Hajlend: Zašto bi Škoti da im pašnjaci izrastu u kosmodrom?

Stanovnici udaljenog škotskog poluostrva suočeni su sa mogućnošću da njihov “atar” preraste u svemirsku luku. Londonski Gardijan piše ko je od tamošnjeg stanovništva tom idejom oduševljen, a ko nešto manje, i zašto.

Žiteljka poluostrva Moin, Doroti Pričard, zagovornica je izgradnje svemirske luke

Ukoliko se vlasti saglase i stigne zvanična dozvola, poluostrvo Moin (A’ Mhòine) u okrugu Saterlend u škotskim Visijama biće prva britanska kosmička rampa.

U naredne dve godine, hiljade turista i svemirskih entuzijasta bi se moglo okupljati na krajnjem severu Škotske da bi promatralo za njih jedinstven događaj: prvi let britanske rakete koja će biti ispaljena sa škotskih tresetišta, na kojima obično pasu jeleni i ovce.

Poluostrvo Moin u Saterlendu, pusto tresetište ispresecano močvarama i sićušnim jezerima koja gledaju na živopisni tesnac Pentlend Firt je izabrano za jedno od najizglednijih lokacija za izgradnju prve britanske svemirske luke – pod uslovom da dobije konačno odobrenje od Uprave za civilno vazduhoplovstvo.

Podržavaoci gradnje ove lansirne baze nadomak moreuza Pentlend Firt nadaju se da će 2023. male škotske rakete – izgrađene od ugljeničnih vlakana i grafena, sa motorima napravljenim najnovijim 3D štampačima – uspostaviti rutinu ispaljivanja iz svemirske luke Moin. Ovo bi bila jedna vrsta prethodnice rastuće svemirske industrije, posebno grane koja se bavi lansiranjem mikrosatelita. kada je o Saterlendu reč, ti će sateliti biti lansirani u polarnu orbitu iznad Zemlje.

Vekovima su na tlu ovog veoma pitoresknog dela škotskih visija šetale i pasle ovce u vlasništvu lokalnih sitnih farmera. Pejzaž je to koji nudi pogled na Orkni koji se prostire na istoku i arhipelag manjih ostrva bližih obalskom pojasu. Na jugu, izvan plimnog ušća i talasastog prostranstva tresetišta, leže impozantni vrhovi i grebeni Ben Loyal i Ben Hope.

Predlog za izgradnju svemirske luke potiče od škotske Agencije za regionalni razvoj, posebno program razvoja lokalnih zajednica (Highlands & Islands Enterprise, HIE); ovaj predlog – uredba u najavi – zatekao je sve lokalne meštane, pokrenuvši među njima intenzivnu debatu o pozitivnim i negativnim aspektima ovog plana, o mogućnostima za razvoj novih poslova ali i o mogućim rizicima koji se mogu isprečiti već postojećim poslovima – onim koje već vekovima imaju „krofteri“ – sitni stočari i farmeri.

“Zastao nam je dah od iznenađenja”, rekla je Doroti Pričard, majordomka imanja Melness, koje je inače i vlasnik poluostrva Moin u ime 59 kroftera.

„Svi smo održali sastanak, i onda smo pomislili ‘U redu, za to smo, uzbudljivo je, ali ne po svaku cenu’, i to je bila naša mantra“, rekla je Pričard. „Pregovarali smo čitavu večnost. Mislim da smo ljude iz razvojne agencije (HIE) doterali do ivice ludila. Želeli smo da zaštitimo prava lokalnih poljoprivrednih proizvođača.“

Nakon dugog i povremeno vatrenog nadmetanja između konkurentskih lokalnih kampanja – kako onih koji su za tako i onih koji su protiv izgradnje svemirske baze na pašnjacima i močvarama što se prostiru u nedogled – ovaj projekat vredan 17 miliona funti je u junu 2020. dobio građevinsku dozvolu od Saveta Hajlenda (Highland council), koji je za sada odobrio 12 lansiranja godišnje sa ove lokacije.

Odbornici ovog Saveta su podigli rampu za izgradnju lansirnog centra kao i pristupnih puteva, kontrolne sobe i zgrada za pohranjivanje raketa, okruženih damper-zonom širine 3,6 km. Za prva lansiranja, Pričard očekuje “navalu” izletnika-poklonika svemirskih dogodovština, i dodaje da „To ipak nije rt Kanaveral, mada ćete ovde imati one (posetioce) koji su stvarno zainteresovani za lansiranje raketa. Mislim da će ljudi doći da to gledaju, naročito u početku. Definitivno.“

Na iznenađenje svojih oponenata, građevinska dozvola nije dobijena zahvaljujući bilo kakvoj intervenciji od strane škotskih ministara, iako je njegova budućnost daleko od zagarantovane, i zavisi od lokalaca (koji su gotovo listom za građenje lansirne rampe).

HIE prvo treba da dobije odobrenje škotskog Suda za zemljišna pitanja (Land court), tela koje donosi odluku o promenama u nameni zemljišta koje je zakonski već opredeljeno, a radi dobijanja dozvole za izgradnju na određenoj lokaciji. To bi trebalo da bude formalnost, mada se čini da se nekoliko kroftera izostalih sa javne debate usprotivilo stavu većine.

Džon Vilijems, protivnik izgradnje; iza njega je lokacija buduće svemirske luke Saterlend

HIE takođe treba da finalizuje svoj ugovor sa Orbeksom, raketaškom kompanijom sa sedištem u Foresu blizu Invernesa, koja je usko povezana sa projektom. Ova firma gradi male rakete visine do 19 metara. HIE se nada da će desetine mikrosatelita biti lansirano iz Moina, i da će ove rakete biti na biopropan, ekološki veoma pogodno gorivo sa izrazito malim ugljeničnim tragom.

Ser Martin Sviting, predsednik poverenika Nacionalnog svemirskog centra u Lesteru i stručnjak za male satelite je rekao da će severna i priobalna mesta poput Moina ovog igrati centralnu ulogu u britanskoj brzoširećoj industriji mikrosatelita. Mikrosateliti se uglavnom koriste za komunikaciju ili, recimo, pružanja usluga pokrivenosti Internetom ili GPS-om.

Oni osiguravaju sigurno lansiranje daleko od naseljenih područja, i mnogo su bliži polarnim orbitama koje će sateliti koristiti kao svoje putanje. „Nema sumnje da postoji nagli porast interesovanja za uslugama lansiranja malih raketa (usled zaostale potražnje u proteklom periodu)“, rekao je Sviting. „Ima još dosta posla, ali je zasigurno izvodljivo i svakako vredno truda.“

Izvođač koji na kraju upravlja ovom svemirskom lukom mora da se kod britanskog CAA prijavi za dobijanje licence lansirnog operatera: britanska vlada, međutim, tek treba da donese zakonske propise o komercijalnim letovima u svemir, a ovi propisi bi trebalo da budu na snazi do sledećeg leta.

Zbog svojih retkih i ugroženih divljih vrsta flore i faune, Moin je uvršten u jedan od najosetljivijih prirodnih rezervata u Britaniji i područje je pod posebnom zaštitom; očekuje se da će postavljanje lansirne rampe za rakete pokrenuti novu bitku sa zagovornicima zaštite životne sredine – bitke o smislenosti ove lokacije. Anders Povlsen, danski milijarder koji poseduje zemljište u blizini, takođe razmatra šanse za vođenje pravne bitke protiv “zvezdanih planova” škotskih vlasti.

Moin i Saterlend su zaštićeni Ramsarskom konvencijom, međunarodnim ugovorom koji je Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo 1976. godine i koji pokriva međunarodno močvarne predele od globalne ekološke važnosti. Poluostrvo uključuje dva posebna mesta od naučnog značaja (SSSI) koja je odredila britanska vlada i nalazi se unutar područja posebne zaštite prirode (SPA), koje je odredila EU.

Smešten na severozapadnoj granici Flou kantrija, ogromnog močvarnog prostranstva koje pokriva veći deo Kajtnesa i Saterlenda, njegovo stanište štiti ptice poput sivih gusaka, zlatnih orlova i crnotrbih sprutki; njegove retke biljne vrste, koje zavise od vode, patuljasto grmlje i alpski vres; njegova geologija, ali i sama tresetišta.

Džon Vilijems, predsjedavajući kampanje protiv svemirske luke ‘Zaštitite Moin’ (Protect the Mhoine), veruje da postupak izdavanja dozvola raketnim operaterima daje kritičarima još jednu šansu da zaustave gradnju. On je dodao da „Bitka još uvek nije gotova, a kamoli izgubljena“.

Villijems, penzionisani nastavnik fizike koji se iz Kenta preselio u to područje pre šest godina, veruje da je projekat izgradnje svemirske luke ima prevelike ekološke troškove: izgradnju pristupnih puteva, zgrada i lansirne rampe degradiraće tresetište, oslobađajući tim zarobljeni ugljenik u vazduh.

Povećani saobraćaj će, uz to, preopteretiti lokalne puteve i mostove koji su već preopterećeni ogromnim porastom turizma u Saterlendu; jer, od pokretanja automobilske rute ’North Coast 500’ preko koje je dosad prešlo desetine hiljada dodatnih, vanlokalnih putovanja automobilima, motociklima i kamperskim vozilima.

Vilijems, takođe, osporava verovanje škotske razvojne agencije HIE da će raketna luka privući nova visokotehnološka radna mesta u Saterlend. „Mislim da neće postati „beli slon biznisa“: to je već beli slon. Ako se budu pridržavali ograničenja koja im nameću dozvole za planiranje malih raketa i 12 lansiranja godišnje, ne verujem da će svemirska luka dati neke značajnije ekonomske rezultate“, rekao je.

Pričard je uporna u zastupanju stava da je ovom području potreban svemirski centar. Poput mnogih izolovanih brdskih i ostrvskih zajednica, i njihova stari i opada, kako ekonomski tako i demografski. Lokalna škola, nekada puna đaka, sada ima samo 18 učenika. Renta od svemirske luke, i deo njenih prihoda, namenjeni su sitnim farmerima Melnesa, kojima će taj novac pomoći da obnove svoje tresetište i ulože u poslove lokalne zajednice, rekla je ona.

„Ne želimo štetu i ne želimo gubitke. Dugo smo i naporno pregovarali oko toga“, rekla je Pričard.

Gardijan

E-trgovina: kako reciklirati planine kartona?

Ručit Garg (Ruchit Garg), preduzetnik iz Silikonske doline u Kaliforniji kaže da ga brine da nešto nije u redu s njegovim  navikama kupovine preko interneta. Sa svakom novom isporukom koja osvane na njegovom pragu – ponekad i nekoliko njih u jednom danu – Garg se neprekidno suočava s izvorom svog osećaja krivice i frustracija: još jednom kartonskom kutijom.

A onda, kada otvori pošiljke, često je suočen sa “sindromom ruske babuške”: jedna kutija unutar još jedne, i tako u nekoliko navrata… a sve kako bi se zaštitila elektronika, dezodorans, odeća ili prehrambene namirnice. Ručit Garg svu kartonažu revnosno reciklira, ali je svoju zabrinutost nedavno podelio i na Tviteru.

U brojnim grupama i krugovima naučnika, ili kreatora politika, kruži isto pitanje: kako se izboriti sa dugoročnim posledicama koje svetska proizvodnja i industrija imaju po životnu sredinu, kako izaći na kraj s ekonomijom koja radi na trenutnom zadovoljenju svih zahteva i želja potrošača. Ovaj opasni a nikako raskidivi ciklus uvek iznova vodi potrošače ka očekivanjima da će čak i njihove skromne želje biti zadovoljene kao hitne potrebe… ali se pritom ne osećajući baš najsjajnije zbog toga.

Nova bespoštedna trka za mesto konkurentnog internet-trgovca ima samo jedan uslov: što veću brzinu dostave. Zato danas jednu staru krilaticu američkog Federal Ekspresa, “Kada sasvim sigurno vašu pošiljku dostavljamo do sutra ujutro,” izgleda izuzetno – neobično kao i, recimo, isporuka jahanjem konja i diližansom. Kompanija za internet trgovanje Amazon se u svom decembarskom saopštenju pohvalila da ima “dosad najbržu isporuku”. Tako smo došli u situaciju da, recimo, kupac u Majamiju nestrpljivo čeka da mu se karton od 4 Starbaksova frapućina isporuči u roku od 10 minuta.

U 10 glavnih američkih regiona, Google Express vam robu isporučuje za nešto manje od dva sata – artikle koje ste možda naručili iz par desetina prodavnica – uključujući igračke, lekove, hardver ili hranu za kućne ljubimce. Postmates, start-up iz San Franciska obećava isporuku za manje od sat vremena. Ova firma je u decembru 2015. dostavila gotovo milion paketa.

Sve u svemu, 350 milijardi dolara teška elektronska trgovina je tokom poslednjih pet godina udvostručena, sa Amazonom koji svima ostalima zadaje ubitačan tempo. Po jednoj proceni, članstvo u Amazonov premijum servis je naraslo na više od 50 miliona pretplatnika (dok na njegovom novom, bržem servisu, Prime Now, kako piše na vebsajtu, sada može da “kupcima dostavi skoro sve i to u roku od nekoliko minuta”).

Uber svoju novu uslugu UberRush širi pod sloganom “vaša hitna isporuka na zahtev”; Jet Delivery nudi “bele rukavice”: uslugu isporuke za manje od dva sata; Instacart može da vam na vrata kuće dostavi namirnice za manje od sat vremena.

Troškovi zaštite životne sredine uključuju i svu tu “dodatnu” kartonsku ambalažu koja se koristi za isporuke – u Sjedinjenim Američkim Državama je 2014. godine proizvedeno 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona, a e-commerce kompanije su među najbrže rastućim korisnicima ove sirovine – mada su i najžešći emiteri sve veće količine štetnih gasova, usled rapidno personalizovanih teretnih usluga tipa “sve što klijent poželi, i kad god poželi”.

“Postoje čitave flote kamiona koji neprekidno cirkulišu kroz naselja“, rekao je Den Sperling (Dan Sperling), osnivač i direktor Instituta za studije saobraćaja na Dejvis Univerzitetu u Kaliforniji, i stručnjak za vazdušni transport i resurse u Kaliforniji. On, takođe, nadgleda novu radnu grupu koja širom Sjedinjenih država prati transportne kompanije – na ovaj način vladini zvaničnici pokušavaju da smanje ukupnu emisiju teretnih isporuka, uključujući i e-trgovinu. Dr Sperling je rekao da su, uz isporučioce, i potrošači ti koji dele podjednaku odgovornost za posledice koje brze i komforne isporuke imaju po životnu sredinu. “Iz perspektive održivosti, idemo u sasvim pogrešnom pravcu”, rekao je on.

Ipak, meriti uticaj koji “kartonske industrije” imaju po našu okolinu sve je teže.

E-trgovina je odgovorna za veliki deo tih 35,4 miliona tona kontejnerskog kartona proizvedenog u 2014. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ipak, kompromis – potencijalna ravnoteža koja bi se postigla između dve poželjne ali nespojive mogućnosti –  želja kupaca i isporučilaca nasuprot očuvanju životne sredine – nije ideja koja je nemoguća. Kako je sve više onih koju kupuju preko interneta, tako se smanjuje i korišćenje vozila za odlazak u kupovinu i povratak iz nje. A službe za isporuku imaju ogromnu motivaciju da pronađu najefikasnije puteve, želeći da umanje svoje troškove goriva i emisije štetnih gasova. Sa svoje strane, Amazon izjavljuje – a to je takođe dobra vest – da dostavljanje potrošačima direktno iz velikih skladišta smanjuje potrebu distribuiranja robe do nekoliko hiljada fizičkih prodavnica.

Do sada se, prema dr Sperlingu i drugim akademicima, međutim, utvrdilo da kupci naručuju onlajn, dok se istovremeno i dalje voze do fizičkih prodavnica – i to barem onoliko koliko su to činili i u prošlosti. Jedna skorašnja studija istraživala je uticaj kupovine preko Interneta u Njuarku, savezna država Delaver, utvrdivši da je porast e-trgovine u poslednjih nekoliko godina od strane lokalnog stanovništva korespondirao sa prisustvom daleko većeg broja kamiona na putu, kao i ​​povećanjem emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Ardeši Fagri (Ardeshi Faghri), profesor tehnike i inženjerstva na Univerzitetu u Delaveru, rekao je da povećanje raznih emisija – koje je po njegovoj proceni u periodu od 2001. do 2011. godine naraslo 20 odsto, “može biti usled mnoštva razloga, mada mislimo da su kupovina na mreži i više dostavnih vozila zaista jedan od glavnih razloga.”

Onlajn kupovina nije doprinela očuvanju životne sredine”, rekao je on. “Naprotiv. Jasno je kako je ova vrsta trgovine još više pogoršala situaciju.”

Drugi naučnici kažu da, barem za sada, izgleda kao da se onlajn trgovina “dopunjuje” s kupovinom u fizičkim radnjama, ali  da se nikako ne može govoriti kako je onlajn naručivanje proizvoda smenilo odlazak u tradicionalne prodavnice.

Giphy

Giphy

“Ljudi koji kupuju onlajn takođe vole da vide i osete stvari koje kupuju preko Mreže, kaže Ćaokun (Kara) Vang (Cara Vang), vanredna profesorka na Rensselaer Politehničkom institutu koji proučava pitanja vezana za transport, napisavši i studiju o navikama internet-kupaca. “A oni, takođe, mogu i da vrate stvari koje ne žele.”… što još više povećava ugljenični trag (carbon footprint) koji dostavna industrija ostavlja iza sebe.

Dr Vang i drugi istraživači kažu da je potražnja za isporukama, i to naročito za instant isporukama, generisala nove izazove koji se postavljaju pred transportne kompanije koje pokušavaju da budu što efikasnije. Umesto da koriste velike kamione za transport do pojedinačnih trgovaca, oni sada realizuju isporuke koje su široke, nasumične i slučajne.

U tim “nasumičnim” turama, mnogi vozači dostavljaju naručiocima samo jednu stavku. Ovo je često slučaj sa dostavnim servisom Postmates, koja ima flotu od 15.000 slobodnih vozača prijavljenih da isporučuju bez obzira šta je želja korisnika – nešto kao Uber ali za isporuke. Troškovi su obično od pet dolara pa naviše, plus naknada od devet procenata od cene proizvoda koji se isporučuje (ova kompanija kaže da ima oko 5.000 isporučilaca koji pošiljke prevoze biciklima, ili pešice, u gustim urbanim područjima).

A presija za postizanjem što većih brzina isporuke čini da su kupci nedovoljno motivisani da malo sačekaju.

“Zašto na isporuku čekati jednu nedelju ako je mogu dobiti za jedan sat?”, pita se Migel Dželer (Miguel Jaller), docent na Kalifornijskom univerzitetu Dejvis (U.C. Davis), koji proučava obrasce i prirodu urbanog transporta i dostave.

Takav je slučaj i sa Monikom Roleder (Monica Rohleder), koja priznaje da koristi servis Amazon Prime i to u tolikoj meri da “moj muž u šali kaže da su samo naše narudžbine već sasvim dovoljne da održavaju Amazon u poslu.”

Monika, koja živi u Los Anđelesu i radi u firmi za odnose sa javnošću, rekla je kako je volela isporuke koje stižu na vrata sledećeg jutra, ali da je odskora “najbolje da isporuka bude u roku od nekoliko sati” zato što je prezauzeta poslom i obavezama koje ona i suprug imaju oko dvoje male dece. Tako se često dogodi da ne naručuje nešto sve dok ne bude preko hitno: “Tada postoji neposredno zadovoljstvo, jer ste uzeli nešto što će vam stići u roku od samo par sati, a onda to sa zadovoljstvom skinete s vaše liste želja”, rekla je ona.

Jednog popodneva dobila je šest kutija: od Amazona i Nordstroma, potom za paket sa stvarima koje joj trebaju za put na Havaje, uključujući tu i kupaće kostime, odeću za trening i bojanke za klince. Neka odeća iz paketa joj ne odgovara, tako da ju je vratila.

Takođe, kaže kako više razmišlja o svoj toj kartonaži za pakovanje koja joj dolazi na kućni prag nego na emisije gasova dostavnih kamiona. Kako sama kaže, “To je sramota”, koliko je velika njena nedeljna kvota kartona za reciklažu.

Denis Koli (Dennis Colley), predsednik Udruženja za pakovanja od vlaknastih materijala (Fibre Box Association) – trgovinske grupe za rad sa talasastim i običnim kartonom – ocenjuje da upotreba kutija u e-trgovini raste brže od većine drugih tržišnih segmenata. On, međutim, ističe i napore koje ova industrija čini kako bi u svom poslovanju bila što ekološki svesnija, kao i da 90 odsto pakovanja od talasastog kartona odlazi na reciklažu.

Amazon je svestan pitanja i problema vezanih za karton i pakovanja. Od 2009. godine do danas, ova kompanija je dobila 33 miliona komentara, ocena i fotografija koji se tiču njihovog pakovanja kao dela “povratnog programa pakovanja”. Amazon kaže da ove komentare i predloge zdušno koristi: sve te povratne informacije koriste im da bi se uverili kako su veličine kartonskih kutija bile u skladu s veličinom proizvoda. Amazon, takođe, radi sa proizvođačima na slanju nekih proizvoda bez dodatne kartonske ambalaže, rekao je Krejg Berman (Craig Berman), portparol ove kompanije.

I mada recikliranje može doprineti da potrošači pomisle kako pomažu očuvanju okoline, i taj proces ima svoje troškove, uključujući tu i emisije gasova tokom isporuke centrima za reciklažu, gde se koristi mnogo energije i vode. Don Fullerton, profesor finansija i ekspert za ekonomiju i životnu sredinu na Univerzitetu u Ilinoisu rekao je da bi jedno od mogućih rešenja bilo da sami trgovci preuzmu odgovornost za povratak kutije natrag, po pouzeću pošiljke. Ovo bi, kako se procenjuje, stvorilo podsticaje za njih da dođu do rešenja za manja pakovanja.

“A možda neće stavljati kutiju koja je u kutiji, koja je u još jednoj kutiji”, rekao je on

Robert Reed, PR kompanije Recology, glavnog reciklažnog prerađivača San Franciska koji svakodnevno prikuplja 100 tona kartona, ima jednostavno rešenje za glavobolju s kartonskim pakovanjem: “Usporiti potrošnju”, kaže on. “Usporiti je.”

Mat Rihtel, Njujork Tajms