Da li je na vidiku Hladni rat sa Kinom?

Peking se već suprotstavlja politici Vašingtona, piše Adam Sigal za Foreign Affairs.

Tri i po godine od svog prvog mandata, administracija američkog predsednika Donalda Trampa konačno je sastavila sveobuhvatnu strategiju za povratak američke tehnološke konkurentnosti u trci sa Kinom. Od presecanja lanaca koji snabdevaju kineske tehnološke gigante, preko zabrane svih transakcija s ovim poslovnim subjektima, do regulisanja pristupa podmorskim kablovima od kojih zavise i globalne telekomunikacije – mere Trampove administracije često su bile nepotpune, improvizovane, pa čak i štetne po neke velike potencijale američkog inovacionog sistema. Oni su, međutim, postavili obrise američke tehnološke politike prema Kini u bliskoj budućnosti. Ta politika počiva na ograničavanju protoka svoje tehnologije ka Kini, restrukturisanju globalnih lanaca snabdevanja i ulaganju u nove tehnologije kod kuće. Čak ni nova američka administracija verovatno neće odstupiti od ovih osnovnih postavki.

Iskristalizovala se i kontrastrategija Pekinga. Kina se utrkuje da razvije poluprovodnike i druge osnovne tehnologije kako bi smanjila svoju ranjivost na prekid lanaca snabdevanja koji prolaze kroz Sjedinjene Države. Tragajući za načinima koji bi doprineli postizanju ovog cilja, njeni lideri mobilišu tehnološke kompanije, ojačavaju veze sa zemljama koje učestvuju u kineskoj inicijativi ‘Pojas i put’ i održavaju kampanju sajber-industrijske špijunaže.

Obrisi „Tehnološkog Hladnog rata“ sada su postali jasni, ali ko će se prvi i najviše okoristiti –  ako će neko od njih uopšte imati koristi od ovog nadmetanja – to i dalje ostaje otvoreno pitanje. A tada će ovaj svet globalnog tehnološkog razvoja, raspolućen na dve super-strane, verovatno imati sporije inoviranje, barem na kraći period. Takođe će biti skupo. U izveštaju Dojče banke je iznesena procena da će u narednih pet godina troškovi ovog tehnološkog rata biti veći od 3,5 hiljade milijardi dolara. Ipak, lideri sa obe strane Tihog okeana gaje nadu da će ubrzati tehnološki razvoj kod kuće, čineći to pitanjem od nacionalne bezbednosti.

Tramp je odredio kurs američke tehnološke trke sa Kinom. Ako u novembru (odnosno januaru 2021.) dođe do promene administracije, promene politike će verovatno biti stvar preciznog podešavanja „detalja“. Da bi se rešile zabrinutosti koje TikTok, WeChat i druge kineske aplikacije pokreću zbog privatnosti podataka i cenzure, na primer, Sjedinjene Države bi na kraju mogle da se odluče za zamenu sveobuhvatne zabrane na osnovu zemlje porekla (aplikacije, softvera, hardvera, opreme, itd) jačanjem sopstvenog regulatornog okvira za privatnost. A nova administracija bi mogla uvesti i druge opsežne promene, koje bi uticale na tok trke ova dva rivala.

Na primer, ako bi Sjedinjene Države ojačale odnose sa svojim saveznicima, mogle bi pronaći partnere voljnije za saradnju u razvijanju međunarodnih standarda, zaštiti osetljive intelektualne svojine i ulagati u 5G i druge tehnologije u nastajanju. Trampova administracija predložila je oko 30% povećanja „civilnih“ finansiranja za veštačku inteligenciju i kvantne informacione nauke, ali bi i druge oblasti naučnog istraživanja takođe mogle dobiti prioritetno finansiranje. Pametnija imigraciona politika mogla bi da spreči mnoge od najboljih i najsjajnijih da svoje poslovne prilike traže u Australiji, Kanadi, Evropskoj uniji i Britaniji, i tako povećati američku konkurentnost u poluprovodničkoj tehnologiji i veštačkoj inteligenciji. Ali, sve ove promene bi se odigravale na marginama iste osnovne strategije: blokirati protok zapadne tehnologije ka Kini, ponovo uspostaviti neke visokotehnološke lance snabdevanja i oživeti američke inovacije. Ove suštinske odredbe su Pekingu jasne, kao što su postale i Vašingtonu. Kao rezultat toga, Kina se priprema za budućnost u kojoj se, kada je reč o suštinski važnim osnovnim tehnologijama, više ne može pouzdati u Sjedinjene Države.

Ove godine je kineski Nacionalni kongres predstavio petogodišnji plan u kojem će se u gradske i provincijske oblasti ali i kompanije uložiti blizu 1,4 biliona dolara za izgradnju „nove infrastrukture“, pre svega povezane s veštačkom inteligencijom, data centrima, 5G tehnologijom i industrijskim internetom (što je inicijalno i prioritet razvoja 5G mreže), kao i drugih novih tehnologija. Kineski kreatori politika posebno nastoje da smanje zavisnost svoje zemlje od Sjedinjenih Država u proizvodnji poluprovodnika. Peking je u oktobru 2019. osnovao fond za razvoj poluprovodničke tehnologije u iznosu od 29 milijardi dolara, a u avgustu su kineski zvaničnici uveli i druge politike kojima podržavaju domaću industriju čipova, uključujući poreske olakšice, podršku istraživanju i razvoju, kao i podsticaje za međunarodne kompanije za poluprovodnike da se presele u Kinu. Dva proizvođača čipova, podržana od vlade, su zaposlila više od 100 iskusnih inženjera i menadžera iz ’Taiwan Semiconductor Manufacturing Company’, vodećeg svetskog proizvođača čipova, kao i jednu firma za sajber sigurnost za koju je vezan nedavno otkriveni dvogodišnji poduhvat hakovanja kojim je ukraden izvorni kod, paketi za razvoj softvera i čip, koje je dizajniralo sedam tajvanskih firmi za proizvodnju čipova.

Kineska kontra-strategija

Foreign Affairs

Čini se da napori za smanjenjem tehnološke zavisnosti doprinose pokretanju opsežnije kineske ekonomske agende. Kineski državni štampani mediji u poslednje vreme promovišu novi način ekonomskog razmišljanja kineskog predsednika Sija Đinpinga, nazvanog „teorija dvostruke cirkulacije“. Iako su njene specifičnosti i dalje nejasne, čini se da teorija daje prioritet domaćoj potrošnji, tržištima i kompanijama, a u nastojanju da ojača kinesku tehnološku samodovoljnost nakon decenija rasta vođenog izvozom. Prema Volstrit žurnalu, kineski potpredsednik vlade Liju He je dosad radio na identifikovanju kompanija i privrednih grana koje su pod rizikom od američkih sankcija. Veruje se da bi posebno osetljive firme mogle dobiti više državnih sredstava za istraživanje i razvoj.

Takođe, kineska vlada nastoji  da mobiliše privatne tehnološke kompanije, podržavajući nacionalne ciljeve. Tokom  julskog sastanka sa kineskim preduzetnicima, Si je pozvao kompanije da pokažu patriotizam i inovativnost. Preko polovine od 25 poslovnih lidera na toj konferenciji radi na polju novih tehnologija, poput proizvodnje čipova, veštačke inteligencije i pametne umrežene proizvodnje. ‘Alibaba’ je septembra 2018. osnovao Pingtouge, sopstveno odeljenje za razvoj poluprovodničke tehnologije, a Baidu je jula 2019. proizveo Kunlun, svoj pametni čip. Alibaba i Tencent su najavili ogromna nova ulaganja u klaud-usluge i data-centre, kako bi podržali jednu novu infrastrukturu.

Čini se da Kina preinačuje i diversifikuje svoj lanac snabdevanja, a geografski i konceptualno se „razudila“ u potrazi za svim dobrim kreativnim opcijama. Tako se zainteresovala za rešenja otvorenog koda za koja veruje da neće biti predmet američkih sankcija. Huavej se, na primer, obavezao da će uložiti milijardu dolara kako bi privukao programere u svoju zamenu za doskorašnji Google Mobile Services otvorenog koda, a Kina aktivno i sa entuzijazmom učestvuje i u projektu razvoja RISC-V čipova baziranih  na otvorenom kodu. Štaviše, što su kineske tehloške kompanije manje dobrodošle za evropska tržišta, to će se više ove kompanije fokusirati na izgradnju digitalne infrastrukture i pružanje usluga zemljama koje su potpisale BRI.

Konačno, ako se i ovo najgore dodatno pogorša, Peking u svom tobolcu zadržava moćno sredstvo politike: uvek može da se osveti američkim tehnološkim firmama. Kinesko Ministarstvo trgovine je, po izveštaju, pripremilo „listu nepouzdanih entiteta“ – stranaca i preduzeća – koji su prekinuli isporuke kineskim kompanijama iz neekonomskih razloga; ove firme bi se mogle suočiti s ozbiljnim urušavanjem sopstvenih biznisa u Kini, zabranama ili ograničenjima trgovine, investicija, regulatornih dozvola i licenci. U nekim kineskim medijima i poslovnoj zajednici sugeriše se da bi Apple ili Qualcomm na kraju mogli biti kažnjeni zbog kampanje Vašingtona protiv Huaveja. Do sada je, međutim, Peking izbegavao takve akcije, izabravši umesto toga da se pozicionira kao suzdržani, odgovorni akter u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Državama.

Duga promena pravca

Modern War Institute – West Point

Kina i Sjedinjene Države se pripremaju za dugoročno tehnološko rivalstvo – ono kojem se verovatno neće promeniti kurs, bez obzira na ishod američkih predsedničkih izbora. Da bi ta konkurencija podstakla inovacije brzinom koja nadoknađuje i prateće gubitke, Peking i Vašington će morati da prevaziđu domaće političke barijere.

Kineska industrijska politika je ovoj zemlji omogućila da ostvari dobitak u oblastima kao što su superračunari, iako pekinški pravac tipa „od vrha nadole“ takođe može generisati i određenu neefikasnost, otpad i višak. Ono što je najvažnije, vlada dosad nije uspela da smanji jaz između Kine i Sjedinjenih Država u poluprovodničkoj tehnologiji, uprkos višedecenijskoj podršci toj industriji, a trenutni napori verovatno neće odmah rezultirati otkrićima.

U Sjedinjenim Državama, izvršne agencije i Kongres široko podržavaju jačanje inovacija. Članovi američkog Kongresa su tokom poslednjih šest meseci predstavili zakone koji odražavaju ovu posvećenost – jačajući domaću proizvodnju poluprovodnika, ili, na primer, preuređujući Nacionalnu naučnu fondaciju i stvarajući nacionalni data-klaud za istraživače. Jedan zakon teži da imigrantske vize učini lakše dostupnima onima koji rade u oblasti veštačke inteligencije i drugim tehnologijama od suštinskog značaja za nacionalnu bezbednost.

Takva politička pažnja na visokom nivou mora se pretvoriti u održivu dvostranačku podršku. Poslednje tri godine su bile upozorenje na intenzivnu tehnološku konkurenciju koja dolazi. Peking je jasno rekao da će se prilagoditi i odgovoriti na ova američka nastojanja. Vašington bi morao da učini to isto.

 

(Autor je predsedavajući saveta ‘Ira A. Lipman’ za nove tehnologije i nacionalnu bezbednost, i direktor Programa za digitalnu i kibernetsku politiku pri američkom Savetu za spoljne odnose)

 

Foreign Affairs

Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Džon Miršajmer: kidanje veza između Kine i SAD kao rizik od ulaska u nuklearni rat

Da li je snažnija eskalacija sukoba između Sjedinjenih Država i Kine neizbežan proces?

Tako barem misli poznati američki politikolog John Mearsheimer, jedan od vodećih teoretičara „neprijatnog realizma“. Ovaj profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu je pre više od dve decenije prvi predvideo aktuelni sukob između dve supersile.

Rođen 1947, Miršajmer je diplomirao na Vest Pointu, a zatim pet godina služio kao oficir u američkim vazduhoplovnim snagama, period tokom kojeg je i magistrirao na međunarodnim odnosima (1974), da bi na Kornelu 1980. stekao doktorat iz istog predmeta. Od 1980. do 1982. bio je postdoktorski saradnik Centra za međunarodne poslove Univerziteta Harvard. Tokom akademske godine ’98-’99. bio je saradnik njujorškog Saveta za spoljne poslove ‘Vitni H. Šepardson’. Na Čikaškom univerzitetu je od 1982. Istaknuta intelektualna figura, član je Američke akademije nauka i umetnosti. Prevođen i na srpski, njegove knjige su u kurikulumima svakog ozbiljnijeg univerziteta (krajem prošle godine je posetio Beograd). Na Istoku i Zapadu je podjednako rado viđen i citiran.

U nastavku slede izvodi iz nedavnog video-intervjua za Asahi Shimbun, u kojem je Miršajmer izneo svoju analizu i viđenje razloga koji stoje iza sukoba, kao i narednog verovatnog poteza Sjedinjenih Država.

*  *  *

AS: Sukob između Sjedinjenih Država i Kine je intenziviran, posebno od izbijanja pandemije. Kineski državni mediji proglasili su pandemiju signalom koji označava kraj američkog stoleća. U međuvremenu je u novi izveštaj američke vlade uneto da Peking očigledno vidi sebe kao „uključenog u ideološko nadmetanje sa Zapadom“. Mislite li da su dve zemlje već započele pravi Hladni rat? I, ukoliko je tako, zašto?

JM: Pravi hladni rat počeo je pre korona virusa, a sama korona nije mnogo bitna. A ni ideologija nije mnogo bitna. Ono što je bitno jeste ravnoteža snaga. A činjenica je da je Kina u poslednjih 20 godina postala tako moćna.

Ozbiljni su izgledi da bi (Kina) mogla postati azijski regionalni hegemon. A Sjedinjene Države ne tolerišu konkurente. Ideja da će Kina postati regionalni hegemon je za Sjedinjene Države neprihvatljiva.

Dakle, sukob interesa je generisan ovom fundamentalnom promenom koja se dešava unutar ravnoteže snaga supersila. Ovo suparništvo pokreće konkurenciju. I samo bih još napomenuo da ćete čuti puno priča o činjenici da su Sjedinjene Države liberalna demokratija a da je Kina komunistička država. Pa je, prema tome, ovo i svojevrsni ideološki sukob.

AS: U knjizi „Tragedija politike velike moći“ koju ste objavili 2001. godine ste na jednom mestu rekli da nikada neće doći do mirnog uspona Kine, i da ste predviđali sukob između SAD i ove zemlje. Kada je, po vašem mišljenju, došlo do te presudne tačke, prekretnice u njihovom bilateralnom odnosu?

JM: Na to je teško odgovoriti jer je sve zapravo pokrenuto još početkom devedesetih, kada je Kina otpočela svoj uspon. Tada je počelo.

U tom unipolarnom trenutku (kada je po rušenju Berlinskog zida SAD jedno vreme ostala bez ozbiljnijeg rivala u svetskoj politici i ekonomiji), Kina je s entuzijazmom nezadrživo krenula napred. Pored toga, bilo je mnogo događaja od značaja za razvoj ove situacije. Najvažnije je da je ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine stvarno omogućio ubrzanje njene ekonomije – do te mere da možete precizirati datum kada su Sjedinjene Države priznale da je uspon Kine problem, i da će Kina, na neki način, morati da bude „sapeta“.

AS: Neki analitičari u Sjedinjenim Državama i Japanu tvrde da, dok su bilateralne ekonomske veze između Sjedinjenih Država i Kine doživljavale konstantan rast tokom 14 godina takozvane ‘politike uključenosti’ (Kine u svetske ekonomske i trgovačke tokove), nije bilo lako izvodljivo da bilo koja zemlja podstakne neki otvoreni rat. Da li se slažete u ovoj konstataciji?

JM: Pa, brojni su stručnjaci to isto izjavljivali i pre Prvog svetskog rata. Govorili su da u Evropi postoji ogromna ekonomska međuzavisnost i da se, shodno tome, niko ne bi usudio da otpočne rat jer bi na kraju ubio koku koja nosi zlatna jaja. Ali, uprkos tome, imali smo Prvi svetski rat. Ono što vam govori ta situacija (s početka XX veka) je da možete imati ekonomsku saradnju, a istovremeno i suparništvo na polju bezbednosti.

A ono što se ponekad dogodi je da ovaj bezbednosni rivalitet postane toliko intenzivan da u jednom trenutku prevagne nad ekonomskom saradnjom, i tada imate sukob. Napravio bih, ipak, korak dalje i rekao da, ukoliko pogledate šta se danas dešava u svetu – da ekonomska saradnja između Sjedinjenih Država i Kine počinje da lagano nestaje – onda, samim tim, prisustvujete njihovom ne samo ekonomskom već i bezbednosnom rivalstvu.

Kao što vam je dobro poznato, Sjedinjene Države su svoje oružje uperile ka kompaniji Huawei technologies. SAD žele da unište Huawei.

Sjedinjene Države bi želele da kontrolišu 5G. Sjedinjene Države žele da ostanu na prvom mestu svih savremenih sofisticiranih tehnologija današnjice, pa u tom pogledu Kineze doživljavaju kao pretnju. A to vam govori da ne samo što ovde na sceni imate vojno, već i ekonomsko suparništvo.

AS: Za razliku od ere Hladnog rata, danas niko precizno ne zna kakav je i koliki kineski nuklearni arsenal. Rekli ste da, budući da Istočna Azija nema nekakav centralni front poput Evrope nekada, postoji mogućnost rasplamsavanja rata između Sjedinjenih Država i Kine oko istočne Azije. Mnoge zemlje koje okružuju Kinu, posebno Japan, kao i druge zemlje koje ne poseduju nuklearno oružje bi bile ranjive na napad iz Kine. Mislite li da bismo u budućnosti mogli prisustvovati izbijanju rata na području Istočne Azije?

JM: Dozvolite mi da odgovor započnem s par reči o Hladnom ratu, a zatim uporedim situaciju u istočnoj Aziji sa situacijom u Evropi tokom  ere Hladnog rata. Suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza je u toj epohi bilo usredsređeno na centralnu Evropu. Nekada smo razgovarali o centralnom frontu, na kojem ste imali Varšavski pakt s jedne, i NATO sa druge strane.

A kada bismo govorili o potencijalnom američko-sovjetskom ratu, on je uključivao taj centralni front (na tlu Istočne i Srednje Evrope). Dakle, na tom centralnom frontu su bile razmeštene snage dve supersile, do zuba naoružane nuklearnim oružjem. To je značilo da bismo imali Treći svetski rat u Srednjoj Evropi; imali biste dve ogromne armijske grupe koje su se obrušile jedna na drugu, svaka sa hiljadama nuklearnih bojevih glava.

Nije iznenađujuće to što, dok smo tokom Hladnog rata igrali ratne igre, bilo izuzetno teško – ako ne i nemoguće – otpočeti rat upravo u toj vrućoj zoni Srednje Evrope jer se niko – s koje god da je suparničke strane pravilno rasuđivao – ne bi usudio da ga započne, s obzirom na „lepe izglede“ i mogućnost od otpočinjanja nuklearnog Armagedona.

Sada, za razliku od situacije u Istočnoj Aziji, koja je centralna tačka rasplamsavanja sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, postoje tri mesta na kojima biste mogli imati taj budući rat: Južno kinesko more, Tajvan i Istočno kinesko more.

Te oblasti nisu ekvivalentne centralnom frontu u hladnoratovskoj Srednjoj Evropi. A moguće je, takođe, zamisliti jedan konvencionalni rat potpuno ograničenog okvira dejstva koji bi izbio u jednoj od ove tri oblasti. Mnogo je lakše zamisliti da bi se desilo takvo šta nego nekakav rat koji bi po obimu bio nalik centralnom, srednjoevropskom frontu tokom Hladnog rata.

To ne znači kako je „samorazumljivo“ da će se rat u istočnoj Aziji desiti. Ne tvrdim to, ali je prisutna razumna verovatnoća da će se Sjedinjene Države, Kinezi, i možda neki od američkih saveznika poput Japana zadesiti u pucnjavi u, recimo, Istočnom kineskom moru.

U tom slučaju, ukoliko taj vojni poduhvat Kina izgubi, ili ako ga izgubi SAD, postojaće ozbiljno iskušenje da, „u nastavku programa“, poražena strana upotrebi nuklearno oružje; jer, Sjedinjene Države su se obavezale da će, ukoliko Japan izgubi konvencionalni rat, one upotrebiti nuklearno oružje za odbranu Japana. A neko bi sada mogao prokomentarisati da je nezamislivo da bi Sjedinjene Države ili Kina upotrebile svoje nuklearno oružje.

Mislim, međutim, da to ovde neće biti slučaj jer biste to nuklearno oružje koristili na moru (okeanu). A po svoj prilici, ne biste gađali ni kinesko kopno. Pa, prema tome, moguće je razmišljati u smislu “ograničenog nuklearnog rata”, u kojem će upotreba atomskog oružja  biti u ograničenim okvirima.

Dakle, veoma brine to što bismo imali ne samo rat između Sjedinjenih Država i Kine, već i to što postoji ozbiljna mogućnost da se u tom ratu upotrebi nuklearno oružje.  Mislim da je, na jedan veoma bitan način, verovatnoća od izbijanja nuklearnog sukoba danas daleko manja nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata.

AS: Visoki kineski zvaničnici su Sjedinjenim Državama jednom prilikom iznele predlog da bi dve supersile mogle podeliti Tihi okean i da, onda, svaka uživa u sferi svog uticaja. Mislite li da će Sjedinjene Države ikada prihvatiti takvu ideju?

JM: Ne, Sjedinjene Države neće prihvatiti deljenje moći. Deljenje vladavine i moći onako kako ste je opisali bi značilo dozvoliti Kini da postane regionalni hegemon u Aziji, a SAD to neće tolerisati. Amerikanci su spremni da ulože izvanredne napore samo kako bi sprečili da Kina postane njihova ravnopravna konkurencija.

Ovde je možda zgodno prisetiti se da su Sjedinjene Države u XX veku bacile na smetlište istorije četiri potencijalna rivala: carsku Nemačku, carski Japan, nacističku Nemačku i Sovjetski Savez.

Ukoliko se desi  da Kina postane regionalni hegemon u Aziji, ona na tom kontinentu neće imati pretnji koje bi je zabrinjavale, pa će biti slobodna da ušeta u područje zapadne hemisfere i tu formira vojne saveze sa zemljama poput Kube i Venecuele. Zbog toga se SAD trude da spreče kinesku dominaciju nad Azijom.

AS: Vaš esej iz 2014. pod nazivom „Reci zbogom Tajvanu“ je bio predmet široke rasprave. Mislite li da će Sjedinjene Države dići ruke od Tajvana ukoliko Kina interveniše?

JM: Verujem da će se Sjedinjene Države boriti da odbrane Tajvan ako ga Kina napadne. Po mom mišljenju, nezamislivo je da bi Sjedinjene Države ostale po strani i dopustile Kini da osvoji Tajvan. Da (dosad) nismo branili Tajvan, to bi imalo pogubne posledice po naš odnos sa Japanom, Južnom Korejom i ostalim našim saveznicima u istočnoj Aziji.

Rekao bih, međutim, da je to i razlog što su urednici časopisa ’National Interest’ stavili naslov „Zbogom Tajvanu“; možete zamisliti moguću situaciju u narednih 30 ili 40 godina gde je Kina narasla toliko da Sjedinjene Države jednostavno ne mogu odbraniti Tajvan usled geografskog položaja.

AS: Kina je ojačala svoju strategiju efikasnog odvraćanja američkih nosača aviona od prilaska Tajvanskom tesnacu. Da li bi SAD mogle da krenu u razmeštanje svojih vojnih snaga u Aziji usred neke potencijalne krize?

JM: Ne mislim da će nosači aviona biti od velike pomoći. Mislim da ubrzano dolazimo do tačke u kojoj nosači aviona postaju glineni golubovi (sitting ducks). Mislim da će biti nužno osloniti se na druge vrste vojne sile: Taktičke letelice koji poleću sa kopnenih aerodroma, balističke rakete, podmornice i tako dalje.

AS: Kako ocenjujete Trampovu politiku prema Kini?

JM: Mislim da je Tramp mudro shvatio da je za Sjedinjene Države važno da zadrže Kinu, ne samo u vojnom već i ekonomskom smislu.

AS: Njegova administracija, međutim, nije uspela da ostvari rezultat.

JM: Mislim da je problem sa Trampovom administracijom u tome što je loše obavio posao u vezi domaćih (američkih) odnosa sa saveznicima poput Japana i Južne Koreje, Filipina, Australije i Vijetnama, i tako dalje. Ovde nam je potrebno američko liderstvo sposobno da sastavi kohezivnu strukturu Alijanse, onog saveza koji bi mogao da suspregne Kinu. A Trampova administracija je američke saveznike tretirala s prezirom.

AS: Ako predsednik Tramp ne bude ponovno izabran, već predsednik postane Džo Bajden, kandidat Demokratske stranke, mislite li da bi Sjedinjene Države mogle obnoviti odnose sa svojim ključnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i Nemačke? Šta mislite da je najefikasniji način koji bi Bajdenova administracija trebalo da primenjuje kako bi zaustavila Kinu?

JM: Ukoliko Joe Biden bude izabran za predsednika, a demokrate dođu na vlast,  mislim da će doći do oporavka veza s našim saveznicima u Evropi i istočnoj Aziji, i da ćemo se prema njima ponašati na isti način na koji smo se ophodili sve dok Tramp nije preuzeo dužnost.

Tramp je anomalija. Tramp je neprijateljski raspoložen na veoma specifične načine. Tramp je neprijateljski raspoložen prema američkim saveznicima jer smatra da su američki saveznici „iskoristili“ Sjedinjene Države. Smatra da to naročito važi za Nemačku. Ova i još neke zemlje iz Alijanse se, po njegovom mišljenju, „besplatno grebu“ (free riders); Slobodno se, misli on, i neometano grebu, iskorišćavajući Sjedinjene Države na njenom tlu. I on je zbog toga veoma ljut. Ta ga je ljutnja dovela do toga da gotovo sve američke saveznike tretira poprilično loše.

Ne verujem da će to biti slučaj ako Bajden postane predsednik, a demokrate se vrate u Belu kuću. Mislim da ćemo imati mnogo bolje odnose između Japana i Sjedinjenih Država. A Japan neće morati da troši beskrajno puno vremena pokušavajući da pronikne šta je to tačno Trampova politika, i šta on to radi iz minuta u minut. (Ukoliko Bajden postane predsednik) Imaćemo više pravilnosti i izvesnosti u našoj spoljnoj politici.

I mislim da će to biti dobro. Ali bih isto tako napomenuo kako da verujem da će, kao i Tramp, i demokrate biti sklone suzdržanosti. Ako demokrate pobede Trampa u novembru, ne mislim da će biti ikakvog umanjenja američke restriktivne politike.

Prošlog oktobra sam u Kini proveo  17 dana. Tada sam razgovarao sa svim prvacima kineske spoljne politike. S aspekta američko-kineskih odnosa, gotovo svi s kojima sam pričao veruju da nije važno hoće li Tramp ove godine pobediti ili izgubiti; Kinezi veruju da Amerikanci gledaju Kinu „preko nišana“, i da to (američki izbori u novembru) ništa neće promeniti. Mislim da su u pravu.

AS: Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da je pristup Japana protiv nedavnog jačanja kineskih vojnih snaga?

JM: Mislim da su Kinezi nesumnjivo ojačali svoje vojne kapacitete u odnosu na Japan. Posebno je jasno da raste opasnost od nuklearnog oružja srednjeg dometa (INF). Naravno, neke od tih raketa nemaju nuklearne bojeve glave. U pitanju su konvencionalne, ali u svakom slučaju arsenal raketa srednjeg dometa usmerenih na Japan, čiji je broj uveliko porastao.

Mislim da se ovde moraju desiti brojne stvari. Pre svega, Japanci će morati da potroše mnogo više novca na odbranu. Drugo, moraće da mnogo više sarađuju sa Sjedinjenim Državama. Zapravo je vrlo važno da ove dve strane rade zajedno. I mislim da će Japanci morati da razmeštaju sopstvene INF ili rakete srednjeg dometa, a ne nuklearne. Mislim da se  za nuklearno odvraćanje u ovom trenutku Japanci mogu osloniti na Sjedinjene Države.

AS: Ostrva Senkaku predstavljaju jednu od najopasnijih tačaka razdora između Kine i Japana. Da li bi Sjedinjene Države rasporedile svoje vojne snage protiv Kine kako bi zaštitile ovakva nenaseljena ostrva?

JM: Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da će pomoći Japanu u odbrani Senkakua. Mislim da je potrebno da Sjedinjene Države “sasvim pojasne” da će pomoći Japanu u odbrani ovog arhipelaga, a Sjedinjene Države i Japan moraju da razviju vojne kapacitete kako bi ga odbranile. Tako moraju da zajedno rade kako bi stvorili jednu značajniju moć odvraćanja, koja će odbiti Kineze od zauzimanja tih sićušnih, pustih ostrva.

* * *

Kenji Minemura je stariji dopisnik iz oblasti diplomatije. Radio je kao šef odseka za dopisnike Ministarstva spoljnih poslova u Vašingtonu, a prethodno kao dopisnik iz Pekinga. Takođe je aktivan kao istraživač pri Školi za javne politike Univerziteta u Hokaidu.

Kenji Minemura (Asahi Shimbun)

 

Srodni linkovi:

John J. Mearsheimer: The Burden of Irresponsibility

Da li SAD i Kina mogu da izbegnu Tukididovu zamku?

Džon Miršajmer, “Velika Zabluda”

Džon Miršajmer, “Tragedija politike velikih sila”

The Thucydides Trap: Are the U.S. and China Headed for War?

Destined for War: Can America and China Escape Thucydides’s Trap?

Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku

Kina, digitalni gigant

Kina se čvrsto uspostavila kao globalni lider u digitalnim tehnologijama usmerenim ka potrošnji. Ona je najveća svetska „tezga“ za e-trgovinu, koju čini više od 40% globalnih transakcija a uvrstila se i među tri zemlje najpogodnije za ulaganje u rizične investicije: u oblasti razvoja autonomnih vozila, 3D štampanje, robotiku, bespilotne letelice i veštačku inteligenciju (AI). Jedan na svaka tri svetska jednoroga (start-up kompanije vredne više od milijardu dolara) potiče iz Kine, a njeni provajderi za cloud pohranjivanje podataka drže svetski rekord u računarskoj efikasnosti. Iako, opšte uzev, Kina ima trgovinski deficit, u poslednje vreme je trgovinski suficit u digitalnim uslugama donosi 15 milijardi dolara godišnje.

Impresivan napredak Kine u digitalnoj ekonomiji ogleda se u sjajnom funkcionisanju njenih internet giganata kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, koji uspevaju da u ogromnom obimu utrže svoje usluge, a uz to i demonstrirajući svetu nove poslovne modele. Svakog meseca, ove tri kompanije zajedno imaju 500-900 miliona aktivnih korisnika u svojim sektorima. Njihovom rastu doprineli su pojednostavljeni – ili, možda, tačnije rečeno, odskora doneseni i usavršeni – propisi. Regulatori, na primer, postavljaju ograničenje na vrednost transfera onlajn novca nakon više od 11 godina pošto je Alipay predstavio svoj internet finansijski servis.

Vodeći svetski mozgovi i kreatori politika razmatraju šta se to sve dešavalo tokom ove (već protekle) godine, predviđajući šta je to što bi moglo definisati narednu godinu.

Navedene internet-kompanije koriste svoje pozicije kako bi investirale u kineski digitalni ekosistem – a brzo nastajući kadrovi ovih snažnih preduzetnika sve ga više definišu. Alibaba, Baidu i Tencent zajedno finansiraju 30% kineskih vrhunskih start-up firmi, kao što su Didi Chuxing (50 milijardi dolara), Meituan-Dianping (30 milijardi dolara) i JD.com Inc. (56 milijardi dolara).

Sa najvećim domaćim tržištem u svetu i obiljem rizičnog kapitala, stari kineski “copy-cat” preduzetnici transformisali su se u inovacione centre. Borili su se kao gladijatori na najkonkurentnijim tržištima sveta, u areni u kojoj su naučili da razvijaju sofisticirane poslovne modele (poput „freemium“ modela kompanije Taobao), prokopavši neosvojive „rovove“ iz kojih štite svoje kompanije; Meituan-Dianping je, recimo, stvorio prehrambenu mobilnu aplikaciju po principu „od kraja do kraja“ (end-to-end), uključujući isporuku.

Kao rezultat toga, procena vrednosti kineskih inovatora i njihovih izuma mnogostruko premašuje vrednosti njihovih zapadnih kolega. Štaviše, Kina je svetski lider u nekim sektorima, od striminga uživo (jedan dobar primer je Musical.ly, aplikacija za sinhronizaciju zvuka i video-sharing), pa sve do bajk-šeringa, aplikacije za deljenje bicikala. Uzgred, Mobike i Ofo mobilne aplikacije premašuju 50 miliona vožnji dnevno –  i to samo u Kini – a sada se šire i preko granice, u inostranstvu.

Ono što je najvažnije je to da je Kina na granici da postane zemlja sveprisutnog mobilnog plaćanja, sa više od 600 miliona kineskih mobilnih korisnika sposobnih da vrše peer-to-peer transakcije i to gotovo bez naknade. Kineska infrastruktura mobilnog plaćanja – koja već obrađuje daleko više transakcija nego tržište mobilnih plaćanja trećih strana u Sjedinjenim Državama – postaće platforma za mnoge nove inovacije.

Kako kineske kompanije postaju tehnički sve sposobnije, dosadašnje tržišne prednosti zemlje transformišu se u prednosti prikupljanja i baratanja podacima – ove su prednosti ključne za podršku razvoju veštačke inteligencije. Kineska firma Face++ nedavno je prikupila 460 miliona dolara, najveći iznos ikada namenjen za jednu AI kompaniju. Kompanija  DJI – koja proizvodi dronove – vredi 14 milijardi dolara, iFlyTek – kompanija za opremu i softver prepoznavanja glasa – procenjena je na 14 milijardi dolara, dok je kompanija Hikvision – koja se bavi proizvodnjom opreme za video nadzor – vredna 50 milijardi dolara. Sve su ove firme najvrednije na svetu u svojim oblastima.

Još jedan važan razvojni trend u Kini je “onlajn i oflajn povezivanje” (online merging with offline, OMO) – trend na koji svoje nade – a naročito novac – zajedno s AI, polaže Sinovation Ventures, kineska firma za tehnološke i hajtek investicije. Fizički svet postaje digitalizovan, a kompanije otkrivaju lokaciju osobe, njeno kretanje i identitet, da bi potom emitovale ove podatke tako da mogu pomoći pri oblikovanju onlajn iskustava na Mreži.

Na primer, prodavnice OMO-a će biti opremljene senzorima koji mogu identifikovati kupce, prepoznajući njihovo verovatno ponašanje, kao i veb lokacije e-trgovine. Slično tome, OMO učenje jezika kombinuje domaće nastavnike koji predaju daljinski, lokalne asistente koji se brinu da atmosfera ostane zabavna, autonomni softver koji ispravlja izgovor, i autonomno ocenjivanje domaćih zadataka i testova. Kina, koja je u poziciji da ponovo izgradi svoju offline infrastrukturu, ova zemlja osigurala je vodeću poziciju u OMO oblasti.

Ipak, čak i da Kina predvodi digitalizaciju u sferi industrije potrošačke robe/ usluga, poslovno usvajanje digitalnih tehnologija je u svojevrsnom zaostatku. Ovaj trend mogao bi se uskoro promeniti. Istraživanje Globalnog instituta Mekinsi utvrdilo je da bi tri digitalne sile – disintermediacija (izbacivanje posrednika), disagregacija (razdvajanje procesa u komponente) i dematerijalizacija (prebacivanje iz fizičke u elektronsku formu) mogli da stvore 10-45% prihoda u ovoj industrije do 2030.

Oni akteri koji budu uspešno kapitalizovali ovu smenu (matrice poslovanja) verovatno će biti dovoljno veliki da utiču na globalni digitalni pejzaž, inspirišući digitalne preduzetnike daleko izvan granica Kine. Doći će do pomaka vrednosti: sa usporavajućih operatera na brze digitalne napadače, naoružane novim poslovnim modelima, kao i pomak od jednog kraja vrednosnog lanca ka drugom. Kreativno „razaranje“ velikih razmera iskoreniće neefikasnost, svrstavajući Kinu u novi ešelon globalne konkurentnosti.

Kineska vlada ima velike planove za budućnost zemlje kao digitalne svetske velesile. Projekat masovnog preduzetništva i inovacija pod vođstvom Državnog saveta rezultirao je sa više od 8.000 inkubatora i akceleratora. Program vladinog Upravljačkog Fonda obezbedio je ukupno 27,4 milijardi dolara za ulagače koji se bave rizičnim i privatnim kapitalom – svojevrsnoj pasivnoj investiciji, ali sa posebnim podsticajima za otkup. Vlasti sada mobilišu investitorske resurse od 180 milijardi dolara kako bi u narednih sedam godina podržala razvoj 5G mobilne mreže, a tu je i finansijska podrška razvoju kvantne tehnologije.

Takođe, kineski Državni savet izdao je smernice za razvoj AI tehnologija s ciljem da Kina do 2030. postane svetski centar za razvoj inovacija. Siongan (Xiongan), koji je u trenutno izgradnji, mogao bi biti prvi “pametni grad” namenjen saobraćaju autonomnih vozila. Kineska vlada je postavila ambiciozan cilj da u provinciji Guangdong, automatizuje 80% proizvodnih procesa.

Ovakve težnje će neminovno narušiti tržište rada, počev od rutinskih poslova (kao što su usluge za klijente i telemarketing), nakon čega sledi rutinski profili poslova (kao što je rad na montažnoj liniji) i, konačno, utičući na ne-rutinske poslove (npr. kao vožnja ili čak radiologija). Nedavna istraživanja MGI-a pokazala su da bi u ubrzanom automatizacijskom scenariju nekih 82-102 miliona kineskih radnika bilo prinuđeno da promeni poslove i prebaci se na neke druge profile zanimanja.

Prekvalifikacija onih koji će biti prinuđeni da se premeste na neke druge poslove biće veliki izazov za kinesku vladu, kao što će izazov biti i sprečavanje velikih digitalnih igrača da se dokopaju monopola koji, po svojoj prirodi, ugrožavaju inovacije. Međutim, spremnost kineske vlade da prihvati novo digitalno doba, sprovodeći politiku podrške i izbegavanja prekomerne regulacije tj. uvođenja previše propisa, već je ovu zemlju postavilo u poziciju sa koje ima značajnu prednost.

Kai-Fu Lee, Jonathan Woetzel

Project Syndicate

 

Kratkoročnost planova kao dugoročna kočnica ekonomskog rasta

Erik Ris (Eric Ries), preduzetnik i autor knjige “Posrnuli startap“ (The Lean Startup) i drugih publikacija koje se tiču umeća poslovanja začeo je kompaniju čiji je cilj stvaranje – nove berze. Dugoročna berza će zadugo vremena zatvoriti novac investitora, što ulagače dovodi do razmišljanja o zaradi koju bi mogli da postignu i nakon sledećeg kvartala. Očigledno je da će ovaj nedostatak likvidnosti prouzrokovati da se akcije na novoj berzi prodaju s popustom, s obzirom da će investitori želeti kompenzaciju usled nemogućnosti da dobiju svoj novac u svakom trenutku kad požele. Kompanije bi, međutim, mogle biti spremne da prihvate niže cene akcija ukoliko im dođu u paketu s obećanjem da ih investitori neće šikanirati da se fokusiraju na kratkoročne ciljeve po cenu uništavanja budućnosti njihovih kompanija.

Finansijska inovacija Risa predstavlja najnoviji pokušaj da se konkretno i efikasno pozabavi problemom kratkoročnosti ciljeva u današnjoj korporativnoj Americi. Taj predmet nije dobio nimalo pažnje u prostorijama gde neki ljudi kreiraju  neke politike – možda i zato što, iz političke perspektive, to i nije baš neka „seksi“ tema. Sa leve strane, mnogo je onih koji su skeptični prema mišljenju da je više korporativnih ulaganja lek potreban današnjoj ekonomiji, birajući umesto toga usredsređivanje na redistributivno oporezivanje i nacionalizaciju zdravstvenog sistema; sa desne strane, pak, fokus je na smanjenju poreza i državne regulacije. Iako je ideja o „finom podešavanju“ kapitalizma kako bi on bolje funkcionisao možda deluje zastarelo, ipak bi ona i dalje mogla biti važan deo zagonetke za povećavanje ekonomskog rasta. Bilo da ste na desnoj ili levoj strani – brži privredni rast je nešto što bi svima trebalo.

Kratkoročnost – i kratkotrajnost ulagačkih ciljeva- može značiti usporavanje ekonomskog rasta zadržavanjem korporativnih investicija. Kada preduzeća investiraju, ekonomija raste. Velike investicije, međutim, smanjuju kratkoročne zarade i poseduju značajnu neizvesnost sopstvene isplativosti. Ako su rukovodioci javno listiranih preduzeća kompenzovani na osnovu kvartalne zarade, potreban je samo mali podsticaj kako bi se napravila velika, skupa i rizična investicija u budućnosti – a to znači malo podsticaja za rast. Zato je zabrinjavajuće što mnoge kompanije sede na velikim gomilama gotovine, umesto da je ulažu.

Da li je kratkoročnost glavni činilac? U junu je pisac ovih redaka izveštavao o istraživackom radu Stivena Kaplana sa Univerziteta u Čikagu (Butova poslovna škola), rekavši da pretnja kratkoročnosti nije nepostojeća, niti je pak preuveličana. On je, međutim, takođe utvrdio da razlozi koje Kaplan daje predstavljaju ozbiljnu opomenu – ili su, u protivnom, upitne relevantnosti.

Druga istraživanja pokazala su važne dokaze o negativnostima kratkoročnih ciljeva Dokument iz 2010. koju je uradilo nekoliko ekonomista – John Asker, Joan Farre-Mensa i Alexander Ljungkvist – je utvrdio da kompanije koje se nalaze u međusobno bliskoj poziciji imaju tendenciju da investiraju više od sličnih javno listiranih kompanija koje se kotiraju na berzi, a takođe imaju tendenciju bržeg odgovora na nove investicione prilike. Jedna studija Rudigera Falenbraha (Rudiger Fahlenbrach) iz 2007. je utvrdila da kompanije koje vode izvršni direktori – osnivači imaju tendenciju da ulažu više kako u kapitalne proizvode, tako i u R&D (istraživanje i razvoj) – ulaganja koja su dugoročno nagrađena višim cenama akcija na (klasičnim) berzama.

Dokazi o mogućoj štetnosti potere za kratkoročnim profitom i shodno njemu kratkoročnim poslovnim planiranjem su od 2007. do danas nastavili da se gomilaju. Studija Šaja Bernstina (Shai bernstein) sa univerziteta Stenford iz 2014. godine zaključuje da u trnutku kada kompanije izađu u javnost i podlegnu pritisku investitora za brzim rezultatima i povraćajem novca, njihovi najbolji pronalazači i inovatori imaju tendenciju da napuste firmu, dok oni koji ostanu u njoj proizvode manje patenata ključnih za bolje poslovanje a time i konkurentnost. Iako je patentiranje loša mera inovacija na nivou čitavog sektora (pošto patenti jedne kompanije mogu ometati inovacije od strane drugih kompanija), ovo je dobar pokazatelj napora koje kompanija ukaže u sopstvena istraživanja. Bernstinov rad takođe pokazuje da, kada kompanije izađu na berzu, manje svojih resursa ulažu u „dalekovide“ tj dugoročne investicije – a to znači manje para za istraživanje i razvoj.

U međuvremenu, ekonomisti Herman Hiterez (German Gutierrez) i Tomas Filipon (Thomas Philippon) nedavno su objavili studiju koja je rezultat njihovog istraživanja o uzrocima niskih poslovnih investicija. Oni smatraju da što je više javno listiranih preduzeća u vlasništvu institucionalnih investitora, to je manje onih koje imaju tendenciju da investiraju.

To može biti zato što se diversifikacija institucionalnih investitora ponaša kao forma monopolske moći, kako su tvrdili drugi istraživači. Pored niskih investicija, monopolska moć bi, u teoriji, treba da dovede do većeg profita i viših cena deonica. A pošto su Asker i kolege s kojima je radio studiju, kao drugi istraživači pokazali da privatne kompanije – koje pasivni investitori gotovo i ne poseduju – nadmašuju one kompanije koje su javno listirane, čini se kako je malo verovatno da je u ovom slučaju moć monopola jedino objašnjenje. Giterez i Filipon tvrde da iako institucionalna ulaganja suzbijaju konkurenciju, ona takođe čine kompanije ranjivijima na kratkoročne pritiske, jer se više fokusiraju na kvartalne zarade.

Dakle, iako je potrebno uraditi više istraživanja, nagomilavaju se dokazi da je kratkoročnost profitnog prinosa i finansijskih ciljeva pojam ono što oštećuje američke javno listirane kompanije. Ovo, zauzvrat, može dovesti do toga da više kompanija zaželi da se delistira i samim tim vrati privatnom poslovanju ili da izbegne javno objavljivanje svojih poslovnih podataka, što umanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele bogatstvo koje te kompanije stvaraju. A to može zauzdati one kompanije koje su ostale javno listirane, podstičući ih da kod sebe drže gotovinu umesto da se šire i zapošljavaju više radnika.

Dakle, iako treba sprovesti još istraživanja, dokazi se nagomilavaju da kratkoročni pojam povređuje javna preduzeća u SAD. To zauzvrat može dovesti do toga da više kompanija odstrani i da se vrati privatnim ili da izbjegne javno objavljivanje , što smanjuje broj Amerikanaca koji su u stanju da dele u bogatstvu koje te kompanije stvaraju. I to može biti zadržavanje onih kompanija koje su ostale javno, podstičući ih da drže gotovinu umesto da šire i zapošljavaju više radnika.

Zato su eksperimenti poput Risovog – stvoriti berzu isključivo za kompanije koje, bafetovski, dugoročno ulažu – važni i korisni. Ako strpljivost u održavanju vlasništva nad firmom zaista pruža koristi koje prevazilaze ono što današnja javna tržišta nude, onda Risova berza firmi s dugoročnom investirorskom pozicijom ili nešto slično tome treba da prosperiraju… i to barem na duži rok.

Blumberg

Multinacionalke: sinonim za kompanije u nevolji

Preporod i izlečenje svetske ekonomije i privrede nisu ni na vidiku a globalne američke firme postale su iznenađujuće ranjive; stoga su, daleko pre Trampovog upozorenja da vrate svoje poslovanje u Ameriku, počele da pakuju kofere i vraćaju se kući. Jer, nije u pitanju samo “nepravda” jer ne plaćaju poreze američkim vlastima; na pakovanje su ih primorale lokalne kompanije koje su postale sve jače, rafiniranije i konkurentnije. Oni se vraćaju kući ne zato što im Tramp to “naređuje”, već zato što su njihovi poslovi sve neuspešniji a profiti sve tanji, piše londonski The Economist.

Među brojnim stvarima koje Donald Tramp ne voli jesu – velike globalne firme. Bezlične i raskorenjene, optužuju ih za izazivanje “pokolja” običnih Amerikanaca, naime, zbog izmeštanja radnih mesta i fabrika u inostranstvo. Njegov odgovor na ofšor poslovanje je: zauzdati ovakve maroderske kompanije. Nižim porezima keš treba vratiti u zemlju, kaže on, dok bi carinske takse trebalo da američke proizvođače osujeti u formiranju prekograničnog lanca snabdevanja američkog tržišta proizvodima koje su proizveli u ofšor (neoporezovanim) zonama. Takođe, sadašnje trgovinske dilove trebalo bi propisima drukčije regulisati. Da bi izbegli kazneni tretman, “sve što treba da urade je da ostanu (u zemlji)”, poručio je ove nedelje američkim poslovnim bosovima.

Takođe je neobičan Trampov agresivno protekcionistički ton. Ali, on u mnogo čemu kaska iza aktuelnog trenutka. Multinacionalne kompanije, svojevrsni posrednici koji stoje iza globalne integracije, otpočele su svoje povlačenje dobrano pre populističke „pobune“ iz 2016. godine. Njihove finansijske performanse toliko su se strmoglavile nadole da više ne uspevaju da nadmaše lokalne firme. Mnogi su iscrpli svoje sposobnosti da umanje troškove i poreze kao i da nadigraju svoj lokalne konkurente. Trampovi bočni napadi upereni su ka (multinacionalnim) preduzećima, koja su iznenađujuće ranjiva i, u mnogim slučajevima, već su odavno počela da se pakuju i idu kući. Uticaj ovih dešavanja na globalnu trgovinu biće dubok.

05

Kraj arbitraže

Multinacionalne kompanije (one čiji se veliki deo poslovanja odvija van njihove kuće i regiona, obavljajući ga u inostranstvu) zapošljavaju samo jednog u 50 svetskih radnika. Ipak, i ova cifra nešto znači i pokazuje. Nekoliko hiljada firmi utiče na ono što milijarde ljudi gleda, jede i nosi. IBM, Mekdonalds, Ford, H&M, Infosys, Lenovo i Honda su odavno reper za menadžere. Oni koordiniraju lance snabdevanja koji čine preko 50% ukupne svetske trgovine. Multinacionalke čine trećinu vrednosti svetskih berzi i vlasnici su lavovskog udela nad svojom intelektualnom svojinom: od donjeg rublja, preko softvera za virtuelnu realnost, do lekova protiv dijabetesa.

Globalne korporacije doživele su svoj bum početkom 1990-ih, u trenutku kada su Kina i bivši sovjetski blok počeli da se otvaraju a Evropa da se integriše. Investitorima se tada dopadala ekonomija koju su globalne kompanije vodile, pre svega njihov veliki obim i efikasnost. Umesto da rade kao svojevrsni „nacionalni feudi“, globalne firme počele su da razdvajaju i usitnjavaju svoje funkcije i delatnosti. Kineska fabrika može da koristi alat iz Nemačke, da ima vlasnike koji su u Sjedinjenim Američkim Državama, da plaćaju porez u Luksemburgu i prodaju svoju robu i usluge u Japanu. Vlade bogatih zemalja sveta priželjkivale su da njihovi nacionalni poslovni šampioni potuku i „ostatak“ planete. Vlade zemalja čije su privrede doživljavale brzu ekspanziju  pozdravile su dolazak poslova za nove radnike, izvoznu orijentaciju i tehnologije koje su globalne kompanije donele sa sobom. Bilo je to zlatno doba.

Esencijalni zahtev koji je uslovljavao porast globalnih firmi bio je sadržan u njihovom zahtevu da i u inostranstvu budu superiorne mašine za pravljenje novca. Potvrda ovoga nalazi se u stalnom osipanju poslovanja (videti brifing). U proteklih pet godina, profit multinacionalnih kompanija pao je za 25%. Povrat na kapital pao je na najniži nivo u protekle dve decenije. Jak dolar i niske cene nafte delimično mogu objasniti ovaj pad. Superzvezde tehnoloških industrija i firme sa jakim brendovima i dalje posluju uspešno.

Ali, nelagodnost je preširoko i predugo rasprostranjena da bi se u trenu mogla tek tako odbaciti. Oko 40% svih multinacionalnih kompanija ima sporiji rast i manji povrat kapitala od lokalnih firmi koje rade u domaćem dovrištu. Kraće rečeno – gosti počinju da gube, dok domaći počinju da vode.

03

Udeo multinacionalki u globalnom profitu pao je sa 35%, koliki je bio pre jedne decenije, na današnjih 30%. Za mnoge industrijske, finansijske i proizvodne grane, za proizvodnju, za oblast prirodnih resursa, medije i telekomunikacione kompanije, globalna dostupnost širom planete postala je teret, a ne prednost.

To je zato što se, nakon 30 godina arbitraže*, ovaj „lansirni prozor“ zatvara. Poreski računi firmi bili su na najnižem mogućem nivou, a sada poreske stope rastu; fabričkim radnicima u Kini plate rastu. Lokalne firme  postale su daleko sofisticiranije. One mogu da „pozajme“, prekopiraju ili izmeste/uvezu inovacije globalnih firmi bez troškova za skupe kancelarije izgradnju fabrika u inostranstvu. Od američkog frekinga (dobijanja nafte iz škriljaca) do brazilskog bankarstva, od kineske e-trgovine do indijskih telekomunikacija – kompanije na samom vrhu su one koje posluju lokalno, a ne globalno.

(arbitraža*: istovremena kupovina i prodaja vrednosnih papira, valute ili robe na različitim tržištima ili u izvedenim oblicima, kako bi se iskoristile različite cene za istu robu/uslugu/imovinu)

Promene političkog pejzaža industrijskim gigantima čak više otežava stvari nego ostalim igračima. Tramp je najnovija i najoštrija manifestacija aktuelne i globalne promene: ugrabiti više novca nego što su to u stanju multinacionalne kompanije. Kina od globalnih firmi ne želi više samo odavno prisutne globalne lance snabdevanja/prodaje, već i njihove intelektualno najnaprednije aktivnosti, kao što su istraživanje i razvoj (R&D). Evropa i Amerika su se prošle godine borile oko toga ko bi trebalo da dobije $13 milijardi dolara, koliki je porez koji Apple i Pfizer plaćaju na godišnjem nivou. Od Nemačke, pa sve do Indonezije – posvuda su zavladali sve strožiji zakoni koji se tiču preuzimanja, trustova i (neovlašćenog) korišćenja podataka.

Trampov dolazak samo će ubrzati jedan „krvavi“ proces restrukturiranja. Mnoge firme su, naprosto, prevelike: One će biti primorane da smanje svoja carstva. Drugi, pak, puštaaju još dublje svoje korene na tržištima gde posluju. General Electric i Siemens ‘lokalizovali’ su lanac snabdevanja, proizvodnje, radnih mesta i poreza u regionalne ili nacionalne jedinice. Druga strategija je da postanu “neopipljive”. Poslovne zvezde Silicijumske doline, od Ubera do Gugla, i dalje se šire svetom. Firme za brzu hranu i hotelski lanci prelaze sa „šamaranja hamburgera i prenoćišta“ na franšizno poslovanje: počinju da prodaju prava za brendiranje. Ali, takve virtuelne multinacionalke posebno su osetljive na populizam jer stvaraju malo direktnih radnih mesta, plaćaju mali porez i nisu zaštićeni trgovinskim pravilima i zakonima koji važe isključivo za sektor fizičke robe, a ne one virtuelne.

02

Preuzimanje kontrole

Povlačenja globalnih firmi pružiće političarima osećaj bolje kontrole nad kompanijama koje obećavaju da će se povinovati njihovim zapovestima. Ali, neće svaka zemlja moći da u istoj multinacionalki dobije veći udeo u proizvodnji, broju radnih mesta i porezima. A prebrzo izjednačavanje dominantnih oblika poslovanja u poslednjih 20 godina može biti jedna izuzetno haotična stvar. Mnoge zemlje sa trgovinskim deficitom (uključujući, kako nova britanska vlada naziva svoju zemlju, “Globalnu Britaniju) oslanja se na protok kapitala koji im pritiče iz multinacionalnih kompanija. Ukoliko profiti firmi budu i dalje padali, vrednost na berzi će im verovatno pasti.

Šta se događa kada je reč o biračima i potrošačima?

Pa, svi oni redom kuckaju po ekranima, nose odeću i čuvaju zdravlje koristeći proizvode firmi koje su im odbojne jer su nemoralne, izrabljivačke i drže se po strani. Zlatno doba globalnih firmi bilo je takođe i zlatno doba za izbor i efikasnost potrošača. Njihova propast može učiniti da svet izgleda pravedniji. Ipak, povlačenje multinacionalnih kompanija i povratak „domu svome“ ne može vratiti i sve izgubljene poslove koje su im Tramp i njemu slični obećavali. A to će značiti rast cena, što automatski umanjuje konkurenciju i usporava inovacije koje su suština konkurentnosti svakog, pa i američkog, proizvoda. Vremenom, milioni malih preduzeća koja svoju trgovinu i posao obavljaju preko nacionalnih granica moći će da zamene velike firme kao prenosioce ideja i kapitala. Njihova je težina, međutim, mala. Pa ipak, ima još onih koji će se sa žaljenjem evocirati na doba kada su globalne kompanije vladale svetom biznisa, žaleći zbog njihovog odlaska.

The Economist (štampano izdanje, rubrika Leaders, Retreat 28jan) 

 

Javna potrošnja i monetarna politika

Evo šta ekonomista Vladimir Gligorov misli o Krugmanovim argumentima za povećanje javne potrošnje i za aktivniju monetarnu politiku, kojima se Nemačka protivi, više od većine, mada ne i svih, drugih zemalja u Evropskoj uniji.

Oko javne potrošnje, tu su tri stvari.

Jedna jesu ulaganja u infrastrukturu, nacionalno i unutar EU, gde nema preteranih neslaganja. Ulaganja u EU su deo Junkerovog plana ili Plana pet predsednika (a i Berlinskog procesa za Balkan, kojeg je inicirala Nemačka). Sprovođenje je problem. Oko ulaganja u Nemačkoj ili u nekoj drugoj zemlji, tu takođe nema mnogo sporova, mada to nije nešto što može u bilo kojoj zemlji da se odluči preko noći, dakle potrebno je vreme, politički dogovori i sve to. Uglavnom se smatra da bi nemačku infrastrukturu, kada je konkretno o njoj reč, trebalo obnoviti, što će reći da su tu potrebna velika ulaganja.

Druga je stvar povećanje tekuće potrošnje, recimo putem povećanja izdataka za nezaposlene ili za plate. To je politički problem, ali je i problem konkurentnosti. Nemačka je izvozna privreda, a zemlje kao Francuska ne mogu da dozvole da izgube konkurentnost prema Nemačkoj. Tako da se ti predlozi svode na to da Nemačka, koja ima veliki suficit u spoljnoj trgovini, poveća plate i druge izdatke i tako poveća domaću potrošnju i uvoz, što bi pomoglo drugim zemljama u EU, koje imaju deficite, da povećaju izvoz. Do toga, do rasta plata i drugih naknada, će svakako i doći, postepeno, ali nemačke vlasti mogu da gledaju i da povećaju stanovništvo, dodatnom imigracijom, jer je tamo demografski rast negativan, što će uticati na to da se plate povećavaju sporije, mada bi ukupna potrošnja trebalo da se poveća. No, iz ovoga što sam napisao o imigraciji, jasno je da sve to nisu naročito jednostavne političke, pa sada i socijalne, odluke.

Treća je da država dodatno zapošljava, gde ima predloga da to bude putem neke vrste industrijske politike, pri čemu je teško videti šta bi to tačno bilo, jer je prošlo vreme kada su države ulagale u državna industrijska preduzeća. U Nemačkoj je, uz to, stopa nezaposlenosti niska, tako da se može govoriti o punoj zaposlenosti, pa nije jasno koju bi dodatnu zaposlenost javna ulaganja trebalo da povećaju?

Tu je problem (od Džona Mejnarda Kejnza do Krugmana) ovaj: ako se vidi da privatni sektor ne ulaže, a nezaposlenost je nedobrovoljna, znači ljudi traže posao, ali ga poslodavci ne nude, država bi mogla, a Kejnz i Pol Krugman smatraju i da bi trebalo, da ih zaposli. U Nemačkoj nema previše takvih nezaposlenih, ako ih uopšte ima, tako da bi to bila preporuka za druge zemlje Evropske unije, gde se zaista i razmatraju ti programi ulaganja u infrastrukturu, pa i drugi koji bi trebalo da podstaknu preduzetništvo u industriji i u izvoznim uslugama, ali to ide sporo jer mnoge zemlje članice nemaju potrebni fiskalni prostor za subvencije ili za poreske olakšice, dok EU nema mogućnosti da oporezuje za te namene, a krediti koje bi trebalo da uzima, i koje i uzima kako bi pozajmila novac Grčkoj na primer, na kraju, ali koji se planira već sada, moraju da se pokriju iz poreza. Što je politički problem – jer Brisel ne odlučuje, već odlučuju zemlje članice – da se utvrdi ko bi šta platio i koliko? U Nemačkoj, recimo, postoji sistem fiskalnog federalizma, uostalom kao i u Americi, gde federacija i pokrajine (države u SAD) dele troškove javnih ulaganja. EU kao celina nema takav sistem, izuzev sredstava u budžetu koja su namenjena manje razvijenim državama i regionima.

Tako da je Krugmanov problem ovaj: Kako bi Nemačka većom javnom potrošnjom mogla da utiče na povećanje zaposlenosti, recimo u Grčkoj ili Španiji? Odgovor je: tako što bi podstakla potrošnju i ulaganja kod kuće, čime bi se povećao uvoz neposredno, a i posredno preko brže inflacije u Nemačkoj. Alternativa je da se do istog takvog prilagođavanja dođe padom plata i cena u recimo Španiji ili Grčkoj, što bi povećalo njihov izvoz u Nemačku, a možda bi je to podstaklo i da ulaže, u recimo infrastrukturu iz razloga konkurentnosti i povećanja zaposlenosti (kako bi posao našli oni koje bi ugrozio povećani uvoz). Ovde, naravno, postoji asimetrija: nemačka politika bi trebalo da bude solidarna sa zemljama kao što su Španija i Grčka, dok bi prilagođavanje ovih drugih kroz deflaciju (smanjenje zaposlenosti i plata) bilo u njihovom interesu (gde je potrebno da ovaj “njihov” ili “sopstveni” interes javnosti nađe politički izraz u tim zemljama, što kao što se vidi nije baš jednostavno). Tako da odricanje izgleda politički, a mnogima i etički, opravdanije od solidarnosti. Fiskalna unija, naravno, taj problem rešava – kroz evropski porez i socijalna davanja – ali do toga je potrebno doći.

Super Mario

Što se monetarne politike tiče, ona je bila veoma uspešna u tom smislu da je očuvan evro. Oko 2012, kamatne stope na evro obveznice država članica monetarne unije su počele veoma da se razlikuju, do desetak procentnih poena (između recimo prinosa na nemačke državne obveznice i španske i grčke, koje su sve u evrima naravno), što je zapravo bila spekulacija o tome kako će izgledati kursevi novih valuta kada se raspadne evro. To je Mario Draghi uspeo da onemogući. Takođe, uspeo je da devalvira evro u odnosu na dolar, delimično kroz takozvano kvantitativno olakšanje, što je značajno podržalo evropski izvozni sektor. Konačno, učinio je javne dugove država članica održivim (čak i Grčke, ako tamo konačno privreda počne da se oporavlja), jer su kamatne stope na nuli, kada nisu negativne, a i ostaće takve bar još nekoliko godina.

Nije, pak, došlo do podsticanja ulaganja monetarnom politikom. Osim u berzanske papire. I tu je ključni problem. Naime, Mario Dragi kupuje razne vrste obveznica, time utiče na rast njihove cene i na pad prinosa, i to održava solventnost i likvidnost korporativnog i finansijskog sektora, ali ne podstiče ulaganje u dodatne proizvodne kapacitete, osim možda u inostranstvu, jer EU ima suficit u razmeni sa svetom. Jedan razlog je to što još uvek postoje ozbiljni problemi u bankarskom sektoru, gde je potrebno da se poveća kapital i da se uklone preostala nenaplativa potraživanja, a drugi razlog je to što se privatna potrošnja sporo oporavlja, zbog povećanog broja nezaposlenih i zbog stagnantnih, a u mnogim zemljama, i realno manjih plata i drugih naknada. Što se vidi u veoma sporoj inflaciji. To je taj problem prilagođavanja kroz deflaciju.

Šta tu još može monetarna politika? Da ubedi preduzetnike i potrošače da će inflacija da se ubrza (da, kako bi rekao Krugman, ubedi sve da je “posvećena iracionalnosti”), pa da prvi vide izglede da povećaju dobit i ulažu u povećanje proizvodnje, a drugi bi trebalo da danas troše više jer će sutra sve biti skuplje. U tome je Dragi bio neuspešan, uostalom kao i FED (američka centralna banka) i centralna banka Japana (mada ne iz istih razloga). Da bi se to postiglo, potrebno je bukvalno štampanje para, ono što se zove helikopterskim novcem, što znači da se novac naprosto stavi ljudima u džepove, pa da oni krenu da ih troše (recimo zato što će to biti više nego jasna potvrda da je centralna banka postala “iracionalna”).

01

To je, međutim, isto što i fiskalna politika, zbog čega Dragi to ne može da uradi. Ne može ni Brisel, jer budžet EU nema mogućnost deficitarnog finansiranja, već to mogu samo države članice, a među njima one koje nemaju budžetske probleme, što će reći ponovo Nemačka. Koja ne vidi potrebu za tim jer nema problem nezaposlenosti i ne bi ubrzanjem inflacije u samoj Nemačkoj da podstakne uvoz i obeshrabri izvoz.

Pa se vraćamo na ono što sam napisao o podsticajnoj fiskalnoj politici. Gde bi posao helikopterskog novca obavilo smanjenje poreza (naprosto ministarstvo finansija pošalje svima ček sa nadom da će novac biti potrošen), ali to mnoge zemlje ne mogu da urade iz političkih, ali i budžetskih razloga, jer bi se time povećali fiskalni deficiti. Centralna banka nema taj neposredan problem, usled čega je štampanje para, u vidu helikopterskog novca, bolji metod, ali to, najpre, nije moguće po statutima većine banaka, a drugo nije politički izvodljivo ako nije jasno ko tačno snosi troškove? Što je političko pitanje koje je neizbežno, čak i ako ta operacija nikoga ništa ne košta. U Evropskoj uniji bi bilo prelivanja, što je dodatni politički problem. A zajedničke kese za tu svrhu nema.

Naravno, ništa ne stoji i nevidljiva ruka ne miruje, tako da će sa vremenom taj proces postepenog rasta plata i cena u Nemačkoj i sličnim zemljama, uz pad realnih plata u deficitarnim zemljama, dovesti do oporavka, gde će biti veoma vazno to što je Dragi uspeo da sačuva evro i sa njim zajedničko tržište. A biće i dodatnih javnih ulaganja, ali ništa od toga ne preko noći.

Benevolentni diktator i demokratija

Problem koji imaju Krugman i drugi ekonomisti, koji kažu da je potrebno da država više troši, zaduživanjem jer su kamate niske, jeste u tome što ne mogu da objasne zašto za to nema podrške ni u zemlji sa centralnom vlašću i budžetom kao što su SAD, a pogotovo je to složeno u EU, gde centralne vlade i budžetske politike i nema. Zapravo, u SAD federalne vlasti mogu da troše deficitarno, što i čine, ali su te mogućnosti u državama (članicama federacije) ograničene, i zapravo formalno nepostojeće (osim kroz zaduživanje za kapitalna ulaganja). Tako da u SAD države ograničavaju federaciju, dok su u EU, a zapravo u  evropskoj Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU), države ograničene nedostatkom fiskalne zajednice.

Problem je, delimično, u pristupu. Uzmimo da postoji benevolentni diktator; njemu bi bilo jasno da javna potrošnja i ulaganja mogu i treba da nadoknade privatnu potrošnju i ulaganja kada su one nedovoljne da bi se postigla puna zaposlenost. Otuda pitanje: zašto ne može demokratija ono što bi mogao benevolentni diktator? Pa onda slede objašnjenja, jedno manje razumljivo od drugog. No, benevolentni diktator to ne može, upravo zbog toga što mu nedostaje demokratska legitimnost. Krugman je u pravu da je javni dug ono što “mi dugujemo sebi”, ali u federacijama i unijama tih “nas” nema, a nema “nas” ni u centralizovanim državama mimo legitimnosti koju obezbeđuje demokratski proces. Čak i centralna banka to nije, jer demokratski “mi” nismo spremni da joj predamo upravljanje javnim finansijama. Zato su one samostalne, što će reći odvojene od budžeta, kako bi mu bile nedostupne.

Rezervni novac

Krugmanu je sve to jasno, usled čega on smatra da je bolje kada evra ne bi ni bilo, pa bi zemlje kao Španija i Grčka devalvirale i ne bi morale da se prilagođavaju kroz deflaciju. Izvoz bi se povećao ili bi se bar uvoz smanjio, pa bi se povećala domaća potrošnja, i opet bi negativni efekti na zaposlenost i privrednu aktivnost bili manji i privremeni. Problem je u tome što je za uspešnu devalvaciju potrebno da novac zemlje bude njen rezervni novac, što će reći da se ne štedi, računa, primaju plate i druge naknade, i pozajmljuje u stranom novcu. No, u mnogim zemljama, recimo u Srbiji, ali recimo i u Hrvatskoj, a i u Grčkoj u vreme drahme, štedi se u stranom novcu, a i plate su u velikoj meri indeksirane na evro (ili ranije nemačku marku ili dolar), upravo da bi se prihodi i potrošnja osigurali od neočekivane devalvacije. Tako da, ako se svejedno devalvira često, kao u slučaju Srbije, to dovodi do rasta stranog duga, jer čak i državi je jeftinije da se zadužuje u stranom novcu, i onda, kao što je sada slučaj, devalvacija rizikuje ne samo bankrotstvo privatnog sektora, već i države. Tako da, opet, kada bi postojao benevolentni diktator sa potrebnim ovlašćenjima da obezbedi da ljudi imaju poverenje u sopstveni novac, iako ih to poverenje košta svaki put kada kurs devalvira, prilagođavanje na gubitak konkurentnosti i na privredne krize kod kojih je to problem bi bilo preporučljivo. No, to obično zahteva različite mere represije, koje su opet skupe politički i u novcu. Neke zemlje su uspešne u režimima takozvanog inflatornog targetiranja sa fleksibilnim kursem, ali njima devalvacije nisu ni potrebne. Ali mnoge od zemalja koje su upravo htele da se oslobode tih troškova povremenih devalvacija i stoga su prešle na evro nemaju ni monetarne niti fiskalne, a to će reći ni privredne niti političke uslove, potrebne za povratak na sopstveni novac. A uz to su i demokratije, pa moraju da vode računa o tome ko plaća koji fiskalni trošak.

Peščanik.net, 07.05.2016.

Svemir: nova ekonomska granica

00

Trka u svemiru se ponovo zahuktava i mnogi u njemu vide mogućnosti za investicije. Kako se barijere i troškovi za primenu tehnologije u svemiru spuštaju, verujemo da će preduzeća u sektoru aerokosmičke i odbrambene industrije (A & D, Aerospace & Defence) iskusiti ubrzani rast na svojim svemirskim poslovnim linijama, dok bi biznis komercijalnih satelitskih operatera mogao biti ugrožen usled jeftinijih alternativa.

11Eskalacija geopolitičkih tenzija čini se da vuče SAD u pravcu povećanja militarizacije svemira i zaštite postojećih sredstava, sa rastom fondova za obezbeđivanje sredstava za zaštitu svemira kao rezultat. Svemir postaje sve manji, bliži, i jeftiniji, iznova pokrećući privredu koja stagnira već́ decenijama i otvara prostor za nove aplikacije, tehnologiju i konkurenciju. Analizu svemira kao prostora za obavljanje biznisa uradio tim specijalista za aerokosmička ulaganja pri banci Goldman Sachs: 

Šta ako vam kažemo da slanje u svemir sada košta 11 puta manje nego pre 5 godina i da sateliti mogu da koštaju 100 puta manje? Naša sposobnost da se otisnemo u svemir se  promenila u poslednjih 5 godina više nego tokom celog prethodnog perioda istraživanja svemira. Novi, lakši pristup, može radikalno promeniti naše aktivnosti u svemiru (više o ovome u Pregledu pravnih regulativa o kosmičkom prostoru).

13Niski troškovi lansiranja omogućavaju primenu jeftinih satelita sa kraćim očekivanim trajanjem života, i smanjuju barijere za komercijalne, vojne i naučne aktivnosti u svemiru. “Sazvežđa” odnosno flote ili konstelacije manjih satelita sada mogu da obavljaju posao starijih satelita uz značajne uštede u troškovima. Bez ove visoke barijere ulaska, ekonomija svemira može da se podrvgne eri kreativne destrukcije. Proizvođači satelitske opreme i provajderi lansirnih rampi moraju brzo reagovati i sami sebe ponovo redefinisati da bi uspeli da iskoriste ono što može biti tržište sa visokim rastom.

17Zašto je to važno? Jeftiniji pristup svemiru je ono što ovu igru čini ponovo živom. Budućnost istraživanja i svemirske ekonomije zavisi od dostupnosti svemira igračima u komercijalnoj trci. Do sada, samo nekolicina kompanija i država je bila dovoljno snažna da investira u postrojenja sa ciljem osvajanja svemira. Niža ulazna cena i za satelitske tehnologije i za usluge lansiranja omogućava pristup za više preduzeća. Ovo će verovatno promeniti konkurentnost okruženja tako što će stimulisati potražnju za sredstvima bitnim za osvajanje svemira i bolje snabdevanje uslugama kao što su GPS, satelitski internet, i precizno mapiranje. Kako svemir bude postajao sve natrpaniji, praćenje i zaštita imovine SAD će biti sve važniji fokus za ministarstvo odbrane, koje je već stvorilo novu priliku za odbrambene resurse.

12

Mogućnosti za satelite i lansirne rampe u A & D: Smanjenje troškova lansiranja nudi do sada neviđene mogućnosti za pristup svemiru, što će stvoriti dobre poslovne mogućnosti za proizvođače satelita. Sa troškovima manjim za 10% od onoga što su bili pre 5 godina, investicije u svemir će postati dostupne kompanijama koje još nisu ušle u taj prostor. Troškovi će verovatno nastaviti da opadaju sa razvojem raketa za višekratnu upotrebu – sličnih onoj koju je uspešno testirao Blue Origin. Mislimo da bi troškovi mogli pasti za još 10 puta u narednih 5 godina.

Očekujemo da Lokid Martin (Lockheed Martin), ALLIANT TECHSISTEMS, i Boeing smanje svoje troškove lansiranja – Antares, Atlas V, i Vulkan – kako bi mogli da ostanu konkurentni.

19Niski troškovi lansiranja će preoblikovati satelitsku industriju, s obzirom da sateliti mogu sada biti dizajnirani za kraće očekivano trajanje života, što značajno utiče na smanjenje troškova. Dostupnost GPS, satelitskog interneta, komunikacije, slike, i naučnih istraživanja može se značajno povećati sa posledičnim smanjenjem troškova za potrošače i poreske obveznike. Vidimo  da američki A & D sektor nastavlja svoju putanju natprosečnog rasta i povećava svoje učešće na tržištu lansiranja, nakon godina slabih rezultata što je prikazano na donjem grafikonu:

grafikon 7Ovde je svemirska ekonomija uočljiva kao elastična i brzorastuća, što je usledilo kao efekat nižih troškova lansiranja i satelita.

Qualcomm Inc. i SpaceX već su reagovali na ove niže troškove lansiranja, najavljujući planove za lansiranje satelitske flote sa 900 i 4.000 članova, respektivno, a Elon Musk predviđa završetak tog posla za 5 godina. Na kraju 2014, u svemiru je bilo 1.261 operativnih satelita prema podacima organizacije Satellite Industry Association, u odnosu na 986 u 2011. godini.

16Privatizacija svemira stvara komercijalne mogućnosti za kompanije koje su zainteresovane da operišu u prostorima bliskim svemiru. To omogućava da agencija NASA ode korak dalje: kako NASA bude ulazila dublje u svemir, komercijalne kompanije će preuzimati odgovornost za transport i usluge u niskoj orbiti oko Zemlje, što se jasno vidi u komercijalnom snabdevanju i komercijalnim nagradama za posade. Ugovori su ponovo obnovljeni u januaru 2016. godine u ukupnoj vrednosti od oko 5 milijardi dolara i zaključeni na rok od šest godina. Lansiranja letilica sa ljudskom posadom su u SAD bila zaustavljena 2011. ali to će se promeniti sa razvojem sistema za lansiranje sa sledećom generacijom raketa za istraživanje svemira, koje će dovesti Amerikance do asteroida u 2025 i do Marsa u 2030-im.

04Zaštita imovine u svemiru će biti rastući novi i sve važniji faktor kako svemir bude postajao sve naseljeniji i predstavljao pretnju za američku sigurnost: Fokus na zaštiti sredstava u svemiru će doprineti najmanje $5.5mlrd u narednih 5 godina. To treba dodati na procenjenih oko $25mlrd svake godine u tajnim i nekategorisanim aktivnostima odbrane u svemiru prema medijskoj kući CBS. Tekući neklasifikovani troškovi nabavki ministarstva odbrane  dostižu samo $7.1mlrd u glavnim programima sa $ 1,5 milijardi troškova lansiranja, $3.0mlrd za satelite, a $2.6mlrd za podršku. Dodatnih $5.5mlrd za zaštitu imovine u svemiru će najverovatnije biti dodeljeno u okviru tajnih budžeta, koji predstavlja najveći deo troškova ministarstva odbrane SAD u odbrani svemira. Svemirska komanda SAD je narasla na otprilike istu veličinu kao i obalska straža sa budžetom koji je oko 2,5 puta veći. Jer, potrošnja za svemirski program je usko povezana sa pretnjama nacionalnoj bezbednosti iz bliskih sličnih zemalja, vidimo oživljavanje Rusije i uspon Kine kao važan vetar u leđa Pentagonove potrošnje u svemiru. Obe zemlje su uspešno testirale protivsatelitska oružja, pokazavši da su američka sredstva u svemiru u opasnosti.

03Kako američka misija u svemiru postaje sve složenija i suočava se sa sve konkurentnijim i brojnijim okruženjem, zaštita imovine u svemiru postaje sve važnije pitanje za ministarstvo odbrane. I dok američke vazdušne snage, barem zvanično, ne komentarišu konkretne strategije za odbranu svemira, borba protiv ometanja, pokretljivost, situaciono snalaženje i rastakanje svemirskih poseda i disagregacija su opšte prihvaćeni kao glavni fokus delovanja. U slučaju gubitka svemirske imovine, SAD će vršiti pritisak kroz jeftine, brzo rasporedive satelite koji bi mogli da zamene opremu na Zemlji.

 

Goldman Sachs