Amerika se iznenada čini nepredvidivom; Rusija je „u neredu“ i opasna. Nemačka, međutim, mora da prati zemlju koja bi mogla postati još veći izazov: Kinu, piše Andreas Kluth glavni urednik nemačkog poslovno-finansijskog dnevnika Handelsblatt. Treba napomenuti da Kluthov stav odlično reflektuje obim straha, zabrinutosti, animoziteta i predrasuda koje, nekako već po tradiciji, Zapad i zapadni interesi kapitala imaju prema Istoku.
Između 2000. i 2003. godine živeo sam u Hong Kongu, a danas redovno putujem uzduž i popreko Kine. Strani dopisnici u to vreme često su bili impresionirani kako su mladi stručnjaci Komunističke partije bili sofisticirani i erudite. Bili su daleko od onoga kako su zapadnjaci zamišljali kadrove jednog „vremešnog“ post-marksističkog režima. U našem zapadnom umu, mi smo dolazili kod njih da ih intervjuišemo. Ono što se tada dogodilo bilo je neprestano zapitkivanje po svim predmetima – toliko je bila velika njihova radoznalost prema svetu.
Jedna stvar koja ih je fascinirala, čak do nivoa opsednuti, bila je promena dinamike između Britanije i Nemačke u periodu između 1871. i 1914. godine. Taj odnos je, po njihovom mišljenju, bio analogan predstojećoj tenziji između Amerike i Kine u našoj epohi. Nemačka je tada, na razmeđi iz 19. u 20. stoleće vodila industrijsku trku protiv Britanije, izgradivši sopstvenu suparničku flotu koja je bila dostojni rival Britanskoj kraljevskoj mornarici, šireći svoju moć kako Afrikom tako i Azijom, kako bi zadobila svoje kolonijalno “mesto pod suncem”.
Slično tome, kako su pretpostavljali ovi kineski analitičari, Kina će za Sjedinjene Države predstavljati sve veći izazov. Problem je što je 1914. nemački izazov kulminirao Velikim ratom. Nasuprot tome, cilj politike Kine bio je – a navodno je i dalje – “mirno podizanje”, bez pretnji od ratne katastrofe koja bi mogla izbiti između opadajućih i rastućih supersila. To je ono na čemu su radili najsjajniji umovi u Kini.
Evropa, Afrika i ostatak sveta igrali su bočne, epizodne uloge u ovim dubokim strateškim promišljanjima. Kineski plan je da ove regione otrgne od američkog uticaja. Sa gigantskim transportnim poduhvatom “Jedan pojas, jedan put”, Kina ulaže ogroman geopolitički i geo-ekonomski napor kako bi joj uspeo taj projekat, ne bi li zadominirala zemljama Evroazije i Afrike. Istovremeno, tiho kupuje firme, deonice i svoju ulogu u evropskoj privredi, od luke Pirej i nemačkih auto-kompanija, preko banaka i tehnoloških firmi, do elektroenergetskih mreža i sistema.
U Aziji, u međuvremenu, Kina lagano ali postojano i bez prekida pretvara Južno Kinesko more u svoje geostrateško „sidrište“ i sigurnu luku, usidrivši flotu svojih nosača aviona koji su neprekidno na zadatku, naoružavajući ostrva koja se nalaze u međunarodnim vodama. Svrha: Odagnati Sjedinjene Države iz Azije.
Ispunjavanje želje predsednika Sija Đinpinga o ukidanju vremenskog ograničenja za svoj predsednički mandat, od sada pa nadalje („na neodređeni vremenski rok – dokle god postoji potreba za Sijevim ostankom na položaju“, kako kažu u Kini), čime se uklanjaju ograničenja mandata zacrtana kineskim ustavom, treba da ozbiljno uzme u obzir ne samo Amerika već i čitava Evropa. U stvari, Si je ovim potezom signalizirao svoju nameru da izgradi nešto između nove dinastije Tang i Maoizma 2.0, sa sobom na prestolu. On prezire zapadne ideje o slobodi (koje su, treba primetiti, na neki način i dovele do dva najstrašnija oružana sukoba u istoriji, Prvog i Drugog svetskog rata). Oduševljen je procepom što sada zjapi između starih prijatelja, Sjedinjenih Država i Zapadne Evrope, koji su, kako sada deluje, skloni da iskliznu u jedan potpuno nepotreban trgovinski rat.
Razumljivo je što su Nemci uznemireni pretnjom uvođenja carinskih tarifa ispostavljenih im iz Vašingtona, njihovog bivšeg zaštitnika tokom Hladnog rata. Ali realne opasnosti za evropski način života dolaze sa istoka. Neposredna pretnja potiče od neo-carističke Rusije sa atavističkim KGB mentalitetom. Najnoviji podsetnik za to video se pre neki dan, u nastojanju Rusije da ukloni jednog od svojih bivših špijuna koji je potražio utočište u Britaniji. Ovaj napad je prošle sedmice doveo Rusiju i Ujedinjeno Kraljevstvo do tačke pucanja diplomatskih veza. Srećom po Britance, Sjedinjene Države, Francuska i Nemačka bili su nedvosmisleno na njihovoj strani.
Ali, Rusija, iako opasna, predstavlja opadajuću moć, dok se Kina uzdiže, svesna svoje moći i uspona – svesna da dolazi red na njih. Sve je očiglednija autoritarnost sa kineskim karakteristikama, čija će se težina vremenom sve više osećati. Ovo bi za Zapad bilo prilično neprijatno.
Ali još veća opasnost s kojom se svi suočavamo – bilo da je to zapad, istok, sever ili jug – jeste još jedna epizoda nalik onoj u Evropi 1914. godine, repriza još jednog tragičnog sukoba između opadajućih i rastućih sila našeg vremena. Kineski političari su bili svesni tog rizika i odlučni su da tim rizicima upravljaju. Zabrinjavajuće je što izgleda da su izgubile interesovanje. Kinezi treba da zapamte svoj dosadašnji cilj “mirnog rasta”. A Zapad, uključujući i Nemačku, trebalo bi da konačno osmisli jednu diplomatsku viziju koja bi Kini pomogla da mirno i bez sukoba postigne svoj ekonomski i društveni rast – na takav način koji bi Zapadu obezbedio da može i dalje živeti sa ishodima proizišlim iz kineskog uspona.
„Diskontna rasprodaja“ bitkoina inicirana je pooštravanjem regulatornih mera i mogućih sankcija za nepravilnu (ilegalnu) upotrebu kripto-valuta.
Vrednost ove vrste novca je u samo jednom danu pala ispod 8.000 dolara, nastavljajući tako svoj pad koji traje od početka ove godine; u toku je „rasprodaja“, izazvana proširenjem zakonskih sankcija na kripto-valute.
Kasno u petak 2. februara u Njujorku, bitkoin se oporavio skočivši na 8.524 dolara, što je pad za 6,8 odsto manji nego dan ranije, kada mu je vrednost otišla ispod 7.700 dolara. Bio je to najniži nivo od novembra 2017.
Na svojoj najnižoj tački, digitalna valuta u decembru pala je za oko 60% u odnosu na rekordni iznos od 19,783 dolara (prošli decembar), prema istraživanju veb-sajta CoinDesk Inc. Ovo je treći najveći pad bitkoina u poslednjih pet godina. Padao je 76% u proleće 2013. godine, a od novembra 2013. do januara 2015. pao je za 85%.
Oštra kolebanja vrednosti Bitkoina sjajno ilustruju koliko digitalna valuta, zapravo, ostaje veoma nelikvidna i nestabilna investicija, posebno u odnosu na tržište akcija, obveznica ili valuta.
Bitkoin je tokom svoje devetogodišnje istorije imao pet ekstremnih vrednosnih uzleta i sunovrata, od vrha nadole i obratno, sa više od 70% fluktuacije u svakom pomeraju, rekao je Čarli Bileljo, direktor istraživačkog odeljenja njujorške savetodavne kompanije Pension Partners. Padao je bitkoin 2010. čak i 94% u roku manjem od mesec dana, a onda opet u petomesečnom periodu 2011. godine, ali je u oba navrata ponovo skočio.
Nedavni padovi bitkoina čine daleko ozbiljnijim osećaj (ne)utemeljenosti trgovine kripto-valutama, s obzirom na to da magnituda vrhova i padova njihove cene nudi jednu dozu zdrave realnosti novim investitorima, koji su tokom prošle godine svoj novac nemilice ulagali u kripto-valute. Mnogi od njih bili su privučeni mogućnošću ulaganja u valute koje su van kontrole centralnih banaka i vlada, ali sada moraju da podlegnu snagama tržišta.
“U poslednje vreme, kada se radi o kripto-valutama, naslovi u medijima uglavnom su bili negativni”, napisao je u poruci klijentima Tomas Li, upravljački partner pri njujorškom savetodavnom fondu Fundstrat Global Advisors. “Nekoliko nedelja je bilo strašno, ali fundamentalna pozitivna priča za kripto-valute ostaje netaknuta”, dodao je Li, pozivajući se na izuzetno interesovanje koje „milenijumska generacija“ pokazuje za kripto-valute.
Robinhood, onlajn aplikacija za trgovinu virtuelnim novcem koja je prvenstveno usmerena na mlade klijente, izjavila je prošle sedmice da je više od milion ljudi pristupilo njihovoj listi čekanja kako bi započelo trgovinu kripto-valutama, nakon što je najavio planove o ponudi usluga u oblasti kripto-trgovine.
U međuvremenu, neke velike banke stavljaju blokadu na kupovinu bitkoina. JPMorgan Chase & Co., Citigroup Inc. i Bank of America Corp. su pre 3 dana (petak) izjavili da vlasnicima kreditnih kartica više neće dozvoliti njihovo korišćenje za kupovinu bitkoina.
Možda najveći razlog za nagli „strmoglav“ bitkoina leži u pojačanoj zakonskoj/regulatornoj kontroli. Indija je najsvežiji primer pojačanog oblika sankcionisanja kripto-valuta, krenuvši tako stopama Kine i Južne Koreje. Taj pritisak pokazuje da vlasti sve većeg broja zemalja iz korena menjaju svoje stavove, pa će sada biti daleko teže zaobići kontrolu nego što je to dosad bio slučaj.
Bitcoin je u januaru pao za 28%, što je najjači mesečni pad u protekle tri godine.
Na tržištu bitkoin fjučersa, u kome se trgovci mogu „kladiti“ na uspone ili padove u digitalnoj valuti, hedž fondovi su prebacili svoje pozicioniranje tako da loše opklade (bearish) premašuju broj onih koje imaju dobre šanse da se ostvare (bullish), i to za više od 3 prema 1, a po podacima Komisije za trgovinu robnim berzama objavljenim u petak (Commodity Futures Trading Commission, CFTC). Nedelju dana ranije, hedž-fondovi bili su pristrasni prema strani koja je imala dobre šanse (bullish), pokazuju podaci CFTC-a.
Sadašnje raspoloženje je daleki odjek situacije s kraja prošle godine, kada je manija za investiranjem u kripto-valutu dosegla nivo groznice i pošasti. Popularna bitcoin kompanija pod nazivom Coinbase je zakratko privlačila oko 100.000 novih kupaca dnevno (oko Dana zahvalnosti), dok je bitkoin tada skočio na 10.000 dolara. Taj skok bio je neverovatan: sa vrednosti manje od $1000, koliko je bitkoin vredeo početkom 2017. godine.
Cene su se više nego udvostručile od tog trenutka, dostigavši svoj vrhunac 17. decembra prošle godine, kada je cena bitkoina iznosila 19.783,21 dolara. A potom je usledilo šestodnevno isklizavanje nadole.
Aleks Bin, 30-godišnjak iz Nešvila u Tenesiju je upravo u momentu kada je bitkoin bio najjači, uspeo da se „iskešira“ (tj. unovči ga u pravu valutu). On je rekao da je nedavno prodao svu svoju „kolekciju“ bitkoina, zaradivši na virtuelnom novcu preko 60.000 (pravih) dolara.
Bin, koji inače piše i prodaje knjige za decu onda kada nije na poslu (odeljenje Ministarstva za rad i zapošljavanje Tenesija) je u jednom intervjuu izjavio da je prošlog septembra kupio većinu svojih bitkoin novčića, pre nego što je njihova cena skočila narednih meseci – i to za preko 500%.
“Bilo je dana kada biste se svakog jutra budili s novih 5.000 ili 10.000 dolara dobiti”, rekao je on. “Činilo se kao da se taj sled događaja neće okončati, mada biste već mogli da pretpostavite kako [to] neće još dugo potrajati.”
I nije.
Aleks Bin je u svom portfelju zadržao izvesnu količinu „lajtkoina“ (litecoin)– alternativne digitalne valute. U decembru je, prema istraživanju CoinMarketCap, njegova cena pala za više od 60%.
Bin je sedmicu u kojoj je prodavao svoje bitkoine nazvao “strašnim scenarijem”.
Indijski ministar finansija Arun Đaitli izjavio je dan pre (četvrtak, 1.feb) da aktuelna indijska vlada ne priznaje digitalni novac kao zakonsko sredstvo, te u tom smislu i “preduzima sve mere kako bi eliminisala korišćenje ovih kripto-sredstava u finansiranju nelegitimnih aktivnosti, ili ga suzbila kao deo platnog sistema.”
Vaibhav Parik, partner u indijskoj pravnoj firmi Nishith Desai Associates rekao je da su neki ljudi pogrešno protumačili odluke indijske vlade, pogrešno zaključivši da je vlada zabranila bitkoin.
“Indijska vlada je samo rekla kako će se pobrinuti da iskoreni upotrebu bitkoina u nezakonite svrhe, a ne kako će zabraniti i samu valutu”, rekao je on.
Druge vlade, posebno one u Aziji primenjuju strog pristup kripto-valutama.
Južna Koreja primenjuje novu zakonsku regulativu koja ima za cilj hlađenje tržišta bitkoina. Kina je otišla još dalje, naredivši razmenu čitave količine kripto-valuta do nivoa njihovog gašenja i ograničavajući operacije „bitkoin rudarenja“, tokom kojih se bitkoini „kuju“, odnosno generišu.
U Japanu je 530 miliona dolara NEM kripto-valute „počišćeno“ u pljački kripto-berze Coincheck Inc.
U Sjedinjenim Državama, regulatorni organi upozoravaju javnost na postojeće prevare koje se vrše tokom „inicijalne ponude novčića“ – novom obliku prikupljanja sredstava kojim kompanija stvara novi virtuelni novčić ili token i nudi ga (tj licitira njegovu vrednost) na javnoj prodaji. Ovakve početne ponude privukle su milijarde dolara.
Čak je i Facebook Inc. u problemu sa kripto-valutama. Ovaj društveni medij je prošle nedelje izjavio da će zaustaviti prikazivanje reklama koje promovišu kripto-valute i početne ponude novčića.
“Mislim da se kraj ovom nizu još uvek ne nazire, ali svakako ih (kripto-valute) neću doticati dokle god ne postignu veću stabilnost”, rekao je Bin.
Steven Russolillo, Kenan Machado / AnnaMaria Andriotis, Alexander Osipovich (Wall Street Journal, 2feb 2018)
Da li zarađujete pristojno i imate visoka primanja, ali živite od plate do plate? Ako je tako, onda ste deo rastućeg segmenta američkog stanovništva: bogatih po prihodima ali, gledano po finansijskoj imovini, jako siromašnih.
Po navici i nekoj inerciji, težimo da prazan saldo u bankama povezujemo s onima koji imaju najniža primanja, s onima koji su veoma blizu minimalne prihodne lestvice. Ali, mnogi pripadnici američke više srednje klase nemaju gotovo nikakvu ušteđevinu namenjenu hitnim potrebama, i žalosno su nespremni za penzionisanje. Godinama pokušavajući da se oporave od krize, oni se i dalje bore da izađu na kraj sa sopstvenom situacijom, ostavljajući celokupnu američku privredu ranjivom.
Srednji prihod po domaćinstu u Americi iznosi oko 55.000 dolara. Smatra se da vam ide relativno dobro ukoliko zarađujete više, naročito u oblastima u kojima su troškovi života niski a nekretnine jeftine. To je ono što oni zarađuju, ali – šta je to što stvarno imaju, šta poseduju? Donja slika prikazuje finansijsku imovinu koja se nalazi u višem srednjem sloju (prihodi domaćinstava od $50,000 do $75,000 i od $75,000 do $100,000) starosne dobi od 40 do 55 godina. Finansijska sredstva predstavljaju svu onu imovinu koju domaćinstvo poseduje a da nije kuća, auto ili biznis, što znači da obuhvata i penziona sredstva.
Finansijska imovina (deonice, privatni kapital, investicioni proizvodi, fjučeri, ulaganja, penziona štednja, itd) prema visini primanja (od $50k-$75k, i od $75k-$100k):
Čak i onaj ko ima relativno visoke prihode, a koji radi već dugi niz godina, obično ima samo 70.000 dolara u finansijskim sredstvima, što nije ni godišnja zarada. A to je samo prosek – oko 25% starijih od 40 do 55 godina starosti iz srednje klase ima manje od 17.500 dolara u finansijskim sredstvima. Možda bi vas malo utešilo kada da biste čuli da ovo nije ništa novo. Finansijska sredstva su se razvijala devedesetih godina prošlog veka i gotovo da su se oporavila od finansijske krize iz 2008. Ali, jedan je razlog zbog kojeg je povećan bilans sredstava – a on leži u povećanoj popularnosti planova 401 k(401 k je plan za štednju penzionera pod pokroviteljstvom poslodavca. Omogućava radnicima da uštede i ulažu deo novca sa svog platnog računa pre nego što se oduzmu porezi). Porezi se ne plaćaju sve dok novac ne bude povučen sa računa). Osamdesetih godina prošlog veka kompanije su čuvale svoje zaposlene kroz penzijesa definisanim beneficijama, a sada američki građani to moraju da obezbeđuju sami sebi – u se i u svoje kljuse.
Donja slika ilustruje finansijsku imovinu bez penzionih računa. Izgleda da gornja srednja klasa ima manje sredstava nego ikad.
Imovina finansijskih sredstava (bez računa penzija) po prihodima:
Naravno, verovatno da je 401 (k) štednja zauzela mesto drugih oblika štednje. To znači da, nakon stavljanja novca na penzioni račun, Amerikanci nemaju mnogo toga što im ostaje u džepu da bi uštedeli na druge načine, ili pak ne osećaju potrebu za tim. To bi, međutim, takođe moglo dovesti i do toga da se ljudi oslanjaju na te račune ukoliko postane nužno i hitno, a nemaju drugog izbora i rešenja, što je loša strategija, jer su računi za penzionisanje manje likvidni i povlače za sobom kazne za rano tj prevremeno povlačenje. Činjenica da prosečno domaćinstvo iz srednje klase ima samo 12.200 dolara u ne-penzionom finansijskom posedu je uznemirujuće. Još gore, u toj grupi, oko 25% populacije sa većom zaradom je u 2013. godini imalo samo 3.200 dolara ne-penzionog finansijskog poseda. Stoga, nije ni čudo što jedna četvrtina svih američkih domaćinstava ne bi imalo odakle da izvuče ni 2,000 dolara ukoliko bi se suočili sa hitnim slučajem – dakle, nisu u pitanju samo oni sa najnižim primanjima već je to slučaj i sa onima koji pripadaju srednjoj klasi.
Finansijska slika postaje još mračnija kada se utvrdi i kolika si dugovanja koja ima gornja srednja klasa. U nastavku je odnos leveridža (koeficijent tj. odnos između zaduženosti preduzeća i njegovog akcijskog kapitala – koeficijent duga i aktive – slično onome kako ljudi procenjuju zdravlje banaka), koji predstavlja koliki je nečiji dug u odnosu na imovinu koju poseduje.
Koeficijent duga i aktive (leverage) prema prihodima domaćinstva:
Većina duga se odnosi na stanovanje, a sve više i na studentske kredite. Što se tiče imovine, većina bogatstva ostaje vezana za nekretnine. Kako je pokazala stambena kriza tj kriza u sektoru stambene izgradnje, to je rizična varijanta da biste je „odigrali“, ukoliko nemate puno sredstava na tekućoj štednji. Jer, u slučaju da izgubite posao, nema nikakvog amortizera koji bi vas osigurao, kako biste i dalje mogli da plaćate hipoteku.
Popularna ekonomska uzrečica kaže da se „američka ekonomija oslanja na trošenje potrošača kako bi se održala snažnom“. Ovakvo razmišljanje opravdava visok nivo duga domaćinstva kao kompromis za ekonomiju koja doživljava brz uspon. Ovo je, međutim, pogrešno. Trošenje potrošača nije ono što jednu ekonomiju čini zdravom već su to svi oni koji grade i stvaraju stvari/usluge. Da bi te aktivnosti imale potporu i podršku, trošenje potrošača mora biti stabilno i predvidivo.
Ilustracija: Pinterest
Problem nedostatka štednje je u tome što – kada nešto krene naopako, ili ako se penzionišete – iznenada morate da se „smanjite“. A ako se to dogodi, onda postaje bolno ne samo za pojedinačna domaćinstva već i po ekonomiju uopšte.
Uz to, u američkom poretku stvari, nije tačno da su ranjivi samo oni koji imaju najniža primanja. Veoma je ranjiva i američka srednja klasa, pa čak i onaj viši sloj „srednjaka“.
(Pojam leveridž označava koeficijent tj odnos između zaduženosti preduzeća i njegovog akcijskog kapitala – koeficijent duga i aktive. Ako preduzeće ostvaruje veći profit plasmanom uzajmljenih sredstava u svoje poslovanje od plaćanja kamata na njih, onda će akcionarima biti isplaćena veća dobit nego da su uzajmljena sredstva ostala neiskorišćena. To znači da ako je kamata na sopstvena sredstva viša od kamate na uzajmljena sredstva onda je leveridž pozitivan. U ovom konkretnom slučaju, leveridž se odnosi na pojedince, i odnosa njihovog duga prema aktivi)
Kripto-valute dostigle su svoje rekordne vrednosti uprkos vestima da engleski Trezor planira obustavlja anonimnost trgovaca.
Britanija i vlade zemalja Evropske unije planiraju akciju protiv bitkoina usled rastuće zabrinutosti da se digitalna valuta koristi za pranje novca i utaje poreza
Trezor planira da reguliše bitkoin i druge digitalne valute kako bi ih uskladio sa finansijskim zakonodavstvom protiv pranja novca i borbe protiv terorizma. Trgovci će biti prisiljeni da otkriju svoj identitet, okončavajući anonimnost koja je ove valute činila atraktivnom za trgovinu drogom i druge nelegalne aktivnosti.
Prema planu koji če pokrivati čitavu EU, online platforme na kojima se trguje bitkoinima biće u obavezi da posvete dužnu pažnju klijentima kao i da prijavljuju sumnjive transakcije. Vlada Britanije pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, kako bi se osiguralo da nadležne institucije nadgledaju svoje aktivnosti.
Iz britanskog Trezora poručuju da “Radimo na rešavanju zabrinutosti u vezi sa korišćenjem kripto-valuta, razgovaramo o donošenju platformi za razmenu virtuelnih valuta i nekih obezbedilaca „digitalnih novčanika“ ali da oni budu smešteni u okviru regulacije finansiranja pranja novca i finansiranja terorizma”.
Očekuje se da će ova pravila stupiti na snagu u narednih nekoliko meseci. Iz Trezora poručuju da se digitalne valute mogu koristiti za omogućavanje kao i olakšavanje sajber kriminala. Takođe, kako kažu, “Malo je trenutnih dokaza da se virtuelne valute koriste za pranje novca, iako se očekuje porast rizičnosti za tako nešto.”
Bitkoinom se u ponedeljak trgovalo po ceni od 11.566 dolara. U nedelju je zabeležio rekordnu vrednost od 11.800 dolara, ali je pao na 10.554 dolara zbog vesti o regulatornoj represiji.
Laburistički ministar za pitanja iz oblasti rada i zapošljavanja Džon Man (John Mann), član odbora Donjeg doma za pitanja Trezora, predložio je da poslanici veoma pažljivo pogledaju i duboju uvid u buduću regulaciju virtuelnih valuta.
On je za Dejli telegraf rekao da se “Ovi novi oblici razmene brzo šire i stoga se moramo pobrinuti da ništa nepoželjno ne ostavimo za sobom – ovo je od posebne važnosti u smislu pranja novca, terorizma ili klasične krađe.
“Bilo bi dobro kada bismo blagovremeno dobili pravi uvod to šta to, zapravo, znači. Možda je reč o tome da želimo da ubrzamo našu upotrebu ovakvih stvari u ovoj zemlji, ali ono što čini da sve ovo bude još važnije jeste to što nemamo regulatorni zaostatak.”
Stiven Barkli (Stephen Barclay), ekonomski sekretar Trezora je u oktobru, u pismenom odgovoru parlamentu izneo vladine planove. “Britanska vlada trenutno pregovara o izmenama i dopunama Direktive o sprečavanju pranja novca, koje će platforme za razmenu virtuelnih vrednosti i obezbedioce digitalnog novčanika povezati s regulativom o finansiranju pranja novca i finansiranju terorizma. Ovo će dovesti do toga da aktivnosti ovih preduzeća nadgledaju nacionalni organi kompetentni za ove oblasti.
“Vlada podržava nameru koja se nalazi iza ovih amandmana. Očekujemo da će se ovi pregovori zaključiti na nivou Evropske unije krajem 2017. ili početkom 2018. godine. “
Bitkoin je prva, i najveća, “kripto-valuta” – digitalizovano sredstvo plaćanja kojim se može trgovati. Da je bitkoin loša investicija – to je pitanje vredno 97 milijardi dolara (doslovno, pošto je to trenutna vrednost svih bitkoina u opticaju). Bitkoin se može koristiti samo kao sredstvo razmene i u praksi je daleko važniji za “crnu ekonomiju” nego što je za većinu legitimnih načina njegove upotrebe. Nedostatak bilo kog centralnog autoriteta čini bitkoin izuzetno otpornim na cenzuru, korupciju – ili, pak regulativu. To znači da je privukao čitav niz pristalica, od libertarijanskih monetarista – koji uživaju u ideji o valuti bez inflacije i bez centralne banke – do dilera droge koji vole činjenicu da je teško (ali ne i nemoguće) pratiti bitkoin transakciju sve do fizičke osobe koja vrši tu transakciju.
Deceniju nakon prvih nagoveštaja krize iz 2007-2008, šta rade svetske banke i finansije?
Ben Bernanke
Iako se posledice finansijske krize iz 2007-2008. jos uvek osećaju, banke uče da žive sa svojim novim okruženjem, piše Patrik Lejn za britanski poslovni nedeljnik The Economist. Da li su one, međutim, danas odista sigurnije nego pre 10 godina?
Izbor Donalda Trampa za 45. američkog predsednika užasnuo je veliki deo Njujorka; žitelji Trampovog rodnog grada većinom su glasali za drugog lokalnog kandidata, Hillari Klinton. Volstrit je, međutim, pozdravio njegov dolazak Trampa za prvog čoveka Sjedinjenih Država. Između izbornog dana (8. novembra 2016.) i 1. marta 2017, podindeks S&P 500 američkih banaka je porastao za 34%; finansijska industrija je bila najbrže rastući sektor na brzorastućim tržištima sveta. U vreme izbora, samo dve od šest najvećih banaka, JPMorgan Chase i Wells Fargo, mogle su se pohvaliti tržišnim kapitalizacijama koje su premašile neto knjigovodstvenu vrednost njihove imovine. Sada su sve banke osim Bank of America i Citigroup u toj srećnoj poziciji.
Akcije banaka već su bile u porastu i to uglavnom jer su tržišta očekivala da Federalne rezerve, nakon duge pauze, podignu kamatne stope. Američki FED je bio u obavezi da te kamate podigne u decembru 2016. i ovog marta, uz još tri rasta kamata koja se po planu očekuju tokom godine. To bi trebalo da omogući bankama da prošire postojeću marginu između njihovih pozajmica i kamatnih stopa, a pomoću kojih bi konačno trebalo da se “odlepe” od svojih minimuma (jer su ove stope najniže u zadnjih šest decenija). Trampova pobeda dala je dodatni podsticaj; još uvek odzvanja njegovo obećanje da će podići američku ekonomsku stopu privrednog rasta. Predsednik želi da smanji poreska opterećenja na kompanije, što bi direktno povećalo profit banaka ali bi i njeni klijenti imali veće benefite. Tramp je takođe obećao da će olakšati bankarsku regulativu, na koju se finansijska industrija najviše žali. On je tokom svoje predizborne kampanje izjavio da će “obaviti brojna” preispitivanja Dod-Frenkovog zakona o Volstritu i zakona o zaštiti potrošača, koji je nakon krize prepravio finansijsku regulativu. Trampovo “veliko preispitivanje” Dod-Frenkovog zakona, kojeg je 2010. donela Obamina administracija, naišlo je na oduševljenje ne samo na Volstritu već i sa druge strane Atlantika, na evropskom tlu. Podsetimo, ovaj je zakon obavezivao velike banke da se podvrgnu godišnjim proverama radi ocene otpornosti u slučaju finansijske krize (stres-test) kako bi se sprečio stečaj nalik onom Lehman Brothersa iz septembra 2008. Zakon je trebalo da omogući veći uvid javnosti u odnos plata menadžera i radnika, a njegovo uvođenje je pokrenulo i osnivanje Biroa za zaštitu potrošača (Consumer Financial Protection Bureau (CFPB).
Da li su banke napokon ostavile krizu iza sebe? Specijalni izveštaj magazina Ekonomist iznosi tvrdnju kako su brojne banke koje se danas nalaze u daleko boljoj formi nego pre deset godina, iako dobici nisu ravnomerno raspoređeni, kao i da se ove razlike u profitnim prinosima još dalje i više produbljuju. Ovo je naročito evidentno u Evropi, gde je oporavak banaka izrazito nesiguran i neizvestan. Indeks STOXX Europe 600 kao i cene akcija banaka i dalje je za dve trećine manji od onog vrha dostignutog u maju 2007, tačno pre deset godina. Povraćaj ulaganja evropskih zajmodavaca na prosečni kapital iznosi samo 5,8%.
Američke banke su, u poređenju s evropskim, znatno jače. Kada se radi o investicionom bankarstvu, tu su američke banke do nogu potukle svoje evropske rivale. Banke (u SAD) više ne moraju da izdvajaju milijarde u zakonskim računima za svoje grehe iz prošlosti, konačno donoseći bolje povraćaje za svoje akcionare. Majk Mejo (Mike Mayo), nezavisni bankarski analitičar očekuje da će povraćaj uloženog na opipljivi kapital uskoro premašiti njihove troškove (procena je 10%) i to po prvi put od krize. Takođe, banke, nakon Trampove intervencije i “oslobađanja od mrske Obamine kontrole”, više neće biti u obavezi da državnom regulatoru daju izjave u pisanoj formi, koje su od 2010. bile obračunski dokazi za prispela potraživanja i napravljene troškove. Dakle – sve po starom, kao pre krize: nikom se ne polažu računi, a posao može da “procveta”… baš kao i novi finansijski mehur, koji može biti daleko razorniji od onog od pre deceniju.
Međutim, finansijske krize bacaju dugačke senke pa čak i u Americi, čije banke još uvek nisu izašle na zelenu granu. Uprkos njihovom inicijalnom dovođenju u red u prvih nekoliko meseci Trampovog mandata, indeks S&P 500 banaka i dalje iznosi oko 30% ispod onog vrha koji je dostigao u februaru 2007. godine (grafikon ispod). Debate o reviziji američke post-krizne regulacije tek započinju, a najveće od svih pitanja još nije nestalo: da li su banke – i poreski obveznici – u ovom trenutku dovoljno bezbedni?
Mnogo je Amerikanaca, uključujući i one koji su glasali za Trampa, koji su i dalje veoma sumnjičavi prema velikim bankama. Kriza je veliki broj običnih građana (mada samo nekolicinu bankara) očigledno učinila siromašnijima u poređenju sa stanjem u kojem su se nalazili pre 10 godina, a njihovo nezadovoljstvo može se iznova lako razbuktati. Septembra 2016. godine, banka Wells Fargo – koja je, inače, lako i bezbolno prošla kroz krizu – priznala kako je u proteklih pet godina otvorila više od dva miliona nepostojećih depozitnih kao i računa kreditnih kartica za kupce koji ih nisu tražili. Dobit za Vels Fargo od ove operacije je bila mala, a kazna od 185 miliona dolara bila je relativno skromna. Ali, ovaj skandal je Džona Stamfa (John Stumpf), glavnog izvršnog direktora i nekoliko više rangiranih saradnika koštao njihovih radnih mesta uz zaplenu plata, bonusa, akcija i imovine u vrednosti od 180 miliona dolara. Vels Fargo se od tada trudi da kroz PR i odnose sa javnošću popravi svoj renome, ali uglavnom bez nekih rezultata.
Ovaj izveštaj “Ekonomista” analizira bankarsku industriju pre svega u Americi i Evropi, deceniju nakon naglog sunovrata banaka s obe strane Atlantika. Poreklo krize leži u globalnim makroekonomskim neravnotežima, kao i u neuspesima upravljanja i nadzora finansijskog sistema: prekomerna štednja u Kini i drugim ekonomijama s prekomernim finansijskim viškovima finansirali su američko “lumpovanje” u sektorima zaduživanja i imovine. Američke i evropske banke, njihove od krize slomljene privrede i poreski obveznici poneli su i podneli teret ove neodgovornosti.
Banke u drugim delovima sveta su u velikoj meri prošle mnogo bolje. U Australiji i Kanadi su povraćaji na uloženi kapital i dalje ostali dvocifreni. Dobroj situaciji doprinelo je i to što Australija ima samo četiri velike banke a Kanada pet, uz domaća preuzimanja i održavanje visokih marži. Kako su cene roba nedavno opale, samim tim opala je i profitabilnost u obe zemlje, iako su prošle godine australijski zajmodavci vratili 13,7% a kanadski 14,1% na uloženi kapital; rezultati na kojima im druge banke u svetu mogu samo pozavideti.
Najveće banke u Japanu, koje su tokom 80-tih i 90-tih patile od bezglavog avanturizma, nisu nakon 2008. ostale po strani i neoštećene. Mizuho je pretrpeo najviše, umanjivši vrednost svog imovine za oko 700 milijardi jena (6,8 milijardi dolara). Japanci su prikupljali ostatke i mrvice sa zapadnih bankarskih tržišta, pabirčeći neke akvizicije kako bi dopunili slabe povraćaje kod kuće. Neki među njima su mudrije odlučivali od drugih: Udeo MUFG-a (Mitsubishi UFJ Financial Group) u Morgan Stenliju-u bio je pogođen za dobru cenu i pokazao se kao dobro ulaganje, dok se kupovina Lehman Brothers European pokazala kao breme. Kineski zajmodavci su u to doba bili uglavnom posmatrači, ostavši fokusirani na svoje domaće tržište.
Sedam posledica apokalipse
Ako pitate bankare šta se najviše promenilo u njihovoj branši u protekloj deceniji, videćete da se na vrhu njihove liste nalazi regulacija, tj upliv državne kontrole. Lagani dodir zamenjen je čvrstim nadzorom izbliza, uključujući i “stres testove” kojima se ispitivala sposobnost banaka da izdrže krize. Bojni su oni koji regulaciju vide kao najveću promenu u bankarskom pejzažu. Pre krize, kaže glavni finansijski službenik jedne međunarodne banke, njegova banka (baš kao i ostale) sprovodili su interne stres-testove, na osnovu kojih su prikupili nekoliko hiljada podataka. Kada je glavna supervizorka njegove banke počela da sprovodi testove po izbijanju krize, broj podataka skočio je na stotine hiljada. Sada je dostigao nekoliko miliona – i još uvek raste. Broj ljudi neposredno angažovanih na “kontrolama” stresa finansijskim tržišima je u JPMorgan Chase, najvećoj američkoj banci skočio sa 24.000 u 2011. (godinu dana nakon akta Dodd-Frankovog zakona, najveće reforme finansijske regulative od 1930-ih godina) na 43.000 u 2015. godini. To znači da se jedan na šest zaposlenih u ovoj banci bavi stres-kontrolom i proverama njihovog boniteta.
Druga velika promena je uspostavljanje daleko zahtevnijih uslova za odobravanje traženog kapitala, zajedno sa novim pravilima za leveridž i likvidnost. Bankari i supervizori se slažu da je kriza izložila “kapitalne jastuke” banaka, namenjenih za amortizaciju mogućih gubitaka; ova sredstva za ublažavanje gubitaka su tokom krize postala opasno tanka. Za previše je njih leveridž bio način prvo da dođe do profita, a potom i – propadne. Revidirana međunarodna pravila, poznata pod nazivom “Bazel 3” (čije je sprovođenje još uvek u toku), prisilila su banke na povećanje ovih kapitalnih rezervi, primoravajući ih da povećaju svoje rezerve dodajući akcije i konvertibilne obveznice u svoje bilanse stanja. Ideja je da velika banka treba da bude sposobna da apsorbuje najgori mogući udarac bez rušenja drugih institucija ili potrebe za sopstvenim spašavanjem. U periodu između 2011. i sredine 2016. godine, trideset “globalno sistemski važnih” banaka povećale su ukupno svoj kapital za oko jedan trilion evra (1.3 triliona dolara), uglavnom kroz zadržanu zaradu, kaže Banka za međunarodna poravnanja u Bazelu (Sredstva od deonica ili deoničara u poslovanju često se nazivaju “kapitalni jastuk” ili, u našoj terminologiji, kapitalne rezerve. Ideja je da, ako banka doživljava teške gubitke, kapitalne rezerve zaštite ostale izvore finansiranja, naročito štediše. Dakle, što je veći kapitalni jastuk, to je sigurnija banka i manja verovatnoća da će ona otići u stečaj).
Treće, prinosi na akcije su niži nego pre krize. Razlog tome je delimično prirodna posledica zasnivanja većeg kapitala. Ali, posledice krize takođe su umanjile povraćaje na drugi način. Centralne banke su prvo podsticale kamatne stope na ultra-niske nivoe, a zatim su ih pratile ogromne kupovine državnih obveznica i druge imovine. Namera je bila da se ovakvim potezom, barem jednim delom, pomogne bankama, tako što bi se finansiranje učinilo jeftinijim, čime bi se podstakla ekonomija. Ali, niske stope i ravne krivulje prinosa pritiskaju kamatne marže, a samim tim i profit.
Završni računi poduprti su gotovinom, deponovani u centralnim bankama, a nisu zarađivali skoro ništa. Prema podacima konsultantske kuće Oliver Vajman (Oliver Wyman), učešće gotovine u bilansima američkih banaka skočilo je sa 3% pre krize na 20% u 2014. godini. Kako je svetska ekonomija konačno oživela nakon nekoliko pogrešnih početaka, zarada se može pokupiti i u Evropi, baš kao i u Americi.
Pametno i pažljivo “uposlite” svoju imovinu i ulaganja
Četvrto: spori rast prihoda – u kombinaciji sa konkurentskim zahtevima supervizora i akcionara – sve je to “pritiskalo” banke nagoneći ih na obaranje svojih troškova kao i na znatno jači fokus kako da na najbolji način iskoriste oskudne resurse. “Ako ću imati dobar povraćaj na veliki kapital koji ulažem, onda bih se bolje fokusirao na ono na u čemu sam zaista dobar”, kaže Džim Kauls (Jim Cowles), šef američke banke Citigroup za Evropu, Bliski istok i Afriku. Citi, koja je pod Senfordom “Sendijem” Vejlom krajem devedesetih godina postala izuzetan finansijski supermarket, prodajući sve zamislive finansijske proizvode: od investiciono-bankarskih usluga do osiguranja; pa ipak, i takav kolos kao što je Citi odlučio je da se povuče iz mnogobrojnih finansijskih operacija kako bi (ponovo) postao pretežno korporativna i investiciona banka, baš kao što je bila u 1970-im i 1980-im. Njeni šefovi naglašavaju svoju “mrežu” i prisutnost njenih filijala u skoro 100 zemalja sveta, na koje blagajnici multinacionalnih kompanija mogu računati. Nekada je Citi imala i 50 tzv “potrošačkih” banaka za pojedinačne klijente, od kojih su mnoge imale i rezervne filijale. Sada ih ima u samo 19 zemalja.
Takvo povlačenje iz perifernih preduzeća takođe je značilo manje poslova i niže bonuse, čak i pored toga što su njihove plate i dalje ostale predmet zavisti najvećeg broja “običnih smrtnika”. To je donelo petu promenu: banke su postale manje privlačni poslodavci za univerzitetske diplomce. “Najsjajniji ljudi više ne žele da rade u bankama već, recimo, u hedž-fondovima kao što je Citadel” žali se jedan visoki bankarski službenik. Neki milenijumci su, dodaje on, privučeni tehnološkim kompanijama. Drugi “ne žele da imaju bilo šta sa bilo čim što je biznis”. To je zbog šeste promene: reputacija finansijskog sektora je bila srozana krizom. Beskrajni skandali nizali su se neumorno; vreme agresivnog i hazarderskog pravljenja velikih profita u kratkom roku je daleko iza nas, i ono je “stavljeno ad acta”: do 2007. godine, banke su veoma “opušteno” obezbeđivale hipoteke onima koji ih nisu mogli priuštiti; zloupotreba prodaje hartija od vrednosti na osnovu takvih kredita; Prodaja skupog i često beskorisnog osiguranja kreditne zaštite*; Utvrđivanje Libora, ključne kamatne stope; prevare na deviznom tržištu i još mnogo toga (osiguranje kreditne zaštite*: Osiguranje platnog prometa, PPI, poznatog i kao osiguranje kredita, osiguranje kreditne zaštite ili osiguranje otplate kredita; proizvod osiguranja koji korisnicima omogućava osiguranje otplate kredita ukoliko korisnik kredita umre, teško oboli ili bude na neki način onemogućen, izgubi posao ili se suočava s drugim okolnostima koje korisnika mogu sprečiti da zarađuje za servisiranje duga. Ne sme se mešati sa osiguranjem prihoda, što nije samo specifikum za dug već pokriva sve prihode. Banke i drugi kreditori su do 2008. veoma intenzivno prodavali PPI kao dodatak kreditnom proizvodu ili sredstvima za prekoračenja).
Sedmo i poslednje: finansijska tehnologija sve više dobija na važnosti. Ovo bi mogla biti bolja vest za banke nego što zvuči, uprkos škripanju i pucanju nekih njihovih računarskih sistema. Brojne finansijske start-up firme se trude da održe svoje poslovanje, ali je uticajne osobe u visoko regulisanim industrijama poput finansijske teže uzurpirati nego knjigovođe ili taksiste. Kao rezultat toga, postoje dobre šanse da banke i tehnološka preduzeća formiraju obostrano korisna partnerstva za poboljšanje usluga – za dobro svojih klijenata, a ne kao “oružje” u međusobnoj borbi na finansijskim tržištima.
“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.
Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “
Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.
Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.
Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.
Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku(Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).
Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.
Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već čuvenojPlavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”
Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).
Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”
Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”
Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”
Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”
Čak i da je tako, polja od lave Askjaostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.
Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.
“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”
Pre neki dan je ostrvo posetio i astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke)kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.
“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”
I dok u Húsavíku ture za gledanje kitovaostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”
Kako izgleda ekonomsko razmišljanje zasnovano na najboljim raspoloživim naučnim metodama, a ne na ideologijama?
Ako je 2008. bila godina finansijskih kolapsa i globalne finansijske havarije, 2016. je bila godina političkih havarija i kolapsa. Tokom prošle godine bili smo svedoci kolapsa poslednje četiri noseće ekonomsko-političke ideologije koje su dominirale u XX veku: nacionalizam, kejnzijanski pragmatizam, socijalizam i, naravno, neoliberalizam. Tokom 1970-ih i 80-ih godina, vlade desnog centra u mnogim zemljama počele su da napuštaju kejnzijanski model, usvajajući umesto njega neoliberalizam. Tokom 1980-ih i 90-ih, levi centar pratio je trendove desnih centrista iz 80-tih, u velikoj meri napuštajući demokratski socijalizam (još i danas prisutan u modelu skandinavskih zemalja), i usvajajući „mekšu“ verziju neoliberalizma.
Tokom nekoliko decenija, mislili smo da je „kraj istorije“ pokucao na naša vrata, dok su se političke borbe u većini zemalja OECD-a vodile uglavnom između partija desnog i levog centra, nadmećući se unutar uskog političkog spektra, ali se uglavnom i dogovarajući o pitanjima kao što su slobodna trgovina, prednosti imigracije, potreba za fleksibilnim i efikasnim tržištima i pozitivnom ulogom globalnih finansija. Ovaj konsenzus dodatno je ojačan međunarodnim institucijama kao što su MMF, Svetska banka i OECD, kao i stavovima političke i poslovne elite koja se svake zime okuplja u Davosu.
Ovaj konsenzus je 2008. godine doživeo snažan potres, da bi prošle godine erodirao do tačke raspada. Ima, naravno, i onih će se sasvim izvesno držati ideje da je ovaj konsenzus još uvek moguće obnoviti. Oni će tvrditi kako ga „samo treba snažnije braniti a činjenice će napokon prevladati, u pitanju je samo trenutna kriza prouzrokovana talasom populista i populizma koji je preuveličan, zaista se radi samo o imigraciji, Bregzit će biti kompromis, Klintonova je osvojila više glasova od Trampa…“ i tako dalje. Ovo su, međutim puste želje. Veliki deo biračkog tela izgubio je veru u neoliberalni konsenzus kao i u političke partije koje su ga podržale i institucije koje su ga promovisale. Ovo je stvorilo ideološki vakuum koji su ispunile loše zastarele ideje, pre svega oživljavanje nacionalizma u Sjedinjenim Državama i brojnim evropskim zemljama, uz oživljavanje tvrde socijalističke levice u nekim zemljama.
Istorija nas je već jako dobro poučila da populistički talasi mogu dovesti do katastrofe, ili do – reforme. Katastrofa je sada svakako realan scenario uz potencijal za rasplete u domenima međunarodne saradnje, geopolitičkih konflikata i veoma loših ekonomskih politika. Pa ipak, možemo pogledati u prošlost i videti na koji način je, recimo, Teodor Ruzveltu Sjedinjenim Državama početkom 20. veka iskoristio populističko nezadovoljstvo kako bi uspostavio period tokom kojeg je sproveo velike reforme uz društveno-ekonomski napredak.
S obzirom na sve, kako bismo da odagnamo verovatnoću od katastrofe u korist reformi koje bi pružile poboljšanje? Prvo: osluškujte. Populistički pokreti u svojim redovima imaju rasiste, ksenofobe, nepatvorene ludake i druge koje bi bespogovorno trebalo da osudimo. Ti pokreti, međutim, u svojim redovima takođe imaju veliki broj normalnih ljudi koji su zasićeni sistemom koji ne funkcioniše za njihovo dobro. Ljudi koji su videli da njihov životni standard stagnira ili strmo pada, koji žive nesigurnim životom od danas do sutra, tako uobičajenim za prekarijat; populistički pokreti u svojim redovima takođe imaju i one koji smatraju da će njihova deca činiti gore stvari nego što su to oni činili. Njihovi problemi nisu samo ekonomski već su, takođe, socijalni i psihološki. Oni su izgubili dostojanstvo i poštovanje, i žude za osećajem ponovnog osvajanja sopstvenog identiteta i pripadnosti.
Oni, isto tako, osećaju – s pravom ili pogrešno – da su igrali pošteno jer su igrali po pravilima propisanim zakonom, ali da mnogi drugi u njihovom društvu to nisu činili – a onda su ti „neki drugi“ nagrađeni za svoje nepoštenje. Oni, takođe, smatraju da su njihovi politički lideri i institucije duboko otuđene i, samim tim, nedodirljive i nepouzdane, funkcionišući isključivo zarad sopstvenih interesa. I, na kraju, osećaju kako su prepušteni na milost i nemilost bezmernim i bezličnim silama – globalizaciji, tehnološkim promenama koje korenito menjaju način rada, poslovanja i samo društvo, da su na meti banaka kojima ne znaju adresu i sedište, a u kojima drže svoj novac, da su na udaru velikih korporacija. Najefikasniji populistički slogan bio je: “Povratiti kontrolu“.
Nakon što oslušnemo ovakav puls birača i građana, moramo im pružiti neke nove odgovore i rešenja. Novi narativi, koncepti i pravila o tome kako bi njihovi životi mogli biti bolji i sigurniji (ili, barem, daleko manje neizvesniji), kako bi oni mogli imati udela u blagodetima prosperiteta svoje nacije, kako da osvoje veću kontrolu nad svojim životima, kako da sebi i svojima obezbede jedan dostojanstveniji i poštovanja vredan život, kako će svi igrati po istim pravilima i kako će društveni dogovor biti obnovljen kao u dobra strara vremena države blagostanja, kako da od otvorenosti i međunarodne saradnje i oni imaju koristi a ne isključivo elita, i kako će vlade, korporacije i banke služiti njihovim interesima, a ne obrnuto.
To je razlog zašto su nam potrebna nova ekonomska razmišljanja. To je i razlog zašto je inicijativa NAEC tako važna. OECD je ekonomsku nejednakost i stagnaciju daleko ozbiljnije razmatrala i to na daleko duže staze nego većina ostalih, sakupivši neke od najboljih podataka i analiza vezanih za sva ova pitanja. Uspostavljene su i vodeće, relevantne aktivnosti zasnovane na alternativnim pokazateljima, koji osim BDP-a daju uvid u to kako ljudi zaista rade i koliki je realni boljitak. Ulažu se ogromni globalni napori kako bi se artikulisali i potom uspostavili novi modeli rasta koji su inkluzivni i ekološki održivi. Tu su, između ostalog, dominantne i strategije i inicijativa u obrazovanju, zdravstvu, organizovanju ekonomije i življenja u gradskim sredinama, u poboljšanju produktivnosti, u trgovini i brojnim drugim temama i izazovima koji su od ključnog značaja za jedan novi narativ.
Ali tu su, takođe, i rupe, međuprostor koji još uvek nema šta da popuni. Racionalni ekonomski modeli su od male pomoći kada se radi o ovim pitanjima, i za to je potrebno jedno dublje razumevanje psihologije, sociologije, političkih nauka i antropologije. Isto tako, komunikacija je od ključnog značaja – debeli izveštaji su važni za vladina ministarstva, ali su nove priče, narativi, memovi i predstave i te kako potrebni da bi došlo do promena u medijima kao i mišljenju javnosti.
Kako bi, dakle, mogao izgledati jedan takav novi narativ? Nadam se da bi čak i u ovom dobu naknadnih istina on mogao biti zasnovan na najboljim raspoloživim činjenicama i nauci. Verujem da će taj novi narativ sadržati četiri priče:
O ovoj poslednjoj tački nije se raspravljalo u dovoljnoj meri. Periode napretka obično karakteriše idealizam, zajednički projekti kojima možemo svi da težimo. Populizam je mentalitet nulte sume (tj. nultog ishoda): populistički vođa će mi pomoći da uzmem malo više od kolača, a na uštrb drugih, koji će zbog toga dobiti manje. Idealizam je mentalitet pozitivne sume odnosno ishoda – zajedno možemo da uradimo velike stvari. Idealizam je, u tom smislu, najmoćniji protivotrov za populizam.
Na kraju, ekonomija je sebe samu oslikala kao odvojenu nemoralnu nauku, ali ljudi su po prirodi moralna stvorenja. Stoga je nužno da moral vratimo u centar ekonomije, kako bi se ljudi na nju oslonili i stekli poverenje u nju. Sve nauke pokazuju da je duboko ukorenjeno i uzajamna moralno ponašanje onaj tako potreban “lepak”, vezivo koje drži jedno društvo na okupu. Razumevati ekonomiju: ne samo kao nemoralnu mašinu koja pruža podsticaje i distribuira resurse, već kao čovečnu, humanu i moralnu konstrukciju, jeste od suštinskog značaja – i to ne samo za stvaranje još veće, iste takve otuđene ekonomije, već i za razumevanje toga kako je ekonomija zaista sposobna da stvara prosperitet.
Ukratko, vreme je da sazdamo jednu novu viziju koja ljude stavlja u centar naše privrede, biznisa i ekonomije. Da parafraziram Abrahama Linkolna, vreme je da se stvori ekonomija koja je “iz naroda, od naroda, za narod.” Mi smo, zaista, u jednom istorijskom trenutku strahovite fluidnosti, u kojem se stvari menjaju neverovatnom brzinom. To bi mogao da bude veliki korak unazad – ili, možda, veliki korak napred. Bitno je da svi mi moramo da zajedno guramo napred.
Početkom februara došlo je do sukoba između Međunarodnog Monetarnog Fonda i evropskih institucija. Priroda sukoba ticala se postavljanja uslova za održivost plana otplate grčkog duga. Jedan od ključnih razloga za ovo neslaganje je, po svemu sudeći, razlika u procenama zdravlja grčkih banaka. Iz tog razdora izrodilo se logično pitanje: čijoj proceni treba verovati, i postoje li realni razlozi za zabrinutost, pita se ekonomska analitičarka Silvija Merler na portalu Bruegel.org.
Oni koji profesionalno prate krize u evrozoni već su navikli na činjenicu da se Grčka, s vremena na vreme, vraća u žižu pažnje. A onda, kada se to desi, obično je praćena oživljavanjem neslaganja između MMF-a i evropskih institucija. To se dogodilo i početkom ovog februara: dve strane sukobile su se oko uslova za održivost grčkog duga, a jedan od glavnih izvora neslaganja, izgleda, leži u evaluaciji zdravlja grčkih banaka.
Banke su, počev od 2010. godine, prošle tri kruga dokapitalizacije – od kojih je poslednji realizovan 2015. godine – i to za ukupno 43 milijarde evra. Analiza MMF-a o održivosti duga (Debt Sustainability Analysis, DSA), međutim, zastupa pretpostavku da tampon od oko 10 milijardi evra – otprilike polovina iznosa dugova prema ukupnoj imovini (Debt to Total Assets, DTA) u bilansu stanja grčkih banaka – treba izdvojiti za pokriće potencijalnih dodatnih troškova za podršku potreba banaka. Evropska DSA, umesto toga, ne snosi nikakve dodatne troškove budućih potreba banaka za dokapitalizacijom. Banka Grčke, s druge strane, tvrdi da su grčke banke postavljene tako da mogu održavati visoke koeficijente kapitala čak i u scenariju o štetnosti, nedavno objavljenom u analizi osetljivosti grčkih bankarskih struktura (Tabela 1).
Nenaplativa potraživanja banaka predstavljaju materijalna potraživanja u čijoj otplati dužnici kasne više od 90 dana, ili ona za koje postoji ocena da ih dužnik neće platiti u celosti, bez realizacije kolaterala – bez obzira na to koliki je još iznos ostao za plaćanje, ili koliko dana kasni sa uplatom. Definicija IFSR NPL obuhvata samo one kredite koji kasne više od 90 dana.
Ovu svoju predostrožnost MMF opravdava tvrdnjom da je situacija oko bilansa grčkih banaka i dalje osetljiva. Tabela 1 pokazuje da je nivo nenaplativih kredita (NPE) i dalje veoma visok, iznad 40% ukupnih kredita za sve četiri banke o kojima je reč, i više od 50% za dve od njih. Racio nekvalitetnih kredita je manji ali ipak blizu 40% za one banke koje izveštavaju o ovom pokazatelju.
Grčke banke su se složile s planom smanjenja NPE tokom perioda od tri godine, sa kvartalnim targetima i ciljajući na smanjenje sistemski neprihodujućih plasmana (NPE, non-performing exposures) sa 50% na 34% do 2019., a problematičnih kredita (NPL, non-performing loans) sa 37% na 20%. Očekuje se da će ovo smanjenje biti vođeno uglavnom poboljšanjem otplate kredita kao i njihovim otpisom, i, u manjoj meri, likvidacijama, boljom naplatom i prodajom potraživanja. Dosledno sa planom, ta otpisivanja su se krajem 2016. godine ubrzala, dostigavši rekordne 2,5 milijarde evra za godinu dana (Slika 1).
Dnevni list Kathimerini, međutim, donosi da su januara 2017. novi NPL-ovi skočili na skoro milijardu evra, vraćajući se na silaznu putanju krajem 2016. godine, a očigledno su nastavili da rastu i tokom februara 2017. Istraživanje koje je sproveo Asimakopoulos et al. u Grčkoj Banci nalazi da jedna od šest firmi sa teško naplativim ili problematičnim kreditima predstavlja strateškog neplatišu (difoltera), kao i da su strateški dužnici u pozitivnoj korelaciji prema preostalom dugu i ekonomskoj neizvesnosti.
Izvori na koje se oslanjala vest u dnevnom listu Katimerini izgleda da potvrđuju ovaj sud, pripisujući nedavni porast neizvesnosti sa drugom po redu proverom doslednosti sprovođenja paketa spasavanja, ali i činjenicom da veliki broj dužnika ne bi sarađivao u postizanju sporazuma o restrukturiranju, nadajući se da bi vladino uvođenje vansudskog postizanja kompromisa moglo dovesti do boljih uslova i mogućnosti za smanjenje duga.
Ukoliko i nadalje budu žilavi, ovi faktori mogu i te kako zakomplikovati ostvarivanje ciljeva smanjenja NPE. NPL tržište je 2015. liberalizovano, verovatno sa ciljem da se privuku strani investitori, ali je malo verovatno da će se ovo i dogoditi ukoliko ekonomska neizvesnost i dalje bude visila nad glavama Grka. Sadašnju strategiju za postizanje ciljeva zacrtanih Paketom spasavanja uglavnom vode banke. MMF u svom članu IV tvrdi da alternativa može biti osnivanje kompanija za upravljanje sredstvima (AMC, Asset Management Company), iako to u Grčkoj može da bude teško izvodljivo jer je potražnja za privatnim AMC-om mala, dok bi javni AMC mogli biti izloženi problemima vezanim za upravljanje i podnošenje rizika, s obzirom na stroga evropska pravila koja bi mogla izazvati bejl-in (Bail-in), ukoliko postoji potreba za dodatnim kapitalom u kratkom roku.
(Bail-in: spasavanjefinansijskih institucija koje su na rubu propastipreuzimanjemgubitaka od strane njihovih poverilaca i štediša. Bail-in je suprotan od bail-outa, koji podrazumeva spasavanje finansijskih institucija pomoću spoljnih aktera; najčešće su to vlade, koje koriste novac poreskih obveznika. Tipično je da je bejl-aut daleko češći finansijski instrument nego bejl-in, ali u poslednjih nekoliko godina, nakon masovnih bejl-autova, neke vlade sada zahtevaju da investitori i štediše u banci preuzmu potencijalne gubitke, a ne poreski obveznici).
Drugi problem koji je pomenut u pregledu MMF-a tiče se odloženih poreskih sredstava i kredita (DTA/ DTC). Pisac ovih redaka, Silvija Merler, već je u jednom ranijem tekstu za Bruegel pisala o odloženim poreskim sredstvima; u suštini, DTC su finasijski instrumenti koji mogu da se računaju kao kapital, bez obzira na to da li banka ima profit ili gubitak, a zavisno od toga koliko je bilo planirano, mogu zahtevati potencijalnu odgovornost države. Ovi instrumenti su još uvek relevantni za grčke banke (tabela 1), što može smanjiti kvalitet njihovog kapitala.
Čijoj, dakle, proceni treba verovati kada su u pitanju grčke banke? Kao i uvek, sve procene mogu biti ili ispravne ili pogrešne – u zavisnosti od okolnosti. Veoma je teško sačiniti predviđanja kako će se stvari razvijati, posebno zato što se sudbina banaka nikada ne razdvaja od zemlje u kojoj se one nalaze, a za Grčku je ekonomska neizvesnost dosad već postala norma. Ta dva pitanja razmatrana u ovom tekstu su, međutim, dodatni su izvor potencijalne zabrinutosti.
Kreatori javnih politika ne znaju šta da rade. Pritisnuli su uobičajene (i neuobičajene) poluge i ništa se ne dešava. Kvantitativno popuštanje je trebalo da donese inflaciju “natrag do cilja.” Nije. Fiskalna kontrakcija je trebalo da povrati poverenje. To se nije desilo. Početkom decembra 2016., Mark Karni, guvernerBanke Engleske, održao je govor pod nazivom “Spektar monetarizma”. Naravno, monetarizam je trebalo da nas spase od spektra kejnzijanizma!
Praktično bez upotrebljivih makroekonomskihalata, standardna pozicija su “strukturne reforme.” Ali nema dogovora oko toga šta ona podrazumeva. U međuvremenu, pomahnitali lideri komešaju nezadovoljne birače. Ekonomije su se, čini se, izmigoljile iz ruku onih koji bi trebalo da njima upravljaju, a politika je postala jedino važna vruća tema.
Dakle, zašto su propustili oluju? Ovo je upravo pitanje koje je kraljica Elizabeta od Engleske postavila grupi ekonomista u 2008. Većina njih je kršila prste. To je “neuspeh kolektivne mašte mnogih sjajnih ljudi”, objasnili su.
Ali, neki ekonomisti su podržali izdvojenu – i mnogo težu – presudu, onu koja je usmerena na neuspeh ekonomskog obrazovanja. Većina studenata ekonomije nisu u obavezi da studiraju psihologiju, filozofiju, istoriju, ili politiku. Oni su nahranjeni ekonomskim modelima zasnovanim na nerealnim pretpostavkama, dok je njihova kompetentnost testirana pri rešavanju matematičkih jednačina. Oni nikada ne dobijaju mentalne alate koji bi im pomogli da shvate celovitu sliku.
Ovo nas vraća Džonu Stjuartu Milu, velikom ekonomisti i filozofu devetnaestog veka, koji je smatrao da niko ne može biti dobar ekonomista ako su on ili ona samo ekonomisti. Zaista, većina akademskih disciplina postalo je visoko specijalizovano od Milovih vremena do danas; i, od raspada teologije, nijedno polje proučavanja nema za cilj da razume stanje ljudskih bića u celini. Ali, nijedna grana ljudskog istraživanja nije sebe odsekla od celine – i iz drugih društvenih nauka – više od ekonomije.
Ovo nije zbog predmeta. Naprotiv, posao zarađivanja još uvek popunjava veći deo naših života i misli. Ekonomija – kako radi tržište, zašto povremeno kolabira, kako da pravilno procenimo troškoveprojekta – treba da budu od interesa za većinu ljudi. U stvari, ekonomija kao polje odbija sve izuzev poznavalaca tih doteranih ekonomskih modela.
To nije zato što ekonomija pohvaljuje logički argument, koji je suštinska provera pogrešnog rezonovanja. Pravi problem je u tome što je odsečena od zajedničkog razumevanja kako stvari funkcionišu, ili treba da rade. Ekonomisti tvrde da čine preciznim ono što je nejasno, i da su uvereni da je ekonomija superiorna u odnosu na sve ostale discipline, jer joj objektivnost novca omogućava da tačno – a ne otprilike – izmeri istorijske snage.
Nije iznenađujuće, da je omiljena slika ekonomista o ekonomiji, ona o mašini. Poznati američki ekonomista Irving Fišer je zapravo izgradio složenu hidrauličnu mašinu sa pumpama i polugama, što mu je omogućilo da pokaže vizuelno kako cene postižu ravnotežu na tržištu kao odgovor na promene u ponudi i potražnji.
Ukoliko smatrate da su ekonomije kao mašine, vrlo je verovatno da ćete ekonomske probleme videti kao suštinski matematičke probleme. Efikasno stanje u privredi, opšta ravnoteža, je rešenje za sistem jednačina. Odstupanja od ravnoteže su “tenzije”, tek “neravnine na putu”; ako bismo ih iščistili iz uzorka, rezultati su unapred određeni i optimalni. Nažalost, tenzije koje ometaju nesmetanom radu mašine su – ljudska bića. Razumljivo je zašto su ekonomisti obučeni na ovaj način zavedeni od strane finansijskih modela koji impliciraju da banke praktično eliminišu rizik.
Dobri ekonomisti su uvek shvatali da ova metoda ima ozbiljna ograničenja. Oni koriste svoju disciplinu kao neku vrstu mentalne higijene koja ih štiti od najvećih grešaka u razmišljanju. John Mainard Keynes upozorio je svoje učenike da ne pokušavaju da “preciziraju sve predaleko.” Ne postoji formalni model u njegovoj velikoj knjizi Opšta teorija zaposlenosti, kamate, i novca. On je odlučio da prepusti matematičke formalizacije drugima, jer je želeo da njegovi čitaoci (kolege ekonomisti, ne šira javnost) uhvate “intuiciju” onoga što je govorio.
Jozef Šumpeter i Fridrih Hajek, dvojica najpoznatijih austrijskih ekonomista u prošlom veku, takođe su kritikovali pogled na ekonomiju-kao-mašinu. Šumpeter je tvrdio da se kapitalistička ekonomija razvija kroz neprestano uništavanje starih odnosa. Za Hajeka,magija na tržištu nije da melje sistem do opšte ravnoteže, već da koordinira različite planove bezbroj pojedinaca u svetu raspršenih znanja.
Ono što ujedinjuje velike ekonomiste, i mnoge druge njihove kolege jeste široko obrazovanje i pogledi na svet. To im daje pristup mnogim različitim načinima razumevanja ekonomije. Divovi ranijih generacija su, osim ekonomije, znali i puno drugih stvari. Kejnz je diplomirao matematiku, ali je bio duboko odan klasicima (i studirao je ekonomiju manje od godinu dana pre nego što počneo da je predaje). Šumpeter je doktorirao iz oblasti prava; Hajek je bio stručnjak za pravo i političke nauke, a takođe je studirao filozofiju, psihologiju i anatomiju mozga.
Današnji profesionalni ekonomisti, s druge strane, nisu proučavali gotovo ništa osim ekonomije. Oni čak ne čitaju klasike iz sopstvene discipline. Ekonomska istorija dolazi, ako je uopšte ima, od setova podataka. Filozofija, koja bi mogla da ih uči o granicama ekonomske metode, je zatvorena knjiga.Matematika, zahtevna i zavodljiva, monopolisala je njihove mentalne horizonte. Ekonomisti su “fah-idioti” (idiots savants) našeg vremena.
Sledi intervju sa Dr. Đorđem Đukićem, profesorom Ekonomskog fakulteta u Beogradu i vodećim srpskim stručnjakom za monetarna pitanja. Intervju je dao za makedonski magazin “Ekonomija & Biznis”
“Negativne kamatne stope su svetogrđe koje će nas skupo koštati”
Odluke građana da masovno povlače novac sa bankarskih računa i stavljaju u sefove, guraju u nekretnine i zemljište, i kompanija da sede na kešu ili otkupljuju svoje akcije i zatvaraju se u uslovima konfliktnih odnosa centralnih banaka, sekularne stagnacije, velikog raslojavanja stanovništva i rapidnog propadanja srednje klase, na dugi rok „izvlače tepih“ ispod očekivanja o većem privrednom rastu kaže profesor Đorđe Đukić, vodeći srpski stručnjak za monetarna pitanja.
Nakon svetske finansijske krize koja faktički i dalje traje, arhitektura finansijskog sistema se toliko izmenila da je sve ono što se smatra klasičnim klišeima poput blagotvornog dejstva opadajućih kamatnih stopa na rast realnog BDP-a na srednji rok, sada relativizovano i mora se tragati za novim rešenjima, kaže dr Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
Šta to praktično znači, pitamo našeg sagovornika.
To znači da je koncept ciljane inflacije koji se primenjuje čitave tri decenije potpuno uzdrman, zahvaljujući paradoksima koji je izrodila kriza. Preciznije rečeno, monetarna politika se pokazala neefikasnom uprkos niza godina kvantitativnih olakšica koje su poprimile najrazličitije modalitete, a koji se nekada nisu smeli ni pominjati na stručnim a još manje na naučnim skupovima. Tu između ostalog mislim na otkup od strane centralnih banaka ne samo državnih nego i korporativnih obveznica na tržištu, što je ranije bilo nezamislivo i kosilo se sa temeljnim principima vođenja efikasne monetarne politike. Pritom, ni danas se ne nazire kraj upumpavanja novca, ovog puta od strane Evropske centralne banke, jer FED, nakon što je američka privreda, barem naoko, izašla iz problema koje je imala, najavljuje povećanje referentne kamatne stope, ovog puta za kraj 2016.
ECB je pak dotakla dno kada su u pitanju kvantitativne olakšice štampajući prosečno mesečno dodatnih 80 mlrd evra, ali tržište ne reaguje. Banke žele da pojačaju kreditnu aktivnost, ali ni korporacije niti stanovništvo ne žele da se zadužuju, dok jedino to žele države, prezadužene članica evrozone, poput Grčke,Italije, itd. Korporacije ne reaguju jer ne vide izlazak na putanju ubrzanog privrednog rasta, obrnuto, gro njih ima očekivanja da će to faktički biti sekularna stagnacija, pri čemu to sekularno znači da one ne vide koja je to inicijalna kapisla koja bi značila novi talas inovacija, novi talas produktivnosti, i kreaciju novih proizvoda i rastuće tražnje. Stanovništvo se kreće u sasvim suprotnom smeru. Zbog starosne strukture Evrope štednja se povećava, a ako pogledamo istorijski nivo štednje u zemljama kao što su Nemačka,Švajcarska, i druge u kojima su domaćinstva tradicionalno sklona štednji, vidimo da je kriza tu sklonost povećala. U takvom kontekstu, koncept ciljane inflacije nema validnu argumentaciju da opstane jer je ostvarena stopa inflacije već godinama ispod ciljane, kod većine zemalja, a evrozona pati od hronične deflacije. Osim toga „prirodna realna kamatna stopa“ je pala na nivo od svega 1%.
Čime zameniti tu alatku kamatnih stopa i režima targetirane inflacije?
Centralne banke više ne uživaju autonomiju kakvu su uživale niti će je uživati, jer su one same sebi oduzele prostor i kaznile sebe takvim besomučnim štampanjem novca. Bilansi centralnih banaka poput FED-a, poput Centralne banke Engleske su u BDP dostigle preko 22%. U Japanu je to i preko 45 %, šo samo govori o tome kako se došlo do apsurdnog stanja: ekspanzivna monetarna politika koja je trebalo da posluži za kupovinu vremena, nije iskorišćeno od strane političkih struktura i nosilaca ekonomske politike da se aktiviraju sasvim druge alatke koje bi bile u fukciji poželjne dugoročne stope ekonomskog rasta.
Svedoci smo testiranja različitih mikseva monetarne, fiskalne i drugih politika i njihove (ne)mogućnosti da produkuju abijent u kojem bi stopa privrednog rasta krenula uzlaznom putanjom – ne vraćanjem na istorijske stope jer je vrlo malo verovatno, već zavisno od regije – jedna priča je SAD, druga je Evropa, treća Japan a četvrto zemlje sa tržištima u usponu – vrate na nešto više nivoe od onih kriznih. Za SAD to znači da izađe na stopu rasta od preko 2%, dok je malo verovatno da će Evropa, koja je pod teretom prošlih strukturnih poremećaja koje nije rešavala ni pre krize, brzo izaći na tu putanju, iz napred navedenih razloga – korporacije ne žele da se zadužuju uprkos kamatnim stopama koje prevazilaze svačiju imaginaciju uključujući i tu, do pre samo koju godinu nezamisliv, negativni Euribor. Stanovništvo kaže, ne, ne, ne, korporacije takođe.
Stavovi ekonomista u vezi sa efektom negativnih kamatnih stopa drastično se razlikuju. Neki smatraju da je to korisna politika, neki upozoravaju na dugoročne štetne posledice dovođenja u pitanje alfe i omege stabilnog privrednog rasta – visoke domicilne štednje?
Iz jedne negativne turbulencije produkuje se naredna rastuća negativnost – kažnjavaju se štediše, to se smatra tzv. normalnim ponašanjem, a ekonomska nauka kaže da nema dugoročnih investicija bez dugoročne stabilne funkcije štednje što znači da će neka naredna generacija platiti visoku cenu za ovu igranku političara koja nije viđena u monetarnoj istoriji – da se negativnim kamatnim stopama kažnjavaju štediše koje štednjom kupuju svoju buduću sigurnost.
To je, posebno za male otvorene ekonomije, ekonomski suicidno ponašanje, jer ako nema kvalitetne domaće štednje, postavlja se pitanje na čemu će se bazirati rast? Kakva je reakcija građana? Domaćinstva uglavnom racionalno reaguju, neki povlače novac u slamarice, dok drugi, što je zapravo ekonomski suicidno – idu u kupovinu nekretnina ili zemljišta misleći da će time sačuvati realnu kupovnu moć štednje. U stvari, stvoriće se samo novi balon koji će jednog trenutka, kada eksplodira, mnoge koji se oslanjaju na intuiciju bez znanja, zateći na način na koji se to već dogodilo u Španiji. Svi kreatori ekonomske politike biće surovo kažnjeni zbog toga što nisu vodili računa da štedišama koje su godinama štedele, ponude bolje rešenje.
Ima li ga?
Svi ekonomisti od SAD na dalje, konstatovali su da je inicijalna kapisla rast ulaganje u infrastrukturu: obnovu puteva, hidro i termoelektrana, ali nema pomaka. Zašto? Zato što je javni sektor udario u plafon što se tiče zaduženosti. Svi pokazatelji kažu da je, prema istorijskim standardima, reč o ekstremnim nivoima duga i onda se postavlja pitanje, a ko će da investira? Može se investirati samo na bazi čvrste saradnje privatnog i državnog sektora pod uslovom da privatni želi da uđe u taj aražman. Zašto, pod uslovom? Zato što se privatni sektor dvostruko kažnjava, jedno je već pomenuti primer štediša, a drugo je da država pomenutom monetarnom politikom stvara iluziju da će se izaći iz krize bez velikih fundamentalnih istraživanja koja tek dugoročno daju rezultate, kroz primenjena istraživanja i kreacijom proizvoda sa niskom cenom koštanja.
Kreatori ovih javnih politika su smatrali da će niskim kamatnim stopama naterati stanovništvo da razmišlja o bavljenju preduzetništvom jer se novac u slamarici samo topi. Zašto to taktika nije dala rezultate?
U razvijenim zemljama mala i srednja preduzeća od Nemačke pa na dalje ne žele da se zadužuju. Onima koji su zakačeni za velike korporacije jasno da te potencijalne tražnje u bližoj budućnosti neće biti i da nije vreme za investiranje u novu opremu, tehnologiju i nova znanja. U strahu od geopolitičkih lomova ona teže da se začaure i odlože odluke za bolja vremena kada i ako dođu.
Što se tiče Balkana, iluzionistička je tvrdnja koju čujemo na našim prostorima da banke (uglavnom sa stranim kapitalom), nudeći povoljne kredite mogu podstaći privrednu aktivnost. To su zapravo zamenjene teze: tvrdim vam na bazi empiriskih istraživanja da će banke to činiti kada stopa ekonomskog rasta krene da ide uzlaznom linijom, a to je za ovaj naš region, po stopi od bar 4 do 5 odsto… jer tek u takvim uslovima, kako to kaže bankarska logika, imate dovoljno široku bazu klijenata koji su ne samo kreditno sposobni nego se vidi da imaju perspektivu u pogledu tražnje za refinansiranjem i finansiranjem novih poslova. Inicijalna kapisla ne može nastupiti iz finansijske sfere već obrnuto, ona mora doći od strane države i njene rezolutne odluke da garantuje finansijsku disciplinu.
Ako se sada vratimo na globalnu sceni pitanje štednje, imamo relativno široko rasprostranjeni fenomen da velike kompanije sede na velikim količinama keša i takođe sa tim novcem ne rade ništa.
Mnogi od tih investitora tragajući za prinosnom moći idu ka hartijama od vrednosti koje se emituju u zemljama sa tržištima u usponu od strane solidnih kompanija. Gde je u tome uslovno interes našeg regiona? Kod nas je situacija od zemlje do zemlje vrlo različita, ali na nesreću, zajednički delimo tu lošu sudbinu da će interes ovih kompanija koje imaju te viškove likvidnosti, za naš prostor biti vrlo mali, izuzev na bazi bilateralnih aranžmana. Ovo zbog visokog rizika pripisanog našim zemaljama jer smo još uvek trusno područje na kome se ukrštaju najrazličitiji interesi velikih svetskih sila.
Ima li smisla u ovoj eri negativnih kamatnih stopa uopšte raspravljati o inflaciji koja je u malim dozama smatrana poželjnom za podsticanje privrednog rasta?
Vratimo se ovde opet na FED koji je najavio još krajem prošle godine podizanje kamatnih stopa, ali je i dalje suzdržan, jer po prvi put u istoriji ne razmišlja samo o domaćoj ekonomiji nego i o globalnim posledicama takve odluke. FED je podeljen, neki članovi Odbora guvernera kažu: „sada, mora, treba“ jer su na dugi rok inflatorna žarišta nedvosmislena i biće utoliko veća ukoliko faktori kao što su inovacije, rast produktivnosti zataje. S druge strane imate obrnuti rezon, gde se gleda na okruženje i evrozonu koja i dalje štampa novac. Dokle ide ta divergencija? Guverner ECB Mario Draghi kaže da će biti učinjeno sve što je još potrebno, a pritom treba da imamo u vidu da je u poslednjem kvartalu stopa ekonomskog rasta u EU opet pala. Imate Japan koji besomučno upumpava novac i tamo nema željenih efekata; imate Englesku posle Brexita koja ima dobre fundamentalne faktore u odnosu na okruženje ali ne zna se kakve će biti reperkusije izlaska iz EU. Sve u svemu, inicijalna kapisla će krenuti od FED-a kad tržište bude zaista progutalo informaciju da će oni zaista krenuti sa povećanjem referentne stope i onda ćete kao posledicu imati strahovite oscilacije kursa dolar versus evro i dolar versus jen. Najveći problem za zemlje u našem okruženju biće za one koje su se zadužile na dugi rok u dolarskom iznosu, kako za države tako i kompanije i građane. Tu se ponovo vraćamo na teren štednje. S obzirom da evro dominira u regionu, ceh će platiti štediše kroz intervalutarne promene. Zavisno od režima kursa koje primenjuju to će za zemlje u regionu značiti iscrpljivanje deviznih rezervi silnim intervencijama koje će zbog tih šokova morati da uslede, i ona monetarna vlast koja bude imala najviše hrabrosti prva će se okrenuti, ako već nije, slobodno plivajućem kursu svoje valute. Upravo je kriza potvrdila da je to apsolutno najbolji režim deviznog kursa koji štiti od svih mogućih udara. Zašto? Zato što svim akterima daje jasan signal o zbivanjima na tržištu i dovodi ih u ravnotežu – da troše koliko im guber dozvoljava i što je najvažnije, štiti postojeće i podstiče nove izvoznike koji su jedini viđeni motor privrednog rasta.
Mnogi će, ako do toga zaista dođe platiti visoku cenu?
Oni koji su ulagali u nekretnine i zemljište će biti izloženi enormnom riziku. U malim otvorenim ekonomijama, ceh će biti najveći. Srednja klasa koja već nestaje i koja je imala štednju do oko 50 000 evra, dodatno će izgubiti sigurnost. Ni u državi ni kod stanovništva neće biti dovoljno novca za školovanje visokoobrazovnog kadra koji može da zadovolji standarde Evrope. To je ta cena koja će se platiti jer država nije vodila računa o mogućim reperkusijama, nije imala sluha za diskusiju sa akademskom zajednicom i za traženje alternativnih rešenja pred talasom koji dolazi.