Rad na daljinu i novi koncepti poslovnih prostora

Naše dosadašnje iskustvo rada na daljinu je bio svojevrsni globalni eksperiment. To će nam iskustvo, takođe, omogućiti uvide u najefikasnije radne prakse. Šta smo dosad naučili?

Ilustracije: ‘Work Design’ magazin

WorkDesign, magazin za arhitekturu namenjen projektantima radnih prostora piše da je “Dizajnerima svojstveno rešavanje problema. Tako je i sa dizajnerima enterijera, koji stalno nastoje da za klijente stvore i izgrade najotpornije okruženje, pomažući u gradnji jednog novog, zdravijeg, produktivnijeg okruženja, a uz primenu svojih iskustava iz kulture kancelarijskog rada koja bi se razlikovala od konkurentskih. Znamo da jednoličnost i uniformnost ne odgovaraju svima, što je postalo još očiglednije otkad se bavimo pandemijom. Naše kolektivno radno iskustvo na daljinu je bio eksperiment u kojem smo se našli svi mi, i to nam je iskustvo pružalo uvid u ono što bi trebalo da radimo na najefikasniji način.”

Šta smo naučili?

Nebrojene kompanije i čitave industrije su dosad naučile da njihovi zaposleni, ako im se omoguće optimalni uslovi, mogu bolje upravljati svojim „fokusiranim radom“ od kuće (što je obično oko 50% vremena većine zaposlenih na ovaj način). Iako je individualna produktivnost ključna briga, potreba čoveka da kao društveno biće bude u društvu sa drugima je oduvek bilo od podjednako ključne važnosti; cilj je, između ostalog u osnaživanju radnih timova u kompanijskim kancelarijama, učvršćivanju društvenih odnosa i osiguravanju nesmetanog odvijanja kompanijske filozofije i njene poslovne misije. Srećom, alati za virtuelnu saradnju su obogatili  izgradnju virtuelnog tima među raštrkanim osobljem, donekle ublaživši nedostatak ličnog kontakta.

Sve navedeno pokreće brojna pitanja o tome kako bi radno mesto moglo i trebalo da izgleda sledeće godine, ali i u budućnosti. Ona zaista kritično važna radna mesta promovišu veze između celokupnog osoblja, bilo da razmenjuju ideje na radnoj tabli u sobi za sastanke, ili da čavrljaju pokraj aparata za kafu… ili su na video-pozivu sa kolegom koji radi na daljinu.

U budućnosti su izvesni novi pristupi i prakse za one organizacije koje traže smislenije i svrhovitije lične susrete, i zaposlenih koji traže isključivo međuljudsku povezanost i grupnu aktivnost. Radno mesto bi trebalo da daje veću vrednost pristupu tipa „We Space“; oživljavanje prostora za udruživanje, što će omogućiti da, recimo, kompanijski kafei prerastu u lokacije za neposredne susrete, uz druge vrste mesta posebno osmišljenih za okupljanje zaposlenih, itd.

Danas, dok procenjujemo efekat COVID-19 na naše radno okruženje, moramo razmišljati o tome kako rad svakodnevno doprinosi ključnim ciljevima poslovne strukture čiji ste sastavni deo, ali i na koji način dobijate energiju i motiv koji podstiču vaš rad. Baš kao i ovaj virus – koji se ne može videti – tako je sveprisutna i kultura poslovanja. U budućnosti će fizičko radno mesto služiti za negovanje poslovne kulture, istovremeno imajući u vidu i ovu novu koja pripada “virtuelnim delatnostima”, i koja je od uvođenja proletnjeg karantina do danas znatno uznapredovala. U međuvremenu se pojavljuju i nove grupe kompanijskih lidera. Spretni i izdržljivi zaposleni uspevaju da ostaju fokusirani, kreativni i inovativni. Oni pomažu u deljenju svog prostora sa drugima u svojim virtuelnim krugovima, imajući konkretne koristi od “kulture digitalnog radnog mesta”.

S obzirom na ove značajne promene u kulturi i ponašanju tokom poslednjih šest meseci, dizajneri moraju svojim klijentima da postavljaju neka kritično važna pitanja. Šta je nova kancelarija nakon COVID-19 i šta je zaista najvažnije za zaposlene danas? Da li u budućem „proređenom“ i poslovno „raspršenom“ svetu nakon izbijanja pandemije još uvek ima smisla tradicionalni odnos tipa „jedan radni računar po osobi“? Da li bi, umesto toga, trebalo osmisliti fizička mesta za sastanke, saradnju i druženje? Kako bi se na najbolji način mogla osnažiti misija i ciljevi vaše kompanije? I, kako zaposlenima možemo pružiti alate i okruženje potrebne da bismo bili efikasni kod kuće ili u kancelariji?

Stvaranje fluidnog (neometanog) radnog okruženja kao “nova normala” u poslovanju

Godinama su dizajneri govorili o „trećem prostoru“ ili nekom dodatnom (“ne-poslovnom”, ili kućnom) izboru, poput okruženja za kooperaciju ili kafea. Da li je vreme da tradicionalna kancelarija postane taj treći prostor? Da li bi kancelarija trebalo da se odrekne davanja računara zaposlenicima kako bi ih upotrebljavali u privatnim prostorima ili će se, umesto toga, osloniti na svoju ulogu „prostora za sastanke“ – odnosno, prostora koji je osmišljen za podršku saradnji i povezivanju?

Razvili smo koncept za novi hibridni model koji bi podstakao fluidno radno okruženje u kojem radno iskustvo fizički i virtuelno ko-egzistiraju. Timovi bi mogli da nastave da inoviraju na obe platforme, podržavajući individualne stilove rada izborom i autonomijom, a istovremeno omogućavaju zaposlenima da odluče da li žele da se povežu sa kolegama u sobi za sastanke… ili bi da rade na daljinu? Napokon, jedna od bitnih stavki je stvaranje mesta za međusobno povezivanje, lokacija koja pružaju značenje radnom mestu i energiju potrebnu za napredovanje i obavljanje važnih poslova. U kancelariji će ovo biti olakšano prostorima za sastanke i „tribinama“, odnosno „govornicama“  (Host Stands).

Ukoliko se za to ukaže potreba, novi, hibridni modeli radnog prostora se takođe mogu “razdeliti” na nekoliko relativno intimnih, zatvorenijih prostora (koliko to dozvoljavaju zdravstveni i bezbednosni protokoli), namenjenih uglavnom manjim timovima sastavljenim od najviše četiri osobe. Ovo olakšava kako individualni rad tako i sastanke. Razvoj malih timskih prostora, koji uravnotežuju sastanke sa fokusiranim radom podstakao bi fluidan, nesmetan tok poslovanja i svestrane saradnje.

Kancelarija kao destinacija, a ne zadatak

Nastojeći da uvek idu napred, dizajneri su podstaknuti na preispitivanje načina na koje radno mesto zaista podržava pojedinačne radne stilove, fizičko i mentalno zdravlje, istovremeno nudeći upečatljiv lični doživljaj. Prostor za sastanke je zamišljen kao zaista mobilan: sa fleksibilnom infrastrukturom, kao što je demontažno-sklopivi zidni sistem, u kombinaciji sa nameštajem na točkićima, mobilnim površinama za pisanje i komfornom beskontaktnom tehnologijom. Takva fluidnost funkcija omogućila bi zaposlenima da na sedmičnom – čak i na svakodnevnom nivou – konfigurišu raznolike privremene radne prostore. Njihovom modifikacijom bi se moglo upravljati, a moglo bi se čak i “zakazivati” putem korporativne aplikacije; „sobe“ bi bile opremljene mobilnim „gostinskim“ kolicima, opskrbljenim odeljenim priborom, umotanim i zaštićenim, uz “odeljene” grickalice i pića – sve bi ovo omogućavalo da zaposleni budu fokusirani na zadatke, kako bi na najbolji način radili svoj posao – bez brige o zdravstvenoj bezbednosti radnih prostorija.

Na kraju, kako prelazimo u jednu novu eru “radnih stilova”, tradicionalna kancelarija se mora prilagoditi aktuelnoj situaciji, odustajući od privatnih (izmeštenih) radnih stanica da bi se, umesto toga, prihvatila uloga „Prostora za sastanke“ – onih koji su dizajnirani da podrže međusobnu saradnju i povezivanje – odredište koje nudi nešto što rad na daljinu ne može.

Kancelarijski pregled rada na daljinu

Održavanje kompanijske poslovne kulture – prva stvar o kojoj treba misliti

Uloga našeg fizičkog radnog okruženja u podršci i jačanju kompanijske poslovne kulture nikada nije bila važnija. Da bi se doprinelo tom trendu, predviđa se da na samom ulazu u kancelarije bude napravljen „Host Stand“ (govornica, pult za prezentacije), koji bi omogućio očuvanje atmosfere dobrodošlice; nova kultura poslovanja podrazumeva, recimo, i video-panele koji prikazuju tekući rad, predstojeće događaje i podatke o kompaniji – svi brendirani i vezani za kompanijsku misiju. Ovaj “domaćinski štand” bi, takođe, sadržao beskontaktne aparate za kafu i vodu, najmanje dve široko raspoređene sudopere za pranje ruku i dugačak pult oko kojeg bi se udobno mogli okupiti daljinski saradnici. Kancelarija započinje da preuzima ulogu „centralnog izvora“ za svoje zaposlene; ono je postalo neizbežno čvorište idealno za prikazivanje ciljeva i poslovnih zadataka na video-panelima ili projekcijama, pa čak i sa mestom za kupovinu kompanijskih promotivnih materijala (majice, duksevi, torbe, kačketi, fascikle, olovke itd).

Rad na daljinu biće zamenjen novim dizajnom poslovnih prostora

U prisećajući se donskorašnjeg načina rada, koje nikada dosad nije bilo neizvesnije, a na neki način ni uzbudljivije, ovo je pomeranje ka globalnom načinu rada i poslovnom ponašanju. Dizajnerima će ovakva situacija, sada, a i ubuduće, biti izazovna po pitanju brojnih novih praksi, ali i uz istovremeno otvaranje brojnih mogućnosti. Ovo je prilika za inovacije i pomeranje granica onoga što mislimo da „radimo“, kao i načina na koji definišemo „kancelariju.“ Sve oko nas podržavaće naše, svačije lično iskustvo, a mi smo u mogućnosti da u ovom post-pandemijskom svetu razvijemo, zamislimo, osmislimo i primenimo ove nove načine rada. Uobičajeno je da je koncept poslovnih prostora usmeren ka podršci fizičkog i mentalnog zdravlja. Uz ovaj dublji uvid o prostornoj svesti i senzornim komponentama – poput čula dodira i vida – dizajnerima je omogućeno da iniciraju veće značenje prostora koje kreiraju; jer, ova okruženja pružaju psihološku sigurnost, i biće mesta u kojima želimo da živimo, radimo i igramo se. Ravnoteža fizičkih i virtuelnih radnih iskustava postaće norma za mnoge poslovne strukture, a članovi tima – bez obzira gde se nalaze – nastaviće da sarađuju i inoviraju. Pa ipak, uprkos ovoj „novoj normali“, jedno ostaje sigurno: značajna lična iskustva i fizičko okruženje koje ih podržava su presudni za kompanije, kako bi se osiguralo da njihovi zaposleni ne samo što rade, već i napreduju.

Ilustracije: Work Design

WorkDesign.com 

In A Remote World, We Are Still Designing For Social Creatures

Čuvajte zaposlene kao što čuvate – novac

Šta bi bilo da kompanije upravljaju ljudskim resursima onako pažljivo kao što to čine kada upravljaju novcem? Za Harvard Business Review piše Erik Garton

Današnji rukovodioci provode puno vremena u upravljanju bilansom stanja, uprkos činjenici da dotični ne predstavlja izvor u kojem bi njihove kompanije oskudevale – ono u čemu vlada najveća oskudica u svetu biznisa jesu ljudski resursi odnosno ljudski kapital. Naime, finansijskog kapitala danas ima u relativnom obilju a i jeftin je. Prema podacima Bain’s Macro Trends grupe (BMTG), globalne zalihe kapitala iznose gotovo desetostruko od iznosa globalnog BDP-a. Kao rezultat ovog preobilja kapitalom, tu je globalno kvantitativno popuštanje, relativno niska potražnja za ulaganjima u R&D (istraživanje i razvoj), kao i u kapitalne projekte: cena zaduživanja nakon odbitka poreza je za mnoge kompanije na nivou inflacije ili je blizu nje, što stvarne troškove zaduživanja drži blizu nule.

Nasuprot tome, najoskudniji resurs današnjice, kojeg uvek nedostaje je – vaš ljudski kapital; on se meri vremenom, talentom i energijom vaše radne snage. Vreme, bilo mereno satima u jednom danu ili danima/godinama u karijeri, ima svoj kraj tj konačno je. Večita je oskudica i u ključnim talentima, onima koji čine da vaša kompanija odskače od rivala. Statistika pokazuje da u prosečnoj kompaniji ima samo oko 15% zaposlenih čiji su kvaliteti na dovoljno visokom nivou da bi odlučujuće odskakali od ostalih, a sa njima i vaša firma u odnosu na konkurenciju. Ispostavlja se da je pronalaženje, negovanje i zadržavanje ovakvih talenata teško izvodljivo – toliko da mediji specijalizovani za biznis govore i pišu o “ratu” za pridobijanje talenata, kao i “lovu” na iste. Energija i energičnost u poslovanju je, takođe, nešto što je teško imati i postići. Iako neopipljiva, može se meriti po broju nadahnutih radnika u redovima vaših zaposlenika. Na osnovu jednog istraživanja, došlo se i do podatka da su inspiracijom pokretani zaposlenici triput produktivniji od nezadovoljnih radnika, mada je takvih – malo. U većini poslovnih sistema – bili to startapovi, korporacije ili globalne kompanije – samo jedan od osam zaposlenih poseduje inspiraciju potrebnu da posao “poleti”.

Tako stoje stvari. Finansijskog kapitala ima u izobilju, ali se njim pažljivo upravlja; ljudski kapital je retka i dragocena pojava, ali se njim ne upravlja pažljivo niti se neguje. Zašto? Pa, delimično i zato što cenimo i nagrađujemo dobro upravljanje finansijskim kapitalom koji je i te kako opipljiv. A možemo ga uvek i lako premeriti, dok ljudski kapital nije baš lako vrednovati. Veliki i globalno poznati izvršni direktori su danas visoko cenjeni i traženi upravo zbog svog pametnog upravljanja i alokacije finansijskog kapitala; današnji “egzekutivci” bi, međutim, trebalo da budu jednako dobri i u upravljanju ljudskim a ne samo finansijskim kapitalom.

Kako se može poboljšati upravljanje ljudskim kapitalom?

Nastojite svim sredstvima da ga – izmerite. Kao što poslovica kaže, ne možete upravljati onim što je nemoguće premeriti. Svetom biznisa je već dugo prisutna prava papazjanija od skraćenica (ROA, RONA, ROIC, ROCE, IRR, MVA, APV i sl.), i sve se odnose na merenje našeg finansijskog kapitala. Ali, da biste izmerili ljudski kapital, možete primeniti pokazatelje kao što je indeks produktivnih moći koji se fokusira na cenu kompanijskih kadrovsko-organizacionih opterećenja, kao i na prednosti efikasnog upravljanja talentima i energijom ukupne proizvodne moći vaše kompanije. Možete meriti količinu i vrednost vremena uloženog u poslovne projekte ili inicijative, a možete meriti i isplativost vremena potrošenog na unapređenje biznisa. Možete aktivno meriti i broj ključnih talenata koje imate u okrilju vaše firme. Kada je Caesars Entertainment, kompanija za proizvodnju video-igara reorganizovala svoje operacije u 2011. godini, seniorski tim ove firme ne samo da je razvio bazu podataka o performansama i potencijalu vrhunskih 2.000 rukovodilaca preduzeća, već je takođe analizirala sposobnosti prvih 150 da preuzmu na sebe nove i različite poslovne profile.

Ulažite u ljudski kapital baš kao što ulažete u razvoj finansijskog kapitala. Svet biznisa je za finansijski kapital razvio pojmove poput “oportunitetnih troškova”, koji se ogledaju u ponderisanoj prosečnoj ceni kompanijskog kapitala. Merimo dugoročnu vrednost investicija, a takođe uspostavljamo minimalno prihvatljive stope povraćaja po projektu pre no što uložimo i jedan dolar svog kapitala. Upražnjavamo Monte Karlo simulacije kojima se procenjuju varijacije u povraćaju uloženog novca u uslovima velike tržišne neizvesnosti. Kada je reč o ljudskom kapitalu, moramo početi da razmišljamo o oportunitetnim troškovima za svaki sat utrošenog vremena. Jedan od načina da se to uradi je merenje troškova nastalih utroškom vremena za – poslovne sastanke.

Moje kolege u kompaniji Bejn (Bain) izračunale su da jedan nedeljni sastanak upravnog odbora u prosečnom preduzeću godišnje “pojede” 300.000 sati vremena za podršku odboru od strane svih ostalih odeljenja kompanije. Kada je Woodside, australijska kompanija za naftu i gas odlučila da pažljivije osmotri cenu sastančenja kompanijskog vrha, otkrila je da su ove seanse “pojele” čak 25% -50% vremena svog ostalog kompanijskog osoblja. Uzmimo kao primer pilot-projekte. Dužina susreta/sastanaka na kojima se razmatraju ovakvi probni modeli su u proseku redukovani za 14%. Ova ušteda vremena predstavlja sedam odsto vremenskih kapaciteta stalno zaposlenih s punim ranim vremenom. Stoga bi o projektima uvek valjalo misliti i sa stanovišta odnosa uštede/utroška vremena i novca, a pre svakog novog sastanka ili nove inicijative obavezno uključivati oportunitetni utrošak vremena i talenta potrebnih barem za minimalnu isplativost nekog budućeg projekta.

Kontrolišite i nadgledajte. Timovi sastavljeni od stručnjaka za planiranje i analizu mere stvarne i očekivane rezultate finansijskog kapitala. Odbori za upravljanje investicijama procenjuju nova ulaganja. Planove za kapitalne troškove treba podvrgavati detaljnim kontrolama izvršnog odbora. Svi moramo podnositi zahteve za odobrenje novca kako bismo dobili potrebna sredstva. Slično tome, trebalo bi da i nad ljudskim kapitalom vršimo periodične procene mogućnosti kontrole nad organizacionim troškovima koje imamo u našoj firmi, kao i koje akcije treba preduzeti kako bismo ih maksimalno suzbili. Brojni značajni alati za obradu podataka, kao što je Microsoft Workplace Analytics, mogu nam pružiti detaljne preglede i informacije o tome kako koristimo vreme na poslu. Kada je reč o izuzetnim (a i o onim manjim) talentima, moramo biti u stanju da doznamo koji su to ljudi u našoj firmi sposobni za stvaranje ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju, kao i da li su raspoređeni na kritično važne pozicije i zaduženja.

Razmotrimo slučaj jednog B2B dobavljača koji je želeo da pronikne u to šta neke prodavce čini vrhunskim igračima. Statistička analiza metrike rađene Majkrosoftovim softverom Workplace Analytics i drugih faktora otkrili su razlike  u načinima na koji vrhunski izvođači troše svoje vreme u odnosu na one koji su bili prosečni. Neke od tih razlika bile su očigledne: oni najbolji predstavnici prodaje su sa svojim potencijalnim klijentima provodili u proseku četiri sata više nedeljno od “običnih” uposlenika; među najtalentovanijima je takođe i 25% veća verovatnoća da će klijentima prodati ne samo jedan već više različitih proizvoda. Međutim, ispostavilo se da je ponašanje super-talentovanih zaposlenih ponekad bilo iznenađujuće. Na primer, vrhunski radnici imali su tri puta veće šanse za ostvarivanjem uspešne komunikacije u više radnih grupa unutar svoje firme. Drugim rečima, talenti su se povezivali s onim radnicima koji bi im mogli pomoći pri rešavanju problema s klijentima (kao što je osoblje stručno osposobljeno za finansije, pravnu regulativu, cene ili marketing.

Prepoznajte i nagradite dobro kompanijsko upravljanje vremenom, talentima i energijom. Istorijski gledano, uspešna ulaganja finansijskog kapitala mogu izgraditi nečiju karijeru. Promenljiva naknada se često vezuje za neku meru ekonomski dodate vrednosti. Iako većina kompanija ne nudi doživotno zaposlenje, one bi za svoje top talente ipak trebalo da nađu načina kako da kreiraju dugoročnu podelu zadataka i svakog dana rade naporno kako bi za njih uvek iznova pronalazili angažman. Ovo se najbolje sprovodi stvaranjem inspirativnog radnog okruženja, orijentisanog na rezultate. Kada je Rejd Hofman (Reid Hoffman) osnovao LinkedIn, obećao je sebi da će ta kompanija pomoći unapređivanju karijera talentovanih radnika koji su potpisivali ugovore na dve do četiri godine i imali značajan doprinos – bilo da bi im LinkedIn obezbedio neko sjajno nagradno putovanje ili podržavajući njihove napore da krenu dalje, ili da promene poziciju. Ovaj pristup pomogao mu je da u svoju kompaniju privuče i zadrži one radnike koji poseduju najbolje preduzetničke kvalitete.

Lidere bi trebalo procenjivati i nagrađivati shodno “koeficijentu inspiracije” koju poseduju. Lidere, takođe, treba ocenjivati i nagrađivati shodno sposobnosti da izgrade i odneguju kompanijske talente, to jest, koliko su pojedinaca s visokim potencijalima regrutovali, kako i koliko su ih razvijali, da li su ih zadržali. Tu je i tzv. “trgovinski bilans talenata”: kolika je čista dobit firme od “uvoza” visoko-potencijalnih talenata, minus njihov “izvoz” odnosno odliv istih. Stvarne vrednosti jedne kompanije – kako piše u poznatom priručniku “Netflixa” za odabir kadrova – ogleda se u tome “ko će od zaposlenih biti nagrađen, ko unapređen, a ko otpušten.”

Ovo su samo neki od načina na koji bi se moglo otpočeti sprovođenje veće discipline u upravljanju ljudskim kapitalom. Verovatno da postoji daleko više kreativnih rešenja. Vreme je ograničen resurs. Talenat je oskudan fenomen kojeg nema svako, i zato vredi boriti se da ga pridobijemo. Energija može biti stvarana ili uništavana. Što pre počnemo da delujemo po ovim pravilima, pre će nam se isplatiti ljudski kapital zbog kojeg je vredelo boriti se.

 

HBR

Vrhunsko brendiranje: Kako Ikea bira imena za svoje proizvode?

Vrhunsko brendiranje, ili: tajna nomenklatura koja stoji iza imena proizvoda Ikea – od Billja do Poänga

Čitanje švedskih reči čudnog izgovora deo je radosti kupovine u radnjama skandinavske kompanije Ikea. U lavirintu stilskog nameštaja na sklapanje nalazi se splet čudnih, egzotično akcentovanih imena proizvoda čija su imena otštampana na etiketama, zidovima i natpisima. Ono što većina kupaca ne zna jeste da su imena 12.000 Ikeinih proizvoda u skladu sa strogom unutrašnjom logikom, koja nas prosto mami da zavirimo u skandinavsku kulturu.

03Tokom otvorene pokazne radionice (showcase) njujorškog ogranka kompanije Ikea, dizajner Jon Karlsson je 25. januara objasnio kako ovaj globalni gigant pod svojim okriljem ima i vešt kreativni tim uposlen na odabiru naziva njenih proizvoda. Ova imena oni dodeljuju tek nakon pažljivog uvida u bazu podataka švedskih reči.

Tako su, recimo, police za knjige dobile nazive po zanimanjima (Expedit znači trgovac) ili imenima koja se daju skandinavskim dečacima (Ikeina najprodavanija polica ikada, Billy, dobila je svoje ime po Biliju Lijedalu (Billy Liljedahl) koji je radio u Ikei. Baštenske garniture i nameštaj dobili su ime po skandinavskim ostrvima (Äpplarö je ostrvo Stokholmskog arhipelaga, dok se Västerön nalazi u Aalandu).

Tepisi su nazvani po gradovima u Danskoj i Švedskoj (Ådum, Stockholm, Silkeborg), a posteljina, jorgani i jastučnice nazvani su po cveću i biljkama (Häxört, ili na latinskom circaea lutetian jeste naziv za biljku iz porodice jagorčevina).

Pravila za imenovanje osmislio je Ikein osnivač Ingvar Kamprad, koji se čitavog života borio sa disleksijom i imao problema da upamti redosled brojeva u kodovima proizvoda. Uostalom, i sam naziv “Ikea” je, zapravo, akronim za Ingvar Kamprad, Elmtaryd (naziv njegove porodične farme) i Agunnaryd (selo u Smålendu gde je odrastao).

Da bi se pojednostavila orijentacija i prepoznavanje proizvoda koji su deo asortimana njenih 389 prodavnica širom sveta, ovaj švedski lanac za uređenje doma, kućni nameštaj i opremu koristi isto ime za sve svoje proizvode na svim tržištima. Baza podataka neutralisala je sve one reči koje mogu imati uvredljivo značenje u drugim jezicima, mada se ponekad stvari “provuku ispod radara”.

U analima nesrećnih imena za Ikeine proizvode nezaboravno je nekoliko gafova. Fartfull je 2004. bio naziv za dečiji radni sto, Fartyg je bio naziv za plafonjeru, a tufnasti Stenklöver za prekrivače za sofu. Karlsson kaže da dizajneri ponekad sami predlažu kreativna imena za svoje kreacije, mada je, po običaju Ikein odbor za imenovanje taj koji se uzorno pridržava već definisane šeme.

I u ovom slučaju sistematizacije i dodele imena artiklima postoje izuzeci. Nekim proizvodima data su imena koja prizivaju njihovu funkciju. Ikea je, recimo, nedavno lansirala bicikl koji se zove “Sladda” što se na švedskom prevodi kao “Skid” (skije). U kuhinjskom odeljku postoji mlin za mlevenje začina koji se zove Krossa, što znači skrckati, samleti.

Ako se jednom budete prisetili ovog ključa po kojem Ikeini proizvodi dobijaju svoja imena, možete ponešto i naučiti iz ogromnog “sklopivog” rečnika njenih artikala:

• Oprema za kupatilo = Imena švedskih jezera, ribnjaka i vodenih tokova

• Posteljina = Cveće i bilje

• Kreveti, plakari, nameštaj = norveški toponimi

• Police za knjige = zanimanja, imena skandinavskih dečaka

• Činije, vaze, svećnjaci i sveće = švedski toponimi, pridevi, začini, bilje, voće i bobice

• Kutije, zidna dekoracija, slike i okviri, satovi = Švedski sleng-izrazi, švedski toponimi

• Dečiji proizvodi = sisari, ptice, pridevi

• Stolovi, stolice i stolice za ljuljanje = imena koja se daju skandinavskim dečacima

• Tkanine, zavese = skandinavska imena za devojčice

• Baštenske garniture = skandinavska ostrva

• Kuhinjski pribor = Riba, pečurke i pridevi

• Rasveta = Jedinice merenja, doba, meseci, dana, brodski i nautički termini, nazivi švedskih mesta

• Prostirke, tepisi i sagovi = Danski toponimi

• Sofe, fotelje, stolice i trpezarijski stolovi = Švedski toponimi

12

Ako ste radoznali šta ove reči zapravo znače, Lars Petrus, prvak Švedske u sklapanju Rubikove kocke sastavio je koristan (iako i dalje nepotpun)  švedsko-engleski rečnik Ikeinih proizvoda. Ponekad Ikea napravi gigantski korak u prevodu i primeni svojih naziva. Prošlog meseca, ovaj ponos švedske industrije “obradovao” je svoje fanove “prodajnom terapijom” (Retail Therapy, u značenju impulsivne kupovine) – pametnoj reklamnoj kampanji koja je spojila imena Ikeinih proizvoda sa rečima i frazama koje se na švedskom Guglu najčešće pretražuju. Nažalost, uočeno je da Šveđani, u guglovanju, najčešće spajaju nazive Ikeinih proizvoda sa problemima u porodici i domu; samim tim, ova “terapija sloganima” je, zapravo, način da Ikein kreativni tim izmami osmeh svojim sunarodnicima i na crnohumorni način pokuša da barem malo popravi situaciju u kojoj se švedski kupci neretko nalaze (npr. sofa na rasklapanje, koja se prodaje pod sloganom “Moj partner hrče”).

Skroman ali divan pokušaj da prodaja proizvoda bude duhovita i sa “prstohvatom” terapeutskog dejstva.

Tako je recimo, posrebreni vadičep pod nazivom Idealisk (“idealni” na švedskom) duhovito podvučen pitanjem “Zašto muškarci ne mogu da (se) otvore?”, ili, još bolje, hoklica “Frosta” od breze i špera čiji je prodajni slogan “moj suprug zaspi na kauču” (My husband falls asleep on the couch).

20-prava

The Atlantic

Silicijumska dolina – svuda i na svakom mestu

Tokom poslednje decenije dvadesetog veka, Silicijumska dolina je bila epicentar high-tech inovacija bez premca. Ostali regioni pokušavali su da imitiraju njen uspeh, ali niko u tome nije uspevao. Francuski digitalni hub Sofija Antipolis (Sophia Antipolis), pokušaj francuske vlade da napravi inovaciono čvorište blizu Kana (Cannes),  nikada nije evoluirala dalje od svojih početaka kao relativno mirnog tehnološkog parka – bez obzira na njegovo mitološko ime, vreme slično kalifornijskom, i fantastične gastronomske užitke u komšiluku.

U dvadeset prvom veku, međutim, Silicijumska dolina je dobila znatno žešću konkurenciju – što se ogleda u sve većem broju lokacija koje dodaju hemijski element svojim imenima: Silicon Alley (Njujork), Silicon Wadi (Tel Aviv), Silicon Sentier (Pariz), itd. U Londonu, na primer, pojava Silicon Roundabout u kasnim 2000-im gotovo da je zatekla britansku vladu nespremnom. Sada rebrendirana u Tech City, inovaciono čvorište smešteno u londonskom predgrađu, danas je evoluiralo u jedan od londonskih ključnih ekonomskih motora i magneta za talente.

Slični scenariji odvijaju se širom sveta. U Berlinu se navodno novi startap pokreće na svakih 20 minuta. Pariz je zauzet građenjem najvećeg inkubatora u Evropi u Al Fresineu (Halle Freyssinet). I u Tel Avivu, fraza “Startap Nacija” je od političkog slogana, postala ekonomska realnost.

Po prvi put, “jednorozi” (startapi čija je vrednost na berzi veća od milijardu dolara) više nisu isključivo ekskluzivitet SAD – realnost je da bi pre samo nekoliko godina to bilo nezamislivo. Bistre generacije mladih u celom svetu – od Mumbaija do Praga, Kenije i Singapura – igraju na kartu inovacija, i novca američkih fondova rizičnog kapitala, koji opstaju zahvaljujući jeftinim izvorima sredstava i zadovoljavaju svoje apetite za investiranjem preko okeana.

Postoji nekoliko faktora koji stoje iza ovog fenomena. U globalizovanom svetu, tokovi kapitala su se ubrzali i proširili svoj domet. Inovatori širom sveta su u stanju da obezbede podršku od tradicionalnih kapitalista ili od platformi za finansiranje iz sredstava građana kao što je Kickstarter. Ideje se kreću čak i brže – nošene, podržane i ojačane putem Interneta. I sposobnost da se one pretvore u realnost takođe drži korak, jer globalni lanci snabdevanja i nove tehnologije kao što je 3D štampa skraćuju put implementacije.

U međuvremenu, Velika Recesija koja je usledila posle globalne finansijske krize iz 2008. godine je potkopala tradicionalne industrije, stvarajući veliki suficit kreativnog talenta i pristupačnih radnih prostora. Veoma mobilna, dobro obrazovana, radna snaga koja prihvata rizike, konvergira ka gradskim čvorištima i uzbuđenjima gradskog života, uparena sa dostupnošću  deljivih radnih prostora i raznih pratećih mehanizama, pomaže da se održi taj inovativni zamah.

Bivši gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg dao je možda pitijski rezime atrakcija urbanog života. Govoreći na početku školske godine na univerzitetu Stenford 2013. godine odgovorio je: “Uveren sam da će se sve više i više Stenfordovih diplomaca seliti u Silicijumsku aleju (Silicon Alley u Njujorku), ne samo zato što je tamo najžešća tech scena u zemlji, već i zato što tu ima mnogo više toga što bi se moglo raditi petkom uveče nego na primer  posećivati Pizza Hut u Sanivelu. A možda će neko od vas uspeti da zakaže i spoj sa devojkom čije ime nije “Siri(digitalni lični asistent instaliran na Apple handheld uređaje).

Blumbergu se generalno pripisuje da je bio jedna od glavnih sila iza uspona Silicijumske aleje. Tokom njegovog mandata kao gradonačelnika, on je finansirao tehnološke kompanije u ranoj fazi razvoja,  angažovao prvog člana administracije zaduženog za digitalni razvoj u gradu, a pokrenuo je i novi univerzitet sa idejom da razvija high-tech talente. Slične politike se sada sprovode u mnogim urbanim područjima, kako bi gradovi privukli kritičnu masu kreativnih, tehnološki pismenih ljudi.

Gradovi, kako to ističe nedavni izveštaj Svetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum), ubrzano postaju ne samo u razvoju inovacija, već i testiraju teren za nove tehnologije, kao što su reprogramabilni prostor, mobilnost zasnovana na samorukovođenju (automobilima bez vozača), urbanoj poljoprivredi i inteligentnom uličnom osvetljenju. U međuvremenu, aplikacije za deljenje vožnje kao što Uber i platforme za deljenje prostora kao što je Airbnb pokazuju kako su gradovi postali neki od najplodnijih okruženja za tehnološki razvoj. To je još jedan razlog zašto mnogi novi startapi puštaju korenje u urbanim centrima.

Najverovatnije je da je ovo širenje inovacija samo početak. Kao što internet nastavlja svoj prodor u sve aspekte naših života, ulazimo u, kako je to kompjuterski naučnik Mark Vajzer (Mark Weiser) definisao, eru “sveprisutnog računarstva” – u vreme kada je tehnologija toliko rasprostranjena da je”smeštena u pozadini naših života. “Ubrzo, nećemo moći da razlikujemo digitalni svet od fizičkog sveta. Era “Sveprisutnog silicijuma” je pred nama – i hvata koren u svim svetskim gradovima.

Project Syndicate.org

Sirijski preduzetnici započinju novi život u Egiptu

01Sami al Ahmad, osnivač konsultanstskog start-upa Khatwa, kada je ima 20 godina (foto: BBC)

Gotovo pola miliona sirijskih izbeglica živi u Egiptu ali oni nisu osuđeni na izbegličke kampove. Zahvaljujući fleksibilnijem pristupu, mnogi od njih uočavaju nove mogućnosti i stvaraju nove biznise, piše BBC u svojoj rubrici o preduzetništvu. Da li je odlazak u Evropu, ako ste Sirijac i izbeglica, jedina mogućnost, ili – ako ste vredni, kreativni i istrajni – možete ostati i “blizu kuće” koju ste, usled ratnih okolnosti, bili primorani da napustite? Evo tri priče, tri slučaja i tri preduzetna Sirijca koji nisu krenuli put Evrope.

Prva priča počinje u leto 2012. godine, kada je sirijski izbeglica Sami Al Ahmed sišao s aviona u stranoj zemlji, ne znajući gde da ide. Rat je izbio u Siriji, a 20-godišnji student stomatologije bio je suočen sa dva izbora: ili da beži, ili da se priključi vojnim jedinicama. Tako je otputovao u Kairo. Kad je stigao pozvao je svog jedinog poznanika Sirijca u ovoj zemlji.

“Dođi do grada Šestog oktobra “, rekao mu je njegov prijatelj, misleći na jedno od satelitskih naselja u Kairu nastalom u vreme Arapsko-Izraelskog rata 1973. godine. “Tu postoji zajednica Sirijaca.”

Tri godine kasnije, Al Ahmed upravlja Katvom (Khatwa), socijalnim preduzećem koje je pružilo pomoć za gotovo 20 hiljada sirijskih studenata, olakšavši im pristup univerzitetskom obrazovanju.

Firma, osnovana 2013. godine sa malim početnim ulaganjem njegovih roditelja je konsultativni centar i mesto obuke za mlade ljude. Ona naplaćuje studentima 500 američkih dolara (£329) za obradu njihove univerzitetske registracije, ali nudi besplatnu konsultaciju za pomoć mladima, koji dolaze iz Sirije i drugih arapskih zemalja.

“Kada sam stigao u Egipat, bilo mi je izuzetno teško da nastavim studije, tako da, kada sam uspeo da se konačno registrujem na univerzitetu, došao sam na ideju da i drugima pomognem da lakše prođu kroz taj proces”, kaže on.

Prošlog januara, njegov start-up je dobio treću nagradu za preduzetništvo u konkurenciji sirijskih iseljenika. Ta mreža – The Jusoor Entrepreneurship Competition sa sedištem u SAD – takoše je dodelila Katvi i $15.000 (10.000 £) kao finansijsku pomoć.

02Oblast oko kairske ulice Alaa Eddin, poznata i kao “Mali Damask”: utočište za sirijske migrante (foto:BBC)

Kada Al Ahmed zatvori vrata svoje kancelarije, on kreće ka jednoj od tipičnih ulica Alaa Edin (Alaa Eddin), gde njegova dvojica kolega biznismena igraju karte i puše šišu u jednom od kafea duž pločnika.

Sve u ovom susedstvu ima sirijski ukus, od muzike u prodavnicama do uličnih prodavaca, koji prolaznicima prodaju začinjene masline.

03Hossam Mardini je u Damasku držao lanac restorana Rosto, a sada ga je premestio u kairo (foto: BBC)

Poznat kao “Mali Damask,” ovaj splet ulica smešten je u satelitskom naselju poniklom uz sam Kairo, a poznatiji pod imenom “Šesti oktobar”, u koji je smešteno nekih 500,000 sirijskih izbeglica koje su našle utočište od rata u Siriji, iako njih 350.000 nije zvanično registrovano u skladu s pravilima UNHCR-a, Agencije UN koja se bavi izbeglicama.

Popularni kuvari

Nekoliko metara dalje, jedan od najslavnijih restorana u ovom kraju je Rosto – vrvi od kuvara koji seckaju pečenu piletinu, koja je zaštitni znak ovog restorana, a svim gladnim kupcima koji sede napolju dobro poznatu pod imenom “Mashvi”.

Njegov vlasnik, 36-godišnji preduzetnik Hosam Mardini (Hossam Mardini) otvorio je ovde petospratni lanac prodavnica hrane pod istim imenom u Damasku. Ali, kada su borbe po ulicama ovog grada postale sve češće, bio je primoran da proda poslovanje i ponovo počne u Egiptu, koristeći novac koji je dobio u toj transakciji.

04Ahmad Alfi u svom venture kapital investitor i osnivač Grčkog kampusa (The Greek Campus), rastućeg haba za startap i hi-tech kompanije smeštenog blizu čuvenog trga Tahrir u Kairu (foto: BBC)

U početku, u restoranu je radio samo Mardini i njegovih sedmoro sirijskih prijatelja, koji su odlučili da udruže snage i stvore izvor prihoda. Danas, ovaj preduzetnik ima četiri restorana i zapošljava 120 sirijskih i egipatskih radnika, koje podučava veštinama sirijskog kuvanja. “Sirijski restorani su veoma uspešni među Egipćanima jer je naša kuhinja raznovrsnija”, kaže on.

Svakoga dana, nakon završenog posla, Mardini, koji je oženjen i ima četvoro dece telefonira svojoj majci u Damasku. “Ona ne želi da dođe u Egipat; stariji ljudi uglavnom žele da umru na istom mestu gde su rođeni”, kaže on.

Za razliku od zemalja kao što je Jordan, Egipat nije smestio izbeglice u masovne prihvatne logore, pa im omogućava i pristup javnom obrazovanju i zdravstvu. Međutim, posle svrgavanja predsednika Muhameda Mursija i dolaska vlade vojnog rukovodstva u 2013. godini, ksenofobija je počela da raste; lokalni TV voditelji tvrde da su Sirijci podržali svrgnutog predsednika.

Trgovci po prirodi

Međutim, uprkos ovom neprijateljskom okruženju, Sirijski preduzetnici su uspeli da pronađu neistražene poslovno-tržišne niše.

“Sirijci su po prirodi trgovci i prodavci. Oni su uvek bili na raskrsnici, tako da su veoma dobri u pokretanju biznisa”, kaže Egipćanin Ahmed Alfi (Ahmed Alfi) venture kapitalista i osnivač Grčkog kampusa (The Greek Campus), rastućeg haba za startap i hi-tech kompanije smeštenog blizu čuvenog trga Tahrir.

Otkad je izbio sirijski rat 2011. godine, mnogi vodeći sirijski biznismeni preselili su svoje poslove u Egipat, investirajući između 400 i 500 miliona dolara.

“U Egipat dolazi drukčija struktura izbeglica u odnosu na Evropu”, kaže Alfi. “Udaljenost postaje proces filtracije, jer oni koji dolaze ovde ne prelaze granicu peške i obično imaju neki kapital”, dodaje on.

05Omar Keshtari je iz Damaska u Kairo premestio svoj start-up za IT obuku (foto: BBC)

Dok vodi Grčkim kampus, Omar Keštari (Omar Keshtari) se priseća startapa kojeg je imao u Siriji. Započeo je taj biznis dok je još bio na fakultetu 2003 godine. Njegova kompanija bavila se stručnom obukom sa ograncima u Alepu, Damasku, Homsu i Bejrutu.

Ali, u avgustu 2012. godine, bomba je uništila jednu od njegovih škola izvan grada a Keštari je tada odlučio da je vreme da ode.

06Ulica Alaa Eddin u Kairu, poznatija kao “Mali Damask”: Sirijske izbeglice u trenucima predaha uživaju u šišu (foto: BBC)

“Kao stručnjak za IT menadžment, ja bih najpre izabrao da se preselim u Dubai, ali sam morao da razmišljam o mojoj porodici. Oni tamo ne bi dobili vizu”, kaže on.

Nakon što je bio u stanju šoka prva dva meseca pošto je došao u Egipat, ovaj 35-godišnji preduzetnik je odlučio da investira svoju ušteđevinu u stvaranje start-up firme koja nudi IT umrežavanje, obuku i konsultantske usluge.

Kako je njegova kompanija nastavila da raste, Keštari se “skrasio” sa suprugom i jednomesečnim detetom u Al Rehabu, gradu koji je privatni sektor izgradio na periferiji Kaira, gde danas živi na hiljade imućnijih sirijskih državljana.

Konkurentska prednost

“Preduzetništvo je jedan od najvećih gradivnih blokova za budućnost Egipta, jer ni vlada ni velike kompanije ne bi mogle da apsorbuju ovakav priliv ljudi” kaže gospodin Alfi. Njegovi start-up akcelerator Flat6Labs ulaže u preduzetničke ideje širom Bliskog istoka, od Maroka do Saudijske Arabije.

“Konkurentska prednost svakog izbeglice je njihova volja da rade neverovatno teško jer nemaju zaštitnu mrežu”, kaže on. “I to je ono što investitori traže u preduzetnika. Možemo ih naučiti svemu, osim želji da uspeju.”

Prema egipatskom zakonu, sirijski građani koji žele da otvore preduzeća u zemlji moraju da se registruju kao strani radnici, ali taj proces postaje sve teži u poslednje dve godine.

Al Ahmed je bio primoran da četiri puta prođe kroz ovu proceduru, ali ga birokratija i pravne prepreke nisu odvratili od ponovljenih pokušaja.

On kaže: “Želeo sam da napravim nešto što pomaže mladim Sirijcima da vide kako možemo da uradimo nešto konkretno.”

“Nismo premladi, kako neki misle, da bismo stvarali svoje biznise, a da pri tom pomažemo i drugima”, naglašava ovaj 23-godišnji preduzetnik koji već planira svoj drugi poduhvat.

 

Valentina Primo (Cairo, Egypt, BBC)

Apple, Google i Microsoft rešavaju iste probleme

Apple, Google i Microsoft su korporacije koje u ogromnoj meri zacrtavaju agendu i program čitave industrije potrošačke elektronike. Oni zapošljavaju veliki broj najpametnijih i najkreativnijih svetskih tehnologa, stvarajući najuticajnije tehnološke inovacije. Bilo da internet pretražujete koristeći Windows, iPhone ili Google, sva tri američka giganta doprinela su, takođe, i oblikovanju našeg društvenog i ekonomskog okruženja, upravo onoliko koliko i tehnološkog. Njihova budućnost obećava da će biti drukčija od njihove prošlosti, mada postojeći proizvodi i usluge sve tri ove kompanije ukazuju da su one jedna drugoj bliže nego ikada. Čini se da sve tri žustro rade upravo na rešavanju istih izazova.00.jpegRazmislimo o svim “preklapanjima” koja su se u novije vreme odvijala kroz strategije ove tri američke najistaknutije tehnološke korporacije. Epl i njegova vozačka aplikacija, CarPlay, baš kao i Android za vožnju, Auto, zajednički ulazeći u automobilski biznis, kojeg je prethodno Microsoft razvijao godinama – dok je potonji, lični asistent Cortana, već podsećao na postojeći softver svojih konkurenata: Guglov glasovno-aktivirajući Google Now, kao i Eplov Siri. Tamo gde Apple ima Continuity, ne bi li zadržao ljude koji rade na različitim uređajima, Microsoft ima Continuum, a Google poseduje univerzalnost svog Chrome pregledača kao i svoju paletu veb-aplikacija. Pored povezivanja vozila, a i vas samih kao kupaca, sve tri korporacije su nas, takođe, povezale kroz naše TV prijemnike: Eplov AirPlay, Guglov Chromecast, a tu je i Majkrosoftova grafička kartica Wireless – uz razvoj aplikacija i platformi za igre kao što su Xbox One, Android konzole i novi Apple TV.

I dok se njihovi pristupi i ekonomski modeli razlikuju, percepcija bliske budućnosti koju gaje Apple, Google i Microsoft je izuzetno slična. Pitajte bilo koga od njih za smartphone sutrašnjice, pa ćete dobiti odgovor koji će neminovno navoditi na istu razvojno-poslovnu taktiku: mrežu ikonica, App Store, veliki ekran i kameru, uz veoma velike sličnosti kada se radi o industrijskom dizajnu, proporcijama i dizajnersko-tehnološkoj filozofiji.

Ovaj fenomen nije ograničen samo na uređaje, već se odnosi i na proizvode i usluge kao što su Apple Music, Google Music, i Microsoft Groove, na kojima se uveliko ogleda ova njihova međusobna sličnost.

Druga značajna imena, kao što su Tviter i Fejsbuk, koji su počeli kao fundamentalno različite vrste društvenih mreža, takođe su postepeno poništavale svoje međusobne razlike, napredujući ka najnižoj tački zajedničkog imenioca njihove posebnosti. Kraće rečeno: oberučke se prihvataju rivalske taktike, pretapajući ih u sopstvene, a bez mnogo želje za isticanjem u razlikama.

Veći deo podsticaja ka vođenju homogene strategije proizvoda potiče od jednostavnih evolutivnih procesa. Microsoft je pokušao da napravi velike promene izbacivši na tržište Windows Phone 7 i Windows 8, ali je bio odbijen od strane neprijemčivosti javnosti, dok je njegov novi softver Windows 10 tek puki pokušaj “umirujućeg smanjivanja kreativnih apetita”.

Samsung je stavio kameru u jedan model ručnog sata, a Google je jednu stavio u naočari, LG je na tržište izbacio ćoškasto četvrtaste “fablete” dok su Sony, Kyocera i NEC svi zajedno omašili u popularizaciji svojih uređaja sa harmonika-duplim ekranima. Tržište diktira šta je ono što najviše voli, i tako usmerava dalje odluke proizvođača i njihove razvojne agende.03Sve je to lepo i krasno, ali poznato je zapažanje Stiva Džobsa u trenutku kada je 1998. uvodio iMac: “Mnogo puta se dešava da ljudi, zaparavo, ne znaju šta žele sve dok im vi to ne pokažete”. Njegova manje poznata rečenica, koja je kasnije postala poučno štivo, glasi: “To je razlog zbog kojeg je mnogo ljudi dalo velike pare da bi kupili Apple – jer pretpostavljaju da bi trebalo da budu u toku sa stvarima”. Skoro dve decenije kasnije, ono što se danas radi kao da pati od nedostatka upravo ove vrste agresivno pionirskog pristupa, posebno među najvećim kompanijama. Njihovi ovogodišnji proizvodi, iPad Pro i ručni sat Watch spadaju među najznačajnije nove proizvode u Eplovom asortimanu nakon dugo vremena, iako je i njima već prethodio Majkrosoftov Surface Pro i više generacija Guglovog ručnog časovnika Android Wear. Ukoliko Apple zaista razmišlja da “misli drugačije” (od svojih rivala), kao što glasi njegov (stari!) moto (Think Different), onda se ta razlika ogleda jedino u – detaljima, a ne kao veliki zamah promena.

Apple je, naravno, najmanje onoliko kopiran koliko i on sam često kopira druge, a Guglov Android treba navesti kao najuspešniji primer ove “kopi-pejst” prakse. I, tek da ne zaboravimo, prvi Android telefon trebalo je da bude hibrid tada suvereno dominantnog dizajna Nokije i Blekberija... sve dok nisu stigle najave iz Epla kako će biti “primorani da njihov iPhone započne sve ispočetka”. Svet industrije koja se bavi proizvodnjom tehnologije se uglavnom koristi prilično liberalnom “pozajmicom” tuđih ideja, premda je napredovala dalje i brže baš onda kada je generisala nove umesto da samo ponavlja već postojeće stvari.

Prava inovacija zahteva preduzimanje značajanih rizika, mada i velike kompanije postaju sve konzervativnije, prihvatajući to kao svoju “neminovnost”. Apple je u ovom trenutku berzanski najvrednija kompanija u svetu i pitanje upravljanja i ispunjavanje očekivanja akcionara je visoko na njegovoj listi prioriteta. Samo prošlog meseca, generalni direktor Tim Kuk (Tim Cook) je preduzeo korak bez presedana: slanjem TV voditelja Džima Kremera (Jim Cramer) na Daleki istok, kako bi uverio svet da kolaps kineske berze neće ometati Eplov profitni rast. Nekoliko nedelja pre toga Gugl je “redizajnirao” svoju korporativnu strukturu, tako da svim njenim “dugoprugaškim” i investicionim projektima upravlja matična kompanija pod nazivom Alfabet (Alphabet), dok njihove potrošačke proizvode namenjene milijardama korisnika ostaju pod okriljem Gugla. Sve ove “mahinacije” i “podešavanja” jesu upravo ono što je čuveni IT preduzetnik Majkl Del (Michael Dell) nastojao izbegne onda kada je pre dve godine svoj posao uzeo u svoje ruke. Ako svaki berzanski igrač nastoji da na kraju svakog poslovnog kvartala umiri uvek jednu te istu glad za rastom vrednosti akcija, onda i nije za neko čuđenje ukoliko će poslovne reakcije kompanija na ovu glad biti uveliko slične.

02

Mnogi među briljantnim umovima koji rade za Apple, Google i Microsoft shvatili su kako treba “odleteti iz kokošinjca” kako bi sebi dali priliku da do maksimuma izraze svoju kreativnost, prihvatajući potencijalni rizik takvog zadatka. Brend pod nazivom Nest, “pametan” termostat – prvi potpuno povezani “user-friendly” kućni aparat ikada – koncipirala je grupica nekadašnjih inženjera “begunaca”, koji su donedavno radili u Eplu na razvoju ajpoda i ajfona. Papir i olovka (Paper&Pencil), alati za crtanje za iPad (a sada i iPhone) proizvedeni su od strane startup firme FiftyThree, tima koji je pre toga radio na neuspelom Majkrosoftovom tabletu Courier. Nextbit – razvojna grupa koja radi na prvom “Cloud-pametnom mobilnom telefonu”- danas vode bivši zaposlenici Guglovog odeljenja za razvoj platforme i uređaja baziranih na Androidu.

Bez tih pritisaka s obe strane – kako potrošača tako i berzi – i bez “ugledne tradicije”, ipak se pokazalo da su male startup firme sada najbolji motor za pokretanje istinski novih i revolucionarnih stvari. Danas, Uber i Airbnb iz korena menjaju globalnu ekonomsku matricu “rent-a-biznisa”, uvodeći u igru ekonomiju deljenja, dok hardverski dizajneri poput kompanija Pebble i Oculus smišljaju novu tehnologiju koja je zaista cool, a bez obaveze vezivanja uz eko-sisteme jedne određene kompanije. Startup firme u stanju su da jasno i dobro uoče jedan širi spektar problema, upravo zato jer nisu u obavezi da nose iste poslovno-ekonomske “okove” kako to već čine na tržištu duboko utvrđene, monolitne kompanije.

Dobra vest je da se sloboda, koju već po tradiciji poseduje svaka startup firma, može “pomiriti” s ekonomskim i proizvodnim zahtevima većih korporacija. To je ono što sada rade Google X, Majkrosoftove istraživačke laboratorije, i druge inicijative kao što je Sonijev First Flight. Sonijeva nastojanja su se među svim ovim aktivnostima pokazala kao najpraktičnija jer omogućavaju crowdfunding i e-commerce platformu za startup firme – upravo kreiranih od strane Sonijevog osoblja. Ovaj korporativni potez je startup firmama omogućio da sazdaju prave proizvode, kao što je minimalistički lep ručni sat FES, koji je odmah testiran i na tržištu, čime je premošćen jaz između značajnih ideja i uređaja koji prate zahteve tržišta. Guglov Projekat Ara za modularni telefon i Majkrosoftove slušalice HoloLens AR, su, sa druge strane, tehnološki ekvivalent koncept-automobilima: vrhunski ambiciozni, ali svetlosnim godinama daleko od uspešnosti na tržištu. A kada na njega budu stigli, ovakav i slični revolucionarni koncepti će najverovatnije biti ublaženi i “razvodnjeni”, pomalo dosadni i ne tako revolucionarni.

04

Industrija visokotehnoloških uređaja je sastavni deo revolicionarnih proboja koji donose promene. Uvek je bila. I kao što je Leri Pejdž istakao prilikom najave pokretanja Alfabeta, ovo je sfera “gde će revolucionarne ideje pogurati predstojeće oblasti velikog (profitnog) rasta, i tu vam neminovno mora biti pomalo neprijatno kako biste ostali relevantni.” Dosta je primera koji ukazuju na to da je Google pokretač upravo takve vrste idejno potpuno svežih projekata, mada je sada jasno da su one isključene iz svog osnovnog brenda, a to je Google. Izgleda da je novac koji je je ostao da cirkuliše industrijom visokih tehnologija tokom proteklih deceniju-dve sa sobom doneo i dodatnu averziju od poslovnih rizika. Divlje inovacije idu na jedno, dok ono što svakodnevno donosi novac ide na drugo mesto. Ipak, zar ne bi trebalo da tehnološke kompanije zarađuju novac od – inovacija?

Ovo odvajanje od tradicionalnog modela vođenja tehnološkog biznisa, gde preuzimanje rizika i pravljenje novca idu ruku pod ruku, ostavlja nam na tržištu više nego neugodni nivo uniformnosti među proizvodima i uslugama koje nude najveće i najmoćnije kompanije. Svi pokušavaju da pronađu i iskoriste “profitna žarišta”, ali koliko će vam još USB fleševa biti zaista potrebno za striming vaših TV aparata? Koliko je još ličnih asistenata na glasovnu aktivaciju, aplikacija za poruke i servisa za bekapovanje vaših fotografija potrebno vašem mobilnom telefonu?

Apple, Google i Microsoft gaze po istom terenu, rešavajući iste probleme. Nema sumnje da će dodatna konkurencija samo poboljšati stvari, ali ni “pozajmica” nekih njihovih izmaštanih a revolucionarnih koncepata – i njihova primena ne sutra, već danas – takođe ne bi bila nimalo loša.

Vlad Savov, The Verge