U krupnom planu: Nikola Olić – put u središte Dalasa

Nikola Olić, softveraš, fotograf, BMX bajker i pijanista govorio je za Dallas Observer kako su ga biciklizam i programerstvo povezali sa arhitekturom i fotografijom.

Strast za vožnjom BMX-a  otvorila je Nikoli Oliću, Beograđaninu iz Dalasa, ljubav prema urbanoj fotografiji. Bicikl je bio za njega oduvek bio prevozno sredstvo kojim je najlakše “jedriti” ulicama i ispitivati tajne jednog grada, spolja i iznutra. Njegovi fotosi su fascinantni prikazi arhitektonskih struktura – i to ne samo Dalasa i drugih američkih gradova, već i svih onih mesta na planeti na kojima se Nikola, tokom svog 25 godina dugog „gast-arbajta“, zatekao.

Moglo bi se reći da je Nikola Olić, barem zvanično, inženjer i programer. To je, uostalom, ono što je studirao na Univerzitetu u Teksasu, u Arlingtonu. Po dobijanju diplome zaposlio se u kompaniji za medicinski softver, „Doctor Alliance“, čiji je bio i koosnivač. Ali, za Nikolu možete slobodno reći i da je klasični pijanista, profesionalni BMX biciklista i fotograf koji uspeva da na jedinstven način prikaže arhitekturu na pomalo nematerijalan, apstraktan način… apstraktne fotografije stvarnih objekata, moglo bi se pojednostavljeno reći.

Olić je 1992. iz srpske prestonice dospeo u srednju školu u Arlingtonu, kao student iz programa obrazovne razmene. Početak rata u Jugoslaviji zatekao ga je tamo, što ga je sprečilo da se naredne godine (’93.) vrati u Beograd. Tako je odlučio da Univerzitet Severni Teksas (North Texas) i Dalas postanu njegov stalni dom. Olić je još kao tinejdžer „zaglibio do grla“ u veštine fletlendinga (flatlanding), stila BMX biciklizma unekoliko sličnog brejkdensu ali sa malim dvotočkašem – radi se o izvođenju akrobacija na ravnoj površini koje nemaju puno veze sa samom vožnjom koliko sa veštinom održavanja ravnoteže na biciklu tokom izvođenja atraktivnih figura i okreta. Kada je stigao u Arlington, bio je veoma prijatno iznenađen spoznajom da se, sticajem slučajnih okolnosti, obreo u jednom od glavnih svetskih centara ovog atraktivnog sporta.

Tokom svojih prvih dana u Teksasu, pred njega je iskrsao jedan klinac sa svojim BMX biciklom, dok je Nikola, svojim tada tvrdim akcentom objašnjavao da je novi u gradu, da je poreklom iz Srbije, i da je, takođe, zagriženi BMX-ovac. Klinac je pozvao Olića da se na prvom sledećem takmičenju pridruži njemu i njegovim prijateljima, a Olić je s ovim bajkerima ostao blizak sve do danas. “Pet izuzetnih BMX vozača svetskog nivoa živelo je u krugu od 15km od mene”, kaže Nikola. „Bila je to potpuna slučajnost. Naravno, nikada do tada nisam čak ni čuo za Arlington.”

Olić je bio deo prvobitne grupe koja je BMX biciklizam donela iz Kalifornije u Srbiju. On i njegovi prijatelji neprestano su olupavali i lomili svoje bicikle zabavaljajući se vožnjom i uvežbavanjem akrobacija. Nikola je oduvek bio zaljubljen u BMX modele, otkad je u specijalizovanim magazinima prvi put video praktično nesalomive varijante bajkova. Našao je način da ih nabavi prilikom svog  putovanja u Kanadu ’87, da bi se već od ’89 on i njegovi prijatelji takmičili širom Evrope. Olić se i dalje, 30 godina kasnije, takmiči, a pre par godina (2015.) učestvovao je na turniru u Hjustonu.

U određenom smislu, Olićevo interesovanje za fotografiju počelo je kao „nuspojava“ listanja svih onih BMX časopisa koje je čitao kao dete. Jedan od magazina koje je redovno čitao imao je kviz-rubriku sa dodelom nagrada: čitaoci bi jednom nedeljno nastojali da prepoznaju koji je deo bicikla snimljen u krupnom planu. “Rekli bi: ’Ovo je deo bicikla’, što je, recimo, bila makro-fotografija kugličnog ležaja”, kaže on. “Sledeće nedelje ćemo vam reći šta je to. Imao sam tada 13 godina i ova prepoznavanja krupnih planova tada su me potpuno obuzela – ta rubrika mi je, u neku ruku, promenila život.”

Međutim, umesto bicikla, objekti na koje je Olić odabrao da primeni tehniku krupnog plana bila je – arhitektura. Devedesetih je radio kao računarska podrška na Univerzitetu u Teksasu, Arlington (UTA), gde bi sebe veoma često zatekao kako provodi vreme radeći na arhitekturi računara svojih profesora. U to vreme, instalirati Microsoft Office u PC mašinu nije bio proces od 10 minuta. Ponekad je trebalo i do šest sati, pa i više – obilje vremena koje je Nikola provodio u razgovoru s profesorima o oblastima svojih proučavanja.

Olić je potom kupio svoju prvu DSLR kameru, otiskujući se u dugačke šetnje centrom Dalasa kako bi fotografisao nadasve atraktivna zdanja ovog grada. “Dešavalo sa da, samo tokom jednog dana, provedem i po deset sati u fotografisanju, tokom kojih bih napravio i do 500 fotografija”, kaže on. “Tek bi mi se neka tamo 110. fotografija neke tamo zgrade učinila zanimljivom”.

Nikola je razvio svoju tehniku: prvi put bi posetio objekat koji želi da slika, kako bi snimio što je više moguće, a onda bi kasnije, kod kuće, razmotrio koji su to uglovi i rakursi koji bi taj objekat prikazali u jednom novom, iznenađujućem izdanju. Rezultat ovakvog pristupa je da njegove naknadne tj. završne fotografije ostavljaju kod posmatrača utisak da neke zgrade – koje, inače, odavno ne primećujete i pored kojih biste bez osvrtanja prolazili na putu ka poslu – mogu izgledati nesvakidašnje interesantno.

Olić je privučen arhitekturom jer, između ostalog, ceni ogromnu količinu vremena i razmišljanja potrebnih da bi se jedno zdanje projektovalo i izgradilo. “Samo mogu da zamišljam kakav je taj proces: trajao je godinama, tokom kojih su neki ljudi smišljali zgrade i crtali ih, da bi u nekom trenutku prosudili: “Ne, hajde da radimo ovo drugo… ne, hajde, ipak, da uradimo ono treće”, kaže on. “Često poželim da upoznam arhitekte koji godinama razrađuju svoje projekte, i da pitam ko su oni i zašto to rade. Sve to što rade mi je zanimljivo.”

Jedan od njemu najomiljenijih je brazilski arhitekta Oskar Nimajer (Oscar Niemeier) kojem se divi zbog njegovih čistih i apstraktnih linija – fascinacija koja je i te kako prisutna i na Nikolinim fotografijama Dalasa koje možete videti na njegovom vebsajtu (kojeg on uredno održava). Najčešće, sve što uradi/ izmeni tiče se jednostavnog opsecanja fotografije; malo ih „podseče“ da bi izbacio nepotrebne „krajeve“, a uz to, sasvim minimalno, podesi osvetljenost i kontrast.

Ove Olićeve ​​maratonske foto-sesije ponekad privlače pažnju policajaca. “Dok sam fotografisao jednu zgradu, Fountain Place, koja se nalazi na platou Ross, jedan policajac je prišao upitavši me:” Šta ste to radili? Stajali ste na tri različita mesta i fotografisali ovaj objekat”, priča Olić.

Ista stvar mu se desila i dok je snimao zgradu Federalnih rezervi u Bostonu. Ovakav i slični susreti, međutim, nisu zaustavili Olića. “Znam koja su moja prava po Prvom amandmanu”, kaže on. “A po tom amandmanu – ništa se dramatično loše ne dešava (tokom mojih foto-sesija).”

Olićeve „foto-potrage i pronalasci“ van svog uobičajenog dnevnog posla na softveru ne završavaju se samo u fotografiji ili vožnji BMX-a. U Srbiji je studirao na muzičkoj akademiji, još uvek održava svoju formu: jednom sedmično sedne za klavir na lokaciji Buzzbrews, na aveniji  Lemon; idealno mesto za izvođenje klasične i džez muzike na otvorenom (Open Classical). “Svaki rad i rezultat proizvod su ljubavi”, kaže Olić. “Čak i softver. Nastojim da radim na svemu što što me čini da se osećam divno.”

Sve fotografije Nikole Olića preuzete s njegovog vebsajta, ArchDaily.com, kao i Nikolinog fejsbuk profila 

Dallas Observer

Nikola Olić, Structure Photography

Skoro sve što poželiš

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

01

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

03

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

07

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

08

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Peščanik.net, 18.10.2016.

 

Startap jednorozi i smrt dinosaurusa

Da odmah zaključimo na početku priče: iako stručnjaci tvrde da su startup kompanije vredne milijarde dolara precenjene, neki od njih, ipak, znaju razloge zašto i vrednost  javno listiranih kompanija takođe može biti i te kako precenjena.

Naime: Tradicionalni P/ E odnos od 15-20+ (uprošćeno: procena da će tradicionalne tj “staromodne” kompanije raditi na uobičajen “stari” način poslovanja još barem 15 do 20 godina) verovatno je previše optimističan, u odnosu na to koliko će još dugo budući novčani tokovi i operativne profitne margine velikih i staromodnih „dinosaurus“ kompanija moći da opstaju. Kraće rečeno: iako možda ponekad i precenjene, na duge staze najveći jednorozi imaju svoju isplativost a i izvesno svetlu budućnost – veću nego što je imaju „dinosaurus“ kompanije, koje posluju na glomazan, staromodan i nefleksibilan način.

…Osim ukoliko se dinosaurusi, u međuvremenu, ne inoviraju i prilagode daleko bržim tempom nego što to čine sada (ili, u veoma kratkom roku, steknu svoje talentovane informatičare), za očekivati je da će „S&P 500 Dinosaurusi“ biti prekinuti u svom napredovanju i, zapravo, uništeni jednim beskrajnim stampedom startaperskih jednoroga sazdanih na venčer kapitalu – jednoroga koji će, svojim softverskim i web-marketinškim rešenjima opustošiti sve „male mozgove“ dosadašnjih poslovnih „reptila“.

U poslednje vreme je postalo moderno i “trendi” ukazivati na to da su Jednorozi precenjeni.

Ono što je izvesno jeste kako u ovom trenutku postoji zaista veliki broj startup firmi vrednovanih na jednu ili više milijardi dolara, nastalih nedavno i „niotkuda“. I dok su neke od njih na dobrom putu i imaju velike izglede da postignu ogromne dobitke i poslovne pobede (Uber, Xiaomi, Airbnb), verovatno da ima isto toliko i gubitnika. Ovo se, međutim, dešava upravo zbog tih asimetričnih rezultata, kada većina jednoroga postaje “precenjeno”. Takođe, usled toga što se nekolicini startapera posrećilo da se vinu nebu pod oblake – a shodno Pravilu jačeg (Power Law) – po tom će zakonu i statistici, nažalost, oni koji su ostali „odmah ispod crte“, i nalaze se takođe u 80% onih kojima se nije posrećilo pa su u „ligi gubitnika“ uvek biti jako teško da se u budućnosti probiju naviše, jer će vrednost njihovih startap firmi trpeti žestoko potcenjivanje na tržištu, srazmerno snazi rasta onih koji su na njemu uspeli. Tu je i Paretovo pravilo „20-80“). Pravilo jačeg, u praksi, znači da većina fondova rizičnog kapitala živi u svetu Zakona moći ili Pravila odnosa snaga, gde najbolja investicija vraća više novca od ostatka čitavog fonda, drugi najbolji vraća više od svih ostalih zajedno, i tako dalje.

02

Priroda rizičnog tj. venčer kapitala je takva da če za svaku datu kategoriju, po jedan Veliki gorila (a to je svaki peti startaper kome se posreći) „pobeći“ će s najvećom zaradom, dok će preostale šimpanze i majmuni (njih 80%) vredeti malo – ili nimalo. Ali pre nego što prašina slegne i stvari konalno postanu jasne, svi majmuni (i njihovi investitori) žele da veruju kako će se baš njima zalomiti da budu ta „Srećna petina“ tj. da će postati „Veliki prokleti gorila“… nažalost, gotovo svi su, u tom trenutku, u zabludi.

Pa ipak, i pored toga što se relativno lako može predvideti buduća smrt mnogih jednoroga i gorila, verovatno da svi mi previđamo činjenicu da su mnoge kompanije koje su javno listirane na berzi (u daljem tekstu “Dinosaurus preduzeća”), u suštini, takođe precenjena.

Zašto treba verovati da je ova postavka o precenjenim dinosaurusima istinita? Za to postoje tri osnovna razloga:

051. Dinosaurus kompanije ne inoviraju svoj biznis. Ovo nije neka nova priča; već je bilo toliko pametnijih i elokventnijih koji su pričali i pisali o ovoj temi (Schumpeter: Kreativna destrukcija – Creative Destruction, Christensen: Inovatorova dilema, The Innovator’s Dilemma), tako da ne treba dodatno isticati ovu poentu. Dinosaurus kompanije postaju lako zavisne od starih i već decenijama trasiranih linija prihoda i profita, pa naknadno ne rizikuju previše ulažući u možda bolje alternative. Vremenom, njihova se poslovna oštrica polako tupi, sve do nivoa uparloženosti i samozadovoljstva.

2. Dinosaurusima predstoji težak period regrutovanja i zadržavanja vrhunskih informatičkih talenata pod svojim okriljem. Dinosaurusi znaju da je tehnologija važna, i čak bi mogli shvatiti da će u veoma bliskoj budućnosti „Softver proždrati svet“, ali, bez obzira na to, većina štrebera sanja da će deonice njihovih startup firmi jednom na berzi vredeti milione dolara, dajući tako prednost ostanka i rada u svom ili nečijem startapu, pre nego se hvatajući za šestocifreni ček koji mu je napisao neki dinosaurus (uz napomenu da vukovi s Volstrita ponekad umeju da plate dovoljno dobro kako bi bili izuzetak od ovog pravila). Kao rezultat toga, dinosaurusi gube konkurentsku borbu za talente iz informatičkih tehnologija, a time i onaj veći rat – rat za inovacije. A onda se igra završava.

3. Dinosaurusi ne razumeju koliko je Internet postao kritičan za marketing. Oni, takođe, ne razumeju od kolike je važnosti da onlajn platforme pridobiju i zadrže kupce, i na taj način podrže operativne marže i buduće profite. Ova treća tačka je možda najsuptilnija, jer većini javno listiranih preduzeća ne mora da bude vidljivo to koliko brzo se njihovi klijenti prebacuju iz oflajna u onlajn poslovanje. Na isti način kao i pomenuti drugi razlog, sticanje i zadržavanje vrhunskih talenata u Internet marketingu je tačka na kojoj se stiče, ili gubi, izuzetno konkurentna uloga kompanija. Ipak, većina dinosaurus kompanija nema pojma koliko im je preko potrebno da se što pre vrate u trku – tako što će zaposliti što više „hakera poslovnog rasta“ – onih marketera, programera, inženjera i produkt menadžera koji će pre svih biti u stanju da učine ne ono što je poželjno već ono što je potrebno. Kao rezultat toga, „hakeri rasta“ kroz svoje uvide inoviraju postojeći biznis i unapređuju ga, ne povinujući se uobičajenim pravilima kojih se drže dinosaurusi.

03

Za sve gore navedeno je od suštinskog značaja sledeće zapažanje: većina javno listiranih kompanija (mahom dinosaurusa) nije primila k srcu kako je kritično važna misija zaposedanja i upotrebe softverskih tehnologija, kao i Internet marketing, koji su za veoma kratko vreme postali ultimativni zahtev za osvajanje poslovne konkurentnosti. Tako je gotovo svaka Dino-firma, i ne bivajući svesna o čemu se radi kao i da se obrazac poslovanja iznenada i drastično promenio, postala izuzetno ranjiva na zahuktale jednoroge, koji već sada proždiru daleko veće, tradicionalno ustrojene kompanije. O ovoj ranjivosti dinosaurusa je pre samo nekoliko dana sjajno izlagao niko drugi do direktor banke JP Morgan Chase, Džejmi Dajmon (Jamie Dimon).

Jednostavno rečeno: prosečna srazmera  javno listiranog preduzeća P/E je 15-20, što znači da Gospodin Tržište pretpostavlja da će neka dinosaurus-kompanija X imati još 15-20 godina kontinuiranog cash & profit poslovanja na uobičajeni, ustaljeni (staromodni!) način. Međutim, ova je pretpostavka strahovito pogrešna, pa će, za manje od deset godina, Dinosaurusa X proždrati neki Jednorog Y.

Dosad ste već govorili u sebi: “Pa, više je nego jasno da ovaj nadobudni venčer-kapital-moron bulazni, nemajući blagog pojma o tome kako kapitalizam i ekonomija funkcionišu. Jer, da je išta od ovoga o čemu piše istina, tržište bi već samo korigovalo i postepeno redukovalo cene akcija i s tim povezanu berzansku vrednost kompanija svake takve, kako on piše, “precenjene” dinosaurusa-kompanije“… zar ne?

Pošto sam tako „uzoran“, kako vi mislite, „venčer-kapitalista“, a i „ekonomista iz fotelje“, složio bih se s tim što kažete, naime: da će gosp. Tržište obično iznaći ravnotežu. Osim što tu, nažalost postoji jedan „mali“ problem: Javno tržište* nije moguće „skraćivati“ i suzbijati tokom dužeg vremenskog perioda – a sigurno ne za pet do deset godina. Ne postoji, zapravo, jedno odgovarajuće sužavanje, ili hedžing, ili derivativni instrument koji bi savladao i „pripitomio“ jednoroga koji proizvodi ovaj efekat preokreta, tako da je jedina praktična alternativa – povinovati se novim poslovnim zakonitostima koje su jednorozi nametnuli.

04

(*Javna tržišta obično drži u vlasništvu i njima upravlja javni ili neprofitni sektor. Javna tržišta imaju više javnih namena: otvaranje novih radnih mesta, malih biznis inkubatora, brendiranje turističkih atrakcija ili pristup svežim, zdravim namirnicama, podizanje vrednosti imovine u poslovnom okruženju, itd. Javna Tržišta su snažan ekonomski motor koji kreira široke preduzetničke mogućnosti – naročito za “obične” građane i imigrante, koji često imaju poteškoća da uđu u mejnstrim ekonomiju. Javna Tržišta su snažni kreatori novih poslova.)

(**Hedžing: Strategija upravljanja rizicima koja se koristi u ograničavanju ili poravnanju verovatnoće gubitka usled fluktuacija cena robe, valuta ili hartija od vrednosti. Hedžing je prenos rizika bez kupovine polise osiguranja.)

Što je upravo ono što gospodin Tržište i čini, a upravo je to razlog što su oni „dosadni“ Jednorozi tako precenjeni – upravo je to i razlog zašto će svi dinosaurusi izumreti.

Inovativnost: sloboda koja remeti rutinu

Futurističke prognoze na vebsajtu Citi banke imaju svoje treće izdanje i izveštaj. Ono je plod proučavanja “remetilačkih” tj. ključnih inovacija koje pomeraju društveno-ekonomske matrice. U izveštaju je i deset novih, velikih mogućnosti “zbog kojih treba zastati i porazmisliti”, piše poznata ekonomska novinarka Izabella Kaminska za blog Alphaville, čiji je domaćin Financial Times.

(Foto: CITI)

U ove inovacione prekretnice spadaju:

1. Autonomna vožnja bez vozača

2. Dronovi

3. Mašine koje uče-veštačka inteligencija

4. Biosimilari, usavršene kopije originalnih lekova, koje izlaze na tržište tek pošto istekne licenca za patent originala.

5. Plutajući off-shore FLNG pogoni za prikupljanje prirodnog gasa i njegovu likvefakciju (utečnjavanje)

6. Javno pristupačan API: softver će ubuduće kreirati i laici, pomoću jednostavnih alata kojima će slagati programske “blokove” u celinu kakvu su zamislili oni sami, a ne softverski inženjeri

7. Ekonomija deljenja (Sharing economy)

8. Virtuelna realnost

9. Pijačno i bankarstvo “na sitno”

10. Robo-savetnici

Ali, ono prvo u izveštaju je nastojanje za pomirenjem suprotstavljenih stvari, a to je ono što stalno slušamo u vezi stepena inovativnosti. S jedne strane, tu je rad ekonomiste Roberta Gordona (podržan podacima o produktivnosti), koji podrazumeva da su već svi plodovi sa “drveta inovacija” pobrani i da je slabo šta preostalo, da su glavne priče već ispričane – za sada. S druge strane, svi intuitivno osećamo kako se tempo tehnološke promene ubrzava, sa grafikonima i tabelama kao što je ova, koja odražava oživljavanje tempa usvajanja tehnoloških inovacija:
FT(Foto: FT)

Mora se, doduše, priznati kako se “nove tehnologije”, izgleda, sve više sastoje jedino od novih, tj. “renoviranih” starih verzija računarskih softvera, često i novih načina organizovanja podataka i informacija, ili – ako ne to – onda kao nešto čime se podstiče hiper-povezivanje na internetu ili otkrivanje novih, poboljšanih formi sakupljanja ljudi na društvenim mrežama… ili, ako ništa drugo, tu su uvek dobri, stari “proboji” u bihejviorističkom predviđanju ljudskog ponašanja (informacija korisna za optimizaciju reklamiranja, u vojne svrhe, za policijska ispitivanja ili rušenje konkurencije kroz pronalaženje “slabih igrača” u redovima konkurencije).

Što se tiče rastućeg povezivanja i “ameba efekta” – trendovske povodljivosti i nercije koji nadvladavaju logiku efikasne organizacije poslovanja, u kojoj svako ima svoju jasno zacrtanu poziciju – Citi komentariše:

“Povećanje umreženosti i povezivanje otvaraju nova tržišta doprinoseći boljoj međusobnoj saradnji, oslobađajući nove duhovne snage i mentalne kapacitete kako bi se pomoglo pri rešavanju svetskih problema – sve ovo je pokretano tempom inovacija. Naredna faza u povezivanju je pomak od povezivanja ljudi ka povezivanju stvari u komunikaciji tipa mašina-ka-mašini, odnosno pomak ka “Internetu Predmeta”. Cisco je 2013. procenio kako je 99,4% svih fizičkih objekata na svetu bilo nepovezano, kalkulišući da je bilo 10 milijardi povezanih uređaja. Oni su prognozali i da će se broj povezanih uređaja do 2020. povećati na 50 milijardi, a do 2030. do 500 milijardi, što znači da će komunikacija koju mašine obavljaju isključivo među sobom nadmašiti opseg i intenzitet međuljudske komunikacije.”

Tu je, zatim, činjenica da troškovi razvoja inovacija opadaju. Međutim, u ovom istraživanju se ne pominje da li se krećemo unutar inovacionog ciklusa gde samo treba da imate originalnu “kreativnu zamisao” – koja se razlikuje od opšte inercije trenda – pa da se kvalifikujete za ogromne novce, koje ćete pokupiti sa tržišta.

Evo šta o tome kaže Citi:

“Uspon interneta je omogućio novi open source model razvoja, nudeći univerzalni pristup kroz kreiranje slobodnih licenci za proizvode i njihova kasnija poboljšanja. Ovi modeli omogućavaju hiljadama programera da učestvuju u projektima otvorenog koda (opensource), inicirajući jeftinije, lakše i brže sačinjene proizvode u odnosu na vlasničke, fiksno patentirane produkte.

Bez otvorenog koda ne bi postojalo cloud računarstvo, sistem velikih baza podataka (Big Data) kao ni mobilne aplikacije. Guglova Android platforma pod nazivom Tesla (razvoj električnih vozila i skladištenje energije), Tojotini vodonični automobili, ili Khan Akademija (koja je već najveća obrazovna organizacija na svetu), niti bi postojali nacrti za 3D štampanje. Sve su ovo primeri open source ekosistema koji potpomažu dalje inovacije. Isti je slučaj i sa tzv. “aplikacijskom ekonomijom”, gde su troškovi inovacija uočljivo niski (nedavna procena nastala istraživanjem Karla Freja iz OMS-a nam govori da prosečna cena razvoja aplikacija iznosi samo $6.453), a da dobit to jest profit na tom polju mogu biti nadasve značajni – nažalost samo za par igrača (i Apple i Google imaju udeo od 70% bruto rezervacija aplikacijskim developerima).”

futureofworkbanner

Pa, otkuda onda raskorak između naše percepcije inovacija i stvarnih podataka o produktivnosti? Citi ukazuje na ‘in vogue’ efekat, to jest na “trendi argument” koji je zavladao među milijarderima iz Silikonske doline – a to je da je porast produktivnosti bio pogrešno meren.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je, naravno, naišao na slično objašnjenje kada se trend ‘nove ekonomije’ nije poklapao sa sopstvenim statistikama o produktivnosti. (Uzgred, Grinspen je pričao baš o ovome u sredu 29. jula na TV kanalu CNBC). Isprva, kako je pokazao njegov čuveni govor iz 1996. o “iracionalnom bogatstvu”, on nije naseo na argument “merenja podataka”:

“Jasno je da neprekidno niska inflacija implicira i manju neizvesnost oko budućnosti, dok manji rizik podrazumeva veće cene akcija i ostale prinose na imovinu. Ovde to možemo uočiti u obrnutom odnosu ispoljenom kroz količnik (ratio) cena i zarade, kao i stopa inflacije u prošlosti. Ali, kako uopšte možemo da znamo kada je iracionalno bogaćenje neopravdano podiglo vrednost imovine, koja, onda, postaje predmet neočekivane i produžene ekonomske kontrakcije, što je bio slučaj u Japanu tokom protekle decenije? I kako da vrednujemo ove procene stanja u monetarnoj politici? Da li su same metode procenjivanja dobre i validne? Mi, kao centralni bankari, ne treba da budemo zabrinuti ukoliko kolaps finansijskog mehura ne pripreti realnoj ekonomiji, njenoj proizvodnji, zapošljavanju i stabilnosti cena.”

Međutim, 1998. godine, nakon uvida u više nego ubedljiv set podataka, Grinspen je promenio svoje mišljenje po ovom pitanju, da bi se od 2000. godine preobratio u istinskog IT vernika – neposredno pre nego što se dotcom mehur rasprsnuo nekoliko meseci kasnije.

Ali mi odstupamo od ovoga. Evo kakav pogled na to ima Citi:

“Dakle, ako sve ukazuje na procvat inovacija, zašto je, onda, rast produktivnosti isključen iz ovog trenda? Uobičajeni argument bio je da se efekat inovativnosti pogrešno meri. Pojava ekonomije deljenja (sharing economy), koja je zauzela čitavo poglavlje ovog izveštaja, kao i besplatni servisi, podržavaju ovu teoriju. Mnogo toga proizlazi iz digitalne ekonomije a stenfordski ekonomista Nikolas Blum je nedavno izjavio: “Ne možete biti u Silicijumskoj dolini a da ne razmišljate o tome kako smo, na ovom mestu, usred eksplozije produktivnosti.” Većina ljudi, naravno, ne živi u Silikonskoj dolini, uz alternativni argument da je ukupna potrošnja na investicije ostala na niskom nivou, jeste glavna i dobro utemeljena poruka koju izvlačimo iz Globalne finansijske krize (GLC).

Uprkos visokim EBIT maržama*, Citi-jev strateg Rob Baklend (Rob Buckland) je pokazao da su akcionari vršili pritisak na kompanije kako bi im ove što pre povratile uloženo i isplatile procenat od dobiti, pre nego da su svoj profit investirali u nove projekte: u 2014. godini, lista globalno značajnih kompanija doživela je pad kapitalnih investicija za 6%, dok su ponovna kupovina sopstvenih deonica i dividende porasli za 15%.”

[EBIT*: operativna dobit; računa se kao razlika poslovnih prihoda i poslovnih rashoda (engl. “earnings before interest and taxes”), pa uključuje i promene u zalihama gotovih proizvoda i nedovršene proizvodnje. EBIT marža: količnik EBIT-a / poslovnih prihoda]

A tu je, potom, (već daleko bliskiji našim srcima) argument da u “novoj ekonomiji” vlada tržišna logika tipa “pobednik-uzima-sve”. To znači da se isplati biti protekcionista, otkupiti konkurenciju ili, što je možda najvažnije, odbiti proširivanje kapaciteta fiksnog kapitala:

“Tu je argument da “kompanije igraju odbrambenu igru”, kao i pokušaj zaštite postojećih profitnih pulova u inovacijskom okruženju koje “sve više ometa”. Posebno su digitalne inovacije te koje često obezbeđuju da proizvodi budu sve pristupačniji i jeftiniji, ali pre putem zamene ili preraspodele prodaje nego stvaranjem nove, uvećane prodaje.

Ovo je veoma važna stvar. Kraće i jednostavnije rečeno, to znači da se start-up firme potekle iz nove ekonomije ne remete time što će biti produktivnije u npr. proizvodnji kašika – tj dodajući još kašika u ekonomski lanac – već da poseduju moć ubeđivanja ljudi da im ili ne trebaju kašike ili da osiguraju da trenutne zalihe kašika budu bolje raspoređene. Dakle, ako ste vi proizvođač kašika, najbolja opcija u tom kontekstu (jer još uvek kontrolišete ključni dotok sirovina za proizvodnju kašika i uvereni ste da start-up firme iz Silikonske doline neće smetati ulaganjima u aktuelne proizvodne sposobnosti) bila bi održavanje konstantne stope proizvodnje kašika, ili je čak i usporiti.

future-of-work

Citi dodaje:

“Tržište se može kretati od nultog zbira (zero-sum) u negativni zbir kako za remetioca (zbog svoje inovativnosti) tako i za onog koji je remećen. Otelovljenje remetilačkog, inovatorskog rizika je muzika i muzička industrija, u kojoj se između 2004. i 2014. godine 46% učesnika prebacilo na digitalno izdavaštvo, dok je ukupan prihod ove industrije pao za 35%. Produktivnost se možda popravila, ali samo za one koji su preživeli. Postoje i drugi slučajevi u kojima je remećenje (inovativnošću) postalo destruktivni faktor – i tu kao primer navodimo Blockbuster, koja je na svom vrhuncu zapošljavao 60.000 radnika, da bi bankrotirao već samo tri godine nakon što je Netflix lansirao svoj streaming servis.”

Iz perspektive produktivnosti, to sa čime se suočavamo nije toliko stvar nove ekonomije koliko je stvar ekonomije tipa “manje-je-više”, gde isti (ili manji) učinak i proizvodnja mogu, navodno, biti efikasnije distribuirani, odajući utisak bogatstva onda kada ono što imamo u stvarnosti proizvodi svojevrsni efekat pametno uslovljenog bihejvioralnog ponašanja, koje nas ubeđuje da konzumiramo manje, i u dobroj meri odustanemo od našeg dobrovoljnosti* [dobrovoljnost* ili opcionalnost: u biznisu to je vrednost mogućeg dodatnog ulaganja, koja je na raspolaganju tek pošto je realizovana početna investicija].

Drukčije rečeno, priroda efekta nove ekonomije je ta koja preokreće raskošna stvorenja što naginju komforu, uživajući u svojoj privatnosti i principu dobrovoljne, opcione potrošnje, preobraćajući ih u automate priključene na Mrežu, i koji predvidljivo vole da permanentno ostanu na nivou praćenja Jutjub video-materijala lošeg kvaliteta, dok preživljavaju zahvaljujući soja-šejkovima ili uslugama kućne dostave, sa u ne tako dalekoj budućnosti “navigiranim GPS-dron obrocima” – a sve ovo u skladu sa najjeftinijim isporukama zaliha, uz prenosive nosioce podataka pojedinca na osnovu indeksa telesne težine (BMI), fizičke aktivnosti i zdravstvenih faktora.

Možda je došlo vreme za ponovno izdavanje starog ali danas tako aktuelnog stripa tipa “zabavljajmo se na smrt” Orvel/ Haksli – posebno ova sličica: