Gugl i Fejs očekuju povratak u kancelarije u julu 2021… Mogu li to i ostali?

Planovi za nastavak uobičajenog poslovanja bi bili nerealni sve do sledećeg jula. Ipak, možda se nešto i može naučiti iz načina na koji to planiraju velike kompanije.

Ovog leta su mnoge poslovne zgrade ostale gotovo prazne, a izvršni direktori su se uhvatili u koštac sa pitanjem vraćanja izmeštenih zaposlenika u zajedničke radne prostorije; sada se, među kompanijama kao što su Google, Facebook i Uber pojavio nezvanični datum ponovnog otvaranja: jul 2021.

Organizatori velikih događaja uživo, poput filmskih premijera, koncerata pa čak i Olimpijskih igara 2020. su takođe najavili početak priprema za dobrodošlicu publici – sledećeg leta.

Iako stručnjaci upozoravaju vlasnike preduzeća da se ne oslanjaju previše na taj raspored, ovo je korisna vest; jer, više informacija o tome kako se ove kompanije pripremaju za naredno leto pruža i više alata za određivanje datuma povratka svih ostalih.

Zapamtite datum – ili, možda, nemojte

Na jednu stvar Gugl i Fejsbuk ne računaju: na široko rasprostranjenu vakcinu, pa čak ni na široko rasprostranjen povratak u „staru normalu“.

Tista Goš je epidemiološkinja američkog Centra za obaveštenja i prevenciju bolesti (CDC) i nekadašnja prva glava zdravstvene službe Kolorada, a sada viši medicinski direktor u kompaniji za digitalnu zdravstvenu zaštitu ‘Grand Rounds’. Ona misli da je planiranje povratka na uobičajeni način poslovanja do sledećeg jula „poželjan pravac razmišljanja“. I mada postoje velike šanse da će dotad biti odobrena prva vakcina protiv korone, ona misli da još uvek nije jasno kolika će biti efikasnost bilo koje od budućih vakcina, kao ni kojom će brzinom i lakoćom moći da se distribuira širom Sjedinjenih Država.

Ipak, korporacije poput Gugla angažuju konsultantske firme i epidemiologe kako bi im pomogle u prikupljanju i tumačenju velikih količina informacija o efektima Covid-19 na javno mnjenje. Fejsbuk je u javnim izjavama o ponovnom otvaranju sledećeg jula naveo „smernice zdravstvenih i vladinih stručnjaka“. Uz to, Međunarodni olimpijski komitet sarađuje sa Svetskom zdravstvenom organizacijom i japanskom vladom na praćenju ove pandemije.

Velike kompanije se pozivaju na ovaj datum i raspored budućeg poslovanja na osnovu niza faktora, uključujući zapažanja o konkurentima, ankete kupaca, analizu trendova ponašanja i aktivnosti na društvenim mrežama. Prema Darenu Mahoniju, koosnivaču i glavnom analitičaru u CompassRed-u, ove kompanije čak prate kretanje ljudi putem objedinjenih podataka sa mobilnih telefona. Njegova agencija za analitiku podataka u Vilmingtonu, Delaver, pomaže velikim organizacijama poput profesionalnih sportskih liga i prodajnih lanaca da prouče i prognoziraju tržišne trendove; njegovi su klijenti tokom pandemije postali sve zainteresovaniji za praćenje brojnih anketa o zaposlenima, kupcima i drugim zainteresovanim stranama.

Kompanije koje procenjuju da bi svoje zaposlene mogle bezbedno vratiti “pod krov firme” i pre jula 2021. takođe ne bi trebalo obeshrabriti, smatra Mahoni. „Velike firme mogu sebi priuštiti da svoj raspored rada planiraju na zaista duge staze“, kaže on.

Štaviše, ‘gotovo da sebi ne mogu priuštiti a da to ne učine. Za kompanije čija je radna snaga mnogobrojna – i koju je, samim tim, i teže vratiti u kancelarije u kratkom roku – produžavanje politike daljinskog rada za još čitavu jednu godinu omogućava zaposlenima da bolje planiraju životni i radni raspored, posebno školsku godinu svoje dece, a pre no što se vrate za kancelarijski sto. Volstrit žurnal je objavio da su to faktori koji su izvršnog direktora Alfabeta, Sundara Pičaja naveli na odluku da Guglove kancelarije i nadalje ostanu zatvorene. Slično viđenje situacije izrazila je i portparolka Ubera. Ona je za San Francisko kronikl izjavila da „Kao kompanija potekla na fleksibilnom radu, želimo da našem timu pružimo fleksibilnost, izbor i dugoročnu jasnoću kako bi mogli da planiraju unapred“.

Drugim rečima, kada najavljuju povratak u julu 2021. godine, mnoge kompanije uzimaju u obzir vreme koje će njihovim radnicima trebati da se ponovo prilagode poslovnom životu, onoliko koliko uzimaju u obzir i verovatnoću za očekivanom pojavom prve vakcine.

Postoje i druge poslovne procene na duži rok, one zbog kojih bi jul 2021. za ove organizacije mogao biti rok neophodan za njihovo ponovno otvaranje, čak i ako Covid-19 tek treba da bude neutralizovan. Olimpijske igre su, recimo, jedinstveno takmičenje sa bezbroj zainteresovanih strana širom sveta, a održavaju se tek svake četvrte godine (ovog leta su izostale). Predsednik MOK-a Tomas Bah je u martu istakao da „otkazivanje Igara nije opcija“. Umesto toga, u saopštenju MOK-a o novim datumima je navedeno da će njihovo održavanje – tačno godinu dana od planiranog – obezbediti organizatorima „maksimalno vreme“ za suočavanje s efektima virusa, uz minimalizovanje poremećaja u međunarodnom sportskom kalendaru, uključujući Zimske olimpijske igre 2022. godine.

Nema jednog, univerzalnog rešenja za sve firme

Ponovno otvaranje kancelarija malo uoči ili malo nakon  jula 2021. u velikoj meri zavisi od vaših poslovnih ciljeva, kaže Patrik Kalahan, koosnivač i izvršni direktor kompanije CompassRed. Ako ste zabrinuti zbog odgovornosti ili vas pre brine održavanje vašeg poslovanja nego njegov rast, onda bi rad na daljinu mogao biti logičnije rešenje, kaže on. Sa druge strane – kada je reč o firmama koje svoje klijente moraju da sretnu licem u lice, ili se oslanjaju na okupljanje ljudi da bi podstakli inovacije, a samim tim i konkurentnost na tržištu – one bi, možda, bile spremnije da ponovo otvore svoje kancelarije. Mnoge kompanije vraćaju svoje radnike postepeno, umesto da rizikuju štetu koja bi mogla nastati prevremenim otvaranjem i ponovnim zatvaranjem.

Imaće smisla da se neka mala preduzeća odreknu svog poslovnog prostora, ostajući da u dogledno vreme rade isključivo onlajn, kaže Radž Kumar, predsednik, osnivač i glavni i odgovorni urednik Deveksa. Ova medijska kompanija obezbeđuje međunarodnim razvojnim organizacijama i velikim korporacijama da dobiju terensku pokrivenost kriza i katastrofa (medijsko pokrivanje prirodnih katastrofa i kriznih žarišta). Kumar u tu kategoriju svrstava svoju kompaniju koja ima stotinjak zaposlenih širom sveta. „Imali smo zakup na isteku, a (po izbijanju pandemije i karantinskih mera) nismo ga ni obnavljali“, dodaje on. „A zašto biste to i činili, i to baš sada, ako zaista nemate jasnu predstavu kada će stvari krenuti na bolje?“

Po mišljenju epidemiološkinje Triše Goš, dok američke male i srednje kompanije odmeravaju šire trendove na nivou čitave zemlje, one ujedno treba i da pomno prate podatke o zdravstvenom stanju na veoma lokalnom nivou. Ona kaže da bi, u cilju utvrđivanja roka za ponovno vraćanje radnika u kancelarije i na teren, vlasnici preduzeća trebalo da prate stopu zaraženosti i broj testiranog stanovništva u sopstvenim zajednicama, na mikro-planu; putem veb-lokacija lokalnih zdravstvenih odeljenja ili neprofitnih resursa poput ’Covid Act Now’ (sa kojim je njena kompanija u partnerstvu). Da biste dobili najsvežije informacije, ona preporučuje da direktno kontaktirate Dom zdravlja ili zdravstvenu ambulantu na lokalu, i pokušate da sa medicinskim osobljem uspostavite komunikaciju. „A onda preduzmite preporučene mere bezbednosti kako biste zaštitili zaposlene na radnom mestu.“

“Dosta se toga uči u hodu” kaže Goš, misleći na mehanizme širenja virusa SARS-CoV-2 kao i načine njegovog obuzdavanja; a kako vremenom bude priticalo sve više informacija, moguće je da će neke kompanije pomerati svoje unapred navedene termine otvaranja. A drugi će još uvek živeti sa određenom neizvesnošću o tačnom datumu ponovnog ulaska u kancelarije, pa će nastaviti postepeni povratak na radna mesta. „Želim da naglasim da je moguće ponovo otvoriti firmu na bezbedan način. Samo treba da pristupimo polagano i bez žurbe, metodično i postepeno.“

 

Inc.com

 

Iz radijusa:

 

How the post-COVID workplace will change business for the better

A New Normal: Touchless Offices In The Post-Pandemic World

Reopening: The Tech-Enabled Office In A Post-Covid World

How we’ll get back to the lab during COVID-19

Three Effective Ways to Improve Building Ventilation

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Applying a Holistic, Health-Focused Design Approach to Built Environments

5 Ways To Achieve A Healthier Work Space Now And After COVID-19

How to navigate the transition to remote work during the COVID-19 pandemic

Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)

 

Making China Great Again (2/3)

Nakon prvog, evo i drugog dela priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svog oštrog kritičkog stava prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

Si Đinping je svojoj zemlji zacrtao rigidnu viziju modernosti. Kampanjom za uklanjanje siromašnog dela populacije iz Pekinga iseljeni su suromašni radnici (“low-end population”), koji su se nekada doselili u taj grad, a tu je i kampanja protiv najcenjenijih intelektualaca, skrajnutih iz onlajn debate na ovu temu.

Partija sada ima dublji upliv u privatne institucije. Stranim univerzitetima koji sprovode svoje obrazovne programe u Kini, kao što je američki univerzitet Djuk, savetovano je da je poželjno da unutar svojih lokalnih odbora poverilaca pruže podršku aktuelnom sekretaru KPK, Siju Đinpingu, za ulogu donosioca odluka.

Ali, to je Kina – i takav mehanizam je u ovim uslovima sasvim uobičajen i, čak, poželjan.

Stranka u nekim građanima podstiče mračne primisli o spoljnom svetu: plakati kojima se javnost upozorava da “štiti nacionalne tajne” i pazi na “špijune”. Peking je udobniji i zgodniji nego što je to bio do pre neku godinu, ali je zato i manje uzbudljiv; iako je stekao bogatstvo, izgubio je neku svoju čar, draž proisteklu iz poletne improvizacije, koju je nekada posedovao.

Kineski nacionalisti su, sve donedavno, bivali istiskivani široko rasprostranjenom žudnjom kineske nacije da bude prihvaćena od „spoljnog sveta“. Većina građana vidi uporedne uzlete Sija i Trampa kao razlog za likovanje, pa zato optužuju “bele lotose” (termin za kineske liberale) za preosetljivost i netolerantnost. Odbacuju političku korektnost u rasnom pitanju i zabrinuti su za islamski ekstremizam (Muslimani, iako čine manje od dva procenta kineske populacije, predmet su grozničavog animoziteta na kineskom internetu). Jedna od najpopularnijih kineskih glumica, Jao Čen, bila je meta kritika na internetu nakon što je pokušala da podigne svest o globalnoj izbegličkoj krizi (Bila je prisiljena da pojasni kako ona, zapravo, ne poziva Kinu da prihvati izbeglice).

Pre deset godina (2008), upoznao sam mladog konzervativca pod imenom Rao Đin, protivnika kineske zvanične politike. Daleko pre nego što je Tramp pokrenuo svoju predsedničku kampanju, i pre no što je u ulozi predsednika dočekan na nož američkih i svetskih medija, Rao je stvorio vebsajt lokaciju pod nazivom „Anti-CNN.com“, mesto na vebu gde se kritikuju zapadni novinski izveštaji o Kini. Rao je nedavnom ručku u Pekingu odisao oslobađajućim spokojem. “Stvari koje smo nekada zagovarali sada su uobičajene”, rekao je on, „ne samo u Kini, već i globalno“. Prema Raou, Trampov slogan “Prvo Amerika” (America First) izraz je iskrenosti, realistička vizija lišena lažnih altruizama i pijeteta. “Iz njegove perspektive, američki interesi jesu ti koji dolaze na prvo mesto”, rekao je Rao. “Za kineski narod, ova izjava predstavlja odraz velike istine koju ne možete poreći.” Rao je posmatrao kako su verzije njegove ideje zadobile snagu u Rusiji, Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim Državama. “U ovom i ovakvom svetu, snaga je ta koja vodi glavnu reč”, rekao je stisnuvši šaku u pesnicu, gest koji je Tramp upotrebio na svom inauguracionom govoru, dok je Si pokazao to isto uradio (vidi se na fotografiji snimljenoj početkom svog novog mandata).

Kineski lideri retko objavljuju svoje stavove o američkom predsedniku, mada su dobro povezani naučni radnici – rangirani na visokim pozicijama u institutima u Pekingu, Šangaju i Guangdžou –  u stanju da mapiraju svoje procene. Jan Suetong (65) je dekan Instituta za savremene međunarodne odnose Univerziteta Cinghua, i dalje žilav i mršav, kratke prosede kose i gromoglasnog smeha. Kada sam jedne večeri stigao u njegovu kancelariju, imao je crnu vunenu kapu i kaput, a onda smo krenuli na hladnoću. Pre nego što sam uspeo da mu postavim pitanje, rekao je: “Mislim da je Tramp američka verzija Gorbačova.“ U Kini, Mihail Gorbačov prepoznat je kao lider koji je doveo do sloma jedne imperije. “Sjedinjene Države će patiti na isti način (kao Rusija zbog Gorbačova)”, upozorava Jan Cuetong.

Tokom večere na kojoj smo jeli knedlice, tofu i dinstano svinjsko meso, Jan je rekao da se snaga Amerike delimično meri njenom sposobnošću ubeđivanja: “američko rukovodstvo je već značajno opalo u poslednjih deset meseci. Kada je 1991. Buš Stariji pokrenuo rat protiv Iraka, imao je iza sebe trideset četiri zemlje koje su mu se pridružile u ovim ratnim dejstvima. Ovog puta, ukoliko bi Tramp pokrenuo rat protiv bilo koga, sumnjam da bi dobio podršku i pet zemalja. Čak i američki Kongres pokušava da blokira njegove ingerencije za otpočinjanje nuklearnog rata protiv Severne Koreje. “A za kineske lidere“, rekao mi je Jan,” Tramp prestavlja najveću stratešku priliku.” Upitao sam ga koliko dugo bi, po njegovom mišljenju, ova prilika mogla trajati. “Sve dok Tramp bude na vlasti”, odgovorio je.

Rukovodstvo u Pekingu nije oduvek imalo takav stav o Trampu. U godinama koje su prethodile američkim izborima iz 2016., politički vrh ove zemlje usvojio je konfrontirajući stav prema Sjedinjenim Državama. Peking je zajedno sa Vašingtonom radio na sporazumu o klimatskim promenama, kao i na nuklearnom sporazumu s Iranom, ali su se tenzije dalje razvijale: Kina je hakovala američke industrijske tajne, gradeći aerodrome po stenju i vrhovima okeanskih grebenova koji se promaljaju iz Južnog kineskog mora, stvarajući prepreke za američke firme koje investiraju u Kinu, blokirajući ih na Internetu i uskraćujući vize američkim naučnicima i novinarima. Tokom Trampove predsedničke kampanje, kineski stručnjaci u redovima kako demokrata tako i republikanaca pozvali su sledećeg predsednika – ko god to bio – da ojača sindikate širom Azije kao i da pojača pritisak na Peking.

Kada je Tramp pobedio, Kineska komunistička partija je bila u „svojevrsnom šoku”, rekao mi je Majkl Pilsbari, bivši saradnik Pentagona i autor “Stotogodišnjeg maratona”, knjige napisane 2015., u kojoj se obrađuju globalne ambicije Kine. “Oni (Kinezi) su strahovali da bi (Tramp) mogao postati njihov smrtni neprijatelj.” Rukovodstvo KPK je razradilo potencijalne strategije za odmazdu, uključujući pretnje američkim kompanijama u Kini i zadržavajući investicije osoba iz kruga uticajnih članova američkog Kongresa.

A pre svega ovoga – pomno su ga proučavali. Kevin Rud, bivši australijski premijer koji ima dobre kontakte s liderima u Pekingu mi je rekao: “Pošto su Kinezi bili zapanjeni Trampovom pobedom, iskreno su poštovali uspeh koji je postigao. Čitava topovska baterija kineskih think-tankova bila je angažovana na „slučaju Tramp“, u pokušaju da naprave analizu kako je došlo do toga da Amerikanci baš njemu ukažu poverenje, uz to, i kako je Tramp pronalazio načina da se provuče kroz sve teškoće i prepreke koje su mu iskrsle na putu do izborne pobede.”

Pre nego što je ušao u Belu kuću, Kina je počela da sastavlja „priručnik“ za strateško bavljenje njim. Šen Dingli, specijalista za inostrane poslove na Fudan univerzitetu u Šangaju, objasnio je da je Tramp “vrlo sličan Dengu Sjaopingu”, pragmatičnom šefu partije koji je Kinu otvorio za ekonomske reforme. “Deng Sjaoping je govorio: “Svaki „izam“ koji Kinu može učiniti boljom zemljom, je za nas dobar “izam.” “Nije mario da li će taj „izam“ biti, recimo, kapitalizam. Za Trampa se sve vrti oko poslova i radnih mesta”, rekao je Šen.

Prvi test ukazao se ni mesec dana od završetka izbora, kada je Tramp preuzeo poziv od tajvanskog predsednika, Caija Ing-vena. “Si Đinping je bio ljut”, rekao je Šen. “Ali je uložio veliki napor da ne inicira verbalne razmirice.” Umesto toga, nekoliko nedelja kasnije, Si je objavio postojanje moćne nove interkontinentalne balističke rakete. “Tim potezom je poslao poruku: Imam ovo – šta biste sada hteli?“, priča  Šen. “U međuvremenu, poslao je Džeka Maa, osnivača Alibabe, giganta u e-trgovini  da se sastane sa Trampom u Njujorku, gde mu je ponudio više od milion radnih mesta za američke radnike na Alibabinoj onlajn platformi. Kina zna da Tramp može biti nepredvidljiv, a mi posedujemo oružje kojim bismo ga učinili predvidljivim i pod kontrolom, razmišljali su Kinezi. Tramp će ’trampiti’ Tajvan za nove poslove koje je Džek Ma ponudio Amerikancima.”

Unutar novog poretka u Beloj kući postojale su dve rivalske strategije za Kinu. Jednu je inicirao Stiv Banon, tada još uvek na položaju Trampovog glavnog stratega, koji je želeo da predsednik zauzme tvrd stav prema Kinezima, čak i uz rizik od izbijanja trgovinskog rata. Banon je Kinu često opisivao kao “civilizacijski izazov”. Drugi strateški pogled prema Kini bio je povezan sa Džaredom Kušnerom, Trampovim zetom i savetnikom, koji je dobijao uputstva od Henrija Kisindžera i više se puta susretao s kineskim ambasadorom u SAD, Cuijem Tjankajem. Kušner se zalagao za blisku, kolegijalnu vezu između Sija i Trampa, i njegov stav je prevladao.

On i državni sekretar Reks Tilerson dogovorili su da se Tramp i Si sastanu 7. aprila 2017. u Mar-a-Lagu; bila je to izgledna šansa za srdačan susret i lično upoznavanje. Kako bi podesio svoj ton, Tramp mu je predstavio Ivankino i Džaredovo dvoje dece, Arabelu i Džozefa koji su Siju otpevali “Jasminov cvet”, klasičnu kinesku baladu, a takođe su mu i recitovali. Tokom Sijevog boravka u ovom elitnom odmaralištu, kineska vlada odobrila je poslovne dozvole za tri Ivankina brenda, čime je prva dama Amerike sebi raščistila put za nesmetanu prodaju nakita, torbi i spa usluga na kineskom tržištu.

Kušner se suočio sa nadgledanjem potencijalnih sukoba interesa koji proizlaze iz njegove kineske diplomatije i njegovih porodičnih preduzeća. Tokom tranzicije u Beloj kući, Kušner je ručavao s kineskim poslovnim rukovodiocima dok je njegov holding „Kushner Companies“  tragao za ulagačima u nekretnine na Menhetnu (Nakon što su novinari to otkrili, njegova firma je prekinula ove pregovore.) U maju prošle godine je otkriveno da je Kušnerova sestra, Nikol Kušner Majer, iskoristila svoju poziciju u Beloj Kući kako bi „privolela“ američke investitore koji su putovali u Kinu. „Kompanije Kušner“ su se zvanično izvinile.

Tokom sastanaka u Mar-a-Lagu, kineski zvaničnici su primetili da, u nekim od najosetljivijih pitanja za Kinu, Tramp nije bio dovoljno potkovan kako bi im uzvratio. “Tramp prihvata ono što Si Đinping nominalno kaže – u vezi Tibeta, Tajvana, Severne Koreje”, rekao je Danijel Rasel, koji je do marta 2017. bio pomoćnik državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. “Bilo je to veoma poučno za njih.” Tramp je nakon toga priznao u izjavi za Volstrit džornal koliko je malo shvatao odnos Kine prema Severnoj Koreji: “Nakon 10 minuta slušanja, shvatio sam da sve to nije tako lako.”

Rasel je razgovarao s kineskim zvaničnicima nakon Sijeve posete Mar-a-Lagu.

“Kinezi su osetili da su ’uhvatili’ Trampov obim i dimenzije”, rekao je. “Da, tu su te nasumične, nepredvidljive osobine koje ih zabrinjavaju, a oni moraju da se hvataju u koštac s nekim problemima, ali, fundamentalno, ono što su konstatovali je da je on ’Tigar od papira’. Jer, Tramp nije ostvario nijednu od svojih pretnji. Nema podizanja Zida prema Meksiku. Nema ukidanja opšte zdravstvene zaštite. Ne može dobiti podršku Kongresa za svoje predloge. Pod istragom je.”

Nakon njihovog susreta, pekinški istraživački centar Pangoal Institution objavio je analizu Trampove administracije, opisujući je kao gomilu zaraćenih “klika”, od kojih je najuticajnija ona koju je predvodio „Trampov porodični klan“. Ispostavlja se da Trampov klan “direktno utiče na konačne odluke” o poslovanju i diplomatiji „na način koji se retko susreće u političkoj istoriji Sjedinjenih Država”, napisao je analitičar. Sumirao je Trampa koristeći jednu frazu iz feudalne Kine: đjatjansja (jiatianxia) “tretirati državu kao svoj posed.”

Nakon Mar-a-Lagoa, Tramp je imao samo reči hvale za Sija. “Dogodila nam se jaka hemija, čini mi se. Hoću reći, barem sam ja imao odličnu hemiju – možda me nije zavoleo, ali mislim da sa mu se svideo”, izjavio je Tramp za Foksovu biznis mrežu. U međuvremenu, kineski analitičari su se trudili da prate vesti o usponu i padu svih savetnika iz Bele kuće. Nakon izveštaja da je Tilerson omalovažavao predsednikovu obaveštajnu službu, Šen, koji dolazi s kineskog Univerziteta u Fudanu i koji je čitao Tilersonove navodne izjave me je upitao: “Šta je to moron?”

Tramp se pripremao za svoje prvo putovanje u Peking sve do početka prošlog novembra. Neki kineski stručnjaci iz američke vlade videli su tu posetu kao priliku za suočavanje sa suštinskim pitanjima. “Moramo početi da dižemo svoj glas u ime naših interesa jer su (Kinezi) daleko odmakli, i brže nego što se mislilo, a bez ikoga s naše strane ko bi nas probudio”, rekao mi je jedan američki zvaničnik koji je bio uključen u planiranje ove posete. Sjedinjene Države, između ostalog, žele da se Kina otvori inostranoj konkurenciji u nekim oblastima svoje ekonomije, kao što je, recimo, cloud computing; tu je krađa intelektualne svojine, kao i zahtev da Kinezi prestanu da prisiljavaju američke firme da prenose svoje tehnologije kao uslov za ulazak na kinesko tržište. “Trenutak je da hitno nešto preduzmemo”, rekao je taj zvaničnik.

Cui Tjankai, kineski ambasador u Vašingtonu, opisao je Trampovu posetu kao “državnu posetu plus”. Jedan Amerikanac sa kontaktima na visokim pozicijama u Pekingu rekao mi je da su Kinezi planirali da ga tokom ove posete “ostave zatečenog sa pet hiljada godina kineske istorije. Veruju da je Tramp neobično podložan ovakvoj vrsti narativa.”

Ovakva strategija je ranije funkcionisala. Sredinom osamdesetih, CIA je od sinologa Ričarda Solomona naručila pisanje priručnika za američke lidere pod nazivom “Kinesko ponašanje u političkim pregovorima s Kinom”. Solomon, sa čije je studije kasnije skinuta oznaka tajnosti, primetio je da su neke od najefikasnijih kineskih tehnika verovatno najbolje opisane u devetnaestom veku, kada je princ iz loze Manču po imenu Ćing zabeležio svoj omiljeni politički (a pre svega psihološki)pristup. “Varvari“, naglasio je Ćing, „dobro reaguju na prijeme i zabavu, nakon čega imaju osećaj zahvalnosti”. Solomon je upozorio da savremeni kineski lideri “koriste zamke kojima se nekada služila imperijalna Kina kako bi „strane zvaničnike impresionirale svojom veličanstvenošću i ozbiljnošću namera.” Solomon je, stoga, savetovao da “Treba odoleti laskanjima s njihove strane, kako ste navodno njihov  ‘stari prijatelj‘, ili pak zapadanje u sentimentalnost, koju kinesko gostoprimstvo lako probudi.”Henri Kisindžer je jednom napisao da su ga kineski domaćini obasuli izvanrednom pažnjom: “Pošto smo večerali pekinšku patku, bio sam u stanju da se složim sa bilo čim.”

Nakon 19. Kongresa KPK, Tramp je bio oduševljen svežim naletom snage koju je Si tada zadobio. “Neki bi ga, sada, mogli nazvati kraljem Kine”, rekao je on u jednom intervjuu uoči leta za Peking. Tramp je, za razliku od Sija, skromnije izbio na svoj predsednički položaj. Nekoliko sati pre nego što je 8. novembra njegov avion aterirao u kinesku prestonicu, republikanci su na izborima izgubili svoje guvernere u Virdžiniji i Nju Džersiju. Njegov rejting prilikom davanja odobrenja za funkciju predsednika bio je trideset prema sedam, što je najniži skor u odnosu na bilo kog predsednika na početku mandata (i otkada je Gallup počeo da ga meri). Troje nekadašnjih pomoćnika optuženo je za krivična dela u istrazi o uplitanju Rusije u američke izbore 2016. godine. Bio je to prvi samit od 1972. u kojem je američki predsednik posedovao manje upravljačkih poluga i političke sigurnosti nego njegov kineski kolega.

Si je sasvim izvesno laskao svom gostu. Po Trampovom dolasku, zajedno su obišli Zabranjeni grad. Pili su čaj, gledali operske predstave u „Paviljonu umilnih zvukova“ i divili se starinskoj zlatnoj urni. Sledećeg jutra, u Velikoj narodnoj dvorani, Trampa je dočekala još raskošnija ceremonija, uz muziku kineskih vojnih orkestara i topovske salve, dok su gomile školaraca mahale raznobojnim pomponima, uzvikujući i na kineskom “Ujka Tramp!”Vladini cenzori su u tom trenutku šibali po onim građanima koji kritikuju američkog predsednika, brišući njihove komentare na društvenim medijima.

Tramp i Si sastali su se na nekoliko sati, a zatim su se pojavili pred štampom. “Ovog jutra su domaćini vojne parade bili veličanstveni”, rekao je Tramp, pohvalivši Sija kao “visoko poštovanog i moćnog predstavnika svog naroda”. Pomenuo je i potrebu za međusobnom saradnjom u vezi s Severnom Korejom kao i za poboljšanjem “nepoštenog” trgovinskog odnosa, iako ništa nije rekao na temu intelektualne svojine ili pristupa kineskom tržištu. “Ne okrivljujem Kinu”, rekao je Tramp. “Ko može da okrivi neku zemlju zbog toga što je sposobna da iskoristi prednosti druge zemlje u korist svojih građana?” Sjatila se gomila poslovnih rukovodilaca i novinara. “Kini pripisujem velike zasluge”. Neki  od prisutnih u kineskoj publici glasno su pozdravili ovu izjavu. Nakon zvaničnih izjava, Si i Tramp nisu odgovarali na pitanja novinara.

Tokom priprema za sastanak Trampa sa Sijem, Stejt department je pozvao američkog predsednika da tokom posete javno pokrene pitanje ljudskih prava: pesnikinja Liu Sja, udovica pokojnog nobelovca Liua Sjaboa, nalazi se u kućnom pritvoru a da protiv nje još uvek nije podignuta zvanična optužnica. Prema tvrdnjama dvojice američkih zvaničnika, Tramp ovaj slučaj nije spomenuo ni u jednom trenutku svog boravka u Kini.

Trampova popustljivost i poštovanje koje ima za Sija – poštovanje, priznanje i nežna razmišljanja o međusobnoj hemiji – sve je to poruka ostalim zemljama koje su u nedoumici oko toga kome se treba prikloniti: Sjedinjenim Državama ili Kini.

Danijel Rasel mi je odvratio: “Američki predsednik na kineskom tlu: Odiše strahopoštovanjem tokom posete Zabranjenom gradu. Izraz njegovog lica odaje, takođe, i strahopoštovanje prema Siju Đinpingu, pa on bira Kinu zbog njenog ogromnog tržišta, zbog moći njenog tržišta koje je neodoljivo za čitav svet biznisa. Ako ste mislili da će, umesto Sija Đinpinga i kineskog tržišta Amerika odabrati vas i sve one “staromodne” ugovore, sporazume i vrednosti koji su postojale u prohujalom XX stoleću, hm… onda dobro porazmislite.”

Američka ekonomska dijagnoza: rast zabrinutosti od ekonomskih rizika

Neizvesnost podstaknuta planovima američkog predsednika Donalda Trampa za podsticanje ekonomskog rasta podstakla je zabrinutost američkih ekonomista u vezi rizika skopčanih sa ekonomskom slikom Sjedinjenih Država, iako su izgledi za ponovnu pojavu recesije na kratak  rok, po njima, neveliki, pokazuje jedna tromesečna studija.

Ključne su procene – uključujući one o privrednom rastu koji ove 2017. godine trebalo da iznosi 2,2 odsto, a 2,4 odsto u 2018. godini, tek možda neznatno modifikovane u odnosu na mesec jun, rezultati su novog kvartalnog istraživanja američke Nacionalne asocijacije poslovnih ekonomista (NABE).

Ono što je novost je to da je, u poslednjem sondiranju, 48 odsto od pedesetak anketiranih ekonomista smatralo kako preovlađuju opasnosti od usporavanja i kočenja ekonomskih aktivnosti. U svom junskom izveštaju, ova je Asocijacija iznela podatak da je njihov udeo iznosio 36%.

Udeo ekonomskih stručnjaka koji procenjuju da bi ekonomski rast mogao da nadmaši već postojeće prognoze smanjen je sa 60% na 43%.

Analitičar iz NABE-a i glavni ekonomista Američke asocijacije za građevinsku industriju, Ken Simonson, pronalazi niz mogućih razloga kojima se potkrepljuju – i rastu – pesimističke procene stručnjaka.

“Verovatno je posredi bojazan zbog situacije sa Severnom Korejom, a izgleda moguće i da je Američka centralna banka (Federal Reserve), sve bliže konačnoj odluci o zaoštravanju svoje monetarne politike”, izjavio je Ken Simonson agenciji AFP a prenosi londonski Dejli mejl.

Simonson, međutim, napominje kako rizik od ekonomskog usporavanja ne znači nužno i da treba očekivati recesiju.

Verovatno je da je na promenu raspoloženja uticao i blagi optimizam u pogledu uspeha Trampovih planova, iznosi svoju pretpostavku ovaj ekonomski analitičar.

U ovoj novoj studiji, udeo anketiranih koji očekuju smanjenje određenih poreza do kraja 2017. godine je pao na 73%, sa 83 odsto koliko je iznosio u u prethodnom kvartalnom istraživanju, objavljenom u junu.

Sprovođenje plana vezanog za američku infrastrukturu u ovom trenutku očekuje 61 odsto ispitanih, u odnosu na 83 odsto koliko je njihov udeo iznosio u junskoj studiji.

Pritom, trebalo bi napomenuti i da su ove brojke znatno više od onih koje postoje u NABE-ovom šestomesečnom istraživanju objavljenom u avgustu, a kojim je obuhvaćen veći broj ekonomskih stručnjaka.

Ken Simonson izražava sumnju u vest da će vašingtonski donosioci odluka pre kraja naredne godine imati gotov konačan predlog obimnih promena poreskog sistema, s obzirom na kompleksnost ove tematike kao i na oštra razmimoilaženja koja su, po ovom pitanju, nastala u američkom Kongresu.

Pa ipak, rezultati najnovije studije koju je sačinio NABE pokazuje da je, prema procenama, gotovo tri četvrtine anketiranih ekonomista izjavilo da su šanse za novu recesiju 25% ili čak i manje. Preostalih 25 odsto ispitanih mišljenja je da su izgledi za novi finansijski mehur između 26% i 50%.

Ovo istraživanje je sprovedeno u trenutku dok je Hjustonom harao uragan Harvi, a pre nego što je uragan Irma zadesio Floridu. Procene o štetama nastalim ovim vremenskim kataklizmama nisu bile uključene u istraživanje.

Analitičari podvlače da uragani i slične vremenske katastrofe po pravilu suzbijaju ekonomski rast gledano iz kratkoročne perspektive, što se potom obično nadoknadi intenzivnijim aktivnostima koje su deo obnove katastrofom pogođenih područja.

Prognoza mesečnog rasta plata (izuzev za farmere, vojna lica, bezbednosne službe, samozaposlene i one u kućnoj radinosti) je za 2017. godinu bila nepromenjenih 178.000, mada se uočava da je prosečna nezaposlenost doživela blagi pad, na 4,4 odsto, u odnosu na junskih 4,5 odsto.

Ekonomisti očekuju da će Federalne rezerve nastaviti sa strategijom postepenog povećanja kamatnih stopa, pri čemu centar ciljnog opsega fonda iznosi 1,375 procenata na kraju godine, a 2,125 procenata do kraja 2018. godine, u odnosu na trenutni ciljni opseg koji je od 1,00 do 1,25 procenata.

Nakon dvodnevnog sastanka  FED-u, u sredu, su analitičari izneli mišljenje da postoje dobre šanse za povećanje stope rasta u decembru.

Kriza, deceniju kasnije

Deceniju nakon prvih nagoveštaja krize iz 2007-2008, šta rade svetske banke i finansije?

Ben Bernanke

Ben Bernanke

Iako se posledice finansijske krize iz 2007-2008. jos uvek osećaju, banke uče da žive sa svojim novim okruženjem, piše Patrik Lejn za britanski poslovni nedeljnik The Economist. Da li su one, međutim, danas odista sigurnije nego pre 10 godina?

Izbor Donalda Trampa za 45. američkog predsednika užasnuo je veliki deo Njujorka; žitelji Trampovog rodnog grada većinom su glasali za drugog lokalnog kandidata, Hillari Klinton. Volstrit je, međutim, pozdravio njegov dolazak Trampa za prvog čoveka Sjedinjenih Država. Između izbornog dana (8. novembra 2016.) i 1. marta 2017, podindeks S&P 500 američkih banaka je porastao za 34%; finansijska industrija je bila najbrže rastući sektor na brzorastućim tržištima sveta. U vreme izbora, samo dve od šest najvećih banaka, JPMorgan Chase i Wells Fargo, mogle su se pohvaliti tržišnim kapitalizacijama koje su premašile neto knjigovodstvenu vrednost njihove imovine. Sada su sve banke osim Bank of America i Citigroup u toj srećnoj poziciji.

Akcije banaka već su bile u porastu i to uglavnom jer su tržišta očekivala da Federalne rezerve, nakon duge pauze, podignu kamatne stope. Američki FED je bio u obavezi da te kamate podigne u decembru 2016. i ovog marta, uz još tri rasta kamata koja se po planu očekuju tokom godine. To bi trebalo da omogući bankama da prošire postojeću marginu između njihovih pozajmica i kamatnih stopa, a pomoću kojih bi konačno trebalo da se “odlepe” od svojih minimuma (jer su ove stope najniže u zadnjih šest decenija). Trampova pobeda dala je dodatni podsticaj; još uvek odzvanja njegovo obećanje da će podići američku ekonomsku stopu privrednog rasta. Predsednik želi da smanji poreska opterećenja na kompanije, što bi direktno povećalo profit banaka ali bi i njeni klijenti imali veće benefite. Tramp je takođe obećao da će olakšati bankarsku regulativu, na koju se finansijska industrija najviše žali. On je tokom svoje predizborne kampanje izjavio da će “obaviti brojna” preispitivanja Dod-Frenkovog zakona o Volstritu i zakona o zaštiti potrošača, koji je nakon krize prepravio finansijsku regulativu. Trampovo “veliko preispitivanje” Dod-Frenkovog zakona, kojeg je 2010. donela Obamina administracija, naišlo je na oduševljenje ne samo na Volstritu već i sa druge strane Atlantika, na evropskom tlu. Podsetimo, ovaj je zakon obavezivao velike banke da se podvrgnu godišnjim proverama radi ocene otpornosti u slučaju finansijske krize (stres-test) kako bi se sprečio stečaj nalik onom Lehman Brothersa iz septembra 2008. Zakon je trebalo da omogući veći uvid javnosti u odnos plata menadžera i radnika, a njegovo uvođenje je pokrenulo i osnivanje Biroa za zaštitu potrošača (Consumer Financial Protection Bureau (CFPB).

Da li su banke napokon ostavile krizu iza sebe? Specijalni izveštaj magazina Ekonomist iznosi tvrdnju kako su brojne banke koje se danas nalaze u daleko boljoj formi nego pre deset godina, iako dobici nisu ravnomerno raspoređeni, kao i da se ove razlike u profitnim prinosima još dalje i više produbljuju. Ovo je naročito evidentno u Evropi, gde je oporavak banaka izrazito nesiguran i neizvestan. Indeks STOXX Europe 600 kao i cene akcija banaka i dalje je za dve trećine manji od onog vrha dostignutog u maju 2007, tačno pre deset godina. Povraćaj ulaganja evropskih zajmodavaca na prosečni kapital iznosi samo 5,8%.

Američke banke su, u poređenju s evropskim, znatno jače. Kada se radi o investicionom bankarstvu, tu su američke banke do nogu potukle svoje evropske rivale. Banke (u SAD) više ne moraju da izdvajaju milijarde u zakonskim računima za svoje grehe iz prošlosti, konačno donoseći bolje povraćaje za svoje akcionare. Majk Mejo (Mike Mayo), nezavisni bankarski analitičar očekuje da će povraćaj uloženog na opipljivi kapital uskoro premašiti njihove troškove (procena je 10%) i to po prvi put od krize. Takođe, banke, nakon Trampove intervencije i “oslobađanja od mrske Obamine kontrole”, više neće biti u obavezi da državnom regulatoru daju izjave u pisanoj formi, koje su od 2010. bile obračunski dokazi za prispela potraživanja i napravljene troškove. Dakle – sve po starom, kao pre krize: nikom se ne polažu računi, a posao može da “procveta”… baš kao i novi finansijski mehur, koji može biti daleko razorniji od onog od pre deceniju.

Međutim, finansijske krize bacaju dugačke senke pa čak i u Americi, čije banke još uvek nisu izašle na zelenu granu. Uprkos njihovom inicijalnom dovođenju u red u prvih nekoliko meseci Trampovog mandata, indeks S&P 500 banaka i dalje iznosi oko 30% ispod onog vrha koji je dostigao u februaru 2007. godine (grafikon ispod). Debate o reviziji američke post-krizne regulacije tek započinju, a najveće od svih pitanja još nije nestalo: da li su banke – i poreski  obveznici – u ovom trenutku dovoljno bezbedni?

Mnogo je Amerikanaca, uključujući i one koji su glasali za Trampa, koji su i dalje veoma sumnjičavi prema velikim bankama. Kriza je veliki broj običnih građana (mada samo nekolicinu bankara) očigledno učinila siromašnijima u poređenju sa stanjem u kojem su se nalazili pre 10 godina, a njihovo nezadovoljstvo može se iznova lako razbuktati. Septembra 2016. godine, banka Wells Fargo – koja je, inače, lako i bezbolno prošla kroz krizu – priznala kako je u proteklih pet godina otvorila više od dva miliona nepostojećih depozitnih kao i računa kreditnih kartica za kupce koji ih nisu tražili. Dobit za Vels Fargo od ove operacije je bila mala, a kazna od 185 miliona dolara bila je relativno skromna. Ali, ovaj skandal je Džona Stamfa (John Stumpf), glavnog izvršnog direktora i nekoliko više rangiranih saradnika koštao njihovih radnih mesta uz zaplenu plata, bonusa, akcija i imovine u vrednosti od 180 miliona dolara. Vels Fargo se od tada trudi da kroz PR i odnose sa javnošću popravi svoj renome, ali uglavnom bez nekih rezultata.

Ovaj izveštaj “Ekonomista” analizira bankarsku industriju pre svega u Americi i Evropi, deceniju nakon naglog sunovrata banaka s obe strane Atlantika. Poreklo krize leži u globalnim makroekonomskim neravnotežima, kao i u neuspesima upravljanja i nadzora finansijskog sistema: prekomerna štednja u Kini i drugim ekonomijama s prekomernim finansijskim viškovima finansirali su američko “lumpovanje” u sektorima zaduživanja i imovine. Američke i evropske banke, njihove od krize slomljene privrede i poreski obveznici poneli su i podneli teret ove neodgovornosti.

Banke u drugim delovima sveta su u velikoj meri prošle mnogo bolje. U Australiji i Kanadi su povraćaji na uloženi kapital i dalje ostali dvocifreni. Dobroj situaciji doprinelo je i to što Australija ima samo četiri velike banke a Kanada pet, uz domaća preuzimanja i održavanje visokih marži. Kako su cene roba nedavno opale, samim tim opala je i profitabilnost u obe zemlje, iako su prošle godine australijski zajmodavci vratili 13,7% a kanadski 14,1% na uloženi kapital; rezultati na kojima im druge banke u svetu mogu samo pozavideti.

Najveće banke u Japanu, koje su tokom 80-tih i 90-tih patile od bezglavog avanturizma, nisu nakon 2008. ostale po strani i neoštećene. Mizuho je pretrpeo najviše, umanjivši vrednost svog imovine za oko 700 milijardi jena (6,8 milijardi dolara). Japanci su prikupljali ostatke i mrvice sa zapadnih bankarskih tržišta, pabirčeći neke akvizicije kako bi dopunili slabe povraćaje kod kuće. Neki među njima su mudrije odlučivali od drugih: Udeo MUFG-a (Mitsubishi UFJ Financial Group) u Morgan Stenliju-u bio je pogođen za dobru cenu i pokazao se kao dobro ulaganje, dok se kupovina Lehman Brothers European  pokazala kao breme. Kineski zajmodavci su u to doba bili uglavnom posmatrači, ostavši fokusirani na svoje domaće tržište.

Sedam posledica apokalipse

Ako pitate bankare šta se najviše promenilo u njihovoj branši u protekloj deceniji, videćete da se na vrhu njihove liste nalazi regulacija, tj upliv državne kontrole. Lagani dodir zamenjen je čvrstim nadzorom izbliza, uključujući i “stres testove” kojima se ispitivala sposobnost banaka da izdrže krize. Bojni su oni koji regulaciju vide kao najveću promenu u bankarskom pejzažu. Pre krize, kaže glavni finansijski službenik jedne međunarodne banke, njegova banka (baš kao i ostale) sprovodili su interne stres-testove, na osnovu kojih su prikupili nekoliko hiljada podataka. Kada je glavna supervizorka njegove banke počela da sprovodi testove po izbijanju krize, broj podataka skočio je na stotine hiljada. Sada je dostigao nekoliko miliona – i još uvek raste. Broj ljudi neposredno angažovanih na “kontrolama” stresa finansijskim tržišima je u JPMorgan Chase, najvećoj američkoj banci skočio sa 24.000 u 2011. (godinu dana nakon akta Dodd-Frankovog zakona, najveće reforme finansijske regulative od 1930-ih godina) na 43.000 u 2015. godini. To znači da se jedan na šest zaposlenih u ovoj banci bavi stres-kontrolom i proverama njihovog boniteta.

Druga velika promena je uspostavljanje daleko zahtevnijih uslova za odobravanje traženog kapitala, zajedno sa novim pravilima za leveridž i likvidnost. Bankari i supervizori se slažu da je kriza izložila “kapitalne jastuke” banaka, namenjenih za amortizaciju mogućih gubitaka; ova sredstva za ublažavanje gubitaka su tokom krize postala opasno tanka. Za previše je njih leveridž bio način prvo da dođe do profita, a potom i – propadne. Revidirana međunarodna pravila, poznata pod nazivom “Bazel 3” (čije je sprovođenje još uvek u toku), prisilila su banke na povećanje ovih kapitalnih rezervi, primoravajući ih da povećaju svoje rezerve dodajući akcije i konvertibilne obveznice u svoje bilanse stanja. Ideja je da velika banka treba da bude sposobna da apsorbuje najgori mogući udarac bez rušenja drugih institucija ili potrebe za sopstvenim spašavanjem. U periodu između 2011. i sredine 2016. godine, trideset “globalno sistemski važnih” banaka povećale su ukupno svoj kapital za oko jedan trilion evra (1.3 triliona dolara), uglavnom kroz zadržanu zaradu, kaže Banka za međunarodna poravnanja u Bazelu (Sredstva od deonica ili deoničara u poslovanju često se nazivaju “kapitalni jastuk” ili, u našoj terminologiji, kapitalne rezerve. Ideja je da, ako banka doživljava teške gubitke, kapitalne rezerve zaštite ostale izvore finansiranja, naročito štediše. Dakle, što je veći kapitalni jastuk, to je sigurnija banka i manja verovatnoća da će ona otići u stečaj).

Treće, prinosi na akcije su niži nego pre krize. Razlog tome je delimično prirodna posledica zasnivanja većeg kapitala. Ali, posledice krize takođe su umanjile povraćaje na drugi način. Centralne banke su prvo podsticale kamatne stope na ultra-niske nivoe, a zatim su ih pratile ogromne kupovine državnih obveznica i druge imovine. Namera je bila da se ovakvim potezom, barem jednim delom, pomogne bankama, tako što bi se finansiranje učinilo jeftinijim, čime bi se podstakla ekonomija. Ali, niske stope i ravne krivulje prinosa pritiskaju kamatne marže, a samim tim i profit.

Završni računi poduprti su gotovinom, deponovani u centralnim bankama, a nisu zarađivali skoro ništa. Prema podacima konsultantske kuće Oliver Vajman (Oliver Wyman), učešće gotovine u bilansima američkih banaka skočilo je sa 3% pre krize na 20% u 2014. godini. Kako je svetska ekonomija konačno oživela nakon nekoliko pogrešnih početaka, zarada se može pokupiti i u Evropi, baš kao i u Americi.

Pametno i pažljivo “uposlite” svoju imovinu i ulaganja

Četvrto: spori rast prihoda – u kombinaciji sa konkurentskim zahtevima supervizora i akcionara – sve je to “pritiskalo” banke nagoneći ih na obaranje svojih troškova kao i na znatno jači fokus kako da na najbolji način iskoriste oskudne resurse. “Ako ću imati dobar povraćaj na veliki kapital koji ulažem, onda bih se bolje fokusirao na ono na u čemu sam zaista dobar”, kaže Džim Kauls (Jim Cowles), šef američke banke Citigroup za Evropu, Bliski istok i Afriku. Citi, koja je pod Senfordom “Sendijem” Vejlom krajem devedesetih godina postala izuzetan finansijski supermarket, prodajući sve zamislive finansijske proizvode: od investiciono-bankarskih usluga do osiguranja; pa ipak, i takav kolos kao što je Citi odlučio je da se povuče iz mnogobrojnih finansijskih operacija kako bi (ponovo) postao pretežno korporativna i investiciona banka, baš kao što je bila u 1970-im i 1980-im. Njeni šefovi naglašavaju svoju “mrežu” i prisutnost njenih filijala u skoro 100 zemalja sveta, na koje blagajnici multinacionalnih kompanija mogu računati. Nekada je Citi imala i 50 tzv “potrošačkih” banaka za pojedinačne klijente, od kojih su mnoge imale i rezervne filijale. Sada ih ima u samo 19 zemalja.

Takvo povlačenje iz perifernih  preduzeća takođe je značilo manje poslova i niže bonuse, čak i pored toga što su njihove plate i dalje ostale predmet zavisti najvećeg broja “običnih smrtnika”. To je donelo petu promenu: banke su postale manje privlačni poslodavci za univerzitetske diplomce. “Najsjajniji ljudi više ne žele da rade u bankama već, recimo, u hedž-fondovima kao što je Citadel” žali se jedan visoki bankarski službenik. Neki milenijumci su, dodaje on, privučeni tehnološkim kompanijama. Drugi “ne žele da imaju bilo šta sa bilo čim što je biznis”. To je zbog šeste promene: reputacija finansijskog sektora je bila srozana krizom. Beskrajni skandali nizali su se neumorno; vreme agresivnog i hazarderskog pravljenja velikih profita u kratkom roku je daleko iza nas, i ono je “stavljeno ad acta”: do 2007. godine, banke su veoma “opušteno” obezbeđivale hipoteke onima koji ih nisu mogli priuštiti; zloupotreba prodaje hartija od vrednosti na osnovu takvih kredita; Prodaja skupog i često beskorisnog osiguranja kreditne zaštite*; Utvrđivanje Libora, ključne kamatne stope; prevare na deviznom tržištu i još mnogo toga (osiguranje kreditne zaštite*: Osiguranje platnog prometa, PPI, poznatog i kao osiguranje kredita, osiguranje kreditne zaštite ili osiguranje otplate kredita; proizvod osiguranja koji korisnicima omogućava osiguranje otplate kredita ukoliko korisnik kredita umre, teško oboli ili bude na neki način onemogućen, izgubi posao ili se suočava s drugim okolnostima koje korisnika mogu sprečiti da zarađuje za servisiranje duga. Ne sme se mešati sa osiguranjem prihoda, što nije samo specifikum za dug već pokriva sve prihode. Banke i drugi kreditori su do 2008. veoma intenzivno prodavali PPI kao dodatak kreditnom proizvodu ili sredstvima za prekoračenja).

Sedmo i poslednje: finansijska tehnologija sve više dobija na važnosti. Ovo bi mogla biti bolja vest za banke nego što zvuči, uprkos škripanju i pucanju nekih njihovih računarskih sistema. Brojne finansijske start-up firme se trude da održe svoje poslovanje, ali je uticajne osobe u visoko regulisanim industrijama poput finansijske teže uzurpirati nego knjigovođe ili taksiste. Kao rezultat toga, postoje dobre šanse da banke i tehnološka preduzeća formiraju obostrano korisna partnerstva za poboljšanje usluga – za dobro svojih klijenata, a ne kao “oružje” u međusobnoj borbi na finansijskim tržištima.

The Economist

Milenijumovci ‘osuđeni da zarađuju manje od Generacije X’

00

Milenijumska generacija (ili generacija Y, Gen Y) biće prva generacija koja će zarađivati manje od svojih prethodnika, sugeriše jedno novo istraživanje, a prenosi BBC.

06Fondacija Resolution (Resolution Foundation) utvrdila je da britanski građani starosti do 35 godina zarađuju oko 9.500 evra manje u svojim dvadesetim nego što su u njihovoj dobi nekad zarađivali pripadnici Generacije iks.

Ovaj think-tank definiše Generaciju X kao one koji su rođeni između 1966. i 1980. dok su Milenijumovci svi oni koji su rođeni između 1980. i 2000. godine.

Ako bi plate Milenijumovaca sledile isti put kao nekada plate Generacije iks, prosečna primanja u karijeri bila bi oko 986 hiljada evra.

Ovakav sled stvari učiniće da Milenijumovci budu prva generacija koja, tokom svog radnog veka, zarađuje manje od svojih prethodnika.

07Čak i ukoliko bi se plate Milenijumovaca brzo popravile, kao što su nakon Drugog svetskog rata skočile plate njihovih roditelja koji pripadaju generaciji Bejbi bumera, njihove ukupne zarade tokom životnog veka bile bi tek nešto preko milion evra (oko 1.063.800), rezultati su nalaza ove fondacije.

Ta će prihodna suma biti samo 7% viša nego što je prihodna suma Generatcije X, a samo trećina ukupnog dohodovnog napretka u kojem bi Generacija X trebalo da uživa u odnosu na plate Bejbi bumera.

Fondacija Resolution takođe je upozorila da bi recesija nakon Bregzita mogla da dodatno još više smanji zarade Milenijumovaca.

Njihova istraživanja pokazala su da su smanjenja plate doživeli oni do 35 godina starosti, i to pri ulasku na tržište rada tokom udara recesije, ali je takođe zaključeno da je generacijski napredak u visini prihoda morao da zastane pre nego što je svet bio pogođen finansijskom krizom iz 2007/8.

01

Rizik od samozadovoljstva

Torsten Bel (Torsten Bell), direktor Fondacije Resolution je rekao: “Uzeli smo zdravo za gotovo da će svaka naredna generacija biti mnogo bolje plaćena od one prethodne – zarađujuči više i uživajući u višem životnom standardu koji je konstantno u usponu, ali rizik od takvog pristupa jeste gledati na stvari kroz ružičaste naočare: poslednjih godina smo svikli na (samo)zadovoljstvo neprekidnim napretkom.”

Ispitivanje je objavljeno upravo u trenutku kada je prošle nedelje Tereza Mej (Theresa May), koja je pre nekoliko dana zauzela položaj britanskog premijera od Dejvida Kamerona, uputila upozorenje od sve većeg jaza između “starije generacije koja živi prosperitetnije od mlađih generacija, koje vode tešku borbu da izađu na kraj sa sve većim troškovima življenja“.

Ovaj think-tank je osnovao komisiju koja će istražiti rastuću nejednakost među generacijama.

Ova incijativa je u ponedeljak 18.jula pokrenuta na skupu u Londonu kome je prisustvovao Dejvid Vilets (David Willetts), izvršni predsednik fondacije Resolution, generalna sekretarka Trgovačkog sindikata (Trade Union Congress, TUC) Frensis O’Grejdi (Frances O’Grady) i generalna direktorka Konfederacije britanskih industrija (CBI), Kerolajn Ferbern (Carolyn Fairbairn).

Fondacija je takođe zaključila da će Milenijumovci do svoje tridesete godine potrošiti ukupno oko 52,5 hiljada evra više na troškove iznajmljivanja životnog prostora nego što je najam plaćala bejbi bum generacija, a skoro 30 hiljada evra više nego što je stanarinu plaćala Generacija X.

03

Veća potrošnja na zakup prostora drastično je smanjila životni standard mladih ljudi, učinivši da teže mogu da uštede novac za depozit za kupovinu kućeprostora, zaključci su ispitivanja.

Viši politički analitičar Lora Gardiner (Laura Gardiner) je rekla: “Nastavak britanskog neuspeha u izgradnji dovoljnog broja finansijski pristupačnog životnog prostora za mlade znači da – ukoliko što hitnije ne promenimo ovaj loš trend da mladi ljudi ne mogu da sebi priušte kupovinu-podizanje kredita za svoj prvi dom – situacija može postati daleko gora.”

Banka Halifax procenjuje da je depozit onih koji prvi put kupuju nekretnine u Britaniji u proseku sada gotovo 40 hiljada evra.

BBC

Zombimobili: podjednako lepi i podjednako – dosadni (1/2)

“Sećaš se kad smo bili deca? Svaki automobil izgledao je tako različito, bio je tako jedinstven i poseban. Ovo sada su samo blede kopije. “- Džeri Sajnfeld (Jerry Seinfeld). Iz knjige “Umetnost živih mrtvaca” (Art of the Living dead), poglavlje XVI

01(Infographic: Medium.com)

Šta ako bih vam rekao da su, posle sto godina oštrog nadmetanja, proizvođači automobila konačno stvorili perfektan automobil? Da li biste poverovali da je evolucija dizajna kola kulminirala stvaranjem toliko savršenog automobila da su svi proizvođači odlučili da proizvode isti model? To bi bilo apsurdno, zar ne? Pa ipak, u 2013. to bi mogao biti zaključak koji biste mogli izvući ukoliko uporedite automobile kad ih stavite jedan do drugog. Nikada se automobili nisu manje razlikovali nego što je to danas slučaj. Ispod ovog teksta je slika na kojoj je 23 automobila 21 proizvođača. Recite – ali iskreno: da li ste u stanju da kažete koji je koji automobil?

Kako se to dogodilo?

Kupovina vozila izgleda ovako: prvo se odlučite za kategoriju. “Želim auto.” Onda odlučite koji brend volite. “Volim Hondu.” Onda odlučujete o pod-kategoriji. “Da li da uzmem „akord“ (Accord) ili „sivik“ (Civic)?” Onda birate boju. “Uzeću „akord“ u crvenoj boji.” Da li ste obratitli pažnju na to kako ni u jednom od koraka do donošenja krajnje odluke niste imali preveliki izbor?

Ovo nije slučajno.

Ljudi žele da misle kako mogu da biraju između ogromnog broja opcija, ali raznolikost ugrožava našu sposobnost da lako donosimo odluke. Auto-kompanije proizvode iluziju različitosti a pritom u realnosti nude veoma sužen broj opcija. To je razlog zašto dobijamo samo 5 opcija u izboru boja umesto izbora iz kataloga Pantone – najčuvenijeg modnog kataloga nijansi modernih boja. Odlučivanje između crvenog i belog je lako u odnosu na odlučivanje između “vatrenocrvenog” ili “višnja crvene”.

Auto kompanije shvataju da, ako žele da brzo dođete do odluke da kupite kola, ne smeju da vas preopterete velikim brojem odluka. Postoje milioni kombinacija vozila, brendova i opcija, ali razbijanjem izbora na manje sekvence i – samim tim, mini odluke – prodavac je u stanju da “uštopuje” našu neodlučnost. Široke kategorije (automobil, kamion, kombi) vode kupce ka bržem donošenju odluke o kupovini.

02.jpeg

Ponekad čak i najšire kategorije nisu dovoljne da u potpunosti eliminišu neodlučnost “prevrtljivih” kupaca. Da bi zadovoljili potrošače koji nisu mogli da se odluče između kamiona, automobila, kombija, ili SUV, autokompanije su stvorile novu kategoriju. Ona se zove krosover (crossover), ili “sredokraća”, ili prelazni oblik, to jest “svaštoliko vozilo” odnosno vozilo „srednjeg rešenja“. Ono je ultimativni i univerzalni oblik kod koga jedna-veličina-odgovara-svima. To je kamion, a da ipak nije kamion. To je automobil, a da nije automobil. To je SUV, a da nije sasvim SUV. To je vozilo sa više sedišta ali nije minibus. To je brzo, ali i štedljivo, i moćno, i prostrano, i sigurno vozilo. To je kao da su automobilske kompanije sabrale listu želja svakog tipa potrošača i napravili Frankeštajna sastavljajući sve to zajedno, u jednom vozilu.

Ako osmotrite spoljašnost ovog – ali zaista – Frankeštajna, možete mu prilepiti gotovo bilo koji brend koji vam padne na pamet. Ono ima zaobljene linije automobila. Ima robusnost jednog SUV vozila. Ima prošireni zadnji kraj karavana. Ima prostorno maksimizirani zadnji deo kao kombija. Nema prikolicu, ali dodajte komplet za vuču i vaš unutrašnji glas kamiondžije biće zadovoljen.

Tokom poslednje decenije, svaki proizvođač automobila je prigrlio ovu novu kategoriju i pokazalo se da su rezultati prodaje ovog frankeštajnovskog-srednjeg-rešenja-koncepta-vozila impresivni. Potrošači vole ovu mogućnost da se njihova neodlučnost zaustavi na kupovini vozila “srednjeg rešenja”.

Možete li da svakom od ovih vozila “srednjih rešenja” pridodate odgovarajući brend? Odgovori su na dnu ovog posta.

Krosover (vozilo “srednjeg rešenja”) nije majstorstvo dizajna proizvoda, već rezultat proboja u istraživanju tržišta. Auto kompanije nisu upale u ovo prosto, neraspoznatljivo dizajnersko rešenje (“plain vanila”) slučajno. Možete biti sigurni da svaki proizvođač više profitira sa ovim pristupom međusobnog kopiranja nego na modelima koji se izdvajaju i predstavljaju inovaciju. Kada konkurentske snage postignu ravnotežu, asortimani automobilskih kompanija nisu jednako ravnomerno raspoređeni po čitavoj dužini spektra. Umesto toga, oni postave svoju radnju odmah pored vrata najunosnije lokacije.

Stručnjaci za brendiranje insistiraju na tome da uspeh dolazi na osnovu promovisanja sopstvenih jedinstvenih atributa, ali u praksi razlikovanje je manje profitabilno od jednoobraznosti. U teoriji igara, to se zove Nešov ekvilibrijum, i on može da se vidi na svakoj raskrsnici na kojoj Burger King otvori svoju radnju preko puta Mekdonaldsa (McDonald’s), ili Kosko (Costco) otvori svoj megamarket vrata do vrata do Semovog kluba (Sem’s club). Konkurencija ne proizvodi različitost, već rezultira u ujednačavanju dok ne stignemo do 23 gotovo identične varijacije jednog te istog vozila.

03(Infograph crossover automobila: Medium.com)

Kompanije za brendiranje troše milione kako bi prepokrile ovu malu prljavu tajnu. Kao rezultat toga, naši mozgovi postali su toliko isprani porukama brendova da nismo sposobni da sagledamo realne osobine proizvoda koji kupujemo. Jedan od analitičara u ovoj industriji, Horas Dedje (Horace Dediu), opisuje automobile ove „srednje“ kategorije ovako, “Oni imaju isti gomilu automobila, iste veličine, iz iste štanc-mašine kao i svi ostali, i na isti način… To je isti proces, to je ista struktura troškova, to je isti kvalitet. Tako da, jednostavno, nemaju više čime da se razlikuju.”

Brendiranje je prečica, sećate se? Kada postanemo zavisni od brendova – prečica, nismo sposobni da razlikujemo proizvode na osnovu njihovih stvarnih osobina, i odlučujemo na osnovu argumenata. Mi ne tražimo više automobile sa najboljim motorom, nego logo koji je u kolektivnoj svesti povezan sa kvalitetom izrade. Zamislite da se sva vozila “srednjeg rešenja” na slikama drastično razlikuju. Odjednom odluka o kupovini dobija na komplikovanosti. Ako smatram sebe osobom koja voli “Tojotu”, ali volim izgled šasije “Kie”, neću moći da se odlučim. Ako sam u potrazi za luksuzom, ali Ford izgleda nekako luksuznije, opet sam se zaglavio. Ujednačavajući stilove svih brendova, odlučivanje o svakom od brendova postaje jednostavnije. Sve što treba da uradite je da izaberete svoj brend i kažete im koju od 5 boja želite. Ne možete kriviti automobilske kompanije što keširaju na masama kupaca bez mozga.

Mi volimo da mislimo o brendovima kao više ili manje preciznim karakterizacijama proizvoda koje ove kompanije proizvode. A to se završava time da brend postaje sve manje povezan sa proizvodom a sve više u vezi sa tipom ljudi koji ga kupuju. Tojota je izgradila svoju reputaciju na stvaranju pouzdanih vozila, ali danas je teško naći auto bilo koje marke koji traje manje od 150.000 milja. Brend više nije reprezent pouzdanosti, već reprezent grupe ljudi koji cene pouzdanost. Mercedes nije manifestacija luksuza, već simbol koji privlači ljude koji mogu da priušte da daju više novca da bi bili povezani sa idejom luksuza. Svi automobili sadrže strane komponente, ali kupovinom Forda ili Ševroleta (Chevi) omogućavate sebi da zalepite”American-made” nalepnicu na vašu ličnost.

Trinaesta kineska „petoljetka“: nacrt reformi i pravac ekonomskog rasta

Svet i ekonomski stručnjaci su sa zanimanjem iščekivali ishod sastanka komunističkog vrha Kine, na kojem je glavna i jedina tema bio konačno uspostavljanje 13. petogodišnjeg plana „Azijskog zmaja“. Njim se iscrtavaju planovi i programi reformi i pravac privrednog rasta, i to u momentu kada ova zemlja ulazi u “novu normalu” sporijeg ekonomskog rasta kao i osnaživanja rebalansa prema uslužnom sektoru potrošnji, donosi zvanična kineska novinska agencija Xinhua.

01

Period novog petogodišnjeg plana važi između 2016. i 2020. godine, a ovaj rok će, kako se navodi, „biti ključan za kineske reforme, njime bi se mogao omogućiti veći ekonomski rast, uključujući tu i reforme fiskalne i poreske politike, finansije i državna preduzeća, prenosi Kineska internacionalna korporacija za kapital (CICC), koja važi za jednu od vodećih kineskih investicionih banaka.

Rukovodioci Komunističke partije Kine (CPC) su se u ponedeljak 26. oktobra okupili u Pekingu na četvorodnevnom sastanku čija je tema,uglavnom, bila nastavak krupnih privrednih transformacija, dok će osamnaesto po redu plenarno zasedanje saziva Centralnog Komiteta KPK preispitati predloge za predstojeću „petoljetku“. Nakon što bude usaglašena revizija predloga, očekuje se da će finalni plan bi ratifikovan na godišnjem zasedanju vrhovnog zakonodavnog tela Kine u martu 2016.

Najveći izazov ovom 13. po redu petogodišnjem planu bi mogla biti reforma finansijskog sektora bez većeg uticaja na rast, mišljenje je analitičara sa biznis-portala Bloomberg.

Očekivanja su, barem ona zvanična, da će u novi plan biti inkorporirane brojnije reforme finansijskog tržišta, kako bi se ohrabrio rast malih i srednjih preduzeća kao i poslovni rizici.

Onim finansijskim uslugama koje spadaju u „netradicionalne“ bi mogla biti omogućena značajnija uloga u ekonomiji. Cilj ove mere je smanjiti sadašnje oslanjanje na velike državne banke i njihove tradicionalne funkcije pri izdavanju zajmova.

Nove, medijatorske to jest posredničke finansijske usluge kao što su osiguranje imovine, korporativne i derivatne obveznice, “peer-to-peer pozajmice”, finansiranje putem interneta ili “crowd funding” će najverovatnije biti u žiži interesovanja kineskih regulatornih tela.

04

Krupnija i značajnija funkcija četvorodnevnih sastanaka bila je i prioritetizacija različitih političkih ciljeva, naročito ako se ima u vidu to da je kineski privredni rast nastavio da pada, pa je u trećem kvartalu ove godine iznosio 6,9 odsto, izjavio je vodeći ekonomista za J. P. Morgan Kina, Žu Hajbin (Zhu Haibin).

Baš kao i u prethodnoj petoljetki, ciljani rast BDP-a biće takođe uključen. Tržište procenjuje da bi ciljani rast za period od 2016. od 2020. mogao da bude između 6,5 i 7 odsto.

Žu Hajbin je ovim povodom izjavio kako „Tržište interpretira ciljani rast kao važan indikator načina na koji kineski vrhovni rukovodioci prioretizuju ekonomski rast i strukturalni rebalans.“

Ukoliko ciljani rast bude iznosio manje od 6,5 odsto, to bi značilo da će vlada tolerisati sporiji privredni rast, ostavljajući više prostora za strukturalni rebalans. Shodno ovome, kineska vlada će ulagati manje napora u finansijske podsticaje. Žu je rekao da, „Ukoliko cilj ostane nepromenjen, na sedam odsto, to bi značilo da će kineska vlada biti primorana da održava svoj blag pristup i stav, preduzimajući više olakšica, i to čak možda i na štetu strukturalnog rebalansa.“

Stoga i ne čudi to što niko ne očekuje da ciljani rast bude ispod 6,5 odsto, jer zvanični kineski cilj – a to je udvostručavanje BDP-a u periodu između 2010. i 2020. godine – zahteva u tih deset godina prosečni rast BDP-a od 6,5 odsto.

Prethodni petogodišnji plan, za period 2011.-2015, postavio je cilj godišnjeg privrednog rasta na oko sedam odsto. U razdoblju od 2011. do 2014, ekonomija se širila po godišnjoj stopi od osam odsto.

02

China Voice: Razumevanje kineskog cilja rasta od oko sedam odsto

Svi oni koji s interesovanjem prate ispunjavanje kineskog ekonomskog cilja – a to je godišnja stopa ekonomskog rasta od oko sedam odsto – širenje privrede po stopi od 6,9% zabeleženo u trećem kvartalu ove godine predstavlja istinsko razočaranje.

Cifre, koje su prikazale najniži kvartalni rast u šest proteklih godina, podstakle su neke kineske „dežurne pesimiste“ da preuranjeno izvedu zaključak kako vlasti najmnogoljudnije zemlje sveta nisu uspele da postignu željeni godišnji rast, što je, u svakom slučaju, na više nivoa nedostatak razumevanja namera koje postoje kada se ti ciljevi postavljaju.

Prva stvar: cilj godišnjeg rasta od „oko 7%“ jeste željeni, a ne obavezni cilj.

Obezbeđujući tržištu da igra sve veću ulogu u procesu distribucije resursa za drugu po veličini svetsku privredu, kineski rast bio je pod kombinovanim uticajem više faktora kako na domaćem terenu kao i pod spoljnim uticajima, što je, u svakom slučaju, doprinelo da ekonomska kretanja učini stvari zamršenijima.

Ovogodišnji cilj kineske vlade nije samo obavezni uslov, već više služi kao putokaz za delovanje ali i poruka tržišnim igračima kako bi se osigurala ispravna ekonomska kretanja.

Drugo: cilj od „oko sedam odsto“ nije isključivo pitanje suvih brojki, jer je reč o konceptu osmišljenom tako da bi se podstakao celokupni raspon rasta. Nadležne službe su u nebrojeno navrata ponovile kako bi rast malo iznad ili ispod sedam odsto trebalo da bude shvaćen kao onaj koji je u skladu sa zadatim ciljem i težnjama.

Pa ipak,bilo bi prenagljeno suditi o ‘zdravlju’ kineskog provrednog rasta prema brojkama za samo jedan kvartal. Ovo je prenagljen čin, s obzirom da navedena cifra može da vrlo lako bude zahvaćena kratkoročnim uticajima kao što su turbulencije na berzama, ali i monetarne promene u drugim ekonomijama.

Gledajući, međutim, jednu malo širu sliku, osnove koje podržavaju stabilan rast kineske ekonomije su ostale netaknute.

Umesto isključivog fokusa samo na brojku od sedam odsto, trebalo bi da se usvoji daleko sveobuhvatnije razumevanje ovog cilja, s obzirom na to da su industrijska struktura, stopa zaposlenih i rast BDP-a ključni faktori koje bi trebalo razmatrati u trenutku kada se budu procenjivali i ocenjivali ekonomski uslovi.

Pa ipak, posmatrajući s vedrije strane, kineska berza rada je većinom ostala stabilna, i to uprkos ekonomskim potresima.

Registrovana stopa nezaposlenih u urbanim područjima iznosila je 4,04% na kraju juna 2015, a u tim područjima u prvoj polovini ove godine otvoreno i 7,18 miliona novih radnih mesta.

U poređenju s izvozom i investicijama, potrošnja je poslednjih decenija bila manje izražen pokretač privrednog rasta za kinesku ekonomiju, iako, uprkos tome, ona ipak brzo „hvata korak“ s ostalima.

U prvoj polovini 2015, potrošnja je ekonomskom rastu doprinela sa više od 60 odsto, što je dobar dokaz uspešnog kineskog privredno-ekonomskog restrukturisanja.

Osim toga, izvesno je kako se unapređuje i industrijska struktura. Uslužna industrija je u prvoj polovini ove godine sačinjavala 49,5 odsto BDP-a. Primera radi, pre pet godina, tačnije 2010, ovaj udeo iznosio je 39,2 odsto.

06

Uloga tog sektora u podsticanju ekonomskog rasta doprinela je da se ublaži oslanjanje Kine na sektore vezane uz resurse i energetiku, kao i u transformaciji prema modelu vođenom visokom tehnologijom i inovacijama.

Uz podršku i podsticaj kineske vlade, preduzetništvo i inovacije prihvaćeni su kao izvor konkurentnih prednosti, uz značajne prednosti koje dolaze od takvih sektora u povoju kao što su obnovljiva energija, potrošačka elektronika i mobilne aplikacije.

Rezultat svega ovoga ogleda se u tome što Kina sada doživljava pravi procvat start-upova, s obzirom da je u poslednja tri tromesečja, i to na dnevnoj bazi, bivalo registrovano i do 30 000 novih, početničkih (startap) preduzeća.

Veoma pozitivne ekonomske promene se skoro svakodnevno dešavaju, s obzirom na to da novi pokretači rasta dobijaju na efektu tokom svog nastojanja da ublaže tj. amortizuju pritiske koje sa sobom nose usporavanje usled industrijske prezasićenosti, oslabljenog tržišta nekretninama te tendencije usporavanja rasta trgovinske stope.

Nema nikakve sumnje da će ovo biti jako bolna bitka, premda s dubljim reformama – i širim otvaranjem – otpornost kineske privrede nikako ne bi trebalo potcenjivati.

 

Xinhua, China Daily 28.okt, 2015.