Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Ruskom trolom krimskim planinama i obalama

Ovo je jedna skica s putovanja dve Nemice koje su se iz turističke radoznalosti uputile do Jalte vozeći se trolom gotovo 100 kilometara. Dok ih je trolejbus vodio kroz planinske predele, a potom i duž morske obale – umesto da se do Jalte dovezu taksijem – njih dve su pisale o svom jedinstvenom doživljaju stečenom na tom putovanju.

03Čim je naš avion koji je poleteo iz Moskve aterirao na pistu u Simferopolju, i samo što smo izašle sa aerodroma, u trenutku se oko nas sjatio sijaset taksi vozača nudeći nam da nas prebaci do bilo kojeg sela, mesta ili grada Krimskog poluostrva: Svuda su vozili: u Bakčisaraj, Sevastopolj, Alušta… Nas dve smo, ipak, unapred donele odluku da ovako „usput“ oprobamo jednu zaista neobičnu i jedinstvenu znamenitost Krima – ubedljivo najdužu trolejbusku liniju na svetu: od Simferopolja do Jalte.

Trolejbus br.52 na svakih dvadeset minuta kreće ka južnoj obali Krima i to putovanje košta tek nešto više od 250 dinara (129 rubalja, oko 2.2 evra). Početna stanica je veoma blizu aerodroma. Trola treba da za tri sata prevaliti gotovo 100km (96km, da budemo precizniji). Vožnja ide kroz kroz Simferopolj, zavijajući preko krimskih visija a potom duž obale Crnog mora. Pedeset dvojka je praktično jedini trolejbus u svetu čiji put vodi kroz planine.

08

Trola je najjeftiniji način da se iz Simferopolja dođe do turističkih destinacija na južnim obalama Krimskog poluostrva, ali je zato i – najsporiji. Zašto je to turistima uopšte potrebno? Zato što na taj način oni na miru i detaljno mogu posmatrati i ljude, i prirodu koja se usput postepeno menja.

Brzo smo kupile karte u malom belom kiosku pored stanice. Trolejbus je bio gotovo prazan. Samo jedan stariji par je čekao polazak. Vozač je bila žena. I pored svega, trolejbus je pravi hit među turistima, i zato i saobraća tako često: Ona je šrava turistička atrakcija.

Uzgred, na Krimu – baš kao i u čitavoj Rusiji, a iz nekog ne baš sasvim jasnog razloga – žene su te koje uglavnom voze trolejbuse. Naša “šoferka” je pre polaska najpre oprala prozore da bi zatim proverila naše karte, i – trolejbus je napokon mogao da krene. Naše prijatno putovanje moglo je da počne.

Ka Simferopolju i još dalje

Put od aerodroma vodi ravno ka centru Simferopolja. I dok smo kroz prozore gledale u brda koja su se pomaljala u daljini, građevinske mašine u suprotnoj traci proširivale su ulicu a potom i asfaltirale. Na svakoj stanici ulaze neki novi putnici: učenici sa svojim torbama na leđima, radnici, bake sa cegerima…

Krećemo se lagano, bez ikakve žurbe prelazimo most preko železničkih šina. Odmah do zgrade železničke stanice – nigde ni žive duše. Peroni su sasvim pusti. “Ovde kod nas ništa ne saobraća”, govori mi jedan putnik. “Kada dođe jutro, prođu samo dva ili tri međugradska električna voza i to je sve”.  Nakon referenduma 2014. godine, putnički vozovi su ukinuti.

Kao kontrast umiranju vozova, prošli smo pored autobuske stanice koja je, za razliku od vozova, krcata ljudima: svi oni nekuda žure, dovikuju se, jedu, kupuju karte i u zadnjem trenutku uskaču u autobuse. Naš trolejbus sada je već prepun. Preko puta nas sela su dva đaka, a prilaze nam i dve bake. Đaci odmah spremno ustaju i nude im da sednu na njihova mesta, a ove im se toplo zahvaljuju. Potom slede beskrajni razgovori: o vremenu i vremenskoj prognozi, o predstojećem vikendu, o stanju na putevima…

02

Trolejbus nas vozi kroz glavnu i najdužu gradsku ulicu čiji je naziv Kijevska. Ono što se odmah primećuje je da je Simferopolj grad neočekivano zaodenut sivilom i nedostatkom boja: toliko je šarenila na rascvetanim reklamama, posterima stanovnicima i gradilištima, dok su same zgrade sive. Posvuda se kovitla peščana prašina koju raznosi kasni jesenji vetar. Đaci preko puta nas grickaju belu čokoladu. Trolejbus je prošao kroz centar grada i lagano ulazi u obližnje selo.

Ovom linijom trolejbusi saobraćaju već više od pola stoleća. Prvi deo rute, na potezu između Simferopolja i grada Alušta, otvoren je za međugradski prevoz 1959. godine; a nastavak i drugi deo koji sve do Jalte otvoren je 1961. I danas, ovo putovanje traje isto onoliko koliko je i tada; samo su se promenila vozila. Pre 40-tak godina, krimskim putevima i planinama saobraćali modeli trolejbusa koje je proizvodila “Škoda”, dok su danas oni uglavnom ruske proizvodnje, recimo, novi niskopodni trolejbusi tipa “Avangard” napravljeni u fabrici u Vologdu, na severozapadu Rusije.

06

Put kroz krimske planine

05Odjednom se na vidiku pomaljaju planine. Trola, spokojno i lagano, vijuga ovdašnjim serpentinama: S obe strane puta su litice i šume. “Koliko li ovde ima pečuraka, hm, koliko bi trebalo da se visoko popnem kako bih ih ubrala?”, proletela mi je misao.

Jednog trenutka, put postaje veoma strm i trolejbus počinje da “stenje”. Negde usred krimskih visija, u susret nama sve je bliži pozamašan krst: upravo on obeležava najviše mesto na koje se pedesetdvojka penje. Krst je kontrolna tačka ove trolejbuske linije i ima svoj naziv: “Perevaljno” (Prevoj). Perevaljno se nalazi na 752 metra nadmorske visine i na ovom mestu je podignut spomenik – trolejbusu. Ovo mesto je bilo granica iznad koje prve ruske trole nisu mogle da se kreću. Trolejbus je, u međuvremenu popunjen do kraja pa više nema mesta čak ni za stajanje. U nastavku puta, spuštamo se ka obalama Crnog mora.

Spust prema moru

10Obala i pučina počinju odmah po prolasku kroz Alušt, prvo krimsko odmaralište na našem putu. Šoferku za volanom odmenila je njena koleginica. Trola je toliko krcata da je postala već gotovo nesnosno. Jedan od razloga je i taj što se na svakoj stanici ovdašnjim stanovnicima pridružuje sve veći broj turista. Mogu se čuti pitanja tipa “Gde je stanica koja se zove Botanička bašta?”, pita jedna od putnica. “Nalazi se u Nikiti, pokazaću vam je”, odgovara joj neko iz gomile koja stoji. Njegovom glasu pridružuje se još jedan: “I ja tamo izlazim, pokazaću vam”. Do nikitske botaničke bašte, u pravcu Jalte, ostalo je još samo nekoliko kilometara, iako već uznemireni turisti neprestano zapitkuju nisu li, kojim slučajem, možda već prošli tu stanicu.

Retko gde u Evropi je tolika gužva u javnom prevozu. Stoga su evropskim posetiocima uvek interesantne one situacije u vozovima, autobusima ili trolejbusima koje veoma iritiraju većinu Rusa. Ovo je veoma slično vagonima bez kupea: vozićete se njima nedelju dana od Moskve do Vladivostoka, ali ćete zato imati priliku da upoznate lokalno stanovništvo (ukoliko, naravno barem malo poznajete ruski jezik). Upoznati jednu zemlju i njene ljude nije moguće ukoliko se voze taksijem do hotela i idete na organizovane ekskurzije sa svojom grupom, jer tako ne izlazite iz kruga svojih sunarodnika pa ne možete upoznati zemlju i ljude u njoj.

11Put od Alušta do Jalte dug je 33 kilometra i vodi duž strme, stenovite crnomorske obale. Ponekad prolazimo pored šatora i tendi pod kojima se prodaju, povrće, vino, voće i suveniri. Prolaskom kroz svako naredno mesto, put se pomalo ali sve više i više razmimoilazi od obale i penje naviše… da bi se opet malo spuštao približavajući se moru. Krimska pedesetdvojka ostavlja za sobom i Masandrovski zamak, kamp za mlade (Artek) i botaničku baštu; turisti su na sve strane, ulaze u trolu ili ili izlaze iz nje. Mnogi od njih drže na gotovs svoje kamere i foto-aparate, uz neizbežne naočare za sunce. S naše leve strane, kroz prozor posmatramo krimska mestašca i gradiće, a dole pod njima pruža se veliko, sjajno more. S desne strane trolejbusa u nedogled pucaju vinogradi, vile i rezidencije. Prolazimo i poslednje spuštanje, a put nas navodi pored “Massandre”, čuvene krimske vinarije; Konačno smo stigle; izašle smo na autobusku stanicu u Jalti, gde opet nas saleću brojni taksisti…

…Iako smo tek došle u Jaltu, kao “početnice” koje ne znaju pun o ovom delu sveta, tokom svoje “trolejbuske Odiseje” imali smo neodoljiv utisak da će naš odmor na Krimu biti prepun divnih pejzaža i dobrih, ležernih stanovnika.

Za kraj priče, jedan sjajan privatni video-zapis sa dotične linije, snimljen 2012. Uživajte u putovanju trolom 🙂

 

Priča: Peggy Lohse.
Fotosi: Peggy Lohse, TASS/Alexander Ryumin, Lori/Legion-Media.

info@rbth.com

 Russia Beyond The Headlines