„Društvena distanca“: Sitkom priručnik o radu i životu na daljinu

Nove televizijske serije napravljene u i o pandemiji su fascinantne, prve crtice iz pop-istorije ovog trenutka, čak i ako su „umešane“ tako da prođu kao čista zabava.

Američki glumac Majk Kolter u „Društvenoj distanci“, najnovijoj TV seriji koja oslikava pandemiju viđenu očima gledalaca

Kada je pandemija pogodila svet, glavni problem televizijskih produkcija bio je kako u tom trenutku napraviti gledane emisije. Naredni i s tim povezan problem bio je, naime, kako uopšte uspešno praviti emisije koje opisuju ova nikom draga vremena.

Producenti su se prvo pozabavili tim srodnim problemima, tehničkim i narativnim, u posebnim epizodama-specijalima poput „Parkova i rekreacije“ i „30 Rock“, kao i u jednokratnim „one-off“ epizodama tekućih serija, uključujući pravničku dramu CBS-a, „All Rise“, uz one iz posebnih ponuda, poput nezgodne “Coastal Elites“.

Najuočljivije kod većine njih je to što su uopšte završene, ali niko od producenata ovih serija i epizoda nije morao da im održava „prilaz“ tokom cele sezone (Avgustovska mini-serija od četiri epizode, „Ljubav u doba Korone“, pala je negde između jednokratnog specijala i „serije u najavi“).

Dve su serije koje ovog meseca testiraju sposobnost producenata da naprave ubedljiv televizijski pristup u i o globalnoj pandemijskoj krizi (dok još traje), i, kao kada su gledaoci svojevremeno zaranjali u „nekadašnju normalu“ jednog sitkoma tipa „Kanc“ (The Office), da li neko uopšte želi da odmah, usred pandemijske krize, vidi takvo šta – svoj trenutni život i izazove koje svakodnevno donosi.

Dve serije, „Povezivanje…“ (Connecting) na NBC-u, i „Društvena distanca“, koje su u četvrtak 15. oktobra  stigle na kabl, predstavljaju komedije. Možda to i ima smisla: Baš kao što je serija „M * A * S * H“ napravila mračnu komediju od Korejskog rata usred rata u Vijetnamu, producenti ovih serija bi morali imati dobar predosećaj u vezi gledanosti: kako da producenti iznađu način da svoje gledalaštvo makar na tren odalje od nezgodne stvarnosti, i to uz „više te stvarnosti“ koju im serviraju? Iskreno, to predstavlja jednu tešku prodaju, pritom bez obećanja da će njihovoj budućoj publici, barem teoretski, izmamiti osmeh.

Remote Control: Making Television Mid-Pandemic

A neki su koncepti više teoretski od drugih. Dobronamerni, ali možda i previše učtivi koncept „Povezivanja…“ ne deluje toliko kao organska, detaljna priča, koliko kao jednokratna pandemijska sezona postojećeg, sitkoma „na opštu temu“ za druženje-gledanje s prijateljima, neke vrste „sitkoma čije prethodne sezone niste videli“.

Komedija „Blindspot“ čiji su tvorci Martin Ger i njegov česti saradnik Brendan Gal je usredsređena na grupu prijatelja u Los Anđelesu, sada svedenih na video-ćaskanja između čekanja dve isporuke hrane i usuda praćenja vesti tokom pandemije.

Zastupljene su mnoge glavne grupe iz komedije prijatelja, sa pandemijskim obrtima na svaku situaciju i svaki tip prisutnih neuroza. Visoko tenzičnog Pradipa (Parveš Čina) izluđuju njegova mala deca. Geret i Mišel (Kit Pauel i Džil Knoks) sa grižom savesti otkrivaju da njihov brak sve brže i bolje napreduje kako se svet raspada. A možda-i više-nego-prijatelji, Eni i Ben pronalaze neki svoj will-they-won’t-they način koketiranja, ometanog realnošću karantina.

Sitkom se hronološki razvija od početka zvaničnog ukaza o uvođenju karantina. Jedno od njegovih zadovoljstava je obraćanje pažnje na detalje u tim ranim danima opšteprihvaćenih mera izolacije; proveli smo dovoljno vremena noseći se sa tim da je pandemijska nostalgija zapravo realna, mada uznemirujuća stvar. Sećate se nestašice toplomera? A sećate li se kako ste sami pravili sredstva za dezinfekciju ruku? Sećate se usavršavanja recepata na bazi kiselog testa, te montipajtonovske veštine koju smo u izolaciji upražnjavali do iznemoglosti? (kao i druge recepte, naravno).

„Povezivanje…“ promeće svoj humor u prostoru u kojem su prisutne nešto teže realnosti. Ellis (Shakina Nayfack) je transrodni lik, izgubila je posao u recesiji i brine se zbog izvesnosti plaćanja daljih hormonskih tretmana. Tu upada Džezmin (Cassie Beck), doktorka iz Njujorka, koja nam svojim replikama dočarava stvarnost sa svih frontova korone.

„Povezivanje…“ može biti percipirano kao prethodnica već postojećih korona-sitkoma koje nikada niste videli – izuzev u vašoj realnosti

Sve ovo je ozbiljno, razumno ambiciozno i pomalo smešno. Ipak, „Povezivanju…“ nedostaje veza, njeni likovi i dinamika su previše standardni problem da bismo se na njih mogli prikopčati. Previše je pristojno upakovanog i odmerenog začikavanja kojem, čini se, kao da treba neki pravi povod za smeh, a ako govorite o 2020. godini tokom te iste 2020. godine, onda je to ona vrsta smeha za koju se čini kao najizglednija da će – nakon smejanja – uslediti knedla u grlu.

To je režim rada jedne efikasnije verzije sitkoma, „Društvene distance“, antologijske komedije od osam epizoda koju je kreirala Hilari Vajsman Grejem. I ova njena komedija situacije, smeštena u scenario za „Društvenu distancu“ je oštra, provokativna i katarzična, a ponajčešće je ukorenjena u ličnoj patnji i nelagodnosti.

I mada su epizode ​​kratke (neke su kraće od 20 minuta), njihovo gledanje podstiče osećaj da vam u živote ulaze likovi od krvi i mesa, čije priče i sučeljavanja prethode koroni, i koji bi bili zanimljivi i inače, izvan konteksta pandemije.

Epizode ​​su poput sažetih jednočinki u scenskim nastupima, počev od seksualne farse (žovijalni nastavak o zaluđenom paru koji traži siguran karantinski trougao) do upravo i isključivo ove melodramamatske strane priče.

U epizodi „Izbrišite sve buduće događaje“, alkoholičar Ajk (Majk Kolter), koji iza sebe ima već nekoliko meseci trezvenjaštva uz kompulzivne navale straha od epidemija, klimatskih promena, berzanskog kraha itd kada se po uvođenju karantina raziđe s devojkom. Izolacija pogađa dvostruko teže nekoga ko se oporavlja. „Samo se fokusiraj na sebe“, sugeriše mu njegov prijatelj Džin, iz kružoka Anonimnih alkoholičara (Stiven Veber) preko FejsTajma. „Ako se budem još više fokusirao na sebe, zatrudneću“, odgovara mu Ajk.

‘Parks and Recreation’ Reunion: Isolate Yo’ Self

Kao i druge „karantinske produkcije“, tako je i „Društvena distanca“ morala da udovolji ograničenjima spajanja i ukrajanja mnoštva solo-scena. “Otkrio sam da mi je s nelagodom privukla pažnju scena u kojoj su dva glumca delila fizički prostor: bio je to refleks naučen tokom meseci epidemije, nepoznate opasnosti”, piše autor ovog članka, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa, Džejms Ponivozik.

Ponekad se „Društvena distanca“ oslanja na realne porodične veze kako bi glumce bezbedno odvela na istu scenu, poput bračnog para iz stvarnog života – Beki En i Dilana Bejkera – koji glume penzionere, otkrivajući da su im se životni ciljevi razdvojili („Povezivanje …“ čini isto sa Knoks i njenim supružnikom Pauelom, koji su te scene snimali u svom domu).

Pa ipak, serija „Social Distance“ koristi se ograničenjima kao kreativnim podsticajem, zahvatajući sve raspoložive platforme koje se sada koriste za virtuelno povezivanje – ne samo Zum, već i mrežne video-igre, TikToks, Grindr, itd – spajajući ih u novu pripovedačku formu („Povezivanje…“ je manje dalekosežno u upotrebi formata, premda uspeva da napravi svojevrsnu zamenu, surogat za druženje, recimo, u virtuelnoj igračnici pokera).

Narativni oblik govori nešto o životu u karantinu, ali takođe obuhvata „digitalni životopis 2020. godine“ uopšte. Sezona je organizovana hronološki, a kako se razvijaju, priče sve manje govore o pandemiji, baš kao što, vremenom, to čini i sam život.

Poslednja epizoda, o afroameričkim video-tehničarima koji se pripremaju za snimanje virtuelne mature u uglavnom beloj pripremnoj školi, usredsređena je na proteste koji se zalažu za rasnu pravdu i jednakost nakon ubistva Džordža Flojda (koji se, što je šokantna podudarnost, takođe pojavljuje u „Povezivanju…“)

Jedna od jačih epizoda, „sve je V u depresivnom RN“, priča je o simpatičnom tinejdžeru sklonom srceparajućim životnim igrokazima, koji pokušava da oživi i ustoliči svoju zaljubljenost u saigrača… što, u suštini uopšte ne mora i ne treba da bude priča nastala usled opšteg karantina – delimično i stoga što se bavi kulturom, kulturnim matricama i generacijom koja je navikla da živi u virtuelnom prostoru.

‘30 Rock’ Reunion Review: A Few Laughs, a Lot of Blergh

Gledajući ovu epizodu, glavni televizijski kritičar Njujork tajmsa Džejms Ponivoznik se opsetio jednog od najizuzetnijih specijala na temu pandemije koje je dosad video, a koji je legitimno bljesnuo u formi epizoda: Mejova epizoda u karantinu na Apple TV+ tehnoteke zvane „Mitska potraga: Gavranova gozba” (Mythic Quest: Raven’s Banquet). Istakla se, po njemu, i animirana epizoda „Dan po dan“ (One Day at a Time), iako napisana pre pandemije, i koja se samo ovlaš dotiče virusa.

Dirljiva i istinski smešna, epizoda „Mitska potraga“ (Mythic Quest) koristila je tehnologiju ne da bi dočarala teško zamislive vratolomije, već kao jedan od načina na koji njeni likovi prirodno komuniciraju, izrugujući se sebi i svemu preko grupnih „ćaskaonica“, uz to beležeći svoju zabrinutost u komunikacijski kod. Virtuelne interakcije su se činile ne toliko odgovorima na hitne situacije koliko delom već postojećeg vizuelnog jezika serije.

„Povezivanje…“ je premijerno prikazano sa slabim rejtingom, mada je to možda manje odraz kvaliteta koliko (ne)zainteresovanosti gledalaca vezanih za svoje domove da gledaju seriju u kojoj su glavni junaci – vezani za svoje domove. Već je postala uobičajena floskula da je televizijski program bio „bekstvo“ tokom pandemije, ali je sigurno da je TV kutija (ili panel) predstavljala jedno od zadovoljstava gledalaca: to, što možete, ako ništa drugo, barem gledati druge kako nastoje da se uklone iz pandemijskih regulativa i uzusa, nastojeći da ih nekako „predriblaju“.

Bez obzira da li će neka od ovih epizoda/serija prerasti u sezonski hit ili u trajnu klasiku, one su već deo TV istorije. Ukoliko se, ako Bog da, globalna vanredna situacija ne oduži na više godina, one bi mogle biti među našim jedinim pop-kulturnim zapisima o tome kako su ljudi živeli tokom pandemije. Zapisi o nama – zarobljenim svim analognim i tehnološkim sredstvima koje smo koristili tokom te iste pandemije.

Ovakve serije bi, gledano iz aspekta kreativnosti, mogle čak sadržati i snagu trajnog nasleđa i „zadužbine za budućnost“. Ove emisije i programi, u najboljem slučaju, podstiču nešto više od puke znatiželje i nisu tek jeftini trikovi za privlačenje pažnje. Kao i toplije verzije „Crnog ogledala“, one koje su prostosrdačnije, tako i „pandemijske produkcije“ pronalaze nova sredstva za istraživanje našeg sadašnjeg življenja, koje je postalo daleko više virtuelno, i koje je posredovano mnogo pre bilo kog virusa.

Na kraju krajeva, korona virus nije sam po sebi stvorio tele-konferencije i internet-ćaskaonice. Već neko vreme, i to dosta godina pre korone, veliki deo svojih stvarnih života, zapravo, i nismo sasvim vodili u stvarnom svetu.

Doći će dan kada će pandemija i njen improvizorijum zabave proći. Ipak, otkrivanje svih načina kojima možemo ovladati našim virtuelnim životima bi se moglo pokazati kao iskustvo korisno za scenariste, dramaturge i „medijske pripovedače priča“, još zadugo nakon što ponovo budemo u mogućnosti da delimo iste prostorije i mesta na kojima ćemo se uživo oglasiti.

 

Njujork tajms

Džon Miršajmer: kidanje veza između Kine i SAD kao rizik od ulaska u nuklearni rat

Da li je snažnija eskalacija sukoba između Sjedinjenih Država i Kine neizbežan proces?

Tako barem misli poznati američki politikolog John Mearsheimer, jedan od vodećih teoretičara „neprijatnog realizma“. Ovaj profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu je pre više od dve decenije prvi predvideo aktuelni sukob između dve supersile.

Rođen 1947, Miršajmer je diplomirao na Vest Pointu, a zatim pet godina služio kao oficir u američkim vazduhoplovnim snagama, period tokom kojeg je i magistrirao na međunarodnim odnosima (1974), da bi na Kornelu 1980. stekao doktorat iz istog predmeta. Od 1980. do 1982. bio je postdoktorski saradnik Centra za međunarodne poslove Univerziteta Harvard. Tokom akademske godine ’98-’99. bio je saradnik njujorškog Saveta za spoljne poslove ‘Vitni H. Šepardson’. Na Čikaškom univerzitetu je od 1982. Istaknuta intelektualna figura, član je Američke akademije nauka i umetnosti. Prevođen i na srpski, njegove knjige su u kurikulumima svakog ozbiljnijeg univerziteta (krajem prošle godine je posetio Beograd). Na Istoku i Zapadu je podjednako rado viđen i citiran.

U nastavku slede izvodi iz nedavnog video-intervjua za Asahi Shimbun, u kojem je Miršajmer izneo svoju analizu i viđenje razloga koji stoje iza sukoba, kao i narednog verovatnog poteza Sjedinjenih Država.

*  *  *

AS: Sukob između Sjedinjenih Država i Kine je intenziviran, posebno od izbijanja pandemije. Kineski državni mediji proglasili su pandemiju signalom koji označava kraj američkog stoleća. U međuvremenu je u novi izveštaj američke vlade uneto da Peking očigledno vidi sebe kao „uključenog u ideološko nadmetanje sa Zapadom“. Mislite li da su dve zemlje već započele pravi Hladni rat? I, ukoliko je tako, zašto?

JM: Pravi hladni rat počeo je pre korona virusa, a sama korona nije mnogo bitna. A ni ideologija nije mnogo bitna. Ono što je bitno jeste ravnoteža snaga. A činjenica je da je Kina u poslednjih 20 godina postala tako moćna.

Ozbiljni su izgledi da bi (Kina) mogla postati azijski regionalni hegemon. A Sjedinjene Države ne tolerišu konkurente. Ideja da će Kina postati regionalni hegemon je za Sjedinjene Države neprihvatljiva.

Dakle, sukob interesa je generisan ovom fundamentalnom promenom koja se dešava unutar ravnoteže snaga supersila. Ovo suparništvo pokreće konkurenciju. I samo bih još napomenuo da ćete čuti puno priča o činjenici da su Sjedinjene Države liberalna demokratija a da je Kina komunistička država. Pa je, prema tome, ovo i svojevrsni ideološki sukob.

AS: U knjizi „Tragedija politike velike moći“ koju ste objavili 2001. godine ste na jednom mestu rekli da nikada neće doći do mirnog uspona Kine, i da ste predviđali sukob između SAD i ove zemlje. Kada je, po vašem mišljenju, došlo do te presudne tačke, prekretnice u njihovom bilateralnom odnosu?

JM: Na to je teško odgovoriti jer je sve zapravo pokrenuto još početkom devedesetih, kada je Kina otpočela svoj uspon. Tada je počelo.

U tom unipolarnom trenutku (kada je po rušenju Berlinskog zida SAD jedno vreme ostala bez ozbiljnijeg rivala u svetskoj politici i ekonomiji), Kina je s entuzijazmom nezadrživo krenula napred. Pored toga, bilo je mnogo događaja od značaja za razvoj ove situacije. Najvažnije je da je ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine stvarno omogućio ubrzanje njene ekonomije – do te mere da možete precizirati datum kada su Sjedinjene Države priznale da je uspon Kine problem, i da će Kina, na neki način, morati da bude „sapeta“.

AS: Neki analitičari u Sjedinjenim Državama i Japanu tvrde da, dok su bilateralne ekonomske veze između Sjedinjenih Država i Kine doživljavale konstantan rast tokom 14 godina takozvane ‘politike uključenosti’ (Kine u svetske ekonomske i trgovačke tokove), nije bilo lako izvodljivo da bilo koja zemlja podstakne neki otvoreni rat. Da li se slažete u ovoj konstataciji?

JM: Pa, brojni su stručnjaci to isto izjavljivali i pre Prvog svetskog rata. Govorili su da u Evropi postoji ogromna ekonomska međuzavisnost i da se, shodno tome, niko ne bi usudio da otpočne rat jer bi na kraju ubio koku koja nosi zlatna jaja. Ali, uprkos tome, imali smo Prvi svetski rat. Ono što vam govori ta situacija (s početka XX veka) je da možete imati ekonomsku saradnju, a istovremeno i suparništvo na polju bezbednosti.

A ono što se ponekad dogodi je da ovaj bezbednosni rivalitet postane toliko intenzivan da u jednom trenutku prevagne nad ekonomskom saradnjom, i tada imate sukob. Napravio bih, ipak, korak dalje i rekao da, ukoliko pogledate šta se danas dešava u svetu – da ekonomska saradnja između Sjedinjenih Država i Kine počinje da lagano nestaje – onda, samim tim, prisustvujete njihovom ne samo ekonomskom već i bezbednosnom rivalstvu.

Kao što vam je dobro poznato, Sjedinjene Države su svoje oružje uperile ka kompaniji Huawei technologies. SAD žele da unište Huawei.

Sjedinjene Države bi želele da kontrolišu 5G. Sjedinjene Države žele da ostanu na prvom mestu svih savremenih sofisticiranih tehnologija današnjice, pa u tom pogledu Kineze doživljavaju kao pretnju. A to vam govori da ne samo što ovde na sceni imate vojno, već i ekonomsko suparništvo.

AS: Za razliku od ere Hladnog rata, danas niko precizno ne zna kakav je i koliki kineski nuklearni arsenal. Rekli ste da, budući da Istočna Azija nema nekakav centralni front poput Evrope nekada, postoji mogućnost rasplamsavanja rata između Sjedinjenih Država i Kine oko istočne Azije. Mnoge zemlje koje okružuju Kinu, posebno Japan, kao i druge zemlje koje ne poseduju nuklearno oružje bi bile ranjive na napad iz Kine. Mislite li da bismo u budućnosti mogli prisustvovati izbijanju rata na području Istočne Azije?

JM: Dozvolite mi da odgovor započnem s par reči o Hladnom ratu, a zatim uporedim situaciju u istočnoj Aziji sa situacijom u Evropi tokom  ere Hladnog rata. Suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza je u toj epohi bilo usredsređeno na centralnu Evropu. Nekada smo razgovarali o centralnom frontu, na kojem ste imali Varšavski pakt s jedne, i NATO sa druge strane.

A kada bismo govorili o potencijalnom američko-sovjetskom ratu, on je uključivao taj centralni front (na tlu Istočne i Srednje Evrope). Dakle, na tom centralnom frontu su bile razmeštene snage dve supersile, do zuba naoružane nuklearnim oružjem. To je značilo da bismo imali Treći svetski rat u Srednjoj Evropi; imali biste dve ogromne armijske grupe koje su se obrušile jedna na drugu, svaka sa hiljadama nuklearnih bojevih glava.

Nije iznenađujuće to što, dok smo tokom Hladnog rata igrali ratne igre, bilo izuzetno teško – ako ne i nemoguće – otpočeti rat upravo u toj vrućoj zoni Srednje Evrope jer se niko – s koje god da je suparničke strane pravilno rasuđivao – ne bi usudio da ga započne, s obzirom na „lepe izglede“ i mogućnost od otpočinjanja nuklearnog Armagedona.

Sada, za razliku od situacije u Istočnoj Aziji, koja je centralna tačka rasplamsavanja sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, postoje tri mesta na kojima biste mogli imati taj budući rat: Južno kinesko more, Tajvan i Istočno kinesko more.

Te oblasti nisu ekvivalentne centralnom frontu u hladnoratovskoj Srednjoj Evropi. A moguće je, takođe, zamisliti jedan konvencionalni rat potpuno ograničenog okvira dejstva koji bi izbio u jednoj od ove tri oblasti. Mnogo je lakše zamisliti da bi se desilo takvo šta nego nekakav rat koji bi po obimu bio nalik centralnom, srednjoevropskom frontu tokom Hladnog rata.

To ne znači kako je „samorazumljivo“ da će se rat u istočnoj Aziji desiti. Ne tvrdim to, ali je prisutna razumna verovatnoća da će se Sjedinjene Države, Kinezi, i možda neki od američkih saveznika poput Japana zadesiti u pucnjavi u, recimo, Istočnom kineskom moru.

U tom slučaju, ukoliko taj vojni poduhvat Kina izgubi, ili ako ga izgubi SAD, postojaće ozbiljno iskušenje da, „u nastavku programa“, poražena strana upotrebi nuklearno oružje; jer, Sjedinjene Države su se obavezale da će, ukoliko Japan izgubi konvencionalni rat, one upotrebiti nuklearno oružje za odbranu Japana. A neko bi sada mogao prokomentarisati da je nezamislivo da bi Sjedinjene Države ili Kina upotrebile svoje nuklearno oružje.

Mislim, međutim, da to ovde neće biti slučaj jer biste to nuklearno oružje koristili na moru (okeanu). A po svoj prilici, ne biste gađali ni kinesko kopno. Pa, prema tome, moguće je razmišljati u smislu “ograničenog nuklearnog rata”, u kojem će upotreba atomskog oružja  biti u ograničenim okvirima.

Dakle, veoma brine to što bismo imali ne samo rat između Sjedinjenih Država i Kine, već i to što postoji ozbiljna mogućnost da se u tom ratu upotrebi nuklearno oružje.  Mislim da je, na jedan veoma bitan način, verovatnoća od izbijanja nuklearnog sukoba danas daleko manja nego što je to bio slučaj tokom Hladnog rata.

AS: Visoki kineski zvaničnici su Sjedinjenim Državama jednom prilikom iznele predlog da bi dve supersile mogle podeliti Tihi okean i da, onda, svaka uživa u sferi svog uticaja. Mislite li da će Sjedinjene Države ikada prihvatiti takvu ideju?

JM: Ne, Sjedinjene Države neće prihvatiti deljenje moći. Deljenje vladavine i moći onako kako ste je opisali bi značilo dozvoliti Kini da postane regionalni hegemon u Aziji, a SAD to neće tolerisati. Amerikanci su spremni da ulože izvanredne napore samo kako bi sprečili da Kina postane njihova ravnopravna konkurencija.

Ovde je možda zgodno prisetiti se da su Sjedinjene Države u XX veku bacile na smetlište istorije četiri potencijalna rivala: carsku Nemačku, carski Japan, nacističku Nemačku i Sovjetski Savez.

Ukoliko se desi  da Kina postane regionalni hegemon u Aziji, ona na tom kontinentu neće imati pretnji koje bi je zabrinjavale, pa će biti slobodna da ušeta u područje zapadne hemisfere i tu formira vojne saveze sa zemljama poput Kube i Venecuele. Zbog toga se SAD trude da spreče kinesku dominaciju nad Azijom.

AS: Vaš esej iz 2014. pod nazivom „Reci zbogom Tajvanu“ je bio predmet široke rasprave. Mislite li da će Sjedinjene Države dići ruke od Tajvana ukoliko Kina interveniše?

JM: Verujem da će se Sjedinjene Države boriti da odbrane Tajvan ako ga Kina napadne. Po mom mišljenju, nezamislivo je da bi Sjedinjene Države ostale po strani i dopustile Kini da osvoji Tajvan. Da (dosad) nismo branili Tajvan, to bi imalo pogubne posledice po naš odnos sa Japanom, Južnom Korejom i ostalim našim saveznicima u istočnoj Aziji.

Rekao bih, međutim, da je to i razlog što su urednici časopisa ’National Interest’ stavili naslov „Zbogom Tajvanu“; možete zamisliti moguću situaciju u narednih 30 ili 40 godina gde je Kina narasla toliko da Sjedinjene Države jednostavno ne mogu odbraniti Tajvan usled geografskog položaja.

AS: Kina je ojačala svoju strategiju efikasnog odvraćanja američkih nosača aviona od prilaska Tajvanskom tesnacu. Da li bi SAD mogle da krenu u razmeštanje svojih vojnih snaga u Aziji usred neke potencijalne krize?

JM: Ne mislim da će nosači aviona biti od velike pomoći. Mislim da ubrzano dolazimo do tačke u kojoj nosači aviona postaju glineni golubovi (sitting ducks). Mislim da će biti nužno osloniti se na druge vrste vojne sile: Taktičke letelice koji poleću sa kopnenih aerodroma, balističke rakete, podmornice i tako dalje.

AS: Kako ocenjujete Trampovu politiku prema Kini?

JM: Mislim da je Tramp mudro shvatio da je za Sjedinjene Države važno da zadrže Kinu, ne samo u vojnom već i ekonomskom smislu.

AS: Njegova administracija, međutim, nije uspela da ostvari rezultat.

JM: Mislim da je problem sa Trampovom administracijom u tome što je loše obavio posao u vezi domaćih (američkih) odnosa sa saveznicima poput Japana i Južne Koreje, Filipina, Australije i Vijetnama, i tako dalje. Ovde nam je potrebno američko liderstvo sposobno da sastavi kohezivnu strukturu Alijanse, onog saveza koji bi mogao da suspregne Kinu. A Trampova administracija je američke saveznike tretirala s prezirom.

AS: Ako predsednik Tramp ne bude ponovno izabran, već predsednik postane Džo Bajden, kandidat Demokratske stranke, mislite li da bi Sjedinjene Države mogle obnoviti odnose sa svojim ključnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i Nemačke? Šta mislite da je najefikasniji način koji bi Bajdenova administracija trebalo da primenjuje kako bi zaustavila Kinu?

JM: Ukoliko Joe Biden bude izabran za predsednika, a demokrate dođu na vlast,  mislim da će doći do oporavka veza s našim saveznicima u Evropi i istočnoj Aziji, i da ćemo se prema njima ponašati na isti način na koji smo se ophodili sve dok Tramp nije preuzeo dužnost.

Tramp je anomalija. Tramp je neprijateljski raspoložen na veoma specifične načine. Tramp je neprijateljski raspoložen prema američkim saveznicima jer smatra da su američki saveznici „iskoristili“ Sjedinjene Države. Smatra da to naročito važi za Nemačku. Ova i još neke zemlje iz Alijanse se, po njegovom mišljenju, „besplatno grebu“ (free riders); Slobodno se, misli on, i neometano grebu, iskorišćavajući Sjedinjene Države na njenom tlu. I on je zbog toga veoma ljut. Ta ga je ljutnja dovela do toga da gotovo sve američke saveznike tretira poprilično loše.

Ne verujem da će to biti slučaj ako Bajden postane predsednik, a demokrate se vrate u Belu kuću. Mislim da ćemo imati mnogo bolje odnose između Japana i Sjedinjenih Država. A Japan neće morati da troši beskrajno puno vremena pokušavajući da pronikne šta je to tačno Trampova politika, i šta on to radi iz minuta u minut. (Ukoliko Bajden postane predsednik) Imaćemo više pravilnosti i izvesnosti u našoj spoljnoj politici.

I mislim da će to biti dobro. Ali bih isto tako napomenuo kako da verujem da će, kao i Tramp, i demokrate biti sklone suzdržanosti. Ako demokrate pobede Trampa u novembru, ne mislim da će biti ikakvog umanjenja američke restriktivne politike.

Prošlog oktobra sam u Kini proveo  17 dana. Tada sam razgovarao sa svim prvacima kineske spoljne politike. S aspekta američko-kineskih odnosa, gotovo svi s kojima sam pričao veruju da nije važno hoće li Tramp ove godine pobediti ili izgubiti; Kinezi veruju da Amerikanci gledaju Kinu „preko nišana“, i da to (američki izbori u novembru) ništa neće promeniti. Mislim da su u pravu.

AS: Kakav bi, po vašem mišljenju, trebalo da je pristup Japana protiv nedavnog jačanja kineskih vojnih snaga?

JM: Mislim da su Kinezi nesumnjivo ojačali svoje vojne kapacitete u odnosu na Japan. Posebno je jasno da raste opasnost od nuklearnog oružja srednjeg dometa (INF). Naravno, neke od tih raketa nemaju nuklearne bojeve glave. U pitanju su konvencionalne, ali u svakom slučaju arsenal raketa srednjeg dometa usmerenih na Japan, čiji je broj uveliko porastao.

Mislim da se ovde moraju desiti brojne stvari. Pre svega, Japanci će morati da potroše mnogo više novca na odbranu. Drugo, moraće da mnogo više sarađuju sa Sjedinjenim Državama. Zapravo je vrlo važno da ove dve strane rade zajedno. I mislim da će Japanci morati da razmeštaju sopstvene INF ili rakete srednjeg dometa, a ne nuklearne. Mislim da se  za nuklearno odvraćanje u ovom trenutku Japanci mogu osloniti na Sjedinjene Države.

AS: Ostrva Senkaku predstavljaju jednu od najopasnijih tačaka razdora između Kine i Japana. Da li bi Sjedinjene Države rasporedile svoje vojne snage protiv Kine kako bi zaštitile ovakva nenaseljena ostrva?

JM: Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da će pomoći Japanu u odbrani Senkakua. Mislim da je potrebno da Sjedinjene Države “sasvim pojasne” da će pomoći Japanu u odbrani ovog arhipelaga, a Sjedinjene Države i Japan moraju da razviju vojne kapacitete kako bi ga odbranile. Tako moraju da zajedno rade kako bi stvorili jednu značajniju moć odvraćanja, koja će odbiti Kineze od zauzimanja tih sićušnih, pustih ostrva.

* * *

Kenji Minemura je stariji dopisnik iz oblasti diplomatije. Radio je kao šef odseka za dopisnike Ministarstva spoljnih poslova u Vašingtonu, a prethodno kao dopisnik iz Pekinga. Takođe je aktivan kao istraživač pri Školi za javne politike Univerziteta u Hokaidu.

Kenji Minemura (Asahi Shimbun)

 

Srodni linkovi:

John J. Mearsheimer: The Burden of Irresponsibility

Da li SAD i Kina mogu da izbegnu Tukididovu zamku?

Džon Miršajmer, “Velika Zabluda”

Džon Miršajmer, “Tragedija politike velikih sila”

The Thucydides Trap: Are the U.S. and China Headed for War?

Destined for War: Can America and China Escape Thucydides’s Trap?

Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku

Ko su i kakvi bili originalni anti-vakseri?

Kako je pregalaštvo izumitelja vakcinacije Edvarda Dženera doprinelo današnjim kulturnim sukobima.

Septembra 1798. godine je objavljena knjiga s neobičnim premisama koja je trebalo da promeni svet. Na prvi pogled, „Ispitivanje kravljih boginja“ je pre ličilo na objavljivanje poteklo iz sujete nego na jednu od najvećih prekretnica u istoriji medicine. Njegov autor, lekar po imenu Edvard Džener (Edward Jenner), bio je nepoznat izvan glosterskog seoskog okruga.

U ilustrovanom priručniku na 75 stranica, Džener je objasnio kako bi se ljudi mogli zaštititi od malih boginja, veoma sličnih kravljim samo daleko smrtnonosnijim – užasno svirepe bolesti koja je u vreme do pronalaska vakcine ubijala jednu na 12 zaraženih i ostavljala mnoge preživele s trajnim ožiljcima i zdravstvenim posledicama – primenjujući „pelcovanje“ odnosno jednu vrstu „fiziološkog kalemljenja“ – upravo koristeći uzorak kravljih boginja – ubacujući u ljudsko telo nedovoljno poznatu bolest koja je prevashodno pogađala stoku. Ovaj izvanredni i potpuno revolucionarni postupak nazvan je vakcinacijom, od latinskog naziva za kravu.

“Zarazni sadržaj”: Naslovna stranica knjige Edvarda Dženera

Ova “Istraga” odnosno ispitivanje je odmah postala senzacija. U roku od nekoliko godina, vakcinacija je prerasl u glavne tokove medicinske prakse u Britaniji, Evropi i Severnoj Americi, dok ju je kralj Španije proglasio “božanskim darom”, uredno prosleđivan svima koji su u ime španske krune hitali ka njenim kolonijama širom sveta. U vreme kada je Džener umro (1823.), milioni su ga smatrali herojem. Njegovi obožavaoci su bili Indijci, ruska carica (koja mu je iz zahvalnosti poslala dijamantski prsten) i Napoleon, koji „ovom čoveku nije mogao ništa da odbije“ iako su Francuska i Engleska u to vreme bile u ratu. Luj Paster (Louis Pasteur) je 1881. predložio da se termin ‘vakcinacija’ koristi za bilo koju vrstu ovog postupka, primenjivanog na različita oboljenja.

Ali, Dženera nisu svi gledali kao sveca. Princ Albert je 1858. godine na Trafalgar Skveru otkrio njegovu statuu, usred mnogo pompe ali, s druge strane i „izvesnih okolnosti“ Negodovanje je bilo toliko da je dve godine kasnije statua bila odneta do odmarališta u „manje istaknut i bitan“ ambijent kraljevskih parkova Kensington Gardens. Dženerovi najraniji i najglasniji protivnici bili su ljudi iz crkve, koji su smatrali da su „boginje Bogom data činjenica života i smrti“. Protivnici vakcinacije su razmišljali ovako: „Ako je Svemogući odlučio da će nekoga pogubiti tako što će na nekoga poslati boginje, onda bi svaki pokušaj da se potkopa ta božanska namera bio bogohuljenje“. Vakcinacija je među nekima takođe bila smatrana za „bestijalnu“, jer su ljudi, navodno, „bivali trovani odvratnim stvarima izvučenim iz inficiranih životinja“. Čak su se i verujući zalagali za stanovište da „boginje predstavljaju Silu dobra, jer imaju tendenciju da umanjuju broj dece među siromašnima“: ako bi se vakcinaciji omogućilo da prevlada kao trend u zdravstvu, društvom bi brzo prevladale niže klase.

Dobri doktor: Portret Edvarda Dženera

I neki lekari su, takođe, bili brzi i poslovični da „uspuze“ lestvicom lekarske hijerarhije koristeći se gorljivom retorikom protiv vakcinacije. Mnogima od nih je priticao uredan prihod od beskorisnih ali unosnih „lekova“ za male boginje, poput pijavica, purgativa ili srebrnih igala kojima se „oslobađao“ žućkasti gnoj iz hiljada pustula (zagnojenih gnojnih žlezda) koje bi prekrile sve delove pacijentove kože. Za njih je Dženerova „istraga“ predstavljala egzistencijalnu pretnju koju je trebalo neutralizovati po svaku cenu. Jezivi izveštaji o opasnosti od vakcinacije počeli su da se pojavljuju u medicinskim časopisima i popularnoj štampi. Pišući kao “Dr. Veverica”, jedan lekar je tvrdio da vakcinacija može da na čoveka prenese svojstva goveda: pelcovana deca bi mukala i rikala, trčeći na sve četiri i, ako je verovati ovom medicinskom svaštaru, razvijala kod dece izrazito „kravlje“ crte lica. Iznenađujuće ali istinito, uverenje da „vakcinacija može decu pretvoriti u stoku“ je zavladala Engleskom – masovna zabluda koju je svojim satiričnim crtežima ismevao karikaturista Džejms Gilrej.

U manje preterane opasnosti od vakcinacije trebalo je uključiti i tuberkulozu, ludilo, sepsu odnosno trovanje krvi, rak i sifilis. Lora C. Little, vatrena američka aktivistkinja i „terapeutkinja prirodnim sredstvima“ je sačinila opsežnu listu „Zločina (proizvedenih) kravljih boginja“ (1906). Litl je koristila njene novine „The Liberator“ za napade na vakcinaciju (kao i napade na veliki biznis, šećer, ili prisilnu kastraciju počinitelja seksualnih napada). Ona je bila uverena da je vakcinacija „cinična prevara“, koju je javnosti „utrapila“ masovna zavera lekara, proizvođača vakcina i vladinih zvaničnika. „Zločini zaverenika kravljih boginja“ sadržavali su preko 300 grafički prikazanih (nacrtanih) slučajeva teških i često smrtonosnih bolesti za koje je verovala da su uzrokovane vakcinacijom. Slučaj br. 275 je, recimo, bio mladić sa tumorom veličine ljudskog torza koji je „očigledno“ izrastao na mestu gde je pacijentu data vakcina, dok je slučaj br. 30 bio njen sin, koji je umro (od difterije) u dobi od sedam godina, ubrzo nakon što je „izvučen“ iz učionice i prisilno vakcinisan.

Uočite razliku: Dva školarca usred epidemije malih boginja u Lesteru iz 1900.

Pristalice vakcinacije istakle su da ovi slučajevi – iako tragični – ne mogu biti definitivna “kruna optužnice” protiv vakcinisanja. Nažalost, tvrdnje anti-vaksera su u sebi imale nekoliko bolnih istina; vakcinisanje može izazvati trovanje krvi; to nije mogao biti prvi čovekov instinkt u doba pre teorije o postojanju zaraznih klica – da čovek pristaje na vakcinu jer mu je od pomoći – ali nas ne iznenađuje danas, kada je ona postala zdravstveni standard. Budući da se gnoj od kravljih boginja sakupljao u uslovima koji su daleko od sterilnih uslova, često u sebi skrivajući bakterije sa farmi, nije ni čudo što se u to vreme vakcina smatrala (i) opasnom. Jedan mrtvozornik je 1865. nevoljno priznao vezu između vakcine i smrti petnaestogodišnje devojčice, ispitivanjem utvrdivši da je umrla od trovanja krvi: „Smrt ne mogu da pripišem bilo čemu drugom osim vakcinaciji“. Sifilis se može proširiti uobičajenom praksom da se u jednoj grupi prvo vakciniše beba, a zatim se za pravljenje vakcine upotrebi tečnost (gnoj) iz bebinog plika – način za „pelcovanje“ sve druge dece. Kongenitalni sifilis, koji je fetus pokupio in utero (tokom boravka u majčinom stomaku pre rođenja), često bi ostao neotkriven kod beba i vakcinacija ga je lako prenosila – što je jasno pokazalo i izbijanje nekoliko epidemija sifilisa nedugo po vakcinaciji.

Kako su „eskadroni“ i buljuci protivnika vakcinacije reagovali na dokaze da bi vakcinisanje moglo biti rizično po zdravlje pa čak i smrtonosno? Jednom rečju, loše. Pet stotina lekara koji su potpisali svoje otvoreno pismo objavljeno u londonskom Tajmsu  su negirali da vakcinacija može proširiti sifilis bili su ili lažljivci ili neoprostive neznalice kada je reč o činjenicama da su žarišta sifilisa prijavljivana upravo kod tek vakcinisane dece. I sam Džener je možda prouzrokovao smrt trovanjem krvi jednog od svojih mladih zamoraca; njegovo “epidemiološko ispitivanje” je ‘nadvisilo’ nezgodnu činjenicu da je dečaka uhvatila “zarazna groznica” ubrzo nakon vakcinacije. Džener je bio uveren da je njegovo otkriće savršeno, insistirajući da jednokratno vakcinisanje u veoma mladom dobu osigurava doživotnu zaštitu. Njegov diktat postao je uobičajena praksa u Engleskoj, čak i nakon što su druge zemlje uvele ponovnu vakcinaciju (re-vakcinaciju) tokom ranog punoletstva jer je bilo jasno da imunitet vremenom nestaje, i da oni koji su vakcinisani samo jednom mogu još uvek da dobiju male boginje.

Ovo bi moglo naštetiti Prvoj vakcinaciji Edvarda Dženera iz 1796 (Slika: Melingue Gaston)

Jedno racionalno uverenje javnosti da su zagovornici vakcine (svesno) umanjivali rizike i nuspojave vakcine objašnjava zašto su eksperimenti Engleske sa obaveznom vakcinacijom bili tako nesrećno neuspeli. Od sredine 19. veka, roditelji koji su odbijali da im se deca vakcinišu protiv malih boginja bivali bi novčano kažnjavani ili čak privođeni u zatvor. Zakoni su bili nedorečeni i bez osećaja za stanje stvari. Jedna mlada majka je udavila sebe i svoje dete, kako bi poštedela sebe i dete svih mogućih strahota i nus-efekata vakcine. Širom Engleske su javno spaljivane uredbe o vakcinaciji, pri čemu se ispostavilo da su čitavi gradovi podržavali puštanje zatvorenika koji su robijali zbog kršenja zakona. Došlo je do poplave dobrovoljaca za front otvoren protiv vakcinacije. Jedan od zapaženijih „preobraćenika“ bio je i Džordž Bernard Šo, koji je dobio boginje uprkos vakcinisanju, i koji je vakcinaciju opisao kao „posebno gadno poigravanje čarobnjaštvom“. Uredbe su konačno poništene 1909. godine, nakon što Kraljevska komisija nije uspela da donese jednoglasnu presudu o pozitivnim znanjima i iskustvu nastalim vakcinacijom ili na neki drugi (naučni) način. Ova žalosna epizoda pruža važnu lekciju svima koji veruju da je obavezna („prinudna“) vakcinacija odgovor na urušavanje poverenja javnosti u MMR vakcinu.

U Indiji pod britanskom vladavinom su vlasti bile toliko prilježno prionule na masovnu vakcinaciju da su, zarad nje, pribegavale prevarama. Kada su pobožni Hindusi odbili da im „ubrizgavaju“ ono što su nazivali „proizvodima govečeta“, zastoj u vakcinaciji je bio otklonjen srećnim “otkrićem” drevnog sanskritskog teksta koji je pokazao da su, sasvim neverovatno, hinduistički lekari otkrili vakcinaciju još mnogo vekova ranije. Tek nakon što je kampanja vakcinacije bezbedno započela, istina je otkrivena: stručnjak Britanskog muzeja zadužen za sanskrit falsifikovao je „drevni“ rukopis u hotelskoj sobi u Madrasu. Da li se može prihvatiti jedno takvo „izneveravanje nečije pobožnosti“, iako je, na kraju, bilo dobro i urađeno iz plemenitih pobuda?

Počeh li da vam mučem: slika „Predivni efekti kravljih boginja” prikazuje Džejmsa Gillreja (1802) koji ismeva sve one koji su verovali da bi vakcinacija mogla da ljude pretvori u stoku

Već se u sam osvit vakcinacije rasplamsao rat dezinformacijama, kojeg su propagirale i zagovarale obe strane. Anti-vakseri su lagali, spinovali tj. izvrtali statistiku, izmišljajući zastrašujuće priče i zatomljavajući gole naučne činjenice koje su delovale pogubno po njihovu teoriju. Oni su, na neki način, veoma konkretan, počinili zločin protiv fakata medicine, nauke i samog čovečanstva, izlažući milione ljudi opasnostima od infekcija koje su se mogle sprečiti. Druga strana je, pak, možda kriva za daleko manje teške zločine, ali nije bez neke krivice: “Preobraćenički impuls” i želja pro-vakserski nastrojenih naučnika da se vakcina koristi u što je moguće većoj meri ih je naterala da potcene postojeće rizike, dajući time „municiju“ za argumente protiv vakcinacije. Dženerov pronalazak je do danas spasao bezbroj života, ali je beskompromisna zadrtost njega i njegovih sledbenika iznedrila kulturu nepoverenja, koja traje sve do danas.

 

Geret Vilijems je profesor na Univerzitetu u Bristolu i autor knjige “Anđeo smrti: priča o malim boginjama” (Angel of Death: the story of smallpox). Njegova najnovija knjiga zove se „Razbijanje dvostruke spirale: izgubljeni junaci DNK“ (Unravelling the Double Helix: the lost heroes of DNA).

The first vaccination of Edward Jenner: photo by Christophel Fine Art/Universal Images Group via Getty Images

James Gillray and photo of two schoolboys: Images reproduced by kind permission of Dr Jenner’s House, Berkeley

Portait of Edward Jenner and title page of the Inquiry: IDS / Science photo Library

Gareth Williams | August 30th 2019

 

1843 Magazine

Džek Ma: priručnik za prevenciju i lečenje od virusa COVID-19

Džek Ma je finansirao i organizovao pisanje ovog priručnika, u kojem su sistematično obrađena sva dosadašnja iskustva.

∗  ∗  ∗

“Ovo je globalni rat bez presedana, a čovečanstvo se suočava sa istim neprijateljem u drugom ruhu, novim korona virusom. A prva linija fronta je bolnica, u kojoj su naši vojnici medicinski radnici.

Da bismo osigurali da se ovaj rat može dobiti, prvo moramo biti sigurni da je našem medicinskom osoblju zagarantovano dovoljno resursa, uključujući iskustvo i tehnologije. Takođe, moramo osigurati da je bolnica bojno polje gde eliminišemo virus, a ne mesto gde nas virus pobeđuje.

Stoga su Jack Ma fondacija i fondacija Alibaba sazvale grupu medicinskih stručnjaka koji su se upravo vratili sa pandemijske linije fronta. Uz podršku Prve pridružene bolnice, Medicinska škola Univerziteta u Džeđjanu (The First Affiliated Hospital Zhejiang, Zhejiang University School of Medicine, FAHZU) promptno su objavili vodič o dosadašnjim kliničkim iskustvima i kako lečiti ovu novu verziju korona virusa. Vodič za lečenje nudi savete i napomene protiv pandemije, a namenjen je prvenstveno medicinskom osoblju širom sveta, koje će se uskoro pridružiti u ovom ratu.

Zahvaljujem medicinskom osoblju iz FAHZU-a. Iako su preuzeli ogromne rizike u lečenju pacijenata sa COVID-19, u ovaj priručnik zapisali su svoje iskustvo danonoćnog lečenja.

U proteklih 50 dana su u FAHZU primljena 104 potvrđena pacijenta, među kojima 78 teških i kritično bolesnih. Zahvaljujući pionirskim naporima medicinskog osoblja i primeni novih tehnologija, do danas smo bili svedoci događaja na nivou čuda. Niko od tamošnjeg osoblja nije bio zaražen, a takođe nije bilo pogrešnih dijagnoza, pa tako ni fatalnih ishoda usled istih.

Danas, sa širenjem pandemije, ta su iskustva najvredniji izvor informacija i najvažnije oružje medicinskih radnika na kliničkom bojnom polju. Ovo je potpuno nova bolest, a Kina je prva bila na udaru pandemije.

Izolacija, dijagnoza, lečenje, zaštitne mere i rehabilitacija su započeli od nule, ali se nadamo da će, izlaskom ovog priručnika, lekari i medicinske sestre u drugim pogođenim područjima moći da nešto nauče iz našeg iskustva u trenutku kada ulaze na epidemijsko ratište, i da neće morati da počinju od nule.

Ova pandemija je opšti izazov s kojim se suočilo čovečanstvo u doba globalizacije. U ovom trenutku je međusobno deljenje resursa, iskustava i lekcija, bez obzira ko ste, naša jedina šansa za pobedu. Jer, pravi lek za epidemije nije izolacija, već saradnja.

Ovaj rat je tek počeo.”

Handbook of COVID-19 Prevention and Treatment

U kućnoj radinosti je lako napraviti svoju masku, koja postiže 90% efikasnosti fabrički proizvedene hirurške maske:

 

Vladimir Gligorov: Trgovina na udaru

Ovde nema prostora za detaljniju analizu mogućih posledica tragovačkog rata. U jednom prethodnom napisu sam objasnio strategiju trgovačke politike trenutne američke administracije. Za Novi magazin piše ekonomista Vladimir Gligorov.

Ukratko, polazi se od ocene da je sistem zaštite, u koji ne spadaju samo carine, već i takozvane necarinske barijere, ali i nekomercijalne prepreke, uključujući i privrednu politiku u meri u kojoj utiče na spoljnu trgovinu, da je taj sistem nepovoljan za Ameriku, što se ogleda u njenom trajnom deficitu u razmeni posebno sa Kinom i zemljama članicama evro zone, posebno sa Nemačkom. Prigovor je upućen i drugim azijskim zemljama, poput Japana i Južne Koreje, a i susedima, Kanadi i Meksiku, ali to ovde ostavljam po strani. Argumentacija je ista, uastalom kao i sredstva trgovačke politike koja se koriste.

Cilj jeste da se promene sporazumi, bilaterlani ili multilateralni, kako bi razmena bila uravnoteženija. Pod tim se podrazumeva sistem u kojem su ili uklonjene sve prepreke spoljnoj trgovini ili je nivo zaštite usklađen tako što bi bio više protekcionistički u SAD, a manje u Kini i Evropskoj uniji. Sredstvo da se do tog cilja dođe jeste pretnja prekidom postojećih trgovačkih ugovora, njihovim stavljanjem van snage, i uvođenje viših carinskih stopa, za pojedinu osetljivu robu i usluge. Ceni se da eventualni trgovački ili carinski rat ne bi bio lišen troškova za američku privredu, ali bi bio mnogo skuplji za Kinu, pre svega, a i za Evropsku uniju. Na čemu se zasniva ovakvo očekivanje?

Slika 1: Izvoz, robe i usluge, %BDP

Na Slici 1 vidi se udeo izvoza robe i usluga u bruto domaćem proizvodu Kine, evro zone, i Amerike (podaci su Svetske banke). Jasno je da su SAD mnogo zatvorenija privreda od ove druge dve. Kinaeska privreda, međutim, nije mnogo otvorenija, jer zapravo sve manje zavisi od izvoza. Znčajno otvorenija je privreda evro zone. Zapravo za privredu te veličine, udeo izvoza u ukupnoj proizvodnji je izuzetno veliki. Jasno je da bi značajnije smanjenje izvoza usled carinskog ili trgovačkog rata posebno jako pogodilo evropske zemlje članice novčane unije.

Na Slici 2 vide spoljnotrgovinski bilansi. Amerika ima deficit od blizu 3 posto ukupne proizvodnje, gde je robni deficit veći, ali je zato bilans usluga pozitivan. Imajući u vidu da se spoljna trgovina bar u nekoj meri zasniva na specijalizaciji, nije neočekivano da je SAD konkurentnija u uslugama nego u robnoj razmeni.

Zemlje evro zone imaju značajan suficit u razmeni sa svetom, negde oko 4 posto ukupne proizvodnje u poslednjih nekoliko godina. Pre 2012, taj je suficit bio značajno manji, oko 2 posto. Kina, opet, ima u poslednjih nekoliko godina suficit koji je negde oko 2 postonjenog bruto domaćeg proizvoda. Ovo su sve bilansi sa ostatkom sveta, ne tek između ove tri trgovačke sile.

Slika 2: Spoljnotrgovinski bilans, robe i usluge, %BDP

Slika 3 daje stanja na tekućim računima bilansa plaćanja ovih triju trgovačkih parnera. Opet, to je bilans tekućih transakcija sa ostatkom sveta, a ne tek unutar ovog trija. Deficiti i suficiti na tekućem računu su uglavnom sličnih veličina kao i spoljnotrgovinski, što znači da bilansi dohodaka ne igraju neku veliku ulogu ili su uravnoteženi.

Slika 3: Tekući račun, %BDP

Iz uvida u bilanse se može zaključiti da su tpoljnotrgovinske i neravnoteže u tekućim transakcijama relativno mali i kreću se ka uravnoteženju, bar kada je reč o Kini i SAD. Evrozona ima veće suficite jer izvozi značajno više, u odnosu na svoj BDP, ali pre svega zbog toga što ima značajno sporiji privredni rast od 2008. do danas. Tako da je očekivano da izvozi više, dok zemlje sa bržim rastom, SAD i Kina u ovom slučaju, uvoze više i imaju deficite odnosno suficit koji se smanjuje.

Dakle, najveću štetu eventualnog trgovinskog rata bi pretrpela evro zona, ali bi ukupni troškovi bili nepotrebno veliki da bi uravnotežila već gotovo uravnotežene svetska trgovina.

Novi magazin

Svet nakon Trampa

Tekst je preuzet iz novog izdanja “Foreign Affairs”, zvaničnog glasila američke administracije i njene spoljne politike.

Kako sistem odoleva

Upozorenja su počela mnogo pre nego što je Donald Trump bio čak i kandidat za predsednika. Sve je veći broj stručnjaka za spoljnu politiku u zadnjih deset godina ukazivalo na znakove raspada međunarodnog poretka. Autoritarne sile ometaju dugo prihvaćena pravila. Neuspele države isijavaju pretnjama. Ekonomije su poremećene tehnologijom i globalizacijom, a politički sistemi populizmom. U međuvremenu se zatvarao jaz u strukturama vlasti kao i uticaj koji postoji između Sjedinjenih Država – lidera i garanta postojećeg poretka – i ostatka sveta.

Zatim je na red došao Trampov izbor. Onima koji su već upućivali takva upozorenja, izbor Trampa je zvučao kao znak umiranja sveta kakav je do njega postojao. Čak i mnogi među onima koji su prethodno odolevali pesimizmu iznenada su pristali i počeli da se slažu. Kao što su to videli, poredak kojim je upravljao SAD – sistem normi, institucija i partnerstava nakon Drugog svetskog rata koji je pomogao u upravljanju sporovima, mobilisanju na akciju i primerenom upravljanju u okvirima međunarodnog ponašanja – okončan je. A ono što sledi, tvrde oni, bio bi neki potpuno novi poredak ili, čak, period bez ikakvog realnog poretka.

Međutim, postojeći poredak je daleko otporniji nego što ova procena ukazuje. Nema sumnje da Tramp predstavlja značajnu opasnost po zdravlje kako američke demokratije tako i međunarodnog sistema. A postoji nikako zanemarljivi rizik da bi zemlju mogao uvući u ustavnu krizu, ili čitav svet u trgovinski rat ili, čak, u sveobuhvatni nuklearni rat. Ipak, uprkos ovim rizicima, glasine o smrti međunarodnog poretka su u velikoj meri preterane. Sistem je izgrađen da traje kroz značajne pomake u globalnoj politici i ekonomiji, i dovoljno je jak da preživi Trampov mandat.

Ovaj optimističniji pogled se ne nudi utehe radi već kao poziv na akciju. Sadašnji trenutak zahteva odlučno i afirmativno razmišljanje od strane spoljnopolitičke zajednice o tome kako održati i pojačati međunarodni poredak, a ne samo kao zgodan povod za lamentiranje na temu predsednikove destruktivnosti, ili za rezigniranost povodom sudbine poretka. Niko do kraja i sasvim pouzdano ne zna na šta će sve ovo izaći. Ali, očigledno da će fatalizam prerasti u samo-ispunjavajuće proročanstvo.

Poredak može izdržati samo ukoliko njegovi branioci i zagovornici odlučno istupe napred. Možda će ovo biti žilava i duga bitka, ali je takođe potrebno prihvatiti novi sled stvari kako bi se objasnile nove realnosti i novi izazovi. Između fatalizma i samozadovoljstva nalazi se – hitnost. Pobornici poretka moraju započeti da deluju kako bi zaštitili svoje ključne elemente, kako bi izgradili novi konsenzus u zemlji i inostranstvu, a u vezi potrebnih prilagođavanja, postavljajući scenu za bolji pristup stvarima i situacijama – pre nego što bude prekasno.

Otporni poredak

U svetu u kome izgleda da glavni trendovi šire globalni haos, fer je ustupiti teret dokazivanja onima koji tvrde da se trenutni poredak može nastaviti. Ipak, ovaj se poredak i pre Trampa već pokazao, nudeći svoj kapacitet prilagođavanja promenama unutar prirode i moći i njene preraspodele – poredak koji se već pokazivao na delu. Takvu otpornost čine tri osnovna faktora – a takođe pokazuju zašto bi akcenat trebalo da bude na zaštiti i unapređenju poretka, a ne na planiranju posledica nakon smrti poretka.

Pre svega, većina sveta i dalje ostaje posvećena glavnim aspektima poretka i još uvek računa na Sjedinjene Države kao centra takvog delovanja. Prolaznost američke dominacije ne znači nužno i kraj američkog liderstva. To znači da Sjedinjene Države možda neće biti u stanju da usmeravaju ishode kao nekada, dok su bili na položaju od istaknutog ekonomskog, političkog i vojnog uticaja, ali i dalje mogu mobilisati saradnju vezanu za rešavanje zajedničkih izazova, i formirati konsenzus o ključnim pravilima. U godinama koje dolaze, iako Vašington neće biti jedina destinacija za zemlje koje su u potrazi za kapitalom, resursima ili uticajem, ona će ostati najvažniji faktor za postavljanje globalne agende i planova.

Nekakav kontekst je, ipak, od važnosti. Poredak koji je vođen američkom vladom izgrađen je u jedinstvenom trenutku, u suton Drugog svetskog rata. Od nekadašnjih evropskih i azijskih velesila ostale su samo ruševine, a kombinacija dominacije u inostranstvu i zajedničkog ekonomskog prosperiteta kod kuće u Americi omogućila je Sjedinjenim Državama da se postave kao arhitekta i garant novog poretka koji je stvarao sopstveni imidž. Nije imao samo materijalnu moć da oblikuje pravila i ishode, već i model koji su mnoge druge zemlje želele da oponašaju. Ova zemlja iskoristila je priliku da sagradi poredak koja je koristio ne samo njoj već i drugima, sa jasnim prednostima po stanovništvo kako u zemlji tako i u svetu. Kao što je izložio ekspert za međunarodne odnose Gilford Džon Akenberi, rezultirajući sistem bio je “pretežak da bi se preokrenuo a lak za priključivanje”. Kraj hladnog rata i pad SSSR-a poslužili su Sjedinjenim Državama da ojačaju i prošire svoje prednosti.

Upravo ovakva situacija nikada nije uspevala da večno potraje. Druge sile bi se u nekom momentu napokon osnažile i uvećale, a bazični dogovor bi jednog dana trebalo ponovo da se vrati u igru. Taj dan je stigao, i sada je pitanje da li će druge zemlje želeti sasvim drugačiji dogovor ili samo neka prilagođavanja već postojećem. Sveobuhvatna analiza iz 2016. godine pokazala je da nekoliko sila pokazuje apetit za demontažu međunarodnog poretka ili ga pretvaraju u nešto neprepoznatljivo. I dok je izbor Trampa za predsednika nagnao brojne zemlje da porazmisle o svetu bez centralne uloge Sjedinjenih Država, mnogi i dalje gledaju na američkog predsednika kao na aberaciju a ne kao na novu američku normalu, posebno imajući u vidu da su se Sjedinjene Države i ranije podizale nakon pada, oporavljajući se od trenutnih slabosti.

Ovako će biti čak i ukoliko je Kina zaključila da u velikoj meri ima koristi od kontinuiranog delovanja. Negde u vreme Trampove inauguracije, izveštaji koji ostavljaju bez daha tumačili su komentare kineskog predsednika Sija Đinpinga o otvorenoj međunarodnoj ekonomiji i klimatskim promenama, kao pokazatelje kineskih planova da nekako preuzmu vođstvo od Sjedinjenih Država. Ali, ono što je Si u stvari signalizirao jeste da Kina ne želi kratkoročne radikalne promene u globalnom sistemu, čak ni onda kada pokušava da stekne veći uticaj koristeći vakuum koji je ostavio Tramp. A u onoj meri u kojoj je Peking počeo da gradi sopstvene paralelne institucije, naročito kada je reč o trgovini i investicijama, jasno pokazuje da ove nove institucije u velikoj meri samo nadopunjuju postojeći poredak, umesto što prete da ga zamene.

Druge sile u usponu obuzdavaju određene karakteristike poretka, dok neke traže značajnije mesto u institucijama kao što je Savet bezbednosti UN. Pa ipak, retorički procvat nekako se događa po strani, kada sile u usponu, poput Kine, pre govore u smislu reforme a ne zamene postojećeg poretka – a njihovo dalje i kontinuirano učešće šalje sličnu poruku. Na primer, lideri glavnih sila u usponu su 2010. žudno prihvatili poziv predsednika Baraka Obame da mu se pridruže na Prvom samitu o nuklearnoj bezbednosti; nešto manje željno – i mada ne oberučke ali ipak spremno – priključile su se globalnom režimu sankcija protiv nuklearnog programa Irana. Richard Fontaine i Daniel Kliman iz Centra za novu američku bezbednost navode brazilskog zvaničnika koji je zauzeo jedan opšti sentiment prisutan među novim globalnim silama: “Brazil želi da proširi svoj prostor u kući, a ne da sruši kuću”. I zaista, Brazil je zauzeo vodeću ulogu u odbrani važnih aspekata poretka, kao što je sistem većeg broja donosilaca odluka (multistakeholders) za upravljanje internetom. Aspiracije sila u usponu za dobijanjem većeg prava glasa u regionalnim i globalnim institucijama nije odbacivanje postojećeg (od strane SAD uspostavljenog višedecenijskog) poretka, već dokaz da one vide povećanje svog učešća unutar postojećeg poretka kao poželjne prakse za sprovođenje tog „drugačijeg načina“ globalnog (pluralnog) liderstva.

Od dominacije do vođstva

Drugi faktor koji uzima u obzir otpornost sadašnjeg poretka jeste to što su Sjedinjene Države uspele da efikasno pređu sa dominacije na liderstvo – daleko efikasnije nego što bi najveći broj ljudi priznao. Tokom protekle decenije, američka diplomatija je olakšala prelazak sa formalnih, pravnih institucija od vrha ka nadole, kroz praktičnije, funkcionalnije i mahom regionalne pristupe u upravljanju transnacionalnim pitanjima – “koalicije voljnih” (voljnih u stvarnom, a ne „iračkom“ tj ratnom smislu ovog termina). Ova promena nije samo proširila izglede za zajedničko rešavanje problema već je takođe napravila red zasnovan na pravilima koja su manje kruta, a time i trajnija.

Razmotrite klimatske promene. Formalne pravne strukture, poput Kjoto protokola, koje su u velikoj meri propale zbog toga što su Sjedinjene Države odbile da učestvuju – i na koji su nove sile, po uzoru na SAD, odbile da se obavežu – čitava priča spuštena je na manje formalne strukture, kao u slučaju Pariskog sporazuma o klimatskim promenama. Za razliku od Kjoto protokola, Pariski klimatski sporazum je postigao široko učešće jer su njegove suštinske obaveze bile na dobrovoljnoj a ne obavezujućoj osnovi, dok države imaju fleksibilnost u tome kako da mu pristupe. Potpisnice Pariskog sporazuma mogu „preživeti“ privremeno povlačenje Sjedinjenih Država, jer su druge zemlje već upisale svoje ciljeve u sopstvene nacionalne energetske planove i zato što su Sjedinjene Države u stanju da ispune ili premaše svoje ciljeve čak i bez pomoći Vašingtona (pojašnjava bivši savetnik za zaštitu klime Brajan Dis).

Kada se radi o širenju nuklearnih oružanih snaga, formalne konferencije o preispitivanju ugovora o neširenju vojnih nuklearnih programa nisu unapredile postojeće pravne norme. Međutim, tokom pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma sa Iranom, P5 + 1 (pet stalnih članica Saveta bezbednosti UN, uz Nemačku) zajedno su uspostavili plan zasnovan na pravilima radi rešavanja velikog problema globalnog širenja nuklearnog oružja. Dobijeni sporazum, Zajednički sveobuhvatni akcioni plan, uključivao je praktične obaveze pregovaračkih strana, ali je takođe uključio ključne međunarodne institucije – Međunarodnu agenciju za atomsku energiju i Savet bezbednosti – da imaju nadzor i izvršenje. Iako se Tramp eventualno može povući iz sporazuma, široko učešće i postignuta podrška sporazumu predstavljaju činjenicu da akcioni plan funkcioniše kako je predviđeno; ovo je do sada ograničavalo američkog predsednika da to učini (tj da se povuče iz njega), uprkos njegovoj tvrdnji da je to “najgori sporazum ikada.”

Kada je o trgovini i ekonomiji reč, iako je došlo do zastoja u primeni univerzalnih pravila Svetske trgovinske organizacije, tu su “plurilateralne” i regionalne inicijative različitih oblika i veličina koje se brzo umnožavaju i uvećavaju, od Istočno-afričke zajednice do latinoameričke Pacifičke alijanse. Iako Sjedinjene Države nisu ugrađene u ove platforme, one im zdušno pomažu svojom tehničkom i diplomatskom podrškom. Gledano iz ove perspektive, odluka Pekinga da bude noseći stub Azijske infrastrukturne investicione banke (AIIB) u velikoj meri je u skladu sa “promenljivom geometrijom” koju su Sjedinjene Države ohrabrivale (Vašington je pogrešio u svom odupiranju AIIB-u, umesto da je radio na oblikovanju svojih standarda). Kada je reč o svetskom zdravstvu, Svetska zdravstvena organizacija je prepoznala potrebu za fleksibilnijim aranžmanima pri rešavanju velikih zdravstvenih kriza, uključujući javno-privatna partnerstva kao što je Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, ali podupirući i Gavi, svetsku Alijansu za globalnu primenu vakcina. U međuvremenu, raznovrsni novi regionalni i subregionalni aranžmani počele su da igraju sve veće uloge pri rešavanju lokalnih problema.

Ovde bi se mogli dodati i drugi primeri, mada je suština u ovome: opšti trend ka praktičnosti i fleksibilnosti, koje su podstakle Sjedinjene Države, generisao je veći otpor prema poretku zasnovanom na dosadašnjim pravilima. Prvo, praktičniji i fleksibilniji pristupi ispostavljaju se kao pogodni pri rešavanju difuzne i kompleksne prirode trans-nacionalnih izazova danas. Sa druge strane, ostatak sveta može nastaviti da učestvuje čak i kada se Sjedinjene Države budu povukle. Nove strukture su dizajnirane tako da na većem broju mesta izvuku veće učešće i doprinose većeg broja aktera – čak i kada se najvažniji od tih aktera privremeno odreknu svojih vodećih uloga.

Postoji zabrinutost oko toga da li će ovaj trend biti vođen pravilima. Ali, dosadašnji podaci sugerišu da to nije slučaj. Na primer, 11 zemalja koje trenutno učestvuju u Trans-pacifičkom partnerstvu bez učešća SAD mogu proizvesti sporazum o trgovini sa slabijim odredbama o pravima radne snage ili životnoj sredini od one verzije kojom su se rukovodile Sjedinjene Države, a koju je Trampova administracija povukla prošle godine. Međutim, te odredbe i dalje bi predstavljale poboljšanje u odnosu na postojeća pravila, i nova osnova naspram koje bi se merila i određivala buduća pravila. Takav širi trend se međusobno ne isključuje delovanjem kroz sistem Ujedinjenih Nacija. Porast neformalnih mehanizama saradnje nije umanjio osnovno postavljanje globalnih standarda o pitanjima kao što je civilno vazduhoplovstvo. Naprotiv, neformalni i formalni načini se mogu međusobno ojačati. Napredak zasnovan u manjim formatima izvan sistema UN mogli bi pomoći u katalizaciji univerzalnog delovanja.

Tramp pod obavezom i u obavezi

Na kraju, iako je Tramp stvorio privremeni vakuum u globalnom liderstvu, nastavljajući da bude predmet sumnje u njegove osnovne sposobnosti za funkcionisanje u predsedničkom kabinetu, on do sada nije bio u mogućnosti da učini neku značajniju sistemsku štetu u međunarodnim okvirima, kojom je pretio tokom svoje predsedničke kampanje. On je opet i nanovo – mada do sada ograničen Kongresom – prinuđen na ograničenja koja mu ispostavljaju ne samo Kongres već i njegov tim za nacionalnu bezbednost, kao i – sama stvarnost.

Razmotrimo američki sistem Alijanse, centralnog obeležja poretka kojeg su doskora sprovodile Sjedinjene Države. Tramp nastavlja da se izruguje američkim saveznicima jer su „slobodni strelci“. Pa ipak, politika Vašingtona prema svojim savezima i saveznicima u Evropi i Aziji više je obeležena kontinuitetom nego promenama. Trampovi savetnici su pomogli da se obezbedi ovakav sled stvari, izvan javnog zagovaranja i kongresnog nadzora. I evropski lideri su pokušali da održe savez sa SAD, uprkos sumnjičavosti koju gaje prema Trampu, radeći više oko njega a manje sa njim samim. Slično tome, bez obzira na želju administracije da olakša i smanji pritisak Amerike na Rusiju zbog kršenja teritorijalnog integriteta Ukrajine – osnovne međunarodne norme bazirane na pravilima doskorašnjeg, isključivo američkog, poretka – Kongres je u velikoj meri odobrio nove sankcije, vezujući Trampu ruke povodom ovog pitanja (Administracija je nakon toga iznenadila većinu posmatrača objavljivanjem da će se ovim potezom pružiti smrtonosna pomoć Ukrajini, potez koji su gurali najviši članovi Trampovog tima za nacionalnu bezbednost).

Ono što je možda ovde i najvažnije jeste da je Tramp napokon shvatio da su – kakav god da je njegov prezir prema poretku zasnovanom na pravilima – upravo ta pravila i taj poredak ono što mu je potrebno. On ovde prati već ustaljenu liniju američkih političara koji su i pre njega već nailazili na zid percipiranih limita američke  slobode delovanja, ali bi na kraju svi oni prepoznali da su upravo taj red i poredak – koji bi zaticali dolaskom u ofis – štitili i unapređivali interese Sjedinjenih Država. Kada je reč o sukobu sa Severnom Korejom, potreban je i snažan azijski savez, baš kao i jedan potpuno funkcionalni, operativni odnos sa Pekingom (suprotno svemu što je Tramp izgovarao tokom svoje kampanje). Da bi porazio islamsku državu (poznatu i pod nazivom ISIS), njemu su potrebni saveznici i partneri koji su činili koaliciju, izgrađenu tokom administracije Obame, koja je pomogla isterivanju ISIS-ovih snaga iz Mosula i Rake.

Tramp je, stoga, bio prisiljen da prihvati elemente poretka kojeg bi radije odbacio.

 

Jake Sullivan, Foreign Affairs

 

Making China Great Again (3/3)

Ovo je treći i poslednji nastavak priče o usponu Kine i zalasku Sjedinjenih Država, članak iz pera Njujorkerovog dopisnika iz Pekinga, Juena Osnosa. Kao iskusan novinar i dnevni komentator – a uprkos svom oštrom kritičkom stavu prema Trampu, što je popularno među čitaocima nedeljnika u kojem je angažovan – Osnos ipak donekle ostaje zaglavljen u sferi klasičnih američkih sentimenata i resentimana, predrasuda i predubeđenja. I pored toga, Osnos ovde donosi nadasve korisne i zanimljive podatke o manje poznatim trenucima sa kineskog puta ka vrhu.

U konkretnom smislu, zašto je važno ako se Amerika povlači a Kina napreduje? Jedna oblast u kojoj su vidljivi efekti ovog rasporeda snaga jeste tehnologija, gde se kineske i američke kompanije utrkuju ne samo za profit već i za oblikovanje pravila koja se tiču privatnosti, pravičnosti i cenzure. Kina je ukinula jedanaest od dvadeset pet najpopularnijih veb stranica u svetu – uključujući Google, YouTube, Fejsbuk i Vikipediju – jer se plaši da bi ove veb lokacije zadominirale nad lokalnim konkurentima ili ohrabrili neslaganja s mejnstrim politikom. Kineska vlada promovisala je taj pristup kao doktrinu “sajber-suvereniteta”. U decembru je ova zemlja bila domaćin Internet konferencije koja je privukla američke direktore poput Tima ​​Kuka iz Epla, iako je Kina prisilila Apple da ukloni aplikacije koje dozvoljavaju korisnicima da zaobiđu “Veliki odbrambeni zid”.

Zaustavio sam pekinški taksi i krenuo u severozapadni deo grada, gde jedna kineska kompanija, Senstajm (SenseTime), razvija svoju tehnologiju za prepoznavanje lica, oblast koja je na preseku između nauke i ličnih (građanskih) prava. Kompaniju je 2014. osnovao Tang Sjaou, naučnik koji je ekspert u računarstvu i koji se obučavao na bostonskom M.I.T.-u. Po povratku u Hong Kong, krenuo je da podučava „mlade nade“ kineske informatike (Godinama su kineske start up firme zaostajale za onima iz Silcijumske doline, ali je taj paritet sada viši. Od četrdeset privatnih kompanija širom sveta koje su postigle status “jednoroga” u 2017. godini – što znači da su kao početničke firme uspele da zarade milijardu dolara ili više – petnaest je kinesko a sedamnaest američko).

Kancelarije kompanije SenseTime imaju elegantan, industrijski izgled. Niko ne nosi identifikacionu značku, jer kamere prepoznaju zaposlene, što dovodi do otvaranja vrata. Tamo sam se upoznao sa šeficom marketinga, Džun Đin  koja je svoj M.B.A stekla na Univerzitetu u Čikagu; radila je u kompanijama kao što su Microsoft, Apple i Tesla. Đin me je povela u pokaznu šetnju, kako bih stekao neki uvid u komercijalne vidove upotrebe tehnologije prepoznavanja lica. Zaustavio sam se pred mašinom koja je izgledala kao „vitka“ verzija ATM mašine, koja je procenjivala moju “sreću” i druge atribute; ova mašina je pretpostavila da sam muškarac starosti 33 godine i, na osnovu tih informacija, plasirala mi reklamu za skejtbording odeću. Kada sam ponovo stupio pred nju, mašina je revidirala svoju prethodnu kalkulaciju: sada mi je dala 41 godinu, pa mi je, shodno toj modifikovanoj proceni, emitovala reklamu za alkoholno piće (Tada sam imao 40).

Ovakve mašine za facijalno prepoznavanje koriste se u restoranima da bi zabavile goste koji čekaju. Ali, oni takođe sadrže i skriveni element veštačke inteligencije: slike se prikupljaju i upoređuju sa bazom podataka u kojoj su lica V.I.P. klijenata. “Konobar ili konobarica se pojavljuju i možda vam obezbedimo mesto”, kazala je Đin. “To je lepota A.I.”

Đin mi je zatim pokazala kako ovu tehnologiju koristi policija, rekavši mi da njena firma „ostvaruje blisku saradnju sa Biroom javne bezbednosti”, koji Senstajmove algoritme primenjuje na milione ID fotografija. Kao demonstraciju načina na koji se koristi baza podataka o zaposlenicima kompanije, na ekranu je osvanula slika uživo na kojoj je bila prikazana saobraćajna gužva na obližnjoj raskrsnici. “U realnom vremenu, ona obuhvata sve atribute automobila i pešaka”, rekla je. Na susednom ekranu, trag nalik onom u video-igri „Pakmen“ pokazivao je kretanje jednog mladića gradom – a sve zasnovano samo na identifikaciji njegovog lica. Đin je dodala: “Može se poklapati sa osumnjičenom osobom čija je fotografija već u kriminalističkoj bazi podataka. Ukoliko je nivo sličnosti iznad određenog praga, onda se hapšenje može izvršiti na licu mesta. Potom je nastavila: “Radimo sa preko četrdeset policijskih biroa širom zemlje. Pokrajina Guangdong je uvek vrlo otvorena i prihvata najnovije tehnologije, tako da smo, samo prošle godine, pomogli policijskom birou Guangdonga da reši mnoge zločine “.

U Sjedinjenim Državama, gde policijska odeljenja i FBI takođe usvajaju tehnologiju vizuelne identifikacije, facijalno prepoznavanje lica je na meti kongresne debate o privatnosti građana, a s tim u vezi i problema s policijskim sprovođenjem zakona. Sudovi tek treba da razjasne kada gradske vlasti ili neka kompanija mogu da prate neku osobu, čije je lice „prepoznato“ od strane AI. Pod kojim se uslovima mogu koristiti biometrijski podaci za pronalaženje osumnjičenih za zločine, ili, pak, kada i da li se uopšte takvi podaci smeju prodavati oglašivačima (kao što sada, recimo, prodaju informacije o našim IP adresama, pa na „kućni prag“ naših računara preko interneta počnu da redovno pristižu reklame koje nam, navodno „odgovaraju“). U Si Đinpingovoj Kini, koja pre svega vrednuje red i poredak, ovakvih debata nema previše. U Šenženu, lokalna vlada koristi softver za prepoznavanje lica kako bi odvratila pešake koji nepropisno prelaze ulicu (dok se, istovremeno, na prometnim raskrsnicama objavljuju njihova imena i slike). Gradske vlasti Pekinga koriste mašine za prepoznavanje lica u javnim prostorijama za odmor kako bi sprečile ljude da kradu toaletni papir; softver limitira korisnike toaleta da ne smeju potrošiti više od šezdeset centimetara papira u roku od devet minuta.

Pre nego što je Tramp preuzeo vlast, kineska vlada je daleko nadmašivala Sjedinjene Države u razvoju onih vrsta veštačke inteligencije koje pogoduju špijunaži i bezbednosnom sektoru. Prema In-Q-Telu, investicionom ogranku američke obaveštajne zajednice, američka vlada je 2016. potrošila oko 1,2 milijarde dolara u razvoj  A.I. programa opšte namene (dakle javne, a ne tajne projekte). Kineska vlada, u svom sadašnjem petogodišnjem planu je za veštačku inteligenciju izdvojila 150 milijardi dolara.

Budžetom koji je Trampova administracija predložila za tekuću 2018. godinu smanjila bi se izdavanja za naučna istraživanja za petnaest procenata, ili, prevedeno u novac, iz kase će se za američku nauku potrošiti 11,1 milijardi dolara manje nego 2017. Ovi rezovi uključuju i smanjenje troškova Nacionalne naučne fondacije za razvoj “inteligentnih sistema”, i to za deset odsto. Erik Šmit, tadašnji predsednik Guglove kompanije “Alphabet”  je prošlog novembra rekao u Vašingtonu da će smanjenje razvojno – istraživačkog budžeta u oblasti osnovnih nauka pomoći Kini da prevaziđe Sjedinjene Države u veštačkoj inteligenciji u roku od jedne decenije. “Do 2020. godine, oni (Kinezi) će uhvatiti kopču s nama. Do 2025, biće bolji od nas. Do 2030. godine, dominiraće A.I. industrijama”, rekao je. Šmit, koji predsedava Savetodavnom odboru za inovacije u oblasti američke odbrane dodao je da zabrana ulaska građanima Irana u SAD takođe predstavlja prepreku razvoju američke tehnologije.

Iran je dosad iznedrio neke od vrhunskih kompjuterskih naučnika iz oblasti informatike i računarstva. „Želim ih ovde. Želim da rade za Alphabet i Google. Sasvim je blesavo ne dopustiti takvim stručnjacima da uđu u našu zemlju.”

Ovakav neslućeno brz kineski napredak u naučno-tehnološkim oblastima proizveo je zanimljive reakcije. Australijski mediji obelodanili su nastojanja kineske Komunističke partije da utiče na australijsku vladu. U decembru je Sem Dastijari, član Australijskog senata podneo ostavku nakon što se otkrilo da je jednog od njegovih donatora, poslovnog čoveka koji je predstavljao kineski strani uticaj, upozorio da je njegov telefon verovatno meta obrade australijske obaveštajne agencije. Australijski premijer Malkolm Turnbul najavio je zabranu stranih političkih donacija, navodeći “uznemiravajuće izveštaje o uticaju Kine (na Australiju)”.

Britanska izdavačka kuća „Cambridge University Press“ je prošlog avgusta izazvala uzbuđenje među naučnicima nakon što je s jedne od svojih kineskih veb-lokacija uklonila više od tri stotine akademskih članaka koji su spominjali osetljive teme (poput dešavanja na pekinškom trgu Tjenanmen), ne bi li tako udovoljili kineskim cenzorima. Kembridž je odustao od poteza (Još jedan akademski izdavač, Springer Nature, branio je svoju odluku da cenzuriše samog sebe, rekavši da je bilo neophodno “sprečiti potencijalno daleko veće posledice po naše kupce i autore”).

Neki od stratega iz političkih krugova u Pekingu gaje zabrinutost tim povodom. Oni misle da se njihovi lideri izlažu riziku od prebrzog povlačenja poteza u cilju „popunjavanja praznine“ koja je stvorena povlačenjem Amerike iz svoje globalne uloge. Otišao sam da se vidim s jednim od najmudrijih pekinških analitičara Amerike, Đijem Kinguom, dekanom Odeljenja za diplomatiju na Univerzitetu u Pekingu. “Sjedinjene Države ne gube vođstvo. One ga prepuštaju. A vi za to (od nas Kineza) čak ne tražite ni otkup”, rekao je. “Izgleda da se Trampova vizija može opisati ovako: Ako već Kina ima „besplatnu vožnju“, zašto i mi to ne možemo? Ali, problem je u tome što je Amerika prevelika. Ako se (svi) vozite besplatno, javni prevoz će kolabirati.”

A možda je najbolje rešenje da Kina Amerikancima pomogne u vožnji autobusa. Najgori scenario je da Kina vozi autobus u trenutku kada nije spremna. Isuviše je skupo i nema dovoljno iskustva”. Đia, uz osmeh na osedeloj  glavi, dodaje kako kineski univerziteti nemaju dovoljno vremena potrebnog za solidnu obuku studenata u oblastima od kojih kineska država puno očekuje: “Kinezima je u prošlosti spoljni svet bio veoma daleko. Sada im je taj svet veoma blizu. Međutim, ova promena dogodila se prebrzo da bi mogla biti svarena.”

Džozef Naj, politički analitičar sa Harvarda – koji je skovao danas poznati izraz mekana moć ili “meka sila” (soft power) da bi opisao kako su upotreba ideja i njihova privlačnost efikasniji od upotrebe gole sile – kazao mi je da je Kina donekle poboljšala svoju sposobnost ubeđivanja. “Američka mekana moć potiče iz našeg civilnog društva, od Holivuda, preko Harvarda, do Fondacije Bil Gejts”, rekao je. “Kina to i dalje ne razume. Još uvek se za to nisu otvorili. Mislim da će ih to, na duži rok, zaboleti.”

Naj predviđa da Trampova nepopularnost neće izbrisati prednost koju SAD još uvek imaju u domenu meke sile, osim pod određenim uslovima. “Tramp verovatno neće biti smatran za prekretnicu u američkoj istoriji, već pre kao signal (koji ispada iz koloseka)“, još jedan u plejadi čudnih likova koje naš politički proces izbacuje, kao što su Džo Mekarti ili Džordž Volas”, rekao je on. “Dve me stvari mogu opovrgnuti. Prva bi me opovrgla ako bi nas Tramp uveo u veliki rat. Druga je ukoliko bude ponovo izabran, i otme se kontroli pa naruši unutrašnju ravnotežu* državnih grana tj stubova moći, ili naruši našu reputaciju kao demokratskog društva. Mislim da to nije verovatno, ali još uvek nemam dovoljno poverenja u svoj (neargumentovani) sud da bih vas ubedio (checks and balances*:sistem koji svakom ogranku vlasti dozvoljava da izmeni ili stavi veto na ono što čini neka druga grana vlasti, sprečavajući na taj način svaku pojedinačnu granu vlasti da zadobije i vrši preveliku moć nad ostalim).

Pomoćnici iz Bele kuće su rekli da je krajem prošle godine uspostavljena dvostepena strategija, u kojoj će Tramp nastojati da sa kineskim predsednikom Sijem održi već uspostavljene srdačne odnose, dok niži zvaničnici uvode stroge mere. Do kraja 2017. godine, Stejt department, Savet za nacionalnu bezbednost i druge agencije radili su na političkim instrumentima odvraćanja od kineskog uticaja, uvođenjem novih trgovinskih praksi i nastojeći da oblikuju tehnologije budućnosti. Majkl Grin, koji je bio glavni savetnik Džordža V. Buša za Aziju mi je rekao: “Oni na to gledaju kao na ratni plan: rade sa saveznicima, rade sa članovima Kongresa.”

U svojoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka administracija je predložila da bi, u cilju sprečavanja krađa trgovinskih tajni mogla ograničiti vize strancima koji putuju u Sjedinjene Države kako bi studirali ili se specijalizovali u oblastima nauke, inženjerstva, matematike i tehnologije; upravljačke strukture SAD posvetile su se “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, kojim bi na terenu verovatno proširile vojnu saradnju sa Indijom, Japanom i Australijom. Robert Lajthajzer, predstavnik Sjedinjenih Država u oblasti trgovine, razmatra nekoliko potencijalnih tarifa kako bi kaznio Kinu zbog njene navodne krađe intelektualne svojine i dampinga izvoza na američkim tržištima. “Ne tražimo trgovinski rat”, rekao mi je visoki zvaničnik Bele kuće uključen u pitanja o Kini. “Ali predsednik u potpunosti veruje da se moramo suprotstaviti predatorskom ponašanju Kine u industrijskoj politici kojom je ’iskopala grob’ američkoj proizvodnji, a to sve više radi i u visokotehnološkim sektorima.”

Ukoliko Bela kuća preduzme takve akcije, mogli bi se sukobiti sa Trampovim osećajem međusobnog poštovanja koje postoji između njega i Sija. U međuvremenu, mnogi kineski stručnjaci opisuju pristup američke administracije kao neuslovan. U prvih jedanaest meseci Trampovog predsednikovanja nijedan od njegovih sekretara kabineta nije održao neki značajniji govor koji bi se doticao Kine. Mesto pomoćnika državnog sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika, najviša pozicija u Stejt departmentu za taj region sveta – koju su nekada držali Viljem Averel Harimen, Ričard Holbruk i Kristofer Hil – ostalo je nepopunjeno. Dejvid Lempton, direktor kineskih studija pri Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins, rekao mi je: “Čini mi se kao da se radi o gomili pijanaca u automobilu, koji se bore za kontrolu nad volanom.”

U desetinama intervjua koje sam radio i u Kini i u Sjedinjenim Američkim Državama, skoro da nije bilo osobe koja je očekivala da će Kina u skorije vreme zameniti SAD u ulozi najbitnije svetske sile. Pored ekonomskih teškoća Kine, njen politički sistem, uključujući ograničenja slobode govora, verskog opredeljenja, civilnog društva i interneta, odvraća neke od najhrabrijih i najpreduzetnijih glava. Sijev sistem podstiče zavist među autokratama, ali nimalo oduševljenja među njenim običnim građanima koji žive širom sveta. A za sve razgovore Sija o “kineskom rešenju” i slavnom autoportretu u kineskom akcionom filmu “Wolf Warrior II”, Kina tek treba da ozbiljno odgovori na globalne probleme poput izbegličke krize ili građanskog rata u Siriji. Globalno liderstvo je skupa igračka; to znači da od svojih ljudi zahtevate da doprinose dobrobiti drugih ljudi – da, recimo pošalju svoje mlade vojnike da poginu daleko od svoje kuće.

Kada je predsednik Si 2015. godine obećao afričkim nacijama da će oprostiti brojne milijarde dolara kredita koje su uzele od Kine, kao i da će im uz to pružiti i dodatnu finansijsku pomoć, neki u Kini su se uznemirili: da li je njihova zemlja zaista dovoljno bogata da to uradi? Kina “ne traži da nas odmeni na istom položaju, ne kao neka vrsta Zemljinog planetarnog predsednika”, rekao je Danijel Rasel. “Nema nameru da oponaša Ameriku kao obezbedioca globalnih roba i dobara, niti da bude arbitar koji nagoveštava univerzalne principe i zajednička pravila”.

Pre će biti da naš svet ulazi u doba u kojem nema očiglednih lidera, u “doba nepolarnosti”, kako je to opisao Ričard Has, predsednik Saveta za odnose s inostranstvom, u kojem nacionalističke sile – Kina, SAD i Rusija – bitku biju s nevladinim grupama i to po svakoj temi, od Doktora bez granica do Fejsbuka, od ExxonMobila do Boko Harama. Prirodno je da Amerikance plaši ta mogućnost, ali Šivšankar Menon, bivši indijski sekretar za spoljnu politiku misli da će SAD zadržati kredibilitet i liderstvo. “Sjedinjene Države su jedina meni poznata sila sposobna da preokrene tokove, bivajući kritična prema sebi u procesu samo-preispitivanja”, rekao je on. “Dve godine nakon ulaska u Irak, ljudi koji su radili unutar sistema su se upitali: ‘Činimo li ispravnu stvar?’ ” Menon je u prošlosti imao prilike da vidi kako se ova zemlja iznova uzdizala: “Dosad u mom životu – tri puta. Bio sam u ’68, na Zapadnoj obali SAD. Video sam šta su Sjedinjene Države učinile 80-tih godina kako bi iznova otkrile sebe. Ono što je učinila nakon 2008. godine bilo je izvanredno. Po meni, ova situacija (sa Trampom) će doći i proći. A Amerika to sebi može priuštiti.”

Menon misli “da se, u stvari, vraćamo na tu istorijsku normu, odvojene multiverzume, paralelne svemire a ne na jedan, što je (tokom istorije) bio samo jedan izuzetak. Ako se vratite na koncept Evrope u devetnaestom stoleću, ljudi su u osnovi tada živeli u različitim svetovima i kontrolisali su međusobne interakcije. Kina neće preuzeti odgovornost za sve što se dešava na Bliskom Istoku ili u Južnoj Americi. “Mi, na neki način, u mnogo ne baš uvek primetnih formi, već živimo na ovaj način. “Tehnologija nam je olakšala ovakav životni stil, jer iTunes i dalje nastavlja da vam prodaje još više od iste vrste muzike – ne izlaže vas nečem novom. Kada odete u Peking, vi i dalje slušate svoju muziku i zapravo ste još uvek u svom “balonu”. Dakle, to je istorijska aberacija i retkost, kada kažete da ste “globalizovani”. Ali, šta to znači? “

Jednog kasnog novembarskog popodneva otišao sam u Peking da posetim izvesnog profesora koji je dugi niz godina proučavao Sjedinjene Države. Nedavna politička previranja u Americi su ga dezorijentisala. “Imam velike probleme da s tim izađem na kraj”, rekao je dok mi je posluživao šolju čaja. “Volim Sjedinjene Države. Mislio sam da bi multikulturalizam Sjedinjenih Država mogao i ovde  funkcionisati. Ali, ako tamo ne bude funkcionisao, onda neće ni ovde.”

Po njegovom mišljenju, izvorni američki zavet urezan i u Ustav sada se rasplinjava. “U prošlosti ste se držali zajedno zbog zajedničkih vrednosti koje nazivate slobodom”, rekao je. Umesto nje, pojavljuje se jedna cinična, politika „nultog zbroja“ (zero-sum), povratak filozofiji krvi i tla koja prednost daje interesima, a ne nadahnuću.

U tom smislu, primetio je profesor, najveće iznenađenje u odnosima između Kine i Sjedinjenih Država je – njihova sličnost. U obe zemlje, ljudi besni zbog dubokog jaza u bogatstvu i šansama za uspeh preusmeravaju svoja nadanja ka liderima koji su „nacionalistički nostalgičari“, i koji im podstiču neke vizije o pretnjama koje dolaze iz ’spoljnog sveta’. “Kina, Rusija i Sjedinjene Države se, zapravo, kreću u istom pravcu”, rekao je on. “Svi pokušavaju da ponovo budu sjajni.”

 ♦ “They’re all trying to be great again.” ♦

Juen Osnos (Njujorker)

 

Džek Ma: Ambicija kao pokretačka snaga

Džek Ma je jedan od najsvetlijih primera uspešne priče „od trnja do zvezda“.


Rođen je 10. oktobra 1964. godine u gradu Hangdzou, u istočnom delu Kine (Šangaj) u vreme kada je komunistička Kina bila izolovana od zapadnog sveta. S obzirom na nepovoljne uslove u državi, odrastao je u siromaštvu.

Kao dečak, Ma je bio sitne građe, ali ga to nije sprečavalo da se potuče sa školskim drugovima. „Nikada se nisam plašio da stanem na crtu starijima i jačima od sebe“, objasnio je Ma, u svojoj biografskoj knjizi. Ta neustrašivost je odredila njegov put uspeha u poslovnom svetu.

Još jedna korisna osobina za biznis, koju je mladi Ma ispoljio vrlo rano je preduzetnički duh, predusretljivost i želja za učenjem. Naime, nakon što je američki predsednik Ričard Nikson posetio Hangdžou 1972. godine, taj grad je postao turistička Meka u koju su navirali turisti sa svih krajeva sveta. Još kao tinejdžer, Ma je osmislio kako da iskoristi povoljnu poziciju u kojoj se našao. Svakog dana je ustajao rano i odlazio do glavnog gradskog hotela, koji je bio omiljeno mesto za smeštaj stranih turista i nudio posetiocima turu za obilazak grada, u zamenu za lekcije iz engleskog jezika. Jedan od turista, sa kojim se sprijateljio mu je i dodelio nadimak ’Džek’.

Bez novca i poznanstava sa uticajnim ljudima, jedino što mu je preostalo, kako bi uspeo, bilo je da se posveti obrazovanju. Međutim, nakon završteka srednje škole, dva puta je pokušao da upiše studije, oba puta bezuspešno. Konačno, iz trećeg puta, uspeo je da upiše Učiteljski Institut Hangdžoua, na kom je diplomirao 1988. godine i, odmah po završetku studija, bacio se na traženje posla. Nakon što je više puta odbijen, konačno je dobio posao kao profesor engleskog jezika na lokalnom univerzitetu, gde je zarađivao svega 12 dolara na sat.

Džek Ma do tada nije imao iskustva sa računarima, niti programiranjem, ali je ubrzo pao pod čari interneta, za vreme jednog putovanja u SAD 1995. godine. Prva reč koju je ukucao u internet pretragu, bila je reč ’beer’ (pivo) i iznenadio se videvši da se u rezultatima pretrage nije pojavilo nijedno kinesko pivo. Tada je odlučio da osnuje internet kompaniju, specijalno namenjenu za Kinu i kineske proizvode.

Iako su prva dva pokušaja osnivanja firme bila neuspešna, Ma je bio uporan u svojoj nameri da osnuje sopstvenu internet kompaniju. Okupio je grupu prijatelja i ubedio ih da ulože svoj novac u ostvarenje njegove ideje – kreiranje onlajn prodavnice, koju je nazvao „Alibaba“. Ideja je bila da, ovaj novi sajt omogući izvoznicima da objave liste proizvoda, koje bi kupci potom mogli direktno da poručuju, putem interneta. Sam naziv „Alibaba“ upućuje na priču o Alibabi i 40 razbojnika, u kojoj posebna lozinka otvara vrata pećine u kojoj se nalaze neizmerna bogatstva i tako upućuje na simboliku u kojoj je njegova web prodavnica malim kompanijama i preduzećima otvorila vrata beskrajnih prilika na globalnom tržištu.

Ova usluga je ubrzo počela da privlači korisnike iz svih delova sveta. Do oktobra 1999. godine, kompanija je prikupila pet miliona dolara od „Goldman Saks“-a i dvadeset miliona od „Softbanke“. Kompanija „Alibaba“ je i pored brzog i rastućeg uspeha, zadržala imidž mladalačkog startapa, kojeg su pokretale ideje, entuzijazam i želja za promenom.

S obzirom da je „dot.com“ ekspanzija zabeležila kraj 2000. godine, kompanija se suočila s ozbiljnim izazovima na međunarodnom tržištu. Ma je uspešno reorganizovao operacije kompanije, što uključuje i gubitak mnogih međunarodnih ogranaka firme, i usmerio fokus na jačanje pozicije „Alibabe“ na kineskom tržištu.

„Uspećemo, jer smo mladi i nikad, ALI NIKAD ne odustajemo“, reči su koje je Džek Ma govorio svojim zaposlenima na svakom sastanku.

Inovativnost i ogromna želja za isticanjem bili su glavni pokretači tima, koji je stajao iza ovog internet giganta. Ubrzo su došli i rezultati; „Yahoo“ je 2005. godine uložio milijardu dolara u kompaniju u zamenu za 40 odsto vlasničkog udela, što je bila ogromna stvar za kinesku kompaniju, koja je težila da izbaci američki eBay sa prvog mesta internet prodavnica u Kini.

„Ako želiš da uspeš, moraš da učiš od konkurenta, ali ne i da ga kopiraš. Kopiranje je smrt u poslu.“

Džek Ma se povukao sa mesta izvršnog direktora „Alibabe“ 2013. godine, zadržavši poziciju predsednika kompanije. Kompanija „Alibaba“ danas ima inicijalnu javnu ponudu (IPO) u vrednosti od 150 milijardi dolara, što je najveći IPO kompanije listirane u SAD-u, ikad zabeležen na Njujorškoj berzi. Taj uspeh je omogućio da Džek Ma postane najbogatiji čovek u Kini, a njegov imetak iznosi 29 milijardi dolara. Pa i pored ogromnog bogatstva, najbogatiji Kinez na svetu koristi svaku priliku da promoviše pozitivne ideje, smanjenje zagađenja i nastavak slobodne trgovine. Nakon odluke predsednika SAD Donalda Trampa da se ta zemlja povuče iz Transpacifičkog partnerstva i preispita učešće u ostalim sporazumima o slobodnoj trgovini, kao i protekcionizma, koji zastupa, Džek Ma je upozorio na ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze globalna ekonomija i svetska trgovina:

„U trenutku u kom prestaje trgovina – počinje rat“

Džek Ma ima ambiciozne planove za budućnost, kako svoje kompanije, tako i celokupnog svetskog poslovnog tržišta. Na kritike američkog predsednika Trampa, koje su bile usmerene protiv Kine i optužbe da Kinezi preuzimaju radna mesta Amerikancima, Džek Ma je odgovorio nudeći ambiciozno rešenje – milion novih radnih mesta za građane SAD (100 miliona novozaposlenih u svetu) kroz plasiranje roba i usluga malih i srednjih preduzeća na kinesko i svetsko tržište.

„Naša filozofija je da izgradimo ekosistem i podstaknemo druge da proizvode, menjaju, prodaju i napreduju. S našom tehnologijom, inovacijama i partnerima, naši klijenti (10 miliona prodavaca na sajtu) mogu da se takmiče čak i sa Majkrosoftom i IBM-om.“

Pored toga što je dospela među najuspešnije kompanije na svetu, „Alibaba“ ima cilj da se svrsta i među najveće sile u svetskoj ekonomiji do 2036. godine. Naime, kineska kompanija je već sada ekonomski jača od zemalja kao što su Švedska, Poljska, Iran, Norveška i Austrija.

“Ukoliko kompanija može da usluži dve milijarde potrošača, to je jedna trećina ukupnog svetskog stanovništva. Ako može da stvori 100 miliona radnih mesta, to je verovatno više nego što većina vlada može da postigne. A ako može da podrži svoje poslove sa 10 miliona…to se zove ekonomija”, smatra Džek Ma.

Cilj koji je Džek Ma postavio za svoju kompaniju je moguće ostvariti, naročito ako se uzme u obzir da „Alibaba“ planira da zaradi bilion dolara do 2020. godine, čime bi postala 16. ekonomija sveta, veća od Turske ili Saudijske Arabije. Tim tempom, 2036. godine „Alibaba“ bi bila peta ekonomija sveta, odmah iza SAD, Kine, EU i Japana.

ekonomski.net

U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Moskovski taksi: Mala bara – puno krokodila

U Moskvi vlada žestok rat između tradicionalnih taksista i vozača koji taksiraju koristeći mobilne aplikacije. Ovaj novi vid pružanja prevoznih usluga doprinosi drastičnom smanjenju troškova vožnje a “klasični” taksisti kažu da je postalo nemoguće raditi, prenosi The Moscow Times.

Cena usluga koje u Moskvi nudi Uber i druge slične onlajn taksi službe sada se takmiče, verovali ili ne – sa cenom javnog prevoza. I zato nije ni čudo što moskovski taksisti osećaju ogroman pritisak.

“Kako da gorivo, vozila i popravke poskupe i dostignu neku iole podnošljiv donji prag zarade, kada taksi usluge postaju sve jeftinije?”, pita se Aleksej Lukin koji pripada “staroj gardi” taksista. On je i osnivač jedne moskovske onlajn grupe tradicionalnih taksi prevoznika koja nastoji da se suprotstavi poslovima koje im „uzimaju“ Uber i njemu slične aplikacije za iznajmljivanje prevoza.

Kao i ostali taksisti širom sveta, i Aleksej je ljut i ogorčen. Ovog maja je učestvovao u organizovanju protestne vožnje tokom koje su on i njegove kolege blokirali centralnu saobraćajnicu „Baštenski prsten“ (Sadovoe Koljco, Садо́вое кольцо́)”, glavni put koji deli/ razgraničava centar ruske prestonice od njenih predgrađa.

Grupa koji je Lukin pokrenuo takođe ohrabruje i inicira ostale metode protesta, uključujući tu i uvođenje “tihih sati” tokom kojih on i drugi taksisti složno bojkutuju primanje naloga za vožnju od svojih aplikacijskih provajdera taksi usluga, kao što je, recimo, Uber.

Na korporativnom nivou, taksi udruženja kao što su to „Ujedinjeni ruski prevoznici“ (URP), predlažu korekcije minimalne naknade za usluge koje nude moskovska taksi udruženja. Ova organizacija je pripretila da će podneti zvaničnu žalbu Ruskom saveznom regulatoru za zaštitu konkurencije.

Izgleda, međutim, da nijedna od ovih mera za sada ne deluje. Udruženja taksista neuspešno pokušavaju da se izbore sa, kako kažu, agresivnom, „predatorskom“ cenom moskovskih onlajn taksi službi. Ali, za sada, građani Moskve su ti koji kao klijenti žanju sve prednosti nastale ovom situacijom. Cene taksi vožnji su u večitom padu, čekanja na vozilo sve su kraća, a sama vozila kao i vožnja sve su udobniji.

Fiksna tarifa

Tokom poslednja tri meseca, tri glavna aplikacijska taksija u Moskvi – Yandex, Gett i Uber – uveli su fiksne tarife. Prednost: Putnici znaju koja je cena i koliko će koštati vožnja pre no što uđu u auto, a ne postoji ni opasnost da vam nečuvene moskovske saobraćajne gužve drastično podižu troškove vožnje.

“Fiksne tarife su potpuno u korist putnika jer ih ni na koji način ne mogu neprijatno iznenaditi tokom same vožnje”, rekao je generalni direktor moskovske filijale Ubera Moskva Vitalij Bedarev.

U svom pisanom odgovoru magazinu Moscow Times (MT), pres-služba Jandeksa takođe je pohvalila nedavno uvedenu meru fiksne tarife. Korisnici Yandex-a u Moskvi primetili su i značajno kraće čekanje na voizilo (za 29%). Broj dnevnih vožnji koje taksisti realizuju tokom jednog dana takođe su porasli u proseku za 15 odsto, a objavljeno je i povećanje prosečne zarade koju taksisti imaju po satu vožnje.

Pored uvođenja fiksne stope, taksi-aplikacije nude i druge popuste za putnike a naknadu tj „kompenzaciju“ za same taksi-vozače. Uber je za Moscow Times izjavio da smanjuje neke tarife u sklopu svoje marketinške kampanje, čineći vožnju taksijem u Moskvi još pristupačnijom za putnike – i to „o svom trošku“. Dakle, Uber ulaže u povećanje tržišnog udela na moskovskom taksi-tržištu.

“Naravno, mi ne gubimo novac na sve naše vožnje”, rekao je Bedarev MT-u.

Njihovi konkurenti sada primenjuju istu logiku. Kao rezultat toga, Moskovljani odnedavno osećaju dodatno pojeftinjenje taksi usluga. Cena nekih vožnji u Uberu konkurentna je moskovskom javnom prevozu: metrou, tramvajima i autobusima.

Pa ipak, vozači su ti koji na kraju gube kako bi platili ceh sve veće cenovne pristupačnosti u Digitalnom dobu. Ekonomija deljenja pogodila je mnogobrojne struke i profesije pa sada tradicionalni moskovski taksisti nemaju vremena za pristojan obrok već jedu u hodu, najčešće “ciglice” (kesice s instant-supicama, rezancima i nečim nalik sosu). Ovo je u novije vreme oličenje borbe za opstanak moskovskog taksi vozača: pod stalnim pritiskom aplikacijskih službi za prevoz, oni sada nemaju vremena ni da pristojno ručaju, hraneći se gotovim i konzerviranim jelima.

“Radimo duplo više a zaradimo triput manje”, žali se Aleksej.

“Naš posao je u poslednja tri meseca postao još nesnosniji”, potvrđuje Mansurjon, koji je pre godinu dana počeo da radi kao moskovski Uber-taksista. On je prošle zime mogao da za 10 vožnji uzme 6.000 rubalja dnevno (110 dolara). Mansurjon kaže da sada mora da obavi 20 vožnji kako bi zaradio 3500-4000 rubalja.

Slobodno tržište: „Mala bara – puno krokodila“

Moskovski taksi-propisi su među najliberalnijima u svetu. Ne postoje fiksni minimalni troškovi ili regulativom zacrtane kvote. Taksi licencu je lako dobiti, što je članove tradicionalnih taksi sindikata i udruženja nagnalo da pokrenu pitanja bezbednosti u saobraćaju.

Moskovske gradske vlasti takođe su se (nenamerno) okoristile o tri najjača igrača u borbi za profitni taksi-kolač. Lokalni propisi su stvar politike, a političari u moskovskoj gradskoj zoni povećavaju troškove posedovanja i upotrebe automobila u gradu. Ulice su sve pretrpanije i na njima ima sve manje prostora, cene parking-mesta nastavljaju da rastu, baš kao i saobraćajne i parking kazne, ali… ne i cene taksi usluga.

Sa taksijima koji su sve praktičniji i pristupačniji, tradicionalni “ciganski” tj. nelegalni taksisti koji voze „na kvaku“ za smešno malu naknadu praktično su nestali sa moskovskih ulica. U Moskvi, gradu sa 15 miliona stanovnika, posedovanje automobila više nije potrebno.

Gledano iz ove perspektive, izgleda da Moskva sve više i više liči na zapadne metropole. Stoga i nije čudo što prolazi kroz iste probleme i razdore od kojih pate i druge svetske metropole; na delu je, zapravo, globalna bitka na život i smrt između tradicionalnih taksista i aplikacija za taksi-usluge. Ali, za razliku od, recimo, Francuske – čija je nacionalna vlada raskrstila sa klasičnim taksistima ali takođe i pritegla Uber suzbivši ga kao nelojalnu konkurenciju – ruski regulatori tržišta taksi uslugama uveliko se klone bilo kakvog “konflikta”.

“Problem predatorskih cena koje nameću provajderi taksi-aplikacija postaje sve kritičniji i zahteva regulatorni odgovor”, rekao je Bogdan Konošenko, vlasnik jednog od mnogobrojnih taksi udruženja i član moskovske trgovinske komore. Konošenko predlaže da se aplikacijama za taksi prevoz zabrani subvencionisanje njihovih vozača. Bez dodatnih plaćanja prema vozačima koje digitalne taksi kompanije trenutno pružaju, tržište će se stabilizovati a cena tarife biće fer, kaže on. U suprotnom, ko god da pobedi u ovom ratu cena i osvoji monopolski položaj na tržištu, moraće da nadoknadi prethodna ulaganja u rušenje cena prevoza.

Uber je do sada odbacivao ovaj predlog. “Ovo je čudan predlog”, kaže Bedarov. “Zašto bi neko zabranjivao nešto što ide u prilog vozača?”

U ovom trenutku, monopolizacija moskovskog tržišta taksi uslugama deluje kao zastrašujuća priča, kaže Mihail Blinkin, šef Instituta za saobraćajnu ekonomiju na Višoj ekonomskoj školi. Ali, neregulisano (ili, bolje rečeno, “preslobodno”) moskovsko tržište može imati i samokorektivno delovanje. “Onog trenutka kada klijenti osete da cene taksi usluga ne odražavaju stvarno stanje stvari, moskovski „ciganski taksi“ lako bi mogao ponovo osvanuti na ulicama, čime bi se ponovo obezbedila trenutno narušena ravnoteža”, kaže on.

Takođe, nema indicija da će savezne ili lokalne vlasti zatražiti povećanje regulative. Dakle, verovatniji scenario je da će cene moskovskog taksija biti još niže nego što su sada, što će vršiti dodatni pritisak na vozače. Dobro je poznata činjenica da ruska privreda trpi od državne kontrole a i od teškog oblika korupcije. Međutim, moskovsko taksi tržište izgleda da je ovde nešto posebno: sa neverovatnom konkurencijom i minimalnim regulatornim uplivom države, ruska prestonica čini se kao savršeni mikrokosmos jedne Rusije koja postaje ekonomski liberalna.

 

Ovo može biti odgovor na pitanje i dileme nesretnog Alekseja Lukina.

 

The Moscow Times