Britanija na raskršću

Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s druge strane Atlantika, osećam izvesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid vere da je racionalna i argumentovana rasprava moguća. Možda nekoliko probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može uticati na dalji tok događaja?

Pre nešto više od trećine stoleća, na obe strane Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Pre toga, u posleratnim decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osećali svi. Dohoci u SAD su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne lestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva), obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki podsticaj. Obe partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i državna regulativa, na primer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa usvojena posle Velike depresije osigurala je decenije finansijske stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoleća, bez finansijskih kriza.

Istoričari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je sledilo: rast se usporio, a nejednakost je počela da raste. U SAD dohodak je praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 odsto. Danas je srednji dohodak radnika sa punim radnim vremenom – to su oni srećnici koji imaju posao sa punim radnim vremenom – niži nego pre 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je sprečio neke od teških posledica koje su se osetile u Americi, gde očekivani životni vek opada, naročito za srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.

Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija – otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative – vode u novu eru rasta je diskreditovana. Deregulacija je donela umnožavanje novih metoda manipulisanja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala trilione funti i dolara. Niži porezi nisu doneli skok kapitalnih investicija ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.

Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni konzervativci sa druge strane nude dve različite vizije. Uprkos godinama stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji put do višeg životnog standarda. Njen predlog je da se propali eksperiment nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primerima iz prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. veka treba da se razlikuje od ekonomije iz prošlog.

Šta je najveći problem sa politikama i merama štednje? To što nikada nisu donele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primeni i tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Video sam neuspeh tih politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svetske banke: periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mere štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom, spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; takođe ugrožavaju javne službe od kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.

Kompanije koje žele da opstanu znaju da moraju investirati. Isto važi za države. Zemlja treba da ulaže u svoje ljude, infrastrukturu i tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug će rasti, ali vrednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan. Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti i opštem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsedavam u međunarodnoj komisiji koja je jednoglasno podržala predlog za uvođenje visokih dažbina za emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući kapitalnu dobit, takođe može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od progresivnijeg oporezivanja.

Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umesto toga, Britanija treba da poveća poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji i ne otvaraju radna mesta, a smanji ih za one koje to čine. Tako će se poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udela u porezu deo je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.

Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditovanoj teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigde nije obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slede, u teškim godinama prilagođavanja situaciji posle brexita? Sa ukidanjem pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više da ulaže ukoliko želi da očuva visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.

Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja u 21. veku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja obrazovanja, države će morati da čine više, uz primenu novih tehnologija. Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa obrazovanju velikim delovima stanovništva zbog pretnje dugovima za studentske kredite koji se mere desetinama hiljada po studentu nije samo moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.

Prospect Magazine, 09.10.2017.

Peščanik.net, 18.10.2017.

Srpske preduzetnice 5. u Evropi po jačini uticaja na domaću privredu

Prema  uticaja žena u Evropi, koji je razvila kompanija “Bisnode”, sa indeksom od 101,1, preduzetnice iz Srbije našle su se po indeksu uticaja na domaću privredu na petom mestu iza Švedske, Mađarske, Austrije i Poljske, od deset zemalja koje su obuhvaćene analizom. Iza preduzetnica Srbije, s nižim indeksom uticaja, našle su se vlasnice kompanija u Norveškoj, Belgiji, Češkoj, Hrvatskoj i Sloveniji. 

Slovenija, naime, ima najniži BIWI indeks, prema rezultatima istraživanja, koje je, kako se navodi u analizi kompanije “Bisnode” dostavljenoj “Tanjugu”, lični doprinos ove kompanije proslavi Dana žena.

00

Što se tiče učešća žena u ukupnoj ekonomiji, Srbija zauzima sedmo mesto, odmah iza Mađarske, Poljske, Belgije, Austrije, Češke i Hrvatske.

Prema rang listi, mađarske preduzetnice imaju najveći udeo u odnosu na žene u drugim zemljama u pogledu broja firmi, broja zaposlenih i po prihodima. 

Žene vlasnice kompanija u Švedskoj imaju najveći udeo u ostvarenoj neto dobiti, dok Slovenija ima najmanji udeo kompanija koje kontrolišu žene-preduzetnice.

Analiza “Bisnode”-a je takođe pokazala da firme u vlasništvu žena u Švedskoj i Norveškoj u proseku zapošljavaju više nego kompanije u vlasništvu muškaraca. U obema zemljama, zaposlenost u firmama u vlasništvu žena je za 21% iznad proseka u domaćoj privredi.

11Kada je reč o neto profitu, vlasnice kompanija u Švedskoj i Sloveniji u proseku ostvaruju za 55% , odnosno za 9,0%, respektivno, veću neto dobit od prosečne u domicilnim ekonomijama, prema rezultatima istraživanja “Bisnode”-a.

Hrvatske preduzetnice imaju najlošiji procenat u ovoj kategoriji, budući da je profitabilnost firmi u vlasništvu žena u Hrvatskoj niža od proseka privrede za dve trećine.

BIWI indeks Evropa je jedinstven indeks koji upoređuje deset zemalja prema uticaju žena na njihove ekonomije. Uticaj žena meri se u četiri parametra: udeo u broju preduzeća, udeo u broju zaposlenih, udeo u prihodima te udeo u neto dobiti.

Udeo broja preduzeća u vlasništvu žena u odnosu na ukupan broj preduzeća predstavlja bazu za izračunavanje BIWI indeksa. 

Zemlje kod kojih je BIWI indeks iznad 100 imaju veći uticaj žena na sopstvenu ekonomiju u odnosu na ukupni prosek svih deset zemalja, dok zemlje sa indeksom manjim od 100 imaju manji uticaj žena na vlastitu ekonomiju.

Analizom kompanije “Bisnode”, koja pruža poslovne i bonitetne informacije, obuhvaćeno je i poređenje broja zaposlenih, prihoda i profita kompanija koje vode žene u odnosu na one koje vode muškarci.

08

Žene vode svaku četvrtu uspešnu firmu u Srbiji. 

Pripadnice lepšeg pola sve više preuzimaju primat u biznisu govori i podatak da svako četvrto preduzeće vodi žena. Preduzetnica najviše ima u agencijskim i uslužnim delatnostima,

Analize ukazuju na to da ih sve više kreće u preduzetničku inicijativu jer su bile primorane da usled teške situacije u društvu ovakvim angažmanom materijalno pomognu egzistenciju svoje porodice ne oslanjajući se isključivo na novac koji u kuću donosi muškarac.

S druge strane, u procesu privatizacije, propadanjem velikih privrednih sistema, ogroman broj žena sa velikim radnim iskustvom ostao je bez posla, pa su u nedostatku radnog mesta one bile prinuđene da same osnivaju firme.

U Studiju “Maruška” u Preljini kod Čačka ručno se oslikavaju unikatne svilene marame, ešarpe, šalovi i kravate. U posao je uključena čitava porodica uz nekoliko stalnih spoljnih saradnika. Posluje se sa najpoznatijim svetskim modnim brendovima.

– Ne želim da razmišljam o krizi, niti o tome da posla nema, već kako do njega doći. Ako stalno mislimo o teškoj situaciji, ništa nećemo uraditi – kaže vlasnica studija Maruška Topalović.

04

Na pitanje da li je teško biti žena preduzetnik, kaže da nije.

– Svaka žena treba da zna šta hoće i onda nema nikakvih problema. Moj savet ženama koje bi želele da se okušaju u biznisu je da u privatne vode uđu bez straha i sa što originalnijom idejom – poručuje ona.

U poslednje vreme, primetno je gašenje sve većeg broja firmi koje vode žene, jer male firme i radnje sve teže opstaju na tržištu.

– Nisam mogla da dođem do kredita za širenje posla, pošto se nijedna nekretnina ne vodi na moje ime. Malo, pomalo, dugovi su se gomilali, pa sam bila prinuđena da ugasim firmu – priča Mirjana Popović, doskorašnja vlasnica radnje.

Najčešći izazov žena u biznisu su, po njihovim rečima, manjak upravljačkog iskustva, nedostatak novca i nedovoljno razvijeni poslovni kontakti u odnosu na muškarce.
Tu su i nezaobilazne predrasude, sa kojima se susrela i Marija Stevanović, direktorka Termoelektrane “Morava”, prva žena na rukovodećoj poziciji u sistemu EPS.

– U prvom trenutku je bilo neobično, susretala sam se sa predrasudama i podozrivim pogledima kolega. Ali najbolja motivacija je sopstveni primer. Rezultatima sam pokazala da treba da prihvate činjenicu da sam rukovodilac – ističe Stevanovićeva.

04

Preduzeća sigurnija

Prema podacima Regionalne privredne komore Kraljevo – jedinica Čačak, žena preduzetnica najviše ima u agencijskim i uslužnim delatnostima u oblastima marketinga, konsaltinga, računovodstva, knjigovodstva, obrazovanja, kulture, kao i delatnostima prehrane i tekstilne industrije.

Rukovodilac ovog ogranka Gorana Tanasković naglašava da su žene u mnogim segmentima u velikoj prednosti nad muškarcima.

– One su manje sklone riziku, u posao ulaze sa manje kapitala. Razmišljajući o deci i porodici misle dugoročno. Zato su preduzeća koje vode žene sigurnije – ističe Tanaskovićeva.

ekapija.com