„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

Britanija na raskršću

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osećam izvesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vere da je racionalna i argumentovana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može uticati na dalji tok događaja?

Pre nešto više od trećine stoleća, na obe strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Pre toga, u posleratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osećali svi. Dohoci u SAD su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne lestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obe partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena posle Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoleća, bez finansijskih kriza.

Istoričari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je sledilo: rast se usporio, a nejednakost je počela da raste. U SAD dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 odsto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni srećnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego pre 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je sprečio neke od teških posledica koje su se osetile u Americi, gde očekivani životni vek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditovana. Deregulacija je donela umnožavanje novih metoda manipulisanja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu doneli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dve različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen predlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. veka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i merama štednje? To što nikada nisu donele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Video sam neuspeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; takođe ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele da opstanu znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba da ulaže u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i opštem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala predlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, takođe može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umesto toga, Britanija treba da poveća poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mesta, a smanji ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udela u porezu deo je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditovanoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigde nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji posle brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više da ulaže ukoliko želi da očuva visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. veku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim delovima stanovništva zbog pretnje dugovima za studentske kredite koji se mere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Prospect Magazine, 09.10.2017.

Peščanik.net, 18.10.2017.

Američka ekonomska dijagnoza: rast zabrinutosti od ekonomskih rizika

Neizvesnost podstaknuta planovima američkog predsednika Donalda Trampa za podsticanje ekonomskog rasta podstakla je zabrinutost američkih ekonomista u vezi rizika skopčanih sa ekonomskom slikom Sjedinjenih Država, iako su izgledi za ponovnu pojavu recesije na kratak  rok, po njima, neveliki, pokazuje jedna tromesečna studija.

Ključne su procene – uključujući one o privrednom rastu koji ove 2017. godine trebalo da iznosi 2,2 odsto, a 2,4 odsto u 2018. godini, tek možda neznatno modifikovane u odnosu na mesec jun, rezultati su novog kvartalnog istraživanja američke Nacionalne asocijacije poslovnih ekonomista (NABE).

Ono što je novost je to da je, u poslednjem sondiranju, 48 odsto od pedesetak anketiranih ekonomista smatralo kako preovlađuju opasnosti od usporavanja i kočenja ekonomskih aktivnosti. U svom junskom izveštaju, ova je Asocijacija iznela podatak da je njihov udeo iznosio 36%.

Udeo ekonomskih stručnjaka koji procenjuju da bi ekonomski rast mogao da nadmaši već postojeće prognoze smanjen je sa 60% na 43%.

Analitičar iz NABE-a i glavni ekonomista Američke asocijacije za građevinsku industriju, Ken Simonson, pronalazi niz mogućih razloga kojima se potkrepljuju – i rastu – pesimističke procene stručnjaka.

“Verovatno je posredi bojazan zbog situacije sa Severnom Korejom, a izgleda moguće i da je Američka centralna banka (Federal Reserve), sve bliže konačnoj odluci o zaoštravanju svoje monetarne politike”, izjavio je Ken Simonson agenciji AFP a prenosi londonski Dejli mejl.

Simonson, međutim, napominje kako rizik od ekonomskog usporavanja ne znači nužno i da treba očekivati recesiju.

Verovatno je da je na promenu raspoloženja uticao i blagi optimizam u pogledu uspeha Trampovih planova, iznosi svoju pretpostavku ovaj ekonomski analitičar.

U ovoj novoj studiji, udeo anketiranih koji očekuju smanjenje određenih poreza do kraja 2017. godine je pao na 73%, sa 83 odsto koliko je iznosio u u prethodnom kvartalnom istraživanju, objavljenom u junu.

Sprovođenje plana vezanog za američku infrastrukturu u ovom trenutku očekuje 61 odsto ispitanih, u odnosu na 83 odsto koliko je njihov udeo iznosio u junskoj studiji.

Pritom, trebalo bi napomenuti i da su ove brojke znatno više od onih koje postoje u NABE-ovom šestomesečnom istraživanju objavljenom u avgustu, a kojim je obuhvaćen veći broj ekonomskih stručnjaka.

Ken Simonson izražava sumnju u vest da će vašingtonski donosioci odluka pre kraja naredne godine imati gotov konačan predlog obimnih promena poreskog sistema, s obzirom na kompleksnost ove tematike kao i na oštra razmimoilaženja koja su, po ovom pitanju, nastala u američkom Kongresu.

Pa ipak, rezultati najnovije studije koju je sačinio NABE pokazuje da je, prema procenama, gotovo tri četvrtine anketiranih ekonomista izjavilo da su šanse za novu recesiju 25% ili čak i manje. Preostalih 25 odsto ispitanih mišljenja je da su izgledi za novi finansijski mehur između 26% i 50%.

Ovo istraživanje je sprovedeno u trenutku dok je Hjustonom harao uragan Harvi, a pre nego što je uragan Irma zadesio Floridu. Procene o štetama nastalim ovim vremenskim kataklizmama nisu bile uključene u istraživanje.

Analitičari podvlače da uragani i slične vremenske katastrofe po pravilu suzbijaju ekonomski rast gledano iz kratkoročne perspektive, što se potom obično nadoknadi intenzivnijim aktivnostima koje su deo obnove katastrofom pogođenih područja.

Prognoza mesečnog rasta plata (izuzev za farmere, vojna lica, bezbednosne službe, samozaposlene i one u kućnoj radinosti) je za 2017. godinu bila nepromenjenih 178.000, mada se uočava da je prosečna nezaposlenost doživela blagi pad, na 4,4 odsto, u odnosu na junskih 4,5 odsto.

Ekonomisti očekuju da će Federalne rezerve nastaviti sa strategijom postepenog povećanja kamatnih stopa, pri čemu centar ciljnog opsega fonda iznosi 1,375 procenata na kraju godine, a 2,125 procenata do kraja 2018. godine, u odnosu na trenutni ciljni opseg koji je od 1,00 do 1,25 procenata.

Nakon dvodnevnog sastanka  FED-u, u sredu, su analitičari izneli mišljenje da postoje dobre šanse za povećanje stope rasta u decembru.

Evrozona i njene skrivene snage


Evrozona se već godinama doživljava kao katastrofično finansijsko područje, a diskusije o budućnosti monetarne unije često su usmerene ka mogućem raspadu. Kada su Britanci prošle godine glasali za napuštanje Evropske unije, oni su delom bili vođeni i percepcijom evrozone kao disfunkcionalnog finasijskog područja – i, možda, kao projekat kojem nema spasa. Ipak, u poslednje vreme, evrozona je postala miljenik finansijskih tržišta – i to sa dobrim razlogom.

Otkriće latentne snage evrozone postoji odavno. I zaista: evrozona se oporavlja od krize iz 2011-2012 tokom zadnjih nekoliko godina. Ako se gleda statistika po glavi stanovnika, njen ekonomski rast per capita sada nadmašuje američki. Stopa nezaposlenosti je takođe u padu – ali treba reći u sporijem nego što je u SAD – mada je to, barem delimično, odraz razilaženja u trendovima učešća radne snage.

I dok je učešće radne snage u evrozoni u porastu, njeno učešće u Sjedinjenim Državama je u padu od oko 2000-te. Odlazak Amerikanaca sa tržišta rada odražava ono što ekonomisti nazivaju fenomenom “obeshrabrenosti radnika“. I, zaista, ovaj se trend ubrzao odmah nakon nailaska recesije, tokom 2009. godine.

U principu, opadanje učešća radne snage trebalo bi da takođe bude problem prisutan u evrozoni, s obzirom na produženi period veoma visoke nezaposlenosti s kojim se brojni evropski radnici suočavaju. Ali, u poslednjih pet godina, 2,5 miliona ljudi u evrozoni je zapravo postalo deo EU radne snage, stvoreno je pet miliona radnih mesta, dok je ukupni pad nezaposlenosti smanjen za polovinu.

Štaviše, evrozonski oporavak je održiv, pomalo neočekivano, pa čak i u odsustvu kontinuiranog fiskalnog stimulansa. Uzavrele rasprave o štednji vođene u poslednjih nekoliko godina su usput skrajnute i gotovo nestale s medijske i javne scene, kako od strane kritičara tako i od strane službenih navijača i zagovornika dotične, precenjujući obim rezova i ušteda koji su se dosad primenjivali (i još uvek su na snazi). Prosečni ciklično prilagođeni fiskalni deficit je, grubo uzev, konstantan još od 2014. godine, i kreće se negde oko 1% BDP-a.

I dalje su, naravno, prisutne velike razlike u fiskalnoj poziciji pojedinih EU članica. To se, ipak, može očekivati u jednoj tako raznovrsnoj monetarnoj uniji kao što je evropska. Istina je da čak i Francuska, koja se možda prečesto smatra za slabog izvršioca evropskih fiskalnih zadataka, ima deficit i nivoe zaduživanja koji se sasvim komotno mogu uporediti s onima u SAD.

Poređenje sa Sjedinjenim Državama, kao i sa Japanom takođe potkopava zajedničku percepciju, naime, da su fiskalna pravila evrozone, uključujući i (ne)čuveni Pakt o stabilnosti i rasta iz 2012. godine (tzv. Fiscal Compact), bili „irelevantni“. Istina, nijedna zemlja nije bila zvanično ukorena zbog prevelikih deficita ili dugova. Ali, galamom oko kršenja pravila na margini bacila je u zasenak jedan širok osnovni trend kretanja ka glavnom cilju – ka zdravim javnim finansijama koje su podsticane kriznim fiskalnim pravilima. Sve ovo ukazuje na to da bi “meka štednja“, godinama sprovođena u mnogim zemljama evrozone, mogla napokon biti pravi izbor.

Da bi bili sigurni, ne treba preceniti dugoročnu ekonomsku snagu evrozone. Ukoliko bi prosečna stopa rasta možda mogla ostati iznad dva odsto u narednih nekoliko godina – i dok se preostali nezaposleni ne apsorbuju a dugoročni trend ponovnog uključivanja starijih radnika na tržište rada nastavi – pul neiskorišćene radne snage bi napokon bio iscrpljen: Na birou za zapošljavanje ostao bi relativno mali broj evropskih građana.

Jednom kad evrozona bude dostigla tzv. “Luisovu prekretnicu” – kada višak radne snage bude na izmaku a plate počnu da rastu – stopa rasta pašće na nivo koji će bolje odražavati demografsku dinamiku. A ta dinamika, uostalom, nije naročito poželjna: radno sposobno stanovništvo u evrozoni smanjivaće se za oko pola procenta godišnje –  barem još tokom naredne decenije.

Ipak, čak i tada, stopa rasta po glavi stanovnika u evrozoni verovatno neće biti mnogo niža nego u SAD jer je razlika u njihovim stopama rasta produktivnosti sada manja. U tom smislu, budućnost evrozone može više nalikovati situaciji u kakvoj se Japan nalazi danas: da je karakteriše godišnji rast od nešto više od jedan odsto, i sa tvrdoglavo niskom inflacijom, premda će rast prihoda po glavi EU stanovnika biti nalikovati onom u SAD ili Evropi.

Srećom po evrozonu, ona će ući u ovaj period visoke zaposlenosti i usporenog rasta koji stoji na čvrstim temeljima – delimično zahvaljujući i tim kontroverznim merama štednje. Za razliku od toga, i SAD i Japan se suočavaju s punom zaposlenošću i sa fiskalnim deficitom većim od tri odsto BDP-a – što je oko 2-3 procentna poena više od onih u evrozoni. SAD i Japan, takođe, imaju teži teret dugova: odnos duga prema BDP-u iznosi 107% u SAD i više od 200% u Japanu, u poređenju sa 90% u evrozoni.

Postoje dokazi da je u osvit finansijske krize, kada je monetarna politika postala neefikasna – usled, na primer, nominalne kamatne stope koje se graniče s nulom – budžetski deficit (državna potrošnja sredstava koja su veća od prihoda, prikupljenih zaduživanjem a ne oporezivanjem) može posedovati neobično jak uticaj na stabilizaciju. Ostaje, ipak, ključno nerešeno pitanje: jednom kad finansijska tržišta budu normalizovana, da li će dugoročno održavanje deficita biti u stanju da obezbedi kontinuirani stimulans?

Činjenica da je oporavak evrozone sada sustiže ekonomski oporavak u SAD – uprkos nedostatku bilo kakvog daljeg održavanja fiskalnog stimulusa – ukazuje na to da je odgovor ne. Zaista, iskustvo evrozone ukazuje na to da, dok zajednički fiskalni stimulus može da napravi jednu značajnu razliku tokom akutne recesije, procenjeno je da povlačenje tog podsticaja onda kada više nije od vitalnog značaja poželjno za održavanje neodređeno vreme. Sa štednjom – što zapravo znači smanjenje deficita jedno kada se globalna recesija završi – oporavak može potrajati duže kako bi se konačno konsolidovao; međutim, jednom kada to bude učinjeno, ekonomski učinak postaće još stabilniji jer će računi vlade biti u održivom položaju.

Džon Mejnard Kejnz izrekao je nešto što ga je, između ostalog, takođe proslavilo: “Dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi”. To je možda tačno, ako se gleda na dovoljno dug rok. Ali, to nije izgovor kako bismo se otarasili dugoročnih perspektiva. U stvari, čini se da je, dugoročno gledano – evropska ekonomija još uvek živa i zdrava.

Daniel Gros, Social Europe

Rizici koji prete globalnom rastu

Šta će se dešavati u svetskoj ekonomiji ove godine? Gotovo najprihvatljiviji odgovor je da će nastaviti da raste, piše Martin Wolf za Financial Times.

01

Kao što sam tvrdio u kolumni objavljenoj u ovo vreme prošle godine, činjenica koja najviše zapanjuje u svetskoj ekonomiji je da je ona rasla iz godine u godinu još od početka 1950-ih. U 2017. će praktično sigurno rasti, možda brže nego u 2016., kao što to Gevin Dejvis ubedljivo tvrdi. Dakle, šta bi onda moglo da krene naopako?

04Pretpostavka ekonomskog rasta je verovatno najvažnija karakteristika savremenog sveta. Ali, kontinuirani rast je relativno nova pojava. Globalni društveni proizvod smanjio se u jednoj petini svih godina između 1900. i 1947. godine Jedno od postignuća ekonomske politike još od Drugog svetskog rata bilo je da privredni rast učini što stabilnijim.

Ovo je delimično zbog toga što je svet izbegao greške takvih razmera kao što su dva svetska rata i Velika depresija. Takođe je, kao što je američki ekonomista Hajman Minski tvrdio, zbog aktivnog upravljanja monetarnim sistemom, većom spremnošću za ulaženje u fiskalne deficite tokom recesije i povećanje obima državne potrošnje u odnosu na ekonomske rezultate.

11Iza tendencije privrednog uspona leže dve moćne sile ekonomskog rasta: inovacije u zemljama predvodnicama sveske ekonomije, posebno u SAD, i pokušaji ekonomija koje zaostaju da nadoknade rast. Ta dva su povezana: što ima više inovacija u zemljama predvodnicama,  veći je prostor za hvatanje priključka za one manje razvijene. Uzmimo najmoćniji primer u proteklih 40 godina, Kinu. Prema (možda preteranim) zvaničnim brojevima, bruto domaći proizvod po glavi stanovnika porastao je 23 puta između 1978. i 2015. Ipak, Kina je na početku ovog kolosalnog rasta bila toliko siromašna da je njen sadašnji prosečni BDP po glavi stanovnika tek jedna četvrtina nivoa BDP per capita u SAD u 2015. Zaista, to je samo pola BDP po glavi stanovnika Portugalije To znači da Kina ima još mnogo prostora za sustizanje nivoa razvijenih zemalja. Indija ima još više prostora: njen BDP po glavi stanovnika je oko jedna desetina onog u SAD u 2015.

07

Ogromna verovatnoća je da će svetska ekonomija nastaviti da raste. Osim toga, vrlo je verovatno da će rasti za više od tri odsto (mereno prema paritetu kupovne moći). Rasla je za manje od tog procenta vrlo retko od ranih 1950-ih. Zaista, globalni rast je bio ispod 2 odsto u samo četiri godine od tada – 1975, 1981, 1982 i 2009. Prva tri su posledica šokova cena nafte, izazvanih ratovima na Bliskom istoku, i deflacije u režiji Federalnih rezervi. Poslednji takav nizak rast je bio Velika Recesija nakon finansijske krize 2008-ih godina.

Ovo je takođe u skladu sa uzorkom od 1900. Tri vrste šokova izgleda da destabilizuju svetsku ekonomiju: 1. veliki ratni sukobi, 2. inflacioni šokovi, i 3. finansijske krize. Kada se postavlja pitanje šta može da stvori velike rizike od opadanja globalnog ekonomskog rasta, svakako se moraju proceniti rizici ove vrste. Mnogi spadaju u kategoriju poznatih nepoznatih.

U poslednjih nekoliko godina, analitičari su ubedili sebe da će kvantitativno popuštanje sigurno završiti u hiperinflaciji. Nisu bili u pravu. Ali, veliki fiskalni podsticaj u SAD, u kombinaciji sa pritiskom na FED da ne sužava monetarnu politiku, može generisati inflaciju na srednji rok i još kasnije deflatorni šok. Ali takav rezultat Trumponomicsa neće doći u 2017.

10

Ako se uzme u obzir mogućnost globalno značajnih finansijskih kriza, dve mogućnosti se ističu: raspad evrozone i kriza u Kini. Nijedno od ta dva nije nemoguće. Ipak, ne izgleda ni suviše verovatno. Volja da se održi evrozona je i dalje značajna. Kineska vlada poseduje poluge koji su joj potrebne da bi se sprečio pravi finansijski kolaps. Rizici u evrozoni i Kini su nesumnjivo realni, ali i mali.

13Treći set rizika je geopolitički. Prošle godine sam pomenuo mogućnost Breksita i “izbor ratoborne neznalice” za američkog predsednika. Oba su se desila. Implikacije ovog drugog ostaju nepoznate. Vrlo je lako navesti sledeće na listi geopolitičkih rizika: ozbiljne političke potrese u EU, možda uključujući i izbor Marine Le Pen za francuskog predsednika i obnovljeni priliv izbeglica; revanšizam ruskog predsednika Vladimira Putina, jačanje napetosti između Trampovih ostrašćenih Sjedinjenih američkih država, i Si Đinpingove Kine čiji privredni rast opada; frikcije između Irana i Saudijske Arabije; moguće rušenje saudijske kraljevske porodice; i opasnost od džihadskog ratovanja. Ne treba zaboraviti rizik od nuklearnog rata: samo pogledate pretnje Severne Koreje, nerešeni sukob između Indije i Pakistana i pretnje od strane Putina.

U 2016, politički rizici nisu imali veliki uticaj na ekonomske rezultate. Ove godine, političke akcije mogle bi imati takvo dejstvo. Očigledna opasnost je trgovinski rat između SAD i Kine, iako bi kratkoročni ekonomski efekti mogli biti manji nego što mnogi pretpostavljaju: rizik raste ako se tako nešto produži. Implikacije činjenice da će najmoćnija politička figura u svetu imati veoma malo interesovanje za to da li je ono što on kaže istinito, prosto su nezamislive. Sve što znamo je da ćemo svi opasno živeti.

06

Jedna važna dugoročna mogućnost je da bazičnom ekonomskom motoru ponestaje snage. Dostizanje razvijenih i dalje ima veliki potencijal. Ipak, u jezgru, ekonomska dinamika opada. Jedan pokazatelj pada je usporavanje rasta produktivnosti. Drugi su ultra-niske realne kamatne stope. Tramp obećava oživljavanje američkog trenda rasta. Ovo nije verovatno, posebno ako bi ga pratio protekcionistički kurs. Ipak, manje bi trebalo brinuti o tome šta će se dogoditi ove godine, a više o tome da li je u ekonomija predvodnicama rast inovacija trajno usporen, kao što to upozorava Robert Gordon.

Verovatno ćemo pogoditi ako kažemo da će svetski rast biti između tri  četiri odsto u ovoj godini (u PPP). Još je izvesnije da će ekonomije u razvoju, opet na čelu sa Azijom, nastaviti da rastu brže od razvijenih ekonomija. Postoje značajni pozadinski rizici da se takvi rezultati možda neće ostvariti. Takođe, postoji dobra šansa da stopa inovacija u najrazvijenijim ekonomijama bude trajno usporena. Srećna Nova godina.

Martin Volf, Fajnenšel tajms

 

Novi ‘dobri poslovi’ za Amerikance

Poslovi koji se dobro plaćaju a ne zahtevaju diplomu bačelora danas su predmet želja mnogih Amerikanaca – a ovih dana ti se poslovi ne nalaze na pokretnoj traci i prostoj proizvodnoj montaži proizvoda. Ova iskustva su i dobra pouka za naše političare, poslodavce, naš sistem obrazovanja i zapošljavanja.

“Vratiću u SAD poslove koje dosad niko nije uspeo da vrati.”

Ove reči, koje je novoizabrani predsednik Donald Tramp izgovarao tokom svoje kampanje bile su muzika za uši mnogih njegovih birača iz redova radničke klase – svih onih koji  nisu uključeni u prekograničnu, međunarodnu ekonomiju. Ovim radnicima i njihovim zajednicama naneti su teški finansijski udarci usled sve većeg nedostatka dobrih poslova na tržištu rada, posebno u proizvodnji, u kojoj se uglavnom traži samo srednja stručna sprema.

Ogromne gubitke u domenu ovih poslova novoizabrani predsednik Tramp pripisuje dosadašnjim trgovinskim sporazumima, kao što je, recimo, Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) kojeg je 1993. zakonom i svojim potpisom ozvaničio tadašnji američki predsednik Bil Klinton. Pa ipak, prisutna je realnost, naime, da je 88 odsto radnih mesta u proizvodnji izgubljeno jer su ta mesta bolje iskoristile mašine koje prave automobile, kućne aparate i računare.

Toliko su bolje da se, u stvari, sa robotima proizvodi dva puta onoliko koliko su Amerikanci “od krvi i mesa” proizvodili tokom 1980. godine – i to danas sa 7 miliona manje radnika u proizvodnji.

Fabrike su svoje radnike s višom ili srednjom stručnom spremom zamenile novim kadrom: visokoškolski obučenim tehničarima koji rade na moćnim informatičkim tehnologijama. Tako je radna snaga od “plavih kragni” i montaže preusmerena ka stručnjacima iz industrijskog dizajna, logistike, marketinga i drugih administrativnih funkcija “belih kragni”, koje proizvodima dodaju vrednost.

Outsourcing i rivalitet sa zemljama poput Kine i Meksika samo su mali deo priče o američkom padu proizvodnje i smanjenju čisto proizvodnih zanimanja. Srećom, postoji nada zasnovana na činjenicama, naime, da se današnji svet nalazi usred preporoda proizvodnje; međutim, ono što je malo verovatno je da će ovaj preporod proizvodnje povratiti njenu nekadašnju slavu kao generatora poslova i novih radnih mesta. Od 2,7 miliona proizvodnih radnih mesta u SAD izgubljenih od početka Velike recesije, ponovo je obnovljeno “samo” 1,7 miliona – što je još uvek milion radnih mesta manje od situacije kakva je bila pre pojave recesije.

A ti novi proizvodni poslovi nisu isti kao oni koji su izgubljeni. Tokom recesije je izgubljeno 1,6 miliona proizvodnih radnih mesta na kojima su bili radnici sa srednjom školskom spremom; tokom oporavka, na njih se vratilo samo 200.000 radnika. U međuvremenu je pridodato 1,5 miliona proizvodnih radnih mesta za radnike sa barem nekim obrazovanjem i obukom, a koji ne idu preko nivoa srednje škole.

Pravac budućeg kretanja američke radničke klase, uključujući i proizvodne radnike ne ide ka Staroj srednjoj klasi. Od 1970-ih naovamo, udeo radnih mesta za one sa srednjim obrazovanjem (ili manje) opao je sa 72 odsto na 38 odsto, a plate radnika u ovoj grupi opale su za 15 odsto. Ne postoji način na koji bi se u fabrike vratila mnogobrojna dobra proizvodna radna mesta koja od radnika iziskuju samo srednju školu.

Budući pravac kojim se trenutno kreće američka radnička klasa je – Nova srednja klasa: karijerne oblasti koje su plaćene a ne zahtevaju diplomu bačelora (koja se dobija nakon 3god univerziteta), mada zahtevaju obrazovanje ili obuku koja je barem u rangu srednje škole. Postoje milioni dobrih poslova za koje su potrebne srednje zahtevne veštine a za koje nije potrebna diploma bačelora, ali koja traže da radnik ima više od srednje škole. Do 2024. godine, američka privreda stvoriće više od 16 miliona radnih mesta za srednje zahtevna zanimanja, uključujući tri miliona novonastalih radnih mesta kao i 13 miliona Bejbi bumera koji će se penzionisati. Trampov kontroverzni predlog za budući infrastrukturni program može stvoriti i nove, dodatne milione radnih mesta za koja se od ogromne većine američkih radnika ne bi zahtevale diplome.

Mnogo je poslova na kojima su pripadnici Nove srednje klase dobro plaćeni: 40 odsto plata veće je od $55,000 godišnje, dok ih je 14 odsto veće od $80,000 godišnje. Poređenja radi, prosečni nosilac bačelor diplome zarađuje $61,000 godišnje. Pa ipak, sve je prisutniji trend da zarade američkog radnika pre zavise od pametnog izbora obuke nego od stepena obrazovanja i diplome. Gotovo trećina dvogodišnjih koledž ili univerzitetskih kurseva tzv “associate degree” (što je kod nas donedavno odgovaralo pogonskom inženjeru), kao i većina sertifikata jednogodišnjih kurseva – a posebno oni koncentrisani na tražene struke u npr zdravstvu i STEM zanimanjima – plaćeni su više od onih sa diplomom bačelora (bačelori su diplomci po završetku tri godine univerziteta; američka “high school” je ono što je kod nas diploma srednje škole; američki koledž je u rangu visoke škole a van Amerike je često na nivou srednješkolske ustanove, dok je tzv “associate degree”, stepen o kojem je u tekstu reč, diploma za struke koje su ispod diplome bačelora a iznad diplome srednje škole).

Gde se u Sjedinjenim Državama mogu naći ovi novi, dobri poslovi koji ne iziskuju univerzitetsko obrazovanje?

Ova zanimanja počela su da niču širom Amerike, iako u mnogim državama Južnog pojasa kao i na severoistoku i Srednjem zapadu (Rust Belt) – gde je pobedio novoizabrani predsednik Tramp i u kojima privreda stalno stagnira – poslovi za srednje zahtevnim veštinama čine veći deo baze zapošljavanja; ovde se struktura zaposlenih razlikuje od obalskih država krajnjeg američkog istoka i zapada, kojima uglavnom dominiraju high-end (sofisticirani) poslovi i usluge za koje se uglavnom zahteva diploma bačelora ili postoji takva tendencija. U Ohaju, na primer, 30 odsto radnih mesta pripada srednje zahtevnim poslovima, u poređenju sa samo 18 odsto, koliko ih je zastupljeno u Virdžiniji.

Međutim, čak  i u državama koje je dobio Tramp, poslovi su se iz fabrika u malim gradovima preselili u gredske kancelarije i bolnice, zahtevajući od radnike da imaju veću obrazovaost i bolju obučenost od radnika na poslovima koje su zamenili. Za mnoge Amerikance koji potiču iz radničke klase, ova nova radna mesta mogu biti nedostižna, često upravo zato jer ne poseduju potrebno obrazovanje i obuku, ili nisu povezani sa lokacijama gde se ta radna mesta stvaraju.

03

Treba reći kako među studentima vlada trend da upisuju i završavaju sertifikacione programe ili studijske saradničke programe (tj malopre pominjan “associate degree”), što su dva najčešća i najomiljenija puta do sticanja izgledne karijere sa srednje zahtevnim veštinama; ovi programi popularniji su nego u B.A. (bačelor) programi.

B.A. je još uvek zlatni standard za dobro formirano obrazovanje zasnovano na opštim znanjima i veštinama, ali je za roditelje i učenike važno da shvate kako postoje alternativni putevi na putu ka diplomi bačelora – a ti su putevi ne samo pristupačni (ili čak pristupačniji od bačelora) več i finansijski lukrativni.

Možda o ovome nećete saznati čitajući vesti, iako ovi putevi predstavljaju znatan deo američke radne snage i uticajan su i čak preovlađujući trend u rastućem procvatu visokoškolskog obrazovanja i sistema obučavanja. Danas, više studenata, zapravo, želi associate degree diplomu (pogonskog inženjera) ili diplomu nekog od programa za sertifikovanje posebnih veština; ovo su sada dva najčešća puta u građenju karijere na poslovima sa srednje zahtevnim veštinama, dok popularnost pohađanja B.A. programa zaostaje.

U naredne četiri godine, Trampova administracija imaće priliku da rešava ekonomske i obrazovne izazove s kojima se suočavaju svi oni koji su ostali “zaglavljeni” u starom proizvodnom sektoru. Stoga je potrebno ulagati u obrazovne sisteme koji osposobljavaju za srednje zahtevne poslove, uključujući tu i obuku koju nude poslodavci kao i programe koie mogu obezbediti lokalni, tzvjunior” ili mesni koledži: dvogodišnju specijalizaciju posle koje ne samo da se stiču posebna srednje zahtevna znanja, već su otvorena vrata i za sticanje bačelor ili master diplome.

Pa ipak, rešenje ne leži u nostalgiji. Nemoguće je postići privredni i ekonomski uspeh ukoliko se i dalje bude insistiralo na bespotrebnom nošenju balasta – kojeg su, začudo, napravili raniji privredni uspesi: Nemoguće je počivati na nekada uspešnoj organizacionoj strukturi poslovanja i obrazovanju – oni su zastareli i danas predstavljaju teret.

ANTHONY P. CARNEVALE Dec 1, 2016 CITY LAB

Globalni rast  i dalje je „Made in China“

Uprkos ogromnoj neizvesnosti koja postoji u svetskoj javnosti oko usporavanja kineske ekonomije, ona i dalje pruža najveći pojedinačni doprinos rastu svetskog BDP-a. Za globalnu ekonomiju koja posrće i gubi dah – a uz to najverovatnije nije ni u stanju da izdrži veliki šok bez ponovnog sunovrata u neku „renoviranu“ recesijudoprinos Kine sve je važniji.

000

Nekoliko brojki i statističkih pokazatelja pokazuju ovo. Ako u 2016. rast kineskog BDP-a dostigne 6,7% – u skladu sa zvaničnim ciljem aktuelne kineske Vlade – a što je projekcija samo neznatno iznad najnovijeg predviđanja Međunarodnog monetarnog fonda (6,6%) – Kina može da računa na 1,2 procentnih poena rasta svetskog BDP-a. Sa MMF-om koji trenutno očekuje samo 3,1% globalnog rasta ove godine, Kina će, dakle, ovom rastu doprineti sa skoro 39% od ukupne prognoze.

05Taj udeo nadmašuje doprinos drugih velikih ekonomija. Na primer, dok su Sjedinjene Države naširoko hvaljene zbog svojeg „solidnog oporavka“, očekuje se da će njihov BDP u 2016. porasti za samo 2,2% – dovoljno da ukupnom rastu svetskog BDP-a doprinese sa samo 0,3 procentna poena, ili samo oko jedne četvrtine doprinosa koji daje Kina.

Očekuje se da će sklerotična evropska ekonomija pridodati samo 0,2 procentna poena svetskom privrednom rastu, a Japan čak ni 0,1 procentni poen. Kineski doprinos globalnom rastu je, u stvari, za 50% veći od svih doprinosa tzv razvijenih ekonomija, koje će zajedno ostvariti tek 0,8 procentnih poena.

04Štaviše, nema te brzorastuće privrede koja se može iole približiti doprinosu Kine globalnom rastu. Očekuje se da će indijski BDP ove godine imati rast od 7,4%, ili 0,8 procentnih poena više od Kine. Međutim, udeo kineske ekonomije u ukupnoj svetskoj proizvodnji je čitavih 18% (mereno na osnovu pariteta kupovne moći) – što je više nego dvostruko više od Indije, čiji je udeo 7,6% svetske proizvodnje. To znači da će ovogodišnji doprinos Indije globalnom rastu BDP-a verovatno biti samo 0,6 procentnih poena – samo polovina prognoziranog rasta za Kinu, za koju se očekuje da će imati 1,2 procentnih poena.

Gledajući širu sliku, očekuje se da će kineski udeo u ukupnom rastu BRICS zemalja biti čak 73%. Dobici Indije (7.4%) i Južne Afrike (0,1%) su nadoknada onog što se gubi recesijom u Rusiji (-1,2%) i Brazilu (-3,3%). Ne računajući Kinu, očekuje se da rast BDP-a zemalja BRICS u 2016. bude „anemičnih“ 3,2%.

Dakle, bez obzira na to kako je posmatrate i analizirate, Kina i dalje ostaje glavni svetski motor rasta. Istina je da je kineska ekonomija značajno usporila u odnosu na svoj doskorašnji prosečan godišnji rast od 10%, koji je beležen u periodu 1980-2011. Ali, čak i nakon prelaska iz nekadašnjeg uobičajenog rasta na ono što je kinesko rukovodstvo nazvalo “novom normalom”, globalni ekonomski rast i dalje u velikoj meri zavisi od Kine.

07

Tri ključne implikacije proizilaze iz konstantne, kineske privredne dinamike na globalnom nivou.

0000Prvo, i najočiglednije, nastavak usporavanja kineskog rasta imao bi daleko veći uticaj na inače slabu globalnu ekonomiju nego što bi to bio slučaj da je svetski rast bio nešto bliži svom inače dugoročnom trendu od 3,6%. Svetski rast BDP-a u 2016. izuzev Kine, biće oko 1,9% – daleko ispod famoznog praga od 2,5%, koji je često povezan sa globalnim recesijama.

Druga implikacija, a koja je u vezi sa prvom, jeste da bi široko rasprostranjeni strah od ekonomskog “tvrdog prizemljenja” Kine mogao imati ogroman uticaj na rast globalnog BDP-a. Svaki procentni poen pada kineskog rasta BDP znači direktno usporavanje svetskog BDP-a za 0,2 procentna poena; uključimo li ovde i efekte prelivanja koji potiču iz spoljne trgovine, ukupan globalni uticaj kineskog rasta bio bi oko 0,3 procentna poena.

16Definišući kinesko „tvrdo prizemljenje“ kao pojavu koja može doslovce prepoloviti tekuće stope rasta od 6,7%, kombinovani direktni i indirektni efekti takvog ishoda bi stoga bili oko jedan odsto ukupnog svetskog rasta. Po takvom scenariju, ne postoji način na koji bi svet mogao da izbegne još jednu potpunu recesiju.

I na kraju (a po mišljenju pisca ovih redaka, Stivena Rouča, nekadašnjeg predsedavajućeg poslovne grupe Morgan Stanley Asia, a sada njegovog glavnog ekonomiste), tu je i globalni uticaj uspešnog rebalansa kineske privrede. Svet veoma očigledno ima velike koristi ako komponente kineskog BDP-a nastave da se i dalje pomeraju proizvodnjom diktiranog izvoza i investicija na sektor usluga i potrošnju kineskih domaćinstava.

Pod takvim okolnostima, kineska domaća tražnja ima potencijal da prerasta u sve važniji izvor izvoznog rasta u zemlje koje su glavni trgovinski partneri Kine – pod uslovom, naravno, da je tim drugim zemljama obezbeđen slobodan i otvoren pristup rapidno rastućim kineskim tržištima. Uspešan scenario kineskog rebalansa ima potencijal da ponovo „zavergla“ globalnu potražnju sa novim i važnim izvorom agregatne tražnje – to je moćan protivotrov za inače prespori svetski rast. Tu mogućnost ne treba zanemariti, i to u trenutku kada aktuelni politički pritisci prevladavaju nad globalnom trgovinskom debatom.

15

Sve u svemu, uprkos medijskog fokusa uperenog na SAD, Evropu ili Japan, Kina nastavlja da drži adute u slabašnoj globalnoj ekonomiji kakva je danas. I dok bi kinesko tvrdo prizemljenje moglo biti katastrofalno po svetsku privredu, uspešni rebalans kineske privrede bio bi potpuna blagodet za sve ekonomije sveta. To bi dobrim delom moglo da ustoliči Kinu kao odlučujući privredni faktor gledano iz globalne ekonomske perspektive.

14Iako najnoviji mesečni pokazatelji pokazuju stabilizaciju kineske ekonomije, sa stopom rasta oko 6,7% koja je zabeležena u prvoj polovini 2016. godine, ne može biti greške oko prognoze „čeonog vetra“ koji se nadvija nad Kinom tokom druge polovine ove godine. Tu je posebno važno naglasiti mogućnost daljeg „nižeg stepena prenosa“ u sektoru privatnih investicija kroz fiksna sredstva, čime se može pogoršati tekući pritisak u vezi sa razduživanjem, uporno slabom eksternom tražnjom, i posustajanjem ciklusa trgovine nekretninama.

Ali, za razliku od velikih ekonomija u razvijenom svetu, gde je politički prostor strogo ograničen, kineske vlasti imaju dovoljno prostora za akomodativne poteze koji bi mogli da podupru  ekonomsku aktivnost i budu njen oslonac. I, za razliku od velikih ekonomija u razvijenom svetu, koje se neprestano bore sa kompromisom između kratkoročnih cikličnih pritisaka i dugoročnih strukturnih reformi, Kina je savršeno sposobna da oba ova izazova rešava istovremeno.

U meri u kojoj je kinesko rukovodstvo u stanju da održi takvu višedimenzionalnu politiku i fokus na reforme, slaboj i dalje ranjivoj globalnoj ekonomiji privredni rast Kine može samo da koristi. Svetu je uspešna Kina potrebnija više nego ikad.

Stephen S. Roach, Project Syndicate

(Stephen S. Roach je bivši predsednik bankarske grupacije Morgan Stanley Asia i njen glavni ekonomista, viši je saradnik na Institutu Jackson Global Affairs pri Univerzitetu Jejl i viši predavač u Školi za menadžment pri Univerzitetu Jejl. Autor je knjige „Van ravnoteže: Međusobna zavisnost Amerike i Kine“ (Unbalanced: The Codependency of America and China).

Šta nedostatak novih banaka znači za budućnost industrije

0000

Nedavna rasprava pred Nadzornim odborom i vladinim Komitetom za reforme, pokrenuta je kako bi se ispitalo zašto još od 2009. praktično da nema novih banaka. Rasprava je fokusirana na dilemu zašto je to važno, kao i zašto se to dešava. Nalazi ovog ispitivanja treba da budu od značaja za sve koji imaju interesovanja za američku ekonomsku politiku, tvrdi George Sutton za onlajn magazin American Banker.

Studija koju je 2015. objavio FED tj Američka centralna banka filijala Ričmond doprinela je da se postave okviri za rešavanje ovog problema. Sve je počelo uočavanjem jedne činjenice, naime, da se do 2009, svake godine otvaralo između 100 i 200 novih banaka godišnje. Od svih novih bankarskih prijava, Savezna korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corp.) odobrila je oko 75%. Tome nasuprot, u proteklih sedam godina, odobreni su zahtevi za samo tri nove banke.

Studija ričmondske filijale Fed-a analizirala je da li je ovaj model bio nalik onima iz prethodnih recesija i otkrili su nešto veoma neobično. Tokom svih prethodnih perioda, količina novih bankarskih aplikacija (zahteva) je padala tokom recesije. Ali, oni nikada nisu došli na nulu, a i brzo bi se povratili do normalnog nivoa operativnosti tokom perioda oporavka. Nakon poslednje recesije, međutim, broj novih banaka je pao gotovo na nulu, ostavši na tom nivou sve do danas.

Ovo je stvar koja budi ozbiljnu zabrinutost. Bankarski sistem nije statičan. Ispitivanje iz Ričmonda dobro je opisan način na koji bankarska tj. finansijska industrija zavisi od privrednog rasta i obnavljanja performansi realnog sektora i privrede.

00000

Dinamičku prirodu bankarske industrije najbolje je ilustrovati kao ono što se dešava tokom rasta postojećih banaka. Zrele finansijske institucije nastoje da promene svoju bazu klijenata, menjajući svoje proizvode i usluge u pokušaju da dopru do novih tržišta. One novije banke, ne tako zrele i s manje iskustva ali i klijenata, onda mogu pokupiti ostatak, opslužujući klijente u ređe naseljenim i ruralnim područjima na koja se starije bankarske institucije više ne fokusiraju.

Dogodiće se dva loša ishoda, ukoliko se nove banke ne budu dovoljno razvile da bi popunile te praznine na finansijskim tržištima koje ostaju iza starijih banaka.

Prvi je nedostatak dovoljnog broja usluga potrebnih malim preduzećima i potrošačima, koji su primarni pokretači privrede. Ruralna područja su posebno ugrožena.

Drugi problem je da će nedostatak novih banaka dovesti do toga da bankarska industrija postane sve usredsređenija na samo nekoliko veoma velikih banaka. Ovo bi u svoje vreme, konačno, moglo poništiti osnovnu strukturu američkog bankarskog sistema, kojeg je doskora odlikovala velika raznolikost tipova banaka u poređenju s drugim zemljama. Ova struktura u velikoj meri potiče od rasprostranjenosti decentralizacije unutar američkog privrednog sistema, koju je favorizovao još Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) u svojim raspravama sa Aleksanderom Hamiltonom (Alexander Hamilton).

Tokom većeg dela rane istorije Sjedinjenih država, savezna vlada je povelje, uredbe i propise o bankama u potpunosti ostavila na državama da ih pojedinačno uređuju. Ovo je završilo izbijanjem Američkog građanskog rata, kada je potreba za jednom nacionalnom valutom radi finansiranja ratnih pohoda rezultirala usvajanjem Zakona o Narodnoj banci (National Bank Act), izrodivši tada dvojni bankarski sistem.

Decentralizacija, međutim, danas ostaje kao vrednost od fundamentalnog značaja. Princip “Prevelik da bi propao” (“Too Big to Fail”) ukazuje na rizik da banke porastu isuviše velike kako bi bile efikasno regulisane ili, čak, uspešne.

000

Dok pravila o fer-kreditiranju i Zakon o reinvestiranju zajednice (Community Reinvestment Act) – namenjen podsticanju depozitnih institucija kako bi se zadovoljile kreditne potrebe zajednice u kojoj deluju – pomažu da ruralna, manjinska i područja s niskim primanjima zadobiju pristup finansijskim uslugama, efikasnija politika već po tradiciji predstavlja jedan od načina koji omogućava zasnivanje novih banaka, onda kada porastu mogućnosti za profitabilno opsluživanje klijenata i razvoj novih tehnologija poslovanja.

Tu je i pitanje – koje nije jedinstveno samo za sektor bankarstva – da ukoliko jedna industrija ne raste, a inovacije u poslovanju odumiru. Studija iz Ričmonda opisuje mnoge faktore koji prouzrokuju da jedan broj već etabliranih banaka opada, pre svega kroz konsolidaciju i akvizicije. Bez novih banaka, potrebe ljudi i njihovih zajednica naći će se u procepu: ili će rasti ili će kreditiranje biti podsticano i realizovati se izvan bankarskog sistema. Ovaj trend se jasno ospoljio kroz opadanje tržišnog učešća banaka, što je bilo oko 60% krajem Drugog svetskog rata, ali je danas tržišni udeo banaka samo oko 20% na kreditnim tržištima.

Ovo je trend poguban ne samo za Amerikance već i za njihovu privredu. Jedna idealna nacionalna privreda trebalo bi da u svom samom jezgru poseduje širok spektar dobro regulisanih banaka. Usled regulatornih faktora, banke nisu uvek najefikasnije, niti su inovativni davaoci finansijskih usluga – iako su (i dalje) najstabilnije finansijske institucije koje opslužuju jedno (ne samo američko) društvo, i imaju najmanje šanse da proizvedu finansijske mehurove na tržištu hartija od vrednosti.

Krediti danas pokreću ekonomiju, dok stabilno snabdevanje stanovništva i poslovnih subjekata kreditima predstavlja kritično važan cilj javnih politika. Banke uglavnom odobravaju kredite sa ciljem da ih zadrže, što znači da one žele da ti krediti budu kvalitetni, obezbeđujući im kontinuirani prihod i omogućavajući im opstanak u periodu privrednog pada i/ili ekonomske krize. Ostali pružaoci kreditnih usluga primarno kreiraju kredite sa ciljem da ih prodaju, i stoga moraju da konstantno odobravaju nove kredite kako bi generisali prihode od naknada, što može biti izazov ukoliko su uslovi na tržištu loši. Velika Recesija iz 2008. godine, koja je bila prva recesija izazvana prekidom u snabdevanju kreditima a ne padom potražnje za njima, predstavljao je jasan primer stalno vrebajuće nestabilnosti u privredi kojom dominiraju kreditori koji opstaju po principu “Izdaj kredit da bi ga prodao”.

Dobra vest je ta da istraživanja poput Fedove studije iz Ričmonda sugerišu da regulatorne politike igraju značajnu ulogu tokom perioda oskudice novih banaka, a ne samo uslovi u privredi i ekonomiji. Nije stoga iznenađujuće što su regulatori pooštrili svoje standarde tokom recesije, ali je došlo vreme da se iznova prilagode u cilju dalje dobrobiti po američku privredu. Treba se nadati da su nedavne rasprave u Vašingtonu označile onu tačku u kojoj bankarsko klatno počinje da se ljulja u drugom unatrag.

George Sutton (American Banker online)

Džordž Saton je advokat u firmi Jones VWldo Holbrook & McDonough. Od 1987. do 1993. godine bio je poverenik finansijskih institucija države Juta.

 

Milenijumovci ‘osuđeni da zarađuju manje od Generacije X’

00

Milenijumska generacija (ili generacija Y, Gen Y) biće prva generacija koja će zarađivati manje od svojih prethodnika, sugeriše jedno novo istraživanje, a prenosi BBC.

06Fondacija Resolution (Resolution Foundation) utvrdila je da britanski građani starosti do 35 godina zarađuju oko 9.500 evra manje u svojim dvadesetim nego što su u njihovoj dobi nekad zarađivali pripadnici Generacije iks.

Ovaj think-tank definiše Generaciju X kao one koji su rođeni između 1966. i 1980. dok su Milenijumovci svi oni koji su rođeni između 1980. i 2000. godine.

Ako bi plate Milenijumovaca sledile isti put kao nekada plate Generacije iks, prosečna primanja u karijeri bila bi oko 986 hiljada evra.

Ovakav sled stvari učiniće da Milenijumovci budu prva generacija koja, tokom svog radnog veka, zarađuje manje od svojih prethodnika.

07Čak i ukoliko bi se plate Milenijumovaca brzo popravile, kao što su nakon Drugog svetskog rata skočile plate njihovih roditelja koji pripadaju generaciji Bejbi bumera, njihove ukupne zarade tokom životnog veka bile bi tek nešto preko milion evra (oko 1.063.800), rezultati su nalaza ove fondacije.

Ta će prihodna suma biti samo 7% viša nego što je prihodna suma Generatcije X, a samo trećina ukupnog dohodovnog napretka u kojem bi Generacija X trebalo da uživa u odnosu na plate Bejbi bumera.

Fondacija Resolution takođe je upozorila da bi recesija nakon Bregzita mogla da dodatno još više smanji zarade Milenijumovaca.

Njihova istraživanja pokazala su da su smanjenja plate doživeli oni do 35 godina starosti, i to pri ulasku na tržište rada tokom udara recesije, ali je takođe zaključeno da je generacijski napredak u visini prihoda morao da zastane pre nego što je svet bio pogođen finansijskom krizom iz 2007/8.

01

Rizik od samozadovoljstva

Torsten Bel (Torsten Bell), direktor Fondacije Resolution je rekao: “Uzeli smo zdravo za gotovo da će svaka naredna generacija biti mnogo bolje plaćena od one prethodne – zarađujuči više i uživajući u višem životnom standardu koji je konstantno u usponu, ali rizik od takvog pristupa jeste gledati na stvari kroz ružičaste naočare: poslednjih godina smo svikli na (samo)zadovoljstvo neprekidnim napretkom.”

Ispitivanje je objavljeno upravo u trenutku kada je prošle nedelje Tereza Mej (Theresa May), koja je pre nekoliko dana zauzela položaj britanskog premijera od Dejvida Kamerona, uputila upozorenje od sve većeg jaza između “starije generacije koja živi prosperitetnije od mlađih generacija, koje vode tešku borbu da izađu na kraj sa sve većim troškovima življenja“.

Ovaj think-tank je osnovao komisiju koja će istražiti rastuću nejednakost među generacijama.

Ova incijativa je u ponedeljak 18.jula pokrenuta na skupu u Londonu kome je prisustvovao Dejvid Vilets (David Willetts), izvršni predsednik fondacije Resolution, generalna sekretarka Trgovačkog sindikata (Trade Union Congress, TUC) Frensis O’Grejdi (Frances O’Grady) i generalna direktorka Konfederacije britanskih industrija (CBI), Kerolajn Ferbern (Carolyn Fairbairn).

Fondacija je takođe zaključila da će Milenijumovci do svoje tridesete godine potrošiti ukupno oko 52,5 hiljada evra više na troškove iznajmljivanja životnog prostora nego što je najam plaćala bejbi bum generacija, a skoro 30 hiljada evra više nego što je stanarinu plaćala Generacija X.

03

Veća potrošnja na zakup prostora drastično je smanjila životni standard mladih ljudi, učinivši da teže mogu da uštede novac za depozit za kupovinu kućeprostora, zaključci su ispitivanja.

Viši politički analitičar Lora Gardiner (Laura Gardiner) je rekla: “Nastavak britanskog neuspeha u izgradnji dovoljnog broja finansijski pristupačnog životnog prostora za mlade znači da – ukoliko što hitnije ne promenimo ovaj loš trend da mladi ljudi ne mogu da sebi priušte kupovinu-podizanje kredita za svoj prvi dom – situacija može postati daleko gora.”

Banka Halifax procenjuje da je depozit onih koji prvi put kupuju nekretnine u Britaniji u proseku sada gotovo 40 hiljada evra.

BBC

Ekonomija, ili kako se izboriti sa stvarnošću

U osnovi, postoje četiri različite aktivnosti od kojih svaku pojedinačno nazivamo makroekonomijom. Ali one, zapravo, međusobno imaju relativno malo veze. Razumevanje razlika između njih je korisno za shvatanje razloga zbog kojih rasprave o poslovnim ciklusima imaju tendenciju da budu tako zbunjujuće. Za poslovni portal Blumberg piše analitičar Noa Smit.

01

Prva aktivnost koju poistovećujemo s makroekonomijom je ona koju rado nazivam “makro-kafe”, a to je ono što često možete čuti u nekim diskusijama: Često se sve vrti oko ideje mrtvih svetaca – Fridrih Hajek, Hajman Minski (Hyman Minsky) i Džon Mejnard Kejnz. Ove diskusije na temu  identifikacije makroekonomskih problema ne uključuju formalne modele, premda obično sadrže pozamašnu dozu političkih ideologija.

Druga komponenta po kojoj se danas navodno prepoznaju makroekonomske aktivnosti je – “finansijski makro”. Sastoji se od “makroekonomista” u privatnom sektoru i konsultanata koji pokušavaju da čitaju iz soca na dnu šoljice kafe – upinjući se da nam što bolje predstave svoja viđenja i prognoze o kamatnim stopama, nezaposlenosti, inflaciji i drugim pokazateljima… a sve to ne bi li što tačnije “potrefili” ne uvek tako predvidljivu budućnost cena imovine (obično cene obveznica). Oni za svoje “makro-projekcije” uglavnom koriste jednostavne matematičke operacije, mada ponekad koriste i napredne modele predviđanja. I, naravno, u svoje prognoze uvek ubacuju i pozamašnu dozu ličnih nagađanja.

Treća komponenta je “akademski makro”. Ona tradicionalno uključuje profesore koji vole da prave svoje “originalne” igračke-modele ekonomije: još od ranih 80-ih, “makro-akademici” su gotovo isključivo koristili DSGE modele (Dynamic stochastic general equilibrium) … Ako morate baš da pitate: DSGE se zalaže za dinamičke stohastičke modele opšte ravnoteže). Iako naučnici trezveno insistiraju da ovi modeli po pravilu opisuju dubinsku strukturu privrede, na osnovu ponašanja pojedinih potrošača i preduzeća, većina onih koji stoje izvan ekonomskih disciplina već pri prvom pogledu na ove modele odmah pomisle da je posredi svojevrsna šala. Ovi modeli, naime, sadrže toliko nerealnih pretpostavki da je daleko verovatnije kako imaju prilično male šanse za svoje utemeljenje u realnosti. Njihova predviđanja performansi su bez valjane potpore i kao da su “bez dna”. Očigledno je da neki od njihovih ključnih elemenata imaju opasne pukotine. Svaki test koji je statistički rigorozan ima tendenciju da odmah odbaci ovakve modele, jer oni uvek uključuju pozamašnu dozu – fantazije.

Četvrti tip nazivam “FED makroima” (makroekonomistima američke centralne banke). Federalne rezerve, kao američka centralna banka, koriste eklektičan pristup, uključujući kako podatke tako i modele. Ponekad su to modeli tipa DSGE, ponekad ne. Fed-makroi po pravilu uzimaju podatke iz mnogo različitih izvora, umesto iz samo nekoliko poznatih statističkih brojki kao što su nezaposlenost ili inflacija. A potom te informacije analiziraju i tumače na mnogo različitih načina i metoda, što sa sobom neminovno donosi i obilje ocena i mišljenja, jer je Fed odgovoran za izradu i sprovođenje američke ekonomske politike.

Kako je moguće da sve ove četiri veoma različite aktivnosti idu pod istim imenom “makroekonomija”, a da  svi tvrde kako proučavaju i “promišljaju” isti ekonomski fenomen? Moj stav je da akademski makro, u svojoj osnovi, podbacuje u odnosu na ostala tri “makroekonomska izdanka”.

02

Razlog tome je što su akademski makro-modeli toliko van dodira sa realnošću da nijedan stručnjak i u uzročno-posledičnim “diskusijama uz kaficu” nije u stanju da se osloni na akademska istraživanja kako bi u njima našao potvrdu za svoje stavove. Oni su, umesto toga, primorani da se vrate na “stare majstore”, koji su toliko nejasni i razvučeni da još ponajmanje opisuju svet koji ima samo neke kratkotrajne, prolazne sličnosti sa privredom i ekonomijom koju posmatramo i iskušavamo u našim svakodnevnim životima.

I zato je akademski makro tako beskoristan za bilo kakvo pouzdano predviđanje i projekciju – uključujući i prognozu ishoda nakon promena ekonomske politike – finansijska industrija ne može da ove prognoze koristi u praktične svrhe. Razgovarao sam sa nekoliko desetina ljudi iz oblasti finansija o razlozima zbog kojih ne koriste DSGE modele – a neki su zaista pokušali da ih koriste – ali je njihovo iskustvo govorilo da bi svaki takav model, nakon lošeg učinka, po pravilu pao.

Na najveću žalost, Fed je morao da sam krene u sopstvena proučavanja načina na koji makroekonomija zaista funkcioniše. Regionalne banke Fed-a i Odbor federalnih rezervi funkcionišu kao makroekonomski trust mozgova (think-tank), koji zapošljava istraživače najvišeg nivoa kako bi uradili onaj “prljavi” deo posla oko prikupljanja i analize podataka i davanja jednog uopštenog ali i te kako referentnog mišljenja koje, nažalost, akademska zajednica percipira kao “nedostojno” i “manje važno” za razliku od njihovog, akademskog pristupa Takvo ponašanje, međutim, ostavlja mnoge ekonomske eksperte zaključane u kulama od slonovače, u kojima se igraju i poigravaju  svojim igračkama – svojim ekonomskim modelima.

Ovo, na svu sreću može da se promeni. Džastin Volfers (Justin Wolfers), profesor na Mičigenskom univerzitetu i poznati ekonomski komentator nedavno je na jednoj konferenciji imao slajd-projekciju i predavanje koje je bilo osvrt i kritika stavova znamenitog ekonomiste sa MIT-a, Olivijea Blanšara (Olivier Blanchard). Slajdovi, iako je prezentacija trajala relativno kratko, ukazuju na more promena i fluktuacija, nestabilnih tendencija koje su konstantno u “podzemnom toku” makroekonomskog  terena.

Volfers raspravlja o tome kako su neki od glavnih stubova moderne teorije akademskih makroekonomista sada osporeni. Ideja o “racionalnim očekivanjima”, koja kaže da ljudi u proseku upotrebljavaju ispravan mentalni model ekonomije kada donose odluke, osporavan je od strane vrhunskih profesora, a mnogi sada gledaju na alternative i drukčije perspektive, pristupe i analize.

03

Ovo je, ipak, samo početak – mnogo dublje promene tek su na vidiku. Volfers je predložio napuštanje DSGE modela, konstatujući da oni “nisu funkcionisali”. To je rekao na konferenciji u čast Blanšara, pionira DSGE ekonomskog modeliranja, što je znak da su počeli da duvaju neki drugi vetrovi.

Umesto tipične DSGE karte, Volfers ukazuje na to da će se nova makroekonomija fokusirati na empiriju i falsifikovanje – drugim rečima, otorenih očiju posmatrajući suštu stvarnost, umesto gajenja visoko maštovitih pretpostavki o njoj. On, takođe, kaže da će makroekonomisti biti “obogaćeni” drugim disciplinama, kao što psihologija i sociologija, i da će uključivati elemente bihejvioralne tj. ekonomije ponašanja.

Išao bih čak i dalje. Mislim da nova makroekonomija neće biti tek neka nova vrsta modela već će biti daleko usredsređenija na empiriju; ona će redefinisati značenje izraza “makroekonomija”.

Makroekonomisti su, kako je prvobitno bilo zamišljeno i predstavljano, imali da objašnjavaju serije podataka na nacionalnom nivou – podatke kao što su zapošljavanje, ekonomski izgledi i cene. Na kraju su shvatili da, ukoliko žele da objasne te stvari, trebalo bi prvo da shvate manje segmente privrede i ekonomije, kao što je ponašanje potrošača ili rivalstvo među kompanijama. U početku, oni su jedino zamišljali ili pretpostavljali kako ovi elementi funkcionišu – a ove pretpostavke su, zapravo suština DSGE modela.

Ekonomisti sada shvataju da se potrošači i kompanije ponašaju na način koji je daleko komplikovaniji i teži za razumevanje. Tako je povećano interesovanje za ono što se zove “makro-fokusiranje na mikro”: proučavanje biznisa, konkurencije, tržišta i ponašanja pojedinaca koji imaju značaja za makroekonomska kretanja, iako nisu tradicionalno uključeni u ovu oblast. Primeri za novi pristup makroekonomiji možemo pronaći u izučavanju poslovne dinamike, analizi cenovnog prilagođavanja, identifikacije i praćenje potencijalnih i stvarnih finansijskih mehurova kao i osobenosti samih radnika. Jer, radna snaga i njeni kvaliteti su jedan od ključnih makroekonomskih faktora.

Nadajmo se da će se u doglednoj budućnosti sve više makroekonomista fokusirati na ove stvari, umesto što pokušavaju da “proigraju” kroz velike, grandiozne, ali na kraju prazne modele predviđanja finansijskih mehurova i recesija. Kada bolje shvatimo sve “točkiće i zupčanike”, sve segmente koji su sastavni deo ekonomije i privrede imaćemo daleko veće šanse da uhvatimo i celinu, ono što je “makro” u ekonomiji. Ako se ovaj trend nastavi, možda će suzdržana akademska zajednica koja je sada u kuli od slonovače, biti relevantnija za Fed, finansijski sektor, a možda čak i za diskusije profesionalaca uz kaficu.

Noah Smith, Bloomberg

Ilustracije: Blog Noahpinion