Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

Svet nakon Trampa

Tekst je preuzet iz novog izdanja “Foreign Affairs”, zvaničnog glasila američke administracije i njene spoljne politike.

Kako sistem odoleva

Upozorenja su počela mnogo pre nego što je Donald Trump bio čak i kandidat za predsednika. Sve je veći broj stručnjaka za spoljnu politiku u zadnjih deset godina ukazivalo na znakove raspada međunarodnog poretka. Autoritarne sile ometaju dugo prihvaćena pravila. Neuspele države isijavaju pretnjama. Ekonomije su poremećene tehnologijom i globalizacijom, a politički sistemi populizmom. U međuvremenu se zatvarao jaz u strukturama vlasti kao i uticaj koji postoji između Sjedinjenih Država – lidera i garanta postojećeg poretka – i ostatka sveta.

Zatim je na red došao Trampov izbor. Onima koji su već upućivali takva upozorenja, izbor Trampa je zvučao kao znak umiranja sveta kakav je do njega postojao. Čak i mnogi među onima koji su prethodno odolevali pesimizmu iznenada su pristali i počeli da se slažu. Kao što su to videli, poredak kojim je upravljao SAD – sistem normi, institucija i partnerstava nakon Drugog svetskog rata koji je pomogao u upravljanju sporovima, mobilisanju na akciju i primerenom upravljanju u okvirima međunarodnog ponašanja – okončan je. A ono što sledi, tvrde oni, bio bi neki potpuno novi poredak ili, čak, period bez ikakvog realnog poretka.

Međutim, postojeći poredak je daleko otporniji nego što ova procena ukazuje. Nema sumnje da Tramp predstavlja značajnu opasnost po zdravlje kako američke demokratije tako i međunarodnog sistema. A postoji nikako zanemarljivi rizik da bi zemlju mogao uvući u ustavnu krizu, ili čitav svet u trgovinski rat ili, čak, u sveobuhvatni nuklearni rat. Ipak, uprkos ovim rizicima, glasine o smrti međunarodnog poretka su u velikoj meri preterane. Sistem je izgrađen da traje kroz značajne pomake u globalnoj politici i ekonomiji, i dovoljno je jak da preživi Trampov mandat.

Ovaj optimističniji pogled se ne nudi utehe radi već kao poziv na akciju. Sadašnji trenutak zahteva odlučno i afirmativno razmišljanje od strane spoljnopolitičke zajednice o tome kako održati i pojačati međunarodni poredak, a ne samo kao zgodan povod za lamentiranje na temu predsednikove destruktivnosti, ili za rezigniranost povodom sudbine poretka. Niko do kraja i sasvim pouzdano ne zna na šta će sve ovo izaći. Ali, očigledno da će fatalizam prerasti u samo-ispunjavajuće proročanstvo.

Poredak može izdržati samo ukoliko njegovi branioci i zagovornici odlučno istupe napred. Možda će ovo biti žilava i duga bitka, ali je takođe potrebno prihvatiti novi sled stvari kako bi se objasnile nove realnosti i novi izazovi. Između fatalizma i samozadovoljstva nalazi se – hitnost. Pobornici poretka moraju započeti da deluju kako bi zaštitili svoje ključne elemente, kako bi izgradili novi konsenzus u zemlji i inostranstvu, a u vezi potrebnih prilagođavanja, postavljajući scenu za bolji pristup stvarima i situacijama – pre nego što bude prekasno.

Otporni poredak

U svetu u kome izgleda da glavni trendovi šire globalni haos, fer je ustupiti teret dokazivanja onima koji tvrde da se trenutni poredak može nastaviti. Ipak, ovaj se poredak i pre Trampa već pokazao, nudeći svoj kapacitet prilagođavanja promenama unutar prirode i moći i njene preraspodele – poredak koji se već pokazivao na delu. Takvu otpornost čine tri osnovna faktora – a takođe pokazuju zašto bi akcenat trebalo da bude na zaštiti i unapređenju poretka, a ne na planiranju posledica nakon smrti poretka.

Pre svega, većina sveta i dalje ostaje posvećena glavnim aspektima poretka i još uvek računa na Sjedinjene Države kao centra takvog delovanja. Prolaznost američke dominacije ne znači nužno i kraj američkog liderstva. To znači da Sjedinjene Države možda neće biti u stanju da usmeravaju ishode kao nekada, dok su bili na položaju od istaknutog ekonomskog, političkog i vojnog uticaja, ali i dalje mogu mobilisati saradnju vezanu za rešavanje zajedničkih izazova, i formirati konsenzus o ključnim pravilima. U godinama koje dolaze, iako Vašington neće biti jedina destinacija za zemlje koje su u potrazi za kapitalom, resursima ili uticajem, ona će ostati najvažniji faktor za postavljanje globalne agende i planova.

Nekakav kontekst je, ipak, od važnosti. Poredak koji je vođen američkom vladom izgrađen je u jedinstvenom trenutku, u suton Drugog svetskog rata. Od nekadašnjih evropskih i azijskih velesila ostale su samo ruševine, a kombinacija dominacije u inostranstvu i zajedničkog ekonomskog prosperiteta kod kuće u Americi omogućila je Sjedinjenim Državama da se postave kao arhitekta i garant novog poretka koji je stvarao sopstveni imidž. Nije imao samo materijalnu moć da oblikuje pravila i ishode, već i model koji su mnoge druge zemlje želele da oponašaju. Ova zemlja iskoristila je priliku da sagradi poredak koja je koristio ne samo njoj već i drugima, sa jasnim prednostima po stanovništvo kako u zemlji tako i u svetu. Kao što je izložio ekspert za međunarodne odnose Gilford Džon Akenberi, rezultirajući sistem bio je “pretežak da bi se preokrenuo a lak za priključivanje”. Kraj hladnog rata i pad SSSR-a poslužili su Sjedinjenim Državama da ojačaju i prošire svoje prednosti.

Upravo ovakva situacija nikada nije uspevala da večno potraje. Druge sile bi se u nekom momentu napokon osnažile i uvećale, a bazični dogovor bi jednog dana trebalo ponovo da se vrati u igru. Taj dan je stigao, i sada je pitanje da li će druge zemlje želeti sasvim drugačiji dogovor ili samo neka prilagođavanja već postojećem. Sveobuhvatna analiza iz 2016. godine pokazala je da nekoliko sila pokazuje apetit za demontažu međunarodnog poretka ili ga pretvaraju u nešto neprepoznatljivo. I dok je izbor Trampa za predsednika nagnao brojne zemlje da porazmisle o svetu bez centralne uloge Sjedinjenih Država, mnogi i dalje gledaju na američkog predsednika kao na aberaciju a ne kao na novu američku normalu, posebno imajući u vidu da su se Sjedinjene Države i ranije podizale nakon pada, oporavljajući se od trenutnih slabosti.

Ovako će biti čak i ukoliko je Kina zaključila da u velikoj meri ima koristi od kontinuiranog delovanja. Negde u vreme Trampove inauguracije, izveštaji koji ostavljaju bez daha tumačili su komentare kineskog predsednika Sija Đinpinga o otvorenoj međunarodnoj ekonomiji i klimatskim promenama, kao pokazatelje kineskih planova da nekako preuzmu vođstvo od Sjedinjenih Država. Ali, ono što je Si u stvari signalizirao jeste da Kina ne želi kratkoročne radikalne promene u globalnom sistemu, čak ni onda kada pokušava da stekne veći uticaj koristeći vakuum koji je ostavio Tramp. A u onoj meri u kojoj je Peking počeo da gradi sopstvene paralelne institucije, naročito kada je reč o trgovini i investicijama, jasno pokazuje da ove nove institucije u velikoj meri samo nadopunjuju postojeći poredak, umesto što prete da ga zamene.

Druge sile u usponu obuzdavaju određene karakteristike poretka, dok neke traže značajnije mesto u institucijama kao što je Savet bezbednosti UN. Pa ipak, retorički procvat nekako se događa po strani, kada sile u usponu, poput Kine, pre govore u smislu reforme a ne zamene postojećeg poretka – a njihovo dalje i kontinuirano učešće šalje sličnu poruku. Na primer, lideri glavnih sila u usponu su 2010. žudno prihvatili poziv predsednika Baraka Obame da mu se pridruže na Prvom samitu o nuklearnoj bezbednosti; nešto manje željno – i mada ne oberučke ali ipak spremno – priključile su se globalnom režimu sankcija protiv nuklearnog programa Irana. Richard Fontaine i Daniel Kliman iz Centra za novu američku bezbednost navode brazilskog zvaničnika koji je zauzeo jedan opšti sentiment prisutan među novim globalnim silama: “Brazil želi da proširi svoj prostor u kući, a ne da sruši kuću”. I zaista, Brazil je zauzeo vodeću ulogu u odbrani važnih aspekata poretka, kao što je sistem većeg broja donosilaca odluka (multistakeholders) za upravljanje internetom. Aspiracije sila u usponu za dobijanjem većeg prava glasa u regionalnim i globalnim institucijama nije odbacivanje postojećeg (od strane SAD uspostavljenog višedecenijskog) poretka, već dokaz da one vide povećanje svog učešća unutar postojećeg poretka kao poželjne prakse za sprovođenje tog „drugačijeg načina“ globalnog (pluralnog) liderstva.

Od dominacije do vođstva

Drugi faktor koji uzima u obzir otpornost sadašnjeg poretka jeste to što su Sjedinjene Države uspele da efikasno pređu sa dominacije na liderstvo – daleko efikasnije nego što bi najveći broj ljudi priznao. Tokom protekle decenije, američka diplomatija je olakšala prelazak sa formalnih, pravnih institucija od vrha ka nadole, kroz praktičnije, funkcionalnije i mahom regionalne pristupe u upravljanju transnacionalnim pitanjima – “koalicije voljnih” (voljnih u stvarnom, a ne „iračkom“ tj ratnom smislu ovog termina). Ova promena nije samo proširila izglede za zajedničko rešavanje problema već je takođe napravila red zasnovan na pravilima koja su manje kruta, a time i trajnija.

Razmotrite klimatske promene. Formalne pravne strukture, poput Kjoto protokola, koje su u velikoj meri propale zbog toga što su Sjedinjene Države odbile da učestvuju – i na koji su nove sile, po uzoru na SAD, odbile da se obavežu – čitava priča spuštena je na manje formalne strukture, kao u slučaju Pariskog sporazuma o klimatskim promenama. Za razliku od Kjoto protokola, Pariski klimatski sporazum je postigao široko učešće jer su njegove suštinske obaveze bile na dobrovoljnoj a ne obavezujućoj osnovi, dok države imaju fleksibilnost u tome kako da mu pristupe. Potpisnice Pariskog sporazuma mogu „preživeti“ privremeno povlačenje Sjedinjenih Država, jer su druge zemlje već upisale svoje ciljeve u sopstvene nacionalne energetske planove i zato što su Sjedinjene Države u stanju da ispune ili premaše svoje ciljeve čak i bez pomoći Vašingtona (pojašnjava bivši savetnik za zaštitu klime Brajan Dis).

Kada se radi o širenju nuklearnih oružanih snaga, formalne konferencije o preispitivanju ugovora o neširenju vojnih nuklearnih programa nisu unapredile postojeće pravne norme. Međutim, tokom pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma sa Iranom, P5 + 1 (pet stalnih članica Saveta bezbednosti UN, uz Nemačku) zajedno su uspostavili plan zasnovan na pravilima radi rešavanja velikog problema globalnog širenja nuklearnog oružja. Dobijeni sporazum, Zajednički sveobuhvatni akcioni plan, uključivao je praktične obaveze pregovaračkih strana, ali je takođe uključio ključne međunarodne institucije – Međunarodnu agenciju za atomsku energiju i Savet bezbednosti – da imaju nadzor i izvršenje. Iako se Tramp eventualno može povući iz sporazuma, široko učešće i postignuta podrška sporazumu predstavljaju činjenicu da akcioni plan funkcioniše kako je predviđeno; ovo je do sada ograničavalo američkog predsednika da to učini (tj da se povuče iz njega), uprkos njegovoj tvrdnji da je to “najgori sporazum ikada.”

Kada je o trgovini i ekonomiji reč, iako je došlo do zastoja u primeni univerzalnih pravila Svetske trgovinske organizacije, tu su “plurilateralne” i regionalne inicijative različitih oblika i veličina koje se brzo umnožavaju i uvećavaju, od Istočno-afričke zajednice do latinoameričke Pacifičke alijanse. Iako Sjedinjene Države nisu ugrađene u ove platforme, one im zdušno pomažu svojom tehničkom i diplomatskom podrškom. Gledano iz ove perspektive, odluka Pekinga da bude noseći stub Azijske infrastrukturne investicione banke (AIIB) u velikoj meri je u skladu sa “promenljivom geometrijom” koju su Sjedinjene Države ohrabrivale (Vašington je pogrešio u svom odupiranju AIIB-u, umesto da je radio na oblikovanju svojih standarda). Kada je reč o svetskom zdravstvu, Svetska zdravstvena organizacija je prepoznala potrebu za fleksibilnijim aranžmanima pri rešavanju velikih zdravstvenih kriza, uključujući javno-privatna partnerstva kao što je Globalni Fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, ali podupirući i Gavi, svetsku Alijansu za globalnu primenu vakcina. U međuvremenu, raznovrsni novi regionalni i subregionalni aranžmani počele su da igraju sve veće uloge pri rešavanju lokalnih problema.

Ovde bi se mogli dodati i drugi primeri, mada je suština u ovome: opšti trend ka praktičnosti i fleksibilnosti, koje su podstakle Sjedinjene Države, generisao je veći otpor prema poretku zasnovanom na dosadašnjim pravilima. Prvo, praktičniji i fleksibilniji pristupi ispostavljaju se kao pogodni pri rešavanju difuzne i kompleksne prirode trans-nacionalnih izazova danas. Sa druge strane, ostatak sveta može nastaviti da učestvuje čak i kada se Sjedinjene Države budu povukle. Nove strukture su dizajnirane tako da na većem broju mesta izvuku veće učešće i doprinose većeg broja aktera – čak i kada se najvažniji od tih aktera privremeno odreknu svojih vodećih uloga.

Postoji zabrinutost oko toga da li će ovaj trend biti vođen pravilima. Ali, dosadašnji podaci sugerišu da to nije slučaj. Na primer, 11 zemalja koje trenutno učestvuju u Trans-pacifičkom partnerstvu bez učešća SAD mogu proizvesti sporazum o trgovini sa slabijim odredbama o pravima radne snage ili životnoj sredini od one verzije kojom su se rukovodile Sjedinjene Države, a koju je Trampova administracija povukla prošle godine. Međutim, te odredbe i dalje bi predstavljale poboljšanje u odnosu na postojeća pravila, i nova osnova naspram koje bi se merila i određivala buduća pravila. Takav širi trend se međusobno ne isključuje delovanjem kroz sistem Ujedinjenih Nacija. Porast neformalnih mehanizama saradnje nije umanjio osnovno postavljanje globalnih standarda o pitanjima kao što je civilno vazduhoplovstvo. Naprotiv, neformalni i formalni načini se mogu međusobno ojačati. Napredak zasnovan u manjim formatima izvan sistema UN mogli bi pomoći u katalizaciji univerzalnog delovanja.

Tramp pod obavezom i u obavezi

Na kraju, iako je Tramp stvorio privremeni vakuum u globalnom liderstvu, nastavljajući da bude predmet sumnje u njegove osnovne sposobnosti za funkcionisanje u predsedničkom kabinetu, on do sada nije bio u mogućnosti da učini neku značajniju sistemsku štetu u međunarodnim okvirima, kojom je pretio tokom svoje predsedničke kampanje. On je opet i nanovo – mada do sada ograničen Kongresom – prinuđen na ograničenja koja mu ispostavljaju ne samo Kongres već i njegov tim za nacionalnu bezbednost, kao i – sama stvarnost.

Razmotrimo američki sistem Alijanse, centralnog obeležja poretka kojeg su doskora sprovodile Sjedinjene Države. Tramp nastavlja da se izruguje američkim saveznicima jer su „slobodni strelci“. Pa ipak, politika Vašingtona prema svojim savezima i saveznicima u Evropi i Aziji više je obeležena kontinuitetom nego promenama. Trampovi savetnici su pomogli da se obezbedi ovakav sled stvari, izvan javnog zagovaranja i kongresnog nadzora. I evropski lideri su pokušali da održe savez sa SAD, uprkos sumnjičavosti koju gaje prema Trampu, radeći više oko njega a manje sa njim samim. Slično tome, bez obzira na želju administracije da olakša i smanji pritisak Amerike na Rusiju zbog kršenja teritorijalnog integriteta Ukrajine – osnovne međunarodne norme bazirane na pravilima doskorašnjeg, isključivo američkog, poretka – Kongres je u velikoj meri odobrio nove sankcije, vezujući Trampu ruke povodom ovog pitanja (Administracija je nakon toga iznenadila većinu posmatrača objavljivanjem da će se ovim potezom pružiti smrtonosna pomoć Ukrajini, potez koji su gurali najviši članovi Trampovog tima za nacionalnu bezbednost).

Ono što je možda ovde i najvažnije jeste da je Tramp napokon shvatio da su – kakav god da je njegov prezir prema poretku zasnovanom na pravilima – upravo ta pravila i taj poredak ono što mu je potrebno. On ovde prati već ustaljenu liniju američkih političara koji su i pre njega već nailazili na zid percipiranih limita američke  slobode delovanja, ali bi na kraju svi oni prepoznali da su upravo taj red i poredak – koji bi zaticali dolaskom u ofis – štitili i unapređivali interese Sjedinjenih Država. Kada je reč o sukobu sa Severnom Korejom, potreban je i snažan azijski savez, baš kao i jedan potpuno funkcionalni, operativni odnos sa Pekingom (suprotno svemu što je Tramp izgovarao tokom svoje kampanje). Da bi porazio islamsku državu (poznatu i pod nazivom ISIS), njemu su potrebni saveznici i partneri koji su činili koaliciju, izgrađenu tokom administracije Obame, koja je pomogla isterivanju ISIS-ovih snaga iz Mosula i Rake.

Tramp je, stoga, bio prisiljen da prihvati elemente poretka kojeg bi radije odbacio.

 

Jake Sullivan, Foreign Affairs

 

“Društvenjaci”, miljenici tehnoloških biznisa

Sigurno će jednog dana sposobnost direktnog povezivanja nano-mašina sa našim mozgovima učiniti kompjuterske nauke kakve znamo zastarelima. Kada stručnjaci počnu da se svađaju zbog svoje “neporecive važnosti”, studenti koji na početku studija biraju glavni predmet počeće da shvataju kako opskurna veština ručnog kuckanja misterioznih i ezoteričnih simbola arkane više nije struka koja sigurno dobija. U ovom trenutku, međutim, za razliku od IT stručnjaka, čiji je posao siguran, samo su diplomci društvenih nauka ti koji se danas pitaju hoće li im svi ti radovi i knjige što promovišu isplativost i utrživost njihove struke doneti manje ili više nelagodnosti u budućnosti (ali ipak nelagodnosti, u svakom slučaju). Dve dopune ove rastuće oblasti pojavile su se baš na vreme, piše Timoti Obri u Njujork tajmsu, pokušavajući da pomire postdiplomsku paniku i trileme tipa “kuda da se denem nakon škole”, klasičan problem mladih u koji, prirodno i mladi iz ovogodišnje školske generacije mogu zapasti: jedna je knjiga Džordža Andersa, “Možete učiniti bilo šta: iznenađujuća sila ’beskorisnog’ obrazovanja u društvenim naukama“, a tu je i knjiga Rendala Strosa, “Praktično obrazovanje: zašto su diplomci drušvenih nauka sjajni zaposlenici” (George Anders: “You Can Do Anything: The Surprising Power of a ‘Useless’ Liberal Arts Education”, Randall Stross: “A Practical Education: Why Liberal Arts Majors Make Great Employees”).

Prema Andersu i Strosu, sektor koji se stalno i sve više širi sada proizvodi karijere u oblastima kao što su upravljanje projektima, regrutacija i odabir novih uposlenika, ljudski odnosi, brendiranje, analiza podataka, istraživanje tržišta, dizajn, prikupljanje sredstava ili obezbeđivanje resursa – da navedemo samo neke od novih poslova za društvenjake – sve su ovo profili koji naročito zahtevaju veštine koje se uče u oblasti humanističkih nauka. Da bi se razviljalo u ovim oblastima, mora se biti sposoban za efikasnu komunikaciju, biti sposoban tačno protumačiti suptilne društvene i emocionalne znake, praviti ubedljive argumente, brzo se prilagođavati fluidnim tj promenljivim sredinama, tumačiti nove oblike informacija dok ih pretvara u privlačan narativ i predviđati moguće prepreke i mogućnosti pre nego što se pojave. Obrazovni programi poput engleskog (tj ekspertize poznavanja bilo kog jezika) ili, recimo istorije, predstavljaju bolju pripremu za poslovanje budućnosti, tvrde ova dva autora, pre svega za potrebe novonastajućeg “sektora komunikacijskih veština” – veština daleko potrebnijih nego što su to danas stručno usmerene discipline poput inženjerskih nauka ili finansija. Iako se ne uspostavljaju u karijeri po nekom ustaljenom automatizmu, proučavanje humanističkih disciplina, kada i ukoliko se pravilno odrede i uspostave, na kraju rezultiraju zaposlenjem koje može biti isplativo i ispunjavajuće. Zaista, do trenutka kada dođu do onoga što Stros naziva “dobom vrhunskih zarada”, u dobi između 56 i 60 godina, majstori društvenih nauka godišnje zarađuju u proseku 2000 dolara više nego oni sa profesorskim stepenom (ako uračunamo napredne stepene u obe kategorije).

I dok tradicionalne matrice tipa “Možete uraditi bilo šta” i “Praktično obrazovanje” pružaju korisne komunikacijske tačke u prilog finansijskoj održivosti proučavanja društvenih veština, one mogu izazvati više strepnje nego nade. Obe matrice sadrže brojne anegdote o traženju posla, sve sa srećnim završetkom, ali putovanje do te srećne tačke uvek se pokaže zastrašujućim, dugačkim i riskantnim. Štaviše, stvarnost koja očigledno daje prednost novinarima u oblasti društvenih nauka je upravo ono što aktuelno tržište rada čini tako pretećim: ekstremna nesigurnost. Obučeni da budu fleksibilni i prilagodljivi, ovi studenti su, prema Andersovim rečima, dobro pripremljeni da se kreću na nestabilnom tržištu rada gde kompanije, oblasti, a ponekad i čitave industrije rastu i stropoštaju se u trenutku, gde automatizacija postaje dosadašnje dobro poznate veštine čini izlišnima i gde privremeni kratkoročni poslovi, frilenserski zadaci, honorarni, part time poslove, neplaćeni pripravnički staž i samozapošljavanje zamenjuju dugoročne pozicije stalno zaposlenih, koje uključuju prava i beneficije zaštićene sindikatima. Dok Anders, koji piše za časopis Forbes, očigledno želi najbolje za najsvežije diplomce iz društvenih nauka, njegov se motivacioni govor često sastoji od rebrendiranja opasnih tržišnih uslova 21. veka, kao dela uzbudljivih i novih graničnih područja. Nestabilnost može proizvesti “čudnovato skakanje s posla na posao” i veću “autonomiju”. Nedavni diplomci iz humanističkih disciplina, koji smatraju da su ovi uslovi ne baš primamljivi, kaže u svojoj knjizi Džordž Anders, jednostavno treba da otkriju pravi duh avanture – isti onaj duh koji ih je vodio do oblasti koje su izabrali da studiraju. Međutim, izgleda da je malo verovatno da će ih njegova analogija sa raftingom na uzburkanim vodama u tolikoj meri uzbuditi da bi poslodavcima neštedimice slali svoj motivaciona pisma i rezimee.

Ove dve knjige takođe pokreću teška pitanja o tome ko tačno može da svoju diplomu društvenih nauka pretoči u uspešnu karijeru. U skoro svim pričama, kandidati za posao moraju da prežive značajno zaostajanje pre nego što pronađu poziciju koja plaća račune, tokom koje su često prinuđeni da obavljaju dodatnu obuku ili prihvate slabo kompenzovani rad, oslanjajući se na finansijsku podršku svojih roditelja. Štaviše, u skoro svakom slučaju, završavaju u širokoj mreži istkanoj od članova svoje porodice i prijatelja. Predviđajući nešto loše, kao „ptica zloslutnica“ Stross, profesor biznisa na Državnom univerzitetu u San Hozeu, odlučio je da svoju studiju i proučavanje ograniči na diplomce Stenforda kako bi osigurao dovoljan broj uspešnih priča. Čak i ove osobe završavaju tako što jedva sastavljaju kraj s krajem. Ako je tako uspešnim „društvenjacima“ koji su briljirali na jednom Stenfordu koliko li je teže moralo biti onima sa manje veza i sa B.A. diplomama iz ne tako prestižnih škola?

Nije čudno da su prve generacije, radnici i studenti iz inostranstva toliko često privučeni predmetima iz oblasti tehnologije i biznisa, što im, izgleda, kasnije u karijeri obezbeđuje neposredniju „kopču“ između osiguranih akreditiva i stabilnijih karijera. Anders primećuje da Etsy, P2P vebsajt za onlajn trgovinu ručno izrađenim  i vintidž upotrebnim predmetima želi zaposlene koji mogu “vedro ćaskati i šegačiti se konceptualnim umetničkim delima jedne Dženi Holcer (Jenny Holzer), a da odmah potom pretope teoriju u praksu (tj. prodaju)” – ovo zvuči kao dobitna kombinacija za sve one koji imaju privilegiju da u svojoj struci govore slobodnijim, spontanijim jezikom. Moguće je, naravno, da diplomci društvenih disciplina pomognu studentima koji potiču iz radničke klase kako bi stekli sjajno poznavanje kulture i umetnosti, koja se, generalno, razvija među onima koji i inače pripadaju klasi bogatih ili visoko obrazovanim roditeljima, ali postoji visok stepen verovatnoće da oni koji imaju elitni bekgraund – a ne njihov stepen poznavanja scenskih umetnosti ili npr. istorije umetnosti – imaju najsigurniji prolaz karijernim oblastima o kojima Džordž Anders piše. On navodi studiju iz 2015. godine koja ukazuje na to da su studenti sa diplomom iz umetničko-društveno-humanističkih oblasti tek u nešto neznatnijem broju ušli u tehnološki sektor, dakle u samo malo manjoj stopi u poređenju sa studentima iz visoko rangiranih informatičko-tehnoloških škola (7,5 posto prema 9,9 posto). Međutim, u njegovom zaključku se ne pokazuje tačno koji su posao dobili različiti tipovi studenata ili za šta su i koliko plaćeni, a sam Anders priznaje da će možda biti neophodno dodatno usmeravanje u karijeri kako bi se studenti sa univerzitetima drugog reda pomoglo da njihovo dotadašnje „društvenjačko“ obrazovanje profunkcioniše na način na koji misli da treba.

Zagovornici humanističkog obrazovanja u savremenoj strukturi zapošljavanja zastupaće stanovište da bi intelektualna iskustva koja se crpu a potom i kale u ovim disciplinama trebalo da svima budu dostupna. Ako deca čiji roditelji redovno izdvajaju sredstva za njihovo dalje školovanje i budućnost ne moraju da iskušavaju od kakve je vajde i praktičnosti u životu proučavanje feminističke filozofije, zašto bi to onda trebalo da čine stipendisti – oni koji su svojim znanjem i sposobnošću stekli mogućnost da im školovanje i studije plati neko drugi a ne roditelji? Štaviše, mnogi profesori i studenti danas odbacuju široko rasprostranjen trend procene oblasti studija u smislu njihove kasnije „utrživosti“ po okončanju studija, gledajući tu „isplativost na tržištu rada“ kao na znak kapitulacije američkog univerziteta prema korporativističkoj, neoliberalnoj ideologiji.

Cilj društvenih nauka je, kako kažu akademci, prenositi znanje, promovisati sposobnosti za ozbiljna intelektualna istraživanja i podsticati kritičke perspektive prevladavajućih normi i pretpostavki, bez obzira na to da li takva obuka i edukacija privlače potencijalne poslodavce. Ali, što, onda, profesori ne žele da njihovi učenici dobiju dobar posao nakon fakulteta, posebno onih koji su opljačkani dugovima nastalih uzimanjem studentskih kredita? Zaista, s obzirom na ono što izgleda kao trajna budžetska štednja i natezanje kraja s krajem unutar američkog visokog obrazovanja, budućnost mnogih disciplina u humanističkim oblastima po svemu sudeći zavisi od sposobnosti percepcije diplomaca da iskoriste neku volšebnu šansu i otvore sebi vrata za zaposlenje u nekoj lukrativnoj „prirodnjačkoj“ profesiji. Tako se zagriženi zagovornici studiranja humanističkih nauka mogu naći u situaciji da, s jedne strane, odbijaju kriterijume koje Anders i Stros koriste kako bi potvrdili vrednost i održivost svojih pretpostavki, dok se potajno, s druge strane, očajnički nadaju da su prognoze i ishodi ova dva autora tačni. Po principu: Biti zadovoljan s onim čime raspolažeš, a nadati se nečemu “izgledno” boljem (na šta je neko negde ukazao)

Timoti Obri je vanredni profesor engleskog na njujorškom koledžu Baruh i autor knjige “Čitanje kao terapija: kakva savremeni roman i proza utiču na američku srednju klasu” (Reading as Therapy: What Contemporary Fiction Does for Middle-Class Americans)