Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Nemačka, demokratija i svet: Kraj kraja istorije

Kolaps pregovora o koaliciji u Berlinu daleko je od nacionalne krize. Ali, radi se o pojavi koja je simptomatična. Vreme je da nemački političari shvate šta je cena i šta je ulog nakon izbora, zarad svoje zemlje kao i ostatka zapadnog sveta, piše u svom komentaru Klaus Brinkbäumer, urednik internacionalnog onlajn izdanja nemačkog nedeljnika Špigl.

Mi na Zapadu ponekad zaboravljamo da je naš pogled na svet samo jedan od mnogih opcija koje su moguće. Takođe, da ni naše razumevanje ljudskih prava, niti naše pridržavanje  liberalnoj demokratiji nisu atraktivni svuda u svetu. Da li je zapadni način života moralno superioran? Čak i da jeste, da li je to najkonstruktivniji ili najefikasniji način organizovanja ljudskih društava?

Mi na Zapadu, takođe, težimo da tumačimo istoriju na način koji se pozitivno odražava po nas. Pa, zar nisu tolika stoleća, tokom kojih su Evropa ili Sjedinjene Države bili u centru globalnih događaja, bila neizbežna u smislu onoga što se dogodilo? Zar nisu ti vekovi bili zasnovani na prosvetiteljstvu i renesansi, na našem inženjerskom znalaštvu i odvažnosti, na našoj tehnološkoj nadmoći? Nisu li ti „eoni“ trajanja zapadne civilizacije bili utemeljeni na našoj sveopštoj briljantnosti? Nakon raspada komunizma 1989. godine, ekonomista i nobelovac Frensis  Fukujama napisao je “Kraj istorije”, pod kojim je mislio da kraj istorije predstavlja konačni trijumf zapadnih vrednosti. Uskoro bi ceo svet mogao biti demokratizovan, dok se političko ustrojstvo koje je odnelo pobedu činilo jasnim i neupitnim.

Koliko apsurdno izgleda ovaj svet, jednog novembarskog dana 2017.

Od septembra 2001. godine, Zapad je napravio niz pogrešnih koraka. Bilo je besciljnih intervencija u Iraku, Avganistanu i Libiji. Desila se ekonomska kriza iz 2008. godine koja zapravo i nije bila globalna katastrofa već transatlantska jer su ekonomije Kine, Indonezije i Indije nastavile da rastu. Toliko smo dugi niz godina jasno pokazivali nedemokratskim državama da demokratija više ne može biti pouzdana kao sistem, kao i da je previše krhka: ona je u stanju da na vlast instalira nekompetentne lidere poput Donalda Trampa ili da dovede do neopisivih grešaka poput Bregzita. Zapad već dugo vremena jasno demonstrira da je demokratija spora, ali sada je očigledno da pravi i užasne greške. Koja zemlja bi zemlja, recimo, danas priželjkivala da izgleda kao današnje Sjedinjene Države?

Što nas dovodi do Nemačke, tog stabilnog središta Evrope.

Prvo se mora reći da kriza vlade, koja je proizašla iz neuspelih pregovora o koaliciji, nije kriza države – ili to barem još uvek nije. Vlada koja je na vlasti je brižna, savezni predsednik demonstrira pažljivost, ekonomija zemlje je snažna, a sistem funkcioniše kako treba. Čak i kancelarka – čiji je entuzijazam za političku komunikaciju u najboljem slučaju ograničen, i čije je dvanaestogodišnje rukovodstvo dovelo zemlju na mesto gde se danas nalazi – postupa pažljivo i zrelo.

Socijaldemokrate, u međuvremenu, u dva navrata prenagljeno – zapravo, dečje – odbacuju ideju o pristupanju Angele Merkel (bilo kakvoj) koaliciji. Sada nema bezbednog povratka na staro. Uključivanje velike koalicije marginalizovalo bi njenu partiju; tokom naredne četiri godine, njen rejting mogao bi se spustiti na samo 15 procenata. Dakle, brzo zakazivanje novih izbora predstavlja jedinu stvar koja ima smisla. Nadajmo se da će rezultirati jasnim mandatom i većim osećajem za hitnost i odgovornost tokom predstojećih razgovora.

Samozadovoljstvo prosperitetom

To je, u stvari, najomiljenija stvar u vezi sa načinom na koji je Kristijan Lindner iz stranke Slobodnih Demokrata izostavio iz razgovora o novoj nemačkoj vladi, naime, o stalnim pritužbama bavarskih konzervativaca, o nedeljama izgubljenim na priču oko detalja, a bez ikakvog osećaja za posmatranje šire slike. Ta nepažnja. Staviti kao prioritet interese pojedinca nad opšte društvenim dobrom. Ova narcisoidnost koja pustoši sve pred sobom rođena je iz zadovoljstva blagostanjem.

Istine radi, treba primetiti da je dominacija Evrope i Sjedinjenih Država u svetu trajala samo dva veka. Pre toga, Kina je već bila ekonomski lider. A istorija uspona zapada se ne može pripisati samo jednom uzročniku. Ovom usponu doprineo je genocid nad mnogim narodima, kao i ropstvo; Kolonijalizam je Evropi omogućio da pljačka tuđe ideje. Prve tehnologije za proizvodnju gvožđa i čelika smišljene su u Kini, kao i papirna valuta, barutni prah za oružje i kompas.

U ljudskoj istoriji gotovo da nije bilo tako brzog rasta – što je zapravo samo povratak u formu – kao što ga je u poslednjih 30 godina imala Kina. Ova zemlja je odavno počela da finansira druge države i to ne obraćajući pažnju na pitanja poput demokratije i ljudskih prava: Stari “Vašingtonski konsenzus” zamenjen je “Pekinškim konsenzusom”. Kineski model fascinira one koji žele da ga kopiraju jer se kineska partija pojavljuje tako odlučno i zatvoreno – dok je društvo još uvek tako mlado, živahno i gladno start-up biznisa. Zapadna društva, s druge strane, sve su starija. Mnogi građani smatraju da njihove zarade stagniraju dok obrazovanje, stambeni prostor i zdravstvena zaštita postaju nedostupni. Stari stav, naime, da se rastući BDP pretvara u prosperitet za sve, pokazao se kao pogrešan.

Ideja da je demokratija na neki način krajnja i vrhunska tačka razvoja bila je megalomanska. Sve dok postoji nešto što je moguće redistribuirati, svaki sistem poštuje demokratske slobode. Ali, u proteklih 11 godina, sloboda širom sveta  je u uzmicanju. Prema nevladinoj organizaciji Freedom House, od 195 država danas u svetu samo ih je 87 i dalje slobodno, 59 ih je delimično slobodno a 49 nisu slobodne. Turska je okrenula leđa demokratiji, dok Poljska i Mađarska izgledaju da nisu daleko iza nje. U međuvremenu, Sjedinjene Države su u slobodnom padu. Nadajmo se da bi to trebalo da bude dovoljno da se misli kako bi se glave u Berlinu usredsredile na prave stvari. Uostalom, toliko je stvari stavljeno na kocku.

 

Klaus Brinkbäumer, Spiegel OnLine

 

Kako je embargo spasao rusku kuhinju

U Rusiji je, upravo zbog sankcija, na delu nečuvena gastronomska renesansa.

“Probajte jelenovo srce”, predlaže Boris Akimov, dok progovara kroz svoju gustu bradu. Moj stomak tone, ali ga ne mogu odbiti: Akimov je polubog u moskovskom svetu gastronoma i kulinara.  Sedeli smo u lokalu LavkaLavka, vodećem restoranu kojim upravlja jedna poljoprivredna zadruga. Na tamno crveno, tanko sečeno meso dolazi pire od celera na vrhu prelivenog sorbeom od brusnica.  Jelo je iznenađujuće blagog ukusa.

Kada sam pre pet godina prvi put posetio ovu “gastro-kooperativu”, bio je to lokal stešnjen između jedne prodavnice i kafića, zatomljenih u dvorišnom lavirintu, dok je njegov fokus na sveže proizvode i domaće poslastice bila sasvim nova stvar u ponudi. Ruska kuhinja je dotad bila talac sovjetske ere, zarobljen u močvari od krompira i boršča. Lep zalogaj se sve doskora najviše odnosio na strane, “uvezene” kuhinje i recepte, a lokavorizam (konzumiranje isključivo lokalno gajene hrane) bio je sasvim stran, barem kao koncept. Ipak, u poslednjih nekoliko godina, grupa ruskih farmera, kuvara, i restoratera napravili su značajne korake u oživljavanju ruske gastronomije.

Šta se dogodilo? Pa, pronašli su neočekivanog saveznika u predsedniku Vladimiru Putinu. Nakon što je 2014. Zapad ošamario Ruse uvođenjem sankcija zbog “pripajanja” Krima kao i “potpirivanja” rata na istoku Ukrajine, Putin je odgovorio zabranom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Evropske unije, SAD i nekoliko drugih zemalja. Ruski mediji emitovali su snimke carinskih inspektora koji na granicama uništavaju zabranjene proizvode; bilo je i gotovo nadrealnih scena lopatanja tvrdih sireva u peći za spaljivanje, i gusaka bukvalno sravnjenih buldožerima.

Iako je embargo prouzrokovao nagli rast cena hrane, Rusi su ga u velikoj meri podržavali: Prema Levada centru, nezavisnoj organizaciji koja se bavi biračkom procedurom, većina Rusa izjavljuje kako je embargo na zapadnu hranu učinio Rusiju daleko poštovanijom među Zapadnjacima. “Rusija je u stanju da sebi obezbedi hranu” ponosno je objavio prokremaljski list Moskovski komsomolac. I zaista: zabrana je, zapravo, prerasla u procvat ruske poljoprivrede a potom i ruske kuhinje. Uz brojne sastojke koji su odjednom postali nedostupni (kao i druge namirnice koje su važile za zabranjene a koje su postale izuzetno skupe po naduvavanju rublje tokom 2014.), kuvari su krenuli u potragu za proizvođačima koji su im daleko bliži. “Nakon uvođenja sankcija, svi su shvatili da nema drugog izlaza”, rekao je za kulinarski magazin “Afiša Eda” Vilijam Lamberti, italijanski kuvar koji stoji iza nekoliko moskovskih kulinarskih poduhvata i sjajnih gastro-destinacija.

Shodno trenutku i aktuelnoj situaciji, Arkadij Novikov – restorater čiji su uvozno orijentisani proizvodi i hrana davali ton post-sovjetskoj gastronomskoj sceni Moskve, otvorio je niz uglavnom lokalno usmerenih restorana: VaLenoK (“Čizme”, ili “Valjenke”), koji poslužuje zahtevne verzije sovjetskih klasika ; Farš, lanac lokala za pripremu hamburgera u kojem se koristi isključivo rusko meso; i Sirovarnja, koja proizvodi svoje sireve “na licu mesta”. U međuvremenu, tu je Beli Zec, u kojem glavni kuvar Vladimir Muhin stvara savremene spinove tradicionalne ruske hrane i recepata čiji je koren u predrevolucionarnom dobu – knedle od musa, kupus-supa šči, fermentirani mlečni napitak kojeg Muhin služi uz guščiju džigericu – koja je sada broj 23 na svetskoj listi 50 najboljih restorana.

Akimov upozorava da pokret za emancipaciju ruske kuhinje tek počinje. Taj poduhvat obiluje izazovima, uključujući lošu infrastrukturu, što može učiniti da put koji namirnice prelaze od farmi do stolova predstavlja noćnu moru (“lokalno” je relativan pojam u zemlji sa 11 vremenskih zona). Ipak, kako sam kaže, “ljudi više misle o tome šta jedu, misle o odgovornoj potrošnji, kao i o podršci lokalnim poljoprivrednicima.” LavkaLavka (u prevodu: “DućanDućan”) sada ima ekspanzivno prigradsko tržište i pet manjih radnji, zajedno sa restoranom, čiji sastojci potiču isključivo od ruskih proizvođača.

Nakon jelenskog srca, na sto nam se servira salata od rakova sa Kamčatke i grgeč s delikatnom teksturom. Sustiže ih  polugar, drevno rusko vino od raži ili žita, potpuno drukčijeg od votke, a barem 4-5 puta skupljeg od nje. Polugar, za čiji su grandiozni povratak zadnjih godina odgovorni ruski biznismeni, obično doživljava trostruku destilaciju i važi za daleko otmenijeg pretka votke.

 

Noah Sneider, The Atlantic magazine (15. maj 2017)

Corbyn i izumiranje centra

02

Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.

Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.

Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.

Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.

03Foto: Gardijan

Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stope su ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.

Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.

Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.

 

The New York Times, 14.09.2015, Peščanik 16.09. 2015.

Srodni linkovi:

The Guardian – Oksbridž klub

The Guardian: Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?