Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Kako stranci razmišljaju o Kini pošto je posete?

Pre četiri godine sam posetio Kinu kao nezreli 16-godišnji Amerikanac.

Pre nego što sam otišao, nikada nisam razmišljao o Kini. Ona je, naprosto, bila sa druge strane sveta. Bili su komunisti. Imali su puno ljudi i zagađenja. Ako danas pogledam unazad, čini se toliko naivnim ignorisati najveću zemlju sveta. Pretpostavljam da je to uobičajeni američki problem, mada on ne može biti opravdanje.

U avionu za Kinu sedeo sam pored jednog Kineza. U razgovoru smo došli do religije, kada mu rekoh da sam hrišćanin. Rekao mi je da je i on takođe. Otvaraju mi se oči: U Kini ima onih koji su religiozni.

U Šangaju sam se popeo na vrh Svetskog finansijskog centra i odatle, sa visine od gotovo pola kilometra (492m) video najveći grad na planeti. Bio sam zapanjen. Kasnije tog dana otišao sam do pijace u jednom od siromašnijih gradskih okruga grada, gde sam se zapanjio na jedan drugačiji način.

Noćnim vozom otputovao sam u Vuhan. Osećao sam kao da je trebala čitava večnost kako bismo stigli tamo, pa sam pretpostavio da moramo biti negde na pola puta preko zemlje. Nisam bio ni blizu; Kina je ogromna.

Vuhan je glavni industrijski grad i definitivno nije glavna turistička destinacija. Zagađenje je bilo prilično veliko dok sam tamo boravio. Ali, posle nedelju dana ili više provedenih u Vuhanu, otputovali smo u Hangžu, koji je poznat po prelepom Zapadnom jezeru. razlika u odnosu na Vuhan bila je kao noć i dan – ljudi u Hangžuu su poštovali saobraćajne propise, objekti i zgrade su održavani, a osećalo se kao da je grad pun života. Bilo je to za mene još jedno otvaranje očiju – Kina je kao i svaka druga velika zemlja. Ima svoje pobednike i gubitnike, svoje prelepe delove ali i one utilitarne, koji pre svega služe svrsi (bavljenje industrijom). Neki od njih žive ne previše lagodno jer rade u fabrikama. Neki drugi, pak, vode biznise i žive u prelepim penthausima.

Na kraju smo posetili i mali grad (po kineskim standardima) koji se zove Venling, gde sam odseo kod jedne kineske porodice, usput se zabavljajući piratskom verzijom igrice „Fifa 13 sa momkom mojeg godišta. Sa njim sam otišao u školu i sreo se sa studentima koji su se intenzivno pripremali za nacionalni ispit. Video sam engleske nastavnike koji su pokušavali da mlade Kineze podučavaju jeziku kojeg ni sami nisu tečno govorili, kako bi pomogli deci da se jednog dana izbore za dobar posao. Upoznao sam devojku koja je rekla kako bi volela da može da ode do Amerike, jer joj u Kini nije dozvoljeno da bude levoruka (pretpostavljam da je to pitanje pritiska koji na nju vrši porodica).

Putujući kroz Kinu sam upoznao neverovatno ljubazne ljude, ali i one grube, mlade ljude a i one stare, one koji su sanjali o ženi svog života ili o dobrom automobilu; bilo je i onih koji su samo pokušavali da se nekako provuku i „fintom“ izmanevrišu do boljeg života.

A ono što sam shvatio je da je Kina poput Sjedinjenih Država. To je komplikovano mesto, puno kontradikcija i kontrasta. Ali, baš kao i Sjedinjene Države, ali i kao svaka druga zemlja u kojoj sam bio, Kina je zapravo jedno neverovatno mesto sa divnim ljudima koje treba upoznati, sa predivnim mesta koje treba istraživati.

Po povratku u Sjedinjene Države, počeo sam da čitam o Kini. Počeo sam da uzimam časove kineskog ali i časove u kojima sam upoznavao istoriju ove zemlje. I – što sam više učio o njoj, sve sam više uviđao koliko je nemoguće da je ikada do kraja shvatim i zaista razumem. Na kraju krajeva, čitav svoj život možete provesti pokušavajući da razumete jednu osobu… kako tek izgleda „sasvim shvatiti“  1,4 milijarde Kineza.

A moje putovanje u Kinu je učinilo da shvatim koliko su glupi svi nesporazumi i problemi naše (američke) vlade. Hajde da izgradimo prijateljstva umesto da krstarimo razaračima kroz Južno Kino more. Radimo zajedno kako bi svet postao sigurnije mesto. Hajde da učimo i saznajemo o Kini i Aziji i pustimo da najmnogoljudniji kontinent na svetu zadobije veću ulogu, da se probije do svetske kulturne scene i globalnog liderstva.

U suprotnom, garantujem da će naše neznanje biti pogubno po nas.

Bendžamin Kijeta, živi u Americi; posetio Kinu i učio o njoj.

Quora

 

Pol Manafort: život kao filmski triler (1/2)

Prekomorske aktivnosti Pola Manaforta imale su svog značajnog pokrovitelja: jednog ruskog oligarha

Napori bivšeg šefa Trampove kampanje da „pogura“ američke interese u Ukrajini, Gruziji i Crnoj Gori često su povezani sa – Olegom Deripaskom.

Ko je Pol Manafort i zašto je u žiži svetske javnosti poslednjih dana i meseci?

Paul John Manafort Jr. (rođ. 1. aprila 1949.) je američki advokat, lobista, politički konsultant i jedan od vodećih ličnosti Trampove predizborne kampanje kojoj se pridružio marta 2016., postavši njen prvi čovek od juna do avgusta 2016. Ranije je bio savetnik američkih predsedničkih kampanja republikanaca Džeralda Forda, Ronalda Regana, Džordža V. Buša i Boba Dola. Manafort je u Vašingtonu 1980. godine, zajedno sa direktorom Čarlsom Blekom i Rodžerom Stounom osnovao kompaniju Black, Manafort & Stone. Nakon što im se 1984. pridružio Piter Keli, kompanija je preimenovana u Black, Manafort, Stone & Kelly (BMSK).

Pol Manafort

Pol Manafort

Manafort je često lobirao u ime kontroverznih inostranih lidera kao što je ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, Ferdinand Markos, bivši diktator sa Filipina, Mobutu Sese Seko, diktator bivše Demokratske Republike Kongo, i angolski gerilski lider Žonas Savimbi. Lobiranje u službi interesa stranih vlada zahtevalo je od njega registraciju svojih aktivnosti kod Odeljenja za pravosuđe po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata (FARA); Međutim, do 2. juna 2017. Manafort nije registrovao. Manafort se 27. juna, najposle, retroaktivno registrovao kao inostrani poslovni agent.

Manafort je pod istragom više federalnih agencija. Federalni istražni biro (FBI) aktivno sprovodi krivičnu istragu protiv njega od 2014. godine u vezi sa poslovnim odnosima u doba dok je lobirao za Ukrajinu. On je, takođe, osoba za koju je zainteresovana američka kontraobaveštajna istraga oko mogućeg dogovora između ruske vlade i Trampovih sararadnika, sa ciljem da se utiče na predsedničke izbore 2016. godine. Nekoliko odbora američkog Senata takođe razmatra njegove dosadašnje aktivnosti.

Političko-konsultantska firma Pola Manaforta bila je aktivna već više od jedne decenijie i često se u svojim poslovima povezivala sa ruskim političkim interesima ne samo u Ukrajini već i u Gruziji, Crnoj Gori i drugim zemljama koje je Kremlj smatrao da su u sferi njegovog uticaja.

Ispitivanje koje su sproveli novinari Volstrit džornala (WSJ) pokazuje da su ovi napori bili širi kako po obimu tako i po svojim ambicijama, trajući duže no što je prethodno bilo izveštavano: počev još 2004. godine, a potom nastavljajući bez prekida sve do 2015. godine.

Ove su aktivnosti često uključivale jednu glavnu ličnost – ruskog oligarha Olega Deripasku, biznismena politički povezanog poslovima ruske države na međunarodnom nivou, čiji se poduhvati ponekad uklapaju u spoljnopolitičke ciljeve ruskog predsednika Vladimira Putina. “Sebe ne razdvajam od države (iz koje potičem)”, rekao je on 2007. za Fajnenšel tajms. “Nemam nikakvih drugih interesa.”

Rad i dela Pola Manaforta, čoveka koji je bio šef Trampove predsedničke kampanje, i tragovi koje je ostavio širom istočne Evrope, kao i njegove veze sa Olegom Deripaskom, objašnjavaju zašto je toliko interesantan američkim istražiteljima, koji su došli do saznanja o navodnom ruskom mešanju u predsedničke izbore 2016. godine.  Po rečima onih koji imaju informacije o ovoj istrazi, Članovi istražne komisije američkog Kongresa razmatraju Manafortove poslovne i političke veze ne bi li što više doznali o istorijatu njegovih veza sa Deripaskom.

Prema zvaničnicima koji su upoznati sa ovim pitanjem – Oleg Deripaska, globalni trgovac ruskim aluminijumom i metalima i vlasnik investicionog holding giganta „Bazni element“ – ponudio je da pred obaveštajnim komisijama američkog Doma i Senata svedoči o navodnom ruskom mešanju u američke izbore, a u zamenu za imunitet. Zvaničnici Kongresa odbili su ovu Deripaskinu ponudu, ne želeći da se mešaju u istragu koju je po istom pitanju pokrenuo američki Federalni istražni biro.

Specijalni savetnik američkog Ministarstva pravde Robert Miler (Robert Mueller), u sklopu svoje istrage o tvrdnjama američkih obaveštajnih agencija da je došlo do mešanja Rusije u američki izborni proces, ispituje Manaforta o mogućim kršenjima zakona o lobiranju i pranju novca, navodi WSJ, citirajući osobu koja je upoznata sa ovom stvari.  Ovog jula su FBI agenti koji su radili s Milerom izvršili pretres Manafortove kuće u Virdžiniji.

Iako su Manafort i Deripaska na kraju izgubili novac, što je 2014. kulminiralo podnošenjem peticije (tj formalnog pismenog zahteva suda, a po nalogu suda) na Kajmanskim ostrvima, Manafort je u narednim godinama nastavio da radi u Ukrajini. On je početkom ove godine podneo poresku prijavu u kojoj stoji da je njegova firma zaradila više od 17 miliona dolara radeći za proruske stranke u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine. Manafortov neuspeh oko obelodanjivanja punog obima svog delovanja u Ukrajini doveo je avgusta 2016. do njegovog odlaska s mesta šefa Trampove predsedničke kampanje.

Evgenija Kljukač (Evgenya Klyukach), korporativna portparolka Olega Deripaske izjavila je da odbija da komentariše ovaj slučaj. Deripaska je, u pritužbi koju je ovog maja podneo protiv lista Associated Press pred američkim Okružnim sudom u Vašingtonu D.C., naveo da ga je ovaj list oklevetao u martovskom članku o njegovim navodnim finansijskim vezama koje ima s Manafortom. U pritužbi na članak AP-a stoji da “Gospodin Deripaska nikada nije imao bilo kakav aranžman, bilo ugovorno ili na neki drugi način, sa g. Manafortom u cilju osnaživanja interesa ruske vlade”, kao i da je “g. Deripaska još pre više godina prekinuo svoje odnose sa gospodinom Manafortom.” AP sada radi na svojoj odbrani od Deripaskine tužbe.

Manafort je odbio da bude intervjuisan za ovaj članak. Njegov portparol, Džejson Maloni, upućuje na prethodnu pismenu izjavu Manaforta u kojoj je rekao: “Radujem se susretima s onima koji sprovode ozbiljne istrage po ovim pitanjima, kako bi se diskutovalo o stvarnim činjenicama”.

Miler je poslao sudski poziv Maloniju da se pojavi na sudu, tražeći od njega podatke vezane za njegove aktivnosti sa Manafortom i zahtevajući da svedoči pred Velikom saveznom porotom. U svojoj izjavi, Maloni je rekao da “želi da dobije savet advokata pre nego što bilo šta bude komentarisao javno” u vezi s ovim pitanjem. On je odgovorio na pitanja ovog lista pre no što mu je uručen Milerov sudski poziv.

Deripaska (49) je svoje bogatstvo zaradio u potresu proizvedenom raspadom Sovjetskog Saveza, kada se pojavio kao glavni akcionar sovjetskog alu-kombinata „Rusal“, nekadašnjeg najvećeg svetskog proizvođača aluminijuma. Sjedinjene Države su u jednom trenutku onemogućile Deripaskin ulazak u Ameriku usled američke zabrinutosti o njegovim mogućim vezama sa organizovanim kriminalom koje je dotad navodno imao, a o čemu je Volstrit džornal pisao 2009. Sumnje i podozrenja na ovu temu Deripaska je javno osporio. Stejt department je odbio da komentariše trenutni status njegove vize.

Nakon što je 2000.  obezbedio predsedavanje Rusijom, Putin je javno predstavio svoj „svečani dogovor“ kojim ovekovečuje savez države sa oligarsima: izjasnio se da ne želi revizije aukcijskih privatizacija sprovedenih tokom 90-tih, koje su državnu imovinu pretvorile u lična bogatstva – pod uslovom da, naravno, ta „ličnost“ tj oligarh podržava nacionalne prioritete i državne interese.

Manafort je svoju karijeru izgradio višegodišnjom političkom ekspertizom koju je obezbeđivao firmama u vlasništvu velikih međunarodnih „snagatora“ poput Mobutua Sese Sekoa u Zairu, Ferdinanda Markosa na Filipinima ili angolskog pobunjenika Žonasa Savimbija. Veliki deo njegovog rada s licima i kompanijama koje su bile u ruskom državnom interesu išao je preko firme „Davis Manafort Partners“ (DMP), političke konsultantske kuće koju je Manafort vodio sa svojim poslovnim partnerom, Rikom Dejvisom (Rick Davis).

Deljenje američke „političke mudrosti“ i ekspertize inostranim firmama nije ilegalno. Naprotiv. Manafort, koji je radio sa Deripaskom, ponekad je izgledao kao da se angažuje na inostranom delovanju koje su neki ljudi – neki bivši američki ambasadori u regionu – videli kao potencijalno u suprotnosti sa navedenim američkim pozicijama u tom trenutku u toj zemlji. Njihove lične relacije datiraju od 2004. a trajale su još bar do 2007. godine, iako su Manafort i njegova firma nastavili da do 2015. pružaju svoje savetodavne usluge strankama bliskim Olegu Deripaski – to jest ruskom zvaničnom interesu.

Maloni je rekao da se “Rad g. Manaforta za g. Deripasku i njegovu kompaniju, Rusal, obavljao u cilju unapređenja trgovinskih interesa.”

Gruzijski projekt

U jednom ranijem poslovnom projektu, koji dotad nije bio poznat, Manafortova firma radila je sa Deripaskom sa ciljem povratka jednog prognanog, proruski orijentisanog gruzijskog političara u Gruziju, koja je 2004. godine izabrala prozapadno orijentisanog predsednika, nakon takozvane Ružičaste Revolucije iz 2003. godine (prvobitno “Revolucije ruža”, naziv koji je kasnije preinačen).

Natanijel Rotšild

Natanijel Rotšild

Kako je izjavio politički konsultant blizak Manafortovom DMP-u, početkom 2004. godine je jedan od Deripaskinih investicionih partnera, Natanijel Rotšild (Nathaniel Rothschild), potomak familije znamenitih britanskih magnata pozvao Dejvisa, Manafortovog partnera, da zajedno odu u moskovsku kancelariju oligarhove holding kompanije, Basic Element. Tamo su se sastali sa Igorom Giorgadzeom, bivšim ministrom gruzijske državne bezbednosti. Cilj sastanka: Pomozite nam u izradi plana kako da Giorgadze povrati svoj uticaj u Gruziji.

Ovaj konsultant tvrdi da je Deripaska angažovao Manafortov DMP da se pobrine za sprovođenje „Gruzijskog projekta“.

Gruzijske vlasti optužile su Giorgadzea da je 1995. organizovao pokušaj atentata na gruzijskog predsednika Eduarda Ševarnadzea. Od svog dobrovoljnog egzila tj bekstva iz Tbilisija u Moskvu, Giorgadze je osnovao političku partiju pod pokroviteljstvom Rusije.

Nakon Ružičaste revolucije, novi predsednik je Gruziju udaljio od Kremlja. Predsednik Džordž V. Buš podržao je njegov politički kurs ka zapadu.

Deripaska mu se suprotstavio proruskom strategijom, tvrdi ovaj politički konsultant. Natanijel Rotšild bi uložio novac u Gruziju – prvenstveno u vinograde i vinarstvo – da bi, potom, pozvao gruzijsku vladu da Giorgadzeu dopusti bezbedan povratak u zemlju.

“Giorgadze je bio osoba od poverenja, Rusiji lojalna i pouzdana figura koja ne bi odbegla na Zapad“, rekao je Kenet Jalovic, američki ambasador u Gruziji od 1998. do 2001. godine, sada direktor programa za rešavanje konflikata pri Univerzitetu Džordžtaun.

Od Rotšilda je bilo nemoguće dobiti komentar o svojoj navodnoj ulozi u „Gruzijskom projektu“. Dejvis nije odgovorio na zahteve medija za komentar, kao ni Giorgadzeov advokat, Gagi Moziašvili.

Konsultant-svedok izjavio je da su Natanijel Rotšild i Dejvis krajem 2004. u Tbilisiju ručali s novim predsednikom Gruzije, Mihailom Sakašvilijem, ali je ovaj potopio te planove i nade, odlučno odbacivši njihovu zamisao o “vinogradarstvu u Gruziji“.

Maloni je rekao da je DMP bio uključen u „Gruzijski projekt“, ali da Manafort u njemu nije igrao nikakvu ličnu ulogu niti se izjašnjavao o tome da li je Deripaska bio uključen u ovaj projekat. Sakašvili je odbio da ovo komentariše.

Globalizacija i javno zlo


U napisu u Wall Street Journalu, Mekmaster i Kon, savetnik za nacionalnu bezbednost i direktor nacionalnog privrednog saveta, napisali su:

„Svet nije ‘globalna zajednica’ već arena u kojoj se za prestiž nadmeću države, nevladine organizacije i privrednici. SAD tom forumu doprinose svojom nenadmašnom vojnom, političkom, ekonomskom, kulturnom i moralnom snagom. Ovu elementarnu činjenicu međunarodnih odnosa ne treba poricati već je treba prigrliti.”

Dakle, prvo, svet nije globalna zajednica. Drugo, svet je arena ili forum gde se sučeljavaju (forum?) i za prednost nadmeću (arena?) države, nevladine organizacije i privrednici. Treće, SAD raspolažu nenadmašnom snagom, vojnom i svakom drugom. Četvrto, to nije samo stvarno tako, već drukčije u međunarodnim odnosima ne može ni biti (to je „elementarna činjenica“).

To je, dakle, verzija realizma nove američke administracije. Najpre, stoga, valja videti koliko je realistična. Zanemarimo sve ustanove međunarodne zajednice, jer bi to mogao da bude jedan vid tog foruma ili te arene u kojima se države i svi ostali akteri nadmeću. Tu se ne predstavlja svetska zajednica jer sve te organizacije nemaju zajednički cilj, volju i sredstva. Jasno je da pogotovo ne postoji globalna zajednica shvaćena kao društvo. Da li to onda znači da zaista nema svetske političke zajednice ili pak društva? Ne znači. Zato što postoje globalna javna dobra ili zla. Recimo klimatske promene u meri u kojoj na njih utiče ponašanje ljudi. Ili bezbednost, to jest njeno odsustvo. Globalna dobra ili zla opet utiču na blagostanje ljudi u celom svetu, a raspodela tog uticaja svakako može da bude nepravična.

Tako da je globalizacija, nastanak globalne zajednice, drugi način da se kaže da postoje globalna javna dobra ili zla. Koja svi ljudi sveta konzumiraju u količinama koje zavise od načina na koji se javna dobra ili zla proizvode. Uzmimo dva, poređenja radi.

Jedan jeste ono što se naziva „tragedy of commons / tragedija javnog dobra“. Recimo, svako zagađuje kako bi bio konkurentniji, što vodi javnom zlu u vidu nedostatka čistog vazduha ili vode ili obradive zemlje ili nekog drugog izvora dobrobiti. To bi moglo da se podrazumeva pod nadmetanjem za prednost. To bi, takođe, trebalo da se misli kada se kaže da svet nije globalna zajednica – ne postoje javna dobra ili zla.

Slično bi se moglo razumeti i pozivanje na snagu ili moć. Svetske zajednice nema zbog politike moći, koja je elementarna globalna činjenica. Uzmimo da se moć, meka ili tvrda svejedno, izrazi u bilateralnoj razlici, recimo među državama. Ona će, može se verovati, tada biti veća nego u multilateralnoj, recimo, areni. Tako da arena ili forum koji se pominju kao zamene za globalnu zajednicu nisu neki vid multilateralnog odmeravanja snaga, već skup bilateralnih odnosa. Svet na jednoj strani a SAD na drugoj, to je način da se umanji američka moć. Dok nadmetanje svih sa svima jeste način da se ta moć uveća. To je po svemu sudeći račun moći nove američke administacije.

Stoga, multilateralni trgovački sporazumi nisu povoljni, nisu zapravo pravični u tom smislu da ne uvažavaju stvarnu razliku u snazi ili moći. Isto važi za Pariski ugovor o ograničavanju zagađivanja (da to tako nazovem). To je najverovatnije i razlog što se podozreva da je NATO korisniji drugima, a skuplji Americi, kao i da je pregovaranje sa Evropskom unijom, a ne sa pojedinačnim zemljama članicama, nepovoljno za Ameriku i, sa stanovišta bilateralnih odnosa snaga, nepravično prema njoj.

Ovaj bilateralni račun je pogrešan jer su moćniji više nego proporcionalno uticajniji u multilateralnim nego u bilateralnim sukobima ili pregovorima, što će se možda uskoro i uvideti. Pogotovo ukoliko se uzme u obzir uticaj na globalnu bezbednost. Odmeravanje snaga svih sa svima ne mora da dovede do svetskog sukoba, ali svakako uvećava rizik po bezbednost, što će reći umanjuje je. Ili, drukčije izraženo, u sistemu bilateralnog odnosa snaga potrebni su veći troškovi svih pojedinačno da bi se postigao određeni nivo bezbednosti, nego u multilateralnom sistemu.

Alternativno razumevanje svetskog foruma kao realističnog oblika postojanja globalne zajednice jeste neki vid Kantove konfederacije. Pored međunarodnog prava i republikanskog uređenja, važna je fiskalna politika, kako teritorijalizacija politike ne bi dovela i do teritorijalizacije privrede i društva. Slično kao u EU, no to je nezavisna tema.

Ovaj novi realizam deli zabludu sa svim antiglobalistima da su dostupna javna dobra – zelen, napredan, bezbedan i pravičan svet – ako se odbaci globalizacija. To su, međutim, sve više globalna javna dobra. Alternative su ili „tragedija javnog dobra“ ili globalno naoružavanje. Neka vrsta globalizacije Drugog amandmana američkog ustava.

Vladimir Gligorov, Peščanik.net

Da li su Transatlantski trgovinski sporazum i CETA „pretnja demokratiji“?

Postoji još jedan trgovinski sporazum koji je već potpisan, a koji je verovatno daleko upitniji nego što je TTIP.

Ako je potreban ikakav dokaz da su trgovinski sporazumi samo puki izgovor kako bi korporativni biznisi zavladali svetom – a na naš račun i štetu – ne tražite dalje: tu je „CETA“, sporazum između EU i Kanade, piše u svojoj kolumni Nick Dearden za londonski dnevnik The Guardian.

I dok su se velike sile iz grupe G7 okupile prošle sedmice u Japanu na svom redovnom samitu, na čitav niz trgovinskih sporazuma presečen je rafalom kritika koje dolaze sa svih strana. Pa ipak, od Donalda Trampa pa do Džeremija Korbina, postoji prepoznavanje “trgovine” kao nečeg što je postalo nešto više od pukog sinonima za krupan biznis koji želi da preuzme još veću kontrolu od društva.

TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo, the Transatlantic Trade and Investment Partnership) koji je potpisan između SAD i Evrope predstavlja najpoznatiji u nizu ovih trgovinskih dilova takozvane “Nove Generacije”: ovaj je trgovinski sporazum inače inspirisao pokret u tom pravcu sveopšteg „trgovinskog sporazumevanja“, ali i sve veće negodovanje. Više od tri miliona Evropljana je potpisalo dosad najmasovniju evropsku peticiju, suprotstavljajući se TTIP-u, dok je 250.000 Nemaca prošle jeseni izašlo na ulice Berlina u pokušaju rušenja ovog dila. Nova ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da samo 18% Amerikanaca i 17% Nemaca podržava TTIP, što je manje od 53% , odnosno 55%, koliko je podrška američke i evropske  javnosti iznosila pre samo dve godine.

TTIP simbolizuje ono najgore od globalnog kapitalizma. A Kameron pokušava da ga progura uz ogroman rizik.

06

Ali, TTIP nije jedini sporazum koji je neomiljen. Tu je i njegova „manja sestra“, sporazum između EU i Kanade koji se zove CETA (Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum, the Comprehensive Economic and Trade Agreement). CETA  je podjednako opasna kao i TTIP; zapravo, CETA je na čelu niza trgovinskih ugovora nalik TTIP-u, jer je već potpisan od strane i Evropske komisije i kanadske vlade. Sada čeka na ratifikaciju u narednih 12 meseci.

Ona pozitivna stvar u vezi sa CETA sporazumom je to što je već potpisan, što znači da nam je dozvoljeno da ga vidimo. Njegovih 1,500 gusto ispisanih strana pokazuju da je CETA svojevrsna pretnja ne samo standardima za proizvodnju hrane već je u suprotnosti i sa borbom protiv klimatskih promena, a takođe je i protiv naše sposobnosti i ingerencija koje su nam dosad omogućavale da regulišemo poslove i transakcije velikih banaka, kako bi se sprečio još jedan finansijski sunovrat poput onog iz 2008. CETA udara na našu moć da renacionalizujemo industriju, kada je  jednom budemo otuđili, odnosno predali u ruke strancima.

Kao i dogovor sa Sjedinjenim državama, CETA sadrži novi pravni sistem i legislativu koja je prvenstveno otvorena za strane korporacije i investitore. Britanska vlada treba da donese odluku, recimo, o zabrani opasnih hemikalija čija se upotreba ovim sporazumom „podrazumeva“, da poboljša bezbednost prehrambenih proizvoda i stavi cigarete u obična, neprivlačna pakovanja, pa je, teoretski, moguće da kanadska kompanija tuži britansku vladu zbog “nepravednog tretmana”. Pod „nepravdom“ se naprosto podrazumeva da ne mogu da naprave onoliki profit kolika su im bila očekivanja. “Suđenje” će, ipak, biti održano u formi za to posebno formiranog tribunala, kojeg će nadzirati korporativni advokati.

07

Evropska komisija je napravila izmene u ovom sistemu “Korporativnog sudstva”, u nadi da će biti pravedniji. Međutim, istraživači su otkrili da praktično ne bi bilo razlike barem u nekoliko desetina slučajeva pokrenutih protiv nekih zemalja u poslednjih nekoliko godina, koje su pod sličnim pravno-sporazumnim ustrojstvom. Sama Kanada je, recimo, vodila i izgubila brojne slučajeve od američkih korporacija upravo zbog Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement, NAFTA) – na primer, da se zabrane kancerogene hemikalije koje sadrže benzen, rušeći pokušaje reinvestiranja u lokalnim zajednicama i zaustavljanje devastacije kamenoloma. Ratifikacijom CETA i TTIP sporazuma, mogu se očekivati sve brojniji sporovi ovakvog tipa.

Čitav smisao CETA sporazuma je u redukovanju propisa o poslovanju, pa je ideja bila da će se time olakšati izvoz za sve strane. Ali, sporazum će biti i daleko više od smanjenja birokratije i papirologije. Kroz frazu koja prijatno zvuči, kroz “regulatornu saradnju”, standardi bi se smanjivali preko odbora, a na osnovu toga što standardi predstavljaju “prepreke za trgovinu”. U ovo možemo da uključimo i bezbednost hrane, prava radnika i zaštitu životne sredine.

Zastanimo ovde samo na tren i porazmislimo o „finansijskoj regulaciji“. Sposobnost nacionalnih vlada da kontrolišu banke i finansijska tržišta će biti dodatno umanjena. Ograničavanje rasta banaka koje su postale “prevelike da bi propale” može da svaku vladu oteraju pred „tajni“ korporativni tribunal. Na kojem će korporacije, naravno, dobiti bitku.

I zaista, najezda je već počela. Katransko ulje je jedno od najdestruktivnijih i po prirodu najpogubnijih fosilnih goriva na svetu, a većina ovog ulja se vadi u oblasti oko Alberte u Kanadi. Trenutno se malo ovakvog ulja upotrebljava u EU, ali se i taj trend menja. Kada je EU predložila nove propise za efikasno zaustavljanje isticanja katranskog ulja, Kanada je iskoristila CETA sporazum kao adut, pa je blokirala ovaj evropski predlog. Ako CETA do kraja prođe i bude ratifikovana, tom će se odlukom ratifikovati i potencijalna katastrofa po klimu i ekosisteme.

Aktuelni nivoi privatizacije onih segmenata koji su dosad bili briga vlade i društva zadaće završni udarac nečim što se zove “Klauzula o nepovratnim promenama”, ili, popularnije, „Klauzula gedore“ (vrsta nasadnog ključa kojim je moguće samo zavrtati u u jednom smeru, ali ne i odvrtati) ‘ukoliko ova klauzula profunkcioniše, sadašnji nivo privatizacije biće “zaključan” i „pritegnut“, bez šansi da se promeni, a od ove klauzule nijedna roba ili usluga neće biti izuzeta. Ukoliko vlade Kanade ili EU žele da neke ingerencije iz CETA dila ponovo stave pod državnu kontrolu, u svojstvu javnog vlasništva – kao što je to bilo dosad, odnosno pre ustanovljavanja CETA ugovora – ovo nastojanje nacionalnih vlada moglo bi se protumačiti kao kršenje uslova ugovora.

Pa, nakon što su ovakve „sporazumne situacije“ takve kakve jesu, zbog čega je tako malo ljudi čulo za CETA ugovor?

05

Razlog za to je uglavnom zbog toga što Kanađani i Evropljani misle da su prilično slični. Nijedna strana se ne plaši od „preuzimanja privrede u tuđe ruke“ na način na koji se plaše prilikom potpisivanja trgovinskih sporazuma sa SAD. Ali ovo je Velika Greška, jer ovi trgovinski sporazumi nisu postavljeni tako da Evropljani budu protiv Amerikanaca, ovi protiv Kanađana, a Kanađani protiv Evropljana, ili Amerikanaca protiv obe strane, ili… Ne. Ovde se radi o ogromnim, korporativnim biznisima, postavljenim protiv građana svake zemlje-potpisnice.

Ako je potreban još neki dodatni dokaz da su moderni trgovinski sporazumi, u stvari, ništa drugo do puki izgovor za primopredaju moći iz ruku nacionalnih vlada u ruke velikih biznisa i korporacija  – sve to na naš račun i štetu – moramo tražiti malo iza i malo šire od CETA ugovora. Nije ni čudo što negodovanje javnosti zemalja-potpisnica raste, dok se protivljenje TTIP-u preliva i na evropsko-kanadski dogovor.

Kada CETA krajem juna ode na ratifikaciju u Evropski savet (Savet svih EU vlada), Rumunija – koja je u sporu sa Kanadom oko pitanja viza – ima da sasvim izvesno zapreti stavljanjem veta na ovaj trgovinski sprorazum. Valonski parlament je veoma oštro upozorio da će se ratifikacijom ovog ugovora belgijskoj vladi vezati ruke, primoravajući Valonce da budu ili protiv ili uzdržani po pitanju CETA ugovora. Holandski parlament je takođe usvojio predlog kojim se privremeno odbija primena ovog dogovora – „na određeno vreme“ – čime se holandskom parlamentu ukida mogućnost da se ovaj ugovor uopšte i pojavi pred poslanicima. Samim tim, oni neće imati ni prilike da o ovom sporazumu glasaju.

Najagresivniju podršku CETA sporazumu pruža britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron) – ne samo što ga u potpunosti podržava već se trudi da isposluje njegovu privremenu (i prevremenu!) primenu u Velikoj Britaniji. Po toj osnovi, CETA bi u na Britanskom ostrvu mogla da stupi na snagu već početkom naredne godine, i to bez glasanja poslanika u palati Vestminster. U stvari, čak i ako se britanski parlament  ne bi složio sa CETA dilom, tu je još uvek korporativni sudski sistem, pa će sporazum i dalje ostati na snazi još naredne tri godine. A to je upravo ono što svi koji su Kameronovi oponenti po pitanju Brexita ne bi previše voleli. Ovaj potez bi dodatno dolio ulje na vatru u korist Brexitovaca, a uoči referenduma koji će se sprovesti za nekoliko dana

Problemi sa odlukama koje donosi G7 pokazuju da su mnogi od nas prepoznali kako se ovakvim trgovinskim sporazumima od sveta pravi igralište za superbogate – a oni su upravo ti koji su sastavni deo našeg zapanjujuće nepravične globalne ekonomije. Međutim, G7 nije u stanju da misli „izvan fioke“ i izvan interesa svetske elite. Stoga je na nama da povratimo našu demokratiju koja nam, kao građanima, pripada. Zato i treba da kao građani ustanemo protiv takvih dogovora, da idemo na barikade i razvijemo liniju fronta kako bismo zaustavili nepravdu koja nam se protura kroz sporazume kao što su TTIP ili CETA, zaklučuje Nik Dirden svoj tekst u Gardijanu.