10 top startapova u EU (u II polovini) 2019.

Evo liste 10 evropskih startap firmi koje treba imati “na radaru” u (ostatku) 2019.

Ilustracija: studiofmp.com

Evropska startup scena doživela je ogromne promene u poslednjih nekoliko godina.

Proteklih godina je na region EU posebnog efekta imao jedan od novijih evropskih zakona, tzv. GDPR, novi set EU pravila za zaštitu privatnosti (General Data Protection Regulation) uz brojne dodatne propise, a na njih još možemo nadovezati proteste protiv velikih tehnoloških giganata koji operišu na tlu Evrope (Google, Facebook), ali i protiv Ubera i njemu sličnih servisa (mediji su imali prilike da pre tri godine isprate protest francuskih taksista protiv “app-taksista”), uz već višegodišnji oblak Bregzita koji se nadvio nad Stari kontinent.

Bilo koji od ovih pojedinačnih događaja i situacija verovatno bi uplašio čak i najsrčanije preduzetnike iz Silicijumske doline, iako su svi skupa svojevrsno “minsko polje” za kompanije koje naprosto pokušavaju da njihov startaperski posao doživi uzlet. Pa, zašto se uopšte gnjaviti s tolikim komplikacijama umesto otići na mesto gde je, za razliku od EU, toliko lakše raditi posao?

Dva su razloga tome: tržišna prilika i talent.

Evropska unija je druga najveća ekonomija na svetu (posle Sjedinjenih Država), kao i prema paritetu kupovne moći ili PPP-a (purchasing power parity), odmah posle Kine.

Procenjuje se da je BDP Evropske unije u 2018. godini bio 18,8 biliona dolara (nominalno), što predstavlja oko ~22% globalne ekonomije.

Posle Severne Amerike, Evropa ima najveći broj upisanih u tercijarno (visoko) obrazovanje, i taj koeficijent upisa raste u poslednje dve decenije.

Izvor: Quartz  (Atlantic Mag)

Međutim, u Evropi ne cvetaju baš sve same ruže (ili lale).

Kada je reč o tehnološkim firmama osnovanim od 2000-te do danas, treba reći da evropske kompanije daleko zaostaju za drugim regionima u kumulativnom vrednovanju, odnosno ulaganjima kroz investicione runde (više nego četiri puta manje nego što je to slučaj u SAD, skoro triput manje nego što ulagači finansiraju u azijske startapove):

Pored svih dodatnih propisa koji važe u Evropskoj Uniji (ali ne i u ostatku sveta), zašto su evropske startup firme manje (nego u ostatku sveta)?

Razlog za to je – novac. Runde finansiranja su u prošlosti po tradiciji bile manje u Evropi nego u Americi ili Aziji, dok venčer kapitalisti i ulagači kroz akcije u EU ni izdaleka nisu toliko široke ruke i izdašni kao što je to slučaj s obimom njihovih investicija u startapove u Aziji ili Sjedinjenim Državama.

Međutim, plima i oseka počinju da se menjaju, a TransferVise i Klarna podižu više od 200 mil. USD tokom 2017. godine, dok je Spotify je izašao na berzu prošle godine i trenutno vredi 24 milijarde dolara.

Drugi razlog i inače umanjenih procena vrednosti evropskih MSP krije se u manjoj “gustini” tehnološke mreže u EU, odnosno oskudnijoj razgranatosti tehnoloških sistema.

I dok Sjedinjene Države imaju „PayPal mafiju“ i tehnološke “orijaše” poput Gugla, Amazona, Fejsbuka i Epla, Evropa tek počinje da stvara velike tehnološke kompanije koje su u stanju da finansiraju i podržavaju preduzetničke zajednice koje se šire u EU. (Izraz “PayPal Mafia” u slengu označava grupu nekadašnjih zaposlenih i osnivača “Pejpala” koji su od tada osnovali i razvili svoje tehnološke kompanije kao što su Tesla Motors, LinkedIn, Palantir Technologies, SpaceX, YouTube, Yelp i Yammer. Većina članova je u nekom trenutku studija pohađala Univerzitet Stenford ili Univerzitet Ilinois u Urbani-Čempejnu. Šest članova – Peter Thiel, Elon Musk, Reid Hoffman, Luke Nosek, Ken Howery i Keith Rabois – postali su milijarderi)

Kako su izabrani ovih top-ten? I uopšte, sa toliko sjajnih startapa koji se mogu lako uočiti u Evropi, kako uopšte napraviti listu od samo njih deset?

Na ovaj spisak su uvrštene mnoge startup kompanije koje uspešne ideje iz drugih delova sveta “uvezle” u evropski regulatorni „pakao“ (što nije lak preduzetnički korak, a još manje primamljiv ukoliko se želi konkretan ulazak u posao, kada treba zaigrati “na terenu”).

Ovi startapovi osnovali su timove sa iskustvom, koji preskaču ove (često vrlo visoke) regulatorne lestvice.

Uzgred, ove firme nalaze se u svim referentnim prikazima i analizama evropske startaperske scene.

∗  ∗  ∗ 

1. Softomotive: RPA (robotic process automation) za EU

U proteklih nekoliko godina, kompanije RPA (Robotic process automation, automatizacija robotskih procesa) rastu brže od gotovo bilo koje druge podindustrije.

Najznačajnije je što je u aprilskoj rundi finansiranja UIPath počeo sa 568 miliona dolara, a prikupio je sedam milijardi dolara (!), dok je novembra 2018. njihov bliski konkurent Automation Anywhere sa početnih 300 miliona dolara vrednosti prikupio tri milijarde dolara.

Softomotive je u to vreme (osnovani 2005. godine) napredovao u poslovanju na teritoriji EU, podižući seriju A u iznosu od 25 miliona dolara u septembru 2018. godine.

Kancelarije: Engleska, Grčka

Ukupno prikupljeno: $25M

∗  ∗  ∗ 

2. Meero: Fotografije u susretu sa tehnologijom i veštačkom inteligencijom

Podatak: za materijal nastao fotografisanjem u trajanju od jednog sata, fotografu/snimatelju je obično potrebno četiri sata editovanja. Meero je izgradio algoritme koji automatizuju veći deo ovog uređivanja i na taj način skraćuje vreme video-obrade na samo nekoliko sekundi.

U samo 24 meseca, startup Meero je narastao na 400+ zaposlenih a nedavno su zatvorili investitorsku seriju B od 45 miliona dolara kako bi nastavili da se ubrzano šire. Oni već računaju i na to da pridobiju međusobno velike rivale u poslu s ekskluzivnim nekretninama, kao to su  Sotheby’s, BNP Paribas Real Estate i Barnes International Realty.

Kancelarije: Francuska, Engleska, Njujork, Šangaj, Bangalor i Tokio

Ukupno prikupljeno: 63 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

3. Mintos: Prosper / Credit Club (EU)

Mintos je model kreditiranja po sistemu Prosper/ Credit Club prvo doveo u Letoniju, a potom u ostatak EU. Od 2015. godine finansirali su 2,3 milijardi evra zajma sa prosečnim neto godišnjim prinosom blizu 12%.

Korisnici kredita još uvek se prijavljuju za kredite kod tipičnih davalaca kredita (banaka), takođe prisutnih i na Mintos-ovom investitorskom tržištu.

S obzirom da su Prosper i Kreditni klub vrednovani na 1-2 milijardi dolara, postoji velika mogućnost da na EU tržištu i Mintos poraste do slične veličine kao i Prosper odnosno Credit Club.

Kancelarija: Letonija

Ukupno prikupljeno: 7 miliona evra

∗  ∗  ∗ 

4. Qonto: mobilno bankarstvo za MSP frilensere

Qonto je bankarska alternativa za frilensere, startapove i MSP-ove. Dizajnirani su za pojedince ili kompanije do 250 ljudi. Pored osnovnih bankarskih usluga, oni pružaju finansijsko-računovodstvena rešenja i mogućnost upravljanja troškovima.

Možda ne zvuči previše primamljivo, ali u poređenju sa alternativom tokom poslednjih 20 netransparentnih godina (zastarelih računa-plaćanja-primanja koje smo kao komintenti vršili u tradicionalnim poslovnim bankama), Qonto je božji dar.

Kancelarija: Francuska

Ukupno prikupljeno: Nije objavljeno

∗  ∗  ∗ 

5. Playerhunter: LinkedIn za profesionalne sportiste

Playerhunter je mreža za zapošljavanje koja povezuje sportske profesionalce. Za sportiste u usponu, Plejerhanter je mesto za prikazivanje njihovih veština, trofeja i nagrada i onoga što su dosad postigli u karijeri.

Za fanove, ovo je mesto idealno za povezivanje s prijateljima, klubovima i igračima. Klubovi mogu da koriste Playerhunter kao još jedan izvor informacija kada ocenjuju talent nekog sportiste.

Izgradnja nove društvene mreže svakako je teška borba, ali fokusirajući se na malu nišu (profesionalci) i servis koji će dobro služiti njihovim potrebama, Plejerhanter ima dobre šanse za uspeh.

Preporuka, da se pored utakmica sa klupskim igračima, fokus stavi i na brendove / sponzorske mogućnosti.

Kancelarija: Austrija

Ukupno prikupljeno: 503 hiljade evra

∗  ∗  ∗ 

6. FoxIntelligence: Ultimativni izvor podataka za e-trgovce

FoxIntelligence pruža nepristrasan pristup podacima u oblasti e-trgovine preko većine glavnih evropskih trgovaca, uključujući Amazon, Uber, PayPal, Booking.com i još mnogo toga.

Njihovi podaci su od neprocenjive vrednosti za praćenje tržišnog udela, razumevanje demografije kupaca i razvoj strategija cena/ promocije. Sa potrošačkim panelom u realnom vremenu od blizu tri miliona ljudi u Evropi, FoxIntelligence je izgradio biznis sa izuzetno solidnom osnovom, i snažno je uklopljen u ovu nišu.

Kancelarija: Francuska

Ukupno prikupljeno: 16,2 miliona evra

∗  ∗  ∗ 

7. Sherpa: Aplikacija za evropska osiguranja

S obzirom na uspeh i rast platforme „Tech Meets Insurance“ poput Lemonade (koja je u aprilu 2019. u investitorskoj rundi podigla vrednost sa 300 miliona dolara na dve milijarde) u SAD-u, nije iznenađenje da mnoge ovakve firme počinju da se pojavljuju i u na teritoriji Evropske Unije.

Sherpa se prevashodno fokusira na populaciju frilensera i „ugovoraca“ iz EU koji su u potrazi za osiguranjem koje će lako shvatiti, ai lako kupiti jer je njegova cena pristupačna. U nekoliko klikova možete osigurati hipoteku, osigurati se od teške bolesti ili kupiti osnovno životno osiguranje.

Kancelarija: Engleska

Ukupno prikupljeno: 2,3 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

8. Crisp: net-supermarket za svežu hranu

Crisp, holandski „app-supermarket“ namenjen isključivo onima koji bi želeli da kupuju svežu hranu putem Crisp-ove aplikacije, sadrži retke predmete koji se obično mogu naći samo na probranim pijacama i u specijalnim prodavnicama. Njihova misija je: omogućiti bolji kvalitet hrane širem broju ljudi (klijenata).

Crisp kupuje super svežu, visokokvalitetnu hranu direktno od proizvođača i uzgajivača, bez uključivanja posrednika. Usmerenost na kvalitet ograničava njihov izbor, ali upravo ovako visoko podignuta lestvica zadržava i sve širi krug “Krispovih” klijenata će ovom startapu biti od od velike koristi, kako se obim posla u narednom periodu bude uvećavao.

Kancelarija: Holandija

Ukupno prikupljeno: tri miliona evra

∗  ∗  ∗ 

9. Datacamp: onlajn obuka za data-analitičare

Datacamp je nešto kao Codeschool ili Product School samo namenjen za ambiciozne u učenju veštinama prikupljanja i analize podataka. U slučaju da dosad niste obraćali pažnju, potražnja za data-analitičarima je apsolutno eksplodirala tokom poslednjih pet godina, povećavajući se za 344% od 2013. godine.

Datacamp se fokusira na popularne DS jezike kao što su Python, R, SQL i Spark i koristi SaaS pristup koji je dostupan samo na mreži, i koji ovom startapu omogućava da svoju vrednost povećava neverovatnom brzinom.

Iako su sigurni da će se suočiti sa žestokom konkurencijom – dok i druge škole brzo hvataju kopču u biznisu obuke veštinama baratanja sa strukturama podadaka (Data Structues) – DataCamp je dobro pozicioniran da odgovori na ogromne mogućnosti potražnje „na terenu“ .

Kancelarije: Engleska, Belgija

Ukupno prikupjeno: $31MM

∗  ∗  ∗ 

10. Impraise: Osnaživanje osoblja u rastućim kompanijama

Impraise je fidbek  tj povratna informacija i upravljanje performansama za poslovni svet u savremenom trenutku. Njihova platforma omogućava i češće i prirodnije tj logičnije sesije povratnih informacija, pružajući alate za praćenje njihovog uspeha u postizanju pozitivnih rezultata za zaposlenog i kompaniju.

Impraise takođe nudi alate koji će omogućiti vašim menadžerima da postanu bolji treneri i pomaže im da se fokusiraju na proverena područja koja će jačati njihove timove.

Impraise već koriste renomirane tehnološke kompanije kao DoorDash, Atlassian i Skyscanner kako bi pomogle svojim zaposlenima da i dalje napreduju, a njihovi timovi nastave da i dalje jačaju.

Kancelarija: Holandija

Ukupno prikupljeno: 12,3 miliona dolara

∗  ∗  ∗ 

Alex Mitchell, Medium.com

View at Medium.com

Start-up horizont: novi tehnološki mehur (1/2)

Erin Grifit (Erin Griffith), novinarka magazina za tehnologiju i nauku Wired, specijalizovana je za start-up scenu Silicijumske doline – jednu od najinteresantnijih, ali, po njoj, „i jednoj od najprevarljivijih“. Poznata je po svom kritičkom stavu prema IT startaperima, a njenim tekstovima provejava ironijski osvrt na ovu scenu, uz otrovne strelice na račun „šaljivih entuzijasta“ koji su se sjatili u Dolinu ne bi li okušali svoju sreću i „upecali“ nekog venčer ulagača ili anđela-investitora. Bez želje da bude popularna i voljena po svaku cenu, Erin se svom čitaocu obraća brutalno iskrenim stilom.

U septembru sam se upoznala s jednim istaknutim preduzetnikom koji je tražio da ja, kao novinar, „odradim“ pozitivnu medijsku sliku o njegovom novom projektu. Sastanci nalik ovom su uobičajeni i obično se podrazumevaju kao deo mog posla – osim što je, ovaj razgovor prilično logično (a na njegovu veliku nesreću) zabasao na rafal loših naslova  i kritika, koji su ove godine zapljusnuli tehnološki industrijski sektor. I, dok smo razgovarali o najnovijem skandalu seksualnog uznemiravanja, postavio mi je pitanje: Hoće li neko ikada opet napisati neku pozitivnu priču o tehnološkom startupu?

Rekla sam da, verovatno – neće.

Izgoreli smo, pojasnila sam mu. Mnoge priče o izgradnji „hajp“ prevarantskih startapova nisu dobro stajale u medijima i javnosti za života ovih početničkih firmi. Jednom sam napisala mahom pozitivnu priču o izvršnom direktoru kompanije Zenefits, Parkeru Konradu, bacajući svetlo na njegovu ličnost i usput ga nazivajući “čudom od deteta “. Nedugo nakon toga, on je srušen od strane svog borda i uposlenika – nakon što je kompanija priznala da su njeni zaposleni bili varani tokom sprovođenja treninga obaveznog poslovnog usaglašavanja (Obuka o usaglašenosti, tj proces edukacije zaposlenih u oblasti zakona, propisa i kompanijskih politika koje se odnose na njihove svakodnevne poslove. Organizacija tj firma koja se bavi obukom usaglašenosti obično stremi ostvarenju nekoliko ciljeva: (1) izbegavanje i otkrivanje prekršaja od strane zaposlenih koji mogu dovesti do pravne odgovornosti za organizaciju; 2. stvaranje gostoljubivijeg i poštovanog radnog mesta; 3. postavljanje osnova za delimičnu ili potpunu odbranu u slučaju da zaposleni izvrši povredu uprkos naporima organizacije za obuku; i 4. dodavanje poslovne vrednosti i konkurentske prednosti).

Ovaj problem je krupniji od bilo kakvog pojedinačnog skandala, rekla sam mu. Pošto su naslovnice novina prikazivale uznemirujuće zakulisne radnje niza kompanija, startup kultura više nije „stočna hrana“ za medije, koji ih preživaju u vidu blagih parodija o ping-pongu na pauzama i duksevima koje svi besomučno nose. Čini se to ružnim i trulim: Facebook, najveća priča o uspehu u ovom istorijskom trenutku, nije bila tek „vesela grupa hakera“ koji se bave razvojem sitnih alata koji vam omogućavaju da digitalno „podbadate“ svoje prijatelje. FB je moćan i potencijalno zlokoban sakupljač ličnih podataka, propagator vladinih cenzora i obezbedilac diskriminatornih načina oglašavanja.

Svet više nije zainteresovan za takvu vrstu priče, rekla sam mu. Sve ono što se ne bavi mučnim, provokativnim pitanjima s kojima se suočava tehnološka industrija i start-up scena je, po osećaju javnosti, bez poente.

Preduzetnik je očigledno bio razočaran mojim, kako je mislio, cinizmom. Problemi industrije, kako je verovao, mogli bi se rešiti uz još više tehnologije. Zapravo, njegova start-up firma je radila samo na stvarima, a ne na softverima: njegovi alati koje je prodavao su se suočavali s problemima koje je izazvala upravo ta tehnologija na koju se pozivao. Ako bi bio uspešan, svet (i njegov bankovni račun, kao i bankovni računi njegovih investitora) pokazivali bi daleko veće brojke, tvrdio je on.

Dakle, “ako bih samo mogla da mu učinim” – opšte uzev, svima – “uslugu”, i objasnim njegovu poentu u tom članku… „to bi nam zaista pomoglo svima“, dodao je on.

Razgovarajući svakodnevno s osnivačima tehnoloških startup firmi, jasno je koliko su se njihovi životi malo promenili u prošloj godini, i pored toga što se svet oko njih preokrenuo: Čak i vrhunski šefovi firmi – koji su primetili promenu u javnom mnjenju – nisu bili voljni da se prilagode ovoj novoj stvarnosti. Predsednik kompanije „Y Combinator“ Sem Altman je na svom blogu tvrdio da „politička korektnost šteti industriji tehnologije. Ovo je neugodna, mada moguća opcija: da smo prinuđeni da ljudima dozvolimo da pričaju i omalovažavajuće stvari na primer o gej ljudima, ukoliko želimo da ih čujemo šta ima da nam kažu o novostima u, recmo – oblasti fizike”, napisao je on. Na terenu, kraljevi startap scene nisu promenili svoje ponašanje. I dalje me „nameštaju“ da njihove kompanije „kitim“ s istom onom neumornom razdraganošću iz prošlih vremena… bez obzira na to što je iza njihovog neslavnog postojanja na sceni ostao trag koji nije previše lep.

Izvan startaperskog tehno-mehura, stvari stoje drukčije. Ne podbadamo startupe koji vole da nameću pravila. Oprezni smo, jer upotrebom veštačke inteligencije i njenog potencijala u našem poslovanju eliminišemo poslove koji su dotad pripadali ljudima. Sumnjičavi smo za uveravanja tehnoloških lidera da su njihovi proizvodi toliko bezbedni da i njihova deca mogu da ih koriste. Siti smo lažne vickastosti i neslanih šala koje se tiču onoga što više nije nimalo smešno: redaka u štampi koji nas obaveštavaju da postoji nedostatak žena u oblasti visokih tehnologija i hajtek biznisa, muka nam je od priča o bezobrazno bogatim dvadesetogodišnacima i članaka o neprijatnim programerima koji su puni loših ljudskih osobina, IT klincima koji nas “lože” i koji su spremni svim sredstvima i po svaku cenu da iz nečega – makar čega! – izvuku profit. Sve ovo deluje krajnje neprikladno i neumesno.

Međutim, ovu burnu reakciju protiv tehnoloških „himera“ je teško uočiti ukoliko se i sami nalazite u unutrašnjosti ovog mehura zvanom Silicijumska dolina. A nije teško shvatiti kako smo dovde stigli. Krajem 2000-ih, odmah nakon finansijske krize, svet je bio željan pozitivnih priča o tehnologiji i biznisu. Brzi rast servisa poput Tvitera i Fejsbuka je bio uzbudljiv – mesto optimizma u mračnim trenucima – a IT štreberi su  nam se tada učinili kao bolji heroji nego što su to bili pohlepni mamlazi s Volstrita, koji tek što su maestralno upropastili svetsku privredu, finansije i ekonomiju. Fejsbuk je učinio da naš svet bude otvoreniji i povezaniji. Tviter je pomagao revolucijama na Bliskom Istoku. Naravno, svi ti golobradi osnivači startapova su, u međuvremenu i veoma brzo, postali milijarderi, ali su se njihove kompanije koje su imale „uzvišene misije“ zapravo osećale isto onoliko „plemenitim“ koliko to kapitalizam po svojoj prirodi dozvoljava.

Svet biznisa je bi pre neku godinu oberučke prigrlio ovu srčanost slobodnog ponašanja, usvojivši menadžment filozofiju iz startaperske kulture: od dizajna kancelarija i radnog prostora, do etosa inovacija. Izgledalo je nemoguće da bi kompanija poput Ubera, najvrednijeg startapa u privatnom posedu u istoriji, ikada mogao da se suoči sa moralnim procenama i stavljanjem svog poslovanja pod lupu. Ali, to je bilo pre 2017. godine, momenat kada su novinari otkrili da je Uberova reputacija “lošeg dečka” omogućila obilje odvratnih i potencijalno nezakonitih poslovnih praksi širom sveta. Krah Uberovog ugleda bio je sastavni deo postojano upornih otkrića o startaperskim mahinacijama – otkrića koja su za sobom ostavljala negativne naslove u štampi kao i negativan stav javnosti prema njima.

Kada je “Bodega” – startup koji je osmislio “pametne” automate za piće, čokoladice, kafu i grickalice – u septembru najavio da će ove vendor-mašine biti lansirane na tržište, naišao je na grupu pobesnelih tviteraša koji su odmah reagovali. Bodegino preuzeto ime, zajedno s planom svojih osnivača da, kako su sami rekli, „kioske i majuše ulične prodavnice pošalju u prošlost“, savršeno se uklapa sa stereotipno-arogantnom, i kvazi-elitističkom „hajtek bratijom“ pokušavajući da se na brzinu obogate tako što će „samleti“ ikone svačijeg komšiluka: ljubazne i predusretljive lokalne prodavce.

“Bro-dega” (bodega<—>bro, „radnje koje vodi prevarantska bratija“), kako je od tada imenovana, bio je samo jedan katalizator snažnog sentimenta uperenog protiv tehnoloških startapova, koji se pojavio ispod naše kolektivne površine. “Hajde da vidimo može li tvoja usrana staklena sandučina (njihov automat koji bi zamenio ulične kioske) da mi zgotovi rolovanu slaninu, jaja, sir i halapenjose, kapitalistička smradino”, tvitovao je reper El-P. Osnivač kompanije je izdao javno izvinjenje, koje je zatim takođe bilo meta podsmeha.

Nakon što je Skedaddle – startap koji je važio kao “Uber za autobuse” – bio prikazan na portalu Business Insider, i to na snimku na kojem su se četiri mlađahna koosnivača zacenila od smeha nad člankom koji opisuje njihovu neslavnu startup misiju, ova situacija je rikošetirala sa Tvitera. “Kakva noćna mora”, tvitovala je Liza Mekintajer, dodajući: “Silicijumsku dolinu vode kompletne sociopate”.

Pol Manafort: život kao filmski triler (2/2)

Uspon i pad Pola Manaforta je pravi triler kojeg u ovim trenucima uživo prati čitav svet. Nakon prvog, evo i drugog dela priče iz stvarnosti koja često nadilazi maštu najbojih scenarista filmskih krimića.

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Pol Manafort (drugi sleva nadesno)

Narandžasta revolucija

Pažnja Manafortove konsultantske kuće DMP okrenula se ka Ukrajini, gde je ova firma ponovo radila s Olegom Deripaskom – ovog puta radi prikupljanja obaveštajnih podataka za ovog ruskog oligarha i političku stranku naklonjenu Rusiji, rekao je politički konsultant.

Premijer Ukrajine Viktor Janukovič je 21. novembra 2004. godine pobedio na predsedničkim izborima, potukavši svog takmaca, Viktora Juščenka, koji je favorizovao evropske integracije. Podržavaoci poraženog parlamentarca, zajedno sa SAD i EU, smatrali su da je reč o izbornoj prevari, podstičući nemire i proteste koji su kasnije dobili svoje ime: „Narandžasta revolucija“.

Filip Grifin (Philip Griffin), konsultant koji je sa DMP-om radio u Gruziji, rekao je da je iz Tbilisija upravo pošao kući u Sjedinjene Države kada ga je nazvao Dejvis, preusmeravajući ga u Ukrajinu kako bi pomogao Deripaski i Rotšildu. Grifin, koji je ranije radio u kancelariji Međunarodnog republikanskog instituta u Moskvi, pro-demokratske grupe koju je finansirao američki Kongres, rekao je: “Misija je za mene ovog puta bila jasna: prikupljati obaveštajne podatke”.

Ovaj projekat je vodio Manafort. Između Dana zahvalnosti i Božića 2004. godine, on i Grifin su se sastajali u Vašingtonu, gde su se susreli sa svojim političkim kontaktima i pružajući svoju ocenu odnosa kojeg Sjedinjene Države imaju prema događajima u Ukrajini, rekao je Grifin.

Grifin je potrvdio da je krajem decembra te godine Deripaska poslao Manaforta u Donjeck, grad u istočnoj Ukrajini sa snažnim poslovnim i kulturnim vezama u Moskvi. Tamo je Deripaska ugovorio da se on i Manafort sastanu sa ukrajinskim biznismenom i oligarhom Rinatom Ahmetovim (Rinat Akhmetov), magnatom u industrijama uglja i čelika. Ahmetov je održavao bliske odnose sa Kremljom, rekao je bivši ukrajinski šef za borbu protiv organizovanog kriminala.

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

Julija Timošenko i Viktor Janukovič u duhovitom rembrantovskom kolažu

“Rekli smo im kakvo je raspoloženje u Vašingtonu, da SAD neće ništa učiniti kako bi se suprotstavile Narandžastoj revoluciji“, kazao je Grifin, sada slobodni politički konsultant. “Rekli smo im da ovaj voz neće biti zaustavljen.”

Portparol Ahmetova Džok Mendoza-Vilson (Jock Mendoza-Wilson) odbio je da komentariše ovo, dok je Maloni potvrdio detalje vezane za ovaj sastanak.

Rinat Ahmetov i patrijarh ruski, Kiril

Juščenko, kandidat koji je favorizovao bliske veze sa EU, osvojio je naredne predsedničke izbore održane u januaru 2005. godine.

Ahmetov je intenzivirao kampanju za „vesternizaciju“ imidža svoje holding kompanije, System Capital Management (SCM), angažujući Manafortov DMP koji je trebalo da mu pomogne u strategiji brendiranja SCM-a, kako bi ova firma preživela u novoj političkoj atmosferi koja je zavladala u Kijevu, rekao je Grifin.

Ahmetov se složio da DMP-u plati 10 miliona evra (oko $12mil), izjavio je politički konsultant upoznat sa radom DMP-a. Maloni nije odgovorio na medijske zahteve da prokomentariše ovu pogodbu.

Manafort je nastavio da radi s Ahmetovim na još jednom projektu, ovog puta za jednu ukrajinsku političku stranku koju je podržavala Rusija. Deripaska nije bio uključen u ovaj dil, rekao je konsultant.

Oleg Deripaska, u formi kolaža

Oleg Deripaska, u formi kolaža

U leto 2005. godine, uoči parlamentarnih izbora u Ukrajini koji su trebali da se održe sledeće godine, Manafort i Grifin otputovali su u hotel “Baltschug Kempinski”, preko reke Moskve iz pravca Kremlja, rekao je konsultant. Tamo su se sastali sa Ahmetovim, Janukovičem i uticajnim ukrajinskim privrednicima i zvaničnicima iz Janukovičeve Partije regiona.

Ahmetov je za ovu grupu želeo Manafortove usluge u oblasti političkog konsaltinga, rekao je Grifin, dodavši da je Manafort za ovaj projekat angažovao više od 40 konsultanata, od kojih su mnogi bili iz Vašingtona. DMP je Ahmetovu pružao svakovrsne usluge: beleženje i prepoznavanje ukrajinskih glasača preko kojih bi se identifikovala kritična ekonomska i socijalna pitanja Ukrajine (što je bio put za osvajanje simpatija onih Ukrajinaca koje su ova pitanja najviše interesovala i pogađala), pružanje smernica u političkoj reklami i oglašavanju, kao i pomoć pri formulisanju sveobuhvatne strategije za prorusku Janukovičevu Partiju regiona.

Grupa se složila da plati DMP-u 20 miliona dolara za njihov angažman u parlamentarnoj kampanji, rekao je konsultant. Maloni nije odgovorio na zahteve za komentarom o ovom dilu.

Janukovičeva Stranka regiona je 2006. osvojila 32,1% glasova, a Janukovič je ponovo imenovan za premijera. Zapadu naklonjena Narandžasta revolucija time je bila efikasno poništena.

Janukovičev portparol, Jurij Kirasir, nije odgovarao na pitanja medija.

Manafort je posetio američku ambasadu u Kijevu kako bi obavestio tadašnjeg ambasadora Džona Herbsta (Johna Herbst) o poslovnim obavezama koje je, sklapajući dil sa Janukovičem, preuzeo za njega i u njegovo ime. “Kazao je da bi to bilo u skladu sa američkim interesima”, rekao je Herbst, danas direktor Centra za evroazijske studije Dinu Patriciu pri Atlantskom savetu (Atlantic Council), američkom think-tanku za međunarodne odnose. Maloni je potvrdio da je do ovog sastanka došlo.

Manafortov odnos sa Janukovičem nastavio je da se razvija. Po rečima konsultanta, Manafort, njegovi saradnici i Janukovič bili su bili obostrano zadovoljni jedni s drugima, rekao je konsultant. Manafort je Janukoviču išao u posete, a u tim zgodama neretko su zajedno sedeli u sauni ili bi igrali tenis, rekao je konsultant, dok su Janukovičevi telohranitelji skupljali loptice po terenu.

Janukovič se oslanjao na Manaforta i kada se radilo o uspostavljanju i kontroli njegovog javnog profila, kao i o iznalaženju ključnih tačaka koje je u medijima trebalo prenositi usmeno, rekao je Grifin. Manafort je, u saradnji sa drugim političkim stratezima, takođe bio i savetnik u kampanji Janukoviča, savetujući ga da podstiče i u prvi plan stavlja pitanja koja su interesovala i podsticala njegovu izbornu bazu na Ukrajinskom istoku, teritoriji koja je kroz istoriju imala snažne prijateljske veze sa Rusijom… a sve to u skladu sa moskovskom političkom linijom. To je uključivalo protivljenje predloženoj deklaraciji o ukrajinskom jeziku kao nacionalnom jeziku, kao i neodobravanje Juščenkovog flertovanja sa NATO-om.

Kako su odnosi Vašingtona sa Moskvom postajali sve teži, neki američki zvaničnici su izrazili zabrinutost zbog Manafortove podrške kandidatu u Ukrajini koji je, izgleda, delovao suprotno američkim interesima. “Nismo ga smatrali korisnim”, rekao je Viljem Tejlor (William Taylor), tadašnji američki ambasador u Ukrajini a sada izvršni potpredsednik Američkog mirovnog instituta (United States Institute of Peace), američkog federalnog tela posvećenog smanjenju nasilnog rešavanja sukoba.

Manafort je prilagodio svoj pristup, predstavljajući Janukoviča kao kandidata naklonjenog Zapadu, rekao je bivši zvaničnik američke vlade. “Pokušavao je da uglača nebrušeni kamen.”

Maloni je rekao: “Ukrajina se godinama nalazila zaglavljena u ratu između Zapada i Rusije. Manafortov rad za Janukovičevu Partiju regiona imao je za cilj da premosti ovu podelu, približavajući Ukrajinu Zapadu, kao i da obezbedi veću ekonomsku stabilnost i sigurnost.”

Deripaska je 2005. godine angažovao DMP da „obavi posao“ i u Crnoj Gori, koja je napredovala u smeru ka nezavisnosti od Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Deripaska je tada upravo završio kupovinu topionice i rudnika boksita u toj zemlji.

Deripaskina kupovina crnogorskih resursa i topionice “bila je deo šire akcije uspostavljanja budućnosti Crne Gore (shodno ruskim interesima), kao i ljudi koji bi u tom sistemu držali ključne ekonomske i političke poluge”, rekao je Majkl Polt (Michael Polt), američki ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2004. do 2007 a sada viši direktor Mekejn Instituta za međunarodno liderstvo pri državnom univerzitetu Arizona.

Maloni je rekao da se Manafortov angažman kod Olega Deripaske „sastojao u unapređivanju trgovinskih interesa njegovog klijenta“, kao i da je “Jedan od projekata uključivao podršku crnogorskom referendumu, koji je ovoj zemlji otvarao put za članstvo u EU – meru kojoj se Rusija snažno protivila.”

Kada je maja 2006. referendum o nezavisnosti Crne Gore prošao tek s tanušnom marginom u korist proevropske opcije, Rusija je odmah priznala crnogorski suverenitet. Deripaska je na kraju napustio Crnu Goru, u trenutku kada su proevropske političke snage preuzele kontrolu nad polugama vlasti, smanjivši Deripaski subvencije za njegovo poslovanje, rekao je bivši ambasador Polt.

Deripaska je 2007. obećao 19 miliona dolara Dejvisovom i Manafortovom fondu za privatni kapital registrovanom na Kajmanskim ostrvima, Pericles Emerging Market Partners (PEMP), kako bi investirali u ukrajinsku telekomunikacionu kompaniju. Deripaska je njima dvojici i njihovim saradnicima, takođe, isplatio 7,3 miliona dolara u svrhu „troškova upravljanja fondom“.

Ovi detalji i podaci deo su zahteva koji je Deripaska podneo 2014. godine Velikom sudu Kajmanskih ostrva protiv PEMP-a, tražeći povraćaj sredstava koje je uložio. Na pitanje da li bi prokomentarisao ovaj Deripaskin zahtev/molbu upućenu Kajmanskom sudu, Maloni nije odgovorio. Advokatska kuća Ogier, koja Deripasku predstavlja na Kajmanima, baš kao i Kajmanski sud, odbili su da ovo komentarišu.

Maloni je potvrdio da je Manafort tokom ukrajinskih protesta 2014. savetovao Janukoviča, čiju je smenu jedan deo građana tražio na ulici. Nakon što je Janukovič pobegao u Rusiju, Manafort je ostao u Kijevu, pružajući savetodavne usluge njegovoj Partiji regiona radi ponovnog formiranja opozicionog bloka u parlamentu. Nastavio je da odlazi u Kijev sve do kraja 2015. godine.

Manafort se juna 2017. retroaktivno registrovao u SAD po Zakonu o registraciji stranih poslovnih agenata, za svoje aktivnosti u Ukrajini u periodu od 2012. do 2014. godine.

 

Brett Forrest, Michael Rothfeld, Shane Harris 30.avg 2017. (WSJ)

Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

Startap jednorozi i smrt dinosaurusa

Da odmah zaključimo na početku priče: iako stručnjaci tvrde da su startup kompanije vredne milijarde dolara precenjene, neki od njih, ipak, znaju razloge zašto i vrednost  javno listiranih kompanija takođe može biti i te kako precenjena.

Naime: Tradicionalni P/ E odnos od 15-20+ (uprošćeno: procena da će tradicionalne tj “staromodne” kompanije raditi na uobičajen “stari” način poslovanja još barem 15 do 20 godina) verovatno je previše optimističan, u odnosu na to koliko će još dugo budući novčani tokovi i operativne profitne margine velikih i staromodnih „dinosaurus“ kompanija moći da opstaju. Kraće rečeno: iako možda ponekad i precenjene, na duge staze najveći jednorozi imaju svoju isplativost a i izvesno svetlu budućnost – veću nego što je imaju „dinosaurus“ kompanije, koje posluju na glomazan, staromodan i nefleksibilan način.

…Osim ukoliko se dinosaurusi, u međuvremenu, ne inoviraju i prilagode daleko bržim tempom nego što to čine sada (ili, u veoma kratkom roku, steknu svoje talentovane informatičare), za očekivati je da će „S&P 500 Dinosaurusi“ biti prekinuti u svom napredovanju i, zapravo, uništeni jednim beskrajnim stampedom startaperskih jednoroga sazdanih na venčer kapitalu – jednoroga koji će, svojim softverskim i web-marketinškim rešenjima opustošiti sve „male mozgove“ dosadašnjih poslovnih „reptila“.

U poslednje vreme je postalo moderno i “trendi” ukazivati na to da su Jednorozi precenjeni.

Ono što je izvesno jeste kako u ovom trenutku postoji zaista veliki broj startup firmi vrednovanih na jednu ili više milijardi dolara, nastalih nedavno i „niotkuda“. I dok su neke od njih na dobrom putu i imaju velike izglede da postignu ogromne dobitke i poslovne pobede (Uber, Xiaomi, Airbnb), verovatno da ima isto toliko i gubitnika. Ovo se, međutim, dešava upravo zbog tih asimetričnih rezultata, kada većina jednoroga postaje “precenjeno”. Takođe, usled toga što se nekolicini startapera posrećilo da se vinu nebu pod oblake – a shodno Pravilu jačeg (Power Law) – po tom će zakonu i statistici, nažalost, oni koji su ostali „odmah ispod crte“, i nalaze se takođe u 80% onih kojima se nije posrećilo pa su u „ligi gubitnika“ uvek biti jako teško da se u budućnosti probiju naviše, jer će vrednost njihovih startap firmi trpeti žestoko potcenjivanje na tržištu, srazmerno snazi rasta onih koji su na njemu uspeli. Tu je i Paretovo pravilo „20-80“). Pravilo jačeg, u praksi, znači da većina fondova rizičnog kapitala živi u svetu Zakona moći ili Pravila odnosa snaga, gde najbolja investicija vraća više novca od ostatka čitavog fonda, drugi najbolji vraća više od svih ostalih zajedno, i tako dalje.

02

Priroda rizičnog tj. venčer kapitala je takva da če za svaku datu kategoriju, po jedan Veliki gorila (a to je svaki peti startaper kome se posreći) „pobeći“ će s najvećom zaradom, dok će preostale šimpanze i majmuni (njih 80%) vredeti malo – ili nimalo. Ali pre nego što prašina slegne i stvari konalno postanu jasne, svi majmuni (i njihovi investitori) žele da veruju kako će se baš njima zalomiti da budu ta „Srećna petina“ tj. da će postati „Veliki prokleti gorila“… nažalost, gotovo svi su, u tom trenutku, u zabludi.

Pa ipak, i pored toga što se relativno lako može predvideti buduća smrt mnogih jednoroga i gorila, verovatno da svi mi previđamo činjenicu da su mnoge kompanije koje su javno listirane na berzi (u daljem tekstu “Dinosaurus preduzeća”), u suštini, takođe precenjena.

Zašto treba verovati da je ova postavka o precenjenim dinosaurusima istinita? Za to postoje tri osnovna razloga:

051. Dinosaurus kompanije ne inoviraju svoj biznis. Ovo nije neka nova priča; već je bilo toliko pametnijih i elokventnijih koji su pričali i pisali o ovoj temi (Schumpeter: Kreativna destrukcija – Creative Destruction, Christensen: Inovatorova dilema, The Innovator’s Dilemma), tako da ne treba dodatno isticati ovu poentu. Dinosaurus kompanije postaju lako zavisne od starih i već decenijama trasiranih linija prihoda i profita, pa naknadno ne rizikuju previše ulažući u možda bolje alternative. Vremenom, njihova se poslovna oštrica polako tupi, sve do nivoa uparloženosti i samozadovoljstva.

2. Dinosaurusima predstoji težak period regrutovanja i zadržavanja vrhunskih informatičkih talenata pod svojim okriljem. Dinosaurusi znaju da je tehnologija važna, i čak bi mogli shvatiti da će u veoma bliskoj budućnosti „Softver proždrati svet“, ali, bez obzira na to, većina štrebera sanja da će deonice njihovih startup firmi jednom na berzi vredeti milione dolara, dajući tako prednost ostanka i rada u svom ili nečijem startapu, pre nego se hvatajući za šestocifreni ček koji mu je napisao neki dinosaurus (uz napomenu da vukovi s Volstrita ponekad umeju da plate dovoljno dobro kako bi bili izuzetak od ovog pravila). Kao rezultat toga, dinosaurusi gube konkurentsku borbu za talente iz informatičkih tehnologija, a time i onaj veći rat – rat za inovacije. A onda se igra završava.

3. Dinosaurusi ne razumeju koliko je Internet postao kritičan za marketing. Oni, takođe, ne razumeju od kolike je važnosti da onlajn platforme pridobiju i zadrže kupce, i na taj način podrže operativne marže i buduće profite. Ova treća tačka je možda najsuptilnija, jer većini javno listiranih preduzeća ne mora da bude vidljivo to koliko brzo se njihovi klijenti prebacuju iz oflajna u onlajn poslovanje. Na isti način kao i pomenuti drugi razlog, sticanje i zadržavanje vrhunskih talenata u Internet marketingu je tačka na kojoj se stiče, ili gubi, izuzetno konkurentna uloga kompanija. Ipak, većina dinosaurus kompanija nema pojma koliko im je preko potrebno da se što pre vrate u trku – tako što će zaposliti što više „hakera poslovnog rasta“ – onih marketera, programera, inženjera i produkt menadžera koji će pre svih biti u stanju da učine ne ono što je poželjno već ono što je potrebno. Kao rezultat toga, „hakeri rasta“ kroz svoje uvide inoviraju postojeći biznis i unapređuju ga, ne povinujući se uobičajenim pravilima kojih se drže dinosaurusi.

03

Za sve gore navedeno je od suštinskog značaja sledeće zapažanje: većina javno listiranih kompanija (mahom dinosaurusa) nije primila k srcu kako je kritično važna misija zaposedanja i upotrebe softverskih tehnologija, kao i Internet marketing, koji su za veoma kratko vreme postali ultimativni zahtev za osvajanje poslovne konkurentnosti. Tako je gotovo svaka Dino-firma, i ne bivajući svesna o čemu se radi kao i da se obrazac poslovanja iznenada i drastično promenio, postala izuzetno ranjiva na zahuktale jednoroge, koji već sada proždiru daleko veće, tradicionalno ustrojene kompanije. O ovoj ranjivosti dinosaurusa je pre samo nekoliko dana sjajno izlagao niko drugi do direktor banke JP Morgan Chase, Džejmi Dajmon (Jamie Dimon).

Jednostavno rečeno: prosečna srazmera  javno listiranog preduzeća P/E je 15-20, što znači da Gospodin Tržište pretpostavlja da će neka dinosaurus-kompanija X imati još 15-20 godina kontinuiranog cash & profit poslovanja na uobičajeni, ustaljeni (staromodni!) način. Međutim, ova je pretpostavka strahovito pogrešna, pa će, za manje od deset godina, Dinosaurusa X proždrati neki Jednorog Y.

Dosad ste već govorili u sebi: “Pa, više je nego jasno da ovaj nadobudni venčer-kapital-moron bulazni, nemajući blagog pojma o tome kako kapitalizam i ekonomija funkcionišu. Jer, da je išta od ovoga o čemu piše istina, tržište bi već samo korigovalo i postepeno redukovalo cene akcija i s tim povezanu berzansku vrednost kompanija svake takve, kako on piše, “precenjene” dinosaurusa-kompanije“… zar ne?

Pošto sam tako „uzoran“, kako vi mislite, „venčer-kapitalista“, a i „ekonomista iz fotelje“, složio bih se s tim što kažete, naime: da će gosp. Tržište obično iznaći ravnotežu. Osim što tu, nažalost postoji jedan „mali“ problem: Javno tržište* nije moguće „skraćivati“ i suzbijati tokom dužeg vremenskog perioda – a sigurno ne za pet do deset godina. Ne postoji, zapravo, jedno odgovarajuće sužavanje, ili hedžing, ili derivativni instrument koji bi savladao i „pripitomio“ jednoroga koji proizvodi ovaj efekat preokreta, tako da je jedina praktična alternativa – povinovati se novim poslovnim zakonitostima koje su jednorozi nametnuli.

04

(*Javna tržišta obično drži u vlasništvu i njima upravlja javni ili neprofitni sektor. Javna tržišta imaju više javnih namena: otvaranje novih radnih mesta, malih biznis inkubatora, brendiranje turističkih atrakcija ili pristup svežim, zdravim namirnicama, podizanje vrednosti imovine u poslovnom okruženju, itd. Javna Tržišta su snažan ekonomski motor koji kreira široke preduzetničke mogućnosti – naročito za “obične” građane i imigrante, koji često imaju poteškoća da uđu u mejnstrim ekonomiju. Javna Tržišta su snažni kreatori novih poslova.)

(**Hedžing: Strategija upravljanja rizicima koja se koristi u ograničavanju ili poravnanju verovatnoće gubitka usled fluktuacija cena robe, valuta ili hartija od vrednosti. Hedžing je prenos rizika bez kupovine polise osiguranja.)

Što je upravo ono što gospodin Tržište i čini, a upravo je to razlog što su oni „dosadni“ Jednorozi tako precenjeni – upravo je to i razlog zašto će svi dinosaurusi izumreti.

Tajm: Svet u slici 2015.

Nova Godina: Kosmički Ciklus i Kolektivni Rođendan Majke Zemlje i Zemljana. Svakog 31. decembra, čovečanstvo zajednički obeležava još jedan svoj Okret oko Sunca, u kojoj smo mi i naša planeta stariji za još jednu godinu. Američki nedeljnik Tajm, decenijama poznat po svojoj Godini u slici, i ovom je prilikom sačinio veoma upečatljiv foto-prikaz godine za nama. Evo našeg izbora 30 od 100 Tajmovih fotografija koje ilustruju neke od događaja “već davno prohujale” 2015. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za više fotografija, kliknite ovde.

 

Može li Kuba da postane Amerika 2.0?

Ako isključimo skoro 60 godina sankcija i njenog buntovnog komunističkog lidera, Kuba sa Sjedinjenim Državama ima dosta toga zajedničkog, uključujući i ljubav prema bejzbolu. Njujork Metsi je sada sa Loenisom Cespedesom, koji je 2011. prebegao sa Kube, a sada angažovanim za ovaj tim na Siti Fildu, gde će New York Mets odigrati plej-of, prvi nakon 2006. godine. O počecima razvoja jedne nove, poslovne Kube, za portal FoxBusines svoje priče napisale su Suzanne O’Halloran i Elizabeth Chmurak

01

Samo 90 milja južno od Floride, sa suncem u očima tokom cele godine i kao sneg belim peščanim plažama, Kuba bi uskoro lako mogla biti prava turistička Meka. Jedna od stvari koje bi mogle doprineti oživljavanju nekada veoma živahne kazino-industrije, koja je osvojila američke filmske producente (Francis Ford Coppola je tamo radio svoj mafijaški ep, Kum II).

Zamrznuta u vremenu još od 1959. godine, nakon što je Fidel Kastro poveo svoju vojsku ka trijumfu, promena je na Kubi konačno otpočela. Uspostavljanjem diplomatskih odnosa – politički napor Obamine administracije i kubanskog predsednika Raula Kastra u letu koje je za nama – čini se da ovo ostrvo, premda sporo, ipak doživljava svoj vrhunac „ekonomske evolucije“.

Američka turistička industrija polaže svoje temelje na Kubi, kako bi američkim putnicima obezbedila posetu ostrvu bez ograničenja – u nadi da bi mogla da iskoristi potencijal procenjen na oko šest milijardi dolara. JetBlue (JBLU) nudi non-stop letove do Gavane, pod uslovom da turisti ispunjavaju kriterijume Američkog ministarstva finansija kao što su humanitarne ili obrazovne misije. Karneval, (CCL), najveći svetski elektronski operater ponudiće „prolaznost“ do ovog ostrva početkom maja 2016. godine O detaljima se još uvek pregovara sa kubanskim zvaničnicima. I Komesar Velike bejzbol lige, Rob Manfred, kaže da bi Kuba mogla biti otvorena za utakmice već u proleće 2016. godine, navodi se u julskom intervjuu za All-Star Game program. Kompanija za kreditne kartice MasterCard (MA), takođe zvanični sponzor ovog MLB-a, početkom ove godine je podigao rampu za transakcije na Kubi početkom. Rivalska kompanija, Visa (V) takođe ima planove za ulazak na Kubu, ali je iznela tak par detalja.

Uz bejzbol i turizam, ostrvo je prepuno prirodnih resursa kao što su nafta, gas i nikl, materijal i roba koji su izuzetno cenjeni gotovo svuda u svetu. Veruje se da Kuba ima ogromne količine neotkrivenih nalazišta nafte i prirodnog gasa koje su identifikovali Amerikanci (US Geological Survey). Ovi nalazi mogu da oslikavaju uspeh koji su američke energetske kompanije već postigle u regionu Meksičkog zaliva, u skladu sa izjavama njihovih rukovodilaca. Kuba, prepoznajući poziv krupnog biznisa koji im nude preduzetnici doskoračšneg „neprijatelja br.1“, SAD, od njih traže oko osam milijardi dolara u stranim ulaganjima (u skladu sa informacijama kubanskog Ministarstva za spoljnu trgovinu, kako navodi USGS).

03

Međutim, nada za brzometnom „kubanskom renesansom“ bi mogla biti prekinuta i to u veoma kratkom roku. Prvo, globalna ekonomija je usred trenda usporavanja u delu vezanom za masovno izjednačenje cena robe. Cena po barelu sirove nafte pala je za 50% u odnosu na 2014. godinu, što prirodne resurse čini manje atraktivnim i, možda, manjim prioritetom za ionako shrvane problemima američke energetske kompanije, koje se upravo suočavaju s masovnim otpuštanjima. I dok kompanije kao što je Halliburton (HAL) izjavljuju kako „veoma pomno prate poslovna kretanja na Kubi“, pad cena ovog resursa smanjuje hitnost za uspostavljanjem biznisa na ostrvu, tvrde rukovodioci naftnih korporacija.

Ipak, moglo bi se pokazati da je politika najveća prepreka. SAD su u jeku predsedničkih izbora 2016. I dok je Obama već uspostavio diplomatske odnose, kubanski predsednik Raul Kastro ostaje nepokolebljiv u svojoj podršci komunističkim režimima, uključujući Venecuelu, insistirajući da Kuba povrati kontrolu nad pomorskom vojnom bazom u zalivu Gvantanamo, što je malo verovatno.

Obojica su razmenili telegrame tokom septembarskog govora pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Fidel, kao i njegov brat Raul koji ga je 2008. zamenio, za Amerikance i dalje ostaju izvesna politička enigma, uprkos sveže uspostavljenih diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Njih dvojica su „pregurala“ preko 11 američkih predsednika – od Dvajta Ajzenhauera, pa sve do Baraka Obame.

Predsednički kandidat u kojeg republikanci polažu puno nade, Marko Rubio, kaže da ukoliko osvoji mandat u Beloj kući on neće poštovati trenutne diplomatske odnose. “To je kao da smo se složili da Kastro i opresija ostanu do daljnjeg”, rekao je Rubio tokom intervjua za veb-portal Fox Business. Rubio, prvi senator države Floride koji je rođen u Sjedinjenim Državama, kaže da predstavlja sve kubanske izgnanike koji u Americi žele bolji život – posebno naglašavajući “svog dedu koji mi je u detinjstvu, na tremu, satima pričao priče o životu na Kubi”. Rubio bi, međutim, poštovao američku Odredbu o Kubanskoj demokratizaciji, već postojeći zakon kojim se uređuju američko-kubanski odnosi i kojim se predviđa da bi, za promenu američke politike prema svojim ostrvskim komšijama bilo nužno potrebno da se politika kubanske vlade značajno promeni.

I dok još uvek postoje jasne prepreke u odnosima između ova dva atlantska suseda, ostaje činjenica da su Kubanci na putu otvaranja za biznis i američke preduzetnike, koji se sa svoje strane pripremaju da iskoriste ovakvu Kubu, kojoj su preko potrebni savremena infrastruktura, modernizacija i novi početak sa Sjedinjenim Američkim Državama.

04

Biznis i putovanje: Kuba kao izazov

Ovo karipsko ostrvo poznato je po svojim belim peščanim plažama ali i planinama, i u svetu važi za renomiranog proizvođača vrhunskog ruma i cigara, dok se istorijsko zaleđe može prepoznati u španskoj kolonijalnoj arhitekturi.

Početkom ove godine Obamina administracija je započela proces ublažavanja putnih i trgovinskih ograničenja između SAD i Kube. I dok su turistička putovanja i dalje zabranjena i pod embargom, ipak postoje pravne mogućnosti i „krivine“ koje Amerikancima omoćavaju da tamo otputuju.

Da bi posetili Kubu, oni moraju da se „uklope“ u jednu od 12 kategorija kojima je dozvoljen odlazak na ostrvo. Spisak američkog ministarstva finansija napravilo je listu koja uključuje sledeće profile:

1. Obrazovne aktivnosti, 2. Verske aktivnosti, 3. Biznis na nivou zvaničnih vlada ove dve zemlje, 4. Humanitarni projekti, 5. Novinarski rad, 6. Porodične posete, 7. Profesionalni istraživački rad i naučna saradnja, 8. Sportska takmičenja, 9. Javni nastupi, zdravstvo i rad na klinikama, pokazne radionice i obuka, izložbe, koncerti i umetnička dešavanja, 10. Putovanja povezana s ovlašćenim izvoznim transakcijama izvoznica ili uvoznica, protok informacija i njihova razmena, 11. Aktivnosti privatnih fondacija ili istraživački rad za obrazovne institucije, i 12. “Podrška kubanskom narodu”.

“Kazne su veoma oštre pa se ne preporučuje nepoštovanje ovih kategorija” rekao je Džon Tomas, docent na Čaplin školi ugostiteljstva i turističkog menadžmenta pri Međunarodnom univerzitetu Florida. Tomas je autor jedne nove studije, “Budućnost kubanskog ugostiteljstva i turizma: Mogućnosti i prepreke”. On kaže da, dokle god se ne povrate puni i normalni diplomatski odnosi, turizam i osnivanje privatnih komanija će na Kubi i dalje predstavljati veliki izazov.

“Svaki biznis koji dolazi na Kubu mora da kubanskoj vladi dozvoli 51% kontrole nad vlasničkim udelom, tako da ne možete tek tako da iznajmite neki objekat i otvorite prodavnicu već morate da dobijete dozvolu od vlade, a onda će ona postati vaš partner”, rekao je Tomas.

On kaže da je ovaj kontrolni udeo tj. „paket“ jedan od razloga zašto Kuba još uvek ne privlači puno američkih preduzeća. Drugo pitanje je to što kubanska vlada zadržava pravo da zapošljava sve radnike.

“Ne možete tek tako da izađete na ulicu i tamo pronađete ljude koje biste zaposlili, a ne možete ni da se reklamirate po vašem nahođenju, već morate proći kroz kubanske državne agencije koje obezbeđuju zaposlene za vas”, objašnjava Tomas. “Generalno, oni će za vaš posao ponuditi određeni pul zaposlenih, da izaberete ono što vam nude ovlašćene vladine agencije za zapošljavanje. Uz sve to, imate i ograničenja koga ćete zaposliti, a takođe ste limitirani i oko beneficija i plata. Svi uslovi za radnike se takođe dogovaraju sa Zavodom za zapošljavanje, tako da postoji posrednički sistem zapošljavanja – pri čemu je posrednik, u slučaju Kube, država.”

Da sve bude još komplikovanije, Kuba ima dve valute; jednu za lokalno stanovništvo a drugu za strance koji je posećuju ili u njoj rade. Ukoliko zaposleni radi za inostranu kompaniju, zaposleni dobija platu koja se zasniva na stranoj valutii, koja se naziva Kubanski pezos (Cuban Peso, CUP), iako agencija za zapošljavanje plaća zaposlenog u lokalnoj valuti, koja se zove kubanski Konvertibilni pezos (Cuban Convertible Peso CUC) .

“Problem je što novac za plate koji kubanska agencija dobija od stranih kompanija vredi 24 do 26 puta više od plata zaposlenih; vlada zadržava razliku između ove dve vrste svoje valute, kvalifikujući ga kao dobit koji ostvaruje kubanska vlada”, dodaje Tomas.

Pored obaveze uklapanja u jednu od dvanaestak kategorija kojima se dozvoljava putovanje na Kubu, takođe su problematični i letovi, kreditne kartice i Internet.

“Ne možete samo otići na net i online i rezervisati let za Kubu sa npr. JetBlue letnom kompanijom. Morate, takođe, putovati čarter letom, tako da je najbolja opcija ako sve završite preko turoperatora”, izjavila je Sara Klemens, urednica vesti u turističkom magazinu Travel+Leisure iz Njujorka.

Klemensova kaže da je jedna od najbolje ocenjenih kompanija specijalizovanih za aranžmane na Kubi Black Tomato. Oni su se nedavno udružili sa magazinom Travel+Leisure u cilju kreiranja turističkih paketa za Kubu. Evo i nekoliko ponuda: osam noćenja za $4,920 po osobi ili pet noći po ceni od najmanje $3,550 po osobi. Od atraktivnih detalja tih paketa trebalo bi izdvojiti boravak u luksuznim, dizajnerskim potkrovljima, obilaske farmi i rančeva, a ne boravak u hotelima, takođe gostujući u čuvenoj Fabrici umetnosti (Fabrica del Arte); ovo mesto je stecište najboljih avangardnih umetnika sa ostrva s kojima se može uživati pod istim krovom. Putnici mogu posetiti lokalne umetnike u njihovim radionicama ili domovima, a moguće je i obići Trinidad.

Ako želite da napravite plan putovanja na svoju ruku, Airbnb je dobra alternativa hotelima. Trenutno ima preko 2.600 Airbnb kuća u ponudi na Kubi, u preko gotovo 40 različitih gradova. Oko 50% svih listiranih nalazi se u Havani, po podacima sa Airbnb.

06

Platiti hranu, zabavu i poklone može biti problem; gotovina je kralj na Kubi.

“Kreditne kartice su na Kubi nepouzdane. Da, MasterCard je na Kubi dozvoljen, a američka i kubanska vlada ih dozvoljavaju, ali još uvek ne postoje prave, stabilne bankarske relacije, izuzev jedne male banke koja se nalazi na Floridi”, rekao je Tomas.

Kuba je, takođe, savršena destinacija za one koji istinski žele da „siđu sa Mreže“ i pobegnu od tehnologije i komunikacija. Internet servis na Kubi praktično ne postoji a telefoni ne funkcionišu efikasno.

“Kubanska vlada želi da cenzuriše sve što joj baš i nije po volji, ne želeći pritom da svi imaju Wi-Fi, ali sa željom da čuje šta je to o čemu se priča u narodu”, kaže Tomas.

I dok će za potpuno uklanjanje blokade između SAD i Kube biti potrebno još dosta vremena, Tomas kaže da je uveren kako će američki turisti već od sledeće godine moći da idu na Kubu, kao i da će za brodske ture i krstarenje biti izuzetno velika potražnja.

“Prvi talas turista ka Kubi biće organizovan na brodovima za krstarenje, jer oni imaju sopstvene spavaće sobe, hranu i propratne objekte”, rekao je Tomas. “Turistički kruzeri ne zahtevaju svu infrastrukturu, a brodovi su sposobni da dopru i do najudaljenijih područja Kube do kojih je inače teško doći.”