Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)

 

Hong Kong 1950-tih ili najlepše boje crno-bele fotografije

Slede zadivljujuće scene Hong Konga iz 50-tih godina prošlog veka, koje je svojim Rolleiflex aparatom uhvatio Fan Ho. On je tada bio tinejdžer koji je u ovaj grad stigao iz Šangaja 1949. Zabeleženi su neponovljivi prizori ulica ispunjenih prodavcima, kulijima i vozačima rikši, što je bio predmet Hoove fascinacije. Studijske fotografije su u to vreme bile čvrsto uspostavljena norma ali je Ho, za razliku od studijskih fotografija pokazao više interesovanja za slučajne, spontane i nepatvorene slike nepoznatih ljudi i slučajnih prolaznika. Objektiv njegovog dvookog nemačkog Rolajfleksa nije uvek hvatao osmehe; Ho je pravio veličanstvenu uličnu fotografiju zahvaljujući kojoj i mi možemo da zavirimo u svakodnevni život Hong Konga tog vremena. Ove fotografije su deo njegove knjige “Autobiografija Hong Konga”.

Treba li da nas brinu grčke banke?

Početkom februara došlo je do sukoba između Međunarodnog Monetarnog Fonda i evropskih institucija. Priroda sukoba ticala se postavljanja uslova za održivost plana otplate grčkog duga. Jedan od ključnih razloga za ovo neslaganje je, po svemu sudeći, razlika u procenama zdravlja grčkih banaka. Iz tog razdora izrodilo se logično pitanje: čijoj proceni treba verovati, i postoje li realni razlozi za zabrinutost, pita se ekonomska analitičarka Silvija Merler na portalu Bruegel.org.

Oni koji profesionalno prate krize u evrozoni već su navikli na činjenicu da se Grčka, s vremena na vreme, vraća u žižu pažnje. A onda, kada se to desi, obično je praćena oživljavanjem neslaganja između MMF-a i evropskih institucija. To se dogodilo i početkom ovog februara: dve strane sukobile su se oko uslova za održivost grčkog duga, a jedan od glavnih izvora neslaganja, izgleda, leži u evaluaciji zdravlja grčkih banaka.

Banke su, počev od 2010. godine, prošle tri kruga dokapitalizacije – od kojih je poslednji realizovan 2015. godine – i to za ukupno 43 milijarde evra. Analiza MMF-a o održivosti duga (Debt Sustainability Analysis, DSA), međutim, zastupa pretpostavku da tampon od oko 10 milijardi evra – otprilike polovina iznosa dugova prema ukupnoj imovini (Debt to Total Assets, DTA) u bilansu stanja grčkih banaka – treba izdvojiti za pokriće potencijalnih dodatnih troškova za podršku potreba banaka. Evropska DSA, umesto toga, ne snosi nikakve dodatne troškove budućih potreba banaka za dokapitalizacijom. Banka Grčke, s druge strane, tvrdi da su grčke banke postavljene tako da mogu održavati visoke koeficijente kapitala čak i u scenariju o štetnosti, nedavno objavljenom u analizi osetljivosti grčkih bankarskih struktura (Tabela 1).

01

Nenaplativa potraživanja banaka predstavljaju materijalna potraživanja u čijoj otplati dužnici kasne više od 90 dana, ili ona za koje postoji ocena da ih dužnik neće platiti u celosti, bez realizacije kolaterala – bez obzira na to koliki je još iznos ostao za plaćanje, ili koliko dana kasni sa uplatom. Definicija IFSR NPL obuhvata samo one kredite koji kasne više od 90 dana.

Ovu svoju predostrožnost MMF opravdava tvrdnjom da je situacija oko bilansa grčkih banaka i dalje osetljiva. Tabela 1 pokazuje da je nivo nenaplativih kredita (NPE) i dalje veoma visok, iznad 40% ukupnih kredita za sve četiri banke o kojima je reč, i više od 50% za dve od njih. Racio nekvalitetnih kredita je manji ali ipak blizu 40% za one banke koje izveštavaju o ovom pokazatelju.

Grčke banke su se složile s planom smanjenja NPE tokom perioda od tri godine, sa kvartalnim targetima i ciljajući na smanjenje sistemski neprihodujućih plasmana (NPE, non-performing exposures) sa 50% na 34% do 2019., a problematičnih kredita (NPL, non-performing loans) sa 37% na 20%. Očekuje se da će ovo smanjenje biti vođeno uglavnom poboljšanjem otplate kredita kao i njihovim otpisom, i, u manjoj meri, likvidacijama, boljom naplatom i prodajom potraživanja. Dosledno sa planom, ta otpisivanja su se krajem 2016. godine ubrzala, dostigavši rekordne 2,5 milijarde evra za godinu dana (Slika 1).

Dnevni list Kathimerini, međutim, donosi da su januara 2017. novi NPL-ovi skočili na skoro milijardu evra, vraćajući se na silaznu putanju krajem 2016. godine, a očigledno su nastavili da rastu i tokom februara 2017. Istraživanje koje je sproveo Asimakopoulos et al. u Grčkoj Banci nalazi da jedna od šest firmi sa teško naplativim ili problematičnim kreditima predstavlja strateškog neplatišu (difoltera), kao i da su strateški dužnici u pozitivnoj korelaciji  prema preostalom dugu i ekonomskoj neizvesnosti.

Izvori na koje se oslanjala vest u dnevnom listu Katimerini izgleda da potvrđuju ovaj sud, pripisujući nedavni porast neizvesnosti sa drugom po redu proverom doslednosti sprovođenja paketa spasavanja, ali i činjenicom da veliki broj dužnika ne bi sarađivao u postizanju sporazuma o restrukturiranju, nadajući se da bi vladino uvođenje vansudskog postizanja kompromisa moglo dovesti do boljih uslova i mogućnosti za smanjenje duga.

Ukoliko i nadalje budu žilavi, ovi faktori mogu i te kako zakomplikovati ostvarivanje ciljeva smanjenja NPE. NPL tržište je 2015. liberalizovano, verovatno sa ciljem da se privuku strani investitori, ali je malo verovatno da će se ovo i dogoditi ukoliko ekonomska neizvesnost i dalje bude visila nad glavama Grka. Sadašnju strategiju za postizanje ciljeva zacrtanih Paketom spasavanja uglavnom vode banke. MMF u svom članu IV tvrdi da alternativa može biti osnivanje kompanija za upravljanje sredstvima (AMC, Asset Management Company), iako to u Grčkoj može da bude teško izvodljivo jer je potražnja za privatnim AMC-om mala, dok bi javni AMC mogli biti izloženi problemima vezanim za upravljanje i podnošenje rizika, s obzirom na stroga evropska pravila koja bi mogla izazvati bejl-in (Bail-in), ukoliko postoji potreba za dodatnim kapitalom u kratkom roku.

(Bail-in: spasavanje finansijskih institucija koje su na rubu propasti preuzimanjem gubitaka od strane njihovih poverilaca i štediša. Bail-in je suprotan od bail-outa, koji podrazumeva spasavanje finansijskih institucija pomoću spoljnih aktera; najčešće su to vlade, koje koriste novac poreskih obveznika. Tipično je da je bejl-aut daleko češći finansijski instrument nego bejl-in, ali u poslednjih nekoliko godina, nakon masovnih bejl-autova, neke vlade sada zahtevaju da investitori i štediše u banci preuzmu potencijalne gubitke, a ne poreski obveznici).

08

Drugi problem koji je pomenut u pregledu MMF-a tiče se odloženih poreskih sredstava i kredita (DTA/ DTC). Pisac ovih redaka, Silvija Merler, već je u jednom ranijem tekstu za Bruegel pisala o odloženim poreskim sredstvima; u suštini, DTC su finasijski instrumenti koji mogu da se računaju kao kapital, bez obzira na to da li banka ima profit ili gubitak, a zavisno od toga koliko je bilo planirano, mogu zahtevati potencijalnu odgovornost države. Ovi instrumenti su još uvek relevantni za grčke banke (tabela 1), što može smanjiti kvalitet njihovog kapitala.

Čijoj, dakle, proceni treba verovati kada su u pitanju grčke banke? Kao i uvek, sve procene mogu biti ili ispravne ili pogrešne – u zavisnosti od okolnosti. Veoma je teško sačiniti predviđanja kako će se stvari razvijati, posebno zato što se sudbina banaka nikada ne razdvaja od zemlje u kojoj se one nalaze, a za Grčku je ekonomska neizvesnost dosad već postala norma. Ta dva pitanja razmatrana u ovom tekstu su, međutim, dodatni su izvor potencijalne zabrinutosti.

Silvia Merler, Bruegel.org

 

Menja se način obavljanja posla – i to brzo

01

Način rada se tokom poslednje dve decenije duboko promenio sa tempom razvoja novih tehnologija, privrednim rastom i globalnim porastom on-demand radnih mesta. Ali, šta to znači za pravila rada i obavljanje posla – za sve nas koji smo nas već u tome – kao i za mlade profesionalce koji su tek na početku karijere?

To je tema o kojoj je nekoliko uticajnih osoba na poslovnoj mreži LinkedIn debatovala tokom prošle sedmice. Evo šta je njih dvoje imalo da kaže.

Naomi Simson, osnivač i direktor firme RedBalloon:

Radno mesto se preobražava – duboko i zauvek – piše Simsonova u svom postu o Pet novih pravila rada. Stara pravila izlaze kroz prozor, zamenjena novim normama, ponekad vođenih tehnologijom ili zahtevima-potrebama radnika.

Između starih pravila, koja postaju zastarela – i novih, koji ulaze u igru:

“Staro pravilo: putovati u kancelariju svakog dana. Novo pravilo: Rad se može obavljati bilo gde, bilo gde da ste na zemaljskoj kugli”, piše Naomi Simson. “Više nije toliko uobičajeno znati imena i lica svojih kolega – možete ih znati samo po e-mail adresi ili vremenskoj zoni u kojoj rade.”

02

Ovo takođe može značiti da imate zaista malo vremena kako biste se licem u lice susreli i pričali sa svojim menadžerom (s kojim obično komunicirate “licem u lice” – preko Skajpa), jer ona ili on može biti u drugoj zemlji, udaljen nekoliko vremenskih zona od vaše, piše na svom LinkeIn profilu Simsonova.

“Staro pravilo: rad je od devet do pet. Novo pravilo: dostupni ste (kada želite da radite) 24/7 “, napisala je ona. “To, svakako, varira u zavisnosti od hitnosti i zahteva vašeg poslodavca i profesije, ali, imajući u vidu prirodu našeg zauvek rastućeg onlajn prisustva, ovo bi moglo biti jednostavno, baš kao provera elektronske pošte u krevetu; rad na dokumentima u vozu; razmatranje prezentacije uz vašu večernju šolju čaja. Ova pravila su postala naša druga priroda – i sada radimo gde god da smo, kad god je to moguće.”

Naravno, dodaje Simsonova, uverite se da li ste prisutni sa ljudima koji su oko vas.

“Staro pravilo: ravnoteža posla i privatnog života su nekako dva različite, odvojene sfere. Novo pravilo: na ovaj ili onaj način, linija između života i rada je gotovo u potpunosti nestala”, piše Naomi Simson. “Ukoliko ste strastveni u onome što radite, nećete raditi ni jednog jedinog dana u vašem životu. Kada vrednujete sebe i upoređujete s drugima, kada ste prožeti vašim poslom i do kraja uronjeni u njega, ponosni na vaš doprinos u profesiji, vaš rad je tada podjednako važan kao i vaš dom – tada postoji potpuni spoj između rada i života – imamo samo jedan život, a od toga kako smo odlučili da provedemo svaki njegov trenutak zavisi i naše osećanje lične vrednosti i doprinosa.”

03

Ian C. Read, predsednik i izvršni direktor kompanije Pfizer:

Mladi profesionalci ulaze u svet koji se razlikuje od onog u kojem su svoj radni vek proveli njihovi roditelji. Rid je u svom postu na LinkedInu “Pet karijernih saveta za mlade profesionalce” ponudio savete za one koji tek počinju.

Evo nekih od njegovih saveta:

“Saznajte u čemu ste dobri i zatim to sledite i održavajte mu nivo. Odvajajte vreme kako biste se što bolje upoznali sa svojim jakim i slabim stranama i prepoznajte posao u kome ćete uživati”, napisao je Rid na svom LinkeIn profilu. “Ova poslovno-radna samosvest će vas postaviti daleko ispred vaših vršnjaka. A dobre su šanse da nećete biti uspešni u polju u kojem ne uživate.”

“Proširujte svoje iskustvo i vidike od samih početaka karijere. Divno je biti ekspert u određenoj oblasti, ali mislim da je isto tako važno proširiti paletu svojih sposobnosti i shvatanja još na početku svoje karijere. Ovo će obezbediti veću vrednost vašoj kompaniji a vama će otvoriti više mogućnosti za napredak u karijeri”, piše Rid.

“Vaš početni izbor zanimanja kojim ćete se baviti ne ograničava vas na vrste radnih uloga koje će vam biti dostupne kasnije tokom karijere. Kada počinjete, preispitajte koje su sve vaše opcije. Ne isključujte poziciju koja vas zanima samo zato što vam ne izgleda da ćete svoju viziju uklopiti sa krajnjim karijernim izborom”, završava Ijan Rid i dodaje: “Ne samo da me moj prvi posao kao internog revizora nije ograničavao, već mi je, zapravo, pomogao da proširim paletu svojih poslovnih uloga.”

 

BBC, INFLUENCERS| 31. 07. 2015.