Na ovogodišnjem konkursu iz pejzažne fotografije ‘International Landscape Photographer of the Year’, je primljeno preko 3.800 prijava profesionalnih i amaterskih fotografa iz celog sveta. Žiri međunarodnog takmičenja za pejzažnog fotografa godine je prvo suzio polje ocenjivanja na „Top 101“, a onda i dalje, dodeljujući nekoliko nagrada u kategoriji pejzažne fotografije, kao i nagradu Međunarodnog pejzažnog fotografa godine. Ona je ove godine pripala Kelvinu Juenu za njegove slike Norveške, Škotske i prizora jugozapada SAD. Organizatori su bili dovoljno predusretljivi i naklonjeni takmičarima, pa su neke od ovogodišnjih najboljih slika dali na uvid široj javnosti.
‘Čarobna noć u Tromsøu’ (prizor slikan u Norveškoj) spada u portfolio koji je Juenu doneo titulu međunarodnog pejzažnog fotografa za 2020. godinu.
Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.
Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.
U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.
Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.
Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.
Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.
Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.
“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.
„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“
Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.
Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“
Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).
HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.
HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.
Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.
Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“
Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.
Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.
Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.
Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.
Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.
Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.
Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.
Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.
Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.
„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.
Kina se čvrsto uspostavila kao globalni lider u digitalnim tehnologijama usmerenim ka potrošnji. Ona je najveća svetska „tezga“ za e-trgovinu, koju čini više od 40% globalnih transakcija a uvrstila se i među tri zemlje najpogodnije za ulaganje u rizične investicije: u oblasti razvoja autonomnih vozila, 3D štampanje, robotiku, bespilotne letelice i veštačku inteligenciju (AI). Jedan na svaka tri svetska jednoroga (start-up kompanije vredne više od milijardu dolara) potiče iz Kine, a njeni provajderi za cloud pohranjivanje podataka drže svetski rekord u računarskoj efikasnosti. Iako, opšte uzev, Kina ima trgovinski deficit, u poslednje vreme je trgovinski suficit u digitalnim uslugama donosi 15 milijardi dolara godišnje.
Impresivan napredak Kine u digitalnoj ekonomiji ogleda se u sjajnom funkcionisanju njenih internet giganata kao što su Alibaba, Baidu i Tencent, koji uspevaju da u ogromnom obimu utrže svoje usluge, a uz to i demonstrirajući svetu nove poslovne modele. Svakog meseca, ove tri kompanije zajedno imaju 500-900 miliona aktivnih korisnika u svojim sektorima. Njihovom rastu doprineli su pojednostavljeni – ili, možda, tačnije rečeno, odskora doneseni i usavršeni – propisi. Regulatori, na primer, postavljaju ograničenje na vrednost transfera onlajn novca nakon više od 11 godina pošto je Alipay predstavio svoj internet finansijski servis.
Vodeći svetski mozgovi i kreatori politika razmatraju šta se to sve dešavalo tokom ove (već protekle) godine, predviđajući šta je to što bi moglo definisati narednu godinu.
Navedene internet-kompanije koriste svoje pozicije kako bi investirale u kineski digitalni ekosistem – a brzo nastajući kadrovi ovih snažnih preduzetnika sve ga više definišu. Alibaba, Baidu i Tencent zajedno finansiraju 30% kineskih vrhunskih start-up firmi, kao što su Didi Chuxing (50 milijardi dolara), Meituan-Dianping (30 milijardi dolara) i JD.com Inc. (56 milijardi dolara).
Sa najvećim domaćim tržištem u svetu i obiljem rizičnog kapitala, stari kineski “copy-cat” preduzetnici transformisali su se u inovacione centre. Borili su se kao gladijatori na najkonkurentnijim tržištima sveta, u areni u kojoj su naučili da razvijaju sofisticirane poslovne modele (poput „freemium“ modela kompanije Taobao), prokopavši neosvojive „rovove“ iz kojih štite svoje kompanije; Meituan-Dianping je, recimo, stvorio prehrambenu mobilnu aplikaciju po principu „od kraja do kraja“ (end-to-end), uključujući isporuku.
Kao rezultat toga, procena vrednosti kineskih inovatora i njihovih izuma mnogostruko premašuje vrednosti njihovih zapadnih kolega. Štaviše, Kina je svetski lider u nekim sektorima, od striminga uživo (jedan dobar primer je Musical.ly, aplikacija za sinhronizaciju zvuka i video-sharing), pa sve do bajk-šeringa, aplikacije za deljenje bicikala. Uzgred, Mobike i Ofo mobilne aplikacije premašuju 50 miliona vožnji dnevno – i to samo u Kini – a sada se šire i preko granice, u inostranstvu.
Ono što je najvažnije je to da je Kina na granici da postane zemlja sveprisutnog mobilnog plaćanja, sa više od 600 miliona kineskih mobilnih korisnika sposobnih da vrše peer-to-peer transakcije i to gotovo bez naknade. Kineska infrastruktura mobilnog plaćanja – koja već obrađuje daleko više transakcija nego tržište mobilnih plaćanja trećih strana u Sjedinjenim Državama – postaće platforma za mnoge nove inovacije.
Kako kineske kompanije postaju tehnički sve sposobnije, dosadašnje tržišne prednosti zemlje transformišu se u prednosti prikupljanja i baratanja podacima – ove su prednosti ključne za podršku razvoju veštačke inteligencije. Kineska firma Face++ nedavno je prikupila 460 miliona dolara, najveći iznos ikada namenjen za jednu AI kompaniju. Kompanija DJI – koja proizvodi dronove – vredi 14 milijardi dolara, iFlyTek – kompanija za opremu i softver prepoznavanja glasa – procenjena je na 14 milijardi dolara, dok je kompanija Hikvision – koja se bavi proizvodnjom opreme za video nadzor – vredna 50 milijardi dolara. Sve su ove firme najvrednije na svetu u svojim oblastima.
Još jedan važan razvojni trend u Kini je “onlajn i oflajn povezivanje” (online merging with offline, OMO) – trend na koji svoje nade – a naročito novac – zajedno s AI, polaže Sinovation Ventures, kineska firma za tehnološke i hajtek investicije. Fizički svet postaje digitalizovan, a kompanije otkrivaju lokaciju osobe, njeno kretanje i identitet, da bi potom emitovale ove podatke tako da mogu pomoći pri oblikovanju onlajn iskustava na Mreži.
Na primer, prodavnice OMO-a će biti opremljene senzorima koji mogu identifikovati kupce, prepoznajući njihovo verovatno ponašanje, kao i veb lokacije e-trgovine. Slično tome, OMO učenje jezika kombinuje domaće nastavnike koji predaju daljinski, lokalne asistente koji se brinu da atmosfera ostane zabavna, autonomni softver koji ispravlja izgovor, i autonomno ocenjivanje domaćih zadataka i testova. Kina, koja je u poziciji da ponovo izgradi svoju offline infrastrukturu, ova zemlja osigurala je vodeću poziciju u OMO oblasti.
Ipak, čak i da Kina predvodi digitalizaciju u sferi industrije potrošačke robe/ usluga, poslovno usvajanje digitalnih tehnologija je u svojevrsnom zaostatku. Ovaj trend mogao bi se uskoro promeniti. Istraživanje Globalnog instituta Mekinsi utvrdilo je da bi tri digitalne sile – disintermediacija (izbacivanje posrednika), disagregacija (razdvajanje procesa u komponente) i dematerijalizacija (prebacivanje iz fizičke u elektronsku formu) mogli da stvore 10-45% prihoda u ovoj industrije do 2030.
Oni akteri koji budu uspešno kapitalizovali ovu smenu (matrice poslovanja) verovatno će biti dovoljno veliki da utiču na globalni digitalni pejzaž, inspirišući digitalne preduzetnike daleko izvan granica Kine. Doći će do pomaka vrednosti: sa usporavajućih operatera na brze digitalne napadače, naoružane novim poslovnim modelima, kao i pomak od jednog kraja vrednosnog lanca ka drugom. Kreativno „razaranje“ velikih razmera iskoreniće neefikasnost, svrstavajući Kinu u novi ešelon globalne konkurentnosti.
Kineska vlada ima velike planove za budućnost zemlje kao digitalne svetske velesile. Projekat masovnog preduzetništva i inovacija pod vođstvom Državnog saveta rezultirao je sa više od 8.000 inkubatora i akceleratora. Program vladinog Upravljačkog Fonda obezbedio je ukupno 27,4 milijardi dolara za ulagače koji se bave rizičnim i privatnim kapitalom – svojevrsnoj pasivnoj investiciji, ali sa posebnim podsticajima za otkup. Vlasti sada mobilišu investitorske resurse od 180 milijardi dolara kako bi u narednih sedam godina podržala razvoj 5G mobilne mreže, a tu je i finansijska podrška razvoju kvantne tehnologije.
Takođe, kineski Državni savet izdao je smernice za razvoj AI tehnologija s ciljem da Kina do 2030. postane svetski centar za razvoj inovacija. Siongan (Xiongan), koji je u trenutno izgradnji, mogao bi biti prvi “pametni grad” namenjen saobraćaju autonomnih vozila. Kineska vlada je postavila ambiciozan cilj da u provinciji Guangdong, automatizuje 80% proizvodnih procesa.
Ovakve težnje će neminovno narušiti tržište rada, počev od rutinskih poslova (kao što su usluge za klijente i telemarketing), nakon čega sledi rutinski profili poslova (kao što je rad na montažnoj liniji) i, konačno, utičući na ne-rutinske poslove (npr. kao vožnja ili čak radiologija). Nedavna istraživanja MGI-a pokazala su da bi u ubrzanom automatizacijskom scenariju nekih 82-102 miliona kineskih radnika bilo prinuđeno da promeni poslove i prebaci se na neke druge profile zanimanja.
Prekvalifikacija onih koji će biti prinuđeni da se premeste na neke druge poslove biće veliki izazov za kinesku vladu, kao što će izazov biti i sprečavanje velikih digitalnih igrača da se dokopaju monopola koji, po svojoj prirodi, ugrožavaju inovacije. Međutim, spremnost kineske vlade da prihvati novo digitalno doba, sprovodeći politiku podrške i izbegavanja prekomerne regulacije tj. uvođenja previše propisa, već je ovu zemlju postavilo u poziciju sa koje ima značajnu prednost.
Najinteresantnija stvar vezana za novootvorenu koncertnu dvoranu po projektu švajcarskih projektanata Hercoga i De Meurona (jan. 2017), kako već kažu najboljem koncertnom prostoru na svetu, „Elbfilharmoniji“ (nem. Elbphilharmonie, „Filharmonija Elbe“), nije njena talasasta fasada koja se nadvija nad Hamburgom, na reci Elbe, a izniklom na gradskom poluostrvu Großer Grasbrook; nije ni nežno zakrivljeni lift u podnožju predvorja, koji vas sprovodi u utrobu čudesnog arhitektonskog pejzaža ove dvojice Švajcaraca, enterijera u kojem stepenice podsećaju na hipnotičke vizuelne petlje njihovog drevnog zemljaka, Markusa Kornelijusa Ešera, koje vas vode naviše kroz zdanje čija je cena, neki kažu, bila gotovo 900 miliona evra (870 miliona, dok zvanična inicijalna suma nije bila ni četvrtina konačne: 200 miliona evra).
Iako je hamburška filharmonijska koncert-hala kako kažu zvaničnici, koštala nešto preko 700 miliona evra (702 miliona evra, ili 843 miliona dolara), ovo nije, po svemu sudeći, bila bačena investicija: objekat je ispunjen zapanjujućim arhitektonskim draguljima, a njegova najzanimljivija karakteristika je centralni auditorijum: sjajna „pećina“ boje slonovače izgrađena od 10.000 jedinstvenih akustičnih panela postavljenih na tavanicu, zidove i balustrade. Sala izgleda „organski“, tj, elementi u njoj se izvanredno harmonično povezuju i uklapaju, predstavljajući sastavne, neizostavne delove celine: puna je pregiba, prelaza i zaobljenih formi koje ciljano podsećaju na „slapove“ što se kroz „žubor talasa prelivaju preko hridi“, a sve zajedno deluje kao monohromatski koralni greben. Sprovođenje ove grandiozne ideje u delo bio je, takođe, nesvakidašnji tehnološki podvig.
Auditorijum – najveća od tri koncertne dvorane Elfija (stanovici Hamburga iz milošte su mu dali nadimak Elphi) – proizvod je „parametarskog dizajna“, procesa u kojem dizajneri koriste matematičke algoritme kako bi razvili formu objekta. Algoritmi su već bili od neprocenjive pomoći pri dizajniranju mostova, delova za motocikle i motorna vozila, fontova, i – čak – stolica. U slučaju Elbfilharmonije, bazelski projektanti Žak Hercog i De Meuron koristili algoritme kako bi proizveli jedinstvene forme za za svaku od 10.000 akustičkih ploča od gipsanih vlakana postavljenih na zidove, međusobno ih povezujući tako da podsećaju na komadiće džinovske, talasaste slagalice.
Već na prvi pogled na glavnu muzičku salu Elfija proizvodi kod posmatrača zapanjujući efekat. Deset hiljada akustičkih panela izvanredno je spojeno u sjajnu, blistavo belu oplatu, unutar koje je postavljeno samo 2.150 sedišta i 1.000 sijalica od ručno tj zanatski duvanog stakla. Ali, lepota je bila samo deo nauma arhitekata i akustičara onda kada su počeli da osmišljavaju i projektuju ovo zdanje pre više od 13 godina. “Svaki panel ima svoju funkciju”, kaže Bendžamin Koren(Benjamin Koren), osnivač studija „One to One“ koji je radio sa Herzogom i De Meuronom u dizajniranju i izradi panela.
Na 10.000 panela utisnuto je milion “ćelija” – sitnih, „usečenih zareza“ koji podsećaju na ulegnuća u travi nastalih udarcem štapa za golf ili „nalik morskoj školjki iz koje je neko izrezao parče unutrašnjosti“. Ove ćelije, čije se dimenzije kreću od četiri do 16 centimetara, dizajnirane su da oblikuju zvuk unutar auditorijuma. Kako Koren to objašnjava, kada zvučni talasi udare o panel, neujednačena površina ih apsorbuje ili raspršuje. Nijedan pojedinačni panel ne apsorbuje niti širi dalje zvučne talase, ali svi oni u kombinaciji zajedno proizvode balansiranu reverberaciju tj odjek ili rezonancu preko čitavog auditorijuma. Ova tehnika koristi se već vekovima jedna od (najpoznatijih koncert-sala izgrađenih po ovom principu je bečki Musikverein, čija bogato ukrašeni neoklasični detalji eneterijera stvaraju isti difuzioni tj raspršujući efekat). Elbfilharmonija, međutim, „razbija“ tj. raspršuje zvuk na jedan sasvim nov, vizuelno izuzetno privlačan način.
Da bi dizajnirali 10.000 jedinstvenih akustičnih panela, Herzog i De Meuron radili su sa čuvenim akustičarom Jasuhisom Tojotom(Yasuhisa Toyota), koji je koncipirao optimalnu „zvučnu mapu“ auditorijuma. Na osnovu geometrije koncertne prostorije, Tojota je utvrdio da bi određeni paneli, poput onih koji se nalaze na zadnjem zidu auditorijuma, trebalo da imaju dublje, veće žlebove za apsorpciju eha. Druge površine koncertne dvorane kao i plafonske površine iza reflektora i gornji delovi balustrada zahtevali su manje formate akustičkih panela. U međuvremenu, arhitekti su imali neke svoje želje: Akustička oplata morala je da bude kozinstentno prisutna u čitavom eneterisjeru dvorane, bez obzira na akustičke zahteve i potrebe; morala je, takođe, da bude izuzetne lepote; i – poslednje ali ne i najmanje bitno – morala je da bude u skladu sa onima koji su u publici tj. bilo koji žlebovi i useci panela koji su bili nadohvat ruke trebalo je da na dodir budu meki, za razliku od onih panela koje po svojoj poziciji u sali nije bilo moguće dotaći.
Upravljajući se ovim projektantskim zahtevima kao neizostavnim parametrima, Koren je razvio algoritam koji je proizveo 10.000 panela – svaki od njih jedinstvenog oblika i „šare“, mapiran tako da ispuni vrhunske estetske i akustičke specifikacije. “Upravo u ovom projektu izražena je sva snaga tzv. parametarskog dizajna”, kaže on. “Kada je sve na svom mestu, mogu da počnem svoju kreativnu igru i kreiram milion ćelija, svaku jedinstvenu i različitu od one druge; sve su zasnovane na ovim parametrima. I, dok imam stoprocentnu kontrolu u procesu uspostavljanja algoritma koji će određivati način kreiranja ćelija, jednom kada je algoritam završen više nemam kontrolu: algoritam odrađuje sve ćelije.”
Nekim dizajnerima i projektantima se čini kako su popustlivost, kompromis i „prepuštanje višoj sili“ jedna zastrašujuća perspektiva. Koren, međutim, ovakvu vrstu ustupanja prostora na uštrb nepogrešivog i savršeno preciznog algoritma smatra ne samo plodnim već i praktičnim. “Bilo bi suludo da sve ovo radite ručno”, kaže on. A i krajnji ishod bi, takođe, mogao izgledati čak i manje originalno da su svaki panel i svaka ćelija na njemu rađeni i usecani „rukom“.
Dizajneri rutinski hvale sve ove nove i iznenađujuće forme koje proizilaze iz „saradnje“ mozgova projektanata sa algoritmima. Složeni, funkcionalni i lepi paneli Elbfilharmonije samo su najnovije svedočanstvo njihovog potencijala.
Deceniju nakon prvih nagoveštaja krize iz 2007-2008, šta rade svetske banke i finansije?
Ben Bernanke
Iako se posledice finansijske krize iz 2007-2008. jos uvek osećaju, banke uče da žive sa svojim novim okruženjem, piše Patrik Lejn za britanski poslovni nedeljnik The Economist. Da li su one, međutim, danas odista sigurnije nego pre 10 godina?
Izbor Donalda Trampa za 45. američkog predsednika užasnuo je veliki deo Njujorka; žitelji Trampovog rodnog grada većinom su glasali za drugog lokalnog kandidata, Hillari Klinton. Volstrit je, međutim, pozdravio njegov dolazak Trampa za prvog čoveka Sjedinjenih Država. Između izbornog dana (8. novembra 2016.) i 1. marta 2017, podindeks S&P 500 američkih banaka je porastao za 34%; finansijska industrija je bila najbrže rastući sektor na brzorastućim tržištima sveta. U vreme izbora, samo dve od šest najvećih banaka, JPMorgan Chase i Wells Fargo, mogle su se pohvaliti tržišnim kapitalizacijama koje su premašile neto knjigovodstvenu vrednost njihove imovine. Sada su sve banke osim Bank of America i Citigroup u toj srećnoj poziciji.
Akcije banaka već su bile u porastu i to uglavnom jer su tržišta očekivala da Federalne rezerve, nakon duge pauze, podignu kamatne stope. Američki FED je bio u obavezi da te kamate podigne u decembru 2016. i ovog marta, uz još tri rasta kamata koja se po planu očekuju tokom godine. To bi trebalo da omogući bankama da prošire postojeću marginu između njihovih pozajmica i kamatnih stopa, a pomoću kojih bi konačno trebalo da se “odlepe” od svojih minimuma (jer su ove stope najniže u zadnjih šest decenija). Trampova pobeda dala je dodatni podsticaj; još uvek odzvanja njegovo obećanje da će podići američku ekonomsku stopu privrednog rasta. Predsednik želi da smanji poreska opterećenja na kompanije, što bi direktno povećalo profit banaka ali bi i njeni klijenti imali veće benefite. Tramp je takođe obećao da će olakšati bankarsku regulativu, na koju se finansijska industrija najviše žali. On je tokom svoje predizborne kampanje izjavio da će “obaviti brojna” preispitivanja Dod-Frenkovog zakona o Volstritu i zakona o zaštiti potrošača, koji je nakon krize prepravio finansijsku regulativu. Trampovo “veliko preispitivanje” Dod-Frenkovog zakona, kojeg je 2010. donela Obamina administracija, naišlo je na oduševljenje ne samo na Volstritu već i sa druge strane Atlantika, na evropskom tlu. Podsetimo, ovaj je zakon obavezivao velike banke da se podvrgnu godišnjim proverama radi ocene otpornosti u slučaju finansijske krize (stres-test) kako bi se sprečio stečaj nalik onom Lehman Brothersa iz septembra 2008. Zakon je trebalo da omogući veći uvid javnosti u odnos plata menadžera i radnika, a njegovo uvođenje je pokrenulo i osnivanje Biroa za zaštitu potrošača (Consumer Financial Protection Bureau (CFPB).
Da li su banke napokon ostavile krizu iza sebe? Specijalni izveštaj magazina Ekonomist iznosi tvrdnju kako su brojne banke koje se danas nalaze u daleko boljoj formi nego pre deset godina, iako dobici nisu ravnomerno raspoređeni, kao i da se ove razlike u profitnim prinosima još dalje i više produbljuju. Ovo je naročito evidentno u Evropi, gde je oporavak banaka izrazito nesiguran i neizvestan. Indeks STOXX Europe 600 kao i cene akcija banaka i dalje je za dve trećine manji od onog vrha dostignutog u maju 2007, tačno pre deset godina. Povraćaj ulaganja evropskih zajmodavaca na prosečni kapital iznosi samo 5,8%.
Američke banke su, u poređenju s evropskim, znatno jače. Kada se radi o investicionom bankarstvu, tu su američke banke do nogu potukle svoje evropske rivale. Banke (u SAD) više ne moraju da izdvajaju milijarde u zakonskim računima za svoje grehe iz prošlosti, konačno donoseći bolje povraćaje za svoje akcionare. Majk Mejo (Mike Mayo), nezavisni bankarski analitičar očekuje da će povraćaj uloženog na opipljivi kapital uskoro premašiti njihove troškove (procena je 10%) i to po prvi put od krize. Takođe, banke, nakon Trampove intervencije i “oslobađanja od mrske Obamine kontrole”, više neće biti u obavezi da državnom regulatoru daju izjave u pisanoj formi, koje su od 2010. bile obračunski dokazi za prispela potraživanja i napravljene troškove. Dakle – sve po starom, kao pre krize: nikom se ne polažu računi, a posao može da “procveta”… baš kao i novi finansijski mehur, koji može biti daleko razorniji od onog od pre deceniju.
Međutim, finansijske krize bacaju dugačke senke pa čak i u Americi, čije banke još uvek nisu izašle na zelenu granu. Uprkos njihovom inicijalnom dovođenju u red u prvih nekoliko meseci Trampovog mandata, indeks S&P 500 banaka i dalje iznosi oko 30% ispod onog vrha koji je dostigao u februaru 2007. godine (grafikon ispod). Debate o reviziji američke post-krizne regulacije tek započinju, a najveće od svih pitanja još nije nestalo: da li su banke – i poreski obveznici – u ovom trenutku dovoljno bezbedni?
Mnogo je Amerikanaca, uključujući i one koji su glasali za Trampa, koji su i dalje veoma sumnjičavi prema velikim bankama. Kriza je veliki broj običnih građana (mada samo nekolicinu bankara) očigledno učinila siromašnijima u poređenju sa stanjem u kojem su se nalazili pre 10 godina, a njihovo nezadovoljstvo može se iznova lako razbuktati. Septembra 2016. godine, banka Wells Fargo – koja je, inače, lako i bezbolno prošla kroz krizu – priznala kako je u proteklih pet godina otvorila više od dva miliona nepostojećih depozitnih kao i računa kreditnih kartica za kupce koji ih nisu tražili. Dobit za Vels Fargo od ove operacije je bila mala, a kazna od 185 miliona dolara bila je relativno skromna. Ali, ovaj skandal je Džona Stamfa (John Stumpf), glavnog izvršnog direktora i nekoliko više rangiranih saradnika koštao njihovih radnih mesta uz zaplenu plata, bonusa, akcija i imovine u vrednosti od 180 miliona dolara. Vels Fargo se od tada trudi da kroz PR i odnose sa javnošću popravi svoj renome, ali uglavnom bez nekih rezultata.
Ovaj izveštaj “Ekonomista” analizira bankarsku industriju pre svega u Americi i Evropi, deceniju nakon naglog sunovrata banaka s obe strane Atlantika. Poreklo krize leži u globalnim makroekonomskim neravnotežima, kao i u neuspesima upravljanja i nadzora finansijskog sistema: prekomerna štednja u Kini i drugim ekonomijama s prekomernim finansijskim viškovima finansirali su američko “lumpovanje” u sektorima zaduživanja i imovine. Američke i evropske banke, njihove od krize slomljene privrede i poreski obveznici poneli su i podneli teret ove neodgovornosti.
Banke u drugim delovima sveta su u velikoj meri prošle mnogo bolje. U Australiji i Kanadi su povraćaji na uloženi kapital i dalje ostali dvocifreni. Dobroj situaciji doprinelo je i to što Australija ima samo četiri velike banke a Kanada pet, uz domaća preuzimanja i održavanje visokih marži. Kako su cene roba nedavno opale, samim tim opala je i profitabilnost u obe zemlje, iako su prošle godine australijski zajmodavci vratili 13,7% a kanadski 14,1% na uloženi kapital; rezultati na kojima im druge banke u svetu mogu samo pozavideti.
Najveće banke u Japanu, koje su tokom 80-tih i 90-tih patile od bezglavog avanturizma, nisu nakon 2008. ostale po strani i neoštećene. Mizuho je pretrpeo najviše, umanjivši vrednost svog imovine za oko 700 milijardi jena (6,8 milijardi dolara). Japanci su prikupljali ostatke i mrvice sa zapadnih bankarskih tržišta, pabirčeći neke akvizicije kako bi dopunili slabe povraćaje kod kuće. Neki među njima su mudrije odlučivali od drugih: Udeo MUFG-a (Mitsubishi UFJ Financial Group) u Morgan Stenliju-u bio je pogođen za dobru cenu i pokazao se kao dobro ulaganje, dok se kupovina Lehman Brothers European pokazala kao breme. Kineski zajmodavci su u to doba bili uglavnom posmatrači, ostavši fokusirani na svoje domaće tržište.
Sedam posledica apokalipse
Ako pitate bankare šta se najviše promenilo u njihovoj branši u protekloj deceniji, videćete da se na vrhu njihove liste nalazi regulacija, tj upliv državne kontrole. Lagani dodir zamenjen je čvrstim nadzorom izbliza, uključujući i “stres testove” kojima se ispitivala sposobnost banaka da izdrže krize. Bojni su oni koji regulaciju vide kao najveću promenu u bankarskom pejzažu. Pre krize, kaže glavni finansijski službenik jedne međunarodne banke, njegova banka (baš kao i ostale) sprovodili su interne stres-testove, na osnovu kojih su prikupili nekoliko hiljada podataka. Kada je glavna supervizorka njegove banke počela da sprovodi testove po izbijanju krize, broj podataka skočio je na stotine hiljada. Sada je dostigao nekoliko miliona – i još uvek raste. Broj ljudi neposredno angažovanih na “kontrolama” stresa finansijskim tržišima je u JPMorgan Chase, najvećoj američkoj banci skočio sa 24.000 u 2011. (godinu dana nakon akta Dodd-Frankovog zakona, najveće reforme finansijske regulative od 1930-ih godina) na 43.000 u 2015. godini. To znači da se jedan na šest zaposlenih u ovoj banci bavi stres-kontrolom i proverama njihovog boniteta.
Druga velika promena je uspostavljanje daleko zahtevnijih uslova za odobravanje traženog kapitala, zajedno sa novim pravilima za leveridž i likvidnost. Bankari i supervizori se slažu da je kriza izložila “kapitalne jastuke” banaka, namenjenih za amortizaciju mogućih gubitaka; ova sredstva za ublažavanje gubitaka su tokom krize postala opasno tanka. Za previše je njih leveridž bio način prvo da dođe do profita, a potom i – propadne. Revidirana međunarodna pravila, poznata pod nazivom “Bazel 3” (čije je sprovođenje još uvek u toku), prisilila su banke na povećanje ovih kapitalnih rezervi, primoravajući ih da povećaju svoje rezerve dodajući akcije i konvertibilne obveznice u svoje bilanse stanja. Ideja je da velika banka treba da bude sposobna da apsorbuje najgori mogući udarac bez rušenja drugih institucija ili potrebe za sopstvenim spašavanjem. U periodu između 2011. i sredine 2016. godine, trideset “globalno sistemski važnih” banaka povećale su ukupno svoj kapital za oko jedan trilion evra (1.3 triliona dolara), uglavnom kroz zadržanu zaradu, kaže Banka za međunarodna poravnanja u Bazelu (Sredstva od deonica ili deoničara u poslovanju često se nazivaju “kapitalni jastuk” ili, u našoj terminologiji, kapitalne rezerve. Ideja je da, ako banka doživljava teške gubitke, kapitalne rezerve zaštite ostale izvore finansiranja, naročito štediše. Dakle, što je veći kapitalni jastuk, to je sigurnija banka i manja verovatnoća da će ona otići u stečaj).
Treće, prinosi na akcije su niži nego pre krize. Razlog tome je delimično prirodna posledica zasnivanja većeg kapitala. Ali, posledice krize takođe su umanjile povraćaje na drugi način. Centralne banke su prvo podsticale kamatne stope na ultra-niske nivoe, a zatim su ih pratile ogromne kupovine državnih obveznica i druge imovine. Namera je bila da se ovakvim potezom, barem jednim delom, pomogne bankama, tako što bi se finansiranje učinilo jeftinijim, čime bi se podstakla ekonomija. Ali, niske stope i ravne krivulje prinosa pritiskaju kamatne marže, a samim tim i profit.
Završni računi poduprti su gotovinom, deponovani u centralnim bankama, a nisu zarađivali skoro ništa. Prema podacima konsultantske kuće Oliver Vajman (Oliver Wyman), učešće gotovine u bilansima američkih banaka skočilo je sa 3% pre krize na 20% u 2014. godini. Kako je svetska ekonomija konačno oživela nakon nekoliko pogrešnih početaka, zarada se može pokupiti i u Evropi, baš kao i u Americi.
Pametno i pažljivo “uposlite” svoju imovinu i ulaganja
Četvrto: spori rast prihoda – u kombinaciji sa konkurentskim zahtevima supervizora i akcionara – sve je to “pritiskalo” banke nagoneći ih na obaranje svojih troškova kao i na znatno jači fokus kako da na najbolji način iskoriste oskudne resurse. “Ako ću imati dobar povraćaj na veliki kapital koji ulažem, onda bih se bolje fokusirao na ono na u čemu sam zaista dobar”, kaže Džim Kauls (Jim Cowles), šef američke banke Citigroup za Evropu, Bliski istok i Afriku. Citi, koja je pod Senfordom “Sendijem” Vejlom krajem devedesetih godina postala izuzetan finansijski supermarket, prodajući sve zamislive finansijske proizvode: od investiciono-bankarskih usluga do osiguranja; pa ipak, i takav kolos kao što je Citi odlučio je da se povuče iz mnogobrojnih finansijskih operacija kako bi (ponovo) postao pretežno korporativna i investiciona banka, baš kao što je bila u 1970-im i 1980-im. Njeni šefovi naglašavaju svoju “mrežu” i prisutnost njenih filijala u skoro 100 zemalja sveta, na koje blagajnici multinacionalnih kompanija mogu računati. Nekada je Citi imala i 50 tzv “potrošačkih” banaka za pojedinačne klijente, od kojih su mnoge imale i rezervne filijale. Sada ih ima u samo 19 zemalja.
Takvo povlačenje iz perifernih preduzeća takođe je značilo manje poslova i niže bonuse, čak i pored toga što su njihove plate i dalje ostale predmet zavisti najvećeg broja “običnih smrtnika”. To je donelo petu promenu: banke su postale manje privlačni poslodavci za univerzitetske diplomce. “Najsjajniji ljudi više ne žele da rade u bankama već, recimo, u hedž-fondovima kao što je Citadel” žali se jedan visoki bankarski službenik. Neki milenijumci su, dodaje on, privučeni tehnološkim kompanijama. Drugi “ne žele da imaju bilo šta sa bilo čim što je biznis”. To je zbog šeste promene: reputacija finansijskog sektora je bila srozana krizom. Beskrajni skandali nizali su se neumorno; vreme agresivnog i hazarderskog pravljenja velikih profita u kratkom roku je daleko iza nas, i ono je “stavljeno ad acta”: do 2007. godine, banke su veoma “opušteno” obezbeđivale hipoteke onima koji ih nisu mogli priuštiti; zloupotreba prodaje hartija od vrednosti na osnovu takvih kredita; Prodaja skupog i često beskorisnog osiguranja kreditne zaštite*; Utvrđivanje Libora, ključne kamatne stope; prevare na deviznom tržištu i još mnogo toga (osiguranje kreditne zaštite*: Osiguranje platnog prometa, PPI, poznatog i kao osiguranje kredita, osiguranje kreditne zaštite ili osiguranje otplate kredita; proizvod osiguranja koji korisnicima omogućava osiguranje otplate kredita ukoliko korisnik kredita umre, teško oboli ili bude na neki način onemogućen, izgubi posao ili se suočava s drugim okolnostima koje korisnika mogu sprečiti da zarađuje za servisiranje duga. Ne sme se mešati sa osiguranjem prihoda, što nije samo specifikum za dug već pokriva sve prihode. Banke i drugi kreditori su do 2008. veoma intenzivno prodavali PPI kao dodatak kreditnom proizvodu ili sredstvima za prekoračenja).
Sedmo i poslednje: finansijska tehnologija sve više dobija na važnosti. Ovo bi mogla biti bolja vest za banke nego što zvuči, uprkos škripanju i pucanju nekih njihovih računarskih sistema. Brojne finansijske start-up firme se trude da održe svoje poslovanje, ali je uticajne osobe u visoko regulisanim industrijama poput finansijske teže uzurpirati nego knjigovođe ili taksiste. Kao rezultat toga, postoje dobre šanse da banke i tehnološka preduzeća formiraju obostrano korisna partnerstva za poboljšanje usluga – za dobro svojih klijenata, a ne kao “oružje” u međusobnoj borbi na finansijskim tržištima.
Juče je bio najduži dan u godini – na severnoj hemisferi, u svakom slučaju. Petnaest sati i četrdeset minuta dnevnog svetla u Njujorku. Sedamnaest i po u Kopenhagenu i Moskvi. Dvadeset jedan i nešto u Rejkjaviku. Dvanaest sati, osam minuta i dvadeset i četiri sekunde u Kampali, severno od Ekvatora, gde će od naredne sedmice dan biti kraći za jednu sekundu (Sunce je juče u Beogradu izašlo u 04:52, a zašlo u 20:28, obdanica je trajala 15 sati i 36 minuta, a noć svega 8 sati i 24 minuta).
Solsticij je onaj dan kada svaka tačka severno od Arktičkog kruga ima najmanje 24 sata neprekidne sunčeve svetlosti, ali, još dalje na severu, recimo u Dedhorsu (Deadhorse) na Aljasci, na ivici Arktičkog okeana, Sunce je izašlo 15. maja i neće zalaziti sve do 28. jula. Pisac ovih redaka, Alen Bardik, urednik saj-tek rubrike u Njujorkeru, jednom je s grupom biologa posetio ovu oblast; bio je kraj juna – ovo doba godine – a oni su se obreli na obali jednog zaleđenog jezera; bilo je pola tri ujutro, a na horizontu se video pejzaž okupan suncem. Na nebu je bila svetlost, bleda i staklenasta kao površina vode. “Bila je to besmrtnost za kojom smo tragali”, napisao je Bardik tom prilikom, “najbliže što joj možemo prići: onda kada, jednom godišnje, (Sunčevo svetlo) otmemo od večite noći”.
Dakle, sada je zgodan trenutak da se makar jednom godišnje osvrnemo oko sebe i uverimo koliko nam je, zapravo, dobro ovde na planeti Zemlji. U našem solarnom sistemu postoje planete čiji su dani duži od naših, ali nijedan od njih nije toliko prijatan. Ako se “dan” odnosi na vreme potrebno da se jedna planeta obrne tačno jednom po svojoj osi (Sideralni dan), onda je Venerin dan najduži jer traje dvesta četrdeset tri Zemljina dana. Zapravo, dan na Veneritraje duže i od Venerine godine! Venerin dan je za devetnaest Zemljinih dana duži od njene godine (što je vreme u kojem planeta obrne krug oko Sunca). Ako se, umesto toga, “dan” odnosi na period između izlaza i zalaska sunca (Sunčev dan), onda je Neptunov najduži: ovaj gasni džin rotira oko Sunca sa samo jednom svojom stranom okrenutom našoj zvezdi; tako jedan pol (ili drugi) imaju dan (koji se sastoji od obdanice i noći) koji traje – četrdeset dve godine neprestano.
Daleko i duboko u svemiru, dani na planetama su još duži. Od 1995. do danas otkriveno je oko tri i po hiljade ekstrasolarnih planeta, ali su naučnici bili u stanju da mere stope i karakteristike njihovih rotacija tek od 2014. Veliki broj nama poznatih, međutim, orbitira veoma blizu svojih matičnih zvezda i verovatno su plimski tj “gravitaciono zaključane” pa je jedna njihova strana neprestano okrenuta ka zvezdi oko koje rotiraju – baš kao što naš Mesec koji rotira ima uvek isto lice okrenuto ka Zemlji (Merkur bi, u odnosu na naše Sunce, možda bio još bolji primer). “Ovo vodi do beskrajno dugog dana, jer ako ste na noćnoj strani, nikada nećete videti sunce”, kaže Konstantin Batigin, astrofizičar na Kalteku (Caltech). Prošlog januara su on i njegov kolega s Kalteka, astronom Majk Braun najavili mogućnost postojanja devete planete u Sunčevom sistemu. Radi se o ledenom gigantu koji je toliko udaljen od Sunca da se oko njega okrene tek jednom u dvanaest do dvadeset hiljada godina.
Naučnici su prošlog avgusta otkrili planetu Proxima B, egzoplanetu udaljenu svega 4,3 svetlosne godine od nas, koja nam je bliža od bilo koje druge ekstrasolarne planete (tj. planete izvan našeg Solarnog sistema). I ova planeta je verovatno gravitaciono zaključana, a njen dan večno traje. Ali, čak i pored toga što nam je toliko blizu, trebalo bi nam oko osamdeset hiljada godina (otprilike trideset miliona dana) kako bismo doprli do nje – što je prilično dugo putovanje da bi nam “konačno osvanulo”.
Leto je priča za sebe. Godišnja doba planete oblikuju dva faktora: ekscentričnost njene orbite (koja nije uvek savršeno iste putanje već je promenljiva, to jest “ekscentrična”), bilo da je bliže Suncu u nekom trenutku u godini ili je dalje od njega – drugi faktor je nagib ose naše planete. Zemljina orbita je u suštini kružna, tako da je uticaj ekscentrične putanje na našu klimu zanemarljiv.
Međutim, sama planeta iskošena je dvadeset i tri stepena u stranu; Dok tako orbitiramo (oko Zemljine ose i ujedno oko Sunca), jednom godišnje dođe dan kada je osa koja prolazi kroz Severni pol maksimalno nagnuta ka Suncu; u tom trenutku severna hemisfera ima više dnevne svetlosti nego što će je imati čitave godine (i preostala 364 dana). Taj je dan bio juče, i zove se letnji solsticij (ili solsticijum). Ispod ekvatora, u istom trenutku, nastupa prvi zimski dan, a nakon šest meseci situacija će se, naravno, promeniti: Na južnoj hemisferi počeće leto, dok će kod nas na severnoj hemisferi dan tada biti najkraći i počeće zima.
Kada ne bismo bili ovako “sretno pomereni” i neizbalansirani, dakle, kada ne bi bilo nagiba u osi rotacije naše planete, uopšte ne bismo imali ni leto niti bilo kakvo godišnje doba. Svaki dan trajao bi podjednako kao i svaki drugi, a meteorološke promene mogle bi delovati pre usled dejstva lokalne geografije – geografske širine, nadmorske visine, ili planinskog venca koji možda leži na zapadu (što bi onemogućavalo padanje kiše) – nego usled promena u vazdušnim strujama ili masovnog cvetanja Pacifickog planktona u zimskom periodu – fenomena koji pokreće uragan El Ninjo – ili od pada upadnog ugla sunčeve svetlosti u odnosu na liniju horizonta na isteku leta (što je uzrok da lišće biljaka promeni boju u svim sjajnim nijansama žute i crvene). Merkur, Venera i Jupiter, čije su ose uspravne i pod 90 stepeni, nemaju nikakvih godišnjih doba, pa čak ni u smislu atmosferskih promena – što je tužno ali istinito.
Možda se najčudnije leto odvija na planeti “inspirativnog” naziva HD 131399Ab, ekstraolarnom gasnom gigantu kojeg su Danijel Apaj, astronom na Univerzitetu u Arizoni i njegove kolege otkrili prošlog jula. Planeta pripada sistemu sa tri obližnje zvezde, ali ova planeta orbitira samo oko jedne od njih, i to one najveće, koja je osamdeset odsto veća od našeg sunca. Preostale dve zvezde zajednički orbitiraju i, zajedno, poput “atletskih tegova” vezanih “gravitacionom šipkom”, takođe orbitiraju oko veće zvezde.
Pogled sa HD 131399Ab bio bi spektakularan i to ne samo zbog strahovitih vatrenih oluja koje neprekidno besne planetom, ili nedostatka čvrstog tla, ili neprekidnih kiša od rastopljenog – gvožđa. Tokom većeg dela godine, koja traje pet stotina pedeset zemaljskih godina, ove tri zvezde se zajedno pojavljuju na nebu, dajući planeti “nama poznatu noćnu i dnevnu stranu, sa jedinstvenim trojnim zalascima i izlascima sunaca”, kako je svojevremeno primetio Kevin Vagner, jedan od istraživača. Ali, dok HD 131399Ab napreduje u orbiti, a zvezde se razdvajaju, dan na njoj nastupa onda kada se zalazak jednog sunca poklopi s izlaskom drugog sunca. Tada počinje gotovo neprekidno dnevno svetlo, što je jedna nesvakidašnja vrsta solsticija: tada na planeti HD 131399Ab počinje leto, koje će trajati narednih oko sto četrdeset zemaljskih godina.
Kao što je to umnogome slučaj i sa praistorijom naše planete, kada je Zemljin nagib nastao kosmičkim slučajem odnosno udarom nebeskog tela o nju – najverovatnije je njena deklinacija tj “iskošenost” bila posledica ne jednog već serije sudara: sa kometama, asteroidima, starijim mesecima tj nekadašnjim Zemljinim satelitima… a sve se to zbilo u ranim danima Sunčevog sistema. Naš Mesec je doprineo da se ovaj nagib, zajedno sa našim letom i godišnjim dobima, tokom vremena stabilizuju i ustale. Ali, avaj… Mesec se udaljava od nas – par centimetara svake godine. To znači da će se naša osa na kraju promeniti, a za dve milijarde godina, letnje doba kakvo znamo uveliko će nestati (do tada će, takođe, okeani prokuvati i napokon ispariti, uništavajući svaku, makar i izmaštanu, mogućnost za odmor na plaži).
.
Naša osa se, međutim, već menja i to zahvaljujući – nama. Budući da Zemlja nije savršena sfera, ona se tokom svoje rotacije vrlo blago njiše, “zanosi”: premalo da bi imalo značaja s aspekta fizike kretanja nebeskih tela ali dovoljno da bi se moglo naučno izmeriti. Međutim, od 2000. godine do danas, osa planete se pomerila u izrazito istočnom smeru, prema Britanskim ostrvima, i to brzinom od oko sedam centimetara godišnje, što je dvostruko brže nego ranije. To je delimično i zbog gubitka ledenih ploča na Grenlandu i Antarktiku, čime se, pretvaranjem leda u vodu, izvršila i redistribucija mase naše planete. Ali, u aprilu prošle godine, naučnici su shvatili da postoji još jedan, veći razlog: gubitak vodene mase u Evroaziji, pošto su vodonosnici tj vodonosni slojevi koji “drže vodu” (akviferi) naprosto iscrpljeni, uz urušavanje usled dugotrajnih suša (akvifer je potpovršinski sloj ili slojevi stenske mase ili drugih geoloških sredina dovoljne poroznosti i propusnosti da omoguće kvantitativno značajan protok podzemne vode, ili zahvatanje značajnih količina podzemne vode). Ko bi rekao da je nešto tako malo kao što je akvifermogao “izmestiti” objekat koji je toliko veliki – veliki kao naša Zemlja? U čitavoj ovoj situaciji postoji i zrno utehe: od svih kosmičkih događaja koji bi mogli izmeniti godišnja doba na gore, za ovu vrstu klimatskih promena koje trenutno pogađaju našu planetu imamo najviše potencijala da promenimo nabolje. Ali, moramo da požurimo; dolazi leto.
Britanci su danas sebični – ali ne koliko i Amerikanci
Pisac Bil Brajson kaže da je Britanija, tokom poslednje četiri decenije, doživela ogromne promene, “uglavnom nabolje”. Podsećajući se trenutaka kada je prvi put kročio u ovu zemlju, on kaže da su „Britanci tada bili siromašni“, premda misli kako danas u njoj postoji “neka vrsta preterane zaokupljenosti sobom”, gledanja u svoj pupak pri čemu je prisutna opsednutost primećivanjem tuđih mana – ovakva percepcija i osećaj u prošlosti Britanaca nisu postojali. On, takođe, kaže kako se „u narod uvukla izvesna doza sebičnosti“.
Britanci su, međutim, veoma dobri u toj samozagledanosti u sebe, dodaje on – za razliku od Amerikanaca, koji su, recimo, sjajni u nošenju neprimereno velikih kofera u avione, svesni da će na taj način blokirati prostora ostalim putnicima – i čineći to bez apsolutno ikakvog srama.
Sve je u veličini
Na isti način, kao što su pri dolasku u Sjedinjene Države evropski putnici obično preplavljeni osećajem ogromnog prostranstva svega, Brajson u Evropi oseća kako je „sve majušno“. Pa ipak, on kaže da veličina zemlje – i sve u njoj – stvara jedan dublji smisao o tome šta zaista predstavlja kulturno okruženje. U tom smislu, prostranstvo kreira i pogled na svet, pa se tako i Amerikanci razlikuju od Evropljana i po ovoj percepciji sveta i prostora i veličine stvari u njemu.
“Mislim da je Britanija danas „perfektno formatirana“, a to je nešto o čemu Britanci ne razmišljaju dovoljno”, dodaje Brajson. “Kada kažem da je savršene veličine – odnosno prostora – onda mislim da ima dovoljno građana kako bi se stvorila kritična masa, koja bi mogla da odneguju potpuno nezavisnu kulturu. Ukoliko bi ostatak sveta i čovečanstva nestao koliko sutra, i dalje bismo, kroz Britance kao „jedine preživele“, kao čovečanstvo imali dobre pozorišne komade, književna dela, dobre hirurge i dobre univerzitete, kao i sve stvari koje bi svako dobro društvo trebalo da obezbeđuje.”
On kaže i da Britanija poseduje lep osećaj za održavanje udobnosti i porodice, odnosno zajednice. „Gde god da ste, kada uključite vesti, svi mi gledamo Fijonu Brus ili Hjua Edvardsa, ili šta god. Imate mnogo zajedničkih iskustava s ostalima, a kroz takav osećaj se takođe učvršćuje i osećaj zajedništva. U zemlji veličine Sjedinjenih Država ili Australije, ovakav osećaj (zajedništva) ne možete imati.”
Internet – ćaskanje s Bilom Brajsonom
Nedavno ekranizovana knjiga „Šetnja šumom“ (Walk in the Woods), napisana 1998, ovog je septembra kao film ušla i u bioskopske dvorane. Povodom ove adaptacije, novinar Džon Mulen je za dnevni list Gardijan napravio skype-intervju s Brajsonom, u kojem on daje savete budućim planinarima ali priča o razlozima koji ga inspirišu da napiše knjigu o Džordžu Vašingtonu.
Zadovoljstvo je kao ležaljka na zimskom vetru
Brajson je rekao kako je neprestano zapanjen veselošću Britanaca, „ponekad i uprkos tome što su razlozi za smeh i dobro raspoloženje manji od minimalno zadovoljavajućih“. Mulen ga je podsetio na pasus iz njegove knjige „Beleške s malog ostrva“ (Notes From A Small Island), i na momenat kada je Brajson u Krajstčerču (Christchurch, Dorset) naišao na par ufačlovan u ćebe kako sedi pred svojom kabinom-kolibom na okeanskoj obali.
“Sve kabine na plaži duž morskog žala bivale su tokom zime zatvorene – sve izuzev ove”, priseća se Brajson. “Tu je bio taj par – muškarac je istrajno pokušavao da čita novine dok ga je vetar šibao u lice. Bio je to najveći mogući izazov, pri takvim vremenskim uslovima koji izazivaju svaki osećaj izuzev zadovoljstva i udobnosti, a bilo je tako očigledno da oni ne uspevaju u svom naumu – pa ipak, uprkos svemu, videlo se da su bili beskrajno srećni! Jer, takvi su Britanci u trenucima opuštenosti. Iskreno volim i divim se toj njihovoj veštini i umeću postizanja sreće kroz male stvari i zadovoljstva, izvlačeći iz ovakvih trenutaka i situacija maksimum.”
Dolazeći iz Amerike, kako je rekao, ovo ga je godinama intrigiralo, i po njemu je to jedna od njihovih najatraktivnijih karakteristika. “Ako želite da se zabavite u Americi, morate uložiti puno novca i kupite opremu. Ali, Britancima je tako lako ugoditi, a mislim da je način na koji to rade potpuno zadivljujući.”
Ne postoji takva stvar kao što je prav put
“Ništa Britancima ne pruža više zadovoljstva od rasprave o tome kako da se odavde prebace do nekog drugog mesta”, rekao je Brajson, dodajući da on još nije stigao dotle da nađe put koji bi u Londonu vodio ravno od jednog do drugog mesta. “To je naročito tačno za britanske muškarce – posebno u kafanama”, rekao je on. U Beleškama s malog ostrva, Brajson sa zaprepašćenjem analizira zabavne razgovore između muškaraca koje je prisluškivao – i vraća se toj temi u jednom poglavlju u svojoj novoj knjizi, kaže Mullan. I kada bi u knjizi postojao samo ovaj deo, vredelo bi je kupiti.
Zbunjujuća ljubav prema životinjama – čak i prema pudlicama
U Beleškama o malom ostrvu, Brajson nailazi na jednu impresivnu zgradu u kojoj je Liga za zaštitu mačaka (sada pod imenom Zaštita mačaka). “Britanci i njihova ljubav prema životinjama je nešto u čemu ne učestvujem”, priznao je Brajson. “O meni je već zapisano da se ne bih uznemirio ni kada bi svi psi ovog sveta bili skupljeni u jednu vreću i odnešeni u neko udaljeno mesto kao što je Grenlandi tamo ostavljeni – izuzev pudlica. Njih bih upucao. ”
Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – i to o Velikoj Britaniji. Više od 20 godina nakon što je prvi put objavio Beleške sa malog ostrva, on objašnjava zašto još uvek voli tu zemlju.
Neverovatno je koliko prošlosti možete da “napabirčite” bez ikakvog napora, i priznajem da sam bio šokiran kada mi je moj izdavač skrenuo pažnju na činjenicu da će ove godine biti 20. godina od Beleški s malog ostrva.
Kada sam je pisao, moja supruga i ja smo doneli prilično naglu odluku da se preselimo u SAD. Naša namera nikada nije bila da se trajno iselimo, ali smo mislili da će pet godina ili nešto više dati našoj deci priliku da iskuse drugu zemlju i tako je ova knjiga bila neka vrsta oproštaja od Britanije, zemlje u kojoj sam sebi stvorio veoma srećan dom toko 20-tak godina. Moje putovanje je bila oproštajna turneja.
Ipak, sama organizacija ovog putovanja nije bila tako jednostavna kao što sam prvobitno mislio. U većini zemalja postoji jedan očigledan put kojim se treba kretati. U Australiji bi, na primer, trebalo bi ići obodom a onda kao strelicom pogoditi u Uluru. Ne verujem da je iko ikada napravio sličnu knjigu o SAD a da nije išao sa istočne ka zapadnoj obali ili obratno. Ali, u Britaniji ne postoji “prirodan” način za napredovanje kroz teritoriju ove zemlj. Gde god da ste, možete otići u jako velikom broju smerova. Činilo mi se kako je Dover pravo mesto za početak, jer sam tu prvi put stavio nogu na britansko tle. Odatle sam, naravno, otišao u London. Ali, gde je sledeća stanica? Nastaviti zapadno, kroz Oksford, i dalje ka Kornvolu? Ali, kako onda da se vratim do Istočne Anglije (East Anglia)? Sve je to na neki način pobrkano, pa knjiga nema neki logičan tok kretanja, osim što veoma uopšteno ide od juga ka severu.
Gledajući unatrag, većina ljudi se, izgleda, seća Beležaka sa malog ostrva kao daleko genijalnije i prijatnije knjige nego što zaista jeste. Na moje veliko iznenađenje, čitaoci su veoma često skloni da budu pozitivno nastrojeni i možete biti veoma otvoreni kada pišete o njihovim gradovima iako to nije baš uvek slučaj. Ja znam da je Mančester divno mesto i shvatio sam da je to moja krivica, ne njegova. Ali nikada nismo baš međusobno “kliknuli” i razumeli se. Mislim da je Mančester uvek bio pomalo nabusit zbog toga, iako je većina mojih šala bila izrečena sa namerom da budu zabavne.
Ako sam imao nekog uzora, bio je to neko poput Klajva Džejmsa Clive James, koji je radio svoje zabavne putopise za Observer, ali generalno je vladalo pravilo da knjige putopisa moraju biti veoma ozbiljne i napisane tako da odaju sveznalački ton pisca. Ne samo da su ovi autori znali sve o kulturama koje su pohodili, već su zapravo odavali utisak da i govore islandski. Moje iskustvo uopšte nije bilo takvo. Većina nas koji nekuda putujemo smo dosta zbunjeni, blago iznervirani pa čak i zabrinuti. Nismo sigurni da smo u pravom vozu, pomalo smo zbunjeni menijima i nismo u potpunosti uvereni da ćemo uživati u isprobavanju onoga što smo naručili. Pokušao sam da opišem kako je to putovanje meni zaista izgledalo i tu je u štivo ušla komedija, što i omogućava ljudima da se prepoznaju ne kao izuzetno sigurni već pomalo zbunjeni putnici.
Odgovor na knjigu je bio veoma dobar, ali takođe i donekle nesrazmerno preteran i ispunjen velikim brojem emocija. Bio sam tretiran kao da sam imao neki ogroman fond mudrosti i, za neko vreme, Britanija je odlučila da sam ja Amerikanac koga treba pratiti. Bilo da je bila reč o trci za predsedničke izbore ili pucnjava u srednjoj škoji Kolumbajn (Columbine High School), umeo sam da dobijem poziv od Newsnight ili Today programme. Pokušao sam da ne postanem glasnogovornik SAD, ali kao rezultat mog posvećivanja Velikoj Britaniji bio sam pozvan da se bavim i drugim stvarima koje su mi veoma godile. To što mi je ponuđeno da budem kancelar Univerziteta Darem (Durham) je bila ogromna čast. Biti predsednik kampanje za zaštitu ruralne Engleske je nešto veoma drago mom srcu.
U narednih dvadeset godina nisam mnogo mislio o toj knjizi, i kada mi je predloženo da ponovo pišem o Velikoj Britaniji bio sam pomalo sumnjičav prema toj ideji. Ali, ako sam pokušao da ne idem u potpunosti istim putevima kao u prvoj knjizi, mogao sam da izbegnem suviše komentara, kao što je recimo onaj da je “bilo mnogo bolje ranije kada je Solzberi imao knjižare sa polovnim knjigama” i tako sam krenuo. U knjizi The Road to Little Dribbling stoji ovako: Povrh Beleški sa malog ostrva sam generalno uspeo da dam prednost novim mestima – uvek sam hteo da odem u Skegness – i to mi je pružilo priliku da uporedim kako je bilo nekada i kako je danas. U izvesnom smislu postoje razlike, ne samo zbog toga što sam bio mlađi i tanji tokom prvog obilaska…
Hrana i usluga su daleko bolji nego kada sam prvi put došao ovde. Stavovi su se takođe promenili uglavnom nabolje, mada ne i uvek. Postoji taj paradoks da Britanija nikada nije bila tako bogata, a količina novca i imovine većine ljudi ne može da se poredi sa onim što su ljudi imali kada sam prvi put došao. Pa ipak, zemlja se ponaša kao da nikada nije bilo toliko loše.
Stalno se čuje „ovo sebi ne možemo da priuštimo“. Zvuči kao da smo u permanetnom vremenu štednje u kojem ne samo da sebi ne možemo dozvoliti veće stvari – stanove za sve kojima su potrebni i bolnice u svakom mestu – već i tako male stvari kao što su mala “ostrvca” sa cvećem na raskrsnicama. Sve ove stvari je zemlja imala kada sam prvi put došao ovde, i kada smo svi bili mnogo siromašniji.
Moja iskrena nada je da su to samo prolazni detalji koji se mogu promeniti, jer moje putešestvije uglavnom otkrivaju da, ako u obzir uzmemo ono što je najvažnije – pejzaž, sela, ukupan izgled – onda je Britanija u suštini i dalje isto mesto. Isto tako, kultura i karakter su gotovo isti i one stvari koje su mi bile privlačne u Velikoj Britaniji, kada sam prvi put došao ovde – smisao za humor, uređenost, osnovna pristojnost, zdrav razum, dobro vođenje i društvo kome se treba diviti – sve u svemu, izgleda kao da su ostali netaknuti. Isti kao što su bili onda kada sam prvi put kročio na ove obale pre više od četiri decenije.
Jeremy Corbyn, poznati levičarski disident, odneo je ubedljivu pobedu u trci za mesto lidera britanske Laburističke partije. Komentatori tvrde da to umanjuje šanse laburista na sledećim izborima i možda su pravu. Samo se pitam kako ljudi očigledno zatečeni Corbynovim uspehom odjednom tačno znaju šta njegova pobeda znači. Ali hajde da se igramo nečeg drugog. Skrećem pažnju na ono što je u stvari dovelo do Corbynove pobede – nestajanje umerenih laburista, piše Paul Krugman za NYT.
Kada je u pitanju ekonomija, svi Corbynovi protivkandidati su podržali politiku štednje Konzervativne partije. Oni su prihvatili i neuverljiva opravdanja te politike i preuzeli odgovornost za tuđe greške. Po analogiji sa SAD, to je kao da su 2004. svi demokratski kandidati za predsednika govorili, “Nacionalna bezbednost je zakazala, mi smo krivi za 11. septembar 2001”. Naravno da bi se glasači onda okrenuli kandidatu koji govori nešto drugo, bez obzira na njegove stavove.
Laburisti su u Britaniji nepravedno optuženi za pogrešnu fiskalnu politiku, to jest da je njihova vlada od 1997. do 2010. previše trošila, što je dovelo do deficita, dužničke krize i recesije. Onda je konzervativna vlada navodno bila prinuđena na velike budžetske rezove, pre svega u socijalnim davanjima. Većina britanskih medija je bez zadrške prihvatila ovo tumačenje konzervativaca. U pitanju je spektakularna obmana, jer je ovo objašnjenje skoro sasvim pogrešno.
Da li je poslednja laburistička vlada zaista vodila neodgovornu fiskalnu politiku? Pred početak krize 2008, Britanija je imala mali budžetski deficit – sličan tadašnjem američkom. Britanski dug izražen kao udeo BDP-a bio je manji nego kada su laburisti preuzeli vlast desetak godina ranije. Bio je manji nego u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji, osim u Kanadi. Danas se tvrdi da je fiskalna pozicija bila znatno lošija nego što brojke pokazuju, zbog pregrevanja britanske ekonomije izazvanog neodrživim mehurom rastućih prihoda. Ali u ono vreme to niko nije govorio. Naprotiv, u nezavisnim izveštajima, na primer Međunarodnog monetarnog fonda, sugerisano je da bi smanjivanje deficita bilo korisno, ali niko nije govorio da vlada rasipa novac i troši iznad svojih mogućnosti.
Istina je da je britanski deficit naglo porastao posle 2008, ali to je bila posledica krize, a ne njen uzrok. Javni dug je takođe porastao, ali je i dalje bio niži od nivoa zabeleženih tokom većeg dela istorije moderne Britanije. Najbolji dokaz za to je poverenje investitora u britansku solventnost: kamatne stopesu ostale niske. To znači da stvarni ekonomski problemi nisu posledica fiskalne krize i da oštri zaokret u pravcu štednje nije bio neophodan.
Ukratko, priča o krivici laburista za ekonomsku krizu i nužnosti uvođenja mera štednje je besmislena. Ali britanski mediji je uporno ponavljaju, a prihvatili su je i svi Corbynovi protivkandidati, čime su se praktično složili sa konzervativcima da su laburisti upropastili ekonomiju, što prosto nije tačno. Zato Corbynov trijumf nije iznenađenje, u kontrastu sa spremnošću umerenih laburista da prihvate svoje navodne greške iz prošlosti.
Postavlja se pitanje zašto su na to pristali. U Americi je to drugačije. Optužbe za deficit su bile predmet rasprava 2010-2011, ali nikada nisu definisale okvir debate. Umereni američki demokrati nisu mekša verzija republikanaca. Deo odgovora je i u tome što američki mediji nisu naseli na fiskalne fantazije. Kako god, opšti je utisak da se laburistički mejnstrim odrekao svojih uverenja, što mi je neshvatljivo. Tako da Corbynov uspeh nije toliko posledica skretanja biračkog tela stranke ulevo, koliko posledica neobične i tužne istorije moralnog i intelektualnog propadanja umerene struje u Laburističkoj partiji.