za boce, plastičnog posuđa i samih boca.

Ljudi ponekad ostavljaju ovakav otpad direktno na plaže, ali se češće dogodi da ih talasi „speru” s obala u okeane – naravno, i na druge načine: kroz bezbrojne odvodne cevi, vodene struje i reke širom sveta. Filterski otpad se često raspada do nivoa mikroplastike koju divlje životinje, nažalost, mogu lako uneti u svoj organizam. Istraživači su pronašli detritus u oko nezamislivih 70 odsto morskih ptica, dok je njegovo prisustvo uočeno i među 30 odsto morskih kornjača.

Ovi odbačeni filteri obično sadrže sintetička vlakna i stotine hemikalija koje se koriste za lečenje i zaštitu duvana, rekao je Novotni, koji sprovodi dalja istraživanja o tome koje vrste otpada cigaret-smeća odlazi u tle, potoke, reke i okeane.

“Potrebno je više ovakvih i sličnih istraživanja kako bismo tačno utvrdili šta se dešava sa veštačkim materijama prisutnim u filterima duvanskih cigareta”, rekao je Nik Malos (Nick Mallos), direktor kampanje „Mora bez smeća“ (Trash Free Seas) koju sprovodi organizacija Ocean Conservancy. “Krajnje pitanje glasi: kakav je uticaj mikroplastike iz opušaka i sličnog otpada na zdravlje ljudi”.

James Rainey, NBC News

Baroni razbojnici digitalnog doba

Način na koji je kompanija Cambridge Analytica iskoristila Facebook da prikupi podatke o desetinama miliona korisnika samo je jedan od problema vezanih za ovu društvenu mrežu i njen uticaj na društveni i politički život. Na izvestan način ovaj skandal je skrenuo pažnju sa važnijih pitanja koja proističu iz modela poslovanja giganata interneta: Google, Facebook, Amazon i druge velike tehnološke kompanije izgradile su najobuhvatniji i najbezobzirniji aparat nadzora i praćenja koji je svet ikada video. Svi smo pod njihovom prismotrom.

Poslovni model internet kompanija može se opisati kao kapitalizam nadziranja – što je prva učinila harvardska profesorka Shoshana Zuboff 2015. godine. Izgrađen na tehnologijama prikupljanja informacija i manipulisanja ponašanjem korisnika, kapitalizam nadziranja nastao je onog trenutka kada su inženjeri iz Googla shvatili da prateći šta korisnici unose u pretraživač mogu anticipirati njihove želje. Razvijanje tehnika za predviđanje želja korisnika omogućilo im je da plasiraju prilagođene oglase koji će uvećati prihode kompanije.

Danas praktično svaki aspekt svakodnevnog života ostavlja trag u korporativnim bazama podataka koji se koriste za predviđanje i oblikovanje svih oblika ponašanja. Ali korporacije koje se bave biznisom nadziranja ne zadovoljavaju se samo praćenjem želja korisnika; one aktivno oblikuju i usmeravaju te želje u skladu sa svojim ciljevima. To obično znači da se od nas očekuje da kliknemo na reklamu, posetimo veb-stranicu ili konačno nešto kupimo. Da bi to postigli, koriste se sve poznate prečice i predubeđenja koja utiču na ljude prilikom donošenja odluka, čime se bavi disciplina poznata kao „heuristika“. To često podrazumeva da se linkovi i drugi sadržaji moraju prikazati na način koji ih čini atraktivnijim, a u nekim slučajevima kao što su takozvani „mračni šabloni“ – trikovi za privlačenje pažnje i prodaju ili prikupljanje ličnih podataka koji uključuju element prevare – koriste se arhitekture izbora koje korisnike proračunato dovode u zabludu.

Opsežni eksperimenti omogućuju dalje usavršavanje oglasa i poziva na interakciju. Google je na primer do 2014. godišnje izvodio oko 10.000 eksperimenata u oblasti pretrage i plasiranja oglasa, a u bilo kom trenutku u toku je bar 1.000 eksperimenata. Eksperimentima se testiraju korisnički interfejsi, algoritmi i drugi elementi servisa da bi se ustanovilo koje kombinacije su najefikasnije za angažovanje korisnika. Oglasi vas prate sa jedne veb-stranice na drugu, svaki put suptilno izmenjeni, jer kompanija pokušava da na osnovu vašeg ponašanja i reakcija otkrije koja varijacija će vas naterati da konačno kliknete na oglas.

Otuda, ako koristite Chrome pretraživač ili Google aplikacije gotovo je sigurno da ste deo uzorka u desetinama psiholoških eksperimenata koji treba da ustanove profil vaših navika i slabe tačke koje kompanijama mogu doneti korist. Taj personalizovani i dinamički oblik podsticanja određenih oblika ponašanja pruža kompanijama mnoštvo prilika da manipulišu korisnicima na načine nezamislive pre nastanka interneta. A budući da se saznanja o vašim slabim tačkama dalje primenjuju za što efikasniji uticaj na ostale korisnike, vi ste praktično saučesnik, ne samo u sopstvenoj već i u manipulaciji vaših prijatelja i članova porodice, suseda i kolega, praktično svakog korisnika ovih usluga.

Većina ljudi ne shvata koliko inače nedostupnih informacija možete otkriti samo analizom relativno depersonalizovanih podataka o ponašanju neke osobe. Istraživanje iz 2013. koje je sproveo Centar za psihometriju Univerziteta u Kembridžu pokazalo je da i bez činjeničnih podataka o nekoj osobi analiza „lajkova“ na Facebooku može precizno pokazati njenu seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, nivo zadovoljstva životom, politička i verska ubeđenja, da li su joj roditelji razvedeni i da li koristi droge. U nastavku istraživanja 2015. pokazalo se da kroz analizu „lajkova“ kompjuter može proceniti karakteristike vaše ličnosti – koliko ste naklonjeni umetnostima, koliko ste stidljivi ili kooperativni – bolje nego članovi vaše porodice i prijatelji. Zamislite sad koliko se podataka, čak i onih koje smatrate ličnim i poverljivim, može izvući iz mora drugih informacija koje korporacije prikupljaju o vama i svakom drugom korisniku. Onda zamislite eksponencijalni rast količine takvih podataka koji će uslediti sa širenjem takozvanog interneta stvari (Internet of Things, IoT) – što je praktično mreža senzora, kamera i mikrofona koji će se kriti u vašim domovima, kancelarijama i na javnim mestima i vredno prikupljati i slati podatke u baze podataka kapitalizma nadziranja.

Oni koji su pratili saslušanje Marka Zuckerberga pred Kongresom prošle nedelje su u zabludi ako misle da ne treba da se brinu jer ne koriste Facebook. Tehnike praćenja koje kompanija koristi – uključujući alat Facebook Pixel namenjen oglašivačima i dugmad „like“ i „share“ – utkane su u sam internet i mnoštvo veb stranica. Na taj način se prate korisnici širom interneta, stiču predstavu o njihovim interesovanjima i upućuju im se prilagođeni oglasi. Zeynep Tufekci, profesor sociologije na Univerzitetu Severne Karoline, napisao je nedavno u New York Timesu da čak i ako nemate otvoren nalog, Facebook može dedukovati informacije o vama na osnovu onoga što zna o vašim prijateljima koji ga imaju. Čak i ako niste registrovani korisnik, Facebook verovatno sastavlja „skriveni dosije“ o vama, isto kao za svoje korisnike. U Americi nema načina da to sprečite. Koristili Facebook ili ne, on vas posmatra.

Često se tvrdi da su lični podaci cena koju plaćamo da bismo besplatno koristili ponuđene usluge. Ali to nije sasvim tačno. Prava cena koju plaćamo da bismo koristili Google i Facebook jeste naša privatnost. Odustajanje od prava na privatnost omogućuje kompanijama da istražuju vaše psihološke slabe tačke i naplaćuju oglašivačima mogućnost da ih koriste. Da bi to prikrile, ove kompanije se skrivaju iza dokumenata o politici privatnosti koji su često dugački, komplikovani i pisani nerazumljivim pravnim jezikom. Pre desetak godina jedno istraživanje je pokazalo da bi prosečnom korisniku godišnje trebalo oko 25 dana (i noći) da pročita sve politike privatnosti koje je primoran da prihvati. Ko ima vremena i volje da to čita? Pozivanje na privatnost da bi se opravdale takve prakse liči na prevaru – Federalna komisija za trgovinu je osudila politiku privatnosti koju nudi Google jer korisnike dovodi u zabludu – naročito kada se ima u vidu da korporacije u biznisu nadziranja koriste heurističke metode da otkriju najbolji način prezentacije politika privatnosti tako da navedu korisnike da ih prihvate.

Možda vam se čini da je to razumna cena za održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima. Ali ono što dobijate zauzvrat nije verna slika vašeg socijalnog kruga, već prilagođena verzija kojom upravljaju algoritmi inženjera iz Facebooka. To što vidite nije stvarnost, već slika stvarnosti koju je za vas filtrirao Facebook. U tu prilagođenu sliku enkodirani su različiti sudovi o tome šta je po mišljenju Facebooka vredno vaše pažnje. Na primer, algoritam za prikazivanje novih objava smanjuje vidljivost onih korisnika koji prema kriterijumima kompanije nisu dovoljno aktivni – to jest, prikazuje manji broj njihovih objava drugim korisnicima – i uvećava vidljivost onih koji su aktivniji. To je nov oblik kontrole: radite ono što Facebook od vas želi i bićete nagrađeni; ako ne ispunite kvotu, bićete kažnjeni socijalnom nevidljivošću. To može proizvesti teške posledice. Zamislite, na primer, da ste se u trenutku teške bolesti okrenuli Facebooku u pokušaju da doprete do prijatelja koji će vas podržati i utešiti, ali niko od vaših prijatelja ne reaguje i vi umirete u uverenju da nikome nije stalo do vas – samo zato što niste bili dovoljno aktivni da bi Facebook smatrao da je vaša bolest vredna pažnje vaših prijatelja. To nije anti-utopija iz budućnosti – to se navodno dogodilo prošle godine.

Kada Mark Zuckerberg govori o povezivanju ljudi, kao što često čini, on uvek zaboravlja da naglasi da je to povezivanje ljudi sa Facebookom. Koliko god da Zuckerberg priča o zajednici i povezanosti, Facebook ne postoji da bi doprineo održavanju društvenih veza i istinskih prijateljstava. On zarađuje od oglašavanja i zato želi da što više surfujete, skrolujete i klikćete i tako ustupate detalje o svom životu za dalju obradu. Da bi to postigao, Facebook se mora pozicionirati kao centar vašeg društvenog života i posrednik vaše stvarnosti.

Tako posredovana stvarnost daje kompaniji kao što je Zuckerbergova značajan uticaj na globalni protok informacija. Sa tim uticajem ide i odgovornost. Ipak, zahvaljujući nedavno procurelim internim dokumentima znamo da Facebook ne razmišlja mnogo o posledicama svog delanja i da toleriše globalni procvat lažnih vesti i dezinformacija. U Mjanmaru na primer, gde je Facebook toliko dominantan da mnogi veruju da su Facebook i internet jedna ista stvar, brisani su sadržaji kojima se skreće pažnja na etničko čišćenje Rohinja muslimana i zabranjivani sadržaji njihovih grupa, dok pozive na nasilje protiv njih niko nije cenzurisao. Uticaj Facebooka u Mjanmaru je tako veliki da ga Ujedinjene nacije i grupe za zaštitu ljudskih prava optužuju za pomaganje u genocidu.

Da ne bude zabune, takvo ponašanje nije ograničeno samo na Facebook; to je endemski oblik ponašanja u kapitalizmu nadziranja. Poznato je da je Google preporučivao linkove koji vode do stranica o teorijama zavere; u članku u Timesu objavljeno je da je Google čak postavljao oglase za lažne vesti na stranice posvećene proveri činjenica u vestima. U pokušaju da uveća broj klikova i prihod, YouTube, jedan od servisa pod kontrolom Googla, usmerava korisnike na sve ekstremnije video snimke i postaje vodeći generator radikalizacije u 21. veku.

Svet upravo otkriva da stvarnost posredovana Facebookom olakšava nadziranje glasača od strane političkih partija i kampanja. Facebook alati „prilagođena publika“ i „slična publika“ omogućuju oglašivačima, uključujući i političke organizacije, da dostave spiskove ljudi na koje ciljaju i povežu ih sa njihovim profilima. Oglašivači onda mogu izabrati slične ljude koji nisu bili na njihovim spiskovima i usmeriti političke poruke na sve njih, što znatno pojačava efekte kampanje. Pomoću takvih alata za mikrociljanje organizatori kampanja mogu precizno plasirati različite poruke različitim grupama glasača. Prema članku iz magazina Wired, tokom američkih predsedničkih izbora 2016. Trumpova kampanja je svakog dana koristila oglase u 40-50 hiljada različitih varijacija pažljivo osmišljenih da deluju na ciljane grupe i prethodno testiranih eksperimentima. Na dan treće predsedničke debate, takvih prilagođenih varijacija bilo je 175.000. Menadžer Trumpove digitalne kampanje tvrdi da je Trump pobedio zahvaljujući Facebooku i Twitteru.

Za vreme izbora za Kongres 2010. godine Facebook je organizovao sopstveno istraživanje efekata političkih poruka upućenih preko onlajn platformi. Istraživanje je pokazalo da je moguće uvećati verovatnoću izlaska birača na glasanje za oko 0,4 odsto plasiranjem obaveštenja da su njihovi prijatelji već glasali i ohrabrivanjem da učine isto (nešto drugačiji eksperiment izveden 2012. dao je sličan rezultat). To ne zvuči kao mnogo, ali na nivou zemlje to je oko 340.000 glasova. George W. Bush je pobedio sa razlikom od nekoliko stotina glasova u Floridi; Donald Trump je 2016. pobedio zahvaljujući tome što je uspeo da privuče oko 80.000 glasova više u samo tri države. Pažljivo dizajnirane mikro-kampanje pod parolom „izađi i glasaj“ imaju veliki značaj u slučajevima kada je trka izjednačena. Takođe, u kampanji 2016. Trump je koristio alatku „prilagođena publika“ za vođenje tri kampanje za odvraćanje onih grupa birača koji bi mogli glasati za Hillary: ciljali su na demokrate koji podržavaju Sandersa porukama o njenim vezama sa finansijskom elitom; na mlade žene porukama o njenoj podršci suprugu uprkos optužbama za seksualno neprimereno ponašanje; i na Afroamerikance porukama o njenim komentarima o „supergrabljivcima“ iz 1996. Negativne kampanje nisu ništa novo, ali precizno ciljanje mikro-kampanjama danas ih čini efikasnijim nego ikada – po cenu potkopavanja poverenja u političare i vere u demokratski proces.

Kao što primećuje profesor Tufekci: „Ako su inženjeri konsenzusa 20. veka imali na raspolaganju lupe i bejzbol palice, njihove kolege u 21. veku imaju teleskope, mikroskope i skalpele u obliku algoritama i analitike“. Moguće je da ne postoji dvoje ljudi koji su videli isti skup oglasa, jer se u svakom sukobljavanju argumenata i dezinformacija vrše precizna prilagođavanja za različite grupe, pa glasači i ne znaju šta je servirano drugima. Dok su se političke kampanje u prošlosti odvijale pred očima javnosti, a tvrdnje i argumenti kandidata su stavljani pod lupu, mikro-ciljanje znači da se izborni proces danas pomerio ka privatnoj i personalnoj sferi, bez mnogo prilika za unakrsno ispitivanje i osporavanje dezinformacija. Po mišljenju stručnjaka za digitalne medije Justina Hendrixa i Davida Carolla, to je „noćna mora za demokratiju“.

Kao društvo polako dolazimo sebi i uočavamo probleme koje stvara Facebook. Poštovanje privatnosti nikada nije bilo deo njihove misije. Zuckerberg je više puta podsećao senatore da je Facebook izrastao iz ideje grupe studenata za veb-stranicu – ali nije pomenuo da su na toj stranici birali najzgodnije studentkinje bez njihove saglasnosti. U prvoj deceniji razvoja ovog sajta, njegov moto je bio „kreći se brzo i ruši sve što ti se nađe na putu“. Sa takvim poslovnim etosom nije neobično što nas skandali povezani sa Facebookom više ne iznenađuju.

Ponekad neko primeti sumnjive postupke ove kompanije i digne prašinu. Kao i poslednjih dana, onda se obično pojavi Zuckerberg, izjavi da mu je veoma žao i da nije mogao da predvidi problem (uprkos upozorenjima stručnjaka i grupa za zaštitu privatnosti), izgovori nekoliko rečenica o „zajednici“ i planiranim „poboljšanjima“ i obeća da će se Facebook promeniti. Ali posle svih izvinjenja i obećanja da će biti pažljiviji i da će korisnicima osigurati više privatnosti – a bilo ih je dosta – neke stvari ostaju iste: nadziranje je ugrađeno u gene Facebooka, a svrha njegovog postojanja je kapitalizam nadziranja. Rešenje koje se nudi je predvidivo i pogrešno: dajte Facebooku još veću moć.

Zuckerbergovo saslušanje pred Kongresom jasno je pokazalo nekoliko stvari. Facebook i dalje odbija da prizna koliko malo korisnici znaju o onome što Facebook radi. Zuckerberg tvrdi da je većina korisnika upoznata sa aktivnostima praćenja koje se sprovode i da im to ne smeta, ali istraživanja pokazuju da se većina korisnika ne bi saglasila sa takvim praksama. Takođe, da bi opravdao svoj poslovni model, Facebook insistira na tvrdnji da korisnici preferiraju ciljano oglašavanje, uprkos tome što istraživanja pokazuju da 41 odsto njihovih korisnika više voli tradicionalno oglašavanje, dok se svega 21 odsto opredeljuje za ciljane oglase (63 odsto bi volelo da vidi manje oglasa bilo koje vrste). Sada se zna da desetine hiljada aplikacija imaju pristup velikim količinama podataka o korisnicima prikupljenim do 2015, baš kao i Cambridge Analytica. Tek sada, kad se našao pod reflektorima javnosti, Facebook pokušava da revidira odobrenja za korišćenje podataka.

Konačno, ni Facebook ni Google niti bilo koja od kompanija za nadziranje i praćenje ne mogu se same od sebe reformisati na iole smislen način, jer su zavisne od naših podataka. Poslednji patenti koje je Facebook zaštitio ne obećavaju ništa dobro. Kapitalizam nadziranja se često prikazuje kao prirodan poredak stvari u digitalnom svetu, ali to je rezultat izbora koje su pravili ljudi u trci za profitom. Kao poslovni model on nije ni neizbežan ni nepromenjiv.

Korak u dobrom smeru bi bio prelazak na kontekstualno oglašavanje. To znači da biste oglase dobijali na osnovu sadržaja stranice koju posećujete, a ne na osnovu analize podataka prikupljenih praćenjem ponašanja korisnika. Najavljena Opšta uredba o zaštiti podataka o ličnosti (GDPR) u Evropskoj uniji, kojom se štite prava korisnika, zahteva nove pristupe. I Facebook i Google su imali teškoća da ispune zahteve već postojećih zakona o zaštiti podataka koji su u Evropi stroži. Sudovi u Belgiji i Nemačkoj nedavno su objavili da su neke od praksi koje primenjuje Facebook (uključujući praćenje ljudi koji nemaju Facebook nalog) protivzakonite, a Google je već bio kritikovan i plaćao velike kazne zbog prikupljanja podataka bez saglasnosti i obaveštavanja korisnika o tome šta radi sa njima.

Ispunjavanje uslova koje postavlja GDPR verovatno će biti veliki izazov za kompanije koje se bave biznisom nadziranja. Ali uz zaprećene kazne i do 4 odsto globalnog prometa za ozbiljna kršenja pravila EU, tehnološke kompanije će morati ozbiljnije da shvate svoju odgovornost i sprovedu reforme. Pošto će već morati da primene nova pravila da bi nastavile da rade u Evropi, mogle bi – relativno lako – da primene ista pravila na korisnike u Severnoj Americi i ostatku sveta. I zaista, Facebook je pod sve većim pritiskom da tako i postupi – a i Zuckerberg je natuknuo da bi kompanija mogla poći u tom smeru. To bi bio veliki korak napred; zaštitnica prava potrošača Jessica Rich u članku objavljenom u magazinu Wired primećuje da bi bilo još bolje kad bi i Sjedinjene Države usvojile zakone slične onima u Evropi.

Problematična praksa kompanija za nadziranje i njihovo uporno odbijanje da odgovorno postupaju doveli su nas do prekretnice. Možemo se usprotiviti visokom nivou korporativnog nadziranja, kakvo pre dolaska interneta svakako ne bismo prihvatili, tako što ćemo izvršiti pritisak na Facebook i zakonodavce da nešto promene i tako što ćemo koristiti alternativne servise sa drugačijim poslovnim modelima. Takođe možemo zahtevati pozivanje na odgovornost čitavog digitalnog oligopola i bolju zaštitu naše privatnosti i podataka. Ovo je trenutak odluke: da li će internet pripasti njima ili nama?

Jennifer Cobbe, The New York Review of Books, 12.04.2018.

Peščanik.net, 19.04.2018.

Srodni link: Paul Mason – Budućnost Facebooka

 

Elon Musk izbrisao stranice svojih kompanija sa Fejsbuka

Ilon Mask je „ubio“ stranice koje su njegove firme imale na Fejsbuku, a koje je pratilo više od 5 miliona sledbenika, prenosi portal za informaciono i tehnološko preduzetništvo Venture Beat.

U četvrtak 22. marta, poznati američki preduzetnik Elon Musk naložio je zaposlenima u svojoj kompaniji SpaceX da obrišu stranicu koja je ovu firmu predstavljala na Fejsbuku. Još dve Maskove firme, Tesla i SolarCity, takođe su izbrisale svoje Facebook stranice. SpaceX i Tesla su zajedno imali više od pet miliona sledbenika. Ovaj potez je sproveden u delo za manje od sat vremena, kao odgovor na izazov upućen od jednog korisnika Tvitera.

Musk: “Facebook? Šta je to?”

Maskov nalog za gašenje naloga na Fejsbuku usledio je nakon sto je u sredu 21. marta kompanija Mozilla saopštila da se više neće oglašavati na Facebook-u. Ova runda žestokih reakcija pokrenuta je razotkrivanjem o upletenosti ovog giganta društvenih medija u skandal sa firmom Cambridge Analytica, čiji je vlasnik po mnogo čemu kontroverzni milijarder (i ekspert za AI) Robert Merser (Robert Mercer).

Iako su Mozilla i Musk definitivno zauzeli stavove protiv Fejsbuka, čini se da su mnoge kompanije dosad još nisu izbrisale svoje Facebook stranice, niti su prestale da se oglašavaju na ovom kolosu u polju društvenih medija.

Pretprošlog petka (16. mart), u očekivanju oštrih medijskih izveštaja, Facebook je suspendovao SCL Grupu (SCL Group) i kompaniju Cambridge Analytica sa Facebook platforme. Svet će, malo potom, saznati i da je Facebook bio svestan zloupotrebe podataka kako bi se kreirali psihološki profili 50 miliona korisnika Fejsbuka već 2015. godine, ali čini se da je za sada obelodanjena samo zloupotreba podataka koja je bila rezultat izveštavanja novinskih kuća kao što je, pre svega, londonski Gardijan.

CEO kompanije Cambridge Analytica Aleksander Niks (Alexander Nix) suspendovan je od strane njegove kompanije nakon objavljivanja skrivenih traka u kojima je govorio o ulozi koju je kompanija igrala u Trampovoj kampanji i lažnom svedočenju pred sudovima u Sjedinjenim Državama i Britaniji; sve je ovo snimio novinar koji se Niksu predstavio kao potencijalni, i kojem se doskora prvi čovek Kembridž Analitike razmetljivo otvorio u trenutku iskrenosti, rekavši kako je sposoban da ucenjuje one političke rivale koji su prepreka u njegovom poslu.

Brajan Ekton (Brian Acton), koosnivač WhatsApp aplikacije, koja je Facebook mreži prodata za 19 milijardi dolara, na svom Twitter nalogu pozvao je svet da obriše Facebook. Kratko, direktno: “Vreme je. #DeleteFacebook“, glasi njegov tvit.

Ekton je početkom ove godine napustio Facebook, nakon što ga je kompanija učinila neverovatno bogatim, pošto je kupila WhatsApp. Izgleda da je ovo bila kulminacija Ektonovog nezadovoljstva, a Facebook i WhatsApp je napustio kako bi osnovao sopstveni biznis. Usput je investirao čak 50 miliona dolara u WhatsApp konkurenta, aplikaciju Signal.

Ovo nije prvi put da bivši zaposleni kritikuju Facebook, želeći na taj način da „pomognu svetu“. Isto je učinio i bivši direktor razvoja Facebook poslovanja, koji je rekao da žali zbog alata koje su stvorili u Facebook sistemu, koji uslovljavaju kako društvo funkcioniše.

Inače, početkom prošle godine svetska javnost je – opet zahvaljujući londonskom Gardijanu – doznala da je na aplikaciji WhatsApp pronađen bezbednosni propust koji omogućava Facebooku i drugima da presretnu i čitaju kodirane poruke.

Kompanija Facebook tvrdila je da niko ne može da presretne poruku u WhatsApp, pa čak ni sama kompanija i njeni zaposleni, čime, kako kažu, obezbeđuju više od milijardu korisnika ovog servisa za razmenu poruka.

Međutim, istraživanja su pokazala da ipak mogu da čitaju, i to zbog načina na koji je WhatsApp primenio protokol za kodirane poruke.

Aktivisti za zaštitu privatnosti kažu da je ovakav propust “velika pretnja slobodi govora”, upozoravajući da vladine agencije mogu da iskoriste situaciju i “špijuniraju” korisnike koji veruju da su poruke koje šalju bezbedne.

Fransoa Šole iz kompanije Google, inače glavni autor popularne biblioteke Keras duboko mrežno-neuralno učenje, insistirao je da praktikanti u oblasti AI ne bi trebalo da rade za Facebook.

Kao odgovor na skandal, generalni direktor Mark Zuckerberg priznao je da je ovaj skandal poljuljao poverenje između Fejsbuka i njegovih korisnika, FB je predstavio niz promena svoje platforme za aplikacije, uključujući i planove za reviziju aplikacija kojima je omogućen pristup velikim količinama korisničkih podataka.

Težak period za Facebook se nastavlja, a kraj aferi sa proneverom preko 50 miliona korisničkih naloga se ni ne nazire.

U prilog ovome treba pomenuti i da je Blekberi pre tri tedelje, u utorak 6. marta, predao tužbu zbog kršenja autorskih prava protiv Fejsbuka i njegovih aplikacija Whatsapp i Instagram. U tužbi, Blekberi tvrdi da su te aplikacije kopirale tehnologiju i funkcije koje je Blekberi razvio za svoju aplikaciju Blackberry Messenger.

Podizanje tužbe zbog kršenja patentnih prava deo je strategije Džona Čena (John Chen), Blekberijevog CEO-a, u kojem pokušava da skupi što više novca za svoju kompaniju.

Blekberi je bio jedna od dominantnih sila u mobilnom svetu –  početkom 2009. godine držali su 20,1 odsto tržišta, a u trećem kvartalu 2016. godine, pali su na samo 0,1%. Lansiranjem novih Android modela, prodaja je počela da raste, ali su prošle godine prodali samo 850.000 telefona.

“Optuženi su stvorili mobilne aplikacije za dopisivanje koje su koristile Blekberijeve inovacije. Koristili su veći broj rešenja i oblasti bezbednosti i zaštite i funkcija koje poboljšavaju njihove karakteristike”, napisao je kanadski Blekberi u dokumentima koje su predali federalnom sudu u Los Anđelesu.

“Zaštita intelektualnih prava i imovine deoničara posao je svakog CEO-a”, rekla je portparolka Blekberija Sara Mekini za Rojters. Međutim, istakla je kako tužbe nisu ključne za Blekberijevu strategiju poslovanja. Tužba je rezultat dugogodišnjih pregovora, a Blekberi se obavezao svojim deoničarima na pokretanje pravnih mera.

Zamenik Fejsbukovog glavnog pravnika izjavio je da se kompanija sprema da se bori protiv tužbe. Blekberi u stvari pokušava da prisili druge kompanije na plaćanje naknade za korišćenje njihovih preko 40.000 patenata koji pokrivaju tehnologiju za operativne sisteme, mrežnu infrastrukturu, akustiku, dopisivanje, sisteme za automobile, bezbednost i bežičnu komunikaciju. Blekberi trenutno takođe prodaje svoju bezbednosnu tehnologiju za samonavodeće automobile.sistem,

Blekberi je u februaru prošle godine tužio još jednog posrnulog giganta, finsku Nokiu, zbog kršenja patenata povezanih s 3G i 4G komunikacijom. Kompanije su trenutno još uvek na sudu oko te tužbe. Prošle godine, Qualcomm se nagodio sa Blekberijem, pa su im platili 940 miliona dolara zbog neplaćenih naknada za korišćenje patenata. Tokom septembra prošle godine, Blekberi je objavio da su sklopili tajni dogovor s proizvođačem mobilnih telefona Blu, ponovo zbog kršenja patentnih prava.

Khari Johnson,  Venture Beat

 

 

Da li je engleski dostigao svoj maksimum?

Britanska premijerka Tereza Mej je prošlog meseca u Kini prisustvovala lansiranju kampanje Britanskog saveta pod nazivom „Engleski je sjajan“ sa namerom da se u svetu podstiče dalja zainteresovanost za engleski jezik i stiču znanja o istom. Ovo bi moglo da zazvuči poput Trampove krilatice, “Učinimo Ameriku opet sjajnom”, mada, u stvari, dolazi sa jače pozicije. Van je svake sumnje da je upotreba engleskog veća i raširenija no ikada, a on daleko rasprostranjeniji od bilo kog drugog jezika. Sve svetske sile koje ne govore engleski u ovom našem globalizovanom svetu prepoznaju ga kao prvi strani jezik nužan da se nauči; on je, što je takođe jedinstveno, u praktičnoj upotrebi širom sveta. Britanski savet procenjuje da engleski danas govori oko 1,75 milijardi ljudi, što je četvrtina svetske populacije. Osnove engleskog podučavaju se u svim kineskim školama; to je i radni jezik čitave Evropske unije.

U informativnom servisu kanala France 24, engleski se koristi očigledno češće nego maternji francuski. Upotreba engleskog je obaveza svih pilota aviona i kontrolnih tornjeva, i to 24/7. Engleski se uočava i kao suštinska osnova za dalji napredak na nekim neverovatnim mestima: na primer, pre 14 godina, premijer Mongolije – zemlje koja nema istorijske veze s engleskim govornim područjem – odlučio je da bi engleski trebalo da odmeni ruski u svim školama, kao deo njegove težnje da Ulanbator postane centar za usluge telefonskih operatera. Jedan od šest Rusa tvrdi da ga govori. Engleski je očigledno jezik kojeg biraju oni koji imaju globalne aspiracije, bez obzira kakav je njihov politički stav prema anglosaksonskim silama.

Ovo globalno prihvatanje engleskog jezika, danas poprilično odmaknuto od zona uticaja nekadašnje britanske imperije a podalje i od „zadnjeg dvorišta“ Sjedinjenih Država, uspešno je narastalo tokom samo jednog veka –  uredno i, što je pomalo paradoksalno – počev od Versajskog sporazuma iz 1919. godine. U znak poštovanja prema Sjedinjenim Državama, ovo je bio prvi međunarodni ugovor napisan na engleskom (poznat i kao Pariska mirovna konferencija 1919); tada se, međutim, takođe ispostavilo da je ovaj datum obeležio početak pada najveće svetske institucije za protežiranje engleskog jezika, britanske imperije. Međutim, sa aspekta jezika, britanske vlasti imale su tu sreću da je anglofonski uticaj Britanije u svetu nasledio „rođak“ iz Severne Amerike, tako da je uobičajeno istorijsko zaostajanje bilo prikriveno, uzevši prividno drugu formu. Britanska politička komanda i linija doveli su i do jezičke imitacije koju su, zajedno s politikom, Amerikanci uvezli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Čak i u momentu kada je Britanija počela da ekonomski opada, njena već dobro utemeljena pozicija u svetu odražavala se kroz snažnije tretiranje engleskog kao jezika kojeg treba učiti u globalnim okvirima.

Međutim, tokom čitavog ovog perioda, naročito od 1920-ih do 90-tih godina prošlog veka, menjao se i fokus američke ekspanzije koji se pomakao od Severne Amerike ka svetu, što je dovelo do uticaja na trgovinu, inženjerstvo, telekomunikacije, rudarstvo, medije, nauku i finansije, dok je američki dolar u međuvremenu zamenio funtu sterling u ulozi svetske rezervne valute. Potom je 90-tih usledila digitalna informatička revolucija, stvarajući nova bogatstva čije je stecište bilo u Silicijumskoj dolini, na razmeđi iz dvadesetog u 21. vek. Sve su to bile za svet pozitivne uloge engleskog jezika u globalnim okvirima (uloga koju je uspostavila Britanija), mada je trebalo očekivati da ovaj vrhunac dostigne nešto kasnije, u periodu porasta njene „meke moći“ (soft power) i sve veće popularnosti američke kulture.

Tu se radi upravo o tom zaostajanju rasta engleskog jezika – on  odražava dosadašnji uticaj Sjedinjenih Država koji sada doživljavamo. Pa ipak, sve ovo dešava se u 21. veku – kada ostale nacije u usponu, posebno u Aziji ali i u Južnoj Americi i Africi, daleko nadmašuju SAD (a da ne pominjemo Britaniju i Evropsku uniju) u stopama ekonomskog rasta. Ovo je neverovatan spoj i stanje stvari u dosadašnjoj svetskoj istoriji. I sada se pojavljuju dva pitanja. Da li je položaj engleskog realno preimućstvo za one zemlje u kojima je on maternji jezik? I kolika je verovatnoća da će engleski zadržati ovu poziciju na neograničen rok?

Imajući u vidu ovu početnu prednost engleskog kao maternjeg jezika, koju građani nekih zemalja imaju za svoju sretnu sudbinu datu rođenjem, očigledno da su neke neposredne prednosti nesporne. Ovaj jezik pruža direktan pristup glavnom medijumu svetske komunikacije: dobro je imati unutrašnji uvid u “informacije koje možemo iskoristiti”, kao i olakšan pristup koji dobro obrazovani anglofoni imaju prilikom konkurisanja za dobre i uticajne poslove/pozicije. Engleski je, takođe, omogućio anglofonim zemljama da „naplaćuju“ neku vrstu „zakupa“ za omogućavanje prijema ostalih (ne-anglofonih) u ovu jezičku elitu: anglofone nacije svake godine ubiraju ogromne zarade od kurseva i podučavanja engleskog kao stranog jezika (samo u Britaniji danas zarada je preko 2.24 milijardi evra godišnje, uz predviđanje da će do 2020. dostići 3.35 milijardi evra), uz dominaciju globalnim izdavačkim tržištem na engleskom jeziku (preko 1,5 milijardi evra izvoza u 2015. godini). Ovo je još jedan spin-off iz nedavne istorije britanske dominacije, kao što je nekad to bio i položaj Griničovog meridijana (koji je neka vrsta „nule“ u koordinatnom sistemu tj centra koordinata globalne orijentacije), svakodnevno obezbeđujući dobre prilike i pogodnosti za globalnu trgovinu između Azije i Amerike, ili pogodnosti za združena ulaganja, a time i razvoj globalnih finansija, sa londonskim „Sitijem“ kao njihovim centrom (barem je to bio slučaj sve donedavno).

Ali, posebno poznavanje jezika predstavlja prednost koja se prebrzo umanjila onda kada je engleski postao globalna svojina. „Globalni engleski“ otada ima samo istorijsku vezu sa Britanijom ili SAD, dok dobro poznavanje ovog jezika više nije isključiva ekskluziva onih kojima je engleski maternji. Čak i kratkoročne, iznenadne i nepredviđene prednosti išle su pod ruku sa svojim moralnim dilemama. Pretpostavka o „ekskluzivnom pravu“ može čak izazvati samozadovoljstvo kod kuće, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i nezadovoljstvo u inostranstvu – što je očigledno bio slučaj tokom aktuelnih pregovora o “razvodu” između Britanije i Evrope.

Teško je naglasiti ranjivost jezika kao što je engleski – koji se širio planetom, ne bivajući zabranjivan a ni „hotimičan“, već s namerom proučavan – i to daleko od svoje domovine, a čak ga je bio glas kako je to “jezik slobode”. Ipak, ovo samo po sebi nije ništa novo. Transnacionalni „lingva franka(lingua franca, izraz koji se koristi za bilo koji jezik čija upotreba u velikoj meri prelazi granice zemlje u kojoj se govori), koji su nekada uspostavljeni, uvek odišu osećajem trajnosti. Ipak, kada se okolnosti menjaju, i ovakvi širom planete uspostavljeni jezici padaju. Padaju onako kako padaju i imperije. A promena je, sada sasvim uočljivo, na pomolu.

Tako je, prirodno, za očekivati da nakon što se nove sile poput Kine, Indije ili Brazila uspostave ekonomski i politički (a verovatno i vojno), tako će se globalno osetiti i njihov jezički i kulturni uticaj među onima koji žele da se bave ovim zemljama (pre svega u biznisu, ali i u domenu kulture), a takođe i između samih novouspostavljenih sila. Ali kao i kod svih novih dominantnih jezika, postojaće jedna zadrška i zaostajanje. Upotreba drugih jezika neće biti toliko dobar odraz ekonomske moći novih sila, već će njihov globalni  jezički uticaj kaskati.

Ako se fokus stavi na Kinu, recimo, svet može imati manje entuzijazma za “skrivenu ruku” slobodnih tržišta Adama Smita. Ukoliko se pojave drugi centri, rezultat će možda biti jedna polivalentna mešavina koja će sadržavati lokalne islamske, budističke ili hinduističke tradicije. Razvijanje tehnologija prevođenja može učiniti da jezici u velikoj meri postanu smenjivi i zamenljivi, stavljajući kulturu nacija iz kojih potiču u zadnji plan. Bez obzira na to, neće biti nikakvog posebnog odstupanja od trenutne tradicije globalnog komuniciranja, koje se danas obavlja mahom na engleskom.

Ovakvo šta se, uostalom, već desilo u 17. veku kada je nova globalna sila, Francuska, preuzela vodeću ulogu, a francuski postao zajednički jezik civilizovane Evrope. Francuski – sa jakim prosvetiteljskim implikacijama – zamenio je latinski jezik koji je imao ulogu lingva franke tokom čitavih 15 vekova. Na jedan drukčiji način to se dogodilo i u 19. veku, kada su imperijalne „mirođije u svakoj čorbi“ – u svakom slučaju uljezi i neželjeni – Rusija i Britanija – ukinuli Farsi na svojim azijskim teritorijama uticaja. Pre toga, Farsi je bio predominantan 800 godina kao jezik muslimanske kulture, trgovine i politike.

Prema tome, kada je o engleskom jeziku reč, verovatno je da će njegov trenutni vrhunac biti i nadalje dobar kao i dosada, mada je njegova slava kao svetskog jezika trajala svega nekoliko vekova: gotovo iznenadni i kratak uspeh koji se ne ponavlja, i koji još uvek nije uporediv sa onim uspehom koji su imali njegovi prethodnici – latinski ili farsi.

Čak i u sadašnjoj formi, njegov pad će se verovatno poklopiti sa najnovijim usponom Kine, čija je (dokumentovana) istorija trajala tri hiljade godina (a verovatno i mnogo duže, računajući ono vreme koje nije dokumentovano).

Kineski je, takođe, sjajan.

The Guardian

 

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”

AI: 4+4 ključne uloge veštačke inteligencije u preduzetništvu i prodaji

Funkcionisanje “bez napora” je suština veštačke inteligencije, bilo da se koristi u međuljudskim relacijama, načinu raspolaganja radnim vremenom, korisničkom servisu ili menadžmentu tj upravljanju portfoliom. Magazin “Preduzetnik” (Entrepreneur) objavio je dve sretne priče o 4 elementa koja veštačku inteligenciju danas čine neizostavnim sastojkom poslovanja, kao i 4 načina na koji AI može doprineti boljoj prodaji.

Veštačka inteligencija (AI) je polje koje danas zadobija  sve više i više pažnje. Uprkos ovoj činjenici, međutim, i dalje postoje pogrešni stavovi o AI.

U ne malom broju slučajeva,  inovacije koje je uveo AI zadobijaju negativnu konotaciju i smatraju se skoro pa lošim. Ova zabluda proizilazi iz sadržaja koji proističu iz holivudskih filmova i filmskih industrija drugih zemalja koje vole da prikazuju AI kroz antiutopijsku optiku: kao robote koji će nas izbaciti sa naših poslova, zameniti naše prijatelje i porodice i, najzad, uništiti čitavu ljudsku rasu. Taj prikaz nije tačan i možda je čak i pomalo patetičan.

Umesto toga, dobra vest je da AI nije nužno negativna tehnološka novina; postoje oblasti primene koje obećavaju da će posao učiniti boljim i manje stresnim iskustvom. Razmislite o sledećim oblastima dokaza kako je AI postao moćan alat, a ne  upozoravajuća pretnja iz sfere naučne fantastike.

1. Veštačka inteligencija u oblasti ljudskih resursa

Odgovornosti kadrovskih odeljenja uključuju nadzor nad regrutovanjem, obukom i razvojem, nadoknade i beneficije, usaglašenost i niz drugih srodnih obaveza.

Zapošljavanje radnika, koje može biti izazovno i stresno, posebno je područje gde HR može imati koristi od veštačke inteligencije. Kada na hiljade aplikacija dođu na tek jedno otvaranje radnog mesta, HR osoblju može biti (i zapravo već jeste) posebno teško da solidno prouče sve podnosioce zahteva do u detalje, kako bi videli je li njihov potencijal prekoračuje granice njihovih podnesaka za zaposlenje.

Ali primena AI tehnologije van svake sumnje štedi vreme i čini posao manje mučnim. Ako je AI program dizajniran da preispita i razdvoji aplikacije na osnovu utvrđenih kriterijuma, zaposleni u HR-u mogu obaviti preostali posao kada se smanji ukupan broj pristiglih aplikacija. Ovo štedi vreme i smanjuje radna opterećenja.

2. Veštačka inteligencija u upravljanju radnim vremenom

Vreme i dobar tajming  predstavljaju jedan  od najvažnijih faktora koji stoji iza uspeha svake kompanije. Ona, zapravo, čini 42 odsto razlike između neuspeha i uspeha. Nije, dakle, iznenađenje što mnoge kompanije traže način integrisanja veštačke inteligencije u upravljanje vremenom kao i poboljšanju njihovih izgleda za davanje precizne prognoze na osnovu raspoloživih i istorijskih podataka.

Cilj veštačke inteligencije je, stoga, da pomogne takvim organizacijama da naprave najbolja vremenska predviđanja, maksimiziraju resurse onda kada su im najviše potrebni i pomažući im da minimiziraju gubitak vremena. Potpuna implementacija veštačke inteligencije  u ovom ključnom području imaće veliki pozitivan uticaj na vaš posao.

3. Veštačka inteligencija u korisničkoj službi

Reputacija bilo kog biznisa može se napraviti ili oštetiti reputacijom službe za kupce. To je ono što servis za korisnike čini tako važnim delom poslovanja. Ipak, s obzirom na ogroman broj poziva, svakodnevne žalbe i upiti mogu biti dugotrajni i opterećujući.

Danas, vaše preduzeće više ne mora da prelazi tradicionalni put koji obično prelazi svaki biznis; Umesto toga, poboljšana je AI efikasnost, kojom je moguće ukloniti taj teret i stres. Tipičan primer poboljšanja performansi usluga klijenata je četbot (chatbots) tj softverski posrednik (agent),  korisnički chatbot. Sa čet botom, (softverom za komunikaciju sa kupcima), možete jednostavno i efikasno upravljati svojim klijentima, pošto ova tehnologija omogućava ostvarivanje smislenih razgovora sa velikim brojem klijenata.

Rezultat je poboljšanje reputacije kompanije, pošto ljudi po običaju cene brzu reakciju na svoje zahteve od odeljenja za korisničke usluge kompanije.

4. AI u upravljanju portfeljima

Upravljanje portfeljem je još jedna oblast primene sa direktnim uticajem na preduzetništvo. Ako ste zainteresovani za upravljanje investicijama, možete računati na takve aplikacije AI kao savetnike za pružanje pouzdanih finansijskih saveta. Ove aplikacije mogu pomoći pri upravljanju portfeljima sa malim ljudskim faktorom inputa – i često sa manjim troškovima provizije.

Ove aplikacije rade koristeći algoritme dizajnirane da kreiraju finansijski portfolio koji odgovara ciljevima koje je postavio investitor. Veštačka inteligencija, takođe, ustanovljava klijentovu toleranciju na rizike kao deo svog koncepta za pravi „portfolio miks“. Prema Robu Berdžeru, koji piše za magazin Forbs, “robo-savetnici… čine da investiranje bude bez muke i napora”.

A raditi stvari “bez napora” i jeste poenta uvođenja veštačke inteligencije – bez obzira na oblast na koju se primenjuje.

4 načina na koje AI poboljšava prodaju

Ne možete zameniti ljudsku interakciju, ali je možete dopuniti ovim savetima.

Postoje dve jasno podeljene i u tabore razvrstane strane kada je u pitanju veštačka inteligencija (AI): oni koji su uzbuđeni zbog njenih mogućnosti, i oni uplašeni njenim potencijalom. Voleli je mi ili je mrzeli, AI je već prisutan u našem svakodnevnom životu.

Od pozivanja Siri da izvrši Google pretragu i zatraži od Alekse (Alexa) da vrti vašu omiljenu pesmu, AI se svakodnevno koristi. Ima nekoliko primena, kako na ličnom tako i poslovnom planu. Facebook Messenger chatbotovi su samo jedan primer kako brzo AI koriste kompanije za pojednostavljivanje usluga za klijente i svakodnevne zadatke. Veštačka inteligencija, takođe, ima potencijal da poboljša generisanje vaših B2B lidova tj kvalifikovanih kontakata (u marketingu, generisanje lida podrazumeva iniciranje interesovanja potrošača ili ispitivanje proizvoda ili usluga nekog biznisa; Lidovi se mogu kreirati za svrhe kao što su izgradnja liste, akvizicija listova e-biltena ili prodaja. Metode generisanja lidova obično potpadaju pod okrilje oglašavanja, ali mogu uključiti i nenaplative izvore – rezultate organske net pretrage ili upućivanje od postojećih kupaca. Pojašnjenja radi – jer B2B marketing nije nimalo jednostavna rabota – generisanje lidova je kreiranje procesa i aktivnosti koje omogućavajuju dolazak do kvalifikovanih kontakata, tj (potom i, nadaju se prodavci) potencijalnih kupaca.

Evo (za početak) barem četiri dobra razloga za primenu AI u prodaji

1. Pruža tačnije informacije o mogućim klijentima

Potencijalni lidovi tj kvalifikovani kontakti  potiču iz različitih kanala – LinkedIn, Google, itd. – kada unesete AI u proces, on može da potvrdi vaše podatke u odnosu na nekoliko izvora, pomažući vam da sakupite što tačnije podatke.

Kada kontaktirate potencijalne klijenta na osnovu tačnih i validnih podataka iz prve faze procesa istraživanja, drastično poboljšavate i vašu ukupnu uspešnost u prodaji. Ne zovete isključene telefonske brojeve, mrtve adrese e-pošte, niti kontaktirate ljude koji su promenili pozicije ili kompanije. Vaš uspeh i blizak odnos se nadovezuju kada već od samog početka radite radite sa tačnim podacima.

2. Poboljšava produktivnost

AI je u stanju da radi i bude aktivan 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji i 365 dana godišnje. Nikada se ne razboli niti je na bolovanju, nije mu potrebna pauza usred dana, ne traži vam nedelju dana potrebnih za odmor i nikada ne napušta kancelariju.

AI ne može da zameni vrednost koju zaposleni isporučuje u smislu izgradnje odnosa i veština komuniciranja među ljudima „od krvi i mesa“, ali može biti ogromna pomoć u stvaranju većeg poslovnog potencijala i povišavanja interesovanja – na čemu radi neprekidno i bez prestanka –  dok vaš prodajni tim nije na poslu, čime se poboljšava ukupna produktivnost. Zaposleni mogu svakodnevno da budu efikasni, zahvaljujući ultra-kvalifikovanim lidovima – zahvaljujući veštačkoj inteligenciji.

3. Omogućava da se automatizovane poruke čine humanijim

Automatizovani marketing nije ništa novo – od automatskog objavljivanja društvenih medija do epidemiranja „dripovanja“ e-pošte (automatizovana imejl kampanja), postoji puno alata za automatizaciju, dostupnih za pomoć pri generisanju potencijalnih lidova. AI ide korak više, što vam omogućava da pokažete specifične marketinške poruke relevantne za specifične potrebe lidova. Ove ciljane poruke povećavaju stopu konverzije jer vam šalju automatizovani marketing, za koji je verovatnije da će ih konvertovati na osnovu podataka koje AI može identifikovati. Prodajni proces počinje dolaskom do kvalifikovanog kontakta (Lead Generation), koji bi dalje trebalo da se usmerava prema realizaciji prodaje (ili tzv. konverziji). Proces usmeravanja prema zatvaranju prodaje se naziva Sales Funneling ili Sales Pipeline.

Prodajni “levak” (funnel) ili prodajni “cevovod” (pipeline) predstavljaju termine koji bi trebalo da opišu mogućnost da se sama prodaja svede na uspostavljanje i vođenje prodaje na nivou definisanja poslovnih procesa i procedura. Ideja koja “leži” iza ovakve postavke prodajnog procesa je u činjenici da, ukoliko postoji osoba koja je potencijalno zainteresovana za kupovinu, takva se osoba može “prirodno” usmeravati ka samom zatvaranju prodaje, gde nema “iskakanja iz levka kada je počelo sipanje”, ili “neće pući cev proverenog cevovoda”.

U svetu prodaje i automatizovanog kao i AI marketinga, „pipeline“ predstavlja popis svih aktivnih prodajnih prilika u jednom trenutku. Bez obzira generiše li se u nekom CRM softveru, ili ga vodimo u Excell-u ili ručno ispisujemo na listu papira.

Prodavac bi trebalo da odvoji vreme kako bi kreirao personalizovanu e-poštu i napiše je u određenom tonu, a u zavisnosti od nekoliko faktora. Jedan od najvećih nedostataka kada je reč o stvarima poput automatske e-pošte, bilo je to što je bila previše generična. Danas je AI u stanju da vašoj automatizaciji u oglašavanju utisne više ljudskosti.

“AI stvara „nadljudske“ prodavce. Njih mašine ne mogu zameniti, naprotiv: mašina ih sigurno može učiniti pametnijima i snažnijima, ukazuje Olin Hajd (Olin Hyde), izvršni direktor i osnivač LeadCrunch-a, vodeće B2B kompanije koja se oslanja na AI i mašinsko učenje. Da podsetimo, B2B znači „Business to business“, tj elektronsko poslovanje koje se odnosi na korišćenje Interneta i veb tehnologija za kupovinu, prodaju, jeftiniju, bržu i bolju saradnju poslovnih subjekata.

4. Smanjuje propuštene mogućnosti

Potrebno je šest do osam „kontakata“ ili koraka, kako bi se ostvario održivi prodajni potencijal, a poželjno je da se kontaktiraju lidovi, kao i vreme odziva tokom kojeg svi ulaze u igru. B2B lidovi moraju biti brzo praćeni, a AI može pojednostaviti proces.

Evo podataka iz jedne ranije  studije Harvardskog poslovnog pregleda (Harvard Business Review) o odzivu interesenata/potencijalnih kupaca:

Prosečno vreme prvog odziva koji B2B firme imaju od svojih potencijalnih kupaca je bilo 42 sata

Samo je 37% kompanija odgovorilo na njihove zahteve u roku od sat vremena.

16 odsto kompanija je odgovorilo u roku od jednog do 24 sata

24 procenta preduzeća odazvalo se tek nakon više od 24 sata

23% kompanija nikada nije odgovorilo.

Veštačka inteligencija  vam dozvoljava da odmah dosegnete do kvalifikovanih kupaca i pratite prodajne tj „linije“ klijenata u svom pajplajnu – do onih koji pokazuju interesovanje za kupovinu vaše usluge ili proizvoda, i to precizno, eliminišući propuštene mogućnosti. Zamislite da  je u vašem „prodajnom levku“ tj uzorku kvalifikovanih kupaca otpočel akcija u 3 ujutro, što je signal za visok nivo interesovanja – a vi biste morali da čekate barem šest sati (do 9 ujutro) dok vaš prodajni tim ne stigne u kancelariju… ili, naprosto možete implementirati AI kako biste ih kontaktirali odmah, što u velikoj meri povećava verovatnoću realizacije prodaje (konverzija, ili, narodski, sretan termin, „prelomiti“; kada interesent za neki proizvod/uslugu „prelomi“ i konačno se odluči da ga kupi).

Jonathan Long 

 

Zašto su modeli predviđanja zakazali, a izborne prognoze i ankete toliko pogrešile?

Istraživanja su davala prednost Hilari Klinton, dok su podaci u realnom vremenu govorili da će ona lako pobediti i “prošetati se” kroz izbore – a evo šta su propustili.

00

Ako ste čitali izdanje Vice News od utorka popodne (8.nov) ili pratili izbore na vebsajtu Slate, pomislili biste da je Hilari Klinton sve samo ne i sigurna pobednica koja će postati prva američka žena na mestu predsednika.

03Isprva, oba medijska autleta, kako Vice tako i Slate, posedovala su streaming podataka u realnom vremenu koje je obezbeđivao startup po imenu VoteCastr, koji je zacrtao sebi da će Americi pružiti uvid bez presedana “u (izbornoj) igri i svakom trenutku kako se ona odvija uživo”. VoteCastr je u utorak u devet uveče imao poslednje prognoze o Klintonovoj kao kandidatu koji vodi u Pensilvaniji, Ohaju, Floridi, Viskonsinu i Ajovi, i – u svim ovim državama Donald Tramp je završio s pobedom, na svom putu da postane novoizabrani predsednik.

Pojašnjenja radi, VoteCastr nije bio usamljen u svojoj katastrofalno pogrešnoj prognozi. Mnoge izborne prognoze zasnovane na podacima sa birališta, demografiji i istorijskim podacima iz prošlosti takođe su u svojim projekcijama promašili metu. Ishod projekcionog modela lista Njujork tajms je, na primer, dao Klintonovoj oko 85 odsto šanse za osvajanje predsedničkog mandata, dok ju je s razlogom dosad mnogo hvaljeni sajt FiveThirtyEight “počastio” podacima koji su ukazivali da ima 72% šansi da potuče Donalda Trampa.07

Ovo se bar delimično može objasniti činjenicom da su izborne prognoze bile zasnovane ili u polju odstupanja od krajnjeg ishoda, ili su u najmanju ruku napravili najveći broj grešaka u polju margine odstupanja (mada, da je Klintonova osvojila najviše glasova, kao što izgleda i da jeste – možete tvrditi da su izborni podaci na kojima su zasnovane pogrešne prognoze bili u redu – “samo su izabrali pogrešnog pobednika”). Potcenjivanje moći belih birača iz radničke klase je takođe moglo doprineti pogrešnim procenama, kao što je bilo moguće da ljudi jednostavno ne daju iskrene odgovore na pitanje koga su podržavali do dana izbora. To je nešto što je kampanja Hilari Klinton – koja je procenila da je njen glasački “Zaštitni zid Srednjeg zapada” na sigurnom, i da će države iz te zone glasati za nju – previdela, praveći pogrešnu procenu. Izostala je podrška latino populacije u Novom Meksiku i drugim državama u kojima su “čikanosi” zastupljeni. Inače, interesantno je i da je tim za obradu podataka koji je radio Trampovu kampanju procenio kako su njegove šanse da pobedi jedan na prema pet, to jest samo 20%. Dakle, pogrešila su oba tima.

09

Pa ipak, neuspeh tima oko startup firme VoteCastr – a da ne govorimo o njenim klimavim tehničkim performansama tokom izbornog dana – bio je jedinstven baš zbog tvrdnji koje je zastupala. Kompanija, koja je u timu imala gurue za obradu podataka, ljude koji su radili kampanje Džordža V. Buša i Obame, podlegli su utisku da bi posvećivanjem izuzetno velike pažnje rezultatima prevremenih glasanja, identitetu birača, i izlaznosti glasača mogli “nekako”, na neki način, da u realnom vremenu tj uživo postignu realističan uvid na izbore – uvid koji ranije nije bio dostupan. To je trebalo da bude nova oštrica i napredak u sredstvima za analizu izbornih podataka.

Umesto toga, pokazalo se da su to bile neadekvatne tehnike i nepotpuni alati za praćenje i analizu izbora – kao što je bilo pogrešno i mnoštvo drugih sredstava, kako se naknadno ispostavilo.

01

Kao i svi ostali koji su sondirali glasače uoči izbora, i VoteCastr je izbacio rezultate ankete koji su takođe bili pogrešni. Što znači da je i finalni proizvod bio pogrešan – prognoziran je pogrešan ishod.

Evo šta je odgovorila urednica Slejta (Slate), Džulija Tarner, koja je za izbore angažovala VoteCastr kao partnera za obradu i predikciju podataka – o tome zašto su podaci bili loši, kao i da li bi ovaj proces ponovila i za naredne izbore:

“Projekat Votecastr je bio utemeljen na dve ideje: prvo, da se prikupljanje informacija u realnom vremenu od birača na dan izbora kosi s novinarstvom. I drugo, da metodologije kampanje mogu proizvesti tačne i osvetljavajuće procene kako će se trka odvijati na dan izbora.

02Bilo je očigledno da naše brojke nisu pokazale pravo stanje stvari. Od jutros sprovodimo post-mortem analizu – “obdukciju” sa VC timom, ali pretpostavljam da je to zbog toga što je VoteCastr metodologija zavisila isključivo od rezultata glasanja; VoteCastr je obavljao svoje analize na velikom uzorku glasača i glasačkih punktova, ali su dobijeni podaci bili dobrano u skladu sa podacima o glasanju koji su bili prisutni kod javnog mnjenja – a koje je takođe, u mnogim ključnim državama, omanulo za nekoliko poena.”

(Izvori: Politico, FiveThirtyEight, The New York Times, Bloomberg)

MIT Review

 

Američko propadanje ili obnova?

Smisao izbora 2016.

01

Pre dve godine, poznati američki ekonomista i Nobelovac Frensis Fukujama (Francis Fukuyama) obrazložio je mišljenje da Amerika pati od političkog propadanja. Njen ustavni sistem kontrola i ravnoteža, udružen s dvopartijskom polarizacijom i usponom obilno finansiranih interesnih grupa, urodio je onim što ovaj uticajni ekonomista naziva „vetokratijom“: stanjem u kom je lakše sprečiti vlast da nešto uradi nego upregnuti je u ostvarivanje opšteg dobra. Česte budžetske krize, inertna birokratija i nedostatak inovacija u politici bili su pečat političkog sistema u rasulu, tvrdi Fukujama. Njegov tekst objavio je portal Peščanik.

Površno gledano, predsednički izbori 2016. godine kao da potkrepljuju tu analizu. Nekad ponosna Republikanska stranka izgubila je kontrolu nad svojim procesom nominacije, dopustila da ga neprijateljski preuzme Donald Trump i sad je razdirana dubokim unutrašnjim protivrečjima. Na demokratskoj strani, u međuvremenu, ultrainsajderka Hillary Clinton suočila se s neočekivano snažnim suparnikom Bernijem Sandersom, sedamdesetčetvorogodišnjim samozvanim socijaldemokratom. O čemu god da se radi – od imigracije do finansijske reforme, od trgovine do stagniranja dohotka – glasači na obe strane spektra ustali su u ogromnom broju protiv establišmenta koji vide kao korumpiran i obuzet sopstvenim interesima i okrenuli se radikalnim autsajderima u očekivanju pročišćenja.

Burna kampanja pokazala je, međutim, da američka demokratija u izvesnom smislu funkcioniše bolje nego što se veruje. Šta god čovek mislio o njihovim odlukama, glasači su pohrlili na izbore u jednoj državi za drugom i preoteli kontrolu nad političkim narativom od organizovanih interesnih grupa i oligarha. Jeb Bush, sin odnosno brat dvojice predsednika koji su nekad izgledali kao neizbežan republikanski izbor, neslavno se povukao iz trke u februaru, pošto je (zajedno sa svojim superpakovima) spiskao 120 miliona dolara. Sanders se, međutim, ograničio na male donacije; zaklinjući se da će razvlastiti finansijsku elitu koja podržava njegovog protivnika, sakupio je čak više novca nego Buš i sve vreme je bio za petama Hillary Clinton.

Prava priča o ovim izborima je to da Američka demokratija, posle nekoliko decenija, konačno reaguje na porast nejednakosti i ekonomsku stagnaciju koju doživljava većina stanovništva. Društvena klasa se vratila u jezgro američke politike i prevazišla druge podele – rasnu, etničku, rodnu, seksualnu, geografsku – koje su dominirale raspravom na prethodnim izborima.

Jaz između imovine elita i ostatka stanovništva rastao je dve generacije, ali tek sad je počeo da dominira nacionalnom politikom. Nije teško objasniti zašto su populisti toliko dobili u ovom krugu, već zašto se to nije dogodilo ranije. Štaviše, mada je dobro znati da je američki politički sistem manje okoštao i da manje robuje bogatim elitama nego što to mnogi pretpostavljaju, eliksiri koje su prodavali populistički promoteri gotovo su sasvim nekorisni; ako bi bili prihvaćeni, ugušili bi rast, pojačali nelagodu i pogoršali stanje. Sad kad su elite prodrmane i izbačene iz svog oholog samozadovoljstva, nastupio je čas da smisle razumna rešenja za probleme koje više ne mogu ni poricati ni ignorisati.

03

Socijalna osnova populizma

Poslednjih godina postalo je još teže poricati da dohoci stagniraju za većinu američkih građana dok elite prolaze bolje nego ikad, i da to izaziva rast nejednakosti širom američkog društva. Neke osnovne činjenice, kao što je ogromno povećanje udela jednog procenta stanovništva u nacionalnom bogatstvu, ne mogu se više lako osporavati. U ovom političkom ciklusu novo je to što je pažnja počela da se okreće od prekomernog dohotka oligarhije ka lošem položaju onih koji su ostali pozadi.

Dve novije knjige – Raspadanje Charlesa Murraya i Naša deca Roberta Putnama – opisuju novu društvenu stvarnost s bolnom podrobnošću. Murray i Putnam su na suprotnim krajevima političkog spektra – jedan je libertarijanski konzervativac a drugi mejnstrim liberal – ali podaci koje iznose su bezmalo identični. Dohodak radničke klase je opadao u prošloj generaciji, najdramatičnije za bele muškarce sa srednjim ili nižim obrazovanjem. Za tu grupu Trumpov slogan „Učinimo Ameriku ponovo velikom!“ ima stvarno značenje. Ali patologije od kojih pate njeni pripadnici mnogo su dublje, kao što pokazuju podaci o zločinu, upotrebi droga i jednoroditeljskim porodicama.

Osamdesetih godina vodila se široka nacionalna rasprava o pojavljivanju afroameričke potklase – to jest, mase nezaposlenih i nekvalifikovanih ljudi čije se siromaštvo dalje reprodukuje tako što izaziva raspad porodica i što su onda takve porodice nesposobne da prenesu društvene norme i ponašanja koji su neophodni za konkurentnost na tržištu rada. Danas je bela radnička klasa gotovo u istom položaju u kom je tada bila crna potklasa.

Tokom zagrevanja za unutarstranačke izbore u Nju Hempširu – državi koja je jednako bela i ruralna kao bilo koja druga u zemlji – mnogi Amerikanci su bili iznenađeni kad su saznali da je tu najveća briga glasača heroinska zavisnost. U stvari, zavisnost od opioida i metamfetamina poprimila je u belim ruralnim zajednicama država kao što su Indijana i Kentaki iste epidemijske razmere koje je u prethodnoj generaciji imala zavisnost od kokaina u gradskim jezgrima. U jednom novijem članku ekonomisti Anne Case i Angus Deaton pokazali su da je između 1999. i 2003. godine porasla stopa smrtnosti belih, sredovečnih muškaraca nehispanskog porekla u Sjedinjenim Državama, iako je u istom periodu opala u gotovo svim drugim grupama stanovništva i u svim drugim bogatim zemljama.

Ta sve sumornija realnost zaobišla je američke elite – svakako i zato što su one u istom periodu sasvim dobro prolazile. Prihodi ljudi koji imaju bar fakultetsku diplomu već decenijama rastu. U toj grupi je opala stopa razvoda i samohranih roditelja, stopa zločina u okruženju postojano opada, gradove su preuzeli mladi urbani ljudi, a tehnologije kao što su Internet i društveni mediji osnažile su društveno poverenje i nove oblike angažovanja zajednice. Za tu grupu odveć brižni roditelji predstavljaju veći problem nego deca koja sama otključavaju kuću kad se vrate iz škole.

06

Neuspeh politike

Kad imamo u vidu ogromnu društvenu promenu, pravo pitanje nije zašto Sjedinjene Države doživljavaju populizam 2016. godine, već zašto se ta eksplozija nije dogodila mnogo ranije. Tu smo zaista imali problem predstavljanja u američkim institucijama: nijedna politička partija nije se dobro zalagala za interese grupe čiji je standard opadao.

Poslednjih decenija, Republikanska stranka je bila nelagodna koalicija biznis elita i društvenih konzervativaca; prve su obezbeđivale novac, a drugi glasove na unutarstranačkim izborima. Biznis elite, predstavljene uvodnikom u listu The Wall Street Journal, dosledno su se zalagale za ekonomski liberalizam: slobodna tržišta, slobodnu trgovinu i legalnu imigraciju. Republikanci su obezbedili glasove za usvajanje trgovinskih zakona kao što su Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini i nedavno ovlašćenje predsednika da sklapa trgovinske ugovore (poznatije kao „brza pruga“). Investitori i promoteri biznisa očigledno imaju koristi od uvoza strane radne snage, kvalifikovane i nekvalifikovane, i od globalnog trgovinskog sistema koji im omogućuje da izvoze i investiraju širom planete. Republikanci su se zalagali za demontiranje sistema bankarske regulative iz vremena depresije i postavili su temelj za porast rizičnih hipotekarnih kredita i finansijsku krizu koja je iz toga proizašla 2008. godine. Oni su bili ideološki posvećeni smanjivanju poreza za bogate Amerikance; time su potkopavali moć sindikata i smanjivali sve oblike socijalnog staranja, čiji su korisnici siromašniji delovi populacije.

Taj program je bio direktno suprotan interesima radničke klase. Uzroci pogoršavanja položaja radničke klase su složeni, jer su povezani i s tehnološkim promenama a ne samo sa činiocima na koje utiče javna politika. Ipak, ne može se poreći da je pomak u korist tržišta, za koji su se u prethodnim decenijama zalagale republikanske elite, potisnuo dohotke radničke klase time što je izložio radnike surovijoj tehnološkoj i globalnoj konkurenciji i što je redukovao razne zaštite i socijalne beneficije preostale iz doba Nju dila. (Zemlje poput Nemačke i Holandije, koje više štite radnike, ne doživljavaju sličan porast nejednakosti.) Zato ne treba da nas čudi što je ove godine najveća i najemocionalnija bitka ona koja se odigrava u Republikanskoj stranci, pošto njena radnička baza nedvosmisleno pokazuje sklonost prema nacionalističkoj ekonomskoj politici.

Demokrate, sa svoje strane, tradicionalno vide sebe kao branioce običnih ljudi i još mogu da računaju na to da će im, koliko god smanjena, baza članova sindikata pomoći da pobede na izborima. Ali i oni su ostavili na cedilu taj deo populacije. Od uspona „trećeg puta“ Billa Clintona, elite u demokratskoj partiji su prigrlile postreganovski konsenzus o dobrobiti slobodne trgovine i imigracije. Bile su saučesnici u demontriranju bankarske regulative devedesetih godina i pokušavale su da potkupe pre nego da podrže radnički pokret i njegove prigovore trgovinskim sporazumima.

Ali važniji problem s demokratama je to što je partija prihvatila identitetsku politiku kao jednu od svojih ključnih vrednosti. Stranka je pobedila na prethodnim izborima tako što je mobilisala koaliciju populacijskih segmenata: žene, Afroamerikance, izrazito urbanu omladinu, homoseksualce i ekologe. Ali potpuno je izgubila kontakt sa belom radničkom klasom koja je bila temelj Nju dil koalicije Franklina Roosevelta. Bela radnička klasa počela je da glasa za Republikance osamdesetih godina zbog kulturnih pitanja kao što su patriotizam, pravo na vatreno oružje, abortus i religija. Devedestih godina Clinton je pridobio dovoljan deo tog segmenta da bi bio dvaput izabran (oba puta zahvaljujući pluralitetima), ali otad su beli radnici pouzdaniji glasači Republikanske stranke uprkos činjenici da je republikanska elitistička ekonomska politika u suprotnosti s njihovim ekonomskim interesima. Zato je prema anketi univerziteta Kunipijak, čiji su rezultati objavljeni u aprilu, osamdeset odsto ispitanih Trumpovih pristalica reklo da je „vlada otišla predaleko u pomoći manjinskim grupama“ a osamdeset pet odsto se složilo s tvrđenjem da je „Amerika izgubila svoj identitet“.

Opsednutošću demokrata identitetom može se objasniti jedna od velikih misterija savremene američke politike – zašto su beli ruralni pripadnici radničke klase, posebno u južnim državama sa ograničenom socijalnom zaštitom, pohrlili pod republikansku zastavu iako su među najvećim korisnicima programa koji su nastali ili opstali uprkos republikancima, kao što je Obamin Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti. Jedan razlog je to što će, po njihovom mišljenju, Obamacare više koristiti drugima nego njima – a to delom misle i zato što su demokrate izgubile sposobnost da se obraćaju takvim glasačima (za razliku od tridesetih godina kada su ruralni belci s juga bili ključne pristalice inicijativa Demokratske stranke u oblasti socijalne zaštite, na primer državne razvojne agencije Tenesi Veli).15

Kraj jednog doba?

Trumpove političke izjave su zbrkane i protivrečne, što nije neobično pošto dolaze od narcisoidnog medijskog manipulatora bez jasne ideološke osnove. Ali tema kojom je privukao tako mnogo glasača na republikanskim predizborima je donekle i Sandersova: nacionalistički ekonomski program smišljen da zaštiti i obnovi radna mesta američkih radnika. Time se može objasniti i to što se on suprotstavlja imigraciji – čak i legalnoj imigraciji kvalifikovanih radnika – kao i to što osuđuje američke kompanije koje sele fabrike u inostranstvo da bi smanjile troškove rada. Pored toga, on nije kritikovao samo Kinu zbog manipulacije valutama već i prijateljske zemlje kao što su Japan i Južna Koreja zbog potkopavanja proizvodne baze Sjedinjenih Država. I naravno, on se oštro suprotstavlja i daljoj liberalizaciji trgovine, oličenoj, između ostalog, u Transpacifičkom partnerstvu sa Azijom i Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu sa Evropom.

Sve ovo zvuči kao potpuna jeres svakom ko je odslušao elementarni kurs iz teorije trgovine, gde svi modeli – od Ricardovog modela komparativne prednosti do Heckscher–Ohlinovog faktora nacionalnih proizvodnih kapaciteta – govore da je slobodna trgovina pobednička kombinacija za sve trgovinske partnere jer povećava njihov agregatni dohodak. I zaista, globalna proizvodnja se učetvorostručila od 1970. do 2008, kad su svetska trgovina i investicije liberalizovani na osnovu širokog okvira Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini a zatim i stvaranja Svetske trgovinske organizacije.

Globalizacija je izvukla stotine miliona ljudi iz siromaštva u zemljama kao što su Kina i Indija, a Sjedinjenim Državama je donela neizmerno bogatstvo.

Ipak, konsenzus elita o blagodatima ekonomske liberalizacije, zajednički elitama obe stranke, nije imun na kritike. U sve postojeće trgovinske modele ugrađen je zaključak da liberalizacija trgovine povećava agregatni dohodak, ali obično ima rđave posledice za distribuciju – drugim rečima, stvara pobednike i gubitnike. Jedna novija studija procenjuje da je konkurentni uvoz iz Kine odgovoran za gubitak 2 miliona do 2,4 miliona američkih radnih mesta između 1999. i 2011. godine.

Standardni odgovor trgovinskih ekonomista je da su dobiti od trgovine dovoljne da više nego adekvatno nadoknade gubitak, u idealnom slučaju tako što će omogućiti da se radnici dokvalifikuju i steknu nove veštine. Svaki važan korak u trgovinskom zakonodavstvu bio je praćen mnoštvom mera za prekvalifikaciju radnika, kao i uvođenjem novih pravila koja radnicima omogućuju da se prilagode.

Ali u praksi je prilagođavanje često izostajalo. Američka vlada je sprovodila 47 nekoordiniranih programa za prekvalifikaciju radnika (otad ukrupnjenih u desetak), pored bezbrojnih programa u državama, ali oni nisu uspeli da obezbede bolji posao velikom broju radnika. Delimično je za to kriv način sprovođenja, ali postoji i greška u konceptu: nije jasno koja vrsta obuke može da preobrati 55-godišnjeg radnika na fabričkoj traci u programera ili veb dizajnera. Niti standardna teorija trgovine uzima u obzir političku ekonomiju investiranja. Kapital je uvek lakše sprovodio kolektivne akcije nego što su to činili radnici, zato što je koncentrisaniji i lakše ga je koordinirati. To je bio jedan od najranijih argumenata u prilog sindikalizmu, koji je u Sjedinjenim Državama od osamdesetih godina ozbiljno podrivan. A u današnjem globalizovanom svetu prednost kapitala se samo dalje uvećava s njegovom većom mobilnošću. I radna snaga je postala mobilnija, ali su njena ograničenja znatno veća. Pregovaračke prednosti sindikata brzo potkopavaju poslodavci koji prete da će preseliti svoj biznis ne samo u američku državu koja im garantuje pravo na rad, već i u drugu zemlju.

Razlike u ceni rada između Sjedinjenih Država i mnogih zemalja u razvoju tako su velike da je teško zamisliti politiku koja bi mogla da zaštiti masu nekvalifikovanih radnika. Možda čak ni Trump ne veruje da bi cipele i košulje još trebalo proizvoditi u Americi. Svaka indstrijalizovana nacija u svetu, uključujući i one koje mnogo energičnije štite svoje proizvodne baze, kao što su Nemačka i Japan, osetila je opadanje udela proizvodnje u poslednjih nekoliko decenija. Čak i Kina počinje da gubi radna mesta zbog automatizacije i niske proizvodne cene u zemljama kao što su Bangladeš i Vijetnam.

Iskustvo zemalja kao što je Nemačka pokazuje da put kojim su išle Sjedinjene Države nije bio neizbežan. Nemačke poslovne elite nikad nisu nastojale da podriju moć sindikata; do dan-danas u nemačkoj ekonomiji nadnice se utvrđuju pregovorima između poslodavaca i sindikata, a te pregovore finansira vlada. Zato je rad u Nemačkoj skuplji za oko 25 odsto od odgovarajućeg rada u Americi. Uprkos tome, Nemačka je i dalje treći najveći izvoznik u svetu, a udeo zaposlenosti u proizvodnji, iako opada, i dalje je znatno viši nego u Sjedinjenim Državama. Za razliku od Francuza i Italijana, Nemci nisu pokušavali da zaštite postojeća radna mesta nizom zakona o radu; program reformi kancelara Gerharda Schrödera iz 2010. godine olakšao je otpuštanje viška radnika. Nemačka je, međutim, izdvajala velika sredstva za usavršavanje radnika u okviru programa obuke i za druge aktivne intervencije na tržištu rada. Nemci su nastojali da zaštite veći deo snabdevačkog lanca u zemlji od beskrajne eksternalizacije tako što su svoj čuveni Mittelstand, to jest mali i srednji biznis, povezali s velikim poslodavcima.

Za razliku od toga, u Sjedinjenim Državama ekonomisti i javni intelektualci prikazuju pomak od proizvodne ekonomije ka postindustrijskoj, zasnovanoj na uslugama, kao neizbežan, čak kao nešto što treba pozdraviti i ubrzati. Kao da će se nekadašnji proizvođači konjskih kola peobraziti u informatičare s pola radnog vremena u fleksibilnoj, eksternalizovanoj novoj ekonomiji, u kojoj će im njihove veštine doneti još veće zarade. Međutim, uprkos povremenim gestovima, jasno je da nijedna politička stranka nije istinski poverovala u program prekvalifikacije kao ključni deo nužnog procesa prilagođavanja, niti je investirala u socijalne programe koji bi zaštitili radničku klasu u periodu prilagođavanja. I tako su beli radnici, poput Afroamerikanaca u prethodnim decenijama, bili prepušteni sami sebi.

Prva decenija veka mogla je biti drukčije odigrana. Kinezi danas ne manipulišu svoju valutu da bi povećali izvoz; štaviše, u poslednje vreme pokušavaju da zaštite vrednost juana kako bi sprečili beg kapitala. Ali oni su izvesno manipulisali svoju valutu u godinama posle azijske finansijske krize iz 1997-1998. i pucanja dot-kom balona iz 2000-2001. Vašington je tada mogao da pripreti tarifama protiv uvoza iz Kine ili da ih nametne. To bi povuklo neke rizike: maloprodajne cene bi porasle i kamatne stope bi se povećale da su Kinezi odgovorili odbijanjem da otkupe američki dug. Ali američke elite nisu ozbiljno razmatrale tu mogućnost iz straha da bi to moglo pokrenuti spuštanje niz klizavu padinu protekcionizma. Zato je u narednoj deceniji izgubljeno više od dva miliona radnih mesta.

11

Put napretka?

Trump se možda zakačio za nešto realno u američkom društvu, ali on je jedinstveno nepogodan instrument za korišćenje reformskog trenutka kakav predstavlja ova izborna turbulencija. Pedeset godina liberalizacije trgovine ne mogu se poništiti nametanjem unilateralnih tarifa ili kažnjavanjem američkih multinacionalnih kompanija koje angažuju jevtiniju stranu radnu snagu. Tu je američka ekonomija tako prepletena sa ostatkom sveta da su opasnosti globalnog klizanja u protekcionizam sasvim realne. Trumpov predlog da se ukine Obamin program zdravstvene zaštite ostavio bi milione američkih radnika bez zdravstvene zaštite, dok bi predloženo smanjenje poreza povećalo deficit u sledećoj deceniji za više od 10 triliona dolara, a donelo bi korist samo bogatima. Ovoj zemlji je potreban snažan vođa, ali institucionalni reformista koji je u stanju da vladu učini zaista efektivnom, a ne personalistički demagog koji se ne obazire na ustanovljena pravila.

Ipak, ako na lažu kad izražavaju veliku zabrinutost zbog nejednakosti i propadanja radničke klase, elite bi morale da preispitaju neke svoje dugotrajne stavove o imigraciji, trgovini i investicijama. Intelektualni izazov je utvrditi da li je moguće uzmaknuti od globalizacije (a pri tom ne oštetiti i nacionalnu i globalnu ekonomiju) radi ostvarivanja veće dohodovne jednakosti u zemlji na uštrb agregatnog nacionalnog dohotka.

Jasno je da su neke promene izvodljivije od drugih i da imigracija nije na vrhu teorijski ostvarivih ciljeva. Obuhvatna reforma imigracije, koja traje više od jedne decenije, nije uspela iz dva razloga. Prvo, njeni protivnici se suprotstavljaju „amnestiji“, to jest omogućavanju da postojeći imigranti bez papira postanu građani. Drugi razlog tiče se strogog sprovođenja zakona: kritičari ukazuju na to da se poštovanje postojećih zakona ne nameće i da ranija obećanja da će se to učiniti nisu održana.

Ideja da vlada treba da deportuje iz zemlje 11 miliona ljudi (mnogi od tih ljudi imaju decu koja su američki državljani) nije naročito ostvariva. Čini se da je neki vid amnestije neizbežan. Kritičari imigracije su, međutim, u pravu kad kažu da su Sjedinjene Države nehajno nametale sopstvene zakone. Strogo sprovođenje zakona ne bi iziskivalo zid, već nešto poput nacionalne biometrijske lične karte, ogromno ulaganje u sudove i policiju i, pre svega, političku volju da se kažnjavaju poslodavci koji krše pravila. Prelazak na mnogo restriktivniju politiku prema legalnoj imigraciji, u kom bi neki vid amnestije za postojeće imigrante bio praćen istinskim naporima da se nametnu nova, stroža pravila, ne bi bio ekonomski poguban. Kad je to ova zemlja uradila, 1924. godine, u izvesnom smislu je popločala put za zlatno doba američke jednakosti četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka.

Teže je videti put za napredovanje trgovine i investicija (bez odustajanja od Transpacifičkog partnerstva) koji ne bi bio krajnje rizičan. U svetu je sve više ekonomskih nacionalista i kad bi Vašington obrnuo kurs kojim je izgradio i održavao postojeći liberalni međunarodni sistem, to bi moglo pokrenuti lavinu uzvratnih udaraca. Možda bi, za početak, trebalo smisliti način da se američke multinacionalne kompanije, koje trenutno imaju 2 triliona dolara u gotovini van Sjedinjenih Država, ubede da taj novac investiraju u svojoj zemlji. Američke korporativne poreske stope su među najvišim u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj; politiku njihovog znatnog smanjivanja, uz ukidanje mnoštva poreskih olakšica i izuzeća za koje su se izborile korporacije, možda bi prihvatile obe stranke.

Druga inicijativa bila bi masovna kampanja za obnavljanje američke infrastrukture. Američko udruženje civilnih inžinjera procenjuje da bi za adekvatnu obnovu infrastrukture u zemlji bilo potrebo 3,6 triliona dolara do 2020. godine. Sjedinjene Države bi mogle da pozajme jedan trilion dok su kamate niske i da ga iskoriste za finansiranje ogromne infrastrukturne inicijative koja bi stvorila ogroman broj radnih mesta a na duži rok i povećala američku produktivnost. Hillary Clinton je predložila 275 milijardi dolara, ali ta suma je suviše skromna.

Međutim, pokušaji da se ostvari bilo koji od ta dva cilja sudarili bi se s rutinskim manama američkog političkog sistema, u kom vetokratija sprečava ili poresku reformu ili investiranje u infrastrukturu. Američki sistem suviše olakšava organizovanim interesnim grupama da blokiraju usvajanje zakona i da „zarobe“ nove inicijative za sopstvene svrhe. Učvršćivanje sistema smanjivanjem prilika za veto, ali i onemogućavanjem olakog donošenja odluka bilo bi deo programa reforme. Nužne promene trebalo bi da obuhvate ukidanje senatorske podrške i rutinskog opstruiranja predugim govorima, kao i delegiranje budžetiranja i formulisanja složenih zakona na manje, pretežno ekspertske grupe koje bi pred Kongres donosile jasne pakete za glasanje.

Zato neočekivana popularnost Trumpa i Sandersa može da signalizira veliku šansu. Uprkos svim svojim manama, Trump je raskinuo s republikanskom ortodoksijom koja preovlađuje od Ronalda Reagana: mali porezi, mala sigurnosna mreža koja mnogo više koristi korporacijama nego njihovim radnicima. Sanders je na sličan način mobilisao protivudarac levice koji je tako upadljivo nedostajao od 2008. godine.

Političke elite dodeljuju etiketu „populizam“ politikama koje podržavaju obični građani koji im se ne sviđaju. Naravno, ne postoji ni razlog ni način da demokratski glasači uvek mudro biraju, posebno u doba kad globalizacija usložnjava političke odluke. Ali ni elite ne biraju uvek ispravno i njihovo preziranje većinskih stavova često samo prikriva golotinju njihovog položaja. Narodna mobilizacija sama po sebi nije ni loša ni dobra; ona može da stvori velike stvari, kao u Doba progresa i Nju dila, ali i grozne, kao u Evropi tokom tridesetih godina. Američki politički sistem pati od suštinskog propadanja i neće se popraviti sve dok se narodni gnev ne poveže s mudrim vođstvom i dobrim politikama. Još nije kasno.

Foreign Affairs, jul/avgust 2016.

Peščanik.net, 09.08.2016.